Academia.eduAcademia.edu
ΙΛΛΥΡΙΚΗ (Ilirike) SALMEDIN MESIHOVIĆ Sarajevo, 2014. god. ii Salmedin Mesihovi ΙΛΛΥΡΙΚΗ (Ilirike) Izdanje: Prvo Autorsko izdanje : Sarajevo, 2014 Elektronsko I. izdanje ------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 904(497=291.6) MESIHOVIĆ, Salmedin Ilirike [Elektronski izvor] / Salmedin Mesihović. - Sarajevo : autor, 2014. - 1 elektronski optički disk (CD-ROM) : tekst, slike ; 12 cm Nasl. s naslovnog ekrana. ISBN 978-9958-0311-0-6 COBISS.BH-ID 21090054 ------------------------------------------------- iii iv Salmedin Mesihovi ΙΛΛΥΡΙΚΗ (Ilirike) Sarajevo, 2014. v AUTARIJATI Doc. dr. sc. Salmedin Mesihovi Djelo «Autarijati» predstavlja dopunjeni magistarski rad koji je pod nazivom «Problem kulturne i narodnosne zajednice Autarijata» odbranjen na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 7. VI. 2004. god. pred Komisijom; prof. dr. sc. Mirjana Sanader prof. dr. sc. Aleksandar Stipevi i prof. dr. sc. Marin Zaninovi. Mesihović, Autarijati, 2007 SVMMARIVM UVOD I. DIO Odrednice Identifikacija povijesnih Autarijata sa nosiocima glasina ke kulture starijeg !eljeznog doba Povijest istra!ivanja Izvorna gra%a Odre%enje Autarijata Prilozi II. DIO Porijeklo Mati na teritorija Društveno-politi ki razvitak Ekspanzija Nestanak III. DIO Naselja Nekropole Pokretni materijal Rezultati antropoloških istra!ivanja IV. DIO Religija Umjetnost Gospodarski i društveni izgled Autarijatske zajednice Brak i porodi ni odnosi, ishrana, odje-a KARTE SLIKE I ILUSTRACIJE ZAKLJU4AK DODATAK-HRESTOMATIJA PISANIH VRELA PORIJEKLO SLIKA I ILUSTRACIJA BIBLIOGRAFIJA Kratice Izdanja izvora Natpisi Literatura Neobjavljena gra%a Web sites SA8ETAK/SUMMARY 1 Mesihović, Autarijati, 2007 UVOD Balkanski poluotok smješten na jugoistoku Europe bio je, još od najranijih vremena egzistencije ljudske vrste, spona koja je povezivala kulturne i etnike, narodnosne, društvenopolitike, duhovne i gospodarske komplekse Europe, Male Azije i Bliskog Istoka. Preko zapadnog i središnjeg Balkana prolazile su dvije bitne komunikacione linije koje su spajale srednje-europsku unutrašnjost sa svijetom Mediterana. Na tim komunikacija sretale su se i uzajamno pro'imale tekovine mnogih kulturnih grupa, preslojavale etnike skupine, ukrštali i me(usobno pro'imali religije i razliiti stilovi 'ivota. Jedna komunikacija, koja je išla od Egejskog i Mramornog mora uz doline Strumice i Vardara i nastavljaju+i se dolinom Morave izbijala na Dunav, povezivala je Malu Aziju, Bliski Istok i uop+e istoni Mediteran sa Podunavljem i srednje-europskim bazenom. Druga komunikacija je poinjala na istonoj obali Jadrana pa se pru'ala uz doline rijeka jadranskog i crnomorskog sliva ( Neretve, Krke, Bosne, Vrbasa ) sve do Panonske nizije. Jadransko-panonskom komunikacijom povezivan je svijet zapadno-mediteranskih kultura sa onima u Podunavlju. Izme(u ove dvije drevne komunikacije u starijem 'eljeznodopskom razdoblju razvila se kulturna i narodnosna zajednica jedinstvenog i osebujnog sadr'aja. Prouavanje postojanja spomenute narodnosne i kulturne zajednice, posvjedoene u povijesnim vrelima pod nazivom Autarijati, na svom putu od prapovijesnog preko protohistorijskog do povijesnog razdoblja, odnosno ukratko reeno problem njihove egzistencije, je tematika rada. Obrazlo'enje teme Ilirski narod Autarijati spada u grupu najbitnijih predrimskih domorodakih zajednica koje su naseljavale dijelove teritorija današnje Bosne i Hercegovine. Znaaj Autarijata se još više pove+ava, ako se ima u vidu da arheološka i povijesna gra(a koja donosi informacije o glasinakoj kulturi starijeg 'eljeznog doba i Autarijatima koji su bili njen nosilac spada u najva'niji element izuavanja starijeg 'eljeznog doba i protohistorije na tlu Bosne i Hercegovine. glasinaka kultura starijeg 'eljeznog doba je razvijala svoje karakteristine osobine, ne samo u materijalnoj kulturi, nego i u sferama gospodarskog i društvenog 'ivota Ilira koji su bili njeni nosioci. S druge strane Autarijati su zbog obimne produkcije svoje materijalne kulture bili i jedan od najbitnijih razloga da se nakon 22 stolje+a od gašenja cjeline njihove narodnosne i kulturne zajednice, pokrene istra'ivanje prapovijesnog i protohistorijskog naslje(a na tlu Bosne i Hercegovine. Glasinaka kultura je zajedno sa butmirskom kulturom na «velika vrata uvela 2 Mesihović, Autarijati, 2007 Bosnu i Hercegovinu u evropsku praistorijsku nauku».1 Otada pa do danas još uvijek pitanja koja proizlaze iz postojanja ovog ilirskog naroda zaokupljaju pa'nju i stalno tra'e nove odgovore ili bar pojašnjenja, objašnjenja i reviziju ranije donesenih zakljuaka, jer bez stalnih novih otkrivanja aspekata 'ivota Autarijata teško se mo'e i zamisliti bilo kakvo izuavanje protohistorije na tlu Bosne i Hercegovine, pa i 'eljeznog doba u cjelini. Uostalom glasinaka kultura i Autarijati svojim znaajem daleko prevazilaze i regionalni karakter i predstavljaju jednu od osnovica ilirologije i uop+e izuavanja problema ilirskog etnikog kompleksa ne samo po u'em nego i po širem shvatanju onoga što se sadr'ava pod izrazom ilirski etniki kompleks, jer su oni jedna od najznaajnijih prapovijesnih i protohistorijskih narodnosnih i kulturnih pojava ne samo na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine, nego i zapadnog i centralnog Balkana. Glasinaka 'eljeznodopska kultura svojim postojanjem i ostavljenim tragovima sopstvene materijalne produkcije samim tim svjedoi i o prapovijesti i protohistorije itave BiH i susjednih zemalja. Autarijati su postali i najbitniji faktor u širenju ilirskog elementa na Balkanu tijekom starijeg 'eljeznog doba. Istono od teritorije na kojoj se razvila autarijatska narodnosna zajednica pru'a se srednjebalkansko podruje koje je bilo pozornica dodira u prapovijesnom, protohistorijskom i antikom razdoblju svih balkanskih raznolikosti, i etnikih, i narodnosnih i jezinih i kulturnih,2 Tijekom svoje ekspanzije u to vorno podruje jugoistone Europe infiltrirali su se i Autarijati doprinijevši ujedno i znatnom pove+anju upliva ilirskog inioca u me(usobnim odnosima naroda vanhelenskog Balkana. Znai da bi se rješavanjem pitanja koja proizlaze iz fenomena postojanja glasinake kulture starijeg 'eljeznog doba i povijesnog naroda Autarijata, dobili i dobri temelji u daljem razvitku ilirologije i daljem putu rješavanja nedoumica u vezi Ilira. Egzistencija autarijatske 'eljeznodopske kulture korespondirala je sa erom kada je na samom jugu poluotoka cvjetala, do'ivjela svoj klasini vrhunac i raširila se velikim dijelom svijeta grka civilizacija. 8ivjeti u dovoljnoj blizini, ali ipak i dovoljno izolirano, mo'da bolje reeno zanemareno od pa'nje civilizovanih nešto daljih susjeda na jugu, moglo je doprinijeti tome da kulturna dostignu+a Autarijata ostanu zasjenjena i baena duboko u sjenu pred onim što su bili, što vidimo, što znamo i što je ostalo od civilizacija antike koje se baziraju na urbanoj kulturi. Iz svega izlo'enog proizlazi i motivacija da se ponovo otvori poglavlje izuavanja pojedinih ilirskih naroda, u prvom redu Autarijata za koje znamo, preko grkih pisanih vrela, da 1 Spomenica, 1988, 76 2 Papazoglu, 1969, 5 3 Mesihović, Autarijati, 2007 su u razdoblju protohistorije “najve+i bili i najmo+niji ilirski narod” (µέγιστον καί ἄριστον τῶν ᾿Ιλλυριῶν ἔθνος), makar ta izuavanja u svojoj poetnoj fazi morala biti i sintetikog i revizionog karaktera, a sve nastoje+i i pokušavaju+i odgovoriti na sva ona pitanja koja proizlaze iz problematike Autarijata, a koja su u dosadašnjim istra'ivanjima bila otvorena ali ne i riješena. Metodologija rada Izuavanje prošlosti i kulture, i uop+e naina 'ivota jedne narodnosne zajednice koja je egzistirala u prapovijesnom i protohistorijskom dobu, i nestala u samom osvitu pisane povijesti u našim zemljama, predstavlja delikatan zadatak. Iz problematike autarijatskog postojanja tako proizlazi mnogo više pitanja nego što je mogu+e dati preciznih odgovora. Nijedan ilirski narod, a napose zbog znaaja koji su Autarijati imali u op+e etnogenetskom i kulturnom razvitku vanhelenskog Balkana, ne izaziva više nedoumica nego spomenuta narodnosna zajednica. Kod njih je najviše ostalo nejasno upravo ono što proizlazi iz za njih najbitnijih pitanja (porijeklo, teritorija, ekspanzija, nestanak). U vezi problema Autarijata op+enito ili samo pojedinih segmenata njihovog postojanja je postavljeno više najrazliitijih teza (o tome +e biti više govora u samom radu uz odgovaraju+a poglavlja), ali injenica ostaje da do danas još uvijek nije dato u cjelini rješenje problema autarijatske narodnosne i kulturne zajednice od njenog nastanka pa do nestanka. Primarni cilj istra'ivanja je dovesti Autarijate kao narodnosnu i politiku zajednicu i kulturu iji su oni bili nosilac u kontekst prapovijesnog i protohistorijskog razvitka na podruju Balkanskog poluotoka. Zatim, slijedi rješavanje nedoumica pa i proturjenosti koje su sve do sada proizlazile iz izuavanja autarijatsko-«glasinakog» fenomena. Zbog specifinosti teme, iako arheologija i njeni rezultati imaju najve+i znaaj, metodološki pristup ima multidisciplinarni karakter, gdje i povijesna i filološka ( a u znatno manjoj mjeri i sociološka i etnološka) istra'ivanja snose dobar dio odgovornosti za uspjeh projekta. 8elja je bila da se kroz arheološki materijal, pisana vrela, filološke survivale i rezultate dosadašnjih istra'ivanja što je u mogu+e ve+oj mjeri rekonstruira povijesni razvitak Autarijata. Pošto se izuavanje problema postojanja jednog naroda esto pretvori u jedan prilino obiman posao, odluili smo da se zadr'imo samo na najkarakteristinijim problemima njegovog razvitka koji se još uvijek pred nama postavljaju kao nedoumice, a ne na rekonstrukciju itavog kontinuiranog tijeka povijesnog i kulturnog razvitka. Znai najviše smo se zadr'ali na rješavaju onih problema koji su do sada u naunom svijetu izazivali najviše pitanja, nedoumica, proizvodili najrazliitije teorije, kao, samo da navedemo, na primjeru problema nestanka koje po @ovi+u «još nije 4 Mesihović, Autarijati, 2007 dovoljno razjašnjeno». 3Bar pribli'nim odgonetanjem tajni ovih segmentiranih problema i njihovim slaganjem u jednu protohistorijsku cjelinu stvorili bismo bar «grubi» okvir za pretpostavljenu «sliku» koja bi predstavljala postojanje jednog ilirskog naroda, ime bismo se pribli'ili i konanom rješavanju problema kulturne i narodnosne zajednice Autarijata. Istovremeno smo nastojali da izvršimo i reviziju dosadašnjih, postavljenih teza o Autarijatima i glasinakoj kulturi starijeg 'eljeznog doba, bilo da je rije o odbacivanju, doradi ili samo daljem oblikovanju stavova koji su se do sada pojavljivali u znanstvenoj javnosti po spomenutim pitanjima. Problem Autarijata, odnosno itav spektar manjih problema koji bi iz njega proizlazili, se morao promatrati i kroz prizmu op+eilirskog pitanja, bez kojeg bar sa'etog prikaza ne bi bilo mogu+e pokušati ni pribli'no kvalitetno odgovoriti ni na jedna od spomenutih problema. Zbog navedene injenice smo smatrali svrsishodnim da u sam kontekst teksta ubacimo i kra+i eksurs o op+em ilirskom pitanju. Zahtjevnost rješavanja problem uvjetovala je još jednu neminovnost, koje se odgleda u tehnikom aspektu rada, tj. u njegovoj relativnoj opširnosti. Jednostavno reeno nije bilo mogu+e da se autarijatska «slagalica» kako-tako dovede u smislenu cjelinu, bez objašnjavanja i najmanjih njenih sastavnih dijelova. Iako bi se i neki dijelovi teksta mogli uiniti suvišnim na prvi pogled, (npr. pokretni materijal), kada se u(e u taj mali segment uviditi +e se da je bez cjelovitog njegovog prikaza nemogu+e predstaviti i nove pristupe, objašnjena, zakljuke i pretpostavke koji su stalno proizlazili prilikom obrade spomenutog problema. Posebno se to primijetilo u prilozima koji su opširni ( sa ilustracijama i fotografijama materijala) najviše iz razloga što se time na najbolji nain 'elio pokazati kontinuirani razvitak autarijatske materijalne kulture, i u okviru nje posebno na segment originalne produkcije. I tako +e se kroz ilustracije i fotografije mo+i pratiti evolucija jednog objekta kroz razliite faze razvitka (npr. objekti izra(eni od metalnog lima su najilustrativniji primjer toga evolutivnog procesa). A pošto Autarijati predstavljaju, kako se tijekom rada ispostavilo, jednu narodnosnu i kulturnu zajednicu sa vrsto me(usobno povezanim sastavnim dijelovima, nije se mogao namjerno izbje+i ili smatrati manje vrijednim nijedan aspekt njihovog postojanja, jer se u pravom smislu mo'e re+i da ti aspekti proizlaze jedan iz drugog. Naravno iz objektivnih razloga najviše se pa'nje usmjerilo na izuavanje kulturne baštine Autarijata, njihov politikodruštveni, gospodarski i duhovni 'ivot, tih specifinih osobenosti Autarijatskog kulturnog, etnikog, narodnosnog i politikog bi+a. 3 @ovi+, 1984, 138 5 Mesihović, Autarijati, 2007 U'e podruje rada se fokusira vremenski na period starijeg 'eljeznog doba i protohistorije, sve do prvih godina III. stolje+a prije nove ere, zemljopisno najve+im dijelom na prostor jugoistone Bosne, a manjim dijelom na prostore Sand'aka, i jugozapadne Srbije. 6 Mesihović, Autarijati, 2007 I. DIO Odrednice Terminološke odrednice Autarijati, odnosno zajednice iz kojih su se formirali i sastojali, su prošli kroz dugotrajni svestrani razvitak. Zbog toga je potrebno da se sa nivoima i fazama toga razvitka usklade i terminološke odrednice kako bi se i preko njih na najpravilniji na!in objašnjavao stupanj razvitka u kome su se Autarijati nalazili u odre"enim periodima. Terminološko odre"enje koje se odnosi na identifikaciju stanovništva koje je u!estvovalo u pojedinim fazama etnogeneze, narodnosne geneze i politijogeneze Autarijata precizirali smo na sljede#i na!in; a) Za kasno bron!ano doba, upotrebljavamo izraz nosioci glasina!ke kulturne grupe kasnog bron!anog doba b) Za zajednice koje su ostale na mati!nom prostoru nakon smirivanja migracija nastalih seobom nosilaca «'arnih polja (period prelaska iz bron!anodopske kulture u 'eljeznodopsku X. i IX. st. p. n. e.) upotrebljavamo izraz proto-autarijatske zajednice c) Za populaciju koja u!estvuje u naglom kulturnom, gospodarskom i društvenom uspona u periodu VIII - kraj VI. st. p. n. e. upotrebljavamo izraz autarijatske zajednice d) Tek kada dolazi do ujedinjena autarijatskih zajednica, i za kasniji period mo'emo upotrebljavati termin Autarijati. (kraj VI - kraj IV. st. p. n. e.). e) Za ilirske zajednice iz razdoblja nakon urušavanja Autarijatske zajednice na kraju IV. st. p. n. e. naseljene na prostoru koji su naseljavali Autarijati ili direktno proizašle iz njih, upotrebljavati !emo termin postautarijatske zajednice f) Zbog ove velike terminološke raznolikosti, kao zbirni termin, u slu!ajevima kada je to neophodno, koristi#emo se izrazom Autarijatska narodnosna zajednica. Posebna teško#a u pojmovnim odre"enjima vezana je za problematiku društvenog i politi!kog razvitka. Sa zanemarljivim podacima iz pisanih vrela vezanim za ovu problematiku a koji jedini mogu pru'iti pojmove sa kojima bi se slu'ili u objašnjavanju ovog segmenta autarijatskog 'ivota prisiljeni smo da se poslu'imo odre"enim pojmovima ve# ustaljenim u literaturi ili prvi put prezentiranim, ali samo kao «terminus technicus», kako bismo pokušali da bar u grubim crtama prika'emo društveno-politi!ki razvitak Autarijatske narodnosne zajednice. Dva su pojma kojima !emo se najviše slu'iti u opisivanju društvenog i politi!kog 'ivota; kne'evina i politi!ki entitet . Prvi pojam odnositi #e se na politi!ko organizovanje autarijatskih zajednica od VIII. do kraja VI. st. 7 Mesihović, Autarijati, 2007 p. n. e. kada su one 'ivjele razdvojene u više samostalnih politi!kih okvira. O postojanju tih kne'evina svjedo!i i veliki broj kne'evskih grobova. Drugi pojam se odnosi na onu fazu politi!kog i društvenog razvitka Autarijatske narodnosne zajednice od kraja VI. st. do kraja IV. st. p. n. e. kada ona na povijesnu pozornicu izbija kao ujedinjen politi!ki faktor, ali koji nije uspio i da preraste u takav strukturiran društveni i politi!ki organizam da bismo ga mogli nazvati dr'avom. Za nosioce vlasti i u kne'evinama upotrebljavati !emo ve# ustaljeni pojam «knezovi», a u Autarijatskom politi!kom entitetu «vladari», kako bismo i time odra'avali izvjesnu distinkciju u ostvarenom stupnju društveno-politi!kog razvitka. Sukladno tome i dinastije koje u njima vladaju nazivati !emo bilo «kne'evske» bilo «vladarske» . Kao nazive za tipove i oblike arheoloških nalaza, posebno s obzirom na pokretni materijal, upotrebljavati !emo terminologiju koju su koristili Alojz Benac i Borivoje 1ovi# u svojim radovima vezanim za glasina!ku kulturu. Zemljopisne odrednice Šira zemljopisna pozadina doga"aja u kojima su u!estvovali Autarijati obuhva#a ve#i dio zapadnog i centralnog Balkana. Geološko-morfološke karakteristike ovoga podru!ja se nisu mnogo promijenile u odnosu na stanje od prije 2500 godina. Zbog planinskog karaktera zemlje, nije dolazilo do nekih širih aluvijalnih ni tektonskih poreme#aja. Jedino je pokrivenost šumom bila znatno izra'ajnija. I klimatski uvjeti pokazuju odre"eni stupanj stabilnosti i ne bi trebalo da smatramo da je bilo nekih ve#ih, radikalnih temperaturnih i ostalih klimatskih oscilacija u zadnjih 3000 godina Sama Glasina!ka visoravan je bila zapadna periferija cjelokupnog kulturno-povijesnog kruga kojem je dala ime. Visoravan, nekih 40-ak km isto!no do Sarajeva predstavlja samo mali teritorijalni odsje!ak glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba. To je jedno ove#e polje, kroz koje te!e rje!ica Rešetnica, a okolo se nalazi nekoliko manjih polja i dolina, isprijesecanih i opkoljenih brdima i bre'uljcima. Samu zemljopisnu os podru!ja glasina!ke kulture !inio je tok rijeke Drine, od sastava Pive i Tare do zavoja koji Drina pravi u svome srednjem toku, a onda se ta os pru'ala na istok i zapad obuhva#aju#i planine, rije!ne kotline i visoravni u sjevernoj Crnoj Gori, jugoisto!noj Bosni i u jugozapadnoj Srbiji. Autarijatsko-«glasina!ko» podru!je pru'a se od planine Romanije, du' platoa Glasinca i okolice Rogatice do Drine. Isto!no od Drine ono se pru'a preko planina Tare i Zlatibora do zap.Morave, a od Štrbaca taj pojas ide preko Drine uzvodno du' Lima i Uvca, a od Š!epan polja dalje prema vrelima Pive i Tare. Zna!i pored jugoisto!ne Bosne i dijelova Sand'aka, mati!no podru!je glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba obuhva#a i niz lokaliteta u jugozapadnoj Srbiji, u 8 Mesihović, Autarijati, 2007 okolici U'ica1, I u sjevernoj Crnoj Gori se prostire zona rasprostiranja glasina!ke kulture (okolica Plevlja, Gotovuša, Barakovac i Kaluši#), a na krajnjem zapadu zahvata i dijelove bjelašni!kog masiva. Preko zapadne Morave ovaj predio se nadovezuje na Moravu i komunikaciju Egejsko more-Dunav, dok se Drinom ve'e za Panonski bazen, Pra!om sa sarajevskom kotlinom odnosno središnjom Bosnom, a rijekama Mora!om i Zetom sa Jadranom i Mediteranom. Autarijati se tijekom svoje ekspanzije šire duboko u srednje i donje Pomoravlje, preko Peštera u Metohiju i isturene dijelove Kosova, na jugoistoku se autarijatski pojas širi skoro do Skadarskog jezera, a na jugozapadu, preko Bjelašni!kog masiva do planinskog lanca Lelija-Zelengora-Magli#. Osnovna karakteristika podru!ja koji su Autarijati naseljavali je njegov planinsko-brdski karakter. On predstavlja isto!ni završetak prostiranja Dinarida koji se nadovezuju na Šarske, Rodopske i Balkanske planinske pojaseve. Isto!ni Dinarski pojas (Bjelašni!ki masiv i Durmitor) ujedno predstavlja i najviše dinarske planine. To je planinski kraj, nadmorska visina je uglavnom preko 900 metara nadmorske visine, izrazito šumovit, bogat pašnjacima i livadama. Pojedini dijelovi, posebnu oni u kanjonima Tare, Drine i Sutjeske te na najvišim masivima planina su teško dostupni. Tu se nalaze vrela i gornji tokovi rijeka Drine, Neretve, Zap.Morave, Ibra, Mora!e, Bijelog Drima, donji tok Ibra, te tokovi, Pra!e, Tare, Pive, Cehotine, Lima, Jedino se tijekom ljeta, zbog presušivanja vrela, na Glasina!koj visoravni zna pojaviti oskudica u vodi. Regija je bogata i raznovrsnim 'ivotinjskim svijetom. Jedinu pravu ve#u teško#u za stanovništvo mogu predstavljati oštre zime sa velikim snje'nim padavinama i nanosima koji dosti'u veliku visinu. 1 Vasi#, 1973, 77 9 Mesihović, Autarijati, 2007 Identifikacija povijesnih Autarijata sa nosiocima Glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba S obzirom na slabu i fragmentarnu obaviještenost koju o Autarijatima pru'a pisana izvorna gra"a, prisiljeni smo da ve#u pa'nju obratimo na ostatke materijalne kulture Autarijatske narodnosne zajednice. Naravno to otvara novo pitanje; koju vrstu i tip materijalne kulture koja je egzistirala na širem zapadno i središnje balkanskom podru!ju mo'emo sa sigurnoš#u ili bar sa ve#om vjerojatno#om pripisati Autarijatima. Iz povijesnih vrela jasno je da je egzistencija Autarijatske narodnosne zajednice i politi!kog entiteta !iji je ona bila tvorac prestala krajem IV. st. p. n. e.2 To sugerira da je i kontinuirana produkcija materijalne kulture Autarijata na zapadnom i centralnom Balkanu morala prestati prije ili oko 310. god. p. n. e. jer ih te godine nalazimo u masovnom pokretu prema jugu. Na osnovu ovih podataka mo'emo tvrditi da je i materijalna kultura Autarijata kao jedinstvene narodnosne i kulturne zajednice pripadala prvenstveno starijem 'eljeznom dobu. U ovom razdoblju materijalna kultura je trebala da dijeli u potpunosti sudbinu svojih tvoraca, njihov nastanak, prostornu podudarnost, razvitak, dostizanje vrhunca ne samo na lokalnom nego i na širem prostoru i na kraju opadanje i kraj.3 Jedina kulturna pojava na zapadnom 2 3 Diod. XV, 19, 1; Ael. 17 c 41; App. Ill. Ill, 4; Just. XV, 2,1; Oros. III, 23, 36 Kulturna podru!ja, a pogotovu pokretni materijal kao najbrojniji segment jednog kulturnog podru!ja, se samo u iznimnim slu!ajevima mogu pripisati odre"enom iz pisanih vrela poznatom narodu ili zajednici sa nekim drugim (u odnosu na sadr'inu pojma narod) društvenim ustrojstvom ili etni!kim odre"enjem. Arheološka gra"a je djelo ljudi, a pošto je !ovjek društveno bi#e logi!no slijedi da je ona produkt zajednice kojoj je njen tvorac, korisnik ili vlasnik pripadao. Ta zajednica je morala imati odre"eno porijeklo, specifi!an na!in 'ivota, odre"eno stanje svijesti, teritoriju na kojoj je 'ivjela, i sopstveni ritam razvitka. Ve#i broj istovrsnih tipoloških karakteristika nalaza koji pripadaju odre"enoj lokalnoj ravni i imaju istu ili bli'u dataciju i dovedeni su u teritorijalni i kronološki sklad sa odre"enim narodom i zajednicom, mogu sugerirati pripisivanje materijalne gra"e, odnosno kulturne grupe ili !itave «kulture», tome narodu ili zajednici. Tek tada se odre"ene karakteristike koje proizlaze iz materijalne gra"e, a odgovaraju gore spomenutim premisama mogu smatrati specifi!nostima svojstvenim samo jednom narodu ili zajednici kao njegov originalni produkt. Gore spomenuti aksiom trebao bi biti ishodišna to!ka sa koje bi se išlo u pravcu identifikacije odre"ene narodnosne zajednice sa odre"enom kulturom, s tim što je potrebno naglastiti da se sadr'ina pojma etni!ki kompleks (u smislu obuhvata niza srodnih naroda i zajednica bez politi!ke i društvene veze) ne mora poklapati sa odre"enom kulturom ili kulturnom grupom. Ina!e o teorijskim pristupima razrade identifikacije narodnosne ili plemenske zajednice posvjedo!ene u povijesnim vrelima sa odre"enom materijalnom kulturom v. 1ovi#, 1967,110; Garašanin M, 1974, fus. 87; Benac 1987 10 Mesihović, Autarijati, 2007 i centralnom Balkanu koja se paralelno razvijala sa onim što, preko povijesnih vrela, znamo o Autarijatima bila je glasina!ka kultura starijeg 'eljeznog doba. doba 4 O etni!koj i narodnosnoj identifikaciji nosilaca glasina!ke kulture raspravljalo se još od po!etnih istra'ivanja. Prvi koji je predlo'io narodnosnu pripadnost tvoraca glasina!kih gradina i nekropola, bio je 1iro Truhelka. Po njemu su na, a osnovi nesumnjive originalnosti produkcije materijalne kulture i njenom jedinstvu na širem prostranstvu, prona"enim stranim predmetima koji dolaze prete'ito sa juga te trajanju i vremenu gašenja glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba, Autarijati bili njeni nosioci.5 Me"utim, kasnije se pod uticajem izu!avanja problematike rimskog osvajanja i pacifikacije zapadnog Balkana pojavilo i drugo mišljenje o Dezitijatima kao narodu koji je bio nosilac glasina!ke kulture. Pošto su Autarijati kao bitan politi!ki i narodnosni faktor na zapadnom i centralnom Balkanu iš!ezli decenijama prije prve pojave Rimljana na isto!nojadranskoj obali a tri stolje#a prije kona!nog rimskog pokoravanja naroda koji su pripadali šire shva#enom ilirskom kompleksu, razumljivo je bilo da se prostor isto!ne Bosne morao narodnosno popuniti sa Dezitijatima. Ovu tezu je prvi spomenuo Carl Patsch, a prihvatili su je i dalje razvijali M.Mandi#, A.Mayer, H. Kiepert, W.Tomaschek.6 I u katalogu Glasinac II 1ovi# i Benac kao nosioce glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba navode Dezitijate.7 I pored višedecenijske prisutnosti u znanstvenoj literaturi, teza o Dezitijatima kao nosiocima glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba mora se odbaciti iz više razloga, Da bi se uop#e mogla povezati odre"ena kulturna grupa, u našem slu!aju glasina!ka kultura, sa izvjesnim narodom ili zajednicom druga!ijeg tipa, poznatim iz pisanih vrela potrebno je zadovoljiti teritorijalne i vremenske odrednice me"u dva spomenuta !inioca. I kulturna grupa i po imenu poznata zajednica moraju se podudarati po svome teritorijalnom rasprostriranju, bar u osnovnim 4 O kronologiji i sihronizaciji glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba v. Prilog 1. i 1a Spisak prapovijesnih i protohistorijskih lokaliteta na teritoriju BiH za koje bi se moglo pretpostaviti da su autarijatsko«glasina!kog» porijekla ili su samo situirani na bosanskohercegova!kom dijelu autarijatske mati!ne teritorije v. Prilog 4. 5 Truhelka, 1893, 115-116 6 Patsch, Daesitiates, P.W.R.L bd IV (VIII) 1901. Kada se govori o ovome problemu mora se navesti da je Patsch po svojom osnovnoj vokaciji bio povjesni!ar anti!kog, rimskog perioda i odli!an epigrafi!ar ali ne i arheolog, za razliku od Truhelke, koji je i pored svoga svestranog anga'mana ipak u prvom redu bio specijalista za prapovijesna i protohistorijska razdoblja. Mandi#, 1942, 118-119 i 122; Mayer, 1957, Tomaschek, 1896, 2593; I u Historiji naroda Jugoslavije (1959, 1718) Dezitijati se lokaliziraju u srednjoj i isto!noj Bosni, a Autarijati (prili!no nelogi!no) i u sjevernu Hercegovinu i u jugozapadnu Srbiju. 7 Benac- 1ovi#, 1957, 26; I Stip#evi# (1974, 219), smatra da su se u tumule na Glasincu «..pokapali pripadnici plemena Dezitijata » 11 Mesihović, Autarijati, 2007 crtama, u istome vremenskom razdoblju. I upravo tu se nailazi na kontradikciju u razvitcima Dezitijata i 'eljeznodopske glasina!ke kulture, I dok se svi pisani podaci, i u povijesnim djelima anti!kih pisaca i na epigrafskim spomenicima,8 a koji govore o Dezitijatima odnose na prijelaz iz stare u novu eru, glasina!ka kultura nestaje tri stolje#a ranije. Realno bi bilo o!ekivati, ako su Dezitijati bili nosioci glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba, i njene kulturne egzistencije, da je i tijekom ta tri stolje#a glasina!ka kultura cvjetala ili bar egzistirala u pojedinim svojim segmentima mo'da i više ili manje trasformirana, što nije slu!aj. Uostalom kada Plinije Stariji govori o domoroda!kim narodima na tlu naronitanskog konventa, na kraju pasusa nabraja (koriste#i i sadašnje-za one sa brojem dekurija- i prošlo vrijeme-za one bez broja dekurija-) veliki broj malih ilirskih naroda, kao što su Sikuloti, Deremisti, Melkumani, Naresi, Dindari, Dokleati, Partheni, Glindicioni, Kerauni, Ozuaei, Hemasi, Arthiti, Armisti, Scirtari (kod Klaudija Ptolemeja Skirtones).9 Sve ove domoroda!ke zajednice egzistiraju više-manje u istom vremenskom okviru kao i Dezitijati, a na osnovu konteksta Plinijevog teksta, i poznavanja bar okvirnog rasprostriranja ranije spomenutih ve#ih domoroda!kih naroda u njegovom tekstu, mogli bismo dio tih naroda jedino smjestiti na prostor istoka provincije Dalmacije, odnosno u jugoisto!nu Bosnu, Podrinje i zapadni dio Sand'aka, i samim tim isklju!iti Dezitijate kao populaciju koja je naseljavala spomenuto podru!je. Zanimljivo je, kada se sagleda raspored domoroda!kih naroda u I. st. n. e., da što idemo dalje prema isto!noj granici Dalmacije, da se primje#uje sve ve#a usitnjenost domoroda!kih zajednica. Za razliku od zapada i središnjeg dijela provincije Dalmacije, te podru!ja provincije Panonije ju'no od Save gdje egzistiraju, prema rimskim vrelima, velike, kompaktne i brojne narodnosne zajednice (Japoda, Mezeja, Delmata, Dezitijata i dr.) na istoku provincije Dalmacije prebiva veoma veliki broj malih naroda. Ta izra'ena usitnjenost zajednica u I. st. n. e. na istoku Provincije vjerojatno je rezultat dezintegracije jedne ve#e narodnosne i kulturne zajednice koja se dogodila u prethodnim stolje#ima. Postojanje ovako velikog broja minijaturnih plemenskih zajednica mo'e se tuma!iti jedino kao posljedica velikog tektonskog poreme#aja koji je zahvatio jednu znatno ve#u narodnosnu zajednicu rezultiraju#i urušavanjem jedinstva te i narodnosne 8 Vell. II, 115, 4; Cass. Dio LV, 29; Strab. Geo. VII, 5, 3; App. Ill. 17; Plin. NH III, 143; CIL III 3201=10159+3198, b=10156, b (Solinski natpis) i natpis iz Breze princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa 9 Plin. NH III, 143; Ptol. Geo. II, 16 (u vezi navo"enja Ptolemeja Klaudija potrebno je navesti da se u korištenim tekstovima i prijevodima nalazi na razli!ito navo"enje pa tako kod Mate Sui#a, 1976 A, dijelovi koji govore o zapadnom Balkanu pripadaju poglavlju 16 druge knjige, za razliku http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Gazetteer/Periods/Roman/_Texts/Ptolemy/2/15*.html, gdje od izdanja navedeni opis pripada poglavlju 15 druge knjige, dok Luka Jeli#, 1898 u svome iscrpnom radu o Ptolemejevom opisu zapadnog Balkana upotrebljava opet neko sasvim druga!ije navo"enje,) 12 Mesihović, Autarijati, 2007 zajednice i politi!kog entiteta koji je ona formirala, u neko znatno ranije vrijeme. Stanovništvo prostora gdje su nekada egzistirale glasina!ka kultura starijeg 'eljeznog doba i Autarijatska narodnosna zajednica je Rimljane do!ekalo izdijeljeno u !itav konglomerat malih narodnosnopoliti!kih zajednica, koje su sigurno bile i suviše slabe da bi ne samo pru'ile ne samo adekvatan otpor Rimljanima, nego da bi se, u pojedinim slu!ajevima, uop#e usudile i da se suprotstave rimskim legijama i njihovim saveznicima u vrijeme Oktavijanovog pohoda. Poznat sa solinskih natpisa, lokalitet He( He(dum?) dum?) castellum Daesitiatum Daesitiatum je sude#i po !itavom nizu nalaza, posebno epigrafskog karaktera, gotovo sigurno bio situiran u podru!ju Gornje Bosne.10 Ova oblast je ulazila u sklop rasprostriranja srednjobosanske kulturne grupe 'eljeznog doba, što bi samim tim podrazumijevalo da su (i) Dezitijati bili narod, koji je bio nosilac srednjobosanske kulturne grupe.11 Tako bi se nosiocima srednjobosanske kulturne grupe 'eljeznog doba, !ija je jedna od bitnih karakteristika za razliku od susjedne glasina!ke kulture bilo sahranjivanje u ravne grobove sa inhumacijom (do III. st. p. n. e. kada se prelazi na incineraciju), mogli smatrati (i) Dezitijati, odnosno zajednice iz kojih su se formirali i sastojali.12 Na osnovu do danas iskopane «glasina!ke» arheološke gra"e, mo'e se re#i da ne postoje ni najmanji tragovi na tlu jugoisto!ne Bosne, prisustva materijalne kulture provenijencije srednjobosanske kulture, !ak ni u periodu od nestanka glasina!ke kulture i Autarijatske narodnosne zajednice kao narodnosnog i politi!kog faktora pa do dolaska Rimljana. Jednostavno nije prona"eno ništa, što bi ukazivalo da su se osobnosti srednjobosanske kulture u bilo koje vrijeme proširile i na prostor koji su zauzimali glasina!ka kultura i Autarijati, !ak ni u oblast rijeke Pra!e koja im je bila komunikacijski najbli'a i najpristupa!nija. 13 10 CIL III 3201=10159+3198, b=10156,b (Solinski natpis), natpis iz Breze princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa i natpis na spomeniku iz Sup!e koji je pripadao obitelji Batona, jasno svjedo#e da je Gornja Bosna u povijesno doba pripadala Dezitijatima. 1remošnik-Sergejevski, 1930; Sergejevski, 1940, 141-142; Bojanovski, 1988, 147, fus. 21; Paškvalin, 1996, 95-97; Isto, 2000, 193-194 11 1ovi#, 1976, 187-188; Benac, 1987, 797; O Dezitijatima i uop#e srednjobosanskoj kulturnoj grupi 'eljeznog doba v. 1ovi#, 1976, 188-237; Isto, 1987 A, 481-528; Paškvalin, 1996, 93-116 12 1ovi#, 1987 A, 528; Paškvalin, 1996, 94; 97 13 Naravno ne bi trebalo isklju!ivati ni mogu#nost manjih sporadi!nih naseljavanja na nekdašnoj autarijatskoj mati!noj teritoriji pojedinih srednjobosanskih skupina od III. st. p. n. e. i naro!ito tijekom rimske vladavine, koje bi više-manje u!estvovale u daljnem razvitku (ali ne presudno) postautarijatskih ilirskih naroda i plemena na istoku budu#e provincije Dalmacije, što bi moglo objasniti miješani srednjodalmatinsko-jugoisto!ni imenski karakter ovog prostora u rimsko doba. (Kati!i#, 1964, 15-21). Opet sa druge strane, mogli bismo pretpostaviti, s više razloga za nego protiv, da su izme"u jezika Ilira nosilaca glasina!ke kulture i nosilaca srednjobosanske kulturne grupe, pa i onih zajednica koje se nazivaju panonskim postojale najviše dijalektalne razlike, i usljed toga mnoga imena su morala biti 13 Mesihović, Autarijati, 2007 Jedino što bi moglo govoriti u prilog dezitijatske teze je, ali sa velikom dozom rezerve, je prisustvo toponima «Batovo» na Glasina!koj visoravni, na potezu prema dolini rijeke Pra!e. Ali samo pojavljivanje toponima izvedenog iz imena Bato(n), a koji se sa!uvao sve do kraja XIX. st. ne zna!i da je ono bilo posljedica dezitijatskog prisustva na tome prostoru. Mi ne znamo ništa o jeziku Autarijata, izuzev tri pre'ivjela ostatka niti o njihovoj nomenklaturi osobnih imena, i zbog toga se ne mo'e odgovoriti na pitanje da li su njihova imena i jezi!ni sistem bili sli!ni ili isti sa dezitijatskim ili ne. Tek kada bi se dokazalo da su Dezitijati i Autarijati imali i koristili razli!ita imena, mogao bi se toponim Batovo uzeti u obzir. Uostalom sam toponim je mogao nastati u bilo koje vrijeme sve do vremena kada je proces romanizacije ve# bio u završnoj fazi, jer o tome toponimu ne znamo ništa više nego što je štura Truhelkina vijest.14 S druge strane ime Baton nije nikakav dezitijatski specifikum, i drugi narodi, kao Breuci i Dardanci15, su ga koristili i izgleda da je ono bilo op#eprisutno me"u narodima i zajednicama koji su pripadali komponentama ilirskog etni!kog kompleksa, pa samim tim mo'da i u Autarijatskoj narodnosnoj zajednici. Nasuprot Dezitijatima, povijesni i arheološki podaci i o!uvani tragovi u toponimiji i hidronimiji na prostoru rasprostiranja glasina!ke kulture u slu!aju Autarijata se podudaraju. Pošto glasina!ka kultura predstavlja jedan od velikih i pri tome kompaktni arheološki kompleks koji se pru'ao od sarajevskog polja do Zapadne Morave, jedini ilirski narod koji bi se mogao nalaziti u tome prostoru u razdoblju od VIII. do IV. st. p. n. e. bili bi Autarijati. Kako !emo kasnije pokazati i povijesna vrela potvr"uju lokalizaciju Autarijata na ovim prostorima. U prilog autarijatskoj tezi govore i dva jezi!na survivala, jer rijeka Tara i planina Tara, koji su nesumnjivi survival jezika Autarijata, ulaze u teritorijalni sklop rasprostriranja glasina!ke kulture. «Autarijatska teza» se još više poja!ava, kada se ima u vidu da se ne podudaraju samo vremenska i teritorijalna odrednica, nego i tokovi razvitka Autarijatske narodnosne zajednice i glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba, Autarijatska narodnosna i politi!ka zajednica je u usponu, upravo kada cvjeta i materijalna zajedni!ka i specifi!na samo njima, o !emu svjedo#i !itav niz zajedni!kih imena. Ina!e dr'imo da bilo kakvo grani!no odvajanje pojedinih “onomasti!kih oblasti” unutar etni!kog kompleksa Ilira, samo iz razloga vjerojatne jezi!ke sli!nosti njenih sastavnica, treba prihvatiti prili!no relativno. 14 Truhelka, 1890 B, 393, Po Truhelki ilirski “bato”” je oznaka vladarskog polo'aja, politi!ka titula u društvenoj hijerarhiji ilirskih naroda, kne'evskog ranga. Me"utim veliki broj pisanih podataka i natpisa na kojima se spominje Bato(n) ipak sugerira da je ipak rije! o osobnom imenu, u pojedinim slu!ajevima i o nazivu odre"ene porodice (natpis na sepulkralnom spomeniku iz Sup!e obitelji «Batona”). Ina!e širom BiH ima dosta toponima !iji bi se nastanak mogao povezati sa rije#i Bato(n) kao što su; Batovo, Batoti#i, Batuša, Bati#i i sl., (1orovi#, 1925) 15 Oko 200. god. p. n. e. po Liviju (XXXI, 28,1-2) Dardancima je vladala osoba po imenu Bato(n). Ime Bato se javlja i na rimskom natpisu u Fatnici (isto!na Hercegovina) CIL III, 12 800 14 Mesihović, Autarijati, 2007 kultura glasina!ke kulture, a kada ona naglo nestaje, u istom razdoblju nestaju sa povijesne pozornice i Autarijati. Odlu!nu prekretnicu da se u znanstvenoj javnosti odbaci «dezitijatska teza», i prihvate Autarijati kao nosioci 'eljeznodopske glasina!ke kulture donijela su intenzivnija arheološka istra'ivanja u zapadnoj Srbiji. Rezultati tih istra'ivanja potvrdili su !injenicu o srodnosti i kompaktnosti materijalne kulture u jugoisto!noj Bosni i jugozapadnoj Srbiji. Dezitijati nisu mogli biti narod koji je naseljavao i ove zapadnosrbijanske prostore jer, iako teritorijalno rasprostriranje Dezitijata nije ni do danas precizirano, teško bismo mogli tvrditi da su se oni mogli pru'ati u isto!nom pravcu !ak do Pomoravlja, a na ju'nom do Drima i Skadarskog jezera. Sa velikom rezervom bi se moglo prihvatiti i stanovište da su se pru'ali i do same rijeke Drine i za razdoblje tri stolje#a nakon nestanka autarijatske narodnosne zajednice, za vrijeme Oktavijanovog pohoda na Ilire 35 - 33. god. p. n. e. i ustanka Batona 6 - 9. god. n. e.16 I tako se od sredine 60-tih godina ponovo aktueliziraju Autarijati kao narod koji je bio nosilac glasina!ke kulture. 1ovi# u radu o „O izvorima za istoriju Autarijata“ iz 1967. god. potpuno napušta «dezitijatsku tezu“ (što je ve# nagovijestio u diskusiji vo"enoj na Simpozijumu iz 1964) i prihvata tezu o Autarijatima koju je još 80 godina ranije postavio Truhelka.17 Nešto kasnije 1ovi# „autarijatsku tezu“ dodatno razra"uje i potvr"uje u knjizi „Od Butmira do Ilira“.18I Fanula Papazoglu u svome obimnom djelu o predrimskim srednjobalkanskim plemenima, prihvata tezu da su Autarijati nosioci glasina!ke kulture, s tim da Papazoglu cijeli glasina!ki kulturni kompleks pripisuje Autarijatima. 19 Sve je to vodilo tome da je kona!no autarijatska teza potpuno znanstveno prihva#ena ( posebno je došla do izra'aja u radovima na skupu „Sahranjivanje kod Ilira“)20 i samim tim uvrštena u sinteti!ka djela „Prahistorija Jugoslavenskih zemalja-'eljezno doba Tom V“,21 i „Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine“. «Autarijatska teza“ je, kao potpuno prihva#ena bez 16 Na karti rasporeda "epihorskih plemenskih zajednica po!etkom carskog doba" u Arheološkom leksikonu BiH, Tom I, oblast rijeke Pra!e, ucrtana je kao grani!no podru!je izme"u Dezitijata i Sikulota, Razgrani!enje izme"u dvije narodnosne zajednice je postavljeno, po Leksikonu, na takav na!in da je podru!je sjeverno od Pra!e, po!etkom nove ere bilo prostor pru'anja Dezitijata, a ju'no od rijeke Sikulota. (Arheološki leksikon BiH, 1988, Tom I, 28). Smatramo da je iz ve# objašnjenih razloga rije! paušalnoj lokalizaciji, bez oslonca ni na povijesna vrela ni na arheološkim materijal. 17 1ovi# 1967, 114 18 1ovi#, 1976, 284-290 19 Papazoglu, 1963, 75; 79, prim.36; Isto, 1969. 84. 20 Garašanin M, 1979 A, 9; Benac, 1979, 26 21 1ovi#, 1987, 642; Benac 1987, 785 15 Mesihović, Autarijati, 2007 ikakvih nedoumica, korištena i u radovima sa Iliro-Tra!kog Simpozijuma odr'anog sredinom 1989, i u u"beniku Arheologija iz 1997, a prihvata je i Wilkes, iako s izvjesnom manjom rezervom. 22 U periodu svoje najve#e rasprostranjenosti, glasina!ka kultura starijeg 'eljeznog doba je pored jugoisto!ne Bosne, jugozapadne Srbije i Sand'aka obuhva#ala i isto!nu Hercegovinu (najizra'eniji lokaliteti Mosko i Plana kod Bile!e, Radimlja i Vidoštak kod Stoca, Mazlumi kod Gacka-materijal neobjavljen, Gubavica kod Mostara, Ljubomir kod Trebinja-materijal sa iskopavanja 1968/69 neobjavljen), veliki dio današnje Crne Gore (Glogovik kod Herceg novog, Petrovi#i i Kli!evo kod Nikši#a), Metohiju, i na kraju sjevernu i srednju Albaniju gdje je njen ogranak poznat pod nazivom Mati kultura. kultura. Imaju#i u vidu veliku rasprostranjenost ove ilirske kulture starijeg 'eljeznog doba, name!e se novo pitanje; da li su Autarijati i zajednice koje iz njih proizilaze, bili jedini narod, nosilac i originalni tvorac cjelokupne glasina!ke kulture, odnosno kulture GlasinacGlasinac-Mati, Mati kada se uzme i sjeverna Albanija u obzir.23 Sa sigurnoš#u se jedino mo'e govoriti samo o tome da je kompletna glasina!ka kultura bila originalna tvorevina ilirske zajednice naroda. Odre"ene podvarijante, uglavnom slabo primjetljive razlike tipološkog i ornamentalnog karaktera koje se primje#uju na materijalu sa prostora koje obuhva#a isto!nu Hercegovinu, dubrova!ko primorje i Crnu Goru, ali i sjevernu Albaniju kao da nagovještavaju i eventualne razlike u narodnosnom smislu nosilaca odre"enih varijanti razvitka koji se odvijaju posebno na sjeveru i posebno na jugu cjelokupnog „glasina!kog“ kulturnog prostora.24 1itav niz nekropola tumula „glasina!kog“ tipa razasutih po ju'noj Hercegovini, kao što je na primjer ona u Gubavici kod Mostara, najbolje oslikavaju narodnosne i kulturne zajednice koje su bile nosioci ju'ne varijante glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba.25 Grubo gledano, granica izme"u sjeverne i ju'ne varijante bi prolazila 22 Garašanin M, 1991, 11; Osim Garašanina (koji je i ranije prihvatio autarijatsku tezu, 1973, 505-508) Autarijate kao jednu od bitnijih narodnosnih zajednica koja je bila nosilac glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba prihvatili su i Vasi# 1972; ,Jovanovi#, 1979 A i Srejovi#, 1994; Arheologija, Vasi#, 1997, 286; Wilkes, 2001, 154-155 23 O jedinstvenoj kulturi Glasinac-Mati, kona!no formiranoj u starije 'eljezno doba vidi (s posebnom pa'njom na drugi segment spomenutog kompleksa) v. : Prendi, 1975, 103-130; Isto, 1985, 70-76; 88-90; Kurti, 1976, 237-248; Kilian, 1976, 192; 1ovi# , 1987, 642-643; Isto, 1987 B, 289; Isto, 1991, 67; Garašanin M, 1988, 124-127; Isto, 1991, 25-26; Vasi#, 1991, 75; Wilkes, 2001, 55-61 24 1ovi#, 1976, 321; Isto, 1987, 575 fus. 1; Boško Marijan smatra da se kulturni razvitak isto!ne Hercegovine i ju'ne Dalmacije, izuzezv gata!ko-nevesinjskog podru!ja, ne mo'e smatrati dijelom glasina!ke kulture u starijem 'eljeznom dobu, te da navedeni prostori pokazuju „stanovitu neodvisnost“. ( Boško Marijan, 2001, 8). Me"utim na osnovu osnovnih formi i oblika na kojima se zasniva i nepokretna i pokretna gra"e ( i njene tipološke kvantitativnosti) sa ovog podru!ja koja se datira u period 'eljeznog doba prije helenizacije, spomenuta „ stanovita neodvisnost „ bi se prije mogla tuma!iti ipak kao posebna varijanta razvitka glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba 25 O ju'noj varijanti v. 1ovi#, 1976, 290; Isto, 1987, 633-634 16 Mesihović, Autarijati, 2007 razme"em gornjeg sliva Neretve i gornjeg sliva Drine, što bi zna!ilo da je crnomorski sliv cjelovitog „glasina!kog“ kulturnog prostora pripadao sjevernoj, a jadranski sliv ju'noj varijanti. Sa druge strane u sjevernoj Albaniji se oko rijeke Mati u kasnom bron!anom dobu stvorio još jedan razvojni centar koji je postao osnovicom još jednog etnokulturnog procesa razvitka nosilaca glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba, !ime bi i Mati-segment u Albaniji predstavljao posebnu grupu.26 Na osnovu svega prezentiranog mogli bismo govoriti da su nosioci sjeverne varijante glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba, odnosno „nukleusa glasina!ke kulture“, kako bi to nazvao R.Vasi# Autarijatske zajednice27, a ju'ne Ardijejci, Plereji, Dokleati, Labeati i Daorsi, ovi posljednji u svojoj prethelenisti!koj fazi,28 dok bi nosioci Mati-segmenta mo'da bili Taulanti.29 Nasuprot svim spomenutim mišljenjima u monografiji o Romaji, Ðuri#, Gliši# i Todorovi# su Autarijate identifikovali sa nosiocima Mati ogranka i onim zajednicama koje su prodirale uz Drim u prizrensku kotlinu.30 Ovu tezu je nemogu#e prihvatiti, jer nema oslonca ni u pisanoj, ni u arheološkoj gra"i, a pogotovu ne u filološkim reliktima koji su jedino sa!uvani na sjeveru. Za prisutnost Autarijata, odnosno zajednica iz kojih je ovaj ilirski narod potekao, na sjeveru postoji veliki broj argumenata,31ne samo u toponimiji i hidronimiji, nego i u odlikama materijalne kulture, odnosno njenog razvitka na sjeveru koji se potpuno poklapa sa odlikama razvoja Autarijata koje su poznate iz pisane gra"e. Podjela izme"u sjeverne i ju'ne varijante, ali za samo kasnija razdoblja (druga polovina VI. st.-sredina IV. st. p. n. e.), mo'e se izvu#i i na osnovu rasprostriranja dva tipa ornamentalnog ukrašavanja objekata izra"enih od metalnog lima (narukvice, pojasevi, naušnice, ukosnice, prstenovi), o !emu #e biti više govora u poglavljima posve#enim pokretnom materijalu i umjetnosti. I tek bi nova istra'ivanja, koja bi na svjetlo dana iznijela nove koli!ine materijala mogla da preciznije izdvoje i definiraju ove podgrupe. Nosioci ju'ne i Mati varijante glasina!ke kulture su oni elementi koji su napustili mati!no podru!je nastanka glasina!ke kulture tijekom i neposredno nakon završetka velikih migracionih poreme!aja uzrokovanih seobom nosilaca „'arnih „'arnih polja“. polja“. Te iseljene skupine nosilaca glasina!ke kulturne grupe kasnog bron!anog doba, tijekom starijeg 'eljeznog doba, iako su se i dalje kretale u okviru op#eg kulturnog kontinuiranog razvitka glasina!ke kulture, ipak su na novim podru!ijima 26 Prendi, 1978, 38-40; Wilkes, 2001, 59-61 27 Arheološki leksikon BiH Tom I, 1988, 24; 79; Vasi#, 1991, 78 28 1ovi#, 1987, 575 fus. 1; Benac 1987, 788; Vasi#, 1991, 78-79 29 Vasi#, 1991, 79; 30 Ðuri#-Gliši#- Todorovi# 1975, 132-138. 31 1ovi#, 1987, 643 17 Mesihović, Autarijati, 2007 razvili i neke svoje osobitosti u odnosu na zajednice koje nisu u!estvovale u seobama. To je i razumljivo kada se ima u vidu da su, iako su imale i dalje izvjesne veze sa mati!nim teritorijem, iseljene zajednice ipak tijekom starijeg 'eljeznog doba kada je njihov etnokulturni razvitak bio u na!elu odvojen od razvitka na sjeveru morale formirati i neke svoje specifi!nosti u materijalnoj kulturi, imaju#i u vidu i ranije i zate!ene kulturne elemente koje su uticale na razvitak razli!itih varijanti razvitka glasina!ke kulture. Te specifi!nosti su, iz razloga postojanja sna'nih temelja i zakonitosti na kojima je tekao dalji kulturni i etni!ki i narodnosni i politi!ki razvitak naroda i plemena poteklih iz zajedni!ke jezgre glasina!ke kulture, ipak ostale slabo primljetljive. Naravno ne bi trebalo isklju!iti ni vrlo vjerojatnu mogu#nost da su se tijekom starijeg 'eljeznog doba pojedine manje skupine (dijelovi plemena, pojedina bratstva i rodovi) kretale širom prostora naseljenog me"usobno srodnim zajednicama nosilaca glasina!ke kulture, gdje bi te skupine, iz raznoraznih razloga, prelazile iz jedne narodnosne zajednice u drugu, a u tome pogledu je mo'da najilustrativniji primjer Parthena, o kojima #e u samom radu više biti govora. Ova unutarnja kretanja sigurno su doprinosila sa svoje strane smanjivanju razlika izme"u sjevera i juga, ali ona ipak nisu uspjela da potpuno izbrišu stanovite razlike u materijalnoj kulturi jer je u osnovi rije! o manjim pokretima sporadi!nog tipa. 18 Mesihović, Autarijati, 2007 Povijest istra'ivanja Halštatska kultura !iji je tvorac bila ilirsko-autarijatska populacija jugoisto!ne Bosne, bila je i prva prapovijesna i protohistorijska kultura u Bosni koja se po!ela znanstveno istra'ivati. Zbog konfiguracije terena karakteristi!nog za planinsku visoravan (nepregledni pašnjaci i prohodnost terena) i naro!ito zbog kroni!ne slabe naseljenosti ovog podru!ja u povijesnim razdobljima, tragovi koje je autarijatska materijalna kultura ostavila iza sebe, su bili najvidljiviji i to u iznimno velikom broju, na prostoru Glasina!ke visoravni. Još i par decenija prije sistematskih arheoloških istra'ivanja raspola'emo sa podacima o vrlo vrijednim nalazima iz predrimskog doba koji su slu!ajno otkriveni. Tako je u okolici mjesta Pra!e 1852 godine otkrivena velika ostava gr!kog novca, !iji se nastanak mo'e datirati na kraj IV. st. p. n. e. 32 U ljeto 1879 godine, Moritz Hörnes je u !lanku objavljenom u Wiener Zeitung ukazao na zna!aj prapovijesne materijalne kulture sa Glasinca.33 To je dovelo do toga da ve# prve godine po uspostavi okupacione uprave Austro-Ugarske Glasina!ka visoravan postane predmet slu!ajnih nalaza i amaterskih istra'ivanja pojedinaca. Sljede#e godine poru!nik J.Lexa, je, prilikom izgradnje puta Han Podromanija-Rogatica, otvorio prve tumule na visoravni (lokalitet Glasina!ko polje-Bjelosavljevi#i) i tom prilikom je u jednom tumulu iz grupe kraj rijeke Rešetnice naišao me"u ostalim nalazima i na !uvena bron!ana glasina!ka kultna kolica koje «vuku» dvije ptice. Nalaze prona"ene u tom prvom nepredvi"enom iskopavanju objavio je 1881. god. Ferdinand von Hochstätter u Saop#enjima Be!kog antropološkog društva.34 Moglo bi se re#i da je upravo slu!ajnost da je Lexa prilikom prvog evidentiranog otvaranja jednog glasina!kog tumula, naišao na tako reprezentativan i jedinstven nalaz kao što su glasina!ka kultna kolica, bila razlogom da Glasina!ka visoravan u"e u orbitu interesovanja i amatera istra'iva!a a manje od deceniju kasnije i tek osnovanih nau!nih institucija u Bosni i Hercegovini. Od amaterskih istra'ivanja vrijedi izdvojiti i rad austro-ugarskih oficira35 J.Glossauera i F.Brundla koji su 1886. god. izvršili iskopavanje jednog broja tumula (lokaliteti Crvena Lokva-1itluci i Bandin Od'ak), a !ije je 32 Makanec, 1906, 109 33 Hörnes, 1889, 135-149; Benac-1ovi#, 1956, 5; 1ovi#, 1976, 169; 269-270 34 Hochstätter 1881, 289-298; Prona"eni materijal se nalazi u Be!kom Muzeju. 35 Upadljivo prisustvo austro-ugarskih oficira koji su prvi u!estvovali u iskopavanjima glasina!kih tumula, je razumljivo ako se ima u vidu da su se na strateški bitnoj, ali i nesigurnoj (zbog izra'ene hajdu!ije) visoravni nalazili stacionirani jak garnizon austro-ugarske armije i više 'andarmerijskih postaja. 19 Mesihović, Autarijati, 2007 izvještaje objavio Hörnes.36 Ve# nakon prvih nalaza, postalo je jasno da je rije! o jednom od najva'nijih i najve#ih prapovijesnih i protohistorijskih kulturnih kompleksa na prostoru zapadnog i centralnog Balkana. Kako su prvi nalazi s Glasina!ke visoravni bili poznati ve# na samom po!etku priprema za osnivanje Zemaljskog Muzeja, ve# sa prvom godinom rada Muzeja 1888. god., u prvi plan njegovih aktivnosti došlo je sistematsko iskopavanje i istra'ivanje visoravni. Te godine je otpo!ela i Prva kampanja arheoloških iskopavanja i istra'ivanja koja je trajala sve do zaklju!no sa 1897. god.37 Prva sistematska istra'ivanja u organizaciji Zemaljskog Muzeja otpo!eo je 1iro Truhelka, koji ih je i vodio tijekom tri kampanje (1888., 1889. i 1890. godine). Truhelka se u svome radu uglavnom skoncentrisao na iskopavanje tumula sa u'eg podru!ja Glasina!ke visoravni, i ukupan broj iskopanih tumula za vrijeme Truhelkinih kampanja iznosi više od 100 tumula. Iz te prve tri godine iskopavanja posebno su bili vrijedni nalazi iz kne'evskih grobova iz tumula sa Kusa!a i Ararevih gromila. Truhelka je prvi po!eo pored tumula obra"ivati i glasina!ke gradine, gdje se njegov anga'man uglavnom bazirao na opisivanju gradina, povremeno uz detaljan opis tehnike gra"enja fortifikacija ( gradinskog nasipa ) na pojedinim gradinama.38 Nakon Truhelke, vodstvo iskopavanja materijalne kulture na Glasina!koj visoravni privremeno je 1891. godine preuzeo Ðor"e Stratimirovi#.39 Stratimirovi# je rezultate svoga iskopavanja objavio samo u vidu sumarnog izvještaja, daju#i samo op#e podatke, tako da je najve#i dio materijala koji je 1891. god. prona"en ostao neobjavljen.40 36 Hörnes, 1889, 149; Truhelka, 1889; 23-35; Isto, 1890 B, 386-401; Isto, 1891, 306-315; Benac-1ovi#, 1956, 5; 1ovi# 1963,41-61; Isto, 1965, 57-59; Spomenica, 1988, 74 37 Zemaljski Muzej je, nakon više godine priprema, sve!ano otvoren 1. II 1888 godine. Spomenica, 1988, 13 38 O iskopavanjima koje je vodio Truhelka v. : Truhelka, 1889, 23-35; Isto, 1889 A, 26-44; Isto, 1890, 68-95; Isto, 1890 B, 386-401; Isto, 1891, 306-315; Istovremeno sa gore navedenim Truhelkinim izvještajima, u Glasniku Zemaljskog Muzeja su objavljeni i drugi kra#i, sa'eti i nepotpisani izvještaji o iskopavanjima na visoravni. Vjerojatno je i njihov autor bio Truhelka. Anonim, 1889, 93; Isto, 1889A, 99; Uredništvo, 1890, 238 39 Najvjerojatnije su neki metodološki propusti, koje je u Truhelkinom radu na terenu zapazio M. Hörnes, bili povod da se Truhelka zamijeni sa Stratimirovi#em, odnosno Fialom. Spomenica 1988, 40-41; Truhelka je vodio dnevnik iskopavanja s dosta precizno upisanim grobovima, grobnim nalazima i drugim relevantnim podacima, ali su izuzev u slu!aju Ararevih gromila, njegovi izvještaji sasvim sumarni, a u inventarne knjige je bio uveo sistem da se kao cjeline upisuje materijal po tumulima, a ne po grobovima. Tako se nalazi iz njegovih iskopavanja mogu koristiti najviše tipološki. Posebnu teško!u pri!injava !injenica da su se za vrijeme I kampanje iskopavanja dnevnici smatrali privatnim vlasništvom istra'iva!a, a ne institucije. O iskopavanju koje je vodio Stratimirovi# v. : Stratimirovi#, 1891, 338-349 40 1injenicu da materijal prona"en 1891. god. nije publikovan, djelimi!no ubla'ava pedatno vo"eni dnevnik iskopavanja sa potrebnim tehni!kim i stratigrafskim podacima. 20 Mesihović, Autarijati, 2007 Ve# od naredne 1892. godine, vodstvo projekta Zemaljskog Muzeja vezanog za istra'ivanje glasina!ke kulture preuzeo je František-Franjo Fiala, koji je njime rukovodio sve do završetka I kampanje arheoloških istra'ivanja.41 Najve#a zasluga Fialinog petogodišnjeg rada le'i u !injenici da je on pored iskopavanja na samoj visoravni, istra'ivanja proširio i na susjedna podru!ja, i to u ju'nom pravcu prema porje!ju Pra!e i na istoku ka Rogatici i Gornjem Podrinju, zahva#aju#i prostor ome"en planinama Romanijom i Devetakom i rijekama Pra!om i Drinom. Tako je 1893. god. u porje!ju Pra!e djelomi!no istra'en i Ilijak, najve#e gradinsko naselje koje pripada glasina!koj kulturi, i nekropole tumula koje su nalazile u neposrednoj blizini Ilijaka, u kojima se nalazilo više kne'evskih grobova.42 Posljednje godine I kampanje Fiala je u sklopu svojih istra'ivanja, koja je 1892. god. zapo!eo na Glasina!koj visoravni, !ak prešao i na desnu obalu Drine, gdje je u Štrpcima kod Rudog istra'io nekropolu sa tumulima.43 Tako se zahvaljuju#i rezultatima iskopavanja koja je vodio Fiala, došlo do zaklju!ka da je na prostoru jugoisto!ne Bosne u starijem 'eljeznom dobu egzistirala originalna, jedinstvena, sna'na i bogata kulturna i narodnosna zajednica.44 Fiala je na navedenom podru!ju istra'io ukupno 870 tumula u kojima je otkopao 1292 groba (od kojih 224 sa incineracijom) i obišao i opisao 16 gradina.45 Ali kako je glasina!ka visoravan. bilo prvo i najzna!ajnije podru!je odakle je došao najve#i dio do sada prona"enog arheološkog materijala, koji se pripisuje jednoj originalnoj kulturi iz epohe starijeg 'eljeznog doba, !itava ta kultura nosi naziv «glasina!ka kultura» kultura , koji je i pored svih nedostataka, zbog svoje uvrije'enosti potrebno smatrati prije svega kao terminus technicus . Iste godina kada je završavala I kampanja iskopavanja 1897. god. Vejsil 1ur!i# je izvršio iskopavanja ravnih grobova sa urnama, što je jedini do danas poznati primjer takvog na!ina sahranjivanja u jugoisto!noj Bosni do III. st. p. n. e. koji se datiraju u eneolit na lokalitetu Spomenica, 1988, 76; I ve#i dio materijala sa iskopavanja koje je vodio Truhelka 1890. god. ostao je nepublikovan. Benac-1ovi#, 1956, 5 41 Spomenica, 1988, 40; O iskopavanjima koje je vodio Fiala v. : Fiala, 1892, 389-444; Isto, 1893 A, 717-763; Isto, 1894, 721-764; Isto, 1895, 533-565; Isto, 1896, 429-461; Isto, 1897, 585-619 Fiala je za razliku od Truhelke imao drugi pristup , jasniji i sistemati!niji, i njegovi su izvještaji prili!no pouzdani. U Fialinim izvještajima daje se uz tipološke karakteristike materijala i opis tumula i opis svakog pojedinog groba, navode#i i sve priloge. 42 Fiala, 1893, 717-730; Fiala, 1894, 750-751 43 Fiala, 1897, 610-618 44 Fiala je bio i prvi koji je takvu misao postavio izrazivši je u zaklju!ku svoga izvještaja o iskopavanjima iz 1893 godine na sljede#i na!in; «Ujedno se izvjestitelju !ini veoma vjerovatno, da Glasinac predstavlja samo malen dio ilirske naseobine u zemlji, koja je obuhvatala svu srednju i ju'nu Bosnu i Hercegovinu.» . Fiala, 1893, 717 45 Benac, 1979, 25; Spomenica, 1988, 51 21 Mesihović, Autarijati, 2007 Tatinica kod Višegrada. Na'alost rezultati iskopavanja koje je tada vodio 1ur!i# ostali su još uvijek ve#im dijelom neobjavljeni. Fialina iznenadna smrt 28. I. 1898. god. prekinula je i Prvu kampanju arheoloških istra'ivanja na nalazištima koja pripadaju glasina!koj kulturi.46 Ukupno je u periodu od 1886 – 1897. iskopano oko 1220 tumula, sa preko 2000 grobova.47 Prva kampanja ima neprocjenjiv zna!aj za istra'ivanje glasina!ke kulture. Njoj pripada najve#i broj otkopanih tumula, prona"enih nalaza i registrovanih i opisanih gradina. Sva kasnija istra'ivanja (uklju!uju#i i ona kasnija u zapadnoj Srbiji) sveukupno nisu uspjela da nadmaše ono što su postigli Truhelka i posebno Fiala. Zna!aj glasina!ke kulture i bogatstvo prvih nalaza su bili u tolikoj mjeri veliki i bitni za razvitak bh. arheologije, da je ve# u prvoj godini nakon osnivanja Zemaljskog muzeja, na izlo'bi koju je u Be!u 1889. god. priredilo Društvo njema!kih i be!kih antropologa Zemaljski muzej u!estvovao sa izlo'bom dijela glasina!kih nalaza.48 I nakon završetka I. kampanje, bilo je nakon 1897. godine pa u naredne dvije decenije, sporadi!nih istra'ivanja na podru!ju jugoisto!ne Bosne, kao što je bilo Truhelkino iskopavanje grobnice iz mla"eg 'eljeznog doba u Mahrevi#ima kod 1ajni#a 1909. god. i istra'ivanje tri groba na planini Gosinji 1909. i 1912. god..49 U periodu izme"u dva svjetska rata, arheološka istra'ivanja 'eljeznodopske kulture u jugoisto!noj Bosni su do'ivjela duboku stagnaciju u odnosu na prethodni period. I prakti!no tijekom 23 godine postojanja Kraljevine SHS/Jugoslavije, nema skoro nikakvih istra'ivanja, !ak ni sintetskih radova, temeljenih na bogatom arheološkom materijalu prona"enom za vrijeme Prve kampanje. Jedino se u tom op#em bljedilu izdvaja Mihovil Mandi# koji je 1937 vršio manja istra'ivanja u okolici Rogatice na lokalitetu Kosovo.50 Me"utim i materijal i rezultati do kojih je Mandi# došao prilikom ovog iskopavanja ostali su sve do danas neobjavljeni. Nakon završetka II svjetskog rata, završava se period stagnacije, i zapo!inje nagli polet i u arheološkim istra'ivanjima Bosne i Hercegovine. Ali to je prije svega zna!ilo bacanje ve#eg 46 Spomenica, 1988, 49; Fiala je izgleda, imao i dugoro!nu namjeru da napiše i jednu monografiju posve#enu glasina!koj kulturi, što je najavio i u svome izvještaju sa iskopavanja iz 1893. godine. Fiala, 1893, 717-718 47 Govedarica, 1979, 171 48 Spomenica, 1988, 237/238 49 Truhelka, 1909, 425-441; Rezultati Truhelkinog iskopavanja iz 1909 i 1912 na Gosinji (izuzev eneolitskih nalaza koje je objavio 1ovi# u PJZ IV) su ostali neobjavljeni što je velika šteta jer nalazi, a posebno prona"ena eneolitska keramika pokazuje neke tipološki zanimljive detalje koji dopunjavaju naše znanje o porijeklu glasina!ke kulture. 50 Mandi#, 1937, 5-9 22 Mesihović, Autarijati, 2007 interesa za istra'ivanje lokaliteta i perioda (na primjer eneolit) koji do tada nisu bili istra'ivani, tako da je istra'ivanje problema glasina!ke kulture u prvim godinama nakon oslobo"enja bilo zanemareno. Tek se sredinom 6. decenije prošlog stolje#a pa'nja ponovo po!ela okretati prema materijalnoj kulturi ilirske populacije koja je naseljavala jugoisto!nu Bosnu u halštatskom razdoblju. Pristupilo se preispitivanju i sre"ivanju dotadašnjeg cjelokupnog fonda nalaza i dokumentacije istra'ivanja iz vremena I. kampanje. U tom pogledu dva sintetska monografska djela koautora Alojza Benca i Borivoja 1ovi#a (Glasinac I-Bronzano doba i Glasinac II-'eljezno doba) objavljena 1956 i 1957 !ine veoma va'an aspekt toga rada. U ovom periodu, to!nije 1957 godine izvršena su i reviziona iskopavanja, koja su donijela vrijedne podatke o postojanju tipa rodovskog tumula.51 1ovi# se glasina!koj kulturi i etni!koj i narodnosnoj genezi njenih nosilaca vra#ao i tijekom narednih decenija, u vidu više studija i separata.52 U njima je 1ovi# dao i novu obradu nalaza, dopunivši i kronologiju i sihronizaciju postavljenu u monografijama Glasinac I i II. Ina!e tijekom druge polovine osme decenije i tijekom devete decenije prošlog stolje#a istra'ivanja na glasina!kom podru!ju i uop#e prapovijesne i protohistorijske baštine jugoisto!ne Bosne preuzeo je Centar za balkanološka ispitivanja ANU BiH sa ciljem da prikupi što više novih podataka i utvrdi stanje istra'enosti nekropola, zatim prikupljanja antropološke gra"e, te da se upotpuni znanje o strukturi, obliku i vrstama grobnih humki i posebno posve#ivanju ve#e pa'nje do tada slabo istra'enim gradinama.53 Od 1974. godine u više navrata su, pod organizacijom CBI, obavljana i manja dopunska ili reviziona iskopavanja, kao na primjer ono koje je obavljeno tijekom 1974-1975. god na lokalitetima Kusa!e, Podilijak kod Sjeverskog i na brdu Zmijnici kod Gu!eva.54 V.Lekovi# i B. Govedarica su 1978. god. izveli sonda'no istra'ivanje na Gradini Vrlazje, a idu#e godine i na gradini Loznik. Jedino sistematsko istra'ivanje gradina u ovom periodu V.Lekovi# i B. Govedarica su izveli 1979. i 1981. god. na gradini Ilijak, ali samo uz njen isto!ni bedem, dok je najve#i dio gradine ostao neistra'en, dok je 1980. god. izvršeno i sonda'no 51 1ovi#, 1959, 53-85 52 1ovi#, 1963, 41-61; Isto, 1964, 95-134; Isto, 1965, 57-82; Isto, 1965 A, 27-145, Isto, 1967, 103-122; 1ovi#- Miki#, 1973, 29-92; 1ovi#, 1976, 269-319; Isto, 1979, 143-169; Isto, 1981, 99-140; Isto, 1983, 413-432; Isto, 1984, 101190; Isto, 1987, 575-643; Arheološki leksikon Tom I, 1988, 76-81 53 Ovo se obavljalo u okviru šire zasnovanog i planiranog projekta sistematskog istra'ivanja ilirskih utvr"enih naselja i postaja pokrenutog 1972. god. 1itav istra'iva!ki projekat odvijao bi se u tri faze; 1-identifikacija, opis i prikupljanje površinskog materijala, 2-geodetsko snimanje i sonda'no iskopavanje, 3-sistematsko iskopavanje odre"enih gradinskih lokaliteta. Na širem glasina!kom podru!ju u sklopu 1. faze obra"ena su 54 gradinska lokaliteta. 54 Govedarica, 1978; Isto, 1979 23 Mesihović, Autarijati, 2007 istra'ivanje gradine Ketenovi#-Kadi#a Brdo.55 Sistematsko iskopavanje ponovo je zapo!elo 1984 godine pod vodstvom Blagoja Govedarice. Tom prilikom su nastavljena reviziona iskopavanja i tumula Kusa!e i Podilijak i otpo!ela sistematska iskopavanja pojedinih gradina.56 Tijekom 80-tih godina prošlog stolje#a istra'ena je (istina djelomi!no i površno) i gradina Bukovik kod Sokoca. Pored Govedarice, I Milica Kosori# je tijekom 80-tih godina povremeno istra'ivala pojedine lokalitete u jugoisto!noj Bosni, srednjem i gornjem Podrinju. Tako su sondirane i djelomi!no istra'ivane gradine Savi#i kod Šekovi#a, Kre!a kod Fo!e i Borak Brdo kod Gora'da, 57 a iskopan je i jedan tumul na lokalitetu Jezero-Sase kod Višegrada, koji je dao vrijedne nalaze keltsko-latenskog tipa. M.Kosori# je 1983. i 1984. god. vodila istra'ivanja i na nekropoli Sdrijelo, koja se nalazila ispod gradine Kremenje (Gora'de). Na'alost najve#i dio rezultata sa iskopavanja koje je Kosori# vodila na lokalitetima koji su pripadali glasina!koj kulturi starijeg 'eljeznog doba nije objavljen. Ne samo u Bosni, nego i u podru!ju izme"u Drine i Morave postoje grupirani u ve#e ili manje nekropole na stotine i tisu#e tumula ve#inom skeletnih grobova sa istom ili sli!nom tehnikom i obi!ajima sahranjivanja u kontinuitetu od rane bronce do razvijenog halštata.58 I nalazi starijeg 'eljeznog doba sa ovog prostora su na osnovu svojih karakteristika usko povezani sa kulturom starijeg 'eljeznog doba koja je je cvjetala u jugoisto!noj Bosni i !ine neodvojivi dio glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba, Nedvojbeno rije! je o jednoj kulturnoj i narodnosnoj cjelini, koju je rijeka Drina u svome gornjem i dijelom srednjem toku sjekla po samoj sredini. Sve do kraja II svjetskog rata istra'ivanja starijeg 'eljeznog doba u jugozapadnoj Srbiji nisu ni blizu bila stupnju istra'ivanja u jugoisto!noj Bosni. Tek od kraja 40-tih godina prošlog stolje#a, otpo!inju sistematska istra'ivanja 'eljeznodopskih lokaliteta u zapadnoj Srbiji. Kao i slu!aju Glasinca i jugoisto!ne Bosne, gdje je nalaz kultnih kolica inicirao istra'ivanje, tako su i nalazi iz Mramorca, koje je Milutin Garašanin obradio 1949, inicirali ne samo istra'ivanje prekodrinske glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba, nego i otvorili pitanje prisustva Ilira na tlu Srbije i 55 Govedarica, 1985, 15-27 56 Na'alost najve#i dio prona"enog i neobra"enog i nepublikovanog materijala iz vremena ovih istra'iva!kih kampanja je propao tijekom i neposredno nakon posljednjeg rata (nalazio se u prostorijama CBI ANU BiH). 57 Iskopavanja na Kre!i vo"ema su u dvije etape. Tijekom 1982. i 1983. god. ona su vo"ena u okviru projekta «Arheološka istra'ivanja praistorijskih nekropola i naselja u periodu nastanka i upotrebe metala na podru!ju Podrinja i ist. Bosne». Druga etapa istra'ivanja izvo"ena je u periodu 1988 - 1989. u okviru projekta «Kulture Podrinja u bronzano doba». Oba projekta je vodila Milica Kosori# za Zemaljski muzej u Sarajevu. Obilni materijal i dokumentacija sa iskopavanja se nalazi u Zemaljskom muzeju i, izuzev manjeg dijela rezultata iz druge etape, nisu objavljeni. Za djelimi!ne rezultate istra'ivanja na Savi#ima i Borak Brdo v. : Kosori#, 1983, 73-94; Isto, 1989; 58 Garašanin M.-.Garašanin D, 1956, 11 i d.; Garašanin M, 1949, 126 i d; 1957, ; 1973, 470-481;Garašanin, D 1954/5, 90 i d.; Zotovi# 1967;1972; 1985, 68-100 24 Mesihović, Autarijati, 2007 uop#e središnjeg Balkana.59Iznena"uju#e djeluje !injenica da je do otkri#a dva srebrna pojasa i jedne zlatne grivne, kao nalaza koji po svojim karakteristikama pripadaju krugu glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba, iz sela Mramorca u jaseni!kom kraju, došlo još 1887 god,60. Kao što vidimo ovo otkri#e vremenski korenspodira sa po!ecima istra'ivanja na glasina!kom podru!ju, ali se moralo ipak !ekati skoro 60 godina da ovaj reprezentativni nalaz bude obra"en i kronološki i kulturno odre"en. Milutin i Draga Garašanin su sredinom šeste decenije prošlog stolje#a vršili istra'ivanja u Ra'anima i Krivoj Reci.61Kasnija otkri#a monumentalnih grobova u Atenici, Pilatovi#ima i Novom Pazaru i obrada materijala prona"enog u njima samo su dodatno potvrdila prisustvo ilirskoautarijatske komponente, i osvijetlila njen kulturni i narodnosni razvitak duboko na podru!ju isto!no od Drine.62 Istra'ivanjima na ovom prostoru pored Milutina Garašanina i Drage Garašanin u zadnjih par decenija bavili su se i Aleksandar Palavestra, koji se više fokusirao na istra'ivanje kne'evskih grobova, i M.Zotovi# koji je nastojao utvrditi vezu izme"u ilirskih Autarijata i materijalne kulture starijeg 'eljeznog doba u jugozapadnoj Srbiji. 63 Monumentalni tumuli u Novom Pazaru i Atenici su istra'eni u nizu kampanja od 1957. do 1962. god.64 Posebno vrijedne nalaze dala je kampanja tijekom prve polovine 70-tih godina na lokalitetu Pilatovi#i.65 Istra'ivanja u Metohiji, koja su otpo!ela od druge polovine šeste decenije XX. st. su vodili Jovan Gliši#, Jovan Todorovi#, Dragoslav Srejovi#, Nikola Tasi#, Lj. Daši#, Natalija Ðuri#, i ona su najviše bila orijentirana na iskopavanja na lokalitetima Romaja (vršena u periodu 1970-1973) i Pe!ka Banja, iako ni drugi susjedni kosovsko-metohijski lokaliteti nisu bili zanemareni.66 Istra'ivanja na lokalitetima Sand'aka i sj.Crne Gore otpo!eo je Fiala, da bi tek bila obnovljena sedam decenija kasnije. Okolicu Pljevalja (kojom se i Fiala bavio) i Pešter istra'ivali su 1. Markovi# i Z.Letica, a monumentalnim grobom Lisje polje kod Ivangrada bavio se pored Markovi#a, i V. Lekovi#.67 Istra'ivanja u Sand'aku, sj. Crnoj Gori i Metohiji, imaju posebnu 59 Garašanin M 1949, 126-135 60 Valtrovi#, 1887, 30 61 Garašanin M i D, 1956; Garašanin M. 1957; Isto, 1973, 470-481; Garašanin D. 1967 Najve#i dio nalaza iz jugozapadne Srbije karakteristi!nih za «glasina!ku kulturu» !uva se u Narodnom muzeju u U'icu. Nalazi iz Novog Pazara nalaze se u Narodnom muzeju u Beogradu, a iz Atenice u Narodnom muzeju u 1a!ku. 62 Palavestra, 1984 63 Zotovi# 1967; Isto,1972; Isto, 1985, 68-100; Palavestra, 1984 64 Op#enito o tim istra'ivanjima v. Palavestra, 1984, 21-27 65 Zotovi#, 1979, 31 66 Daši#, 1957; Ðuri#, 1964; Srejovi#, 1973; Ðuri# -Gliši# –Todorovi#, 1975; Tasi#, 1979; Todorovi#, 1979, 67 Markovi#, 1966; Isto, 1984; Lekovi#, 1980; Letica, 1982; 25 Mesihović, Autarijati, 2007 vrijednost jer omogu#avaju uvid u jugoisto!ni pravac rasprostiranja Autarijata, odnosno sjeverne varijante glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba. Za razliku od arheološke gra"e iz jugoisto!ne Bosne, gra"a iz jugozapadne Srbije, sj. Crne Gore i Sand'aka, nije sistematizirana u sintetskom obliku, i poznata je iz niza pojedina!nih rasprava, monografskih tekstova i sintetskih djela koja se op#enito bave prapovijesti i protohistoriji prostora isto!no i jugoisto!no od Drine, a !iji su autori ve# spomenuti istra'iva!i.68 Me"utim, i pored svega navedenog ipak je potrebno ista!i da ni u periodu 1945-1991, arheoloških kampanja ni pribli'no onakvog obima i tipa kakve su vodili Truhelka i Fiala sa ciljem istra'ivanja halštatske autarijatsko-ilirske kulture jugoisto!ne Bosne, više nije bilo. Kao što vidimo sve su se kasnija istra'ivanja bazirala još uvijek najve#im dijelom na tekovinama radova istra'iva!a iz perioda 1886-1897. Jedino je u nešto ve#oj mjeri došlo do otkrivanja novog materijala sa onog pravca rasprostiranja Autarijata isto!no od Drine. Kada je rije! o arheološkim iskopavanjima koja su se desila na samoj visoravni, potrebno je naglasiti da su neka od njih obavljanja nestru!no. Posebno se ta !injenica odnosi na iskopavanja izvršena prije 1888 godine. I prilikom tih prekopavanja, obavljanih bez vo"enja dnevnika iskopavanja, dolazilo je ne samo do razaranja stratigrafskih slojeva, nego i do razaranja nereprezentativnog materijala. Upravo zbog toga za neke nalaze, kao što su na primjer glasina!ka kultna kolica, a bez kojih bi naša vizija !itave glasina!ke kulture bila nezamisliva, moramo konstatovati da im je vrlo teško odrediti i preciznu dataciju i mjesto u op#em aspektu autarijatskog pitanja. Potrebno je spomenuti da su i gra"evinski radovi izvo"eni na ovom podru!ju, isto kao i u slu!aju pronalaska kultnih kolica, doprinosili pronalasku arheološkog materijala kao na primjer u slu!aju Kusa!a, Kosova i Sokoca. Kada je o stupnju istra'enosti rije!, potrebno je podvu#i !injenicu da je on prili!no nesrazmjeran u odnosu na pojedine oblasti. Najbolje je obra"eno (rekognisticirano, sondirano, istra'eno) glasina!ko podru!je sjeverno od Pra!e (ju'no od ove rijeke skoro da nije ni bilo istra'ivanja) i šire podru!je oko U'ica. U odnosu na spomenute oblasti slabije su obra"ene Metohija i drugi dijelovi jugozapadne Srbije, dok su velika podru!ja jugoisto!ne Bosne (oko Fo!e, uz Taru, prema srednjem Podrinju), Sand'aka i sjeverne Crne Gore ostala skoro neistra'ena !ak i ako se na tome podru!ju nalazi i relativno veliki broj registriranih lokaliteta na kojima bi se sigurno nalazio materijal autarijatsko-«glasina!ke» provenijencije. Usporedo sa istra'ivanjima materijalne gra"e tekla su i povijesna i lingvisti!ka izu!avanja autarijatske problematike. Fokus povjesni!ara se uglavnom usmjeravao na tri vrste podataka iz 68 Garašanin M, 1973, 505-507 26 Mesihović, Autarijati, 2007 autarijatske povijesti, a koja spominju slana vrela, veliko jezero i seobu izazvanu «najezdom 'aba i miševa». Na rasprave o slanim vrelima i velikim jezerom uvijek su se nadovezivala i pitanja rješavanja teritorije na kojoj su Autarijati 'ivjeli i odnosa sa susjednim narodima, dok su se sa seobom Autarijati uvodili u koloplet dijadoških ratova i bili bi posmatrani sa pozicija povjesni!ara koji su se bavili helenizmom. !ime bi izu!avanje Autarijata dobivalo i svoj povijesni smisao. Ve# su Tallócsy i Rücker u prvom broju Glasnika Zemaljskog muzeja u svojoj argumentaciji kojom su ime Bosna povezivali sa solju, koristili i povijesne podatke o slanim vrelima koje su iskorištavali Autarijati i Ardijejci.69 Pored spomenute dvojice tra'enjem slanih vrela bavio se i Carl Patsch.70 Problemom Velikog jezera bavio se i Vjenceslav Radimsky, koji se njime pozabavio u izdanju GZM na njema!kom jeziku (WMBH),71 Patsch je bio i me"u prvima koji su zakora!ili u pokušaj odgonetanja tajne 24. poglavlja Pseudo-Skilaksovog Peripla, u kome se spominje veliko jezero, iza kojeg se pru'aju Autarijati. Pseudo-Skilaksovom jezeru Patsch je ina!e posvetio više radova u prvoj i drugoj deceniji XX. st.72 Pitanje velikog jezera, koje je prili!no dugo izazivalo velike nedoumice uop#e u istra'ivanju Ilira, kona!no je na zadovoljavaju#i na!in riješio Mate Sui# u radu «Gdje se nalazilo jezero iz 24. poglavlja Pseudo-Skilakova Peripla»73 Pored spomenutih autora vrijedi ista!i i radove Zippela, Tomascheka i Polascheka74. Zippel je dao i najstariju povijesnu rekonstrukciju koja je obuhva#ala samo zadnje razdoblje autarijatske egzistencije, ali je zbog nekriti!kog korištenja Apijanovog izvještaja, ova povijesna rekonstrukcija teško prihvatljiva.75 Kao što vidimo nitko se sve do Fanule Papazoglu nije specijalno pozabavio, sa pozicije izu!avanja povijesnih podataka, u cjelini ovim narodom, ve# se o Autarijatima pisalo uzgred u kontekstu drugih povijesnih procesa, razli!ite problematike te izvjesnih arheoloških ili 69 Tallócsy, 1889, 7-10; Isto, 1893; Rücker, 1889, 11-12; Ina!e o soli u anti!kom razdoblju na isto!nom Jadranu v. Zaninovi#, 1996, 394-401 70 Tallócsy, 1893, 335; Patsch, 1904, 241 71 Radimsky, 1896, 129-134 72 Patsch, 1906, 367-390; Isto, 1912, ; Isto, 1922, 43, pr. 4 73 Sui#, 1953, 111-129 74 Tomaschek, 1880, ; Isto, 1896, 2 593;Polaschek, 1937, 2 395 75 Zippel, 1877, 140 i d.Apijan je u stvari nabacao niz povijesnih !injenica u vrlo !udnu i nespojivu vezu. U njegovom opisu ilirske povijesti tako nalazimo keltski napad na Delfe i vjerojatno u!estvovanje onih postautarijatskih zajednica koje su priznale vlast Kelta u tome pohod, pohod Cimbra i Teutona s kraja II. st. p. n. e., najezdu 'aba, razornu epidemiju kuge koja je harala kod Ilira a najviše kod Autarijata i autarijatsku seobu i nestanak povezane u jednu uzro!no-posljedi!nu cjelinu, !iji se proces odvijanja dešavao veoma brzo. 27 Mesihović, Autarijati, 2007 lingvisti!kih pitanja.76Tek je F.Papazoglu u okviru svoje knjige «Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba» napravila jednu sinteti!ku povijesnu rekonstrukciju Autarijatske prošlosti, ali primarno promatranu iz vizure povjesni!ara vremena Aleksandra Velikog i helenisti!kog razdoblja. 77 Samim tim je ona nastojala da što je mogu#e ve#i dio autarijatske povijesti uklopi u okvir vremena Aleksandra Velikog i prvih decenija helenisti!kog razdoblja, !ime je prili!no suzila razdoblje «povijesnog» postojanja Autarijata (skoro na samo par decenija!?). U kontekstu te helenisti!ke pozicije potrebno je sagledati i druge radove F.Papazoglu o Autarijatima, u prvom redu njen rad «Autarijati i Lizimah» .78 Odnosu Autarijata sa Tribalima sa aspekta i pisanih vrela bavio se i Rastko Vasi#.79 Izvjesnu pa'nju rekonstruiranju autarijatske povijesti je posvetio i John Wilkes, za razliku od npr. autora jedne druge sinteze o Ilirima Cabanesa !ije je spominanje Autarijata fragmentarno.80 Izu!avanja autarijatske jezi!ne baštine obavljala su se jedino u sklopu op#eg istra'ivanja ilirske i paleobalkanske lingvistike, i to najviše promatranjem autarijatskog imena i hidronima Tara. Tako su se tuma!enjima ova dva lingvisti!ka traga autarijatskog postojanja bavili ve# spomenuti Tomaschek, zatim Kretschmer, Krahe, Schwyzer, Budimir, Mayer i Russu.81 Lingvisti!ka istra'ivanja nisu vodila ra!una da postoji još jedan toponim Tara, koji se odnosi na ime planine, Zanemarivanje ja!e obrade izraza Tara koji se odnosi na planinu, u odnosu na pa'nju koja je posve#ivana hidronimu, prili!no je doprinio tome da lingvisti!ka istra'ivanja ostanu nedovršena. I kao posljednji va'niji rad koji se bavi Autarijatima i koji nastoji povezati tri segmenta njihovog izu!avanja (arheološki, povijesni i lingvisti!ki) potrebno je ista!i separat A.Benca u V tomu Praistorije Jugoslavenskih naroda, ali on je imao prili!no op#enit odnos i nije se zadr'avao mnogo na detaljnijoj razradi autarijatskog problema.82 Kao što vidimo o autarijatsko-«glasina!kom» pitanju, postoji do danas objavljena mnogobrojna literatura i sa arheološkog i povijesnog i filološkog stajališta, ali parcijalnog karaktera bez jasnog pregleda kompletnog autarijatsko-«glasina!kog» fenomena koje bi u sebi 76 Papazoglu, 1969, 70 77 Papazoglu, 1969, 69-100 78 Papazoglu, 1970 79 Vasi#, 1972, 117-133 80 Wilkes, 2001, 151-159 81 Kretschmer, 1925, 88, fus. 3; Krahe, 1925, 81; Isto, 1929, Isto, 1960, 113-123; Schwyzer, 1939, 66; Budimir, 1953, 3 i d.; Mayer, 1957, 70:, Russu, 1958, 107 82 Benac 1987, 737-802 28 Mesihović, Autarijati, 2007 sadr'avalo rezultate istra'ivanja sva tri segmenta (povijesnu gra"u, materijalnu zaostavštinu i jezi!ne survivale). 29 Mesihović, Autarijati, 2007 Izvorna gra"a Pisana vrela Autarijati, kao i ostali ilirski narodi nisu imali svoju autohtonu knji'evnost niti su uop#e poznavali umije#e pismenosti na svome materinjem jeziku.83 Oni zbog toga nisu ostavili pisana originalna svjedo!anstva o svome na!inu 'ivota, svojim sje#anjima, iskustvima i predanima. I samo zahvaljuju#i svome zna!aju i mjestu koje su zauzimali u op#ebalkanskom kontekstu, Autarijati su mogli da budu primije#eni od naroda na ve#em kulturnom i civilizacijskom nivou, i tako se utisnu u njihovo kolektivno sje#anje, i posrednim putem do"u i do nas. Time su i ime Autarijata i njihova povijest ostali sa!uvani od zaborava i anonimnosti.84 Autarijate nisu spominjali samo anti!ki povjesni!ari, nego i zemljopisci, putopisci, hroni!ari i duhovnici. To pru'a širok spektar uvida u pisanu izvornu gra"u o Autarijatima. Me"utim zbog relativne udaljenosti i kontinentalne izoliranosti u unutrašnjosti Balkana, te vrlo bitne !injenice da iš!ezavaju upravo onda kada unutarnji i zapadni Balkan ulaze u horizont interesovanja mediteranskih naroda, njihov ulazak u sferu interesovanja gr!kih, a kasnije i rimskih pisaca bio je fragmentarne prirode. Podaci o Autarijatima su malobrojni i sadr'ajno 83 Do sada na autarijatskom narodnosnom, politi!kom i kulturnom prostoru nisu prona"eni niti se mogu primijetiti bilo kakvi tragovi pismenosti, !ak ni na jezicima i pismima civilizovanih mediteranskih naroda u vremenu kada su Autarijati 'ivjeli na ovom podru!ju. Za razliku od glasina!ke kulture, na podru!ju rasprostriranja srednjobosanske kulturne grupe, u proto-urbanom naselju Pod prona"ena je sloju koji se datira na kraj VII. st. p. n. e. !itava vaza sa natpisom, ispisanim umbroetrurskim alfabetom. Pored ove vaze, prona"eno je u mla"im slojevima nalazišta Pod, još jedan manji pehar i pršljenak sa po nekoliko slovnih znakova, te fragment vaze s dijelom natpisa. Covi#, 1964 A; Isto, 1976, 207-208; Isto, 1987 A, 504; 523; Isto, 1991 A; Šalabali#, 1967, 35-45; Arheološki leksikon, Tom II, 1988, 137; 164; Stip!evi#, 1989, 191; Ali pitanje pismenosti na tlu današnje Bosne i Hercegovine je mnogo slo'enije pitanje, nego što bismo to mogli i da zamislimo. 1ak ni urednici Arheološkog leksikona BiH, do danas najreprezentativnijeg izvora informacija za BH arheologiju, anti!ku i srednjovjekovnu povijest nisu mogli da decidirano odgovore koji su to najstariji tragovi pismenosti na tlu BiH, nego su prešutno ostavili mogu#nost da su i znakovi urezani na keramici vin!anske kulture prona"enoj na lokalitetu Gornja Tuzla, !ije porijeklo i zna!enje još uvijek nije utvr"eno, najstariji znakovi pisane komunikacije na tlu BiH. (Arheološki Leksikon BiH, Tom I, 1988, 137; natuknica B.1ovi#a) 84 Unutrašnjost Balkana je Grcima bila interesantna i iz prakti!nih razloga. Barbarski svijet jugoisto!ne Europe je bio jedan od glavnih rezervoara sirovina i robova, kojima se snabdijevalo razvijeno robovlasni!ko društvo stare Gr!ke. Tako na primjer u Ateni krajem V. st. i po!etkom IV. st. p. n. e. me"u robovima nalazimo evidentirane i Tra!ane, Da!ane, Tribale, Gete. (Epigrafski spomenik IG II-2 Na, 1951 b, 23). Sve je to neminovno vodilo tome da i gr!ki pisci obrate pa'nju na barbarske narode unutrašnjosti. 30 Mesihović, Autarijati, 2007 oskudni i govore uglavnom o ratu, pohodima, nekim neobi!nim i fantasti!nim doga"ajima ili za Grke i Rimljane specifi!nim i interesantnim vidovima 'ivota. Kada bismo bukvalno i na prvi pogled 'ivot Autarijata rekonstruirali samo na osnovu dostupne pisane gra"e, stekli bismo uvjerenje da su Autarijati, narod u stalnom stanju rata, !ak i onda kada su "najneratoborniji" narod, da 'ive u krajevima gdje i pravo na vlasništvo grumena soli mo'e da izazove dugotrajne sukobe, da bi na kraju završili svoje postojanje zbog fantasti!ne prirodne katastrofe. Izlo'eni “represiji” takvog karaktera izvornih historijskih informacija, pored nas nezapa'eno i neprimje!eno mogu, skoro ne!ujno pro#i drugi segmenti 'ivota i periodi mira, stabilnosti i stvaralaštva narodnosnih zajednica zapadnog i centralnog Balkana. Vrela sa kojima raspola'emo su svi gr!ko-rimske provinijencije i produkt pojedinaca koji su pripadali višim intelektualnim krugovima gr!ko-rimskog svijeta. Tako bi u kritici izvora koji spominju Autarijate i njihove obi!aje trebalo ra!unati s tim da njihovi pisci nisu bili skloni nepristrasnom prikazivanju naroda na ni'em kulturnom nivou. Kada se govori o pisanoj gra"i, rije! je uglavnom o djelima anti!kih pisaca koja su se primarno odnosili na povijest i opise gr!kog, helenisti!kog i rimskog svijeta. Poznajemo samo jedan epigrafski spomenik na gr!kom jeziku, prona"en u selu Oliveni kod Bitolja, uzidan u crkvu sv.Ane, a za koji postoji mogu#nost da se na njemu spominju Autarijati.85 Gr!ki natpis na spomeniku govori o pohodu makedonskog kralja Filipa V. protiv Dardanaca u prolje#e i rano ljeto 206. god. p. n. e. Na'alost spomenik je veoma ošte#en i izlizan, tako da se sadr'aj mo'e samo djelomi!no rekonstruirati. Po Vuli#evoj transkripciji, u tre#em retku stuba, mo'e se pro!itati rije! Αὐτα(ριᾶται), ali zbog velike ne!itljivosti redova koji prethode tre!em redu i dolaze neposredno poslije njega, teško bismo mogli da zaklju!imo u kojem se to kontekstu spominju Αὐτα(ριᾶται), ako je uostalom Vuli#eva transkripcija Αὐτα(ριᾶται), uop#e to!na. F.Papazoglu na osnovi kopije dr.sc. I.Mikul!i#a daje transkripciju natpisa u kojoj se ne nalazi ni najmanji nagovještaj eventualnog prisustva autarijatskog imena u bilo kom obliku.86 Anti!ka svjedo!anstva o unutrašnjosti Balkana, uklju!uju#i i Autarijate ako nisu bila direktno vezana za Grke ili Rimljane, bila su pabir!enje ili naprosto samo nabacivanje informacija bez suvislog reda ili prosto sa'imanje !itavih dekada i stolje#a u vrlo male pisane odjeljke. Svi podaci su fragmentarne prirode a na par mjesta spomen Autarijata i nije baš toliko siguran. Autarijati se direktno i sigurno spominju u 25 podatka kod 15 gr!kih i rimskih autora. Jedan od 85 Epigrafski spomenik !uva se u Arheološkom muzeju u Skoplju. Vuli#, Spomenik SANU 98, 1948, br. 53; .Papazoglu, 1969, 118; 430/431 86 Papazoglu, 1969, 430-431 31 Mesihović, Autarijati, 2007 podataka i to onaj od Agatarhida nalazimo u Focijevom ekscerptu, a drugi od Kurcija Rufa predstavlja fragment njegove izgubljenje I knjige o Povijesti Aleksandra Makedonskog. U Strabonovoj Geografiji imamo 5 podataka, Apijanovoj Ilirike 4 podatka, u Diodorovoj Biblioteci nalazimo 3, a u Polijenovoj Strategamati dva podatka, a po jednom Autarijate spominju PseudoAristotel, Pseudo-Skilaks, Arijan, Agatarhid, Elijan, Justin, Nikola Damaš#anin, Kurcije Ruf, Plinije Stariji, Orozije i Stjepan Bizantinac. Eventualno spominjanje Autarijata u “ Naturalis Historia ” Plinija Starijeg na osnovi «…Tariotarum…» i kod Propercija je nesigurno i po našem mišljenju neodr'ivo.87 Pored ovih izri!itih spominjanja Autarijata postoje još !etiri podatka ( kod Herodota, Strabona, i dva podatka kod Ateneja), u kojima se autarijatsko ime ne spominje ali se mo'e naslutiti autarijatsko prisustvo bilo pod op#im ilirskim etni!kim imenom bilo da je rije! da su neki doga"aji koji se evidentno odnose na Autarijate pripisani drugim narodima.88 Od 15 pisaca za koje mo'emo sa sigurnoš!u mo'emo tvrditi da su spominjali Autarijate, 11 ih se slu'ilo gr!kim jezikom a !etiri latinskim (Kurcije Ruf, Plinije Stariji, Justin, Orozije). Upadljiv je veliki nesrazmjer izme"u tekstova na gr!kom i latinskom jeziku. To ujedno govori da se u dobu kada zapadni Balkan ulazi u orbitu interesovanja imperijalnog Rima i postane sastavni dio jedinstvene Mediteranske gr!ko-rimske civilizacije, Autarijata više ne!e biti i sve što #e tadašnji autori pisati o njima su samo reminisencije na njihovu daleku nekdašnju mo# i slavu i pozivanje na starije autore koji su nesumnjivo koristili samo gr!ki jezik. Od svih ovih podataka kojima raspola'emo samo se osam mo'e sa velikim stupnjem preciznosti datirati (Arr. Anab. V, 1-3; Ruf.fr. I, 12; Plin. NH IV, 35; Just. XV, 2; Diod. III, 30, 3; XX, 19, 1; Pol. IV, 12, 1; Oros. III, 23, 36). Za Apijanov podatak ( Ill. 4), iako navodi neke pokazatelje koji bi mogli odrediti njegovu dataciju, zbog op#e konfuzije koja vlada u samom podatku, smatramo da njegova datacija ne mo'e biti odgovaraju#a i to!na. Na'alost svih osam podataka se odnose na zadnje decenije autarijatske egzistencije. Zbog toga bi se moglo pretpostaviti da se najve#i dio podataka koji se ne mogu datirati odnosi na ranija razdoblja povijesti Autarijata i mo'e im se samo na osnovu nekih indirektnih indicija ili pretpostavki odrediti tek pribli'na datacija. Tako se na primjer Pseudo-Skilaksov podatak vjerojatno odnosi zbog spominjanja Kelta na sjeveru Jadranskog mora na prvu polovinu i sredinu IV. st. p. n. e. Najve#i dio pisanih podataka o Autarijatima sa kojima raspola'emo poti!e od autora koji nisu bili suvremenici sa doga"ajima koje opisuju i pripadali su razdobljima kada Autarijati kao 87 Plin. NH III, 141; Propercije, I,8, 25-26 88 Herod. IV, 49; Strab. Geo. VII, 3, 13; Athen. (na osnovu Teopompa fr.39,40 kod Jacoby) , X p.443; Athen. (na osnovu Heraklida sa Lemba) VIII c 333. 32 Mesihović, Autarijati, 2007 narodnosna zajednica više nisu ni postojali, u pojedinim slu!ajevima udaljenim i du'e od pola milenijuma, a kod Orozija i Stjepana Bizantinca skoro !itav milenijum od doga"aja koje opisuju. Od 15 pisaca trojica su 'ivjela i radila u predrimsko doba od IV. do po!etka I. st. p. n. e. (PseudoSkilaks, Pseudo-Aristotel, Agatarhid). Ostatak autora je djelovao u vremenu rimske vladavine Mediteranom. Petorica (Diodor, Strabon, Nikola Damaš!anski, Kurcije Ruf, Plinije Stariji) pripadaju razdoblju Julija Cezara, i dinastija Julijevaca-Klaudijevaca i Flavijevaca od sredine I. st. p. n. e. do kraja I. st. n. e, u vremenu "dinastije" Antonina (II. st. n. e) 'ivjela su i radila isto trojica autora (Arijan, Apijan, Polijen). Elijan se rodio za vrijeme Antonina, ali njegov rad pripada vremenu dinastije Severa (prve tri decenije III. st.n. e). Na prijelazu II. u III. stolje!e 'ivio je i djelovao još Justin, od koga je ostao najstariji podatak o Autarijatima na latinskom jeziku. Poznom, i ve! krš!anskom rimskom carstvu pripadao je Orozije (V. st. n. e) a isto!norimskom (romejskom, ranobizantskom) vremenu pripada Stjepan Bizantinac. Anti!ki autori !ijim se podacima slu'imo morali su zna!i koristiti vrela starije provenijencije koji bi spominjali te doga"aje. To dokazuje postojanje pisane gra"e povijesnog, zemljopisnog ili putopisnog karaktera koja je morala biti suvremena sa doga"ajima o kojima znamo i koja bi bila primarni izvor za pisana vrela koja su dostupna. Na'alost mo'emo konstatirati da je veliki dio te gra"e nestao i da je ono što mi danas posjedujemo samo mali dio anti!ke pisane tradicije koja je postojala o Autarijatima. O velikom broju pisanih povijesti iz starijih razdoblja svjedo!i i sljede#i citat Dionizija Halikaršanina kada ka'e "da je starih pisaca povijesti bilo mnogo i u mnogo krajeva prije Peloponeskog rata."89 Vjerojatno su podatke o Autarijatima, davale i op#e povijesti Filista, koji je jedno vrijeme nakon što ga je iz rodne Sirakuze prognao Dionizije Stariji boravio u Adriji i Efora, te Teopompovih Povijesti Filipovih djela i Helenske povijesti, djela Hijeronima iz Kardije i Povijesti Durisa sa Samosa. Na'alost od ovih djela ostali su sa!uvani vrlo oskudni fragmenti. Informacije su se mo'da mogle dobiti i iz gr!kih i italskih kronika, kao što su Atide. Za Herodota se mo'e tvrditi da se za opis Podunavlja i pritoka Dunava, zna!i za onaj dio koji nas najviše interesuje slu'io Hekatejom iz Mileta (zadnja polovina VI. st., i prijelaz u V. st. p. n. e.) kao vrelom.90 Da su stari Grci još od VI. st. p. n. e. relativno dobro poznavali unutarnje i sjeverne dijelove Balkana mogli bi svjedo!iti i zemljopisni izvještaji Hesioda (kraj VI. i po!etak V. st. p. n. e.), Timageta (sredina IV. st. p. n. e.). Prvi odjeljci Arijanove Anabaze zasnovani su na prikazu Aleksandrovih ratova njegovog generala, kasnije dijadoha, dr'avnika i 89 Diony. Halic. V, 90 Papazoglu, 1969, 48, 33 Mesihović, Autarijati, 2007 kralja (faraona) Egipta Ptolemeja Lagida.91 s tim da je Arijan prili!no sa'eo originalni, na veliku 'alost izgubljeni, Ptolemejev tekst.92 Djelo Ptolemeja Lagida je, sude#i po tome što mu je prikaz opisanog doga"aja u kojem su Autarijati bili sudionici po svojoj suštini identi!an sa odjeljkom iz Arijanove Anabaze (I, 5, 1-5), koji je naš osnovni izvor za Dunavsku kampanju Aleksandra Velikog, bilo korišteno i od Kurcija Rufa. Stjepan Bizantinac je spomenuo i Haraksa, Favorina i Erastotena kao anti!ke pisce koji su spominjali Autarijate, dok je Justin podatke o Autarijatima dobio iz izvornog djela Pompeja Troga. Plinije Stariji se, najvjerojatnije, kada je govorio o svojim Audaristenses oslanjao i na stati!ke podatke i dr'avne popise i dokumente koji su se odnosili na provinciju Makedoniju. Kada se govori o pisanoj izvornoj gra"i mora se ra!unati s tim da je ona nastajala u rasponu od 2500 do 1500 godina od vremena u kojem 'ivimo. Prvo treba imati skoro milenijumsko trajanje u kojem je ona nastajala, što je prili!no veliki vremenski period. Zbog toga raspona pisana svjedo!anstva mogu odra'avati razli!ita razdoblja, uslove i odnose 'ivota, pa i teritoriju koju su Autarijati naseljavali. Još jedan problem treba imati u vidu prilikom pretresanja izvorne pisane gra"e. Zbog fragmentarnog i uzgrednog karaktera te same siromašnosti i oskudnosti podataka koji se odnose na Autarijate, u samo par re!enica koje se nadovezuju jedna na drugu, !esto su dovedene u neposrednu vezu, informacije koje se odnose na razli!ita razdoblja, duga i više decenija i koja izme"u ostalog odra'avaju razli!ite prilike. Time !itav tekst mo'e izgledati kao da se nalazi u nekoj logi!ko-uzro!noj vezi i tako mo'e zavesti !itaoca da on smatra da je rije! o nekim vremenski srodnim doga"ajima i uvezanim povijesnim procesima. Ostaci materijalne kulture Ako bismo prihvatili da su Autarijati bili jedni od nosilaca glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba, doba nedostaci pisane gra"e mogli bi se nadoknaditi obiljem ostataka materijalne kulture Autarijata. U nizu sistematskih arheoloških kampanja po!ev od 1888, koje su se 91 Ptolemej, sin Laga je bio jedan od najva'nijih Aleksandrovih generala, i kasnijih dijadoha. Rodona!elnik je skoro tristoljetne, posljednje XXX dinastije egipatskih faraona. v. .Papazoglu, 1995, 163-245 92 To potvr"uju i Arijan (I, 2, 7) i Strabon (VII, 3, 8). Za razliku od Arijana koji za Jadransko more upotrebljava stariji termin ̓Ιονíῳ, Strabon (koji u odnosu na Arijana pripada jedno i po stolje#e ranijem razdoblju) koristi mla"i termin ̓Αδρíαν. Na osnovu terminološkog nesuglasja, mo'e se tvrditi da je Arijan, koji je 'ivio skoro dva stolje#a nakon Strabona crpio informacije direktno iz Ptolemejevog djela, dok Strabon nije direktno citirao Ptolemeja, nego se slu'io posrednikom, vjerojatno Posejdonijem. Od literature v. Kornemann. 1935. 43-46. Schwartz, 1238. Beloch,1924-1927; 352; Papazoglu, 1969, 82. Sam Arijan ka'e u uvodu svoga djela da se najviše koristio Ptolemejem i Aristobulom, u koje ima najviše povjerenja, te u znatno manjoj mjeri drugim autorima (vjerojatno Eratostena, Megastena, Nearha, Arista, Asklepijada, Aleksandrova pisma i kraljevske dnevnike) 34 Mesihović, Autarijati, 2007 nastavljale, sa du'im i kra#im prekidima, sve do posljednjeg rata, iskopan je veliki dio materijalne autarijatske kulture, daleko najve#im dijelom iz nekropola i tumula. Zanimljivo je da je to samo mali dio ve# evidentirane, a neistra'ene materijalne baštine glasina!ke kulture. I samo mo'emo zamisliti kakvo se ogromno bogatstvo krije u tim još uvijek neistra'enim lokalitetima razasutim širom prostora koje su naseljavali Autarijati. Pored izra'ene kvantitativne razlike, u prilog materijalne gra"e dodatno govore još dva faktora koji pove#aju njenu kvalitativnu vrijednost u odnosu na pisanu gra"u. Dok se u svezi sa pisanom gra"om, moramo zadovoljiti konstatacijom da !emo teško prona#i neki novi povijesni pisani trag o Autarijatima, dotle s svakom novom kampanjom arheoloških iskopavanja na svjetlo dana izlazi materijal koji je bio dio autarijatske kulture. Ve# spomenuti veliki nesklad izme"u otkrivene, iskopane, prezentirane i pretpostavljenog velikog broja neotkrivene gra"e krije u sebi šansu da #e se u narednom vremenu desiti nova otkri#a koja #e još više pribli'iti Autarijate i mo'da unijeti u nau!ni svijet i neke nove, iznena"uju#e zaklju!ke. Drugi element koji pove#ava kvalitativnu vrijednost materijalne gra"e je !injenica da su pisani podaci proizašli iz neautohtone sredine, da su proizvod stranih pisaca, koji su i etni!ki i kulturno a i vremenski bili znatno udaljeni od Autarijata. Pisana vrela su tako odra'avala ono što su o strani narodi mislili, osje#ali i kako su se sje#ali Autarijata. Nasuprot tome, velika ve#ina do sada otkrivene materijalne gra"e je autohtonog porijekla i odra'ava originalnost Autarijatske kulture. Preko arheološke gra"e, mo'emo izdiferencirati i osjetiti individualnost jedne od balkanskih narodnosnih i kulturnih zajednice. Nepokretni materijal U kontinuiranom razvitku Autarijata i njihove materijalne kulture od IX. st. do kraja IV. st. p. n. e. i dalje u aspektu nepokretnog materijala, kao i bron!anom dobu, dominiraju gradine kao jedini vid naselja i grobovi pod tumulima, kao jedini vid sahranjivanja. Gradine su rekognisticirane širom prostora kojim su se pru'ali Autarijati tijekom starijeg 'eljeznog doba, ali su ostale do danas najneispitaniji dio autarijatske baštine. O monumentalnosti kompleksa nekropola tumula koje su zaostavština Autarijata i to samo na bosanskom prostoru, dovoljno svjedo!anstvo pru'aju procjene dr. Truhelke o broju tumula. Po prvom mišljenju 1ire Truhelke, po !ijim su vodstvom izvršena prva sistematska nau!na istra'ivanja ovog velikog kulturnog kompleksa, iznesenom 1889, broj «glasina!kih» tumula samo u jugoisto!noj Bosni procjenjuje se na oko 20 000. Ali ve# idu#e 1890, godine, nakon jasnijeg rekognisciranja terena, Truhelka daje tri puta ve#u procjenu samo broja tumula, sa opaskom da se ni tada «još ne#e primaknuti istini», tj spoznaji o ukupnom broju tumula u jugoisto!noj Bosni.93 Do sada je 93 Truhelka, 1890, 68 35 Mesihović, Autarijati, 2007 istra'eno samo preko 1200 tumula, što je malo više od 5 % od prve, minimalne Truhelkine procjene, Sve to dovoljno pokazuje da teren jugoisto!ne Bosne, na kojem je cvjetala glasina!ka kultura, uostalom kao i cijela BiH pru'a i danas skoro neograni!ene mogu#nosti za nau!na arheološka i povijesna istra'ivanja i obilje objekata kulturno-povijesnog i prirodnog naslje"a. Podru!je isto!no od Drine isto pru'a velike mogu#nosti za istra'ivanje, što posebno poja!ava !injenica da su samo tamo do sada na"eni bogati grobovi autarijatskih vladara (Atenica, Novi Pazar, Pilatovi#i, Pe!ka Banja) iz doba ekspanzije i hegemonije ovog ilirskog naroda. Pokretni materijal Najstariji tragovi upotrebe i obrade 'eljeza na tlu Bosne i Hercegovine nalaze se upravo na prostoru koji je zauzimala glasina!ka kultura. Ti najstariji nalazi nakita i oru'ja izra"enog od 'eljeza prona"eni su u tumulima koji se datiraju u fazu III c (X. i IX. st. p. n. e.)94, zna!i u posljednju fazu koja pripada bron!anom dobu na ovom prostoru. U Talinama, tum. XIX,4 i tum. XX, 2 prona"ene su 'eljezne spiralne narukvice ( slika 1), u Vrlazju, IV, 2 mali 'eljezni no'i#, a u Lozniku II mali prsten od 'eljeza (slika 2).95 Ovo prvenstvo u upotrebi 'eljeza, dovoljno govori da je podru!je jugoisto!ne Bosne u prvo vrijeme nakon smirivanja migracionih poreme#aja uzrokovanim najezdom nosilaca «'arnih polja», prednja!ilo u kulturnom, gospodarskom, i politi!kom razvitku. U VIII. st. p. n. e. po!inje i upotreba 'eljeza u izradi oru'ja, i tijekom ovog razdoblja 'eljezo sve više ulazi u 'ivot zajednica jugoisto!ne Bosne. U sljede#em, VII stolje#u zapo!inje veliki zamah doma#e produkcije i 'eljeznog oru'ja i bron!anog nakita, i nastaje veliki broj autohtonih tipova i varijanti oru'ja, nakita i insignija sa specifi!nim samo za autarijatsko podru!je tehni!kim i umjetni!ko-stilskim karakteristikama. Potrebno je posebno podvu#i !injenicu da i pored tipološke raznovrsnosti pokretnog materijala, glasina!ka kultura starijeg 'eljeznog doba ipak pokazuje visoki stupanj ujedna!enosti, bar u svojim osnovama. Pokretni materijal (nakit, oru'je, oru"e, keramika i posu"e) starijeg 'eljeznog doba pokazuje i jasan kontinuitet sa kasnim bron!anim dobom. Jedine dvije razlike pokretnog Vladimir 1orovi! je dao mnogo skromniju procjenu jer on smatra da se u širokom polukrugu od Drine do Bosne, nalazi oko 5000 tumula.(1orovi#, 1925). Za razliku od Truhelke, 1orovi# nije nikada u!estvovao u arheološkim istra'ivanjima jugoisto!ne Bosne niti se ikada bavio specijalno problemom Ilira ili prapovijesne i protohistorijske baštine BiH. Pola stolje#a kasnije, još manju procjenu dao je B.Govedarica koji je 1975. god. procijenio da je na glasina!kom podru!ju neistra'eno ostalo još oko 2000 tumula. (Govedarica 1979, 177), ali izgleda da je Govedarica svoju procjenu dao samo za visoravan i porje!je Pra!e, a da se nije odnosila na cjelokupni prostor jugoisto!ne Bosne. 94 1ovi#, 1976, 272; Isto, 1984, 133 O po!ecima upotrebe 'eljeza u BiH v. 1ovi#, 1984, 133-134 95 Benac-1ovi#, 1956, 35 36 Mesihović, Autarijati, 2007 materijala iz grobova starijeg 'eljeznog doba u odnosu na grobne priloge iz prethodne bron!anodopske faze su znatno ve#a zastupljenost 'eljeznog oru'ja i tipološka raznovrsnost nakita. U grobovima se nailazi na raznovrstan nakit, naro!ito bogat u 'enskim, ali zastupljen i u muškim grobovima. U starijem 'eljeznom dobu za izradu nakita se uglavnom koristi bronca, a mjestimice nailazi se i na kositar. Nakit od srebra je rijedak, a od zlata izuzetan. Nakit od ova dva plemenita metla postaje !eš#i me"u nalazima tek sa intenziviranjem kontakata sa gr!komediteranskim svijetom. I tek od po!etka V. st. p. n. e. nailazi se na sve ve#i broj predmeta izra"enih od srebra i od zlata (posebno zna!ajno nalazište u Novom Pazaru). Seljezo se jedino zadr'ava u izradi pojedinih tipova fibula i to samo u ranim fazama, a i postupno se i ova rijetka upotreba 'eljeza za izradu nakita gubi. Bronca se, pored svoje primarne upotrebe za izradu nakita, upotrebljava još i u izradi metalnih dijelova odje#e, konjske orme, te sitnog oru"a i pribora svakodnevne upotrebe. Dok u na!elu prili!no izostaje upotreba 'eljeza u izradi nakita, dotle se ono upotrebljava za proizvodnju ofenzivnog oru'ja (koplja, ma!evi, bojne sjekire i no'evi), i djelomi!no za izradu oru"a (sjekire i no'evi). U naoru'anju bronca se koristi samo za izradu defanzivnog oru'ja (knemida i obloga štita). Defanzivno oru'je (šljem, knemide, oklop i štit) nalazi se naj!eš#e u bogatim ratni!kim ili kne'evskim grobovima. Pored nakita, oru'ja i oru"a, u tumulima nailazi se i na znatno prisustvo fragmenata keramike, a u pojedinim slu!ajevima i na dijelove konjske opreme. Pošto glasina!ka kultura starijeg 'eljeznog doba prolazi kroz kontinuirani razvitak ne samo kroz svoje faze nego je i sama produkt kontinuiranog razvitka još iz kasnobron!anog doba, !esto se zna desiti da grobovi koji se svrstavaju u jednu fazu sadr'e i materijal koji se tipološki ve'e za druge faze. To sa svoje strane ote'ava odre"ivanje materijala po fazama, a samim tim se i kronološka podjela materijala ne mo'e shvatiti u apsolutno preciznom smislu nego samo uop#eno radi lakšeg izu!avanja op#e problematike glasina!ke kulture i Autarijata. Najve#i dio nalaza trenutno je pohranjen u depoima Zemaljskog Muzeja u Sarajevu, manji dio (porijeklom sa prostora isto!no od Drine) u nizu zavi!ajnih muzeja Srbije, a jedan dio ( i to sa dosta vrijednim nalazima) nalazi se pohranjen u Naturhistorisches Museum u Be!u, te u nizu privatnih zbirki i kolekcija. FilološkoFilološko-lingvisti!ki aspekt Jezi!ni materijal, za koji sa sigurnoš#u mo'emo tvrditi da je vezan za autarijatsku egzistenciju svodi se na samo tri oblika. Iz topografije raspola'emo samo sa po jednim hidronimom i jednim toponimom, a iz i onomastike samo sa njihovim narodnosnim imenom, Mogu#e da se neki dodatni oblici jezi!ne zaostavštine autarijatskog prisustva još uvijek prisutni na podru!ju njihovog naseljavanja, ali ne mogu se prepoznati, i identificirati kao dokazi 37 Mesihović, Autarijati, 2007 autarijatskog prisustva. Govor Autarijata ne bi trebao da pokazuje velika odstupanja od ostalih ilirskih dijalekata, a sigurno je imao i znatnih dodirnih ta!aka sa drugim indoeuropskim jezicima i dijalektima jugoisto!ne Europe i Male Azije. Tragovi Autarijata u toponomastici i hidronimiji Autarijatska jezi!na zaostavština u vezi topografije svodi se na ime jedne rijeke i na ime jedne planine. Ne samo da su istog korijena, nego i oba imena imaju isti oblik- Tara. Rijeka Tara proti!e kroz sjevernu Crnu Goru i na ulazu u Bosnu kod Š!epan polja prima Pivu, odakle te!e kao jedinstvena rijeka Drina. Nešto sjevernije, sa isto!ne strane srednjeg toka Drine po!inje se dizati planina Tara (vis. 1544m). Ve# iz prilo'enog se vidi da su oba topografska podatka smještena na autarijatskompodru!ju i prostoru rasprostiranja sjeverne varijante glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba, ali na njihovim krajnjim sjevernim i ju'nim granicama. Identifikacija i dovo"enje u vezu rijeke Tare sa Autarijatima je postavljena još u prvim godinama modernog bavljenja autarijatskim pitanjem.96 Najstariji do nas sa!uvani povijesni podatak u kome se spominje rijeka Tara poti!e iz sredine XII. st. i odnosi se na rat romejskog cara Manojla Komnina sa balkanskim Slavenima i Ugrima.97 Oblik koji romejski povjesni!ar Kinam i pjesnik Teodor Prodrom upotrebljavaju za Taru je Ταρα, i on je potpuno identi!an sa savremenim oblikom, što nas navodi na pomisao da ime rijeke Tare kroz veoma dugo vremensko razdoblje nije do'ivljavalo neke ve#e jezi!ne metarmofoze. Ta konzervativnost jednog balkanskog hidronima, vjerojatno proizilazi iz !injenice da je njegovo porijeklo veoma staro, i da datira još iz prapovijesnog i protohistorijskog razdoblja. Me"utim kada se govori o rijeci Tari, potrebno je imati na umu još jednu mogu#nost. Tara je od Pive znatno ve#a, i ustvari Piva se uliva u Taru, !ine#i na Š!epan polju rijeku Drinu, i mo'e se smatrati da rijeka Drina predstavlja prirodni produ'etak Tare, Na osnovu ovoga mogu#e je da se u vrijeme kada su Autarijati postojali, pod terminom Tara podrazumijevala ne samo rijeka koju mi danas poznajemo pod terminom Tara, nego i rijeka Drina, ako ne u !itavom svom toku, ono 96 Tomaschek, 1896, 2593; O svim tim tuma!enjima vidi .Papazoglu 1969,99 Jedini koji ne prihvata identifikaciju Autarijatskog imena sa Tarom i odbacuje bilo kakve filološke kombinacije u vezi sa tim je Rusu (1950, 107), koji smatra da je originalni naziv za Autarijate bio Audariatai. Rusua je na takav zaklju!ak sigurno navelo korištenje prije svega kodeksa na latinskom jeziku koji su spominjali Autarijate. 97 Jovan Kinam, Epitome, Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Tom IV, Vizantološki institut SANU, Posebna izdanja 12, Beograd 1971, str 29. r 103. 23-113.7. Bici na Tari i pobjedi romejskog cara nad Srbima i Bosancima posve#ena je i pjesma Teodora Prodroma, Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Tom IV, Vizantološki institut SANU, Posebna izdanja 12, Beograd 1971 str. 179 Po Jovanu Kinamu i Teodoru Prodromu na rijeci Tari u jesen 1150. god. se odigrala jedna od presudnih bitaka izme"u udru'enih srpskih i bosanskih snaga i Romeja, a koja se završila velikom pobjedom romejskog cara. 38 Mesihović, Autarijati, 2007 bar u svom gornjem i srednjem toku.98 Ali ako je i postojalo ovo terminološko jedinstvo za naša današnja dva hidronima, ono je moralo biti znatno starijeg datuma, jer ve# u rimsko doba, (kod Klaudija Ptolemeja) postoji hidronim Dreinos koji se odnosi na današnji tok rijeke Drine, na Pojtingerovoj karti (Tabula Peutingeriana) se nailazi na izraz Drinum fl(umen), a i Ravenjanin spominje Drinum.99 Zanimljivo je da je veza Autarijata i imena planine Tare primije#ena relativno kasno u odnosu na ve# višedecenijski dobrano obra"en odnos hidronima i spomenutog naroda.100 Uvo"enje planine Tare u autarijatsku problematiku, mo'e baciti novo svjetlo na rješavanje zagonetki vezanih za ime Autarijata, jer bi dosadašnja tuma!enja korijena TAR- koja su se uglavnom vezivala za vodu, mogla preusmjeriti u novom pravcu. 101 Ime U gr!kim tekstovima najuobi!ajeniji je oblik Αὐταριᾶται, i to sa svim oblicima koji iz ovog nominativa u mno'ini proizlaze prilikom pade'nih promjena, od kojih se u tekstovima naj!eš#e pojavljuju oblici akuzativa mno'ine Αὐταριᾶτας i genitiva mno'ine Αὐταριᾶτων. Izraz Αὐταριᾶται, sa njegovim izvedenicama koriste Pseudo-Skilaks, Pseudo-Aristotel, Agatarhid, a preko njega i njegov ekscerptor Fotije, Nikola Damaš#anski, Diodor, Strabon, Arijan, Polijen, Elijan i Stjepan Bizantinac.102Iz op#eg jednodušja gr!kih pisaca u nominiranju Autarijata jedino odudara Apijan. Kod njega nalazimo oblike Αὐταριέα (u smislu imena «pojedinca», eponima Autarijatskog naroda), Αὐταριεῑς (navode#i ime naroda u nominativu mno'ine), Αὐταριέων i Αὐταριέας.103 Kod latinskih pisaca ne postoji tolika podudarnost kao kod gr!kih pisaca. Justin104 upotrebljava izraz Audariatas, dok u sa!uvanim kodeksima postoje i varijacije Auderiates, 98 1ovi#, 1967, 106 99 Ptol. Geo. II, 16; Pojtingerova karta V, 4; Ravenjanin IV, 19; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 158 100 Papazoglu, 1969, 83 101 Zanimljivo je navesti da se zahvaljuju#i planini Tari, autarijatsko ime sa!uvalo i u jednom porodi!nom imenu. Rije! je o !uvenoj porodici Tarabi# iz sela Kremna, koja je prebivala ispod i imala posjede na planini Tari, po kojoj su i dobili porodi!no ime. 102 Ps. Scyl. 24; Ps. Aristot. 138; Agatarhid, eksc. od Fotija fr 59; Nic. Dam.fr 115; Diod. III, 30, 3, XX, 19; XX 113, 3; Strab. Geo. VII, 5, 1; VII, 5, 6; VII, 5, 7; VII, 5, 11; VII, 5, 12; Pol. IV, 12, 1; VII, 42; Arr. Anab. I, 5, 1-4; Ael. 17 c 41; Steph., s. v 1 V 103 App. Ill. 2-5; Papazoglu, 1969, 97-98 104 Just. XV, 2, 1 39 Mesihović, Autarijati, 2007 Aureriatas, Abderitas. 105 I kao kod Justina, i u sa!uvanim kodeksima koji sadr'e tekst Orozijevog djela «Adversos paganos» nailazi se na više latinskih varijacija Auienitas, Auienitatas, Auieniatos, Auienitas.106 I kod još jednog latinskog pisca, Plinija Starijeg, izgleda da se nailazi na korumpiranost autarijatskog imena, koji on donosi u obliku Audaristenses.107 Zanimljivo je da je i kod Plinija Starijeg, kao i kod jedne varijacije koju nalazimo kod Justina došlo do zamjenjivanja glasa «t» sa glasom «d», koji su ina!e po svojoj glasovnoj vrijednosti i zvu!nosti dosta sli!ni. Jedino kod Kurcija Rufa, koji je isto pisao na latinskom jeziku, nailazi se na pravilniji oblik autarijatskog imena, najvjerojatnije iz razloga što se on potpuno i direktno oslanjao na vrlo vrijedno i precizno djelo Ptolomeja Lagida.108 Kod Propercija se pojavljuje latinski oblik Autarii, kao ime odre"enog dijela jadranske ili jonske obale. Zbog sli!nosti imena dolazilo je do identifikacije Propercijevih Autarii sa Autarijatima, ali je detaljnom analizom utvr"eno da se Propercijevi stihovi ne mogu odnositi na Autarijate.109 Ovaj latinski oblik se ne poklapa ni sa jednom varijacijom autarijatskog imena kod Justina i Orozija. Sli!no kao i u slu!aju Propercijevih stihova i oblik «…Autariatarum…» koji se pojavljuje u nekim izdanjima Plinijeve «Historia Naturalis» ne bi se mogao odnositi na Autarijatsko ime. Uostalom on se nalazi u samo jednom kodeksu, dok svi ostali upotrebljavaju termin Tariotarum.110 I u Weidmann izdanju Plinijeve «Historia naturalis» iz 1866, koji sam konsultirao upotrebljava se pravilni oblik «Tariotarum».111 105 Kod izdava!a je emendacija Audariatas, cf. Ruhl, Praefatio, p XXXII, ad 1 c 106 Oros. III, 23, 36 107 Plin. NH IV, 35 108 Ruf. fr. I, 12 109 Detaljniju raspravu o Propercijevim Autarii v. Papazoglu, 1969, 98 110 U Plinijevom tekstu (III, 141) na “…Tariotarum antiqua regio…” se direktno nadovezuje „et castellum Tariona…“, u kojem se isto nazire korijen Tar- u nazivu jednog kastela koji se nalazio u toj oblasti koja je nosila naziva Tariota, stara regija i nalazila se negdje u srednjoj Dalmaciji. Kastel je nesumnjivo nosio takvo ime sa korijenom Tar-, najviše poradi toga što se nalazio na podru!ju spomenute oblasti i što ju je on svojim polo'ajem i karakterizirao te je samim tim njegovo ime izvedenica iz imena regije i ne mo'e se smatrati posebnim imenom sa korijenom Tar-. 111 Nesuglasje prvo izme"u samih latinskih naziva a onda u odnosu na gr!ke oblike je teško shvatiti. Prvo pitanje koje se u ovom pogledu postavlja je zašto nije došlo do pravilne transkripcije naj!eš!eg gr!kog oblika Αὐταριᾶται u latinski oblik Autariatai. Mogu#e je da je u nekim djelima iz rimsko-latinske knji'evne baštine i došlo do pravilne transkripcije iz gr!kog u latinski, ali koja na'alost do nas nisu sa!uvana. Uostalom trebalo bi ra!unati i sa tim da srednjovjekovni prepisiva!i na latinskom zapadu nisu bili baš toliko pa'ljivi sa imenom jednog naroda koji se tek uzgred pojavljuje u tekstovima koji su oni prepisivali, o !emu 'ivo svjedo#i !itav niz varijacija na autarijatsko ime u kodeksima koji su nastali u toku srednjeg vijeka. Nasuprot njima gr!ko-bizantski prepisiva!i su se pa'ljivije dr'ali originalnog oblika, pogotovu jer su raspolagali sa znatno brojnijim rukopisima u kojima su se pojavljivali Autarijati. U 40 Mesihović, Autarijati, 2007 Iako mi ne raspola'emo ni sa jednim podatkom autohtone provenijencije koji bi spominjao autarijatsko ime, mo'emo sa velikom dozom sigurnosti smatrati da izvorno ime koje su Autarijati upotrebljavali sami za sebe nije puno glasovno odstupalo od verzija koje su predstavili gr!ki i latinski pisci (odstupanja su bila jedino u nastavcima koji se upotrebljavaju u gr!kom i latinskom jeziku). Razlog za to treba tra'iti u postojanju jasne osnove TAR u imenu toponima i hidronima na mati!nom podru!ju, a i prefiks Au je doma#eg porijekla. Naj!eš#e se ime Autarijati tuma!i kao “stanovnici oko rijeke Tare”.112 Ako bi se prihvatilo ovo tuma!enje onda bi se u imenu Autarijata morao sadr'avati autarijatski naziv za pojam rijeke, a njega teško da mo'emo otkriti. Kada bi izbacili imenicu “rijeka” iz gore navedenog tuma!enja imena Autarijata, onda bi se mogla odbaciti teza po kojoj se autarijatsko ime direktno dovodi u vezu samo sa rijekom Tarom. Iz svih primjera se vidi da je autarijatsko ime kovanica od prefiksa au i imeni!kog oblika Tario, koji su kao slo'enica dobili jedinstveni odgovaraju#i gramati!ki oblik koji bi se odnosio na specifi!nu narodnosnu zajednicu . prefiks; ovoj problematici je potrebno imati u vidu još jednu !injenicu. Podru!je prostiranja Autarijata ulazilo je manje ili više u sferu interesovanja Bizanta, dok je za latinski srednjovjekovni zapad to podru!je bilo daleka, krajnja njegova granica na kojoj su po njima 'ivjeli heretici, šizmatici i nevjernici, te se nije ni posve!ivala neka posebna pa'nja prošlosti date oblasti, izuzev u svrhu trenutnih politi!kih interesa. S druge strane sasvim je realno pretpostaviti da i pisci na latinskom jeziku, sami nisu bili baš puno zainteresirani za pa'ljivije i preciznije promatranje jednog naroda sa kojim Rimljani nikada nisu došli u dodir, i koji je je kao narodnosno-politi!ka cjelina nestao davno prije rimskog dolaska na Balkan. 112 Tomaschek je ime Autarijati protuma!io kao “stanovnici oko rijeke Tare”. (1880); Isto, 1896, 2593 s. v.; Kretschmer, 1925, 88, fus. 3; Krahe, 1925, 81; Isto, 1960, 113-123; Schwyzer 1939, 66; Mayer, 1957, 70:, Ne bi trebalo biti ništa sporno u tome da se etni!ko ili narodnosno ime ve'e za hidronime i toponomime. Za sjeverne Parthene (osvjedo!ene kod Plinija III, 143; App. Ill. 16; CIL III 8353, CIL III,14613) se tako povezuje hidronim Pra!a u jugoisto!noj Bosni, iako je to prili!no diskutabilno pitanje. I narod Timahi (Timancenses), koji je 'ivio u današnjoj isto!noj Srbiji nosio je ime koje je bilo vezano za naziv rijeke Timok (Timachus), koja je tekla kroz njihovu teritoriju. I Arnistii (Arinistae) u naronitanskom konventu su svoje narodnosno ime izvodili iz hidronima Arion (Plin. NH III, 143; Bojanovski, 1988, fus. 54), a sli!ne primjere imamo i kod Kolapijana !ije ime je vezano za Colapis (Kupa) te Arabiates koji su vezani za Arabo, (Raba, njema!ki Raab). 1ak bi se mo'da i ime ilirskog naroda ili plemena Batijata - Bathiatai- (App. Ill. 16; Steph.,) moglo dovesti u neku vezu, bar u vidu korijenske sli!nosti, sa hidronimom Bathinus, odnosno rijekom Bosnom (Alfoldy, 1965, 35, 38). Mayer (1957,75) povezuje ih sa naseljem Bantia, spomenuto kod Polibija, V, 108, 8, i lokalizira ih u zemlji Dasareta oko Lihnidskog jezera, što je slabo vjerojatno jer se Batijati jasno spominju u kontekstu ilirskih kampanja koje je poduzimao Oktavijan August. Sve navedeno govori o prisutnom obi!aju kod pojedinih balkanskih zajednice da nose imena koja su u neposrednoj vezi sa rijekom koja je okosnica njihovog teritorijalnog razmještaja. 41 Mesihović, Autarijati, 2007 Prefiks au se uglavnom prevodi našim prijedlozima, kod, pri, od, iz, u. Iz toga bi se moglo zaklju!iti da je au bila neka vrsta ilirskog prijedloga koji je pojmovno bio vezan za mjesto. Ako prihvatimo ovako predlo'eno tuma!enje prefiksa au i pove'emo ga sa korijenom onda bismo mogli da do"emo do konstrukcije iz Tare, od Tare, oko Tare. Korijen Tar U prou!avanje korijena TAR- iz koga je nesumnjivo izvedeno autarijatsko ime posebnu zanimljivost unose dva podatka, oba vezana za nazive dva grada situirana u neposrednoj blizini Balkanskog poluotoka. U prvom slu!aju u hetitskim (nesijskim) dokumentima, po Manfredu Korfmanu, vo"i internacionalnog tima arheologa, koji istra'uje širi kompleks Troje, se nailazi na ime jednog maloazijskog grada Taruisa. Taruisa 113 Hetitska Taruisa se identifikuje sa legendarnom Trojom. Izraz «Tara» koji je nesumnjivo korijen i za naziv grada Taruisa, bi mogla biti luvijska rije# koja odgovara našem pridjevu «drveni, a, o».114 Taruisa (odnosno u korumpiranoj, mnogo poznatijoj, verziji-Troja), bi zna!i tako dobila ime na osnovu drvenih ku#a donjeg grada, koji je bio smješten ispod citadele koju je Šliman iskopavao. Donji Grad je bio skoro deset puta ve#i od Šlimanove citadele i zajedno sa njom je sa!injavao jedinstveno urbano jezgro Taruise (Troje). 115 113 Krajem XX st, iskopavanja na širem podru!ju Troje, obavljao je internacionalni tim arheologa, pod vo"stvom Manfreda Korfmana sa Univerziteta Tübingen i u partnerstvu sa Univerzitetom iz Cincinnati-a. Alexander, 1999, 72 Ime Taruisa za jednu zemlju na sjeverozapadu Male Azije konkretno se spominje u dokumentu koji govori o sukobu Hetita sa nizom malih maloazijskih dr'avica; ”…ove zemlje postale su neprijateljske prema meni (odnosi se na hetiskog vladara op.a. ): Unalija... Dura, Halluwa, Huwallusija... Karakisa, Dunta, Adadura, Parista....Warsija, . Kuruppija... Lussa, Alatra, zemlja Pahurina planine Pasuhalta... Wilusa (koji se identifikuje sa Ilionom), Taruisa….” Taruisa Tablica hetitskog vladara Tudhalias-a (cc 1440-1410 p. n. e.) odnosi se na pokoravanje zemlje Assuwa (Azija?). Gradovi koji su bili saveznici Assuwa bili su i Taruisa i Wilusija. Izgleda da su ovi gradovi tada bili teško pora'eni (ako se mo'e vjerovati prili!no hvalisavom izvještaju hetitskog vladara) od strane Hetita (Nesija) i da su priznali njihovo sizerenstvo koje bi (mo'da sa prekidima) trajalojoš skoro dva stolje#a. I nekoliko pisama iz diplomatske korespodencije Hetita spominje imena Willusa i Taruisa; a u pojedinim tablicama prona"enim u hetitskim arhivama u Hatuši (Boĝazköy) opisuje se i rat na Egeji, u kome se pored nekih imena osoba i zemalja, u!esnika u ratu, koje imaju upadljive sli!nosti sa onima spominjanim u Ilijadi, opet nailazi i na imena Wilusa i Taruisa. Mogu#e je da su Ahejci iskoristili krizu koja je od 1220. god. zahvatila Hetitsku dr'avu i da su napali neke hetitske saveznike i vazale na zapadu Male Azije, što #e Homer i drugi gr!ki mitografi stolje#ima kasnije ovjekovje#iti u Ilijadi i trojanskom ciklusu. 114 …“Hittite documents refer to Taruisa” Korfman told me. Taruisa has been identified by scholars with Troy. “Tara may be Luvian for “wooden”-the city`s name is perhaps a reference to the wooden houses of the lower town…. Alexander, 1999, 74 115 Alexander, 1999, 74 42 Mesihović, Autarijati, 2007 Iako su po mitološkoj tradiciji Trojanci potomci Teukara koji je bio porijeklom sa Krete, u kasnom bron!anom dobu pred veliku egejsku seobu stanovnici Troade bili su Luvijci, indoeuropski maloazijski narod, vazal isto indoeuropskog Hetitskog (Nesijskog) carstva.116 Filološke veze Autarijata, kao sastavnog dijela ilirske zajednice sa Malom Azijom ne bi trebalo da izgledaju !udne i nemogu#e. Veze balkanskih i maloazijskih indoeuropskih skupina predstavljaju posebno poglavlje u izu!avanju situiranosti Indoeuropljana na tlu Balkana.117 Na osnovu primjera sa Taruisom mogli bismo smatrati da je TAR- arhaizovani indoeuropski korijen koji bi se vezao za drvo i šumu i ime Autarijati bi se moglo tuma!iti «oni iz šuma” “narod iz šuma”. Sa ovako predo!enim zaklju!kom, pitanje povezanosti planine Tare i Autarijata dobiva više logike. Mati!na domovina Autarijata ina!e spada i danas u jednu od najšumovitih oblasti Balkana, a mo'emo samo zamisliti kako je bila još šumovitija u prapovijesno i protohistorijsko doba.118 Da je ovo podru!je bilo upe!atljivo bogato šumama imamo potvrdu i u povijesnim vrelima, kao što to isti!u Strabon i Flor.119 Zanimljivo je da se oblast sa druge strane Drine, u koju su tijekom svoje ekspanzije prodrli i ve#im dijelom je zaposjeli Autarijati, i danas naziva Šumadijom. U drugom slu!aju, dosta veliku filološku podudarnost ima i gr!ki grad u ju'noj Italiji Ταρας, αντος, latinski Tarentum, (u transkripciji na naš jezik Tarent, današnji Tarento), koji je ime dobio po istoimenoj rijeci. U slu!aju Tarentuma, korijen TAR-je povezan opet sa vodom. U slu!aju Tarenta ponovo se pojavljuje vezanost spomenutog korijena sa hidronimima. Pored rijeke 116 Alexander, 1999, 72; Mogu#e je da su prvi stanovnici Troade, odnosno prvih naselja na mjestu gdje se nalazila Troja, bili minojski (kretski) kolonisti, o !emu se sa!uvala reminisencija u mitovima. U prilog tome govori i sam smještaj Troje, situirane na vrlo va'noj komunikacijskoj to!ki, koja je bila od velike va'nosti za trgova!ke aktivnosti Minojaca. Kasnije su ta prvobitna naselja Minojaca i ostalih egejskih neindoeuropljana naselili i preslojili, promijenivši im osnovnu etni!ku, jezi!nu i kulturnu fizionomiju Indoeuropljani, vjerojatno doseljeni sa Balkana, me"u kojima na prvom mjestu treba ra!unati sa Luvijcima. Za vrijeme posljednjeg hetitskog (nesijskog) vladara Arnuvanda IV (1220 - 1190. god. p. n. e.) u sjeverozapadnom dijelu Male Azije, nekoliko razli!itih naroda ujedinilo se i podiglo ustanak proitv Hetitske dr'ave. Me"u pobunjenim narodima spominju se i Turuša, kao i njihov grad Turuja. Chadwick, 1980, 11 (predgovor Petra Hr..Ilievskog, fus. 3). 117 O vezama indoeuropskih naroda Male Azije i Balkana v. Homer, Ilijada XIII, 1-9; Helanik fr. 74; Diod. V, 48; Solin II, 5; SHA XXV, 11,9; Strab. Geo. I, 1, 10; VII, 3, 2; XII, 3, 3; XII, 8, 1 XIII; Cass. Dio V, 48, Plin. NH V, 145; V, 125; IV, 41; IV, 3; III, 149; Arr. Bithyn. fr 19 R. Burchner, 1901, 2157sq. s.v Dardanoi; Thramer, 1901, s.v Dardanos, Nr 3, 2177 ; Budimir, 1950/51, 7 i d.; Papazoglu, 1969, 101, 103; Stip!evi#, 1989, 22-23 ( s posebnim osvrtom na u!eš#e protoilirskog elementa na povijesni razvitak Male Azije ) 118 Na prostoru koji su Autarijati zauzimali nalazi se i Peru!ica (op#ina Fo!a), koja danas spada u najguš!u i najve#u šumsku cjelinu ne samo na tlu BiH. 119 Strab. Geo. VII, 5; Flor. I, 39 43 Mesihović, Autarijati, 2007 po kojoj je grad Tarentum dobio ime, postoji još dosta hidronima širom Europe, koji u svome korijenu imaju TAR-, kao što su Tara pritoka Oaze u Francuskoj, Thare, rje!ica u Saksoniji, Taranta vrelo u ju'noj Francuskoj. Jedna od Tara se spominje i na Kreti, gdje je po gr!koj mitologiji kralj Karmanor prire"ivao sve!anosti i u koju je doplovio Apolon nakon što je u Egijalaju o!iš#en od grijeha ubistva Pitona.120 Kretska Tara izgleda samo još više komplikuje odre"ivanje pojma „Tara“, jer ona definitivno sa ilirskom jezi!nom osnovom povezuje sada ne samo indoeuropske maloazijske dijalekte II milenijuma, nego i gr!ke dijalekte, pa mo'da i pelaški i minojski supstrat. Zanimljiv toponim Tara koji je u povijesti jedne zemlje igrao veliku ulogu nalazimo u Irskoj. Sjedište Uí Néill, linije velikih kraljeva Irske u prvim stolje#ima srednjeg vijeka nalazilo se na bre'uljku Tara u pokrajini Meath (na irskom Središnje kraljevstvo), lokalitetu koji ima veoma dugu arheološku i povijesnu tradiciju. Irska Tara je bila ina!e tradicionalno sjedište velikih kraljeva Irske (árd ŕi Éireann). Po Enciklopediji Britannica 2003, na irskom Tara zna!i “mjesto skupštine.” skupštine Iz svega predo!enog, uvi"amo povezanost korijena TAR- sa odre"enim praindoeuropskim oblikom.121 Da li se taj oblik povezuje primarno sa pojmovima koji se odnose na drvo i šumu ili na vodu ili na neki drugi pojam, ostaje pitanje koje #e mo#i riješiti tek nova istra'ivanja iz oblasti indoeuropeustike. 120 Graves, 1999, 64 121 Jedan od trojice vo"a pobunjenih kartaginskih najamnika nakon I. Punskog rata bio je Gal po imenu Autarit. Mirkovi#, 2002, 132 44 Mesihović, Autarijati, 2007 Odre"enje Kako odrediti Autarijate, kao pleme, narod, narodnosnu zajednicu, plemensku zajednicu, privremeni ili stalni plemenski savez? Po F.Papazoglu Autarijati se definiraju kao skup "neodre"enog broja nepoznatih plemena, svih onih plemena koja su 'ivjela u zale"u Ardijejaca i Dardanaca" i za koje se ne bi smio upotrijebiti termin narod. Po ovoj tezi za Autarijate bi bilo najprihvatljivije odre"enje pod terminom "autarijatska plemena".122 Drugi stav odre"uje Autarijate kao pleme,123 koje je prvobitno bilo samo jedno od plemena koje je ulazilo u glasina!ki kulturni kompleks i koje se kasnije nametnulo ostalim srodnim ilirskim plemenima u svome susjedstvu, proširivši i svoje ime kao oznaku za cjelokupni savez plemena kojem su stajali na !elu.124 Po prvom mišljenju B.1ovi#a, Autarijati su pleme koje se nalazilo na !elu «saveza plemena» koji se pru'ao od Romanije do zap. Morave, dok u PJZ V 1ovi# korigira svoj raniji stav i po tom novom ispravljenom mišljenju definiše Autarijate kao «…savez plemena …koji je u jednom momentu…mogao obuhvatiti i neka druga plemena».125 Jasno se primje#uje evolucija 1ovi#evog stava od prvobitnog vezivanja autarijtatskog imena samo za jedno pleme do kasnijeg njegovog vezivanja za !itav Savez, zna!i za nadplemensku organizaciju. I M. Garašaninu kao najprihvatljivije rješenje o pitanju odre"enja Autarijata !ini se ideja da je rije! o jednoj velikoj konfederaciji naroda.126 Borislav Jovanovi# dr'i da naziv Autarijati najvjerojatnije pokriva «plemenski savez koji nije ni imao ta!nu ograni!enu teritoriju, ili !vrstu unutrašnju povezanost»127 I po Palavestri Autarijati su plemenski savez «koji je pod zajedni!kim imenom okupljao razli!ita plemena».128 Alojz Benac još više relativizira odre"enje Autarijata predstavljaju#i ih kao «nestalan savez plemena». 129Po Bencu Autarijati, kao i Ardijejci i Pirusti ne opravdavaju naziv naroda ni u najop#ijem smislu te rije!i, ve# da se u njihovom slu!aju radi o 122 Papazoglu, 1969, 85 – 86; 97; 396/397; Iako ostavlja mogu#nost da je postojao "plemenski savez ili nadplemenska organizacija" u vremenu ekspanzije. 123 1ovi#, 1967, 103 124 1ovi#, 1967, 116; Vasi# 1991, 78 125 1ovi#, 1976, 284-285; Isto, 1984, 136; Isto, 1987, 643; 126 Garašanin M, 1979 A, 9; Isto, 1991,11 127 Jovanovi#, 1979 B, 68 128 Palavestra, 1984, 76 129 Benac, 1987, 744 45 Mesihović, Autarijati, 2007 labilnom, pa i privremenom savezu plemena u koji su se pojedina plemena u jednom momentu ulazila, a u drugom izlazila!?.130I Wilkes relativizira unutarnju koheziju Autarijata kada ka'e da je autarijatsko ime „…vjerojatno op#e ime za cijelu grupu malih naroda..”131 Svi ovi spomenuti stavovi koji relativiziraju unutarnju fizionomiju Autarijata, i svode ih na neku amorfnu masu, skup plemena bez ja!e povezanosti, izgledaju suviše smjelo prezentirani a bez pozivanja na izvornu (i pisanu i materijalnu) gra"u, Kao najva'niji argument za ove teze uzima se sto!arski na!in 'ivota, preciznije re!eno nomadsko sto!arstvo koje je kao bilo svojstveno pojedinim ilirskim narodima. Ali zar i kod Delmata, Japoda, Histra i Liburna nije bilo svojstveno sto!arstvo kao primarna gospodarska grana, a njima se pripisuje postojanje ja!e strukture kojoj ve# odgovara termin ⇢narod. 132 Osim toga, da li je uop#e na prostorima zapadnog i centralnog Balkana, zbog njegovih zemljopisnih i geoloških karakteristika, mogu#e govoriti o postojanju nomadskog sto!arstva. Na prostorima brdsko-planinskog karaktera u obzir jedino dolazi polunomadsko sto!arstvo sezonskog tipa, koje ne zahtijeva radikalno narušavanje teritorijalnog okvira u kojem odre"ena zajednica 'ivi. Mo'da bi se stajalište po kome su Autarijati skup srodnih plemena koja povremeno ulaze u me"usobne saveze moglo jedino primijeniti za bron!ano doba i prva stolje#a posljednjeg tisu#lje#a stare ere, ali nipošto za razdoblje od VI. do IV. st. p. n. e. Me"utim nasuprot mišljenjima iznesenim u literaturi, pisana vrela kada govore o Autarijatima su nedvosmislena i uvijek ih odre"uju kao narod. Autarijate u smislu etnosa (naroda) izri!ito definira Pseudo-Skilaks kada ka'e da su Αὐταριάτας ἔϑνο ϑνος ϑνος ̓Ιλλυρικόν133 Strabon na dva mjesta naziva Autarijate narodom ἔϑνο ϑνος  pijan identi!no sa ve# spomenutim ϑνος134 A autorima kada govori o Autarijatima upotrebljava izraz ἔϑνο ϑνος ϑνος za njihovo odre"enje.135 I Langar kada opisuje Aleksandru Makedonskom Autarijate govori o njima kao jednom narodu sa izgra"enom fizionomijom.136 Kada se u latinskim vrelima spominju Autarijati upotrebljava se za njihovo odre"enje latinski ekvivalent gens za gr!ki izraz ἔϑνο ϑνος ϑνος.137 I materijalni ostaci svjedo!e o visokom stupnju uniformnosti nosilaca sjeverne varijante glasina!ke kulture, !ak se mo'e re#i da 130 Benac, 1987, 782; 801 131 Wilkes, 2001, 154 132 Benac, 1987, 781-782 133 Ps. Scyl. 24 134 Strab. Geo. VII, 5, 7; VII, 5, 11 135 App. Ill. 2 136 Arr. Anab. I, 5, 1-5 137 Oros. III, 23, 36 46 Mesihović, Autarijati, 2007 autarijatska kultura pokazuje (bar na osnovu do sada prona"enih nalaza) ve#e jedinstvo tipova, oblika i ornamenta, pa i na!ina 'ivota nego ijedna druga, sa njima suvremena, susjedna kulturna, etni!ka, narodnosna i politi!ka zajednica. Sve to mo'e biti rezultat samo egzistencije jake unutarnje kohezije, izme"u autarijatskih zajednica zahvaljuju#i kojoj su i postali «najmo#niji ilirski narod», a nipošto ne me"usobno labavih veza. Naš termin narod za Autarijate mo'emo upotrebljavati posebno za period od kraja VI. st. do kraja IV. st. p. n. e. kada oni istupaju na povijesnoj pozornici jugoisto!ne Europe kao prepoznatljiva i jedinstvena cjelina sa izvjesnim stupnjem razvijene politi!ke svijesti o op#eautarijatskoj zajednici kojoj pripadaju. 47 Mesihović, Autarijati, 2007 Prilozi I dijela Prilog 1 : Kronologija i sihronizacija materijalne kulture Autarijata Prvu kronologiju i sihronizaciju, i to na osnovu nalaza iz jugoisto!ne Bosne dali su 1956 i 1957 godine A.Benac i B.1ovi# (Benac-1ovi#, 1956, 37-38; Isto, 1957, 56-59).138 Kasnije je ova kronologija, u skladu sa kasnijim otkri!ima u zap. Srbiji, sj. Crnoj Gori, sj. i srednjoj Albaniji, više puta revidirana. I krajem 80-tih godina Borivoj 1ovi# je predlo'io novu relativnu i apsolutnu kronologija prapovijesnih i protohistorijskih nalaza u jugoisto!noj Bosni ( Borivoj 1ovi#, PJZ, IV, 1983 i PJZ, V, 1987, Arheološki leksikon BiH Tom I, 1988, 76,78, 79)¸ Me"utim predlo'ena kronologija pokazuje izvjesne nedostatke, uglavnom kada je rije! o posljednje tri faze razvitka glasina!ke kulture 'eljeznog doba, gdje su vremenske odrednice date uop#eno i neprecizno, iako se na osnovu podataka iz pisanih vrela, one mogu znatno preciznije izvesti. U kronološkoj tabeli, prezentirati !emo uz 1ovi!evu kronologiju i nove revidirane vremenske odrednice.139 Kronologija; Kronologija eneolit Bron!ano doba140 Glasinac I= rano bron!ano doba 138 Benac i 1ovi# su apsolutnu kronološku (najviše za bron!ano doba) definirali na osnovu sli!nosti sa srednjom Europom. Za oslonac im je poslu'ila pojava Peschiera fibule. Pošto se njihova pojava datira u XIII. st. p. n. e.( na Siciliji i Gr!koj ), a iš!ezavaju krajem XII. st. p. n. e. prona"ene Peschiera fibule iz jugoisto!ne Bosne ne mogu biti mla"e. (Benac-1ovi#, 1956, 37-38) 139 *ozna!ava prijedloge novih vremenskih odrednica u kronološkoj tabeli. U samom radu upotrebljavati #e se nove vremenske odrednice 140 O kronologiji i sihronizaciji bron!anog doba jugoisto!ne Bosne v. Benac-1ovi#, 1956, 37-38; 1ovi#, 1983, 415-416, 418 48 Mesihović, Autarijati, 2007 Glasinac II a i II b=srednje bron!ano doba Glasinac III=kasno bron!ano doba=XIII. st. do IX. st. p. n. e. -faza III a=XIII. st. p. n. e. -faza III b-1=kraj XIII. i XII. st. p. n. e. -faza III b-2=XI. st. p. n. e. -faza III c=X. i IX. st. p. n. e. Seljezno doba Glasinac IV=800. god. do 500/475. god. p. n. e. (*450 god. p. n. e.) -faza IV a=800. god. do 725. god. p. n. e. (faza oblikovanja) -faza IV b=725. god. do 625. god. p. n. e. (faza uspona) -faza IV c-1=625. god. do 550. god. p. n. e. (faza objedinjavanja) -faza IV c-2=550. god. do 500/475. god. p. n. e. (*450. god. p. n. e.) *na osnovu povijesnih podataka i materijala iz vladarskih grobova Atenica, Novi Pazar i Pilatovi#i donju granicu trajanja faze IVc-2, kada je Autarijatska narodnosna zajednica do'ivjela svoj najve#i vrhunac, trebalo bi pomjeriti ne ranije od 450. god. p. n. e. (faza ekspanzije) Glasinac V=500/475. god. p. n. e. (*450. god. p. n. e.) do 300. god. p. n. e. (*310. god. p. n. e.) -faza V a=500/475. god. p. n. e. (*450. god. p. n. e.) do 350. god. p. n. e. (*335. god. p. n. e.) *Kao godinu kada završava faza Va, najbolje je uzeti 335. god., p. n. e. kada je autarijatska zemlja bila izlo'ena pustošenju Aleksandrovog saveznika, kralja peonskih Agrijana, Langara. S tom godinom se definitivno završava razdoblje u kome su Autarijati i njihova materijalna kultura stagnirali u razvitku.(faza stagnacije) -faza V b=350. god. p. n. e. (*335. god. p. n. e.) do 300. god. p. n. e. (*310. god. p. n. e.) *Na osnovu niza pokazatelja, a najviše oslanjaju#i se na brojna pisana vrela, stojimo na stajalištu da je mogu#e 310. god. p. n. e. odrediti kao datum kada završava svoju egzistenciju kao koherentna zajednica glasina!ka kultura starijeg 'eljeznog doba. (faza nestanka) Prilog 1a. 49 Mesihović, Autarijati, 2007 Benac i 1ovi# su u svome katalogu Glasinac II (1957, 56-60) dali i sihronizaciju nalaza iz jugoisto!ne Bosne sa pojedinim drugim kulturnim zonama starijeg 'eljeznog doba. Po njima se faza IV a, pošto je malo starija od materijala iz Va!e I, mo'e sinkronizirati sa Pred-Va!e i po!etkom Va!e I u Sloveniji. U sjevernoj Italiji ova faza odgovara po!etnom dijelu Benacci II, a u odnosu na Reineckeovu periodizaciju prijelazu ka punom Halštatu. Faza IV b se vezuje za starije 'eljezno doba lu'i!ke grupe, Va!om I, Halštatom C u Srbiji i III halštatskim periodom za Austriju i ju'nu Njema!ku, dok za srednju Italiju odgovara krajem faze II/2 i fazom III 'eljeznog doba. U sjevernoj i srednjoj Italiji Glasinac IV b odgovara dijelu faze Benacci II i fazi Benacci III. Glasina!ka faza IV c se mo'e u odnosu na druge zemlje postaviti na sljede#i na!in; odgovarala bi kraju Va!e I i Va!e II, a u Italiji periodima Vilanova kulture Faza V a odgovarala bi i starijem Latenu za srednje-europsku i zapadnoeuropsku oblast, dok bi se faza V b vezala za kraj starijeg i po!etak srednjeg Latena za srednju Europu. Tabelarni pregled sinkronizacije glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba Jugoisto!na Sjeverna i srednja Bosna Italija faza IV a Po!etni dio Benacci Pred –Va!e i Najstarija faza II po!etak Va!e I Halštata C Slovenija Srednja Europa i Podunavlje Halštat C Dio Benacci II i Halštat III C Benacci III faza IV b Seljezno doba II/2 i Srbija Va!e I III za srednju Italiju Starije 'eljezno doba Lu'ica Arnoaldi period faza IV c Vilanova kulture Kraj Va!e I Halštat Este II i Va!a II D faza V a Stariji Laten Kraj starijeg i fazaV b po!etak srednjeg latena 50 Mesihović, Autarijati, 2007 # U raspravi o periodizaciji, apsolutnoj kronologiji i sihronizaciji predlo'ene su bile i druge varijante, razli!ite ili djelomi!no modificirane u odnosu na Benac-1ovi# prijedlog. Uglavnom se sa tim novim varijantama nastojao uskladiti prona"eni materijal i razvitak glasina!ke kulture na kompletnom njenom podru!ju ( i zapadno i isto!no od Drine). U raspravi su u!estvovali Milutin Garašanin koji je podijelio razvitak glasina!ke kulture tijekom 'eljeznog doba u tri faze (Ia, Ib, II), Rastko Vasi# koji je prihvatio Garašaninovo mišljenje, Lucentini, Kilian, Parovi#-Pešikan i Gabrovec.141 # Kad ve#e spominjemo aeljeznodopske faze potrebno je ista!i da je teško prona#i neku prelomnu to!ku koja bi ih razdvajala me"usobno. One se sve naslanjaju i prelaze jedna u drugu u neprekinutom razvojnom putu autarijatske materijalne kulture i nema ni naglih i trenutnih skokova ni padova a ni odstupanja u materijalnoj kulturi izme"u pojedinih faza. I samim tim one se najviše moraju promatrati kao kronološke etape kontinuiranog razvitka materijalne kulture (naravno odra'avaju#i u sebi i specifi!nosti društvenog, gospodarskog i politi!kog razvitka), a ne kao neke zasebne periode oivi!ene me"usobno jasno vidljivim linijama razlikovanja tipova, oblika i vrsta materijala. Pojedini tipovi pokretnog materijala (npr. dvopetljaste i kolutaste fibule) nalaze se u više faza, poprimaju#i samo manje izmjene u pojedinim detaljima) Prilog 2: Spisak autohtonih zajednica u provinciji Dalmaciji koje su sredinom I. st. n. e. vjerojatno naseljavale prostore na kojima su se rasprostirale glasina!ka kultura starijeg 'eljeznog doba i Autarijatska narodnosna zajednica Domoroda!ki narodi nabrojani kod Plinija Starijeg, a koje su broj dekurija naseljavale podru!ja istoka provincije Dalmacije i 141 Parovi#-Pešikan, 1960; Gabrovec, 1964-65; Isto, 1966; Isto, 1970; Isto, 1973; Garašanin M, 1973, 479- 480; ; Kilian, 1975, 59; Vasi#, 1977, 20,26; Isti, 1979, 259-261; Lucentini, 1981; 1ovi#, 1987, 581 142 Plinije Stariji (III, 144) u poglavlju gdje opisuje pojedine oblasti naronitanskog konventa spominje još (u prošlom vremenu) i !itav niz naroda kao što su; Labeatae, Senedi, Rudini, Sasaei, Grabaei; proprieque dicti Illyri, Taulanti i Pyraei. Me"utim ovi narodi su sude#i po kontekstu Plinijevog teksta, bez obzira da li su 51 Mesihović, Autarijati, 2007 naronitanskog konventa142 Sikuloti XXIV Deremisti XXX Melkumani XXIV Naresi CII Dindari XXXIII Dokleati XXXIII Partheni Ne navodi broj dekurija Glindicioni XLIV Kerauni XXIV Ozuaei Ne navodi broj dekurija Hemasi Ne navodi broj dekurija Asthitae143 Ne navodi broj dekurija Arinisti Ne navodi broj dekurija Kavi Ne navodi broj dekurija Scirtari LXXII Napomena; Od ukupno 15 naroda, Plinije broj dekurija navodi za 9 naroda, i zbir svih dekurija iznosi 386 dekurija. Vjerojatno je veli!ina naroda koje je spomenuo bez navo"enja broja dekurija, bila toliko mala da je Plinije smatrao da nije potrebno da i za svaki takav mali narod ponaosob navodi broj dekurija, nego ih je samo poimeni!no poredao u jednoj re!enici i to koriste#i prošlo vrijeme. Me"utim bez obzira da li su ti mali narodi stvarno postojali sredinom I. st. n. e. što je vjerojatnije (što potvr"uju sjeverni Partheni sa svojim natpisima), ili ne oni su nesumnjivo postojali u vremenu neposredno prije rimskog zaposjedanja (što potvr"uju Ozuaei i sjeverni Partheni) i naseljavali su spomenute oblasti vremenski paralelno sa Dezitijatima u Gornjoj Bosni. Neke od ovih autohtonih narodnosnih zajednica su vjerojatno bili direktni izdanak autarijatsko-ilirske narodnosne zajednice koja je postojala prije 310. god p. n. e. Za Dindare (Srednje Podrinje-Skelani u stvarno ulazili u sastav naronitanskog konventa ipak bili orijentirani znatno više prema jugu i primorju tako da nisu pripadali prostorima na kojima se rasprostirala autarijatska narodnosna i politi!ka zajednica. 143 U nekim rukopisima i izdanjima Masthitae; ed. C.Mayhoff (Teubner) Leipzig, 1906 52 Mesihović, Autarijati, 2007 pravcu prema planini Tari), Sikulote (Gornje Podrinje) i Parthene (okolica U'ica) smo sigurno da su bili potomci ove zajednice, dok za druge zajednice (rimske civitates peregrinae), iako pretpostavljamo da su bile ilirske pripadnosti i da su njihovi preci bili nosioci glasina!ke kulture 'eljeznog doba, nismo sigurni da su direktno potekli od Autarijatske narodnosne zajednice. Ako bismo ipak pretpostavili veli!ine i onih naroda za koje Plinije ne navodi broj dekurija ukupno na oko 15 dekurija, onda bismo mogli re#i da je na istoku provincije Dalmacije 'ivjela populacija u brojnom stanju nešto ve#em od 400 dekurija, što je prili!no više nego što na primjer iznosi brojno stanje Dezitijata (103 dekurije), Delmata (342 dekurije), Diciona ( 229 dekurija) i Mezeja (269 dekurije). Ako bismo brojno stanje jedne dekurije mogli procjenjivati na oko 150-200 ljudi,144 mogli bismo pretpostaviti da je na istoku naronitanskog konventa sredinom I. st. n. e, 'ivjelo izme"u 60 000 do 80 000 ljudi autohtonog porijekla, što je jedna relativno iznimna populacija za jedan još uvijek neurbaniziran prostor. Ako je jedna ovakvo brojno populacija prebivala i u prvom polustolje#u rimske vlasti, mo'emo li onda predo!iti koliko je bila brojna populacija koja je na spomenutim prostorima 'ivjela tijekom najve#eg vrhunca autarijatske politi!ke i gospodarske mo#i i zenita razvitka glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba, zna!i prije nasilnog kraha i disolucije autarijatske narodnosne i kulturne zajednice. Ona je sigurno bila najve#a ilirska narodnosna zajednica, pa i uop#e autohtona zajednica što je ikada prebivala na prostorima zapadnog i središnjeg Balkana u 'eljeznom dobu i rimskom dobu do romanizacije autohtonih zajednica, jer ako su postautarijatske 144 Stip!evi#, 1989, 129 Brojno stanje rodova nije moralo biti isto ili pribli'no isto, i veli!ina ( u smislu brojnosti njihovih !lanova) rodova je mogla varirati od vrlo malih do izrazito brojnih rodova što je sve zavisilo od niza faktora (zemljopisnih osobitosti podru!ja koje naseljava, polo'aja i statusa roda u društveno-politi!koj hijerarhiji zajednice kojoj pripada, imovinskog bogatstva roda, stupnja i snage unutarnje me"usobne povezanosti !lanova roda, nivoa samostalnosti koji rod u'iva unutar zajednice koje pripada). 1ak se unutar jedne zajednice mogu primijetiti velike oscilacije u brojnosti pojedinih rodova npr. za ranorepublikansko rimsko razdoblje tradicija navodi da je rod Fabija mogao podi#i do 300 naoru'anih svojih !lanova, a veli!inu roda Kornelija, zajedno sa klijentima procjenjuje na 5000 ljudi. Ako bismo dekurije ilirskih naroda smatrali za presliku njihovih rodova (što je prili!no diskutabilno) onda i veli!inu dekurija od 150-200 ljudi ne bismo smjeli apsolutizirati, pogotovu ako se ima u vidu sva raznolikost ilirskih naroda u provinciji Dalmaciji u prvoj polovini I. st. n. e. U pojedinim regijama (u primorju, u ravni!arsko-plodnim oblastima, urbanizovanim ili poluurbanizovanim zonama, rudonosnim bazenima, u kojma egzistiraju politi!ki ja!e formacije) dekurije su morale imati brojnije !lanstvo. 53 Mesihović, Autarijati, 2007 zajednice skupno sa brojem dekurija nadmašivale velike domicilne narodnosne zajednice iz I. st. n. e. mo'emo samo zamisliti koliko je onda «dekurija» obuhva#ala jedinstvena autarijatska zajednica na svome najve#em vrhuncu. # Vrlo delikatno pitanje u topografiji indigenih narodnosnih i politi!kih zajednica u predrimskom i ranocarskom razdoblju predstavlja pitanje Pirusta, jedne prepoznatljive narodnosno-politi!ke zajednice koja je postojala za vrijeme ustanka 6-9. god. n. e. i kojoj je uz Dezitijate, navode#i je po imenu, priznat status najogor!enijeg protivnika protuustani!kim snagama koje su od ljeta 9. god. n. e. nastupale u posljednoj fazi rata. Navedeni ilirski narod je sude#i po pisanim vrelima nesumnjivo igrao iznimnu ulogu u narodnosnim i politi!kim odnosima na jugoistoku podru!ja na kojem se rasprostirala provincija Dalmacija (Velej Paterkul II, 115; Cezar, De Bello Gallico, V,1; Liv. XLV, 26; Strab. Geo., VII,5,3; Klaudije Ptolomej II, 15) a posebno tijekom ustanka 6-9. god. n. e.145 Indikativan je spisak «panonskih naroda» koje Strabon spominje u podatku VII, 5, 3; «Breuci, Andiseti, Dicioni, Pirusti, Mezeji i Dezitijati !iji vo"a je Baton». 145 146 Pošto Veliko pitanje je njihovo eventualno navo"enje kod Apijana, Pomponija Mele i Plinija Starijeg, jer ako su Pirusti i navedeni u njihovim djelima njihovo ime je prezentirano u prili!no korumpiranom obliku i to kod Apijana (u transkripciji na latinicu) kao Pyrissaioi, kod Pomponija Mele kao Piraei i kod Plinija Starijeg kao Pyraei. App. Ill. 16; Pomponije Mela, II, 49-50; Plin. NH III, 144 (i Bojanovski 1988, 32 sa prili!nom rezervom iznosi ovu mogu#nost). S druge strane, da ova imena ne odra'avaju Piruste, sasvim logi!no bi se postavilo pitanje zašto i Apijan i Pomponije Mela, a posebno Plinije Stariji na prostorima istoka i jugoistoka Provincije spominju (bez obzira na vrijeme koje koriste) !itav niz naroda, od kojih su neki vrlo mali, ali ne i Piruste. Pirusti su upravo sude#i po drugim vrelima, kao jak !inilac postojali i par decenija pred Oktavijanovu kampanju opisanu u Apijanovoj Ilirike, ali i stolje#e nakon rata 6 - 9. god. n. e., i bar pola stolje#a nakon nastanka popisa ilirskih provincija, !ije je rezultate kao jedno od vrela za opis zapadnog Balkana koristio Plinije Stariji. Njihovo postojanje je evidentirano u svezi sa preseljavanjem rudara u Dakiju. U zapadnu Transilvaniju i njena nalazišta zlata otišle su raditi !itave zajednice Ilira, pa je tako zabilje'eno nekoliko zajednica, uklju!uju#i i vicus Pirusta (Wilkes, 2001, 237). Uz sve izneseno Apijanovi Pyrissaioi, Plinijevi Pyraei i Melini Piraei se u kontekstu teksta pojavljuju upravo na onim mjestima gdje se navode ili opisuju narodi i zemlje koje se mogu locirati na istok Illyricuma (kod Apijana i Pomponija Mele) ili koje se situiraju na njegovom jugoistoku (kod Plinija Starijeg), a to su upravo prostori gdje se tra'e i lociraju Pirusti. 146 Pitanje etni!ke determinacije Dezitijata i Pirusta je mnogo slo'enije nego što bi se to moglo suditi na osnovu spomenutog Strabonovog uvrštavanja Dezitijata i Pirusta me"u «panonske narode». Kao što se jasno da primijetiti Strabon na po!etku nove ere prostire «panonske narode» skoro sve do Bjelašni!kog masiva pa ako imamo u vidu i Piruste još i znatno dalje pema jugu skoro sve do jugoistoka provincije Dalmacije, što je samim tim prili!no pretjerano. Ali kako se to mo'e vidjeti u kontekstu !itavog njegovog izlaganja u VII knjizi 54 Mesihović, Autarijati, 2007 vezano za zapadni Balkan i panonski bazen ju'no od Dunava Strabon “panonsko” ne do'ivljava i ne shvata kao zasebni etni!ki kompleks, nego samo kao podskup šire shva#enog “ilirskog”. Samim tim se postavlja pitanje kakvu je to sadr'inu Strabon podrazumijevao pod terminom «Panoni», pa je onda pod njim obuhvatio spomenute narode. Prvo što se mora imati na umu jeste !injenica da je Strabon odjeljke u kojima se spominje ve#ina zapadno-balkanskih naroda završio prije podjele jedinstvene provincije Illyricum na Dalmaciju i Panoniju, što zna!i da Strabonova eventualna determinacija nije uvjetovana postojanjem nekih zasebnih upravno-politi!kih jedinica. I pripadnost panonskoj komponenti stoji na labavim nogama, jer dok se za Breuke mo'e tvrditi da su stvarno pripadali panonskoj komponenti ilirskog kompleksa, Dezitijati (na osnovu svoje materijalne kulture, etnogeneze i filoloških ostataka) i Pirusti, koji 'ive prili!no ju'nije od panonskog bazena, su ipak pokazivali nešto druga!ije odlike u odnosu na panonsku komponentu. Potrebno je ista#i i da su i Mezeji i Dicioni, koje isto Strabon spominje kao panonske narode, sa svojim civitates-ima ulazili u okvir provincije Dalmacije. Kada se raspravlja o pripadnosti Dezitijata odre"enoj ilirskoj komponenti vrijedi ista#i da Apijan u svojoj Ilirike (Ill. 17) Dezitijate (on ih navodi u obliku ∆αίσιοί)odjeljuje od Panona. Velej, koji finalizira svoje djelo u vrijeme kada je ve# ustaljeno postojanje odvojenih provincija i Piruste i Dezitijate ubraja u dalmatinske, a ne panonske narode (II, 115, 4), Ali u samom opisu ustanka on pokazuje i neke naznake konfuznosti u odre"ivanju šta se to podrazumijeva pod Panonijom, a šta pod Dalmacijom. To je posebno vidljivo u sljede#im primjerima; (II, 110, 2)→Kada govori da je ustanak prvo izbio u «cijeloj» Panoniji, kojoj se pridru'uje Dalmacija. (II, 110, 4-5)→Kada spominje vo"e ustanka (Pinesa i Batona Breu!kog i Batona Dezitijatskog), pa se odmah nadovezuje sa pri!om kako su “Panoni” poznavali rimski (latinski) jezik i rimsku disciplinu (na!in 'ivota), a mnogi i literalne vještine. (II, 114, 4)→Kada govori o predaji Breuka jasno naglašava da «Panonija tra'i mir» i da se rat nastavlja u Dalmaciji (zna!i sa Dezitijatima i drugim njima savezni!kim narodima). Ovaj podatak je u potpunosti u skladu sa njegovim izri!ajem da su Dezitijati iz Dalmacije. Ali je sve to, gledano sa druge strane, opet u neskladu sa stavom da su Dezitijati pokrenuli ustanak, jer Velej tvrdi da se pobunila prvo Panonija. Postoji !itavo jedno mnoštvo teorija i stavova o pitanju po!etka ustanka, njegovih prvobitnih nositelja i nesklada u opisu po!etka ustanka kod Veleja Paterkula i Kasija Diona. Mo'da bi se ova izvjesna konfuznost kod Veleja mogla protuma!iti !injenicom da je u trenutku kada je Velej bio neposredni u!esnik u ratu 6-9 n. e. još uvijek postojala jedinstvena provincija sa nedefiniranim odre"enjima o Dalmaciji i Panoniji, za razliku od vremena kada je on finalizirao svoje djelo, kada su provincije Dalmacija i Panonija teritorijalno i upravnopoliti!ki definirane. Zabilješke o ratu (svoje i bratove koji je isto u!estvovao u ratu) i sje#anje o ratu (i svoje i bratovo) u brzini kojom je finalizirao svoju «Rimsku Povijest» (koja je u na!elu ostala u nekoj vrsti nacrta) siguno nije mogao uspjeti u potpunosti u svakom detalju uskladiti sa trenutnim stanjem na terenu. Uostalom, Dezitijati su u djelima onih anti!kih pisaca koji su pisali pod utiskom postojanja provincije Dalmacije, bili jasno narod Dalmacije (Plin. NH III, 143; Cass. Dio LV, 29). Zato nas ne bi trebalo ni da !udi da za Kasija Diona (koji je bio namjesnik Dalmacije dva stolje#a nakon smrti Strabona i Veleja, ali sigurno u vrijeme kada je sje#anje na dezitijatsku civitas još uvijek bilo 'ivo) ustanak zapo!inju «Dalmatinci» 55 Mesihović, Autarijati, 2007 mo'emo pretpostaviti da je zbog spominjanja Batona kao dezitijatskog vojvode, Strabon svoga 5. poglavlja VII knjige, ve#im dijelom finalizirao tijekom ustanka 6-9. god. n. e. samim tim mo'emo pretpostaviti da je i navo"enje spomenutih naroda bilo motivirano i pod utiscima vijesti o ratu koji se vodio u panonskom bazenu i zapadnom Balkanu. U konkretnom poglavlju Strabon opisuje uglavnom ono što on sadr'ava pod terminom Ιλλυρικα; (uz sporadi!no spominanje i Skordiska i drugih neilirskih naroda), Odnosno Strabon je samim tim kada je govorio o dijelovima Balkana na kojima su se odvijale teške borbe, u prvi plan isticao one narode koji su imali bitnu ulogu u pru'anju otpora Rimljanima za vrijeme ustanka, tj. imena naroda koja je tada mogao naj!eš#e !uti. Uostalom za Piruste kao i za Dezitijate, Mezeje i Breuke imamo i u drugim vrelima potvrdu u!eš#a u ustanku, a i vo"e !itavog pokreta su dolazile iz Dezitijata i Breuka. jer za njega su, za razliku od Strabona, Dezitijati prevashodno narod Dalmacije. Svetonije je mnogo op#enitiji i samo ka'e da je ustanak izbio u Iliriji (Svet. Tib. 16). Nakon kraha ustanka rimska dr'avna politika je radi osiguravanja trajne pacifikacije pristupila novoj upravno-administrativnoj reorganizaciji bivše jedinstvene Provincije. Ta reorganizacija se odnosila na formiranje dvije provincije i na novi unutarnji raspored autohtonih civitates-, i narodi sa svojim središtima u Dinarskoj oblasti bi ušli u sastav Dalmacije, a oni sa središtima u Savsko-Dunavskom prostoru Panoniji. Mo'da je i ranija predaja Breuka i drugih naroda u panonskom bazenu, dok su se narodi dinarskog pojasa još borili, doprinijela formiranju provincije Panonije tj. odvajanju oblasti koje su zauzimali narodi koji su se predali i kreiranjem od njih nove provincije što bi zna!ilo da bi zasebna provincija Panonija mogla biti osnovana najranije u drugoj polovini 8. god. n. e. , što i ne mora biti slu!aj, odnosno mogu#e je isto tako da je do disolucije, bar onog formalnog tipa, Ilirika na dvije priznate zasebne provincije došlo i nakon završetka ustanka u IX. mjesecu 9. god. n. e. 56 Mesihović, Autarijati, 2007 Prilog 3: Spisak prapovijesnih i protohistorijskih lokaliteta na tlu današnje Bosne i Hercegovine za koje bi se moglo pretpostaviti da su autarijatsko-«glasina!kog» porijekla ili su samo situirani na bosanskohercegova!kom dijelu autarijatske mati!ne teritorije. 147 Napomene; # Na'alost, iz objektivnih okolnosti, bili smo u mogu#nosti da spisak autarijatsko-«glasina!kih» nalazišta prezentiramo samo za podru!je BiH jer samo za njega mo'emo dati koliko-toliko potpun spisak. Prezentiranje lokaliteta, sa sadašnjim nivoom raspolo'ivih podataka, na teritoriji Srbije (sa Kosovom i Metohijom) i Crne Gore nosilo bi u sebi karakter parcijalnosti, što bi moglo da (imaju#i u vidu kompletnost BH listinga) da stvori odre"eni stupanj pogrešnog uvjerenja o zna!aju autarijatsko-«glasina!kog» prisustva na tlu Srbije i Crne Gore. Zbog toga smo se odlu!ili da u samom tekstu rada, kada govorimo o autarijatsko-«glasina!kom» postojanju i kulturi i u spomenutim zemljama, više pa'nje posvetimo nabrajanju lokaliteta, nastoje#i time da kompenziramo nedostatak jedinstvenog listinga. # Zbog velike neistra'enosti gradina, spisak gradinskih naselja treba prihvatiti samo uvjetno kao osnovu za budu#a istra'ivanja. Posebno je problemati!no odrediti pripadnost gradina na konji!kom i op#e gornjo-neretvanskom podru!ju te na potezu Magli#-Zelengora na kojem su se susretale autarijatske i ardijejske zajednice, zbog !ega jedan broj gradina i pojedine nekropole sa ovog podru!ja nismo ubacili u spiskove gradina. S obzirom da je teško povu#i jasnu kulturnu granicu izme"u Autarijata i njima op#ekulturno srodnih zajednica na ju'nom pravcu, za pojedine nekropole tumula koji se prostiru na ovom pravcu nismo u potpunosti sigurni kojoj uistinu varijanti razvitka Glasina!ke kulture pripadaju, tako da smo se opredijeli da razgrani!enje budu markantne (gornji tok Neretve-i sjeverni planinski masivi Treskavice, Zelengore-Magli#a) zemljopisne odrednice. 147 Izvor : Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 30-228+ Mapa 3 i 4 (krt. 15; 16; 17; 18; 21;-praistorijsko doba) Listing je dat na osnovu dosadašnjih istra'ivanja (u najve#em broju slu!ajeva rije! je o samo rekognisticiranju) 57 Mesihović, Autarijati, 2007 Gradine; 1. Loznik; Pale148 2. Mioši#i;Pale 3. Ilijak-Gornja Vin!a-Vinograd; Pale 4. Strane; Pale 5. Gradina-Pra!e; Pale 6. Vitez; Pale 7. Gradina Pale; Pale 8. Delijaš; Trnovo 9. Šiši#i; Trnovo 10. Baša!ka gradina; Trnovo 11. Brutusi; Trnovo 12. Miljanovi#i; Trnovo 13. Pre!ani; Trnovo 14. Bistrik; Stari Grad-Sarajevo 15. Obho"a; Stari Grad-Sarajevo 16. 1avljak; Stari Grad-Sarajevo 17. Hodidjed; Stari Grad-Sarajevo 18. Rogouši#i; Pale 19. Velika Gradina-Kadino Selo; Pale 20. Velika Gradina-Faleti#i; Stari GradSarajevo 21. Donje Biosko; Stari Grad-Sarajevo 22. Fortica-Ravne Bakije; Stari GradSarajevo 23. Mrkovi#i; Centar-Sarajevo 24. Vidotina; Ilijaš 25. Ivan!i#i; Ilijaš 26. Kamenica; Ilijaš 27. Umoljani; Trnovo 28. Olovac; Olovo 29. Velika Gradina-Rupovo Brdo; Vlasenica 30. Kopljevi#i; Rogatica 31. Gulije; Rogatica 32. Gradac 2-Osovo; Rogatica 33. Gradina Kik-Osovo; Rogatica 34. Grad na Rujniku; Rogatica 35. Grad Sjeversko; Rogatica 36. Grad pod Loznicom; Rogatica 37. Gradac Dumanji#i; Rogatica 38. Mali Gradac-Golubovi#i; Rogatica 39. Gradac Jarevi#i; Rogatica 40. Veliki Grad-Golubovi#i; Rogatica 41. Grad Kovanj; Rogatica 42. Gradina Vrlazje; Rogatica 43. Gradina Vrhbarje; Sokolac 44. Gradac Kramer Selo; Rogatica 148 46. Loznik 1-Nepravdi#i; Sokolac 47. Grad Vitanj; Sokolac 48. Gradina Buljukovina; Sokolac 49. Gradina Mla"-Par'evi#i; Sokolac 50. Hreljin Grad; Sokolac 51. Gradina Komina; Sokolac 52. Grad Šenkovi#i; Sokolac 53. Gradina Šenkovi#i; Sokolac 54. Amovi#a Gradina; Sokolac 55. Gujin Gradac-Kusa!e; Sokolac 56. Mali Gradac-Kusa!e; Sokolac 57. Gradac-Sokolac; Sokolac 58. Mala Gradina-Kusa!e; Sokolac 59. Velika Gradina-Staro Selo; Sokolac 60. Gradina Dolovi; Sokolac 61. Gradina Marinkov Grad-Košutica; Sokolac 62. Gradina Košutica; Sokolac 63. Gradina Kotorište-Košutica; Sokolac 64. Mala Gradina Margeti#i; Sokolac 65. Grad Prisoje; Sokolac 66. Gradi# Prisoje; Sokolac 67. Gradina Preljubovi#i; Sokolac 68. Gradi# Berkovi#i; Sokolac 69. Mala Gradina Bjelosavljevi#i; Sokolac 70. Velika Gradina-Bjelosavljevi#i; Sokolac 71. Gradina Pliješ; Sokolac 72. Pohovac-Balti#i; Sokolac 73. Gradina Pediše; Sokolac 74. Gradi# Bijele Vode; Sokolac 75. Veliki Vrh; Sokolac 76. Gradina Nenadgrad; Sokolac 77. Grad Bukovik; Sokolac 78. Gradina Zagra"e; Sokolac 79. Grad Ilijak, Zagra"e; Sokolac 80. Gradina Klisura, Ketenovi#-Kadi#a Brdo; Sokolac 81. Gradac Kruševci; Sokolac 82. Borovac; Sokolac 83. Girski Grad; Sokolac 84. Gradina Luke; 1ajni!e 85. Raskrš#e Konjevi#i; Fo!a 86. Gradina Drago!ava; Fo!a 87. Gradina na Kozlogradskim stijenama-Kunovo; Fo!a Administrativno-teritorijalna podjela je ura"ena na osnovu situacije iz 1990. god. 58 Mesihović, Autarijati, 2007 45. Gradac-Gu!evo; Rogatica Gradine; Ostala nalazišta; 88. Kremenje-Borak Brdo; Gora'de 89. Gradina Skravnik; Fo!a 90. Gradina Previla; Fo!a 91. Gradina Kre!a; Fo!a 92. Gradac Zakmur; Fo!a 93. Gradac-Budoš; Fo!a 94. Gradac-Prije"elo; Fo!a 95. Mala Gradina-Doljani; Konjic 96. Humci-Doljani; Konjic 97. Gradina Od'aci; Konjic 98. Gradac Glavati!evo; Konjic 99. Lonac Razi#i; Konjic 100. Vijenac Razi#i; Konjic 101. Šibenik, Ka'i#i; Konjic 102. Kom, Ka'i#i; Konjic 103. Gradina Krupac, Kvanj-Konjic 104. Gradina Kulina, Vrdolje, Konjic 105. Gradina-Trešnjevica; Konjic 106. Glavica Repovci; Konjic 107. Humac Repovci; Konjic 108. Crijep Barmiš; Konjic 109. Gradina Homolje; Konjic 110. Gradina Galjevo; Konjic 111. Trlinov Kuk-Ov!ari; Konjic 112. Dragi#; Konjic 113. Gradina Spiljani; Konjic 114. Budimov Greb-Vrdolje; Konjic 1. Pra!a (ostava novca);Pale 2. Ruda Glavica- pe#insko nalazište; Tnovo 3. Marinkova pe#inape#insko nalazište;Pale 4. Bijambare- pe#insko nalazište;Ilijaš 5. Olovac-pojedina!ni nalaz; Olovo 6. Štrpci 2 (ostava); Rudo 7. Stijena pod Pismom, Slijeb (crte'i na stijeni); Višegrad 8. Kozlogradske stijene (crte'i na stijeni i pe#insko nalazište); Fo!a 9. Ledenja!a (crte'i na stijeni i pe#insko nalazište); Fo!a 10. Tatinica (nekropola ravnih grobova); Višegrad 11. Lug-Zup!i#i (naselje na otvorenom); Gora'de 12. Sopotnica (naselje na otvorenom); Gora'de 13. Popov Do (naselje na otvorenom); Gora'de Gradine koje nisu primarno bile autaijatske, a nalazile su se na samom autarijatsko-dezitijatskom grani!nom pojasu I Debelo Brdo-Soukbunar-Zlatište; Centar Sarajevo II Gradac Nahorevo; Centar Sarajevo III Kokorevac Nahorevo; Centar Sarajevo Tumuli (nekropole ili samostalni tumuli) 1. Ilijak-Gornja Vin!a-Vinograd; Pale 2. Rajino brdo; Pale 3. Podstrane; Pale 4. Kr!evine; Stari Grad-Sarajevo 5. Mo!ila; Stari Grad-Sarajevo 6. Orlovac; Stari Grad-Sarajevo 7. Gromile-Govedovi#i; Trnovo 8. Gromile-Ostoji#i; Trnovo 9. Rahovi#i; Trnovo 10. Grkarica; Trnovo 49. Borci-Vrlazje; Rogatica 50. Konogovo; Rogatica 51. Mejdan-Brezje; Rogatica 52. Brezje; Rogatica 53. Rusanovi#i; Rogatica 54. Planje; Rogatica 55. Vrtanjak; Rogatica 56. Maravi#i; Rogatica 57. Jakšin Do; Sokolac 59 Mesihović, Autarijati, 2007 11. Mioši#i; Pale 12. Crvena Njiva; Srebrenica 13. Humka-Liješ#e; Srebrenica 14. Crkveni Gaj; Srebrenica 15. Cigle-Štrpci; Rudo 16. Štrpci 1-Štrpci; Rudo 17. Mangalin Han; Višegrad 18. Jezero-Sase; Višegrad 19. Mramorje-Kamenica; Višegrad 20. Jevrejsko groblje-Crni Vrh; Višegrad 21. Vlasulje; Rogatica 22. Kosovo-Rogatica; Rogatica 23. Ovlagija; Rogatica 24. Plješevica; Rogatica 25. Mramorje-Okruglo; Rogatica 26. Okruglo; Rogatica 27. Osovo; Rogatica 28. Han Osovo; Rogatica 29. Papratnice-Osovo; Rogatica 30. Brankovi#i; Rogatica 31. Opraši#i; Rogatica 32. Mandra; Rogatica 33. Supanovi#i; Rogatica 34. Razdolje; Rogatica 35. Sivaljevi#i; Rogatica 36. Crkvina-Sjeversko; Rogatica 37. 1avke-Sjeversko; Rogatica 38. Sjeversko 1; Rogatica 39. Podilijak-Sjeversko; Rogatica 40. Godomilje; Rogatica 41. Gornji Mesi#i; Rogatica 42. Raskrš#e-Dolovi; Rogatica 43. Gosinja planina; Rogatica 44. Jarevi#i; Rogatica 45. Golubovi#i; Rogatica 46. Brdo-La"evine; Rogatica 47. Navsan; Rogatica 48. Rudine-Rusanovi#i; Rogatica 58. Bradva-Kramer Selo; Rogatica 59. Gu!evo; Rogatica 60. Loznik 2; Sokolac 61. Djedovci-Sokolac; Sokolac 62. Borovsko; Rogatica 63. Rudine-Ivanpolje; Sokolac 64. Duboki Do; Sokolac 65. Vitanj; Sokolac 66. Hrastova!a; Sokolac 67. Previja; Sokolac 68. Kova!ev Do; Sokolac 69. Mla"-Par'evi#i; Sokolac 70. Komina-Par'evi#i; Sokolac 71. Šenkovi#i; Sokolac 72. 1itluci-Sokolac; Sokolac 73. 1ardak-1itluci; Sokolac 74. Crvena Lokva-1itluci; Sokolac 75. 1avarine; Sokolac 76. Bandin Od'ak; Sokolac 77. Arareva Gromila; Sokolac 78. Šaren!eve vrta!e; Sokolac 79. Vratnica-Radava; Sokolac 80. Glasina!ko polje-Bjelosavljevi#i; Sokolac 81. Podgradac; Sokolac 82. Potpe#ine; Sokolac 83. Ma#i; Sokolac 84. Kusa!e; Sokolac 85. Kusa!e-Šuke; Sokolac 86. Mehagin Do; Sokolac 87. Ovr!je; Sokolac 88. Podomar; Sokolac 89. Ho!imeri; Sokolac 90. Luburi# polje 1–Košutica; Sokolac 91. Luburi# polje 3-Košutica; Sokolac 92. Taline; Sokolac 93. Gradac-Sokolac; Sokolac 94. Smreke; Sokolac 95. Laze; Sokolac 96. Crkvina-Podromanija 60 Mesihović, Autarijati, 2007 97. Vra'i#i; Sokolac 98. Rasova!a; Sokolac 99. Sokola!ko polje; Sokolac 100. Borovac; Sokolac 101. Kri'evac; Sokolac 102. Zagra"e; Sokolac 103. Rudine-Sokolac; Sokolac 104. Dobroš; 1ajni!e 105. Gajevi Borajna; 1ajni!e 106. Mahrevi#i (latenska nekropola) ; 1ajni!e 107. Selište; 1ajni!e 108. Gradac Cvilin; Fo!a 109. Barakovac; Fo!a 110. Previja; Fo!a 111. Kadijina Gromila, Zavait; Fo!a 112. Krš-Toholj; Fo!a 113. Gradina Pjelovac; Fo!a 114. Gromile Je!mišta-Pobrnjice; Fo!a 115. Gromile Je!mišta- Gluš#i; Fo!a 116. Gromile Kunovo; Fo!a 117. Laništa Kunovo; Fo!a 118. Rudine Šadi#i; Fo!a 119. Viševina; Fo!a 120. Glavica 1elebi#i; Fo!a 121. Glavica 1elebi#i; Fo!a 122. Gromile Šadi#i; Fo!a 123. Jar!ina; Fo!a 124. Gromile Mrkalje; Fo!a 125. Zborna Gromila-Šadi#i; Fo!a 126. Gromile Suha; Fo!a 127. Jabuka-Gora'de; Gora'de 128. Sdrijelo; Gora'de 129. Treštenica; Gora'de 130. Surduk; Gora'de; Gora'de 131. Livade Petrovice; Gora'de 132. Kri'evac; Gora'de 133. Kr!evine-Ilova!a; Gora'de 134. Tinjak; Fo!a 135. Gromile Stolac; Fo!a 136. Kre!a; Fo!a 137. Šehitluci Ustikolina; Fo!a 138. Crkvina Modro Polje; Fo!a 139. Barakovac; Fo!a 140. Vlahinja; Kalinovik 141. Gromile Dabi'ovi#i; Fo!a 142. Krš- Donji Budanj; Fo!a 143. Jasik-Donji Budanj; Fo!a 144. Zakmur; Fo!a 145. Vrbnica; Fo!a 146. Zavojnica-Prije"elo; Fo!a 147. Kaldrma-Prije"elo; Fo!a 148. Lovnica; Konjic 149. Petrovo brdo-Lokvice; Konjic 150. Bani#a Glavica; Konjic 151. Kremenita Glavica; Konjic 152. Vu! Kamen; Konjic 153. Ðevena Gomila; Konjic 154. Rudinice-Bjelimi#i; Konjic 155. Gri'a-Bjelimi#i; Konjic 156. Harem-Mokro; Konjic 157. Š#avna Poljana; Konjic 158. Galat, Spiljani; Konjic 159. Kremešine; Konjic 160. Gromile-Razi#i; Konjic 61 Mesihović, Autarijati, 2007 II. DIO Porijeklo Postoji samo jedno pisano vrelo, mitološkog karaktera, koje govori o porijeklu Autarijata. Na po!etku svoje Ilirske knjige Apijan, prije nego što po!ne govoriti o glavnoj tematici ilirske knjige -rimsko-ilirskim ratovima, izla'e genealogiju ilirskih naroda. Po ovoj genealogiji sin Ilira, eponima ilirskih naroda, je bio i Autarij (Αὐταριέα), koji je imao sina Panonija, a ovaj sinove Tribala i Skordiska. Stavljanje Autarija u prvu generaciju Ilirovih potomaka, i to na drugo mjesto, odmah iza Enheleja, dokazuje da su za stare Grke Autarijati jedan od starijih ilirskih naroda, koji se rano izdiferencirao kao zaseban narod. I Enheleji se dosta rano susre#u u povijesti i zato ne bi trebalo da nas !udi da se samo njihov eponim navodi ispred Autarija iza kojeg tek onda dolaze eponimi drugih ilirskih naroda. To dovoljno govori da su se Grci vjerojatno dosta rano upoznali sa Autarijatima i prepoznali ih kao jedan od samosvojnih ilirskih naroda. Ova genealogija je i klasi!an primjer gr!ko-anti!kog na!ina poimanja porijekla pojedinih naroda, koji se uvijek zaogr#e mitološkim plaštem, i na bilo koji na!in pokušava uklopiti u gr!ku mitologiju i kulturu i tako se posredno uvu#i u gr!ki svijet. U ovom slu!aju se preko Apijanove genealogije, koju on nije izmislio nego je preuzeo iz gr!ke mitološke tradicije, koja je ina!e !itav tadašnji poznati svijet pokušavala objasniti preko razra"enog sistema gr!ke mitologije, Autarijati i svi ilirski narodi uklapaju u gr!ku mitološku prošlost. Za razliku od pisane gra"e, materijalna kultura je iza sebe ostavila znatno više tragova, preko kojih bi mogli bar ugrubo da rekonstruiramo porijeklo zajednice koja je bila tvorac glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba. Podaci i nalazi koji bi mogli govoriti o prebivanju ljudi iz kamenog doba na prostorima koja je zahva#ala mati!na teritorija Autarijata, su vrlo oskudni i !ini se da je ve#i dio ovog prostora u kamenom dobu bio nenaseljen. Vjerojatno uzrok tome le'i u njegovom izrazito brdsko-planinskom karakteru, koje je bilo neprivla!no za stalnije prebivanje u kamenom dobu. Na par lokaliteta sa teritorije na kojoj #e se razviti Autarijatska narodnosna zajednica, prona"en je paleolitski materijal. Na lokalitetima pripe!ak Ruda Glavica kod Trnova149 i pe#ina Bijambare kod Ilijaša150, prona"eni su kremeni artefakti koji se datiraju u mla"i paleolit. Dok se oba spomenuta lokaliteta nalaze na periferijama budu#e autarijatske mati!ne teritorije, u pripe!ku kod 149 Basler, 1981, 8-9; Mulaomerovi#, 1984, 1-10 150 Malez, 1968, 159-191 62 Mesihović, Autarijati, 2007 gradine Ketenovi#-Kadi#a Brdo kod Sokoca, zna!i unutar budu#e autarijatske 'eljeznodopske kulture, prona"eni su isto nalazi koji se mogu datirati u mla"i paleolit, uklju!uju#i i pe#inski crte', koji je nešto mla"i u odnosu na crte' iz pe#ine Badanj.151 Neolitski preporod Balkana kao da je zaobišao ovo podru!je. Ono se nalazilo na periferiji tri glavna neolitska kompleksa (butmirskog, vin!anskog i hvarsko-lisi!i#kog), i zbog karakteristika zemljišta nije bilo privla!no za neolitske poljodjelce. Do danas su sa sigurnoš#u evidentirana manja naselja neolitskih ljudi samo na dva lokaliteta situirana u gornjem toku Drine u blizini Gora'da. Nekih 500 metara udaljen od obale Drine, na lijevoj strani, situiran je lokalitet Lug. Prema tipološkim i ornamentalnim karakteristikama sa!uvanog kerami!kog materijala i prona"enoj 'enskoj figurici sa ovog nalazišta, neolitsko naselje Lug pripada kraju vin!ansko-tordoške faze vin!anske kulture.152 Mla"oj fazi neolita pripadalo je drugo naselje, sa druge strane rijeke, na lokalitetu Popov Do, koje se na osnovu odlika kerami!kog materijala kulturno ve'e za naselje u Lisi!i#ima-Konjic.153 Za razliku od spomenutih lokaliteta, za lokalitet Sopotnica kod Gora'da postoje samo indicije da je i tu u mla"em neolitu postojalo naselje, me"utim uslijed velike destrukcije izazvane naknadnim gradnjama iz rimskog doba i srednjeg vijeka, za sada ne raspola'emo sa !vrš#im dokazima koji bi tu indiciju i potvrdili. Sude#i po polo'aju neolitskih lokaliteta i njihovoj kulturnoj pripadnosti, izgleda da je Gornje Podrinje bilo krajnja periferija rasprostiranja nosilaca vin!anske kulture, a kasnije i novodoseljenih nosilaca hvarsko-lisi!i#ke kulture, a da je rijeka Drina predstavljala, «ugrubo», granicu izme"u spomenutih neolitskih kulturnih (i etni!kih?) kompleksa.154 O eventualnim dodirima, odnosima i interakciji izme"u nosilaca ove dvije kulture na ovom prostoru za sada se ne mo'e ništa preciznije re#i. Pored naselja na otvorenom u blizini rijeke, prebivanje neoliti!ara je potvr"eno i u Marinkovoj pe#ini Mokro-Pale. Fiala je tamo otkrio više ulomaka grube keramike i kremenog oru"a i odbitaka.155 Radi velike ošte#enosti, kulturnu pripadnost materijala iz Marinkove pe#ine je teško odrediti. Posebno pitanje kada je rije! o neolitskom razdoblju !ine nalazi neolitskih kremenih strelica i kamenih satira!a iz nasipa tumula u Osovu, Razdolju i Rudinama.156 Prvo uop#e nije sigurno da li su kremene strelice bile sastavni dio grobnih priloga ili su one bile dio 151 Spomenuto nalazište je do sada bilo samo površno istra'ivano i kako se pretpostavlja ono u sebi sadr'i brojne i va'ne nalaze paleolitske provenijencije. 152 Benac, 1959, 55-61, Tbl I, Sl.1-4 153 Benac 1959, 61-64, Tbl. II; Isto, 1964 B, 59; Isto, 1975, 38 154 Naselje “Vin!anaca” evidentirano je u i sjevernoj Crnoj Gori, u Beran kršu kod Ivangrada, isto na podru!ju kuda #e se u starijem 'eljeznom dobu rasprostreti glasina!ka kultura. Garašanin M, 1979, 146; 1ovi#, 1983 D, 104 155 Fiala 1892 A, 237-240; 156 Benac-1ovi#, 1956, 25 63 Mesihović, Autarijati, 2007 naba!enog materijala na grobove i samim tim se ne smatrati sastavnim dijelom tumula. Drugo je pitanje kako su se one i našle na u'em glasina!kom podru!ju. Slaba naseljenost ovog podru!ja u neolitsko doba se mijenja dolaskom sa istoka novih sto!arskih populacija, vjerojatno nosilaca indoeuropskih jezika i dijalekata, koji ne#e zaobi#i ni prostor jugoisto!ne Bosne.157 Planinske visoravni i bogatstvo u pašnjacima jugoisto!ne Bosne i Sand'aka, bili su privla!ni za nove populacije !ije je gospodarstvo bilo primarno orijentirano na sto!arstvo. Iako je Hvarsko-Lisi!i#ka grupa, za koju mo'emo sa sigurnoš#u dokumentirati prisustvo na periferiji jugoisto!ne Bosne, pokazivala više 'ilavosti, i osje#aja za biološko pre'ivljavanje u odnosu na susjedne neolitske kulturne (i vjerojatno etni!ke) komplekse suo!ene sa najezdama Indoeuropskih doseljenika, na osnovu materijalnih ostataka iz najranijih perioda, teško bi se moglo govoriti o bilo kakvom u!eš#u neolitskih, neindoeuropskih zajednica u etnogenezi stanovništva jugoisto!ne Bosne, niti o bilo kakvom doprinosu neoliti!ara nastanku i razvitku glasina!ke kulture.158 Mo'da bi tek nove istra'iva!ke kampanje, poglavito usmjerene na oblast gornjeg toka Drine gdje je evidentirano, kao što je ve# re!eno, prisustvo naselja Vin!anske grupe u srednjem neolitu i Hvarsko-Lisi!i#ke grupe u mla"em neolitu, moglo otkriti nove detalje o neolitu na budu#em autarijatskom prostoru i baciti novo svjetlo na eventualnu simbiozu i korelaciju odnosa izme"u Indoeuropljana i neoliti!ara na prostoru jugoisto!ne Bosne. Iz izlo'enog je jasno da je osnovni etni!ki supstrat nastanka narodnosne i kulturne zajednice poznate pod nazivom glasina!ka kultura 'eljeznog doba i povijesno posvjedo!enim imenom Autarijati nastao kao rezultat velike populacione smjene i migracionih kretanja koja su se odigrala tijekom eneolita i ranog bron!anog doba. 157 O ranim Indoeuropljanima v. Garašanin M, 1961, 5-26; Gimbutas, 1970, Jovanovi#, 1979 A, 397-416; Benac, 1981, 15-31; Gindin, 1991, 119-124; 1ovi#, 1983 A, 162; Isto 1983 D, 106; O dolasku Indoeuropljana na zapadni Balkan, v. 1ovi#, 1976, 72-76. Uop#e o etnogenetskim procesima koji #e na kraju rezultirati oblikovanjem ilirskog etni!kog kompleksa kakav se prepoznaje u 'eljeznom i anti!kom dobu. v. Benac, 1964 A; 59-73; Isto, 1973, 93-108; Isto, 1979, 20 158 Ova nemogu#nost dovo"enja u bilo kakvu vezu starijeg lokalnog neindoeuropskog stanovništva i razvitka glasina!ke kulture, tako je razli!ita u odnosu na stanje koje je vladalo u sjevernijim oblastima, gdje je tijekom ranog eneolita evidentirano uporedno egzistiranje lasinjske kulture koja je bila derivat lokalnog razvitka, rane badenske kulture i sto!arsko-nomadske Retz-Gajary kulture, od kojih su posljednje dvije spomenute kulture nesumnjivo došlja!kog karaktera. Sve tri kulturne pojave su u istom vremenskom okviru dijelile zajedni!ki prostor s me"usobnim razgrani!enjem koje je dosta fleksibilno i teško odredivo. (Tasi#-Dimitrijevi#, 1979,21) To dokazuje da je u susjednim krajevima, ali ne i u jugoisto!noj Bosni (bar još uvijek nemamo nikakvih dokaza o tome) došlo do simbiosti!kog etnokulturnog procesa izme"u Indoeuropljana i starosjedilaca koji #e na kraju rezultirati stvaranjem niza novih etni!kih i kulturnih pojava na dijelovima Balkana i Karpatskog bazena. 64 Mesihović, Autarijati, 2007 Najstariji tragovi prisustva tih novodoseljenih populacija na navedenom prostoru mogu se, na sadašnjem nivou istra'ivanja, datirati još u kasne faze eneolita. pouzdano da su gradine Ketenovi#-Kadi#a Brdo i Loznik 160 grobove u Rudinama kod Rusanovi#a ( tumuli I, IV i VII) 159 Tako mo'emo tvrditi nastale u eneolitu, a i pojedine tumule i 161 , Vrlazju, Kova!evom dolu, Godomilji, i Gosinji planini mo'emo datirati u eneolit. Ovom razdoblju pripada i nalaz ravnih grobova s urnama iz Tatinice kod Višegrada. Nalazi eneolitske provenijencije (grobni nalazi i naseobinska keramika) se uglavnom sastoje od kerami!kih posuda, kamenih buzdovana, kremenih no'i#a i koštanih igala i perli. U najstarijim grobovima su prona"eni i kremeni vrhovi za strijele i kamene bojne sjekire stepskog tipa, te polovica jednog sfernog buzdovana.162 U najstarijem sloju gradine Ketenovi#-Kadi#a Brdo prona"eni su i elementi Cernavoda III kulture,163 što je jedan od najva'nijih nalaza koji direktno govore o procesu indoeuropeizacije teritorija današnje BiH.164 159 Nove istra'iva!ke kampanje na prostoru jugoisto!ne Bosne i zapadnog Sand'aka bazirane primarno na izu!avanje bron!anodopskih lokaliteta #e sigurno svojim rezultatima doprinijeti bacanju novog svijetla na genezu narodnosne i kulturne zajednice Autarijata. 160 1ovi# 1983 A, 187 161 Fiala, 1894, 752-754; Benac-1ovi#, 1956, 10-25; 1ovi#, 1983 A, 186, Isto, 1987 162 Benac-1ovi#, 1956, 8-9; Benac, 1964 A, 64 Ovaj posljednje spomenuti tip oru'ja (prona"en u Vrlazju, tumul XVIII) je konstatovan u neolitu centralne Bosne ( na Butmiru i Obrima), ali i u eneolitu isto!nog Balkana, gdje je upravo ovakav tip buzdovana karakteristi!an za materijalnu kulturu “pontsko-stepskog” kompleksa (Garašanin M, 1961, 6; 9; 11; 1ovi#, 1983 A, 184). Vjerojatnije je pretpostaviti da je ovaj primjerak iz Vrlazja nastao više kao rezultat uticaja etni!kih i kulturnih strujanja sa isto!nog Balkana i donjeg Podunavlja tijekom eneolita nego da je rije! o nekom ostatku autohtone neolitske tradicije. 163 Govedarica, 1985, 21 164 Ina!e kada se govori o procesu indoeuropeizacije BiH indikativno je i prisustvo nalaza vrp!aste-schnur keramike na teritoriji BiH. Nalazi vrp!aste keramike prona"eni su u stratumu I Zelene pe#ine, u tumulu br. 11 sa Ljeskove glavice u mjestu Ljubomir kod Trebinja (Jovanovi#, 1979, 383-384; 1ovi#, 1980 A, 35-38; Isto, 1983 D, 106) i u pe#ini Lazaruša u Dabrici kod Stoca. Kao što se mo'e vidjeti svi dosadašnji nalazi vrp!aste keramike poti!u sa podru!ja isto!ne Hercegovine na potezu Trebinje-Buna i datiraju se u završni eneolitski horizont Hercegovine. Jedini prostor preko kojeg su nosioci vrp!aste shnur keramike, ( prevashodno sto!arski element ) mogli sa sjeveroistoka prodrijeti u isto!nu Hercegovinu je jugoisto!na Bosna ( preko Glasina!ke visoravni i uz doline Drine i Pra!e) i Kalinova!ki plato. Karakteristi!no je i da se "vrp!asta" keramika na tlu BiH pojavljuje u kontekstu najstarijih sahrana pod tumulima. Usamljeni fragment vrp!aste keramike prona"en je i na sjeveru, u Gornjoj Tuzli. ( 1ovi#, 1961, 123; Isto, 1980 A, 35-38; Benac, 1964, 155; Jovanovi# 1979, 383; Tasi#, 1991, 47 Fragmenti kermike ukrašene vrp!astim motivima, kronološki paralelni starijoj fazi iz Ljeskove glavice, prona"eni su i izvan granica BiH, a u blizini spomenutog hercegova!kog horizonta, na lokalitetima Rumin-Biteli#a u Dalmaciji i u pe#ini Odmut (stratum VI) u Crnoj Gori. Odmut se ina!e nalazi blizu samog uš!a Pive i Tare i u kasnijim razdobljima 65 Mesihović, Autarijati, 2007 Kako sugerira raspored mjesta gdje su prona"eni eneolitski nalazi ( na sadašnjem nivou znanja) izgleda da je središnje porje!je Pra!e bilo najviše interesantno za prve eneolitske indoeuropske skupine koje su se naseljavale ili kretale po dotada slabo naseljenom prostoru jugoisto!ne Bosne. Bron!ano doba Iako bron!ano doba spada u jedno od najneispitanijih razdoblja bosanskohercegova!ke prapovijesti, trenutno raspola'emo sa relativno dosta nalaza materijalne kulture sa prostora jugoisto!ne Bosne nastalim u bron!anom dobu, koji omogu#avaju da imamo bar uop#eni uvid u karakteristike etnokulturnog razvitka u spomenutom razdoblju. I za bron!ano doba su karakteristi!na dva osnovna vida nepokretne materijalne kulture-gradine i tumuli. Gradine i naseobinska keramika Do sada je sa sigurnoš#u utvr"eno egzistiranje sljede#ih gradina u ranom bron!anom dobu i to na samoj visoravni na lokalitetima Košutica i Kusa!e165, u blizini Višegrada na lokalitetu Kre!a a mogu#e je da i Veliki Gradac-Osovo egzistira još i u rano bron!ano doba. Naseobinska keramika sa Kusa!a i Košutice pokazuje veliku sli!nost sa prona"enom keramikom iz ranobron!anodopskih slojeva iz Varvare, Debelog Brda i Poda, a jedan od primjera te sli!nosti je izra'en u zdjelama s proširenim obodom i trokutastim produ'ecima na obodu, od kojih je jedan ulomak prona"en u Kusa!ama. 166 Iako je teško pratiti kontinuitet naseljenosti u gradinama jugoisto!ne Bosne tijekom srednjeg bron!anog doba, uslijed nedostatka pouzdano potvr"enih naseobinskih slojeva, mogu#e je da su neke od registriranih gradina, posebno one za koje je utvr"eno postojanje i tijekom ranog bron!anog doba, bile naseljene i u srednjem bron!anom dobu. Kasno bron!ano doba (po 1ovi!evoj kronologiji XIII-IX. st. p. n. e. )167 sa sobom donosi nagli prelom u op#ekulturnom i etni!kom razvitku u odnosu na ranija razdoblja. I dok se na ranije naseljenim gradinama nastavlja kontinuirani 'ivot, dolazi i do osnivanja velikog broja novih gradina. Od gradina koje do'ivljavaju znatan razvitak u ovom periodu potrebno je ista!i Kusav!e (Gujin Gradac) i Košutica-Marinkov grad, koje su postojale još u ranobron!ano doba.168 A za Kusa!e, ovo podru!je #e u#i u teritoriju rasprostriranja autarijatske narodnosne zajednice (Markovi#, 1974; Jovanovi#, 1979, 384, 1ovi#, 1983 A, 162; Isto, 1983 D, 104; 106) 165 PJZ IV, 1983, karta 5, Nalazišta ranog bronzanog doba u jadransko-zapadnobalkanskoj regiji. str. 113; 1ovi#, 1984, 110 166 Stratimirovi#, 1891, 342-344; 1ovi#, 1965, 74-75 167 Arheološki leksikon, Tom I, 1988, 78 168 Stratimirovi#, 1891; Hörnes, 1891 66 Mesihović, Autarijati, 2007 mo'emo tvrditi sa sigurnoš#u da su u kasno bron!ano doba ve# slu'ila kao stalna naselja i središta odre"enih zajednica. Fragmenti prona"ene naseobinske keramike u prvo vrijeme pokazuju neke osobnosti koje su dijelom srodne keramici sa naseobinskih kompleksa Zlatište-Soukbunar-Debelo Brdo i Varvare (stratum C), Pod kod Bugojna i Aliho"e kod Travnika. Naro!ito se ova sli!nost kerami!kog materijala ogleda na primjerima bikoni!nih pehara s istaknutim ramenom i visokom drškom srodnih sa nalazima u Varvari i Debelom Brdu.169 Sli!nost sa keramikom sa nalazišta Varvara i Pod o!ituje se i na primjeru tipa pehara sa dvije drške prona"enom u tumulu II, grob 1. sa lokaliteta Bliznik-Supanovi#i. Nalazi iz ovog groba pokazuju izvjesne analogije i sa oblicima iz faze BubanjHum III.170 Bron!anodopske posude iz tumula Rudine–Rusanovi#i isto na osnovu fakture i tehnike izvo"enja ukrasa mogu se uspore"ivati sa istovremeno ukrašenom keramikom na"enom na Debelom Brdu, Varvari i Odmutu.171 Od fragmenata kerami!kih posuda koji se datiraju u bron!ano doba vrijedi ista!i i one koji su pripadali bikoni!nim amforama i amforicama s drškom na ramenu, zdjelama sa uvu!enim obodom, sa proširenim obodom i posudama poluloptastog oblika.172I u mla"im fazama kasnog bron!anog doba nastavlja se sli!an razvitak gradinskih naselja i naseobinske keramike ali se on zbog slabe istra'enosti mo'e pratiti samo u op#im crtama. Tek se u u fazi III c (X i IX. st. p. n. e.) mogu opaziti izvjesne promjene u tipologiji i formi korištene keramike. Tada se pojavljuju pehari s drškama tipa «ansa bifora». Tumuli i grobni nalazi Osnovna karakteristika populacija koje u eneolitu i ranom bron!anom dobu, prodiru i naseljavaju se u jugoisto!noj Bosni je sahranjivanje pod grobnim humkama-tumulima. Nalazi rano bron!anodopske provenijencije prona"eni su u iskopanim tumulima iz Kusa!a, Kova!eva dola, Vrlazja (slika 4), Rusanovi#a, Rudina, Vrtanjak, Supanovi#a, Barakovac i Gosinja planina.173 Tumuli sa Gosinje planine (ukupno je iskopano oko 100 grobova), posebno oni sa ju'nog kraka imaju posebnu va'nost za kronologiju glasina!ke kulture, jer se me"u njima nalaze i grobovi iz eneolita, bron!anog doba i ve#inom iz 'eljeznog doba. Oni ujedno dokazuju odre"eni i kontinuitet u dugotrajnom razdoblju od po!etaka II. tisu#lje#a do IV. st. p. n. e.174 169 1ovi#, 1983, 422 170 1ovi#, 1983 A, 188 171 1ovi#, 1983 A, 186 172 1ovi#, 1983, 422-423 173 Truhelka, 1890 B, 389; Fiala, 1892, 393-394; Isto; 1894, 723-725; 728; 736; 752; 754; Isto, 1895, 533; 1896, 445- 446; Isto 1897, 602-602; !ovi#, 1970, 15-16 174 Fiala, 1895, 553-564; Benac-1ovi#, 1957, 7-10, 23; 1ovi#, 1963, 42-43 67 Mesihović, Autarijati, 2007 Za ovo razdoblje je karakteristi!no da se tumuli nalaze grupirani ili u male grupe ili se nalaze samostalni, izolirani od pripadnosti nekoj nekropoli. Takav na!in stvaranja tumula sugerira da zaklju!imo da se zajednice koje su u ranom bron!anom dobu 'ivjele ili prolazile ovim prostorima još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri adaptirale na nova staništa. Odnosno one nisu imale izgra"enu svijest o pripadnosti odre"enom teritoriju, ve# su se još uvijek nalazile u nekoj vrsti nomadskog ili polunomadskog na!ina 'ivota. Prilozi u ovim grobovima su dosta rijetki i sastoje se poglavito od keramike (naj!eš#e se nailazi na pehare sa dvije trakaste drške), kamenih bojnih sjekira-!eki#a (slika 5) i kratkih bron!anih bode'a175, (posebne karakteristike ima primjerak sa polukru'nim dijelom i rupicama za pri!vrš#ivanje iz Kova!eva Dola VI, 2 slika 6) 176 i narukvica ukrašenih šrafiranim trokutom, motivom ribljeg mjehura i teku#im spiralama. U dva groba iz Rusanovi#a i Rusanovi#i-Rudine prona"eni su sljepoo!ni koluti od udvostru!ene bron!ane 'ice (tipološki analogni nalazu iz groba 25, iz Doli#a, Ljubomirsko polje kod Trebinja.)177 U ranobron!anodopskim grobovima !esto se nailazi i na najrazli!itije tipove bron!ane dugmadi. U nasipu tumula !esti su nalazi ulomaka keramike, što je vjerojatno bio rezultat obavljanja odre"enih magijskih radnji prilikom sahranjivanja (da#e) Za ovaj period je evidentirano samo skeletno sahranjivanje. Za razliku o gradina, u srednje bron!ano doba mo'emo datirati nastanak nešto više od dvadeset tumula, sa ukupno tridesetak grobova.178 Tako raspola'emo sa nalazima prona"enim na lokalitetima Gu!evo, Osovo, Han Osovo, Rusanovi#i,179 Par'evi#i, Štrpci, Planje,180 Jarevi#i, Supanovi#i, Maravi#i, Sivaljevi#i, O!imeri, Rudine-Ivanpolje, Taline, Kusa!e, Košutica, Citluci, Sjeversko, Taline, Planje, Smreke kod Sokoca i Glasina!ko polje itd. I tijekom srednjeg bron!anog doba i dalje izrazito dominira inhumacija kao na!in sahranjivanja pokojnika, ali se ve# mogu primijetiti, iako samo sporadi!no, i primjeri incineracije (dva slu!aja). Na evidentiranim lokalitetima je u ve#ini slu!ajeva prona"en po jedan tumul koji bi se mogao datirati u srednje 175 Benac-1ovi#, 1956, 25 i T, III, 1; TIV, 1a i 1b; T, II, 18 i T, III, 2 176 Benac-1ovi#, 1956, 25 177 1ovi#, 1976, 79; Arheološki leksikon, Tom I, 1988, 111 178 O nalazima koji pripadaju srednjem bron!anom dobu Benac-1ovi#, 1956, 26-28; Naravno u ovim tumulima nalaze se i kasnobron!anodopski i najviše 'eljeznodopski grobovi. 179 Fiala, 1892, 437-438; Isto, 1894, 729-743; Isto, 1895, 533-538; Isto, 1896, 426-435; Benac-1ovi#, 1956, 12; Isto, 1957, 7,7; 1ovi#, 1983, 187; Drechsler-Bri'i# 1983, 261-264; 1ovi#, 1987 180 Fiala, 1895, 535-565. 68 Mesihović, Autarijati, 2007 bron!ano doba, i jedino su na tri lokaliteta konstantirana po dva tumula.181 Time se mo'e zaklju!iti da tip ve#e nekropole još uvijek nije bio formiran na prostorima jugoisto!ne Bosne. Grobni nalazi se uglavnom sastoje iz nakita. Otvorene bron!ane narukvice sa zadebljalim krajevima i ukrasom u obliku girlanda i ribljeg mjehura (slika 7) su najizrazitiji predstavnici faze srednjeg bron!anog doba u Jugoisto!noj Bosni. Narukvice istog oblika kao one na"ene na glasina!kom podru!ju su raširene u Europi, posebno u srednjoj Europi, od zapadne Poljske do Glasinca. One su najkarakteristi!nija pojava !eško-bavarske kulture tumula, (u svim dijelovima 1eške one se nalaze u prili!no velikom broju), a najbli'e sli!nosti sa našim primjercima nalaze se u Austriji182. Srednjem bron!anom dobu pripadaju i kupasta dugmad sa iskucanim rubom, napravljena od tankog bron!anog lima i bron!ana dugmad u obliku malog šešira sa širokim rubom. Posebno mjesto zauzima dugme sa zvjezdanim ukrasom (slika 8), Nakitu ove faze pripadaju i ukrasne plo!ice sa šiljkom, rebraste narukvice sa zaobljenim krajevima, prsten sa spiralnim završecima, bron!ane ukrasne igle i spiralne cjev!ice od bron!ane 'ice. Kako se ide ka kraju srednjeg bron!anog doba, motiv girlanda i ribljeg mjehura iš!ezava sa otvorenih narukvica sa zadebljalim narukvicama, umjesto kojih se pojavljuju pravolinijski motivi, a i širina narukvica se postupno su'ava (slika 9). Tada se u nakitu pojavljuju i rebraste dijademe sa spiralnim završecima kupastog oblika (slika 10), prstenovi od rebrastog lima, a ve# po!inje da se nailazi i na narukvice od udvostru!ene 'ice (slika 11) i nao!araste privjeske sa cilindri!nim zavojem. U srednjem bron!anom dobu su karakteristi!ni i kupasti tutuli, dvospiralni privjesci, poneki prsten, privjesci u obliku polumjeseca i toke, igle raznih varijanti i tipova, spiralne bron!ane cjev!ice, dijademe u obliku uske trake sa krajevima savijenim u spiralu, Po Drechsler-Bri'i#, nakit tipološki pripada podunavskim radionicama odakle se kao gotov i skup proizvod dopremao u jugoisto!nu Bosnu.183Za razliku od nje, istra'iva!i koji su direktno radili na lokalitetima glasina!ke kulture smatraju suprotno i dr'e da «velika ve#ina bron!ana nakita (nastalog i u bron!ano i u 'eljeznom dobu) predstavlja niz oblika, skroz lokalnog, autohtonog karaktera, koji su dosele na"eni samo u ovim gomilama i dokazuju da su to proizvodi jedne doma#e, samonikle, tehni!ki i umjetni!ki napredne kulture».184 Tragovi keramike su vrlo rijetki, i nalaze se samo u fragmentima, van grobova. Od umjetni!kih stilova iz ovog perioda vrijedi izdvojiti anornamentalni stil, osvjedo!en na jednoj posudi (slika 12). Ako je suditi po ovim siromašnim fragmentima, keramika jugoisto!ne Bosne 181 Drechsler-Bri'i#, 1983, 258; 260 182 Benac-1ovi#, 1956, 26 183 Drechsler-Bri'i#, 1983, 269 184 1orovi#, 1925; Po 1ovi#u (1984, 120) bron!anodopski nakit jugoisto!ne Bosne je „bar jednim dijelom rad doma#ih zanatlija, mada su njihovi uzori uglavnom podunavski“ 69 Mesihović, Autarijati, 2007 pokazuje veliku sli!nost i po tipu i po ornamentu sa onom prona"enom na Debelom Brdu i Varvari.185 Oru'je u prilozima potpuno nedostaje,186 što ukazuje da je u ovom razdoblju jugoisto!na Bosna do'ivljavala mirniji period svoga razvitka, bez izrazitijih spoljašnjih poreme#aja ili unutarnjih turbulencija. Ovo mirnije doba bilo je adekvatna podloga za konsolidaciju razli!itih etni!kih i kulturnih tekovina koje su se javljale na ovom podru!ju i njihovo miješanje i postupno srastanje u jednu novu originalnu i autohtonu cjelinu koja #e se pojaviti u sljede#em razdoblju. Kasno bron!ano doba sa sobom donosi i odlu!ni prijelom u op#ekulturnom razvitku. Znatan progres u naseljenosti, etnokulturnom i društvenom razvitku najo!itije se ogleda na primjeru tumula i grobnih nalaza, i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu.187 Iz kasnog bron!anog doba poti!u 32 tumula sa oko 40 grobova. Tumuli iskopani na lokalitetima Kusa!e, Košutica, GradacSokolac, Sivaljevi#i, Luburi# polje, Mla", Bandin Od'ak, Crvena Lokva, Kosovo, Taline, Maravi#i, Podlaze, Brezje, Planje,188 Jarevi#i, Borovsko, Sjeversko, Vrlazje, Plješivica, Vrlazje, Osovo, Okruglo, Kosovo, Štrpci, Loznik, i dr.,189 pokazuju sna'an i kontinuiran razvoj jedne kulturne cjeline u intervalu od XIII. st. do kraja IX. st. p. n. e. U prvo vrijeme tijekom kasnog bron!anog doba mo'e se ve# primijetiti odre"ena koncentracija od 2 do 3 tumula na istom lokalitetu (npr. Mla", Maravi#i, Borovsko, Sivaljevi#i),190što ukazuje na za!etke procesa stabilizacije i teritorijalizacije pojedinih zajednica na odre"enom podru!ju. Kako vrijeme bude odmicalo ovaj broj tumula koncentriranih samo na jednom podru!ju i grobova u jednom tumulu #e se sve više pove#avati, da bi na kraju kasnog bron!anog doba, ve# bili evidentirani (Taline XIX i XX) i ve#i porodi!ni tumuli. Tehnika sahranjivanja ne pokazuje neke promjene, te i u kasnom bron!anom dobu dominira skeletno sahranjivanje, i samo izuzetno se nailazi na slu!ajeve spaljivanja pokojnika. U slu!aju inhumacije pokojnici su uvijek sahranjivani u ispru'enom polo'aju. Kao i u prethodnom razdoblju, u grobovima kasnog bron!anog doba još uvijek se ne nailazi na oru'je, nego samo na veliki broj primjeraka najrazli!itijeg nakita, a u par grobova se pronašlo i kerami!ko posu"e. Pojava Peschiera fibule (slika 13) odvaja srednje bron!ano doba od kasnijih razdoblja, preciznije ona je karakteristika materijalne kulture prvih faza kasnog bron!anog doba u jugoisto!noj Bosni, gdje su dosad na"ena 185 Benac-1ovi#, 1956, 28 186 Benac-1ovi#, 1956, 37 187 O materijalu koji pripada iz kasnom bron!anom dobu Benac-1ovi#, 1956, 29-35 188 Fiala, 1895, 535-565. 189 1ovi#, 1983 C, 391, karta 10, “Nalazišta u unutrašnjosti jadransko-zapadnobalkanske regije” 190 1ovi#, 1983, 419 70 Mesihović, Autarijati, 2007 tri primjerka ove fibule (iz tumula u Talinama i Štrbcima). 191 U ranoj fazi III a (XIII. st. p. n. e.) u tipologiji nakita ve#inom dominiraju forme naslije"ene iz ranijeg perioda, a tipi!ni nakit za ovu fazu predstavljaju igle sa glavom u obliku makove !ahure (slika 14), igle sa stepenasto profiliranom glavom, i široke bron!ane ogrlice od masivne glatke 'ice (slika 15). U nizu grobova koji pripadaju prvoj fazi kasnog bron!anog doba na"ene su i narukvice od udvostru!ene, djelomi!no uvijene bron!ane 'ice koje su se pojavile još u prethodnoj fazi (slika 16). Ova vrsta narukvica predstavlja jednu od mnogih varijanti nakita iz bron!anog doba, uglavnom u obliku narukvica i prstenja, od udvostru!ene 'ice. Mada su sli!ne, narukvice iz jugoisto!ne Bosne se u izradi razlikuju od onih u srednjoj Europi. Razlika je i u metalu koji je upotrebljavan za izradu, dok je najve#i dio nakita ovog tipa van zapadnog Balkana od zlata, za izradu naših narukvica je isklju!ivo upotrebljavana bronca192 1est oblik nakita u ovoj fazi predstavljaju i široke rebraste bron!ane narukvice (slika 17), otvorene narukvice sa zadebljanim krajevima i bez ornamenta (slika 18) široke bron!ane ogrlice s ušicama !iju egzistenciju mo'emo pratiti kroz cijelo kasno bron!ano doba, bron!ana dugmad s ušicom, ukrasi za kosu izra"eni od dijelova polomljenog nakita drugog tipa i nao!arasti privjesci sa cilindri!nim zavojem (slika 19). U nekropoli Podlaze na"ena je i rebrasta bron!ana dijadema. Ona je veoma bliska dijadema iz prethodnog perioda, ali njeni završeci nisu kupastog, ve# pljosnatog oblika. Bron!ane ogrlice nisu !esta pojava na Glasincu, par primjeraka je prona"eno u Štrpcima i Borovskom. U sljede#oj fazi IIIb-1 (kraj XIII. i XII. st. p. n. e.) me"u grobnim nalazima od autohtonih tipova nalaza naj!eš#e se nailazi na bron!anu dugmad od kojih najizrazitiju novu tipološku pojavu predstavlja malo stepenasto profilirano dugme. igle sa zadebljalim vratom ili sa loptastom glavom, tipološki modificirane narukvice s krajevima u obliku pe!ata i sljepoo!ne kolutove od tordirane bron!ane 'ice. Široke pljosnate bron!ane ogrlice (slika 20) predstavljaju karakteristiku glasina!ke kulture kasnog bron!anog doba. Ovaj tip nema analogija ni u jednoj drugoj oblasti193. One se u jugoisto!noj Bosni samostalno razvijaju iz jednostavnijih ogrlica od glatke bron!ane 'ice. Za ovu fazu razvitka potrebno je istaknuti i druge prisutne tipove nakita kao što su sljepoo!ni kolutovi od udvostru!ene djelomi!no tordirane 'ice i raznovrsne tipove bron!anih dugmadi. Pored naslije"enih i novih autohtonih formi, prisutni su i oblici preuzeti iz kulture «'arnih polja», kao što su na primjer fibule s lukom u obliku violinskog gudala, igle s kuglastom glavicom i topuzaste igle. Svi ovi tipovi nakita se u grobovima naj!eš#e javljaju zajedno. U fazi IIIb-2 (XI. st. p. n. e.), opa'a se 191 Benac-1ovi#, 1956, 29 192 Benac-1ovi#, 1956, 29 193 Benac-1ovi#, 1956, 31 71 Mesihović, Autarijati, 2007 naglo smanjivanje broja tumula. i samim tim iz ovog perioda raspola'emo sa manjim brojem prona"enih grobnih nalaza. Ova stagnacija se ipak brzo završava i ve# u narednoj fazi razvitka, tijekom X. i IX. st. p. n. e. nailazi se na sve ve#i broj i tumula i grobnih nalaza. Za Glasinac III c se mogu istaknuti dva tipa nakita; okrugle ukrasne plo!e i lu!ne fibule. Dimenzije plo!a se kre#u od 5,3 do 15,5 cm. (slika 21). I ove plo!e predstavljaju karakteristiku glasina!ke kulture kasnog bron!anog doba, ali za razliku od širokih pljosnatih ogrlica, ipak se sa njima mogu odrediti izvjesne analogije u drugim oblastima. Za ovu fazu karakteristi!na je i fibula Golinjevo tipa, odnosno njene «glasina!ke varijante» sa trokutnom nogom (slika 22). Izuzev jednog primjerka, nao!arasti privjesci sa cilindri!nim zavojem se u fazi IIIc više ne pojavljuju i umjesto njih se nailazi na nao!araste privjeske sa niskim i visokim lukom( slika 23). Pored gore navedenog nakita, u ovoj fazi se pojavljuju i narukvice od bron!ane 'ice zaobljenog presjeka, tordirane bron!ane ogrlice, masivne bron!ane narukvice (no'ne grivne) , krstasto probijena bron!ana plo!a ukrašena motivima girlande, a javlja se i !itav niz elemenata koji ovaj period ve'u za Glasinac IV. ( masivne narukvice !iji krajevi prelaze jedan preko drugog ( slika 24), pojasna kop!a, nao!arasti privjesci sa visokim lukom). Na samom kraju ove faze u pojedinim grobovima sporadi!no se uz bron!ani nakit po prvi put mo'e nai#i i na predmete izra"ene od 'eljeza. Rije! je o jednoj 'eljeznoj narukvici i dva mala 'eljezna prstena. Za kronologiju bron!anog doba glasina!ke kulture i njeno rasprostiranje u kasnom bron!anom dobu, najva'niji indikator je nekropola u Štrpcima (posebno grob iz tumula I). U umjetnosti tijekom trajanja kasnog bron!anog doba nastaje na metalnim proizvodima dominira i dalje se razvija zapadnobalkanski geometrijski stil.194 On se ograni!ava na ukrašavanje metalnih izra"evina kao što su široke ogrlice i falere. Ve# spomenute široke bron!ane ogrlice s ušicama, a !iji se nastanak datira u XIII. st. p. n. e. su obilato ukrašene urezanim geometrijskim ornamentom i predstavljaju do sada najstarije prona"ene primjerke zapadnobalkanskog geometrijskog stila izvedenog na objektima od metala, a i ina!e. Na keramici se primje#uje i dalje dominacija anornamentalnog stila. Kulturno-etni!ke osobnosti bron!anodopskih zajednica u jugoisto!noj Bosni Kada se govori o kulturnim odlikama podru!ja jugoisto!ne Bosne u eneolitu, ranom i srednjem bron!anom dobu potrebno je ista!i da ovo podru!je ipak ima dosta heterogene naseobinske i grobne nalaze. Tako je na primjer za eneolit i rano bron!ano doba konstatirano i 194 O porijeklu geometrijskog stila ukrašavanja v. Benac, 1964 A, 66-68; Izgleda da je dekorativna umjetnost vitenberške kulture (zapadna Rumunija) odigrala veliku ulogu u njegovom nastajanju (1ovi#, 1984, 123). O zapadno-balkanskom stilu v. 1ovi#, 1976, 212-215; Isto, 1980, 118-120; 122-126; 148-150 72 Mesihović, Autarijati, 2007 prisustvo nosilaca grube keramike.195 Za kulturu Shnur-keramike ve'e nas i oblik kamenih sjekira!eki#a koje uz keramiku predstavljaju njen tipski oblik.196 Gradina Ketenovi#-Kadi#a Brdo, u kojoj je sonda'nim istra'ivanjem otkriven izrazito bogat kulturni sloj od 2,80 m, i konstatiran dugi kontinuitet egzistencije od eneolita do IV. st. p. n. e. pokazuje u prvom i drugom stratumu (2,801,70 m) nalaze koji pored kulture Cernavoda III pripadaju i kulturama Ezero, Kostolac i Vu!edol.197 U kasnom eneolitu i ranom bron!anom dobu sigurno su se preko ovog podru!ja pru'ali i uticaji ju'nobosanskog tipa vu!edolske kulture, !ije se prisustvo sna'no osje#a u neposrednoj blizini jugoisto!ne Bosne. 198 Nalazi vu!edolske kulture su prona"eni i na u'em glasina!kom podru!ju, i to na gradini Loznik, na kojoj su prona"eni i nalazi Boleraz kulturne grupe. U tumulima Borci-Vrlazje (tumuli II i IV), i Rusanovi!i (tumul XXXVI) prona"ena je i keramika cetinske kulture, a u tumulu iz Vrtanjaka mali pehar koji samo u nekim detaljima odstupa od klasi!nih cetinskih pehara.199 I ranobron!anodopski bode'i, kao oni prona"eni u tumulu VI, grob 2 iz Kova!eva Dola, pokazuju visok stupanj analogije sa onima koji pripadaju klasi!nom tipu cetinske kulture (upor. nalaze iz Obrovca, Sivalji, tumul 2 i Juki#a gomile u Biteli#u). Nesumnjivo je jedna skupina nosilaca cetinske kulture u ranobron!ano doba prodrla u jugoisto!nu Bosnu, orijentiraju#i svoju situiranost poglavito u dolinu rijeke Pra!e.200 U grobu sa kremacijom, ali bez urne prona"enom u jednom od tumula sa Gosinje, jedan sud odgovara tipi!nim oblicima sa jednom drškom iz grupe Beloti#-Bela Crkva (Bela 195 Enciklopedija, 1983, 77 196 Benac- 1ovi#, 1956, 25 197 Govedarica, 1985, 15-27 198 Ju'nobosanski tip vu!edolske kulture oli!en je najviše u gradinskim naseljima Debelo Brdo (Spomenica, 1988, 19), Homolje, Kotorac, Toplica, Gradac u Lepenici, i mo'da Fortica u okolici Sarajeva i na Velikoj Gradini kod U'ica u zap.Srbiji. Dimitrijevi#, 1979, 273 (karta 6); 278; 309; O prodoru “Vu!edolaca” u Bosnu (1ovi#, 1976, 189, Isto, 1983 D, 110). Ju'nobosanski tip vu!edolske kulture se kretao iz Slavonije dolinom Bosne (Dimitrijevi#, 1979, 310) i u manjoj mjeri Drine. Ina!e vu!edolska kultura, ili po Stojanu Dimitrijevi#u nova kultura nastala miješanjem bosanskovu!edolske komponente sa vu!edolsko-zvonastopeharskom kulturom (tj. “ljubljanskom kulturom u njenoj primarnoj verziji”) se spušta s bosanskog prostora na obalu najkasnije na prelomu eneolita u ranobron!ano doba, Izgleda da ovaj modifikovani tip Vu!edolske kutlure slijede zajednice nosilaca cetinske kulture koji #e na kraju migracionih procesa u principu zauzeti široko kontinentalno zale"e od Dalmatinske zagore do isto!ne Bosne. Dimitrijevi#, 1979, 313; 317; 327-328; 337; 1ovi#, 1983 D, 104, 111-112 199 Fiala, 1892, 437-438; Isto, 1894, 723-724; 736; sl.5-7; Isto, 1895, 533-538; Benac-1ovi#, 1956, 10; 1ovi#, 1970, 18-19; sl. 28,29; Isto, 1976, 241; Isto, 1983 A, -187; Arheološki leksikon Tom I, 1988, 79; Keramika karakteristi!na za cetinsku kulturu prona"ena je i na gradini Gradac-Kotorac kod Sarajeva. (iskopavanja vršio Vladislav Skari# 1912 i 1926) Korošec, 1940, 77-81; Benac, 1963 200 O cetinskoj kulturi v. 1ovi#, 1976, 91-93; Marovi#-1ovi#, 1983, 191-231 73 Mesihović, Autarijati, 2007 Crkva-Bandera, tumul 1).201 Ranobron!anodopsku jugoisto!nu Bosnu sa grupom Beloti#-Bela Crkva povezuje i keramika na"ena u tumulima Vrtanjak I, Rusanovi#i XXVI, Vrlazje, II, !ije analogije nalazimo u keramici na"enoj na spalištu ranobron!anodopskog tumula I nekropole Ra'ani. Sa druge strane ova keramika se vezuje i za keramiku priobalskog dalmatinskog podru!ja i njegovog zale"a koje je opet povezano sa vu!edolskom kulturom.202 Grobni nalazi otkriveni u tumulima sa Gosinje otkrivaju još jedan kulturni uticaj koji je vjerojatno i sam imao nekog udjela u formiranju glasina!ke kulture. Jedna od prona"enih kerami!ki posuda pokazuje odre"ene tipološke srodnosti s keramikom Tiszapolgar- Bodrogkeresztùr kulture.203 I sa druge strane Drine na lokalitetu Kremenilo, Višesava kod Bajine Bašte se nailazi na kerami!ke elemente tipa Bodrogkeresztùr kulture.204Tipovi bron!anog nakita (tutuli i bron!ana dugmad) iz groba 2, tumul II, iz BliznikaSupanovi#a, pojavljuju se još i u velikom broju od po nekoliko stotina primjeraka i u grobnicama Kisapostag-kulture.205U srednje bron!ano doba u jugoisto!noj Bosni se osje#aju sna'ni uticaji iz Erdelja i uop#e srednjeg Podunavlja što se posebno osje#a u aspektu umjetni!kog ukrašavanja objekata geometrijskim prikazima.206 Sve to govori da je jugoisto!na Bosna, a u našem slu!aju primarno dolina rijeke Pra!e, bila u eneolitsko i posebno u ranobron!ano doba vrlo 'iva prometnica više-manje srodnih sto!arskih skupina. Ipak se na osnovu tipoloških karakteristika ve#ine nalaza, bron!anodopska kultura jugoisto!ne Bosne u rano i srednje bron!ano doba ipak mo'e uklopiti u kulturu ranog bron!anog doba središnjeg Balkana, u koju bi trebalo ubrojiti i grupe Beloti#-Bela Crkva u zapadnoj Srbiji207 i Bubanj-Hum III u Podunavlju. Materijalna kultura jugoisto!ne Bosne u ovom razdoblju mo'e se šire povezati, a na osnovu niza karakteristi!nih elemenata (otvorene narukvice sa zadebljalim krajevima), i sa kulturnim grupama u srednjoj Europi, !eško-bavarskom kulturom tumula, i kulturnim grupama u Austriji.208 Na osnovu svega iznesenog se mo'e govoriti da su sve zajednice, iako heterogenog sastava, koje su naseljavale ili prolazile kroz jugoisto!nu Bosnu u eneolitu, ranom 201 Garašanin M, 1983 D, 706 202 Garašanin M, 1979 A, 5 203 Fiala1895, 553; Isto, 1896, 352-353;Isto 1896, 459 204 1ovi#, 1983 A, 170; Zotovi#, 1963, 18 205 1ovi#, 1983 A, 188 206 Benac, 1964 A, 66 207 O grupi Beloti#-Bela Crkva, v. Garašanin M, 1983 D, 705-718 i uporediti sli!nost keramike koja pripada grupi .Beloti#- Bela Crkva sa „glasina!kom” i uop#e „ju'nobosanskom“ T XCIX, PJZ IV-bronzano doba, 1983 208 Benac-1ovi#, 1956, 26 74 Mesihović, Autarijati, 2007 i srednjem bron!anom dobu bile srodne, pored zajedni!kog indoeuropskog podrijetla, bar u još nekim etni!kim elementima. I sve te bron!anodopske zajednice !ija je sudbina bila vezana za prostor jugoisto!ne Bosne i Gornjeg Podrinja, i ina!e sa sli!nim porijeklom, miješale su se i preslojavale me"u sobom tijekom eneolita, ranog i srednjeg bron!anog doba, stvaraju#i solidnu podlogu za razvitak jedne kasnije narodnosne i kulturne cjeline. I zemljopisni i gospodarski uvjeti djelovali su u pravcu takvog razvitka isprepli#u#i sudbine svih tih bron!anodopskih zajednica. Sivjeti u istoj eposi, sa srodnim porijeklom, srodnim ili identi!nim gospodarstvom, pod istim uvjetima, i na istom tlu neminovno vodi ka procesu ujedna!avanja i objedinjavanja tih zajednica, ujedno doprinose#i i razvitku svijesti o zajedni!koj pripadnosti, sa svim onim posljedicama koji je taj razvitak sa sobom donosio, a napose u kulturnom ujedna!avanju i bogatijoj produkciji materijala. I pošto za kasno bron!ano doba raspola'emo sa ve#im broja nalaza, za to razdoblje mo'emo govoriti o ve# potpuno formiranoj fizionomiji jednog kulturnog, pa mo'da i etni!kog kompleksa koji egzistira na prostoru jugoisto!ne Bosne i sliva Gornjeg Podrinja, a koji je bio rezultat kontinuiranog razvitka tijekom ranog i srednjeg bron!anog doba etnokulturnih formacija na navedenom podru!ju. Pošto nalazi to omogu#avaju, razumljivo je da za nominiranje te kulturne pojave u kasnom bron!anom dobu Borivoj 1ovi# upotrebljava izraz «glasina!ka kultura kasnog bron!anog doba»,209 koja opet pripada jednoj ve# formiranoj široj kulturnoj grupi, koja bi se s obzirom na zemljopisni polo'aj nalazišta mogla ozna!iti kao "ju'nobosanska ju'nobosanska kulturna grupa bron!anog doba doba".210 Ova ju'nobosanska zona bi obuhva#ala pored glasina!ke kulture i prelaznu zonu koja je zemljopisno zahva#ala sarajevsku regiju i dolinu Lepenice. Prelazna zona bi bila oli!ena u naseobinskom kompleksu ZlatišteSoukbunar-Debelo Brdo, i gradinama Ilinja!a-Kotorac, Zenik, Fortica, Grajseli#i, 1elina i Mrakovo. Iako se na ovim lokalitetima nailazi i na kulturne uticaji i srednje Bosne i «'arnih polja» ipak u materijalnoj kulturi populacije koja je prebivala na ovim lokalitetima prevladavaju tipološki elementi koji su isti ili srodni sa onim iz materijalne kulture jugoisto!ne Bosne (posebno se to ogleda na fragmentima prona"ene gradinske keramike).211 Kada se govori o etni!koj sadr'ini nosilaca ove još uvijek prili!no za nas, neizdiferencirane i uop#eno predstavljene «ju'nobosanske kulturne grupe», sa velikom dozom vjerojatno#e bi se i ona mogla odrediti kao protoilirska.212 Upadljiva je i velika kulturna sli!nost ovog ju'nobosanskog kulturnog kompleksa sa zapadnom Srbijom i sjeveroisto!nom Bosnom (koja je prisutna i ranije u 209 Arheološki leksikon, Tom I, 1988, 78-79 210 1ovi#, 1965, 82; Isto, 1976, 189; Isto, 1983 C 211 1ovi#, 1983, 431; Isto,1983 C, 404 212 Benac, 1957, 25-26; Benac - Brodar, 1958, 30-32; 1ovi#, 1965, 82-83 75 Mesihović, Autarijati, 2007 ranom i srednjem bron!anom dobu) što se poglavito uo!ava u grobovima i nalazima. Na ovim prostorima u kasnom bron!anom dobu egzistira Podrinjska grupa (zapadnosrpska grupa vatinske kulture po Garašaninu), preko koje je glasina!ka kultura kasnog bron!anog doba povezana i sa srednjim Podunavljem.213Ju'nobosanska kulturna grupa na osnovu gore re!enog sigurno je sa spomenutim kulturnim grupama !inila jedinstveni protoilirski etnokulturni kompleks koji je zahva#ao dobar dio zapadnog i središnjeg Balkana i Podunavlje, stvaraju#i tako kulturni kompleks koji je egzistirao sve do pojave nosilaca «'arnih polja.» Bez obzira na kulturni partikularizam pojedinih oblasti ovog bron!anodopskog kompleksa, on ipak pokazuje neke karakteristike op#e povezanosti,214 što #e se zadr'ati sve do pojave nosilaca «'arnih polja» kada #e do#i do naglog i radikalnog preobra'aja kulturnog razvitka pa mo'da i do djelimi!ne promjene etni!ke sadr'ine stanovništva u Podunavlju i Pomoravlju. Bitniji migracioni, kulturni i etni!ki poreme#aji dolaze tek u XIII. st. p. n. e. (vjerojatnije u njegovoj drugoj polovini) i prijelazu u XII. st. p. n. e. vezano sa pokretima velike mase srednjoeuropskog stanovništva poznatog pod imenom naroda «'arnih polja». Nosioci kulture «'arnih polja» u širem prostoru srednjeg Podunavlja zamjenjuju, potiskuju ili se name#u i miješaju sa nosiocima kulture grobnih humaka (tumula ), koja bi se mogla sa sigurnoš#u ozna!iti kao protoilirska.215 U ovom razdoblju srodna "podrinjska kulturna grupa", koja se prostirala sjeverno od prostora bron!anodopske glasina!ke kulture naglo iš!ezava, sigurno kao posljedica najezde "'arnih polja". Time se teritorij koji zauzima proto-pki element su'ava i a proto-ilirske zajednice ja!e se koncentriraju u zašti#enijim dijelovima dinarskog pojasa, Posljedice seobe «'arnih polja» najviše su se osjetile u dolinama Dunava, Save i Morave, kuda su najviše i prolazili migracioni valovi i gdje se dogodio najve#i nivo op#ekulturnih i etni!kih promjena. To na najbolji na!in dokazuje i !injenica da u ovim oblastima od kraja kasnog bron!anog doba dominira incineracija i sahranjivanje u urnama ostataka spaljenog pokojnika.216 213 Garašanin M. i D., 1958, 3 i d; Garašanin M, 1964, 141-143; Isto, 1983, 736-753; O sli!nosti materijalne kulture podrinjske grupe sa “glasina!kom” i uop#e “ju'nobosanskom” v. T CII I T CIII PJZ IVbronzano doba, 1983 Podrinjska grupa je vjerojatno predstavljala „genetskog“ nasljednika grupe Beloti#-Bela Crkva 214 Garašanin M. 1979 A, 5 215 O kulturi “'arnih polja”na prostorima Podunavlja i sjeverne Bosne; Benac, 1964 A, 68; Garašanin M, 1964, 144- 145; Mari#, 1964, 178-180; 1ovi#, 1976, 105; Vinski-Gasparini, 1983, 547-646; Isto, 1983 A, 647-667; Garašanin M, 1983 A, 668-684; Isto, 1983 B, 685-699; 1983 C, 779-785. O narodnosnim i kulturnim zajednicama na tlu BiH na prelazu iz II u I tisu#lje#a p. n. e. v. 1ovi#, 1984, 131 216 Srejovi#, 1979, 81 (karta) 76 Mesihović, Autarijati, 2007 Tijekom svojih pokreta doseljenici iz prekosavskih prostora su uspjeli naseliti i sjevernu Bosnu preslojavaju#i starosjedila!ke kulturne grupe. Me"utim njihov daljnji prodor dublje u unutrašnjost Bosne, posebno prema jugoistoku gdje su 'ivjele zajednice nosilaca glasina!ke kulture kasnog bron!anog doba je zaustavljen.217 Etnokulturne zajednice jugoisto!ne Bosne pokazale su izdr'ljivim i otpornijim, i ispoljili su više smisla za opstanak tijekom ovog velikog migracionog pokreta nego mnogi njihovi protoilirski srodnici i civilizovani savremenici, koji su podlegli pred direktnim ili lan!anim posljedicama koje su izazvali nosioci 'arnih polja. Autohtona kulturnoetni!ka fizionomija stanovništva jugoisto!ne Bosne, podru!ja, nije nimalo bitnije narušena, ve# ju je i nadalje nastavljala što potvr"uje prona"eni materijal koji pokazuje jasan kontinuitet razvitka i prelaska faze III c u fazu IV a.218 Najbolji primjer dugotrajnog razvitka pru'a gradina na Kre!i kod Fo!e, na kojoj se jasno mo'e primijetiti na osnovu prona"enog materijala neprekinuti autohtoni kontinuitet razvitka od srednjeg bron!anog doba pa do prvih godina latena.219 Populacija koja je naseljavala u ovom periodu spomenutu gradinu pripadala je kroz !itavo to tisu#ljetno razdoblje istom kulturnom i etni!kom bi#u, i nigdje ne mo'emo ni naslutiti da je došlo do nekog radikalnog i brzog njenog preobra'aja u kulturnom i etni!kom smislu. Me"utim da su sukobi i razaranja u ovom nemirnom periodu zahvatili i dijelove jugoisto!ne Bosne (poglavito one okrenute prema sjeveru) dokazuje i sloj paljevine koji odvaja tre#i stratum iz gradine Ketenovi#-Kadi#a Brdo sa nalazima koji pripadaju bron!anodopskom Glasincu, od !etvrtog stratuma koji sadr'i nalaze koji pripadaju glasina!koj kulturi starijeg 'eljeznog doba. Na osnovu ve#eg dijela do sada prona"enog materijala koji pokazuje jasan postupni i kontinuirani razvitak iz kasnog bron!anog doba u starije 'eljezno doba mo'e se tvrditi da paljevina nije zna!ila i populacionu smjenu stanovništva gradine i njene okolice, jer prona"eni materijal ipak pokazuje jasan kontinuirani razvitak. Mogu#e je da je u slu!aju spomenute gradine do paljevine došlo, ako ne uslijed neke nesre#e nevezane sa ratnim sukobima, a ono bar sporadi!nim i uspješnim ali i kratkotrajnim eksurzom sjevernih invazora. Naravno to prije svega zna!i, ne da se impulsi kulture «'arnih polja» nisu osje#ali i na ovom podru!ju, nego da je uticaj etnokulturnih strujanja iz Panonije bio iznimno mali u sklopu op#eg 217 1ovi#, 1976, 108-109 218 Benac-1ovi#, 1957, 26 219 Naselje na Kre!i je nesumnjivo postojalo još u srednjem bron!anom dobu, i ako je suditi na osnovu naseobinske keramike nastale u bron!ano doba (i koja pokazuje sli!nost sa keramikom sa Debelog brda i Varvare) i ova gradina je pripadala velikom kulturnom kompleksu nazvanom "ju'nobosanska kulturna grupa bronzanog doba". Kosori#, 1995, 11-12 77 Mesihović, Autarijati, 2007 etnokulturnog razvitka jugoisto!ne Bosne.220 Tako i na gradini Kre!a neki oblici zdjela sa vertikalnim kanelurama ispod oboda ukazuju i na prisustvo kulturnih elemenata «'arnih polja».221 Uticaj kulture došljaka iz panonskog bazena se najviše ogleda u tipologiji sitnog nakita (igle, kop!e, fibule i naušnice), koji je prije svega izraz modnog trenda, ali ne i u na!inu sahranjivanja, gradinskim naseljima i keramici koje u sebi više baštine specifi!ne izraze odre"enog etni!kog, narodnosnog, duhovnog i kulturnog bi#a, a koje u slu!aju jugoisto!ne Bosne nastavljaju da odr'avaju, bez i najmanjeg primje#ivanja nekih promjena ili stranih uticaja, svoj raniji stil. Uostalom sitni nakit, i njegove tipološke karakteristike su lakše prenosive i ne moraju biti primarna oznaka izvjesne etnokulturne zajednice, za razliku od npr. na!ina sahranjivanja koji u sebi, zbog svoje duhovne va'nosti, mora sadr'avati i neku osobnost populacije koja primjenjuje iz samo njima valjanih razloga izvjesnu vrstu sahranjivanja. Pritisak iz Panonije, je ipak izazvao izvjesne posljedice interne prirode na centralno i ju'nobosansko podru!je. Izgleda da je došlo do odre"enog premještanja zajednica koje su bile nosilac srednjobosanske kulturne grupe bron! bron!anog doba (oli!ene u gradinama Pod i Alihod'e) prema jugoistoku, ka podru!ju koje je do tada bilo pod kulturnim uticajem ju'nobosanske kulturne grupe.222 To pomjeranje je zahvatilo Prelaznu zonu (sarajevsko podru!je i doline Lepenice i Rame zauzimaju#i i gradinska naselja Debelo Brdo i Varvaru) i tek se zaustavilo na padinama današnjeg Starog Grada-Sarajevo.223 Mogu#e je i da je jedan od uzroka pove#anja stanovništva u jugoisto!noj Bosni i Gornjem Podrinju u fazi III b-1, bio dolazak drugih protoilirskih skupina koje su izbjegle sa susjednih podru!ja, posebice sa sjevera i zapada. Jugoisto!na Bosna je i po svome zemljopisnom karakteru i polo'aju je u tim nesigurnim vremenima bila najpodesnija kao pribje'ište za mnoge izbjeglice, koje su svojom koncentracijom i uvezivanjem sa starosjediocima sa kojima su bili op#ekulturno i etni!ki srodni automatski pove#avali i otpornu snagu etni!kog i kulturnog bi#a koje je kontroliralo jugoisto!nu Bosnu u odnosu na najezde i time sa!uvavši njen originalni protoilirski karakter. 220 O odnosu izme"u glasina!ke kulture kasnog bron!anog doba i kulture “'arnih polja” v. 1ovi#, 1983, 431-432; Arheološki Leksikon BiH, Tom I, 1988, 78 221 Kosori#, 1995, 12 222 1ovi#, 1964, 109-110; Isto,1976, 194; Isto, 1983 B, 455; Isto, 1983 C, 412; Isto, 1987 A, 526 223 Uostalom !injenica je da se tu na prvim obroncima Trebevi#a i starogradskim «sun!anim» padinama završavala zemljopisna sli!nost središnje Bosne sa sarajevskom regijom. Dalje na istok se pru'ao prili!no neprohodan kanjon Miljacke, i sve viso#ije brdsko-planinsko podru!je. I gospodarstvo je dalje prema istoku bilo bazirano primarno na sto!arstvu, dok su kod srednjobosanskih populacija pored sto!arstva veliku ulogu igrali i zemljoradnja i rudarstvo. Izgleda da su tako padine Starog Grada u starijem 'eljeznom dobu bile granica i izme"u dva istina ne u tolikoj mjeri razli!ita, ali ipak druga!ija na!ina 'ivota, kulturnog, narodnosnog i politi!kog razvitka. 78 Mesihović, Autarijati, 2007 Etnokulturne zajednice jugoisto!ne Bosne nisu samo uspjeli osigurati svoju egzistenciju nego su i same otpo!ele ekspanziju prema jugu i jugoistoku. Mo'da je i ovaj pokret dijela nosilaca glasina!ke kulture u kasnom bron!anom dobu bio motiviran op#im migracionim poreme#ajima kasnog bron!anog doba i podsticajima iz Panonije i središnje Bosne. Prodiranje nosilaca glasina!ke kulture u isto!nu Hercegovinu, je svoje izvorno polazište imalo u oblasti oko rijeke Pra!e, odakle su preko preko Jahorine i gornjeg Podrinja prodirali prema drugim sto!arstvom pogodnim arealima kao što je, na primjer, Kalinova!ki plato, Novonaseljene zajednice na tome podru!ju su u starijem 'eljeznom dobu u!estvovale su procesu formiranja nove narodnosne zajednice nosilaca glasina!ke kulture, koja je obuhva#ala sjeveroisto!nu Hercegovinu i zapadnu Crnu Goru i poznate pod povijesnim nazivom Ardijejci. Druge zajednice nosilaca glasina!ke kulture, spustile su se još ju'nije prema donjoj Neretvi i Primorju, gdje su stupile u etnogenetski proces formiranja povijesno poznatih naroda Daorsa,224 Plereja i drugih ilirskih naroda na spomenutom podru!ju Hercegovine. Stanovništvo koje su te doseljene zajednice zatekle u isto!noj Hercegovini pripadalo je srodnom etni!kom i kulturnom miljeu, što potvr"uju i rijetki nalazi sa ovog podru!ja koji bi pripadali kasnom bron!anom dobu,225i mo'da bi preciznija formulacija glasila da su lokalne seobe iz jugoisto!ne Bosne u ist. Hercegovinu i dijelove Crne Gore donijeli ja!i impuls kulturnog i etni!kog razvitka ve# prisutnim autohtonim populacijama. Na istoku, zajednice nosilaca glasina!ke kulture rane faze kasnog bron!anog doba prodiru preko Polimlja sve do Pešterske visoravni (vjerojatno u XIII. st. p. n. e.). Ipak izgleda da je ovaj jugoisto!ni pravac rasprostiranja, prema Pešteru, bio kratkog trajanja, jer na lokalitetu Latinsko groblje (Pešterska visoravan) glasina!koj kulturi kasnog bron!anog doba pripada samo najstariji stratum sahranjivanja, dok sljede#i stratumi pripadaju kulturnoj grupi Donja Brnjica. To bi govorilo da su na protoilirske zajednice porijeklom iz jugoisto!ne Bosne mo'da od kraja XII. st. i u XI. st. p. n. e. bile potisnute sa Pešterske visoravni ili kulturno preslojene i apsorbovane od strane nosilaca kulturne grupe Donja Brnjica. Od onih zajednica nosilaca glasina!ke kulture naseljenih na prijelazu iz II u I tisu#lje#e p. n. e. u Crnoj Gori i sjevernoj i srednjoj Albaniji razvili su se vjerojatno u 'eljeznom dobu i narodnosne zajednice Dokleata, Labeata i Taulanata. Mogu#e je da su i neke protoiliske grupe porijeklom sa prostora rasprostiranja glasina!ke kulturne grupe kasnog bron!anog doba u!estvovale i u seobi u znatno udaljenije zemlje, uklopivši se u šire etni!ke pokrete, poznate kao «egejska seoba». 224 Prije prihvatanja helenisti!ke kulture, Daorsi su nesumnjivo bili jedan od nosilaca ju'ne varijante 'eljeznodopske glasina!ke kulture. 225 Boško Marijan, 2001, 40 79 Mesihović, Autarijati, 2007 Ovaj migracioni pokret sa centrom u jugoisto!noj Bosni sigurno objašnjava !injenicu da se u XI. st. p. n. e. smanjuje broj tumula na ovom podru!ju.226 Depopulacija izazvana etnokulturnom ekspanzijom u okolna podru!ja ipak nije izazvala dugoro!ne posljedice koje bi mogle ugroziti kontinuiranu kulturnu egzistenciju na prostoru jugoisto!ne Bosne.227 Jedan dio autohtonog stanovništva je vjerojatno bez radikalnih poreme#aja unutarnje društvene strukture svojih zajednica nastavio kontinuirano 'ivjeti na mati!nom teritoriju. Odlazak viška ili dijela stanovništva ne mora za sobom uvijek kao posljedicu vu#i i nagli preobra'aj strukture zajednica iz kojih to stanovništvo poti!e, Uostalom ve# za X. st. p. n. e. a posebno za IX. st. p. n. e. a na osnovu ponovnog pove#anja broja tumula, mo'e se primijetiti demografska obnova populacije koja je ostala 'ivjela na terenu jugoisto!ne Bosne. I na kraju svih migracionih procesa, etnokulturne zajednice, nosioci glasina!ke kulture kasnog bron!anog doba a koje su ostale na svome mati!nom teritoriju uz zadr'avanje svoje izgra"ene kulturno-etni!ke fizionomije (naselja, i na!in sahranjivanja, kerami!ke forme, nakit, i umjetni!ki stil koji je proizlazio iz šireg zapadnobalkanskog geometrijskog stila.), i bez ikakvih naglih promjena prelaze u 'eljezno doba.228 I u starijem 'eljeznom dobu iz spomenute fizionomije postepeno #e se razviti «klasi!ni» oblik glasina!ke kulture i, iz povijesnih vrela poznata, narodnosna zajednica Autarijata. Neke pojave kao što su postojanje dobro utvr"enih gradinskih naselja i pojedinih bogatijihi bolje opremljenih tumula ukazuju da se o bron!anodopskim zajednicama sa podru!ja Ist. Bosne i Hercegovine ne mo'e govoriti kao o malobrojnim skupinama sa autarhi!nom unutarnjom strukturom, zasnovanom prevashodno na osnovama katunskog sto!arstva. Nalazi bron!anih bode'a, koji su u ranom bron!anom dobu bili izrazito vrijedan objekat i fino poliranih bojnih sjekira od kamena na koje se nailazi još u pojedinim ranobron!anodopskim grobovima grobovima iz jugoisto!ne Bosne, sigurno odra'avaju i izvjesni viši društveni izgled i polo'aj pojedinca u !ijem su grobu na"eni. To indirektno ukazuje i na postojanje odre"ene hijerarhije i strukturiranosti još u rano bron!anom dobu kada su se prve indoeuropske zajednice naseljavale u jugoisto!noj Bosni.229 226 1ovi#, 1983, 416, 418, 432 227 1ovi# 1983, 430; 432; Arheološki Leksikon BiH, Tom I, 1988, 78 228 1ovi#, 1983, 432 229 1ovi#, 1976, 271 Ilustraciju postojanja odre"enog društvenog u ranim periodima presti'a kod pojedinaca mo'emo primijetiti i na osnovu prona"enih kamenih skiptara, koji zauzimaju tako istaknuto mjesto me"u elementima stepskog eneolita koji prodiru u jugoisto!nu Europu. Jovanovi#, 1979, 390; 392; Isto, 1979 A, 405 80 Mesihović, Autarijati, 2007 Na ovakvoj ve# oblikovanoj društvenoj formi u ranom bron!anom dobu vjerojatno je ve# u srednjem bron!anom dobu zapo!eo proces uobli!avanja ve#ih plemenskih organizama, da bi se kasnom bron!anom dobu taj proces i dodatno ubrzao. 81 Mesihović, Autarijati, 2007 Etni!ka i ilirska pripadnost Odrediti etni!ku pripadnost Autarijata ne predstavlja ve#u poteško#u. Po ve#ini pisanih vrela, Autarijati pripadaju Ilirima. Po Pseudo-Skilaksu Autarijati su ilirski narod (ἔϑνος ̓Ιλλυρικόν).230 Strabon zemlju Autarijata (Αὐταριατῶν χώρα) zajedno sa Dardanijom ubraja u ilirske zemlje ( ̓Ιλλυρικὰ),231a na više mjesta Strabon jasno Autarijate navodi kao ilirski narod ( ̓Ιλλυριῶν ἔϑνος).232 Kada govori o potiskivanju i pod!injavanju Tribala, Strabon na jednom mjestu govori o Ilirima, a na drugom o Autarijatima kao uzro!niku.233 Jasno se vidi da su za Strabona Autarijati i Iliri jedno, odnosno da Autarijati predstavljaju jedan od ilirskih naroda. I za Apijana su Autarijati Iliri, on eponima Autarijata stavlja u svojoj ilirskoj genealogiji u prvu generaciju Ilirovih potomaka.234 I u kasnijim poglavljima Apijan govori o Autarijatima kao dijelu ilirske zajednice.235 Herodot iako ne spominje Autarijate, teritoriju za koju znamo da su je naseljavali Autarijati, naziva Ilirskom zemljom.236Jedino Stjepan Bizantinac za Autarijate navodi da su ἔεϑνος ϑεσπρωτικόν.237Ovaj podatak ne bi trebalo uzimati mnogo u obzir jer je Stjepan Bizantinac koji je 'ivio u ranobizantskom dobu, pogrešno etni!ki odre"ivao mnoge narode. Tako je i Tribale odredio kao ilirski narod, a Daorse, nesumnjivo ilirskog porijekla kao tra!ki etnos. Postoji i mogu#nost da je pogrešno etni!ko odre"ivanje Autarijata u djelu Stjepana Bizantinca posljedica kasnijih prepisiva!a.238 Materijalna zaostavština Autarijata ne samo da pokazuje osobitosti op#eilirske kulture, nego je i bitni reprezent te kulture. Glasina!ka kultura starijeg 'eljeznog doba je jedina kultura koju mo'emo bez ikakvih nedoumica smatrati nedvosmisleno ilirskom, i sa punim pravom se mo'e re#i da ona predstavlja klasi!no razdoblje ilirske materijalne produkcije. 230 Ps. Scyl. 24 231 Strab. Geo. VII, 5, 1 232 Strab. Geo. VII, 5, 6; VII, 5, 11; VII, 5, 12 233 Strab. Geo. VII, 3, 13; VII, 5 11; 234 App. Ill. 2 235 App. Ill. 4 - 5 236 Herod. IV, 49 237 Steph. s. v 238 Papazoglu, 1969, 97 82 Mesihović, Autarijati, 2007 Ilirska pripadnost Gr!ka mitologija porijeklo Ilira daje u dvije verzije. Po prvoj, koju donosi Apolodor, znatno raširenijoj verziji porijeklo Ilira se ve'e za mit o Zeusovoj otmici Europe239. Kadmo, sin feni!anskog kralja i brat Europin je neuspjevši na#i sestru, o'enio se sa Harmonijom, k#erkom Aresa i Afrodite. Njihov sin Illyrios je rodona!elnik Ilira. U ovoj verziji navodi se ime ilirskih Enheleja, dok se sami Iliri dovode u vezu sa Feni!anima a po maj!inoj liniji se daje i bo'anski supstrat njihovoj etnogenezi i to od boga rata Aresa i boginje ljubavi i ljepote Afrodite. U "Kadmovoj" verziji pojavljuju se i zmije, u koje se pretvaraju Kadmo i Harmonija. Zmija je ina!e bila totemski znak ve#ine ilirskih naroda i kult zmije se jako dugo sa!uvao u vjerovanjima naroda zapadnog i dijela centralnog Balkana pre'ivjevši, u razli!itim oblicima sujevjerja i narodnih praznovjerica sve do danas. Iako je nesumnjivo prisustvo Feni!ana i u Jonskom i u Jadranskom moru, njihovo izri!ito povezivanje sa porijeklom Ilira bi bilo teško shvatljivo. U drugoj verziji, koju je u svojoj Ilirskoj knjizi predstavio Apijan, Ilir je sin kiklopa Polifema i Galatije.240 Za razliku od prve verzije u njega su uba!ena i objašnjena porijekla ne samo ilirskih naroda, nego i svih onih naroda koja su kasnije došla u vezu sa Ilirima ili su ulazila pod teritoriju koju su Rimljani zvali Illyricum. Dok se u prvoj generaciji Apijanove verzije nalaze eponimi nedvojbeno ilirskih naroda, ve# u sljede#oj generaciji imamo ubacivanje Panonija241, a u tre#oj generaciji Ilirovih potomaka imamo Tribala i Skordiska. Tako je Apijan u svoju ilirsku genealogiju uklju!io ve#inu predrimskih balkanskih naroda. Mitološko-genealošku vezu Ilira sa Keltima ne !ini samo pojavljivanje Skordiska u tre#oj generaciji, nego mo'da i bitnije navo"enje Galatije kao Ilirove majke. U “Kadmovoj” veziji nigdje se ne spominju Gali ili Kelti. Zbog toga smatramo da je verzija postanka Ilira koju donosi Apijan, znatno kasnijeg vremena nastanka u odnosu na prvu “Kadmovu” verziju, da odr'ava stanje u povijesnom razdoblju ilirske prošlosti, i sigurno nije dobila svoju kona!nu fizionomiju prije dolaska i etabliranja Kelta na Balkanu. Šta se podrazumijevalo pod terminima „Iliri“ i "ilirski" je jedno od najdiskutabilnijih pitanja u znanosti koja se bavila prapovijesti, protohistorijom i anti!kom povijesti Jugoisto!ne Europe. Pod teminom Iliri i svim njegovim izvedenicama koji se pojavljuju u razli!itim razdobljima znala su se 239 Apollod. III, 4,2; III, 5,4; Apolonije sa Rodosa, IV, 517; Euripid, Bakhatkinje 43 i 1350; Higin; Fabula 6; 184; 249; Ovidije, Metarmofoze IV, 562-602 240 App. Ill. 2, 241 Postoje izvjesne nesuglasice da li se pod imenom Παννόνιον nalazi Panonije, eponim Panona ili Peonije, eponim Peonaca. Mišljenja smo da je pravilnije koristiti Panonije, jer se kao njegovi sinovi navode Skordisk i Tribal. Kelti su na Balkan došli upravo iz pravca Panonske nizije, a i njihovi potomci Skordisci su djelimi!no bili naseljeni na ju'nim obodima Panonskog bazena. Tribali su opet sa jedne svoje strane gravitirali i prema Podunavlju. 83 Mesihović, Autarijati, 2007 kriti i razli!ita pojmovna sadr'ina, nekada odra'avaju#i u istom vremenu dva pojma. Najbolji moderni odgovor na pitanje Ko su bili Iliri? bio bi da su oni bili jedan iznimno slo'eni etni!ki kompleks, istog onakvog tipa kao što su to bili Tra!ani, Kelti, Germani, Slaveni, itd. Osnovni sadr'ioci koji karakteriziraju takve slo'ene etni!ke komplekse su; a) zajedni!ka jezi!na osnova sa najvišim stepenom me"usobnog (naroda i plemena) razlikovanja jedino na nivou narje!ja ili dijalekta, ili bar preko me"usobne jezi!ke razumljivosti proizašle iz zajedni!kog bliskog porijekla govornih jezika. b) zajedni!ko porijeklo izvedeno iz etnogenetskog procesa koji je otpo!ela (kao „incijalna kapisla“) i !inila osnovno njegovo jezgro jedna etni!ka zajednica. c) jasna prepoznatljivost od strane susjeda kao zasebnog etni!kog (ili samo istovrsnog ili bliskog jezi!nog) kompleksa koji baštini neke osobenosti specifi!ne samo za njega, a ne i za druge etni!ke i op#ekulturne komplekse. d) Ista, sli!na ili samo srodna po porijeklu op#ekulturna osnovica razvitka O Ilirima je dosada stvoren !itav spektar teorija, teza i hipoteza, pozivalo se na pisanu gra"u, rezultate arheoloških istra'ivanja, filološko-lingvisti!ke konstrukcije itd. Jedno vrijeme je naro!ito atraktivna bila panilirska "teorija" (temeljena na rezultatima lingivsti!kih istra'ivanja), koja je Ilirima prepuštala ogromna prostranstva srednje Europe.242 Od sredine 60-tih godina prošlog stolje#a Zdravko Mari# je afirmirao novu teoriju (zasnovanu na rezultatima njegovih arheoloških istra'ivanja) koja je u odnosu na «panilirsku» teoriju zauzimala suprotnu krajnost. Po ovoj teoriji Iliri su svedeni na vrlo malo zemljopisno podru!je, dok se najve#i dio zap. Balkana pripisivao nekom panonskom etni!kom kompleksu. Tako bi na osnovu ove «mikroilirske» ili «panpanonske», a koja se temelji na teoriji o navodnom postojanju zasebne i kao takvog prepoznatljivog panonskog etni!kog kompleksa koji bi bio odvojen od ilirskog etni!kog kompleksa na isti na!in kao i od npr. Kelta ili Tra!ana, Iliri na teritoriju BiH u 'eljeznom dobu primarno bili naseljeni samo u jugoisto!noj Bosni i ist. Hercegovini!?. 243 Iz !itave mase izvorne gra"e i njihove analize, sinteti!kih 242 O panilirskoj teoriji v. Covi#, 1976, 111-116; Benac, 1987, 754-755; Stip!evi#, 1989, 16-18, a v. i radove sa Simpozijuma o teritorijalnom i hronološkom razgrani!enju Ilira u praistorijskom dobu, CBI ANU BiH, Sarajevo 1964 i Simpozijuma o Ilirma u anti!ko doba, CBI ANU BiH, Sarajevo 1967 243 Uostalom smatramo pretjeranim minimiziranjem Ilirima pripisivati samo kulturni fenomen 'eljeznodopske kulture Glasinac-Mati. Zar bi u slu!aju da je neki zasebni i kao takav prepoznatljiv od strane drugih naroda panonski etni!ki kompleks zajednica naseljavao ve#i dio zap. Balkana Rimljani podru!je od Gr!ke do Dunava oficijelno nazvali Illyricum; a !ak i pošto su Rimljani podijelili Illyricum nakon ugušenja Batonovog ustanka, dvije novoosnovane provincije zvani!no su se (u prvo vrijeme) zvale Illyricum Superior i Illyricum Inferior. 84 Mesihović, Autarijati, 2007 radova i razli!itih mišljenja mogu se iskristalisati i sa izvjesnom dozom sigurnosti donijeti sljede#i zaklju!ci;  Etnogenetski proces nastanka šire shva#enog ilirskog etni!kog kompleksa otpo!eo je sa onim Indoeuropskim talasom koji je krajem III i po!etkom II tisulje#a p. n. e. prodro na zapadni i središnji Balkan i srednje Podunavlje.244 On je, uništavaju#i ili u sebe apsorbiraju#i druge starosjedila!ke neolitske i eneolitske etnokulturne forme formirao jedan kompleks kulturno, etni!ki i po porijeklu srodnih zajednica koji se pru'ao od Jadranskog mora do srednjeg Podunavlja a koji je na ovom podru!ju, u bron!anom dobu, odr'avao dominaciju !itav milenijum dugu. Protoilirski stratum je definitivno u srednjem bron!anom dobu bio kulturno (mo'da i etni!ki ?) vezan ne samo za zapadni Balkan nego i za Podunavlje. To dokazuje prije svega !injenica da „glasina!ki“ materijal (a koji je nesumnjivo pripadao protoilirskom kulturnom i etni!kom elementu) iz srednjeg bron!anog i starije faze kasnog bron!anog doba pokazuje ne samo sli!nosti nego i podudarnosti sa onim prona"enim u srednjem pa i dijelu gornjeg Podunavlja. Sve navedeno potvr"uje bliske veze izme"u populacija srednje i jugoisto!ne Bosne sa onim naseljenim na Dunavu u navedenom razdoblju.245 Naravno unutar ovog kompleksa #e se tijekom toga dugog razdoblja (iz raznoraznih faktora) razviti odre"eni op#ekulturni specifikumi i podvarijante, kao što su to na primjer bili "ju'nobosanska kulturna grupa bron!anog doba" i “srednjobosanska kulturna grupa bron!anog doba”.246 Ovaj proto-ilirski stratum #e biti pogo"en seobom nosilaca „'arnih polja“, od druge polovine XIII. i u XII. st. p. n. e. koja je bila izaziva! širokog etni!kog i kulturnog pomjeranja i preslojavanja u Podunavlju, jugoisto!noj Europi i na cijelom Mogu#e je ipak da su prilikom cijepanja nekada jedinstvene provincije Rimljani kao prakti!ari vodili ra!una i o nekom jasnijem predlošku na kojem bi po!ivale dvije nove provincije, tako da bi Dalmacija poglavito obuhva#ala one narode sa zapadno i isto!nom ilirskom pripadnoš#u, a Panonija one sa panonskom (sjevernoilirskom) pripadnoš#u. Sli!no su uradili npr. sa Galijom koju su pocijepali na tri dijela (Belgiku Galiju; Keltiku-Lugdunensis, i Akvitaniju) 244 Benac, 1964 A, 61-65; Isto, 1977 245 Benac-1ovi#, 1956, 26-30; 36;38; Isto, 1957, 55 Naravno sve ovo se tvrdi na osnovu do sada prona"enog materijala i mo'da bi nove istra'iva!ke kampanje proizvele i neke nove zaklju!ke. 246 Ina!e kada se govori o etnogenezama balkanskih naroda i u anti!ko i u kasnijim vremenima, potrebno je imati u vidu da su Balkansko poluostrvo i Podunavlje bilo i ostalo mjesto sna'nih i narazli!itijih enti!kih pro'imanja. U svijetu ne postoje "!isti" etni!ki kompleksi ili narodnosne zajednice ili podru!ja sa "!istom" etni!kom slikom jer je to u suprotnosti sa prirodnim zakonima, a jugoisto!na Europa je najbolji primjer podru!ja koji su naseljavali tzv. "miješani narodi". Tu su se preslojavale starosjedila!ke i došlja!ke skupine, stvaraju#i najrazli!itije etni!ke, narodnosne ili politi!ko-društvene kombinacije. 85 Mesihović, Autarijati, 2007 prostoru Isto!nog Mediterana.247Ova seoba je prili!no suzila teritorijalni obujam na kojem je imao dominaciju op#ekulturno i etni!ki «!isti» protoilirski element; dijelom ga preslojivši, dijelom prisilivši na daljne seobe, dok je ostatak bio sabijen u dinarske zone i albanske planine. Kako se !ini jugoisto!na Bosna je u srednjem bron!anom dobu predstavljala periferiju kulturnog i etni!kog razvitka protoilirskog elementa. Od najezde nosilaca „'arnih“ polja i od kraja kasnog bron!anog doba, jer je za razliku od mnogih susjednih zemalja uspjela sa!uvati svoj izvorni «!isti» protoilirski op#ekulturni i etni!ki identitet, ova „periferija“ postaje centar daljeg razvitka protoilirskog stratuma, odnosno u starijem 'eljeznom dobu njegovog prerastanja u pojedine komponente ilirskog etni!kog kompleksa 'eljeznog doba, odnosno u povijesno prepoznatljive ilirske narode. Onaj protoilirski dio, sa!uvan od naseljavanja nosioca «'arnih polja» i preslojavanja od strane njih i koji je ostao sku!en na podru!je od sj. Bosne i srednje Dalmacije do Epira se na prijelazu iz II u I tisulje#e p. n. e. uspješno konsolidirao na spomenutom prostoru. Taj konsolidirani fenomen je igrao klju!nu ulogu u procesu kona!nog oblikovanja i prepoznavanja šireg ilirskog etni!kog kompleksa, a koji nije zahvatao samo njegovu navedenu zonu naseljavanja nego i dijelove panonskog prostora (na kojem su se protoilirske zajednice izmiješale sa nosiocima kulture «'arnih polja»), a koji #e u 'eljeznom dobu biti poznat pod izrazima „Iliri“, «ilirski», «Ilirija», «Illyricum».248 Ilirski etni!ki kompleks #e nakon svoga kona!nog oblikovanja postati jezgrom sna'nog kulturnog, etni!kog, politi!kog i društveno-gospodarskog halštatskog razvitka, #ije #e se tekovine osjetiti i u pojedinim okolnim neilirskim podru!ijima.249 Pod ovim etni!kim 247 Benac, 1973 Na ovom mjestu je potrebno postaviti pitanje i koja se to etni!ka sadr'ina podrazumijeva pod nosiocima kulture “'arnih polja”, jesu li oni bili sli!ni bron!anodopskom stanovništvu dijela srednjeg Podunavlja po !ijim podru!ijima se ta kultura širi (što bi na nove osnove postavilo rješavanje zagonetke vezane za šire shva#en ilirski etni!ki kompleks) ili su pripadali nekom drugom etni!kom kompleksu koji se u toku 'eljeznog doba rasto!io u okvirima drugih etni!kih kompleksa. 248 Na kona!no formiranje 'eljeznodopskih Ilira su pored proto-ilirskog stratuma i uticaja nosilaca „'arnih polja“ izvjesne uticaje (ali u znatno manjoj mjeri) imali i drugi etni!ki i kulturni impulsi. 249 Na osnovu tipoloških karakteristika prona"enog materijala i posebno rezultata filoloških istra'ivanja mogla bi se mo'da predlo'iti i nešto modificirana (u odnosu na onu navedenu u glavnom tekstu) rekonstrukcija rasprostiranja i razvitka protoilirskog elementa. Mo'da su zna!i, Protoiliri stvarno prije 1250. god. p. n. e. naseljavali ne samo dijelove zapadnog Balkana nego i šire podru!je Podunavlja. Ali za razliku od osnovnog na!ela «panilirske» teze, ti Protoiliri ne bi bili nosioci «'arnih» polja, nego bi bili zasebna balkansko-podunavska etnokulturna zajednica, i oni bi bili ti koji bi se prvi suo!ili sa najezdom ovog drugog (nosilaca 'arnih polja) srednjoeuropskog etni!kog i kulturnog elementa. Nosioci «'arnih» polja su djelomi!no preslojili, izmiješali se sa njima, asimilirali se sa njima ili potisnuli Protoilire na 86 Mesihović, Autarijati, 2007 kompleksom su se obuhvatili i nosioci Glasinac-Mati kulture i središnjo-bosanskodalmatinskog kulturnog kompleksa (koje su vodile direktno porijeklo iz adekvatnih bron!anodopskih kulturnih pojava na spomenutim prostorima) kao vjerojatno i neke druge kulturne pojave dinarsko-albanskog i panonskog pojasa. Opet iz svake od ovih cjelina #e se izdiferencirati i pojedine narodnosne zajednice od kojih je jedna i autarijatska.  Zna!i naj!eš#e se u predrimsko doba termin "Iliri" sa izvedenicama koristio za odre"ivanje izvjesne etni!ke srodnosti koja je vladala me"u više naroda smještenih na jednom dijelu Balkana. Koji su sve narodi ulazili u kompleks ilirskog etnikuma i preko kojih se zemalja prostirao, ne mo'e se potpuno odrediti. Za Pseudo-Skilaksa i Livija Iliri 'ive ju'no od Liburna,250 dok Herodot, odnosno Hekatej smještaju ilirsku zemlju na zapadnu Moravu, prostorima kojim su se oni se raširili. Jedini teritorij koji je ostao ne zahva#en i ne preslojen seobom nosilaca «'arnih polja» ovom nekada raširenom protilirskom elementu bio bi zašti#eni dinarski pojas, odakle bi i oni sami «zahvaljuju#i» dejstvu lan!ane reakcije, upustili u širenje na podru!ja dalje na jugu i jugoistoku (gdje bi se kona!no indoeuropeizirali preostali «otoci» neindoeuropljana) ili bi se otisnuli i na znatno dalje pokrete u!estvovavši i u seobama «pomorskih» naroda. Ipak i proto-ilirski element koji je bio izlo'en naletu i kulturnom preslojavanju nosilaca «'arnih polja» na dijelovima panonskog bazena nije iš!ezao, nego je nastavio ali u novim kulturološkim uvjetima, etni!ki izmješaniji pa mo'da i društveno pot!injeniji, da i dalje 'ivi i da na narodnosne fenomene 'eljeznog doba panonskog bazena unese i svoje osobenosti, u prvom redu (sude#i po onomastici, toponimiji i hidronimiji) jezi!ku osnovu, što je kao posljedicu imalo da i «Panoni» postanu jedan od !inilaca oblikovanja i prepoznavanja šire shva#enog ilirskog etni!kog kompleksa. Na ovom mjestu je potrebno postaviti pitanje i koja se to etni!ka sadr'ina podrazumijeva pod nosiocima kulture “'arnih polja”, jesu li oni bili sli!ni bron!anodopskom stanovništvu dijela srednjeg Podunavlja po !ijim podru!ijima se ta kultura širi (što bi na nove osnove postavilo rješavanje zagonetke vezane za šire shva#eni ilirski etni!ki kompleks) ili su pripadali nekom drugom etni!kom kompleksu koji se u toku 'eljeznog doba rasto!io u okvirima drugih etni!kih kompleksa. Ako bi se Panoni smatrali samo jednom od varijanti kompleksa koji definiramo i nazivamo “ilirskim”, onda bi nepreslojeni od starosjedilaca potomci nosilaca kulture 'arnih polja koji su u kasnom bron!anom dobu prodrli u panonski i širi dunavski bazen mo'da mogli biti pretkeltski stanovnici Norika i gornjeg Dunava i dobrog dijela Panonije sjeverno od Drave i u tom slu!aju bi oni bili pokoreni, preslojeni i asimilirani od strane Kelta. U drugom slu!aju mo'da su i sami pokreta!i te velike seobe koja se razvijala lan!anim putem i koja #e svoje završne krake imati na dalekim obalama Egipta i Gaze bili i sami etni!ki bliski proto-ilirskom kompleksu pa i njegov sastavni dio koji su dalje potiskivali druge proto-ilirske zajednice. U oba slu!aja nije nemogu#e pretpostaviti da je došlo i do pomjeranja proto-ilirske granice dublje prema jugu na uštrb drugih etno-kulturnih fenomena koje bi tako bile prisiljene na lan!ano pomjeranje prema egejskom svijetu i Mediteranu. ( o eventualnom pokretanju ilirskih zajednica prema jugu v. Wilkes, 2001, 105). Analogiju mo'da mo'emo povu#i sa Dorcima koji su nesumnjivo bili etni!ki bliski Ahejcima i Jonjanima i Eolcima pa su i oni kao jedan od segmenata te velike seobe sa kraja bron!anog doba potiskivali i preslojavale ostale helenske zajednice i rušili njihovu razvijenu kulturu. Dorci su bili prili!no kulturno razli!iti od starosjedilaca na !ije su prostore prodirali, ali su ipak pripadali istom etni!kom kompleksu. 250 Liv. X, 2, 5 87 Mesihović, Autarijati, 2007 zna!i duboko u kontinentalnu unutrašnjost Balkana.251 Iz Herodotovog podatka mo'emo zaklju!iti da je za Grke sa kraja VI. u V. i IV. st. p. n. e. ilirska zajednica naroda ve# prepoznatljiva i definirana, pod nekim nama danas nepoznatim zajedni!kim sadr'iocem/ima, kao zasebna balkanska etno-zajednica pod „ilirskim“ imenom. Kao što iz navedenog vidimo gr!ki rani pisci, predhelenisti!kog razdoblja prepoznavali su srodnost me"u nizom naroda i jasno je terminološki ozna!avali.  Sude#i po podacima spomenutih gr!kih pisaca Iliri su se pru'ali od sjeverno-zapadnih granica gr!kog svijeta sve do središnje Dalmacije, zahvataju#i podru!ja Albanije, Crne Gore, ve#eg dijela Bosne, Hercegovinu, jugozapadne Srbije i Kosova i Metohije. Naknadno #e se termin Iliri proširiti i na neke grani!ne narode kao što su Liburni, bez obzira, da li je rije! o samo terminološkom širenju ili stvarnom djelovanju procesa ilirizacije tih naroda.252 Na ovom mjestu potrebno je naglasiti, ako isklju!imo podatke mitološke naravi, da je nejasno da li se i svijet Panona, toliko udaljen od Mediterana, podrazumijevao za Grke u spomenutom razdoblju kao na neki na!in ilirski. Tek je kasnije, što indirektno sugerira Apijan u prvoj re!enici svoje Ilirske knjige, i kod gr!kih pisaca svijet «Panona» obuhva#en op#im ilirskim imenom. To se sigurno desilo kako se u gr!kom svijetu širila etnografska spoznaja o dubljoj kontinentalnoj unutrašnjosti.  Nedoumice u vezi definiranja Ilira unosila je !injenica da se u pisanim vrelima pod pridjevom "ilirski" nalazila i oznaka za neki(e) politi!ki entitet ili politi!ke entitete.253 Grci 251 Herod. IV, 49 Za pitanje pru'anja ilirskog prostora kod anti!kih pisaca v. Cabanes, 2002, 7-10 252 Za Liburne se smatra da su dugo vremena sa!uvali mediteranski, paleoeuropski karakter i da su se indoeuropeizirali dosta kasno. Stip!evi#, 1989, 19; 131 Kada se govori o procesu indoeuropeizacije Liburna postavlja se problem da li se taj proces odvijao kroz ilirizaciju Liburna ili su oni do!ekali uspostavu rimske vlasti još uvijek !uvaju#i autohtone mediteranski karakter, da bi tek kroz proces romanizacije poprimili indoeuropski karakter. 253 U povijesnim vrelima i to onim koji se odnose na povijest Makedoniju jasno se mo'e izdiferencirati politi!ki entitet na granicama Makedonije koji striktno nosi naziv Ilirski. Negdje na po!etku III. st. p. n. e. u spomenutim vrelima se gubi spominjanje ovog politi!kog entiteta. Pojava Rimljana na Balkanu u prvom redu se ve'e za ponovno spominjanje kod !tavog niza anti!kih pisaca politi!kog entiteta koji isto nosi pridjev ilirski i koji traje od polovine III. st. p. n. e. sve do 167. god. p. n. e. Da li je izme"u ilirskog politi!kog entiteta koji se spominje u vrelima koji se odnose na Makedoniju i onog koji egzistira u vrijeme ekspanzije Rimske Republike na Balkana postojala genetska veza i oni !inili jedan te isti politi!ki entitet ili je rije! o dva razli!ita politi!ka organizma ne bi se za sada moglo preciznije ništa re#i. v. Papazoglu, 1965; Isto, 1967, 123-144. Fanula Papazoglu je smatrala da je rije! o jednom politi!kom entitetu u kojem postoji kontinuitet. Me"utim sude#i po !itavom kontekstu zbivanja, opisanim u povijesnim vrelima i vezanim za spomenute politi!ke entitete koje gr!ko-rimska vrela nazivaju “ilirskim” vjerojatnije je da je rije! o dvije odvojene 88 Mesihović, Autarijati, 2007 su vjerojatno ilirskim nazivali onaj politi!ki entitet koji se sastojao od više drugih ilirskih naroda udru'enih u neku vrstu plemenskog saveza ili politi!kog entiteta za koju bi terminološki bilo nepojmljivo da se ozna!i imenom samo jednog od tih naroda. Ne bi trebalo ni isklju!iti mogu#nost da je i postojao neki manji narod ili pleme koje je originalno nosilo ime Iliri, i koje je 'ivjelo u neposrednoj blizini Grka. Njegovo ime se proširilo na sve srodne narode, odnosno na !itav jedan srodni, jedinstveni i prepoznatljivi enti!ki i kulturni kompleks, po istom onom principu kao što su koriste#i ime jednog opskurnog sjevernoepirskog plemena Grekoi, Rimljani sve Helene nazvali Grci. Pogotovu ova teorija dobiva na zna!aju, ako se ima u vidu da mi neznamo kako su Iliri, u op#em smislu, sebe originalno nazivali, ako su uop#e imali sami za sebe svoje originalno zajedni!ko ime kao osnovni simbol prisustva zajedni!ke svijesti i identifikacije sa širim ilirskim kompleksom. Ime Iliri posvjedo!eno je samo u vrelima gr!ke i kasnije rimske provenijencije. O postojanju ovog jednog naroda !ije je ime mo'da bilo iskorišteno kao skupni naziv za cijeli kulturni kompleks mo'da bi svjedo!ili i podaci Plinija Starijeg i Pomoponija Mele koji spominju poseban narod imenuju#i ga kao Ilire u pravom smislu rije!i "…proprieque dicti Illyri…».254 S druge, naravno ne bi trebalo isklju!iti ni mogu#nost da je naziv „Iliri“ bio stvarno op#i naziv za kompleks srodnih etni!kih i kulturnih zajednica zapadnog i jugozapadnog Balkana i dijela panonskog bazena, i da je on kao takav bio prihva#en i od svih pripadnika te zajednice kao oznaka zajedni!kog identiteta ili porijekla, kojeg su oni bili itekako svjesni. Analogiju ovoj pretpostavci imamo u slu!aju Kelta (Gala), gdje je keltsko ime bilo korišteno kao zajedni!ko kod ve#ine keltskih naroda i plemena. U prilog ove teze o prihva#enosti oznake ilirski za identifikaciju onog zajedni!kog kod pripadnika srodnog kulturnog i etni!kog kompleksa na zapadnom i jugozapadnom Balkanu govorile bi i ve# spomenute politi!ke cjeline i dvije zasebne dinastije koje nemaju genetsku vezu. Agronidi (ili Pleuratidi) su uostalom ardijejska dinastija i nisu mogli biti povezani sa zbivanjima na makedonskoj granici u IV. st. p. n. e. Prili!no detaljno razmatranje o tim politi!kim jedinicama koje anti!ka vrela navode pod ilirskim imenom, nudi Cabanes u svojoj studiji “Iliri od Bardileja do Gencija”, Zagreb, 2002, koja, pored nesumnjive autorove dobre analiti!ke sposobnosti i pronicljivosti, vrijedi i jer daje i osvrt i na do sad donesene zaklju!ke po ovom pitanju. Cabanes (2002, 7173; 88-89) tako oslovljavanje pojedinih vladara od strane anti!kih pisaca kao “ilirskih” smatra kao “terminus technicus” bez striktne veze sa stvarnim kraljevskim naslovom koje te osobe kao npr., Bardilis i Agron nose. Njegova tvrdnja prili!no relativizira postojanje nekog politi!kog entiteta u ilirskim zemljama koji stvarno ima eksluzivnu odrednicu “ilirski”, ve# bi u tom slu!aju rije! bila o nizu razli!itih ilirskih naroda sa svojim imenima i njihovih vladara koje anti!ki pisci iz niza razloga nazivaju ilirski. 254 Plin. NH III, 144 ; Pomponije Mela, II, 49 89 Mesihović, Autarijati, 2007 mitološke teorije o postanku ilirskog etnosa,255 odre"ene indikacije vezane za totem zmije, raširenost uporabe rije!i sa korijenom ilir- na širokom balkanskom i maloazijskom prostoru ali i vrlo rana identifikacija (bar od strane gr!kog svijeta) Ilira u op#em smislu (kod Herodota, tj. njegovog vrela Hekateja) sa nazivom Iliri.256  I kona!no u rimsko doba pod terminom Iliri i ilirski ozna!avao se administrativno-politi!koteritorijalni subjekt rimske dr'ave⇒ Illyricum koji je tada dobio i najširi teritorijalni okvir. Taj politi!ki i upravno-administrativno teritorijalni fenomen je vjerojatno u svojim osnovama mo'da imao i sadr'ilac izra'en u nekoj vrsti šire me"usobne etni!ke srodnosti koja je vladala kod ve#ine autohtonog stanovništva (izuzev onog sa izvorno keltskom, skitsko-sarmatskom i drugom etni!kom pripadnoš#u) prostora koji je zahvatala provincija Illyricum, i radi kojeg je ona i dobila ona i nosila svoje ime. Po Apijanu koji 'ivi i djeluje u vrijeme Antonina Iliri 'ive od Makedonije i Trakije na istoku do Jadranskog mora i Alpa na zapadu i od Haonaca i Tesporo!ana na jugu do Dunava na sjeveru. U kasnom Carstvu jedna od !etiri prefekture koje je ustanovio Konstantin nosila je naziv Illyricum. Prefektura Illyricum je obuhva#ala središnji Balkan i Gr!ku, a od provincije Illyricum koja je postojala na prijelazu iz stare u novu ere u spomenutu prefekturu je ulazila samo provincija Prevalis, koju je Dioklecijan formirao odijelivši isto!ne i ju'ne oblasti provincije Dalmacije. U tom periodu izraz «ilirski» nalazio se sadr'an i u slo'enom imenom druge prefekture, koja je obuhvatala stare ilirske zemlje zap. Balkana i Panonije, i kojom je upravljao !inovnik koji je slu'beno nosio naziv Praefectus Praetorio Illyrici, Italiae, Africae. 255 Pojava eponima Ilira u Apijanovoj, pa i u Kadmovoj verziji porijekla Ilira odbacuje mogu#nost da je ilirsko ime prvobitno ozna!avalo samo jednu lokalnu narodnosnu zajednicu, a da se kasnije proširilo kao odrednica za !itavu jedan veliki i srodni etni!ki kompleks !iji je sastavni dio !inila i ta mala, u'a narodnosna zajednica. To jasno ukazuje na drevnost korištenja ilirskog imena kao zajedni!ke odrednice koja povezuje !itav niz srodnih naroda i zajednica. Ali s druge strane u Kadmovoj verziji se pored eponima Ilira, koji se naziva i Polydorus, pojavljuje pored Enheleja i narod sa striktno ilirskim imenom. (sa'etke Kadmove verzije v. Stip!evi#, 1974, 19; Graves, 1999, 161-162; Wilkes, 2001, 110111). 256 Da ne postoji neko op#e pravilo u definiranju puta kojim nastaje ime ni za širi etni!ki kompleks niti za svaku pojedina!nu narodnosnu zajednicu primjere pru'aju germansko ime koje je po Tacitu (Ger. 2) proizašlo iz imena germanskog naroda koji je prvi prešao Rajnu i slavensko ime koje nije bilo vezano ni za jedan konkretni narod. 90 Mesihović, Autarijati, 2007 Mati!na teritorija U vezi sa teritorijalnim razmještajem Autarijata, mora se ra!unati sa !injenicom da u dugom razdoblju njihov teritorijalni okvir nije uvijek bio isti, kao uostalom i kod svake druge narodnosne zajednice u bilo kojoj epohi.257 On se vremenom, uvjetovan politi!kim, društvenim, gospodarskim i ekološko-klimatskim prilikama mijenjao ili samo mjestimi!no korigirao. Ina!e na vanhelenskom Balkanu staništa ilirskih, tra!kih i ostalih paleobalkanskih narodnosnih zajednica su se !esto mijenjala sve do rimske pacifikacije.258 Uop#eno gledaju#i postojala su tri glavna teritorijalna okvira koji je zauzimala autarijatska narodnosna zajednica; mati!ni teritorij prije ekspanzije, zemlju koju su zauzimali nakon ekspanzije i tijekom hegemonije i teritorijalni razmještaj Autarijata nakon katastrofe i seobe jednog dijela autarijatskog stanovništva daleko van svojih ranijih staništa. Na ovom mjestu pokušati !emo rekogniscirati mati!ni teritorij Autarijata, onaj na kojem su oni bili formirani i sa kojeg je potekla njihova kultura. Ostala dva teritorijalna okvira !emo obraditi u odgovaraju#im poglavljima koja govore o ekspanziji i nestanku Autarijata. Pisana vrela i rasprostiranje nalaza glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba omogu#avaju da bar okvirno odredimo mati!nu teritoriju Autarijata. Anti!ka knji'evnost daje vrlo skroman doprinos rekognisciranju ranih autarijatskih granica, uglavnom u kontekstu dodira sa drugim narodima. Me"utim i ovako ograni!eni pisani podaci omogu#avaju odre"ivanje ju'ne granice, koju 257 Mati!na domovina Autarijata locirana je na razli!itim mjestima još od prvih dana sistematskog izu!avanja pratpovijesne i anti!ke prošlosti zapadnog i centralnog Balkana. Tako su Autarijati smještani na gornjem i srednjem toku Neretve, više orijentirani prema Pomoravlju ili uz Skadarsko jezero. Pripisivao bi im se !itav prostor od gornjeg toka Neretve do donjeg toka Drima, a postoji i teza po kojoj su se Autarijati protezali sve do Dardanaca i Agrijana. I jugozapadna Bosna, sjeverna Hercegovina i zapadni Sand'ak su ulazile u obzir kao autarijatska mati!na staništa. Pozivanjem na filološke survivale "zemljopisno jezgro" Autarijata se smještalo izme"u rijeke Tare i planine Tare pru'aju!i se uz sam gornji i srednji tok Drine. (O razli!itoj teritorijalnoj lokalizaciji Autarijata v. Zippel, 1877, 37; Tallócsy, 1889, 7-10; Tomaschek, 1896, 2593; Patsch, 1912, 79-80; Sui#, 1953; 1ovi#, 1967, 105, 111;Papazoglu, 1969, 7178) Postoji i jedno zanimljivo stajalište, koje se poziva na dokazano korumpirani Plinijev podatak, a po kojem su Autarijati porijeklom iz podru!ja jugoisto!no od rijeke Cetine, iz kojeg su kasnije bili potisnuti na istok (Sui#, 1957, 118119). Grga Novak je 15 godina prije Sui#a isto imao jedno zanimljivo rješenje za autarijatsku mati!nu teritoriju. Po njemu su Kelti potisnuli Ardijejce, koji su onda prešli na lijevu obalu Neretve odakle su sistemom lan!ane reakcije potisnuli Autarijate!?, koji su se i sami nedugo potom našli i na udaru Kelta, i tek tada bi se, prisiljeni keltskim pritiskom, smjestili izme"u rijeka Tare i ju'ne Morave. (Novak, 1944, 23-24) 258 Ne samo da su !itave narodnosne i plemenske zajednice mijenjale svoja staništa, nego su i njihovi dijelovi, pojedine porodice, rodovi i bratstva napuštale jednu teritoriju i naseljavale se na drugoj, koja je !ak pripadala i drugoj narodnosnoj i kulturnoj zajednici 91 Mesihović, Autarijati, 2007 je zbog okrenutosti prema narodima istoga kulturnog kruga, veoma teško odrediti samo na osnovu arheološke gra"e. Isto!nu granicu, okrenutu prema neilirskim narodima razli!itog kulturnog miljea, mo'emo odrediti kombinacijom pisanih vrela i nalaza materijalne kulture, ali opet s prevagom prvoga !inioca jer, kao što !emo kasnije pokazati, Autarijati su najdublje korigirali svoj teritorijalni okvir upravo na isto!nom pravcu. Samim tim je vrlo teško odrediti koji to nalazi materijalne kulture pripadaju vremenu prije, a koji poslije ekspanzije. Kada je rije! o sjevernoj i zapadnoj grani!noj crti, tu se jedino mo'emo osloniti samo arheološku gra"u, kako bismo pojedinim oblastima mogli odrediti kulturnu, a preko nje eventualnu pripadnost nekoj od ilirskih komponenata ili i narodnosnu pripadnost. Naj!eš#e Autarijate anti!ki pisci spominju, za ta starija vremena, kao susjede Ardijejaca i Tribala. Herodotov podatak u kome se nabrajaju pritoke Dunava i, koji eksciplite ne spominje Autarijata, mo'e zbog svoje relativne starosti pokazati isto!ni smjer pru'anja Autarijata. Pošto se Herodot u svome opisu unutrašnjosti Balkana oslanjao na Hekateja iz Mileta, teritorijalizaciju Autarijata iz ovog podatke mogli bismo smjestiti na po!etak V. st. p. n. e. 259 Herodotov podatak glasi; “...Iz Ilirske zemlje te!e prema sjeveru rijeka Angro i uti!e u tribalsku ravnicu i u rijeku Brongo, a Brongo se uliva u Istar...”260 Brongo je nesumnjivo Velika Morava, dok bi Angros bila zapadna Morava, jer se ona u Moravu ulijeva prvo teku#i prema sjeveru, a onda prave#i zavoj prema zapadu prilikom koga prima Ibar. 261 Jedini ilirski narod iz !ije zemlje te!e zap. Morava a koji bismo mogli uzeti u obzir mogu biti Autarijati.262 Dardanci, jedini još ilirski narod koji bi mogao do#i u obzir kao narod iz !ije zemlje te!e Angro, su bili smješteni ju'nije, na Kosovu, zapadnoj i sjevernoj Makedoniji, a i njihovo ja!e prisustvo na geopoliti!koj karti Balkana pripada znatno kasnijim razdobljima jer se povijesni Dardanci javljaju u vrelima prvi put tek od druge polovine IV. st p. n. e., a tek III. st. p. n. e. predstavlja vrijeme njihove prave pojave na politi!koj sceni Balkana. Osim toga glasina!ka kultura starijeg 'eljeznog doba je na podru!ju gornjeg toka zap. Morave u punom cvatu u navedenom 259 Hekatej je mnogo putovao i sigurno je do svojih podataka dolazio i na svojim putovanjima, ali i slu'e#i se i vijestima trgovaca koji su zalazili u unutrašnjosti Balkana. Zbog jonskog ustanka i svega onoga što se dešavalo nakon njega, a u što je i Hekatej bio uvu!en, sigurno je da nijedan Hekatejev zemljopisni opis nije mla"i od po!etka V. st. p. n. e. August Musi#, 1900. 12 260 Herod. IV, 49 261 Papazoglu. 1969; 48,; Benac, 1987, 793; Po 1ovi#u Brongos je Ibar, (1976,113) 262 Papazoglu, 1969, 167 i Vuli#, 1925, 75, pripisuju u'e etni!ko odre"enje Herodotovih Ilira kao dardansko. Za razliku od njih po P. Cabanes ( 2002, 9) Iliri iz podru!ja rijeke Angro se nalaze u zemlji Autarijata 92 Mesihović, Autarijati, 2007 periodu na koji se Herodotov podatak odnosi, pa bi jedini Iliri koji bi 'ivjeli u zemlji iz koje te!e Angro mogli biti Autarijati. U podru!ju neposredno prije i u na samom uticanju zap. Morave u veliku Moravu nalazi se tribalska ravnica, koju bi mogli identificirati sa Pomoravljem. Dolina i Ju'ne i Zapadne i Velike Morave usijecaju uski i dugi ravni!arski pojas u brdsko balkansko podru!je i za putnika mogu predstavljati va'nu zemljopisnu !injenicu, dovoljno va'nu da se zabilje'i i imenuje, ponajviše po imenu naroda koji je naseljava i koji joj gravitira sa okolnih prostora. Herodot, odnosno njegovo vrelo, jasno podvla!i i granicu izme"u Ilirske zemlje ( ̓Ιλλυριῶν) i tribalske ravnice (πεδίον τὸ τριβαλλικὸν) koja bi trebalo da se na osnovu navedenog da se nalazi negdje na donjem toku zap. Morave. Tribali se tek znatno kasnije spominju u povijesnim vrelima i to isto!nije i ju'nije od uš#a zap Morave u Veliku Moravu. Na lokalitetu Stapari kod U'ica prona"eni su ravni grobovi koji su sadr'avali materijal koji pokazuje izrazite «basarabi» karakteristike.263 Ovo potvr"uje Herodotov podatak i smještaj Tribala u zapadnijim predjelima prije posljednjih decenija VI. st. p. n. e. Vjerojatno je u'i!ko podru!je predstavljalo grani!nu zonu izme"u autarijatskih i tribalskih zajednica, s tim da su se prve zajednice pru'ale zapadno i ju'no, a druge isto!no i sjeverno od njega. Zbog odre"ivanja polo'aja Tribala zapadnije i sjevernije od oblasti koje su naseljavali u vremenu kada o njima postoji obilje pisanih podataka mo'emo zaklju!iti da Herodotov podatak odr'ava stanje teritorijalnog razmještaja Autarijata prije ekspanzije. Ju'na granica predstavlja u vrelima najosvjedo!eniju liniju rasprostiranja Autarijata. PseudoAristotel, Strabon i Apijan, ovaj zadnji posredno, spominju Autarijate kao susjede Ardijejaca.264 Pseudo-Aristotel spominje “veliku veliku planinu” planinu (ὄρος µέγα) kao granicu Ardijejaca i Autarijata, stijenu iz koje izbija u prolje#e obilna voda, iz koje se dobiva sol, i da Ardijejci 'ive daleko od mora. Prili!no sli!an opis daje i Strabon. I on spominje sol koja se dobivala iz vode koja je na prolje#e izvirala iz neke stijene, i da je to grani!no podru!je Autarijata i Ardijejaca. Apijan samo navodi da su Autarijati ratovali sa Ardijejcima, što zna!i da su naseljavali susjedne zemlje i da su bili najbolji, najdoli!niji na kopnu, što indicira da su bili prevashodno narod vezan za kontinentalnu unutrašnjost. Uo!ljiva je i velika podudarnost u Strabonovim i Pseudo-Aristotelovim podacima. Ina!e kada se govori o Strabonovim podacima koji se odnose na Autarijate mo'emo razlu!iti da kada Strabon spominje Autarijate i njihova staništa onda ima u vidu Autarijate u razli!itim vremenima na razli!itim staništima. Tako se kod Strabona primje#uju tri teritorijalna okvira, jedan za prostor prije ekspanzije, drugi nakon ekspanzije i prije seobe Autarijata i tre#i koji se odnosi na stanje poslije 263 Zotovi#, 1985, 65-67 264 Ps. Aristot. 138; Strab. Geo. VII, 5, 11; App. Ill. 3 93 Mesihović, Autarijati, 2007 seobe Autarijata na kraju IV. st. p. n. e. Kada govori o Autarijatima u prvom teritorijalnom okviru. Strabon upotrebljava prošlo vrijeme ili posebno naglašava da je rije! o doga"ajima koji su se desili znatno ranije265. Iz konteksta Strabonovog i Apijanovog podataka koji se odnose na rat Autarijata sa Ardijejcima iz koga su Autarijati izašli kao pobjednici, jasno proizlazi da doga"aji koji se opisuju pripadaju ili neposredno pred ili za samo razdoblje ekspanzije Autarijata prema jugu i jugozapadu.266 Samim tim i Pseudo-Aristotelov i Strabonov i Apijanov podaci kada imaju u vidu teritorijalnu odrednicu za Autarijate, misle na njihov mati!ni teritorij. U prilog starijoj dataciji tri navedena podatka o autarijatsko-ardijejskim odnosima, govori i Pseudo-Aristotelov podatak da Ardijejci 'ive daleko od mora, a ne na jadranskoj obali gdje su u vrelima posvjedo!eni za III. i II. st. p. n. e.267 Ardijejci se i prepoznaju u povijesnim vrelima kao narod vrstan na moru, i nenavikao na 'ivot u unutrašnjosti268 i zbog toga Strabon i Apijan koji pišu svoja djela stolje#ima kasnije u odnosu na Pseudo-Aristotela i za koje su Ardijejci poglavito povezani za more, izostavljaju navod o kontinentalnom smještaju Ardijejaca. Svi ovi podaci se odnose na Ardijejce od sredine III. st. p. n. e. pa nadalje. Naprotiv, Pseudo-Aristotelov izvještaj, koji ne mo'e biti mla"i od sredine IV. p. n. e. jasno za Ardijejce ka'e da 'ive daleko od mora, !ime indicira njihov dublji kontinentalni smještaj za starija razdoblja. Kontinentalno rano stanište Ardijejaca dokazuje i toliko izra'ena potreba za solju, jer da su 'ivjeli u priobalju, ne bi imali toliko izra'enu potrebu da u"u u riskantni i ogor!eni rat radi proljetnih planinskih slanih vrela.269 Jedina oblast koja bi dolazila u obzir za smještaj Ardijejaca u tim starijim razdobljima jeste Kalinova!ki plato i gornji tok rijeke Neretve. Ovaj prostor je po svojim geomorfološkim karakteristikama i gospodarskim mogu#nostima sli!an glasina!kom podru!je, samo se nalazi od njega ju'nije nekih 70-tak kilometara. Na ovom podru!ju je evidentirana egzistencija dosta brojne i sna'ne 'eljeznodopske kulture, u svojim osnovnim postavkama dosta srodnoj sjevernoj varijanti 265 Strab. Geo. VII, 5,6; VII, 5, 11 266 Rat izme"u Autarijata i Ardijejaca i veliku pobjedu prvih ne spominje Pseudo-Aristotel. To je razumljivo , jer fragment poti!e iz prirodnoslovne zbirke, u kojoj su se 'eljeli prikazati prirodne osobitosti, tehni!ka umije!a a ne ratna i politi!ka povijesna. 267 Izraz “daleko od mora” ne bi trebalo shvatiti kao da je rije! o dubokoj unutrašnjosti, jer za Grke, narod koji “'ivi oko mora kao 'abe oko bare” (Platon; Phaedro, 109), daleko od mora je moglo zna!iti samo neizravni izlazak na morsku obalu, i relativnu udaljenost od mora u pravcu unutrašnjosti. 268 Polyb. II, 11,10; 12,2 ; Plin. NH III, 142; Liv. XXVII, 3; Strab. Geo. VII, 5,6; Ptol. Geo. II, 16; App. Ill. III, 10; Cass. Dio fr. XLIX, 2,3 269 O kontinetalnoj fazi Ardijejskog razvitka v. Lu!i#, 1966, 254, Papazoglu, 1963, 79; Garašanin M, 1967,92;Isto, 1974, 13; Benac , 1987, 782-784 94 Mesihović, Autarijati, 2007 glasina!ke kulturne grupe. Ardijejci su nesumnjivo kao i Autarijati pripadali ilirskoj etni!koj osnovi i bili su nosioci ju'ne varijante glasina!ke kulture. Samo na platou Kalinovika, danas skoro nenaseljenom, do danas je evidentirano preko 16 ve#ih gradina, 1 pe#insko naselje, 1 naselje na otvorenom i 40 nekropola, dok ukupan broj tumula prelazi brojku 1000, Na'alost izuzev rekognisciranja dijela terena, ovo podru!je stoji potpuno arheološki neistra'eno. Da je Kalinova!ki plato, a sa njim kompletan gornji tok Neretve, bio centar jedne ja!e i politi!ki uvezanije i organizovanije narodnosne zajednice, svjedo!i i postojanje monumentalnih tumula, koji bi se mogli ubrojiti u kategoriju kne'evskih grobova. Najbolji primjer je velika Vu!ja gromila, na nekropoli 1este Gromile, koja je vjerojatno grob nekog istaknutog !lana zajednice koja je imala centar na Kalinoviku. Na'alost ni ova gromila nije otkopana, niti postoje mogu#nosti da u dogledno vrijeme bude istra'ena. Sve to jasno govori da je Kalinova!ki plato mogao biti centar ardijejske narodnosne zajednice.270Osim toga na osnovi Pseudo-Aristotela, mogli bismo !ak dr'ati da su slana vrela više gravitirala ardijejskom teritorijalno-politi!kom rasprostriranju nego autarijatskom, !ime bi onda i okolina Konjica nalazila pod kontrolom Ardijejaca. Na osnovu toga bi se granica izme"u autarijatskih i ardijejskih zajednica mogla povu#i preko slabo naseljene me"uzone, prolaze#i rijekom Bistricom i Govzom, i zatim se pela na planine Treskavicu i Viso!icu. Isto!no i sjeverno podru!je bi pripadalo autarijatskim, a ju'no i zapadno, uklju!uju#i i planinu Prenj, ardijejskim zajednicama. Velika Planina, koju direktno spominje Pseudo-Aristotel, a kod Strabona se mo'e naslutiti njeno prisustvo, bi se mogla nalaziti negdje na planinskom lancu koji povezuje najviso!ije planine dinarskog pojasa, Prenj (2155), Treskavicu (1943m.), Viso!icu (1974 m.), Bjelašnicu (2067 m.), Leliju (2032m.), Zelengoru (2015m), Magli# (2386m), Goliju (1945m) i Durmitor (2532m). Navedenoj pretpostavci odgovaraju i ostale zemljopisne odrednice kod sva tri autora. Planinski lanac se nalazi u kontinentalnom dijelu i prakti!no odvaja mediteranski jadranski pojas koji se pru'a od Neretve do Skadarskog jezera od unutrašnjosti. Istovremeno on nije ni suviše daleko izoliran u unutrašnjosti Balkana da bi ostalo nepoznato Grcima u primorju što se dešava na njegovim padinama i masivima. Osim toga slana vrela su evidentirana 9 kilometara sjeverozapadno od 270 Za više o Kalinova!kom platou : Basler, 1956, 247-252; Bešlagi# Kalinovik,1962,108.; Isto, 1971, 495+Krt 1- 5+(2);Vego 1964, 173-211; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 113-132+Krt. 18-praistorijsko doba Bešlagi# i Vego su Kalinovik posmatrali i istra'ivali iz percepcije primarnog prou!avanja srednjeg vijeka, ali pošto se jedan dio bogate srednjovjekovne baštine Kalinova!kog platoa, nalazi na slojevima prapovijesnih gradina i tumula, neizbje'no je bilo da se oni u svojim radovima ne osvrnu i na prapovijesno i protohistorijsko razdoblje Kalinova!kog platoa. 95 Mesihović, Autarijati, 2007 Konjica, na "Slanim vodama" kod Orahovice, istina ve# prili!no iscrpljeni.271 Još jedan detalj, koji promi!e nezapa'eno mo'e pomo#i u teritorijalizaciji podataka kod Pseudo-Aristotela i Strabona. Oba pisca spominju vrelo vode koje se pojavljuje samo u prolje#e, što indicira da do toga dolazi uslijed otapanja snijega u tolikoj mjeri da izazove periodi!nu akumulaciju vode na jednom malom mjestu. Samo otapanje snijega na masivima spomenutih planina koje su zimi bukvalno prekrivene snijegom u prolje#e mo'e izazvati naglo izbijanje vode na pojedinim mjestima. I najva'niji detalj, sve spomenute planine, i podru!je koja se neposredno nalaze uz njih su i dan danas, kao i vremenu kada su Autarijati i Ardijejci ratovali zbog kontrole nad slanim vrelima, izrazito sto!arski areali. Za odre"ivanje sjevernog i zapadnog pravca rasprostiranja Autarijata oslonjeni smo jedino na arheološku gra"u. Za iscrtavanje grani!ne linije na ovim pravcima posao je utoliko lakši što je rije! o granici sa razli!itim kulturnim zonama, koje u vrijeme ekspanzije ili seobe nisu korigovane u takvoj mjeri kao one na istoku. Na osnovu arheološkog materijala, granicu prema zapadu bi predstavljalo sarajevsko polje i isto!ne pritoke gornjeg toka rijeke Bosne.272 Središnja Bosna je tijekom !itavog prapovijesnog i protohistorijskog razdoblja imala i odr'avala zasebnu kulturu, nazvanu srednjobosanska kulturna grupa. za !ije nosioce 1ovi# smatra dezitijatske zajednice.273 I u starijem 'eljeznom dobu, starogradske padine na kojima su se zaustavili pokreti iz srednje Bosne u vrijeme velikih migracija, ostale su grani!na crta izme"u srednjobosanske kulture, odnosno dezitijatskih zajednica i glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba, odnosno autarijatskih zajednica. Više registriranih nekropola sa ovog podru!ja i gradinskih naselja odaju više karakter glasina!ke kulture, nego srednjobosanske.274 Od Starog grada prote'e se jedna u'a «prelazna zona» u kojima se susre#u uticaji i impulsi i glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba i srednjobosanske kulturne grupe, istina sa primjetljivom dominacijom odlika drugospomenute kulturne grupe. Ova dominacija postaje sve izra'enija kako se sve više kre#emo prema zapadu, da bi zapadu sarajevskog polja i 271 Rücker, 1889; 11-12, Tallócsy, 1893, Patsch , 1904, 241; Isto 1912, 79,. Isto 1922, 43, pr. 4; Nasuprot lokalizaciji slanih izvora kod Konjica Dobiaš, 21, pr, 16; pa kasnije i sam Rücker, 1893, 336. lokaliziraju ih kod Gornjeg Vakufa. Uop#e o bosanskim solanama, v. Truhelka, 1900, 575-580 272 1ovi#, 1967,. 114 273 O srednjobosanskoj kulturnoj grupi v. Arheološki leksikon, Tom I, 1988, 163-164; Vasi#, 1973, 71-76; 1ovi#, 1976, 187-237; Isto, 1983 B, Isto 1986; Isto, 1987 A 274 za više o prapovijesti i protohistoriji na prostoru Starog Grada-Sarajevo vidi; Fiala, 1889; Isto 1890; Isto, 1891, Isto, 1894 B, Isto, 1895 A; Isto, 1896 A; Cur!i#, 1908; Mandi#, 1927; Skari#, 1937; Mazali#, 1939; Benac, 1954; 1ovi#, 1965 A; i neobjavljeni izvještaj sa iskopavanja iz rujna 1981 god, na lokalitetu Gradac-Hodidjed, registar Arheologija-Stari Grad, Zavod za zaštitu kulturno-historijskog naslje"a Kantona Sarajevo. 96 Mesihović, Autarijati, 2007 potpuno nestalo nalaza za koje bismo mogli tvrditi da su «glasina!ke» provenijencije.275 U ovu «prelaznu zonu» u prvom redu bi ulazili naseobeni kompleks Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar, te gradine Kokorevac i Gradac-Nahorevo.276 Pošto, kao što je ve# re!eno, materijal sa ovih naselja i gradina pokazuje više odlika srednjobosanske kulturne grupe, dr'imo da je njihova narodnosna i kulturna osnova u 'eljeznom dobu bila dezitijatsko-srednjobosanska, dok je autarijatsko«glasina!ki» uticaj prevashodno došao trgova!kim i drugim kontaktima. Sjeverna granica autarijatsko-«glasina!kog» podru!ja kretala bi se uz zavoj koji rijeka Drina pravi u svome srednjem toku. Na osnovu toga bi nekropole tumula Crvena Njiva, Humka-Liješ#e i Crkveni Gaj, koje se nalaze uz samu obali rijeke Drine, nasuprot planine Tare, predstavljale krajnju sjevernu zonu pru'anja mati!ne teritorije. Velika Gradina (Rupovo brdo kod Vlasenice) predstavljala bi najsjevernije gradinsko naselje na mati!nom teritoriju. U bron!ano doba u još sjevernijim zonama pru'ala se Podrinjska grupa, koja je za vrijeme migracija nosilaca 'arnih polja i egejske seobe bila zbrisana.277 Na lokalitetu Gornji Zalukovik kod Vlasenice prona"ena je kasnobron!anodopska ostava bron!anih predmeta zakopana u zemlju na dubini od 1,4 m.278 Uz Gornji Zalukovik, ostave bron!anih predmeta !iji se nastanak datira u isto vremensko razdoblje prona"ene su na vlaseni!ko-šekovi!kom prostoru još na dva lokaliteta; Perinom Gradu kod Šekovi#a i Kiku kod Vlasenice.279 Sve tri ostave su vjerojatno nastale zbog toga što su njihovi vlasnici smatrali potrebnim da sakriju sve što su mislili da predstavlja vrijednost, najvjerojatnije uslijed neke velike opasnosti (i koja je iza sebe ostavila takve posljedice da se vlasnik nije mogao ili htio vratiti po svoju imovinu), te bi ovaj nalaz predstavljao najbolje, dramati!no, svjedo!anstvo o pritisku kojem su starosjedila!ke zajednice Donjeg i Srednjeg Podrinja bile izlo'ene iz Panonije u vremenu migracija nosilaca 'arnih polja. Umjesto Podrinjske grupe, na ovom prostoru u starijem 275 Sporadi!no uz tok Lepenice pa sve do Kiseljaka mo'e se nai#i na tumule (Karinja!a, Kriva!a, Kiseljak), ali materijal iz njih pokazuje da su nastali u bron!anom dobu (posebno za tumule kod Kiseljaka) 276 Za Kokorevac i Nahorevo v. Cur!i#, 1908, 367-368 277 O podrinjskoj kulturnoj grupi v. 1ovi#, 1965 A, 81, T XIX, 16; Kosori#, 1976, 90-Tbl I-XXV; Isto, 1978,25; Isto, 1979, 173-199+Tbl. I-VIII; Isto, 1980, 35-41; Isto, !982, 41-46+Tbl. I+VI; Isto, 1983, 73-94; Isto, 1983 A, 31-40+1 sl.3, Garašanin M, 1983, 736-753+Tbl. CII-CIII; Arheološki leksikon, Tom I, 1988, 138-139 278 Kosori#, 1978 A, 19-21+Tbl. 279 Fiala, 1894 C, 329-332; 1ovi#, 1975 A, 11-14, Vinski-Gasparini, 1983 A, 662 Ina!e kada se govori o ostavama bron!anih predmeta !iji se nastanak datira u faze bron!anog doba kada su se pojavile nosioci kulture 'arnih polja u slavonskom i posavskom podru!ju potrebno je spomenuti da se više njih nalazili upravo na prostoru sjeveroisto!ne Bosne. Tako su kasnobron!anodopske ostave prona"ene na sljede#im lokalitetima; Drenov Do-Lopare, Lukavac, Pašali#i-Gra!anica, Monj –Gra!anica i Boljani#-Gra!anica (Truhelka 1906, 265-275, 1ovi#, 1955, 91-92; Isto, 1957, 244-251; Isto, 1971, 322; Jovanovi# R., 1958, 23-35; Vinski-Gasparini, 1983 A, 662 97 Mesihović, Autarijati, 2007 'eljeznom dobu formirale su se kulturne zajednice koje su bile izdanak «panonskih» kulturnih grupa. Na sjeverozapadnom pravcu nalazi se gradina Olovac, koja je zbog blizine rudnika olova bila od velikog zna!aja za ilirske zajednice u susjednim podru!jima.280Poseban problem u izu!avanju sjeverozapadnog podru!ja rasprostiranja predstavlja Niši!ka (Crnorije!ka) visoravan, koja se pru'a sjeverno od Sarajeva. Ovaj areal po prirodnim mogu#nostima izrazito sto!arskog karaktera predstavlja, uz sarajevsko polje, još jedan «most» izme"u srednje Bosne i glasina!ko-romanijskog podru!ja. Kao što znamo na njemu su evidentirani i najraniji do sada poznati tragovi prebivanja ljudi na širem podru!ju, me"utim opse'nijih istra'ivanja na ovom podru!ju još uvijek nije bilo. Za sada su na Niši!koj visoravni evidentirane gradine Kamenica-Nani#i281 i Ivan!i#i.282 Na osnovu svega iznesenog u vezi pitanja odre"ivanja mati!ne domovine autarijatske narodnosne zajednice mo'emo izvesti sljede#e zaklju!ke; Na isto!nom pravcu, Ako bismo se pouzdali u Herodotov odnosno Hekatejev podatak, a nemamo razloga to ne u!initi, mogli bismo zaklju!iti da su prema istoku Autarijati u drugoj polovini VI. st. p. n. e. zauzimali teritoriju današnje jugozapadne Srbije i Sand'aka. Isto!na autarijatska granica bi ujedno odra'avala i granicu ilirskog svijeta Balkana sa onim neilirskim. Na osnovu Pseudo-Aristotela, Strabona i u manjoj mjeri Apijana, lanac planina Treskavica-ju'ne padine Bjelašnice-Viso!ica-Lelija- Zelengora -Magli#-Golija-Durmitor bi mogao predstavljati ju'nu i jugozapadnu grani!nu linija autarijatske mati!ne teritorije, onu okrenutu prema Ardijejcima, i drugim ju'nijim ilirskim narodima. Time bi jugoisto!nu Bosnu uklju!uju#i i gornje Podrinje, doline Pive, Tare, 1ehotine i Lima i pojas jugozapadne Srbije, do gornjeg toka zapadne Morave mogli uklju!iti unutar teritorijalnog okvira mati!ne domovine Autarijata. Povezuju#i sve to sa Pseudo-Skilaksovim podatkom, mati!ni teritorij Autarijata bi mogli produ'iti uz tokove Tare i Pive sve do Mora!e. Na zapadu bi se autarijatski teritorij, na osnovu rasprostiranja materijalne kulture završavao na krajnjem istoku sarajevskog podru!ja, a na sjevernom pravcu negdje u srednjem Podrinju. 280 Hörmann, 1889, 63-74 281 Malez, 1968, 179-180 282 Na osnovi dosadašnjeg stupnja istra'enosti, moglo bi se pretpostaviti da je oblast u trouglu 1emerska planina—sarajevski Ozren- do u blizinu donjeg toka rijeke Bioštice bila neka vrsta grani!nog podru!ja, “ni!ije zemlje” izme"u zajednica nosilaca SBKG 'eljeznog doba, odnosno proto-dezitijatskih zajednica i autarijatskih zajednica, te je samim tim i ostala slabo posje#ena i naseljena od ovih potonjih. Ali je podru!je isto!no od same crnorije!ke (niši!ke) visoravni, preciznije re!eno tok rijeke Bioštice mogu#e bilo va'no za sto!arske skupine nosilaca sjeverne varijante glasina!ke kulture prije kraja VI. st. p. n. e., jer su se preko te linije autarijatsko-“glasina!ke” zajednice vezivale za rijeku Krivaju, i odatle na srednji tok rijeke Bosne i dalje prema sjeverozapadnoj Bosni. 98 Mesihović, Autarijati, 2007 Srednjobosanska kulturna grupa i ilirske etni!ke komponente Kada je rije! o srednjobosanskoj kulturnoj grupi 'eljeznog doba, koja predstavlja zapadno susjeda nedvojbeno ilirsko-autarijatske sjeverne varijante glasina!ke kulture, potrebno je obratiti pa'nju na više !injenica (posebno sa aspekta porijekla i šire etni!ke i kulturne pripadnosti) koje #e biti sada u op#im crtama izlo'ene. Od kasnog bron!anog doba, preciznije od vrijemena seoba nosilaca Kulture 'arnih polja, po!inje da se izme"u sjeverne Bosne preko središnje Bosne pa do zapadnobosanskih polja i sjeverozapadne Hercegovine sve jasnije ocrtava jedan zaseban op#ekulturni kompleks. Taj kompleks #e na prelazu iz II u I tisulje#e p. n. e. ve# imati izgra"ene i prepoznatljive op#ekulturne karakteristike u odnosu na susjedna podru!ja Kulture 'arnih polja (u daljnjem tekstu KSP) i glasina!ke kulture; u prvom redu rije! je o specifi!nostima na!ina sahranjivanja. Za razliku od KSP, u ovoj središnjoj zoni sahranjivanje se ne obavlja pokapanjem urni sa ostacima, ali opet s druge strane za razliku od glasina!ke kulture ostaci pokojnika se ne sahranjuju pod tumulima nego u nekropolama ravnih grobova. Porijeklo ovog kompleksa treba tra'iti u u simbiosti!kim procesima koji su trajali od eneolita pa do srednjeg bron!anog doba na prostorima središnje i dijela zapadne Bosne, odnosno kulturnim i etni!kim preslojavanjem autohtonih neolitskih zajednica od strane doseljenih Indoeuropskih elemenata koji su bili isti ili u ve#oj mjeri srodni sa onima koji su naselili jugoisto!nu Bosnu. Definitivno je u formiranju “srednjobosanske kulturne grupe bron!anog doba” bio ve#i bio udio neolitskog supstrata (u ljudima i kulturnim i duhovnim tekovinama) nego što je to bio slu!aj sa nastankom glasina!ke kulture.283 Naravno pošto su ipak osnovne karaktere objema zajednicama dale istovrsne Indoeuropske zajednice, mo'emo smatrati da su one predstavljale dosta srodne zajednice (mo'da sa istim ili sli!nim jezikom). U kasnobron!ano doba središnjobosanski pojas bi primio i apsorbirao u sebe i odre"ene uticaje (a mo'da i migracione skupine) koji su dolazili iz pojasa KSP. Pod pritiskom nosilaca KSP, “Srednjobosanci” se pokre#u prema jugu (o !emu je bilo više govora u poglavlju o porijeklu), a u narednim stolje#ima ove zajednice se spuštaju se još dalje prema prostranim poljima zap. Bosne i zap.Hercegovine, da bi u u razdoblju protohistorije prodrli i do jadranske obale, formiraju#i tako jedan široki kulturni kompleks. Dr'imo da ovaj kompleks od sj. Bosne do Jadrana odr'ava tijekom 'eljeznog doba izvjesnu op#ekulturnu osobenost u odnosu na ilirske populacije na istoku i jugu, i na panonske, sjevernoilirske zajednice na sjeveru. Za razdoblje protohistorije i mla"eg 'eljeznog doba za sigurnoš#u ovaj kulturni kompleks mo'emo nazvati “središnjo bosansko- dalmatinski”. Postojanje ovog kompleksa je uo!io i Borivoj 1ovi# u separatima PJZ V posve#enim srednjodalmatinskoj 283 i srednjobosanskoj kulturnim grupama. Po B. 1ovi#u kulturne pojave i O eventualnim udjelima neolitskih kultura u etnogenezi metalnodopskih zajednica v. Benac, 1991 99 Mesihović, Autarijati, 2007 manifestacije vezane za postojanje 'eljeznodobnih kulturnih grupa 1. Donja Dolina-Sanski Most 2. srednjodalmatinska i 3. srednjobosanska daju da se nasluti “...postojanje jedne kulturne koine; na prostoru od srednjeg Jadrana pa do Sane i Save”.284 Stojimo ipak na stajalištu da je “središnjo bosansko-dalmatinski” kompleks ipak pokazivao mnogo više zajedni!kih dodirnih ta!aka sa ilirskim narodima na jugu i istoku, nego i sa sjevernoilirskim Panonima, i pored Strabonovog uvrštavanja Dezitijata u Panonske narode. Na osnovu toga bi i narodnosne zajednice proizašle iz ovog kompleksa mogli odrediti kao Ilire shva!ene u širem kontekstu, ali ipak odijeljene nekim svojim osobenostima (porijeklo, razli!iti pravci razvitka, dijalektalne razlike i sl.) od Ilira na jugu i istoku. Iz ovog velikog kompleksa op#ekulturno srodnih i bliskih zajednica u starijeme 'eljeznom dobu #e se diferencirati više kulturnih grupa od kojih su najbitnije srednjobosanska kulturna grupa i srednjodalmatinska kulturna grupa. Njih su u protohistorijskom razdoblju vjerojatno karakterizirale narodnosne i politi!ke zajednice Dezitijata i Delmata. Tako bi i pored niza nedoumica i središnjo bosansko-dalmatinski kompleks je nesumnjivo predstavljao dio šire shva#ene ilirske etnokulturne zajednice. Ovaj kompleks je baštinio odre"ene specifi!nosti i zato bi ga mogli terminološki odrediti kao zapadnu ilirsku komponentu, u prvom redu kako bi se ozna!ila izvjesna njegova op#ekulturološka distinkcija u odnosu na drugi veliki, nedvosmisleno ilirski kompleks Glasinac-Mati te neke druge kulturne fenomene sa prostora današnje Albanije koje bismo u tom slu!aju skupa mogli terminološki odrediti kao isto!nu ilirsku varijantu. Središnjo bosansko-dalmatinski kompleks i glasina!ka kultura 'eljeznog doba gledane zajedno bi se mogle obuhvatiti i pod terminom „Centralno ilirsko podru!je“ koji je upotrijebio B.1ovi# u radu „Osnovne karakteristike materijalne kulture Ilira na njihovom centralnom podru!ju“ iz 1964. god.285 S tom razlikom da bi se sjeverne granice „centralnog ilirskog podru!ja“ koje je 1ovi# predstavio na kartama 1,2 i 3 morale povu#i nešto sjevernije na srednje tokove rijeka Bosne i Vrbasa i na obale Sane, a za V. st. p. n. e. i isto!nije prema Velikoj Moravi. U ovaj šire shva#eni kompleks nazvan ilirskim (koji obuhvata njegovu zapadnu i isto!nu komponentu, bi se mogao sude#i po nekim stupnjevima eventualne srodnosti, povijesnim podacima i onomastici izme"u svijeta Panona sa dinarsko-albanskim prostorom i to ne samo sa njegovom zapadnom komponentom sa kojom je imao izra'eniju vezu nego i sa isto!nom komponentom (koja je u svim znanstvenim postavkama nedvosmisleno ilirska), mogli uvrstiti i svijet Panona koji bi onda mogao biti pojmovno odre"en (što smo ve# ranije u tekstu upotrebljavali) kao sjeverna ilirska komponenta. Tako bi se ilirski svijet mogao promatrati kao veliki etni!ki 284 1ovi#, 1987 A, 526-527; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 25 285 1ovi#, 1964, 95-135 100 Mesihović, Autarijati, 2007 kompleks ( sa nizom samo njima svojstvenih osobenosti koje ih kao takve odre"uju) i koji je kao takav bio prepoznat od strane anti!kog gr!ko-rimskog svijeta, jer „on“ upotrebljava ilirsko ime, odnosno njegove izvedenice kao skupno ime za autohtone narode i zemlje koji se preko zapadnog i dijela središnjeg Balkana pru'aju sve do pojedinih oblasti srednjeg Dunava, a sigurno preko Save, pa i Drave. Naravno i u okviru ovog šire shva#enog ilirskog podru!ja su se zna!i morale na osnovi niza karakteristika i specifi!nosti tisuljetnog razvitka, diferencirati odre"ene sub-etnokulturne zajednice i to do sada prepoznate tri komponente; isto isto##na koja je nedvosmisleno ilirska, zapadna ili središšnjo bosansko bosansko--dalmatinski kompleks koja je prelazna prema panonskom bazenu i sjeverna ili sredi panonska panonsk koja je bila preslojena i prili!no modificirana (posebno u kulturnom pogledu) od strane nosilaca kulture „'arnih polja“. I pored me"usobnih razlika izme"u ove tri komponente, moralo je u prapovijesnom, protohistorijskom i anti!kom razdoblju postojati nešto zajedni!ko što bi sve ove tri komponente u sebi sadr'avale kao nešto samo njima specifi!no i jasno prepoznatljivo kako bi ih anti!ki pisci i uop#e gr!ko-rimski svijet uop#e mogli prepoznavati i predstavljati pod jedinstvenim imenom. Na prepoznavanje jedinstva toga šire shva#enog ilirskog kompleksa najviše je uticalo postojanje zapadne ilirske komponente, odnosno središnjo bosansko-dalmatinskog kompleksa koje bilo i neka vrsta spojnice koja je povezivala isto!nu i sjevernu iliske komponente., i preko materijalne kulture povijesnih podataka i posebno sa!uvane onomastike npr. u upotrebi imena Baton, Plator, Teuta itd koje su koristili i Dezitijati. Pored ovih komponenti šire shva#enom ilirskom kompleksu pripadali su i narodi i zajednice ilirsko-balkanskog porijekla koji su bili situirani na zapadnoj (italijanskoj) jadranskoj obali te Japodi, !ije je ilirstvo neprijeporno, ali koji su uslijed niza okolnosti, sude#i po podacima iz povijesnih vrela i arheološke gra"e, formirali neku vrstu ilirskog corpus separatum-a, posebno u odnosu na susjedne zapadnu i sjevernu (panonsku) ilirske komponente. Posebno pitanje predstavlja eventualna ilirska pripadnost nosilaca starije 'eljeznodopske dolenjske kulturne grupe, i uop#e zajednica u dijelovima današnje Slovenije, a diskutabilno je i ilirstvo Liburna, Histra, Veneta pa i nekih zajednica na isto!noj granici.286 286 O granici ilirskog svijeta prema jugu, Makedoniji i Trakiji v. analizu Cabanes, 2002, 11-28 Uop#e o pitanju teritorijalnog definiranja Ilira s osvrtom i na spomenuta diskutabilna pitanja v. sinteze Stip!evi#a (1974, 1989, 1991), Wilkesa (2001) i Cabanesa (2002) te !lanak Benac, 1988, 43-67 101 Mesihović, Autarijati, 2007 DruštvenoDruštveno-politi!ki razvitak Privreda 'eljeznog doba bila je nesumnjivo sna'nija i raznovrsnija nego ona u prethodnom razdoblju. Nakon stabilizacije društveno-politi!kih i etni!kih prilika na širem prostoru sjevernog, zapadnog i centralnog Balkana, i završetka svih turbulencija izazvanih pokretima naroda “'arnih polja”, proto-autarijatske zajednice su se mogle više posvetiti privrednoj aktivnosti i slo'enijoj izgradnji svoje društvene strukture. Seljezno doba je nosiocima glasina!ke kulture donijelo toliki kulturni razvitak da ve# mo'emo govoriti o postojanju posebne glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba. Primje#uje se, a na osnovu broja tumula i gradinskih naselja koji poti!u iz ovog perioda izra'ajnije pove#anje stanovništva. Evidentan je i porast bogatstva i raznovrsnosti metalnih nalaza u grobovima. Ovo podru!je se sa starijim 'eljeznim dobom u pravom smislu izdvaja od ostalih ilirskih zemalja po stupnju razvitka, i mo'emo sa velikim stupnjem sigurnosti tvrditi da se u prva dva stolje#a I milenijuma p. n. e. kristališe budu#a autarijatska narodnosna zajednica. Novi nivo slo'enije i ja!e društvene organizacije je nesumnjivo bio posljedica upotrebe 'eljeza, i to primarno u izradi oru'ja, jer je ono neminovno moralo voditi transformaciji vojne a onda preko nje i politi!ke strukture. Iako se nalazilo u dubokoj kontinentalnoj unutrašnjosti, na podru!ju teritorijalnog rasprostiranja proto-autarijatskih zajednica, uvozna gr!ka i italska luksuzna roba se javlja ranije nego u drugim krajevima gdje bismo to prije o!ekivali, što jasno svjedo!i o razvijanju trgovine sa mediteranskim svijetom. Prosperitet se posebno produbljuje tijekom VIII. st. p. n. e. i razvija se u narednim stolje#ima.287 Prosperitet je izazvao !itav niz posljedica po društveno ustrojstvo autarijatskih zajednica, direktno uvjetuju#i politijogenezu populacije koja je bila nosilac sjeverne varijante glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba. 288 diferencijacija. Prva posljedica je bila socijalna Predstavnici ja!ih i bogatijih rodova nastoje da u!vrste svoju li!nu vlast, na ra!un 287 Parovi#-Pešikan, 1960; 1ovi!, 1967, 115 288 Izgled gospodarstva, društva i na!ina 'ivota vladaju!eg sloja na samom po!etku starijeg 'eljeznog doba kod zajednica kontinentalnog Balkana nalazimo u Herodotovom opisu nastanka Makedonskog kraljevstva Argeada (VIII, 137-139). Herodot u svome opisu boravka bra!e Gauana, Aeropa i Perdike, utemeljitelja dinastije Argeada kao sluga kod kralja «grada» Lebeje ubacuje i napomenu da je to bilo «…vrijeme kada su i kraljevi, a ne samo narod bili siromašni i nisu imali novaca.» dodaju#i i to da je i sama kraljica mesila i pekla te i poslu'ivala kruh za svoje sluge (VIII, 137). Društveni i gospodarski izgled doma#instava predvodnika najranijih 'eljeznodopskih ilirskih zajednica sigurno se nije puno razlikovao od opisanog autarhi!nog doma#instva kralja» grada» Lebeje sa niskim, samozadovoljavaju#im nivoom gospodarstva, prostog i jednostavnog na!ina 'ivota uku#ana, i sa malim stupnjem odvajanja poglavara od ostatka zajednice, uklju!uju#i i sluge. Tek sa ubrzavanjem gospodarskog razvitka tijekom starijeg 'eljeznog doba dolazi i do 102 Mesihović, Autarijati, 2007 starih institucija –plemenskih savjeta i skupština. U po!etku ovog procesa društvene diferencijacije prednja!ile su zapadne oblasti, preciznije glasina!ka visoravan, dolina rijeke Pra!e i njihova neposredna okolica.289 Sam proces uslo'njavana društvene strukture kod ovih zajednica naglo je zapo!eo u kasnom bron!anom dobu. Na osnovu bogatstva nalaza iz grobova kasno bron!anodopske provenijencije te dimenzija tumula koji poti!u iz toga perioda, u ovom razdoblju se ve# uspio izdvojiti sna'an sloj rane rodovsko-plemenske aristokracije.290 Posebno su reprezentativni nalazi iz Maravi#a, tumul I, grob 1, koji nedvosmisleno govore u prilog tvrdnji da je tu sahranjen istaknuti pojedinac.291 A i tumul II sa istog lokaliteta otkrio je veliko bogatstvo u materijalu.292 Lokalitet Maravi#i gravitira više prema srednjem toku rijeke Pra!e nego prema visoravni i direktno je «naslonjen» na nekropole Vrtanjak, Rusanovi#i i Rudine-Rusanovi#i u kojima je prona"eno dosta grobova iz eneolita, ranog i srednjeg bron!anog doba.293 Ovo podru!je je, ako je suditi po broju prona"enih grobova, bilo prili!no naseljeno. Na širem prostoru Rusanovi#a locirano je više grupa tumula, koje je Fiala istra'ivao u više kampanja od 1892 do 1896, istra'ivši tom prilikom preko 176 tumula sa više od 300 grobova. Vjerojatno su i zajednice koje su ga naseljavale bile društveno slojevitije, slo'enije i strukturiranje u odnosu na susjedna podru!ja od eneolita do po!etka kasnog bron!anog doba. Zbog svega navedenog, Maravi#i predstavljaju i jedan od najva'nijih dokaza da je u srednjem porje!ju Pra!e u kasnobron!ano doba postojala kakva-takva društvena organizacija, koja je vjerojatno svoje porijeklo vukla još iz ranijih perioda. Mo'da je upravo postojanje ja!ih centralizovanijih protopoliti!kih organizacija, kao što je bila ona koja je egzistirala u srednjem porje!ju Pra!e. u kasno bron!ano bilo razlogom opstanka glasina!ke kulture u vrijeme migracija nosilaca «'arnih polja», i njenog širenja prema jugu i istoku. Uostalom !ak bismo mogli tvrditi da je, a na osnovu, kao što je ve# re!eno, prona"enih bojnih sjekira i bode'a me"u grobnim prilozima u tumulima Vrlazje IV i Kova!ev do VI i VII i u ranom i srednjem bron!anom evidentirano sahranjivanje lomljenja ovako ustrojenih autarhi#nih odnosa. Vrijeme na koje se odnosi Herodotov podatak ne mo'e se datirati (a zbog spiska kraljeva iz dinastije Argeada poredanih po sistemu sin-otac) naj vjerojatnije se odnosi na VIII. st. p. n. e. 289 Ovo treba prihvatiti samo uvjetno, jer mnogi tumuli iz centralnog dijela glasina!kog podru!ja i du' Drine nisu još uvijek u dovoljnoj mjeri istra'eni. 1ovi#, 1976, 274. 290 1ovi# 1967, 105 291 Truhelka, 1890 B, 389; Benac-1ovi#, 1956, 21; 1ovi#, 1981, 111-117; Isto, 1983, 418, 423-424; Drechsler-Bi'i#, 1983, 261 292 Benac-1ovi#, 1956, 33 293 Truhelka, 1890 B, 389, Fiala, 1892, 437-438; Isto, 1894, 729-743, 752-754; Isto, 1895, 533-538; Isto, 1896, 426- 435; Benac-1ovi#, 1956, 10-25; Isto, 1957, 7,7; 1ovi#, 1983, 186-187; Drechsler-Bri'i# 1983, 261-264; 1ovi#, 1987 103 Mesihović, Autarijati, 2007 uglednika, koji su zauzimali izra'ajniji društveni polo'aj i ugled, a samim tim i odre"eni stupanj autoriteta. Rije! je vjerojatno, u tim razdobljima koja su prethodila burnim stolje#ima kasnog bron!anog doba, o sahranjivanju pojedinaca koji su bili poglavari, starješine manjih sto!arskih polunomadskih skupina. Ali je i ova pojava nesumnjiv nukleus iz kojeg #e se razviti i proto-kne'evi iz kasnog bron!anog doba te autarijatski kne'evi i vladari iz 'eljeznog doba. Pored Maravi#a, iz perioda kasnog bron!anog doba poti!u još neki grobovi koji se isti!u u prvom redu po bogatim prilozima (Borovsko tumul II, grob 1; Mla" X, 5; Podlaze LXXXX,; Štrpci i,1; Kosovo, Planje I, Taline XIX, 4; Plješivica I). I pored !injenice da i u svim nabrojanim grobovima iz kasnog bron!anog doba nedostaju me"u grobnim prilozima oru'je i primjetljivi statusni simboli i insginije, nedvosmisleno i ovi grobovi pokazuju izdvajanje odre"enog broja pojedinaca u odnosu na ve#inu svojih suplemenika kako po bogatstvu tako i po polo'aju koji zauzimaju i ugledu koji u'ivaju u svojoj zajednici. Kao što vidimo razvitak društvene svijesti ( sa naznakama i politi!kog osje#aja) i društvene strukture kod stanovnika jugoisto!ne Bosne je prolazilo kroz kontinuirani i ,potrebno je posebno navesti, autohtoni razvitak, da bi krajem starijeg 'eljeznog doba do'ivjela i svoju kulminaciju. Uostalom i za gradinu Ilijak, koja je u starijem 'eljeznom dobu odigrala veliku ulogu kao jedan od najve#ih centara oko kojih se odvijao ubrzani društveno-politi!ki razvitak autarijatskih zajednica, mo'emo sa sigurnoš#u tvrditi da je postojala ve# u kasnom bron!anom dobu.294 Sa 'eljeznim dobom ovaj proces se ubrzava i postaje sadr'ajniji. Rodovska aristokracija !iju prvu pojavu ve# imamo u zadnjim fazama bron!anog doba, sada se izra'ajnije izdvaja od ostalog stanovništva. Uslo'njavanje i podjela rada usljed gospodarskog i tehni!kog poleta, i promjene u društvenoj strukturi autarijatskih zajednica koje su se manifestovale kroz socijalno raslojavanje, izdvajanje vladaju!ih rodova zahtijevali su i uslo'njavanje društvene strukture autarijatskih zajednica. Sada se sve više osje#ala potreba za centralizacijom i objedinjavanjem autarijatskih zajednica. Pojedini mo#ni rodovi su sve više te'ili da se pored svoga plemena nametnu i drugim autarijatskim bratstvima i plemenima. Proces postupnog objedinjavanja autarijatske narodnosne zajednice je bio normalna povijesna progresija i na kraju #e se završiti stvaranjem jedinstvenog politi!kog entiteta kod Autarijata. Naro!ito je proces unifikacije bio izra'eniji na sjeverozapadu 294 U karti koju je Drechsler-Bri'i# priredila za raspored najva'nijih nalazišta na kojima je prona"en materijal srednjeg bron!anog doba ona ucrtava na podru!ju jugoisto!ne Bosne i Ilijak. Drechsler-Bri'i#, 1983, karta 7, “Srednje bron!ano doba zapadnobalkanske regije” Precizni podaci i nalazi da je gradinsko naselje Ilijak po!elo svoju egzistenciju još u srednje bron!ano doba još uvijek nisu prona"eni , tako da za sada jedino mo'emo tvrditi o njegovoj egzistenciji tek u kasno bron!ano doba. Pretpostavlja se da jedan grob sa Ilija!ke nekropole (tumul XII, grob 1) pripada srednjem bron!anom dobu Benac-1ovi#, 1956, 28 104 Mesihović, Autarijati, 2007 uklju!uju#i i porje!je Pra!e, i u nešto manjoj mjeri na ju'nom dijelu autarijatsko-glasina!kog narodnosno-kulturnog kompleksa. Time bismo mogli zaklju!iti da je upravo sa sjevera potekao proces objedinjavanja autarijatskih zajednica. Autarijatske zajednice odlikovale su se tijekom cjelokupnog svoga razvitka u starijem 'eljeznom dobu sa ja!om društvenom i politi!kom kohezijom. Neke pojave, kao što je postojanje utvr"enih gradina sa dvostrukim suhozidom i dodatnim poja!anim suhozidom na autarijatskom prostoru ukazuju na postojanje izvjesnog stupnja discipline i hijerarhije u društvenoj strukturi, O postojanju organiziranih i brojnih zajednica jasno svjedo!i i !injenica da su tumuli uglavnom koncentrirani u nekropole sa vrlo velikim brojem tumula, situirane na «specijalno» za to odre"enim lokalitetima, uglavnom u blizini ve#ih gradina. Vjerojatno je svaka lokalna zajednica raspolagala sa svojim posebnim mjesto za «smiraj» svojih umrlih !lanova. Sve to sugerira postojanje jasno izra'ene svijesti kod nosilaca starije 'eljeznodopske kulture u jugoisto!noj Bosni i dijelovima zap. Srbije o pripadnosti odre"enim zajednica (lokalnog ili šireg karaktera) sa jasno organiziranom i slo'enom društvenom strukturom. Brzi društveni razvitak autarijatskih zajednica tijekom VIII. i posebno u VII. st. p. n. e. ogleda se prvenstveno u ja!anju mo#i i stabilizaciji polo'aja i autoriteta pojedinih lokalnih, kne'evskih «dinastija», koje name#u svoj autoritet na pojedinim podru!jima. O tom procesu najbolje svjedo!anstvo pru'aju kne'evski grobovi, bogati i raznovrsni materijal prona"en u njima i veli!ina pojedinih gradina kojima gravitiraju ve#e nekropole tumula i one sa kne'evskim grobovima. Ti lokalni knezovi su mogli biti vojni, svjetovni, i duhovni upravlja!i lokalnih bratstava i plemena. U jugoisto!noj Bosni je do sada poznato egzistiranje više kne'evskih grobova !iji se nastanak datira u VII. i VI. st. p. n. e. u nekropolama tumula na lokalitetima Ilijak, Rajino Brdo, Mejdan-Brezje, Arareve gromile, 1itluci, Osovo-Papratnica, U njima su se sigurno sahranjivali predstavnici onih dinastija koje su vladale u spomenutom periodu nad autarijatskim zajednicama u jugoisto!noj Bosni. Postojanje kne'evskih grobova dokazuje da je tijekom starijeg 'eljeznog doba došlo do dublje socijalne diferencijacije. Kne'evski grobovi nisu bili karakteristika samo autarijatskog kulturnog podru!ja, nego skoro !itavog euroazijskog podru!ja, od Kelta preko Skita do altajskih plemena295. 295 Palavestra 1984, 8 Najranije primjere kne'evskih grobova nalazimo ve# u znatno ranijim vremenima. Na lokalitetu Mala Gruda u Tivatskom polju otkopan je tumul koji je prvi „pravi“ primjer kne'evskog grobana zapadnom Balkanu. Ovaj grob je me"u ostalim prilozima sadr'avao i srebrnu bojnu sjekiru i zlatni bode'. Parovi#-Pešikan-Trbuhovi#, 1971,; 1ovi#, 1976, 322; Isto, 1983 A, 16; Dimitrijevi#, 1979, 272; 322-323; 333; 339; 1ovi#, 1976, 322; Isto, 1983 A, 162; Arheologija, Vasi#, 1997, 245 105 Mesihović, Autarijati, 2007 To je bilo i vrijeme kada se završava proces teritorijalizacije i pojedine oblasti se zadr'avaju u posjedu pojedinih zajednica tijekom 'ivota bar nekoliko generacija. Iako su ove zajednice i dalje prvenstveno bile sto!arske, nomadsko sto!arstvo i laka pokretljivost malih zajednica postepeno su se transformirali u zajednice koje su se sve više zadr'avale na odre"enom zatvorenom teritorijalnom okviru. Sve ve#e ustaljivanje jednog stanovništva i njegovog potomstva na odre"enim podru!jima u periodu od više generacija, dovodilo je do toga da su te zajednice u sebi razvile i izvjestan stupanj privr'enosti i pripadnosti teritoriji koju su naseljavali, po!evši je osje#ati kao ekskluzivno svoju. To je neminovno vodilo teritorijalizaciji jedne zajednice i njenog prelaska na viši stupanj društvene organizacije. Sa 'eljeznim dobom je i kona!no nestalo pokretljivosti, i nastupilo je vrijeme relativnog teritorijalnog odre"enja ve#ine zajednica jugoisto!ne Bosne, i one su sada !vrsto u svojoj svijesti formirale pojam «svoje teritorije, svoje zemlje». Zahvaljuju#i procesu teritorijalizacije od kraja VIII. st. a sigurno na VII. st. p. n. e. mo'emo ra!unati na autarijatskom prostoru i na postojanje kne'evina, koje ustvari odra'avaju teritorijalizaciju autarijatskih plemenskih zajednica, koje su tijekom prvih stolje#a starijeg 'eljeznog doba prošle kroz brzi društveni i gospodarski razvitak. Kada se na karti gleda raspored do sada registriranih nekropola i gradina na mati!noj teritoriji jasno se mo'e primijetiti da su one koncentrirane u, i da gravitiraju, odre"enim oblastima. U svakoj od tih oblasti mati!ne teritorije gradine su situirane veoma blizu jedna drugoj i razmještene na takvim lokacijama da se !ini kao da se one nalaze u nekoj me"usobnoj vezi. Ova mre'a naselja i strateških polo'aja je najvjerojatnije stvorena radi osiguranja i utvr"ivanja naseljenosti i pripadnosti oblasti koju je specifi!na plemenska zajednica (kne'evina) naseljavala (zauzimala). U drugom krugu svakoj od pojedinih ve#ih gradina iz tako ure"enog sistema situiranosti gradina odgovara i gravitacija i koncentracija ve#ih 'eljeznodopskih nekropola tumula. A i polo'aj do sada otkrivenih kne'evina grobova samo potvr"uje postojanje tih lokalnih kne'evina. I tako na osnovu koncentracije i polo'aja ve#ih gradina, nekropola tumula koje im gravitiraju te polo'aja prona"enih kne'evskih grobova na prostoru izme"u planine Romanije i Drine, mogu se uo!iti bar tri zone za koje mo'emo sa ve#om sigurnoš#u tvrditi da se tu dogodio i završio proces teritorijalizacije odre"enih plemena tj. stvaranja kne'evina. Prva zona bi obuhva#ala porje!je Pra!e, druga glasina!ku visoravan, a tre#a prostor izme"u rijeka Rešetnice i Drine. U svakoj od ovih zoni nalaze se i kne'evski grobovi. U porje!ju Pra!e su otkopani kne'evski grobovi u nekropolama na Ilijaku, Rajinu Brdu (me"usobno udaljeni 1 km) i Mejdan-Brezju koje je od Ilijaka udaljeno 6 km. Na visoravni su otkopani kne'evski grobovi u nekropoli 1itluci, tumul I, grob 5 (sredina VI. st. p. n. 106 Mesihović, Autarijati, 2007 e.)296 i Ararevoj gromili (datira se izme"u 550. i 500. god. p. n. e.)297, koje su me"usobno udaljene oko 2, 5 km. Nešto sjevernije od Arareve gromile nalaze se ostaci dugovje!ne gradine Kusa!e, koja je bila naseljena i u ranom bron!anom dobu i u kontinuitetu kasno bron!ano doba-starije 'eljezno doba.298 Mogu#e je da su gradine Kusa!e i, nešto sjevernija, Ketenovi#-Kadi!a Brdo imale isti zna!aj za dinastiju koja je kontrolirala visoravan i zajednicu koja ju je naseljavala, kao Ilijak za porje!je Pra!e. I po svemu sude#i nije samo «Ilija!ka dinastija» iz doline Pra!e vukla za sobom du'i kontinuirani razvoj, nego i druge autarijatske «dinastije», kao što je na primjer i ona koja je vladala visoravni. To dodatno pokrepljuju i tumuli na navedenom prostoru, od kojih su neki u neposrednoj blizini Arareve gromile, kao što je Bandin Od'ak299, gdje su prona"eni i grobovi !iji se nastanak datira u bron!ano doba. Porodi!ni tumul, u kojem su uz centralni grob prona"eni i !uvena kultna kolica, nakit i pehar gr!kog porijekla, nalazi se na lokalitetu Glasina!ko polje-Bjelosavljevi#i, (4 km jugozapadno od Arareve gromile i 2 km zapadno od 1itluka) i pripada ju'nom dijelu (sastavljenom od !etiri tumula) nekropole tumula prete'no ve#ih dimenzija sa ovog polja. U spomenutom grobu je na osnovu nalaza i svoga polo'aja u trenutku sahranjivana, pokopana muška osoba koja je u'ivala visok društveni polo'aj i ugled u zajednici kojoj je pripadala, Pokojnik je pored svoga društvenog svjetovnog presti'a odr'avao i znatan religiozno-magijski primat u zajednici u kojoj je 'ivio, o !emu slikovito svjedo!e ve# spomenuta kultna kolica, koja su upotrebljavana u nekom ritualu toliko bitnom i za zajednicu i za pojedinca da se smatralo shodnim da u njegov grob kao prilog budu ostavljena i kultna kolica. U li!nosti pokojnika su sigurno bile objedinjene i funkcije svjetovnog, lokalnog starješine i religioznog poglavara i predvodnika bitnog magijskog rituala. Nesumnjivo je da su pokojnici sahranjeni u tumulima situiranim na Glasina!kom poljuBjelosavljevi#ima pripadali istoj onoj zajednici kojom su upravljali knezovi sahranjeni u Ararevoj gromili i 1itlucima. Ali za razliku od Arareve gromile i istovrsno kao u 1itlucima, pokojnik iz groba sa Bjelosavljevi#a o kojem govorimo, je sahranjen skeletno. Nastanak ovog groba stariji je i od kne'evskog groba u 1itlucima, i izgleda da odra'ava ranije faze egzistiranja «dinastije sa visoravni», kada se ona nalazila u zasjenku Ilija!ke dinastije. Kao što izgleda u nekropoli Glasina!ko-poljeBjelosavlje#i su bili sahranjivani oni pojedinci koji su igrali istaknutu društvenu ulogu u «zajednici sa visoravni» u istom periodu kada su 'ivjeli knezovi sahranjeni u prona"enim kne'evskim grobovima na Ilijaku i Rajinom Brdu. Na'alost ve#i dio tumula sa lokaliteta Glasina!ko polje296 O kne'evskom grobu 1itluci v. 1ovi#, 1979, 156-158 297 O kne'evskom grobu Arareva gromila v. 1ovi#, 1979, 159-163 298 Stratimirovi#, 1891, 338-349; Govedarica, 1985, 15-27 299 Hörnes, 1889, 135-149; Fiala, 1882, 425-429; Benac-1ovi#, 1956, 14; 17; 1ovi#, 1981, 101, 105-106, 120-121; 1ovi#, 1983 418-425. 107 Mesihović, Autarijati, 2007 Bjelosavljevi#i, !ije bi istra'ivanje sigurno omogu#ilo bolji uvid u društveni razvitak autarijatskih zajednica je uništen prilikom gradnje ceste 1879-1880.300 Na osnovi spomenutih grobova (Bjelosavljevi#i-1itluci-Arareva gromila) se mo'e primijetiti linija razvitka na!ina sahranjivanja istaknutih pojedinaca iz «zajednice sa visoravni» koja tijekom posljednjih decenija VI. st. prelazi sa inhumacije na incineraciju. A mo'da su se i pokojnici sahranjeni u ovim grobovima nalazili i u nekoj vrsti povezanog kontinuiteta (nasljednog, titularnog ili nekog drugog tipa), U tre#oj zoni, nalazi se samo jedna nekropola sa kne'evskim grobom Osovo-Papratnica tumul II, grob 1 (prva polovina VI. st. p. n. e.).301 Osoba sahranjena u ovom grobu u'ivala je iznimno veliki zna!aj, jer su me"u grobnim prilozima prona"eni oru'je, 'ezlo, bron!ano posu"e strane provenijencije i posebno zna!ajno, bogata oprema jaha#eg konja. Na istom lokalitetu su otkriveni i grobovi iz srednjeg i kasnog bron!anog doba, što ukazuje i na ovom mjestu na mogu#i kontinuirani društveni razvitak. 302 U ovom podru!ju se nalazi i gradina Sjeversko-Ilijak303, ispod koje se nalazi nekropola Podilijak, u koju su sahranjivani stanovnici spomenute gradine. Rije! je o tipu rodovskih tumula, (poglavito iz VII. st. p. n. e.), u kojima pojedini grobovi sadr'e izrazito bogate priloge doma#e ili strane proizvodnje.304 To sugerira da iako u njima nema simboli!kih oznaka društvenog dostojanstva karakteristi!nih za Autarijate ('ezla, «mramora!ki» pojas, bojne sjekire) da su u njima sahranjeni istaknuti pojedinci u društvenim strukturama zajednice koja je 'ivjela izme"u rijeka Rešetnice i Drine. Raspored u spomenute tri zone u kojima je bila izra'ajnija koncentracija gradina i tumula, a i u kojima su prona"eni i kne'evski grobovi, sugerira mo'da i raspored društvenog i politi!kog organiziranja autarijatskih zajednica u periodu VII. st.-kraj VI. st. p. n. e. odnosno postojanje tri kne'evine. Uostalom mo'e se primijetiti i da mnogi centri, na podru!ju naseljavanja autarijatskih zajednica, kao što su Ilijak, Kusa!e, Prisoje, ujedno i privredna i politi!ka središta odre"enih plemensko-teritorijalnih zajednica, reflektiraju svaki za sebe odre"ene osobitosti, što se odra'ava i u lokalnim, teško primjetljivim “plemenski” obojenim tipovima nakita. koji još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri definirani i razra"eni. 300 Hochstätter, 1881, 289-298; Hörnes, 1889, 135-149; Fiala, 1896, 437; Benac-1ovi#, 1956,15; 1ovi#, 1984,154-155 301 O kne'evskom grobu Osovo-Papratnica v. 1ovi#, 1979, 155-156 302 Fiala, 1897, 592-598; Benac-1ovi#, 1956, 10-11; Isto, 1957, 14-15; 1ovi#, 1979, 154-156; 303 1ovi#, 1959,54; Govedarica, 15-27 Ne bi je trebalo miješati sa « Ilijakom» iz porje!ja Pra!e o kojem #e biti nešto kasnije detaljnijeg govora. Ova dva u znanstvenoj literaturi zabilje'ena istoimena lokaliteta me"usobno su udaljena nešto više od 30 km). 304 1ovi#, 1959, 53-85; Govedarica, 1978, 21-28 108 Mesihović, Autarijati, 2007 Na prostoru jugoisto!ne Bosne i Bjelašni!kog masiva mogu se uo!iti, a na osnovu sadašnjeg stupnja istra'enosti, još tri oblasti sa ja!om koncentracijom gradina i nekropola sa tumulima, ali i bez registriranih kne'evskih grobova (što je rezultat ponajviše slabe istra'enosti). Jedna zona bi obuhva#ala gornji tok rijeke Lima zahva#aju#i Štrpce, druga gornje Podrinje uklju!uju#i i gornje i srednje tokove rijeka Tare, Pive i 1ehotine (ovoj zajednici bi time pripadale i nekropole tumula u okolici Pljevalja i u sjeverozapadnoj Crnoj Gori), a tre#a Bjelašni!ko-trnovsko podru!je. Mo'da su i ove zone, iako u njima nisu prona"eni grobovi koje bismo mogli nazvati kne'evskim, odra'avale izvjesnu teritorijalnu i društveno-politi!ku izdiferenciranost izme"u pojedinih autarijatskih zajednica, i postojanje za sada pretpostavljenih «kne'evina». Posebno se to mo'e re#i za zonu gornje Podrinje, gdje se u podru!ju izme"u rijeka 1ehotine i Tare nalazilo i kultno središte Kozlogradske stijene. U okolici Štrpaca evidentirano je oko 30 tumula, ve#inom iz starijeg 'eljeznog doba, ali i iz bron!anodopskih razdoblja. Sve to dokazuje da je i gornji tok rijeke Lima bio teritorija koju je zauzimala odre"ena ilirsko-autarijatska zajednica u kontinuitetu kroz du'i vremenski raspon, sa po!etkom u kasnobron!ano doba.305Prirodna sjeverna granica «štrba!ke» zajednice bi bila rijeka Rzav. Posebnu pri!u predstavlja bjelašni!ko-trnovski prostor, gdje je uz gornje tokove Seljeznice, Crne i Bijele Rijeke evidentirano više gradina (Delijaš, Šiši#i, Baša!ka gradina, Gradac-Brutusi, gradina Miljanovi#i, gradina Pre!ani). U ovaj trnovsko-bjelašni!ki gradinski kompleks mo'e se ubrojiti i nešto izoliranija u pravcu Konjica, gradina Umoljani koja dominira nad desnom obalom Rakitnice.306 Pored gradina na ovom podru!ju je registrirano i više nekropola tumula; Govedovi#i, Ostoji#i, Rakovi#i, Grkarica, a po dva tumula na Rakovi#ima i Pre!anima su iznimnih dimenzija, i moglo bi se pretpostaviti da se i u njima kriju kne'evski grobovi sli!ni onima u dolini Pra!e ili sa glasina!ke visoravni. Sve to dokazuje da je i u ovom podru!ju egzistirala jedna društvena cjelina, koja je kontrolirala prostor izme"u Crne rijeke, Bijele rijeke, Rakitnice i gornjeg toka Seljeznice i bila most izme"u Ilija!kog podru!ja i Gornje Neretve. Me"utim zbog potpune neistra'enosti gradina i tumula sa ovog podru!ja, o ovoj šestoj zoni koncentracije tumula i gradina jugoisto!ne Bosne od svih drugih zona se najmanje mo'e nešto re#i. Pored ovih šest zona sa svojim jezgrama smještenim na tlu jugoisto!ne Bosne, vjerojatno je još jedna autarijatska (plemenska?) zajednica egzistirala neposredno uz desnu obalu srednjeg toka Drine. Ova sedma zona je zahva#ala podru!je od Drine do U'ica, i od planine Tare na sjeveru do 305 Fiala, 1897, 610-618; Hörnes ,1901, 527-536; Benac-1ovi#, 1956, 11,16; 37-38; 1ovi#, 1981, 111-112; 117-124; Isto, 1983, 418; 424-425; Drechsler-Bi'i#, 1983, 261-264 306 Patsch, 1902, 331 109 Mesihović, Autarijati, 2007 rijeka Uvac i Rzav na jugu. Na ovom podru!ju je registrirano, sondirano ili istra'eno više lokaliteta na kojima je prona"en materijal autarijatsko-«glasina!ke» provenijencije. Da se na ovom prostoru nalazila sredinom VI. st. p. n. e. odre"ena teritorijalna zajednica sa izgra"enom politi!kodruštvenom hijerarhijom dokazuje i nalaz bojne sjekire sa dvije paralelne oštrice (istog tipa kao one prona"ene u 1itlucima i Ararevoj gromili) u tum. VI iz Ra'ana.307 O snazi (prevashodno vojnoj i gospodarskoj) u istom periodu ove «sjeveroisto!ne» zajednice dodatno svjedo!anstvo pru'aju i nalazi šljemova iliro-gr!kog tipa prona"enih u Ra'anima i Trsteniku. Zajednica koja je kontrolirala «sedmu» oblast u VII. i VI. st. p. n. e. bila je najisturenija autarijatska, pa i ilirska zajednica okrenuta prema Pomoravlju i Podunavlju, i najvjerojatnije se na teritoriju koju je naseljavala spomenuta autarijatsko-ilirska zajednica odnosi Herodotova (tj. Hekatejeva) «ilirska zemlja». Ova zajednica je bila najva'niji ne samo autarijatski, nego i op#eilirski bastion, jer je u prvo vrijeme zadr'avala i odbijala napade koji su dolazili sa istoka (u!esnika «tra!ko-kimerske» seobe, Skita, i drugih naroda) omogu#avaju#i neometan od vanjskih poreme#aja unutarnji razvitak autarijatskih zajednica, kako bi on mogao kulminirati sa posljednjim godinama VI. st. p. n. e. sa stvaranjem jedinstvenog entiteta i kao posljedicom toga otpo!injanjem ekspanzije, i to najviše sa autarijatskog podru!ja isto!no od Drine kao polazišne to!ke. Grani!no podru!je ove sedme zajednice mo'e se dokazati upravo i postojanjem toponima za planinu Taru. Sli!no kao što je to bio slu!aj sa ju'nijom zajednicom oko Fo!e i gornjih tokova Pive i rijeke Tare, ova zajednica oko gornjeg toka zap.Morave je za strance predstavljala prvi dodir sa autarijatskom narodnosnom zajednicom. Za njih je autarijatska zemlja po!injala na gornjem toku zap. Moravi i gornjim tokovima Tare, Pive, i oko njihovih sastavaka i zato se u govoru prapovijesnih i protohistorijskih stanovnika centralnog Balkana, zbog jasne distinkcije koja je postojala izme"u autarijatskog svijeta i stranih naroda (posebno onih neilirskog porijekla) koja je prolazila spomenutim prostorom, upravo za to grani!no podru!je najviše i uvrije'ilo upotrebljavati autarijatsko narodnosno ime. I zbog potrebnog isticanja razlikovanja izme"u grani!nih zona koje su pripadale razli!itim narodnosnim, kulturnim i politi!kim cjelinama se na ove autarijatske grani!ne oblasti primarno i najviše odnosilo autarijatsko ime i zato nas ne bi trebalo !uditi da su se tu najviše sa!uvali kakvi-takvi tragovi autarijatskog imena.308 Nakon skoro 2307 Jovanovi#, 1979 B, 67 O sjekirama kao simbolima društveno-politi!kog polo'aja, v. poglavlje insignije 308 Analogiju mo'emo na#i u slu!aju italijanske pokrajine Romanje (Romagna) koja je predstavljala krajnju oblast Romejskog Carstva (Bizantije) okrenutu prema Langobardima i bosanske planine (i regije) Romanije na kojoj je u ranom srednjem vijeku bila sigurno ve#a koncentracija skupina rimsko-provincijalnog porijekla. Sli!nih primjera mo'emo na#i širom Balkana, npr. veliki broj gradova uz bosansku sjevernu i zapadnu granicu redovno ima u svome imenu i pridjev «bosanski», baš poradi distinkcije na prekograni!na naselja i podru!ja (time se ustvari ozna!avala 110 Mesihović, Autarijati, 2007 milenijuma imena za spomenute oblasti su se iz mnogih nama još uvijek nepoznatih razloga svele samo na nominiranje jedne planine ( u !ijem podno'ju se nalaze i nekropole Višesava i Kremna) i jedne rijeke. Specifi!nosti u na!inu sahranjivanja u nekropoli Pilatovi#i (estetskije i pa'ljivije oblikovanje grobnih cjelina) vjerojatno su posljedica !injenice da je skupina koja je 'ivjela u Pilatovi#ima tijekom VII. i VI. st. p. n. e. predstavljala krajnju grani!nu to!ku ilirsko-autarijatskog svijeta prema neilirskom Pomoravlju, a ne kao što to misli M.Zotovi# da je rije! o posebnoj ilirskoj plemenskoj grupi koja je imala malo zajedni!kog sa okolnim ilirsko- autarijatskim skupinama jugozapadne Srbije i jugoisto!ne Bosne.309 Skupina u Pilatovi#ima je kao «posljednja predstra'a» samim tim i više, br'e i lakše primala strane uticaje u odnosu na ostale autarijatske skupine što se sigurno mo'da odrazilo i na ve#oj sklonosti ka estetizmu u sahranjivanju. Izuzev spomenutog estetskog do'ivljaja, ostala !itava materijalna kultura Pilatovi#a je u potpunosti autarijatsko-«glasina!ka», što i sam Zotovi# potvr"uje. Teško je uostalom i pretpostaviti da je na tako malom prostoru egzistiralo jedna zasebna ilirska narodnosna i kulturna zajednica, dok bi ostatak ilirskog stanovništva isto!no od Drine !inili Autarijati. Svih sedam zona, pored što odra'avaju odre"ene unutar autarijatske zajednice, predstavljaju i zasebne zemljopisne oblasti, tako da se !ini da se teritorijalizacija svake od plemenskih zajednica, odnosno njeno prerastanje u kne'evinu odvijala u okvirima postoje#ih zemljopisnih oblasti. «Ilija!ka dinastija knezova» Najreprezentativniji i najbolje vidljiv primjer za proces društveno-politi!kog razvitka na autarijatskom podru!ju u VII. i VI. st. p. n. e. je «dinastija» kne'eva !iji se centar nalazio u gradinskom naselju Ilijak.310 za koji smo potpuno sigurni da je bio naseljen neprekinuto tijekom teritorijalna pripadnost tih grani!nih gradova), dok sli!nih slu!ajeva u unutrašnjosti ne nalazimo, pa i u slu!aju vrlo malih naselja (npr. naselja sa pridjevom islam u Dalmaciji) koji se nalazio na samoj granici Osmanskog Carstva, odnosno „zemlji islama“ prema Mleta!koj Republici. I ime Fruške gore je nastalo na ovaj na!in, jer je Fruška (frana!ka) gora bila krajnji domet frana!ke dr'ave na istoku (Bruji#, 2005, 34-35). 309 Zotovi#, 1979, 43 310 Istine radi potrebno je naglasiti da je naziv Ilijak za spomenuti lokalitet potpuno nepoznat kod malobrojne lokalne populacije koja još uvijek 'ivi u porje!ju Pra!e, a koja za njega upotrebljava isklju!ivo naziv Vinograd (ili Vinogradine)-Gornja Vin!a. Ali zbog ukorijenjenosti naziva Ilijak u znanstvenoj literaturi, taj termin, nastaviti !emo i dalje koristiti u samom radu. Ina!e porje!je Pra!e je kao i šire podru!je do'ivjelo tijekom zadnjeg rata visok stupanj depopulacije (oko 80 %) od kojeg se nije uspjelo oporaviti, a i zaseoci u podru!ju Gornje Vin!e su i danas potpuno prazni, tako da je vrlo teško provjeriti da li se i ako jeste kada, zbog !ega i za koji prostor upotrebljavao termin Ilijak. Vinograd-Gornja Vin!a se nalaze nekih 2,5 do 3 km udaljeni sjeverno od stare 'eljezni!ke stanice u Hrenovici. Da je Ilijak bio samo termin upotrebljen od strane prvog istra'iva!a, u našem slu!aju F.Fiale, a bez konsultacija sa lokalnim 111 Mesihović, Autarijati, 2007 više generacija. Tijekom 1893. i 1894. god. Fiala je u okolici Ilijaka i na Rajinom Brdu, istra'io 36 tumula, od kojih su neki bili monumentalniji sa grobovima koji su sadr'avali izrazito bogat materijal.311 Najviše nalaza je dala grupa od pet tumula, smještenih veoma blizu ulaza u gradinu. U toj grupi su iskopana dva kne'evska groba (Ilijak II, 1 i III, 9) !iji nastanak se datira u drugu polovinu VII. st. p. n. e. U II, 1,312 koji se nalazi u najve#em od svih tumula na nekropolama Ilijak i Rajino Brdo, je prona"en veliki broj bron!anih toka, bron!ane knemide, dvosjekli 'eljezni ma! s bron!anim lijepo ukrašenim bal!akom (slika 158), mnogobrojni šiljci 'eljeznih koplja, 'ezlo, jantarska ogrlica, narukvice, pojasne kop!e i 4 bron!ane posude uvezene iz ju'ne Italije od kojih je posebno zanimljiva rebrasta zdjela koja je vjerojatno korištena u svrhu kulta, kao posuda za izlivanje te!nih 'rtava.313 U drugom grobu III, 9 sahranjen je pojedinac koji se sigurno nalazio u veoma bliskim vezama sa pokojnikom iz groba II, 1. U ovom grobu umjesto 'ezla prona"ene su dvije bojne sjekire, a od ostalog oru'ja se nailazi na dva dvosjekla 'eljezna ma!a i na !uvene bron!ane knemide sa prikazima brodova. Pored bojne opreme u III, 9 se nailazi i na kop!u za pojas, 2 mala zemljana pehara za pi!e, i na vrlo malo nakita (dijadema i narukvice), me"utim u njemu izostaje uvezeno bron!ano posu"e.314 U istom tumulu je sahranjeno još osam osoba, od kojih 2 'ene s dosta bogatim grobnim prilozima sastavljenim od nakita i 1 dijete. Pored spomenutih kne'evskih grobova, u istoj nekropoli se nalazi i ve#i broj tumula sa ratni!kim grobovima i nekoliko dobro opremljenih 'enskih i dje!jih grobova. Na Rajinom Brdu kne'evski grob je prona"en u tumulu koji je Fiala ozna!io kao Ilijak XIII,1 i njegov nastanak se datira na prijelaz VII. u VI. st. p. n. e.315 I ovaj kne'evski grob je pored bogatih priloga nakita, ofenzivnog oru'ja (dvosjekli ma!, duga!ko koplje i više fragmenata od koplja i jednog no'a), defanzivnog oru'ja (bron!ane knemide sa prikazima jelena) i bron!anih posuda sadr'avao i 'ezlo, sli!nog oblika kao i u ona prona"ena u nekropoli Ilijak (II,1).316 Sezlo sadr'i i grob u Brezju (lokalitet Mejdan tumul II, grob 1 - datira se u posljednje decenije VII. st. p. n. e.), koji je isto veoma dobro opremljen nakitom, ali u kojem za razliku od stanovništvom za navedeno podru!je je vrlo mogu#e, jer sli!an primjer nalazimo i u slu!aju istra'ivanja 1891. god. na pojedinim glasina!kim gradinama, kada je Ð..Stratimirovi# (1891, 338-349) sam dao naziv za gradinu Kusa!eGujin Gradac (i do danas je ovaj naziv za spomenutu gradinu poznat samo u znanstvenoj literaturi, dok lokalno stanovništvo (i upravni organi) i dalje koristi naziv gradina Kusa!e. 311 Fiala, 1893, 718-730; Isto, 1894, 750-751; Benac-1ovi#, 1957, 7-18; 1ovi#, 1979, 143-169, Govedarica, 1985, 15-27 312 O kne'evskom grobu Ilijak, II,1 v. 1ovi#, 1979, 148-149 313 1ovi#, 1976, 280-281 314 O kne'evskom grobu Ilijak, III, 9 v. 1ovi#, 1979, 147-148 315 O kne'evskom grobu Rajino Brdo v. 1ovi#, 1979, 149-152 316 Fiala, 1893, 730-736; 1ovi#, 1979, 146-152 112 Mesihović, Autarijati, 2007 ostalih kne'evskih grobova nedostaje oru'je.317 Na osnovu !injenica da je na dvije nekropole tumula (Ilijak i Rajino Brdo) prona"eno više kne'evskih grobova nastalih u kontinuiranom vremenskom slijedu a da im gravitira i nešto udaljeniji usamljeni kne'evski grob u Mejdan- Brezju mo'emo zaklju!iti da je «Ilija!ka dinastija» dominirala jednim širim prostorom sigurno od sredine VII. st. i tijekom prve polovine VI. st. p. n. e. a vjerojatno i du'im periodom. Naravno ni nakon toga perioda ovo podru!je nije postalo periferija, nego je nastavilo svoj kontinuirani razvitak i u vrijeme najve#eg zenita autarijatske mo#i (kraj VI. i po!. V. st. p. n. e.) što dokazuju i tumuli sa nekropole Konogovo-Brezje.318 1lanovi ilija!kog vladaju#eg roda se sahranjuju uz posebne po!asti i uz bogatu potupninu, i to ne samo muškarci, nego i djeca i 'ene, što jasno odra'ava da se jedan rod ili mo'da samo jedna porodica odvojila od ostatka stanovništva i pretenduje da vlast smatra svojim monopolom. Sada je evidentno postojanje roda koji u svojim rukama dr'i pravo na vlast i ima uvjerenje da se samo iz njegovih redova mogu regrutirati vo"e, !iji se simboli!ki pokazatelj vlasti izra'avaju i prona"ena 'ezla i bojne sjekire. Na pitanje da li je «Ilija!ka dinastija» bila nasljednog karaktera po sistemu primogeniture, na osnovu starješinstva ili je knez bio biran na «demokratski» na!in na vojni!kim skupštinama, precizan odgovor mogu dati samo istra'ivanja DNA skeletnih ostataka prona"enim u kne'evskim grobovima na Ilijaku, Rajinom Brdu i Brezju. Jedino se tako mo'e utvrditi da li je izme"u pokojnika sahranjenih u spomenutim grobovima postojala krvno-geneti!ko srodstvo, i ako jeste, kakvog je bila karaktera. Dok se ta istra'ivanja ne obave, mišljenja smo a na osnovu veli!ine tumula u kojem su na"eni «kne'evski» grobovi, te polo'aja i sadr'ine grobova i njihove me"uzavisnosti da je evidentno postojala neka vrsta naslje"ivanja, ako ne direktno sa oca na najstarijeg sina, onda bar na najuglednijeg !lana jedne porodice kojoj je pripadalo pravo i dostojanstvo da iz svojih redova daje kne'eve lokalnih zajednica. Uz kne'evske grobove «Ilija!ke dinastije» prona"en je i ve#i broj ratni!kih grobova, što dokumentuje i postojanje i sloja ratnika koji se nalazio uz samoga kneza, a ujedno ukazuje i na visoki nivo razvitka društvene strukture i egzistiranje odre"ene hijerarhije unutar «Ilija!ke kne'evine». Zna!aj ove «dinastije» za razvitak društvene i politi!ke svijesti kod autarijatskih zajednica je od velike va'nosti. «Ilija!ka dinastija» je bila prva koja je intenzivnije pokrenula proces me"usobnog objedinjavanja autarijatskih zajednica. Prona"eno 'ezlo samo potvr"uje visoki 317 O kne'evskom grobu Mejdan-Brezje v. 1ovi#, 1979, 152-154 318 Fiala, 1892, 414-417; Benac-1ovi#, 1957, 23 113 Mesihović, Autarijati, 2007 autoritet koji je ova dinastija u'ivala izme"u 650. i 550. god. p. n. e. a vjerojatno i decenijima kasnije na prostoru jugoisto!ne Bosne. Nije slu!ajno da je upravo srednji tok rijeke Pra!e, gdje se nalazi Ilijak, bilo mjesto koje je postalo prvobitni centar okupljanja autarijatskih zajednica. Ova oblast spada u jednu od najplodnijih oblasti u jugoisto!noj Bosni, i pored sto!arstva podesna je i za intenzivnu zemljoradnju i sjedila!ki na!in 'ivota, pa je i intenzitet populacije oko Ilijaka i u Hrenova!kom polju morao biti izrazit. Sve su to bili uvjeti koji su omogu#ili da se tu razvije sna'niji društveni organizam. Dolina Pra!e je ujedno bila i baza odakle su 4-5 stolje#a ranije zajednice glasina!ke kulturne grupe kasnog bron!anog doba migrirale prema jugu i dalje prema jugoistoku. I nekropola Maravi#i se nalazi na podru!ju koje je ulazilo u doseg vlasti «Ilija!ke dinastije». Mogu#e je i pretpostaviti i da je izme"u osvjedo!enog društvenog organizma koji je postojao u kasnobron!anom dobu u srednjem porje!ju Pra!e i one kne'evine kojom je upravljala Ilija!ka dinastija postojala nekakva vrsta kontinuiteta, ali za sada ne raspola'emo sa preciznim dokazima koji bi ovu pretpostavku pretvorili u tvrdnju. Iz svega re!enog mogli bi da zaklju!imo da su 'eljeznodopski knezovi iz doline Pra!e upravljali onom oblaš#u koja se danas naziva Podromanija, odnosno zahva#aju#i ne samo zemljišta uz rijeku Pra!u nego i ona okrenuta prema Rogatici i gornjem toku Rešetnice. «Ilija!ka kne'evina» je bila i najistureniji autarijatski polo'aj prema sarajevskom podru!ju, odnosno srednjobosanskoj kulturi i dezitijatskim zajednicama. Gradine Loznik, Mioši#i i Vitez, smještene na bitnim strateškim mjestima i sa svojim dominantnim fortifikacijama vjerojatno su oivi!avale doseg vlasti ilija!kih knezova prema zapadu. Kada se sagleda i kvantitet i kvalitet kompletne prona"ene materijalne kulture koja poti!e iz razdoblja VIII. - kraj VI. st. p. n. e. sa autarijatskog prostora, !ini se da je «Ilija!ka dinastija» odra'avala najve#i nivo razvitka u odnosu na ostale «kne'evine». Kada se razmatra pitanje Ilija!ke kne'evske dinastije uvijek je potrebno imati na umu da se njena vlast prostirala na podru!je koje je gravitiralo rijeci Pra!i, i samim tim ulazimo u novu problematiku. Pojedina filološka istra'ivanja dovode u vezu hidronim Pra!a i imenski oblik Partheni osvjedo!en kod niza gr!ko-rimskih pisaca i u epigrafskim spomenicima.319 Ako bi se dokazala veza izme"u Pra!e i spomenutog naroda ili plemena, onda bi se ne samo na polju izu!avanja Autarijatske problematike, nego i uop#e ilirologije stvorio prostor za mnogobrojne nove konstrukcije, od kojih jednu predstavljamo na sljede#i na!in, 319 Pavlovi#, 1941, 171-187; Isto, 1969, 43; Vuji!i#, 1982, 83; 114 Mesihović, Autarijati, 2007 Pošto je poznato da su Partheni 'ivjeli u rimsko doba u jugozapadnoj Srbiji (oko U'ica),320 zna!i na prostoru koji je u starijem 'eljeznom dobu pripadao Autarijatima, mogli bi pretpostaviti da su oni prije IV. st. p. n. e. ulazili u sastav Autarijatske narodnosne zajednice, odnosno da su predstavljali jedno od autarijatskih plemena. Vjerojatno je dolina rijeke Pra!e, zna!i Ilija!ka kne'evina predstavljala mati!no podru!je Parthena, odakle se jedan njihov dio u vrijeme ekspanzije pomjerio isto!no od Drine. Iz ove konstrukcije bi onda mogao proiza#i zaklju!ak po kome je autarijatsko pleme Partheni, odnosno njegov vladala!ki rod, bilo tvorac i Ilija!ke kne'evine.321 320 CIL III, 8353 iz Ma!kata i CIL III, 14613 iz Bioske. Parthene ( i sjeverne i ju'ne) spominju i Plin. NH III, 143; III, 145; Pomponije Mela II, 49; Polyb. VII, 9,13; XVIII, 47, 12; App. Ill. 2; 16; App. de bell. civ. IV, 88; V, 75; Cass. Dio XLI, 49, 2; XLVIII, 41, 7; Liv. XXIX, 12; XXXIII, 34, XLIII,21; XLIV, 30; Cezar, Commentarii belli civilis, III, 41, 1; Strab. Geo. VII; 7, 8, a mo'da i Svet. Aug. 19 O Parthenima v. i Patsch, 193S, 439-443; Swoboda, 1937, 290-305; 1orovi#, 1940, 53; Josifovi#, 1956, 150; Ceka, 1970, 421-427; Bojanovski, 1988, 105; Stip!evi#, 1989, 27; 42; 48; Cabanes, 2002, 34-36; 47; 53; 79; 83; 125; 129; 148-149; 153; 155; 159-162; 165; 172; 174; 179; 180-181; 321 Uop#eno gledaju#i, odnos Autarijati-Partheni bi se mogao svesti na dva pitanja: 1. Da li su Partheni bili zasebna narodnosna zajednica bez bilo kakvog odnosa sa Autarijatima 2. Ili su se naprotiv nalazili u organskoj vezi sa Autarijatima, bilo po porijeklu, bilo da su bili plemenska zajednica, sastavni dio autarijatske narodnosne zajednice, ili su samo bili pre'ivjeli preostatak, jedan od mnogih epigona autarijatske narodnosne zajednice i politi!kog entiteta, proizašao u novonastalim uvjetima nakon njene nasilne destrukcije kao samostalan narodnosni i politi!ki !inilac. Pretpostavku da Parheni nemaju sa Autarijatima zajedni!ku vezu ni u kontinuitetu ni po bli'em srodstvu, nego da su oni bili zasebna ilirska narodnosna zajednica koja je samo naslijedila prostor sa kojeg su se Autarijati povukli, je vrlo teško podr'ati. Prvo što bi ona indicirala postojanje jakog novodošlog elementa u dolinu Pra!e ili u jugozapadnu Srbiju, oli!enog u njegovoj materijalnoj kulturi, što bi zna!ilo da je došlo i do prekida kontinuiteta sa starijim 'eljeznim dobom i po!etkom novog kulturnog razvitka na druga!ijim osnovama. Sa današnjim nivoom poznavanja kontinuiteta razvitka materijalne kulture mi ne mo'emo tvrditi da je došlo do nagle promjene etni!kog sastava stanovništva. Jedino je evidentno da dolazi do znatne depopulacije podru!ja, opadanja materijale kulture, i to u jednom vrlo kratkom periodu, djeluju#i skoro kao kulturni i populacijski šok za podru!je ne samo Pra!e nego kompletnu regiju jugoisto!ne Bosne i jugozapadne Srbije. Stolje#a nakon nestanka autarijatske narodnosne i politi!ke zajednice djeluju kao prazna u odnosu na stolje#a prije njenog sloma, i nigdje ne mo'emo evidentirati da je došlo do unosa novog populacijskog i kulturnog elementa. Sve odaje dojam nastavka kontinuiteta sa ranijim periodima, ali sada u fazama prili!ne dekadencije i posvemašnjeg kulturnog osiromašenja, što svjedo!i da je stanovništvo, odnosno njegova etni!ka supstanca, ostalo isto kao i u periodu prije sloma jedinstvene zajednice i da je vodilo direktno porijeklo od stanovnika starijeg 'eljeznog doba, istinskih nosilaca glasina!ke kulture, ali sada je ono bilo znatno malobrojnije, na ni'em stupnju i kulturnog i društveno-ekonomskog razvitka. Sjeverni Partheni su nesumnjivo jedan dosta mali narod, okru'en isto tako malim narodima (v. Prilog I, 2). Postojanje etnikuma sa istim imenom u provinciji Makedoniji (Plin. NH III, 145); dodatno potvr"uje tezu o autarijatskom podrijetlu Parthena, jer upravo negdje na podru!ju spomenute provincije Strabon i Diodor spominju da u njihovo vrijeme još uvijek 'ive Autarijati ( o tome više v. u poglavlju 115 Mesihović, Autarijati, 2007 Da je postojao ilirski narod pod nazivom Partheni koji je prebivao u nekim dijelovima jugoisto!ne Bosne i jugozapadne Srbije dokazuje i Apijanova Ilirike, gdje se Partheni ( kod Apijana u formi Περθεηνᾶται) navode kao narod pokoren od strane Oktavijana u istom dijelu sa Ozuaeima (kod Apijana u formi `Οξυαῖοι) koji su isto vjerojatno bili naseljeni na istoku budu#e provincije Dalmacije.322 «Vrijeme ratova» Sve ve#i broj primjeraka oru'ja koji se ostavljaju uz pokojnika, svjedo!i da je VII. i VI. st. p. n. e. bilo vrijeme ne samo naglog društvenog razvitka, nego i doba sve !eš#ih sukoba me"u «dinastijama», odnosno «kne'evinama» koje su one predstavljale. Tako da ovo razdoblje mo'emo nazvati i «vrijeme unutarnjih ratova», koje vode razli!iti kne'evski rodovi sa šireg autarijatskog podru!ja sa ciljem nametanja hegemonije !itavoj narodnosnoj zajednici. Stalni ratovi su neminovno vodili i ka odre"enoj modifikaciji društvene strukture, što se manifestira u stvaranju sloja ratnika, koji je kako je vrijeme prolazilo sve više dobivao na zna!aju. Nestanak), potomci onih skupina koje su u vrijeme seobe sa kraja IV. st. p. n. e. napustile svoju mati!nu domovinu. I u rimsko doba (sredina I. st. n. e.) se nailazi tako i na Parthene u provinciji Dalmaciji, naronitanski konvent (Plin. NH III, 143) i na Parthene u provinciji Makedoniji (Plin. NH III, 145). Postojanje dvije istoimene narodnosne skupine, u našem slu!aju Parthena, na razli!itim staništima me"usobno odvojenim širokim pojasevima teritorija koja su pripadala drugim narodnosnim zajednicama, sigurno je bilo rezultat cijepanja jedinstvene plemenske zajednice iz raznoraznih razloga, i odlaska jednog njenog dijela u potragu za novim staništima. Ju'ni Partheni su u vrijeme rimskog osvajanja Ilirije od druge polovine III. st. p. n. e. igrali zna!ajnu ulogu . Spomenuti Partheni su bili naseljeni uz i sjeverno od rijeke Škumbi (Cabanes, 2002, 34; 79; 149; ), na podru!ju koje je zahva#ao kulturni kompleks Glasinac-Mati, što bi podrazumijevalo da su i ju'ni Partheni do svoje helenizacije bili jedni od njegovih nosilaca. Razdvajanje naroda i plemena koji se nalaze na ni'em stupnju kulturnog, politi!kog i uop#e društvenoekonomskog razvitku, s tim da razdvojeni dijelovi zadr'e i svoje ime, odnosno na taj ga na!in rašire na više teritorija je vrlo !esta pojava. Najbolji primjer ovih podjela unutar jednog naroda nastalih seobama pojedinih njegovih dijelova, i to baš za period koji odgovara kasnijim periodima autarijatske egzistencije, nalazimo u slu!aju Kelta prilikom njihovog doseljavanja u Donju Panoniju i Balkan. Tako unutar te keltske mase mo'emo prepoznati i dijelove Belga, Insubra, Tektosaga, Tauriska, Boja, koji su se u nekom ranijem razdoblju otkinuli od svojih matica. I u ranom srednjem vijeku imamo Saksonce i u Britaniji i u Njema!koj, i Srbe i Hrvate i u srednjoj Europi i na Balkanu, pa zašto to, kada sagledamo sve usporedne podatke, onda ne bi mogao biti slu!aj i sa Parthenima, odnosno jednim od autarijatskih plemena. A uz to, i kod Ilira se nailazi na još jedan sli!an slu!aj odnosno istoimnosti dvije zajednice, pa tako imamo Amantine u isto!noj Slavoniji i prili!no ju'no skoro na granicama ilirskog svijeta i Epira. Na kraju je ipak potrebno ukazati i na !injenicu da se u Apijanovoj (aleksandrijskoj) verziji o postanku Ilira, Παρθω…, k#erka Ilira dovodi u sestrinsku vezu sa Autarijem, a ne kao jedan od njegovih potomaka. 322 App. Ill. 16 116 Mesihović, Autarijati, 2007 Naravno autarijatske «kne'evine» ne vode ratove izme"u sebe, nego i protiv vanjskih faktora, u prvom redu, susjednih i srodnih Ardijejaca, koji su jugozapadnim i ju'nim autarijatskim zajednicama predstavljali dugotrajnu konkurenciju na pašnjacima Bjelašni!kog masiva. Mo'da se i vijesti koje Pseudo-Aristotel i Apijan donose o slo'enoj korelaciji odnosa me"u ova dva srodna ilirska naroda, odnose upravo na ovo razdoblje, jer se iz njihovih podataka mo'e naslutiti da je njihova kohabitacija na grani!nom podru!ju trajala prili!no dugo i da je sukobljavanje imalo kroni!an karakter.323 Imaju#i u vidu tako dugotrajnije sukobljavanje na granici, mogli bi sa visokim stupnjem vjerojatno#e pretpostaviti da je ovo kroni!no sukobljavanje zapo!elo dosta rano i da je trajalo sve do kona!nog ujedinjena autarijatskih zajednica u jedinstveni politi!ki entitet. Problem odnosa Autarijata i Ardijejaca le'ao je u samoj osnovici njihovog gospodarstva, u sto!arstvu. Iako srodne po porijeklu i kulturi, ova dva ilirska naroda su predstavljala ljute konkurente u borbama za bogata ispašista Bjelašni!kog masiva i slana vrela neophodne za brigu o stoci. Na osnovu ostataka materijalne produkcije, o!igledno je vrijeme radilo za Autarijate. Oni su ubrzanije razvijali svoju društvenu, politi!ku i gospodarsku strukturu, dok su Ardijejske zajednice iako su bile bli'e primorju, zastajkivale u razvoju. I onoga trenutka kada se stvori jedinstveni autarijatski politi!ki organizam, sudbina stalnog grani!nog ratovanja dva konkurentna sto!arska naroda biti #e brzo odlu!ena. U VII. i VI. st. p. n. e. uslijed sve dinami!nijeg razvitka na mati!nom podru!ju, a unutarnji ratovi su samo jedna od manifestacija toga, zapo!inje i postupni prodor autarijatskih zajednica prema jugoistoku, i na Pešteru se ponovo javljaju tragovi nosilaca glasina!ke kulture (Latinsko groblje, tumulus I, tre#i horizont sahrana). Nalazi bron!anih vrhova za strijele skitskog tipa u nekoliko grobova u isto!noj Bosni, sugeriraju da je pored niza unutarnjih faktora (kulturni, ekonomski razvitak i pove#anje populacije) na proces ukrupnjivanja autarijatskih zajednica u teritorijalno ve#e kne'evine i plemenske saveze tijekom VII. i VI. st. p. n. e. uticao i jedan vanjski faktor. Pritisak Skita, a mo'da upada i naroda iz isto!nog Balkana koje su potiskivali Skiti,324 uticao je na autarijatske zajednice da se radi bolje i 323 324 Ps. Aristot. 138; Strab. Geo. VII, 5, 11; App. Ill. 3 Skiti su svojim prodorom na prostore današnje Ukrajine i isto!nog i srednjeg Podunavlja izazvali !itav niz etni!kih i narodnosnih poreme#aja, i pomjeranja poznatih u znanstvenoj literaturi pod nazivom «tra!ko-kimerska» seoba. ( o tra!ko-kimerskim i skitskim nalazima v. Garašanin M, 1973, 456-464; Gabrovec 1987, 18-19. Vasi#, 1987 C, 559-567 ) Spomenuta seoba, a i kasniji konstantni pritisci Skita mogu#e je da su uticali i na povla!enje autohtonih skupina prema jugozapadu (u današnje Pomoravlje i podru!je u'e Srbije) , gdje potiskuju ili preslojavaju zate!ene etnokulturne zajednice potekle od nekadašnjih nosilaca «'arnih polja» koji su se kretali moravskom saobra#ajnicom, izuzev grupe Donja Brnjica-Gornja Stra'ava. Ako bismo se mogli pouzdati u Herodotove podatke (IV, 11-12), u «tra!kokimerskoj» seobi koja je zahvatila prostore jugoisto!ne Europe, Kimerci uop#e nisu ni u!estvovali. Po Herodotu, 117 Mesihović, Autarijati, 2007 efikasnije zaštite uzajamno bolje povezuju istovremeno izgra"uju#i !vrš#u i stabilniju društvenu organizaciju. Kartiranje nalaza skitskih strelica potvr"uje mogu#e upade skitskih ratni!kih grupa sa sjevera ka jugu, kroz Srijem, zapadnu i jugozapadnu Srbiju325, gdje bi se vjerojatno ove skupine sukobile sa autarijatskim zajednicama. Konstantni upadi skitskih i drugih njima srodnih naroda sa donjeg Dunava na Balkan, sigurno su prestali sa uspostavom perzijske vlasti na isto!nom Balkanu, odnosno sa Darijevim pohodom na Skite. Uticaj Skita je vjerojatno imao izvjesne impulsa i na unutarnji politi!ki razvitka autarijatskih zajednica, posebno se odra'avaju#i na simboliku hijerarhijske sheme. Sjekire s dvije paralelne oštrice kao one prona"ene iz 1itluka, Ra'ana i Arareve gromile predstavljaju i karakteristi!an inventar skitskih nekropola u Transilvaniji i Potisju.326 Ovo direktno potvr"uje da je skitska društveno-politi!ka organizacija i struktura sigurno bar djelomi!no u nekim elementima (za sada potvr"eno samo u tipologiji simbolizma) uticala na politi!ki razvitak strukture i institucija kod autarijatskih zajednica. Skitska politi!ka organizacija se u VII. i prvoj polovini VI. st. p. n. e. sigurno nalazila na ve#em nivou razvitka nego ona kod autarijatskih zajednica. Zato nas i ne treba !uditi da nalaze ovih sjekira upravo nalazimo na sjeveroistoku mati!nog teritorija jer su autarijatske zajednice koje su ga naseljavale i prve dolazile u kontakt (kako se !ini najviše neprijateljski) sa Skitima, od kojih su i preuzele novi tipski oblik za ve# prisutni simbolizam bojne sjekire. Da je bio primjetan skitski uticaj na na na!in 'ivota viših slojeva društva u autarijatskim zajednicama na sjeveru i istoku potvr"uje i nalaz uzda iz konjske opreme iz OsovaPapratnica koja je tipi!no isto!nopanonska.327 Ujedinjene; Proces društvenog uslo'njavana i unifikacije autarijatskih zajednica, naro!ito ja!a ukoliko se pribli'avamo kraju VI. st. p. n. e. Unifikacija, odnosno ujedinjavanje zajednica koje #e tvoriti autarijatski narod manifestira se ne samo u novim elementima materijalne kulture nego i u nekim elementima duhovnog sa'imanja. Postoji i mišljenje da je proces objedinjavanja srodnih zajednica na glasina!kom kulturnom podru!ju vodilo pleme koje je nosilo naziv Autarijati, da bi se nakon procesa ujedinjavanja taj termin proširio na !itavu narodnosnu zajednicu.328 Ovo je dosta diskutabilno pitanje, jer bi pretpostavljalo nepostojanje bilo kakve svijesti o kulturnom, etni!kom i Kimerci, ili bar njihova glavnina, su u Malu Aziju prodrli kre#u#i se preko Kavkaza, a ne preko Balkanskog poluotoka. Vjerojatno su u!esnici «tra!ko-kimerske» seobe bile zajednice isto!nog Podunavlja i Ukrajine koje bi više-manje bile srodne i sa glavninom Kimerske narodnosne zajednice. 325 Vasi#, 1987 C, 565 326 Jovanovi#, 1979 B, 67 327 Benac- Covi#, 1957,14; Jovanovi#, 1979 B, 67 328 1ovi# 1967, 114 i .Papazoglu, 1969, 118 Mesihović, Autarijati, 2007 narodnosnom srodstvu i pripadnosti zajedni!koj kulturnoj sferi me"u zajednicama koje su naseljavale prostor rasprostiranja sjeverne varijante glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba unutar koje primje#ujemo tako veliku srodnost i koheziju i prije samo ujedinjavanja i stvaranja jedinstvenog politi!kog entiteta. Zajedni!ka svijesti i izvedeno iz nje zajedni!ko ime nisu morali zavisiti samo o postojanju nekog politi!koga entiteta ili bilo kakve druge društvene zajednice, oni su mogli egzistirati i u sredinama i skupinama koje se nisu nalazile politi!ki ujedinjene zavise#i i baziraju#i se na nekim drugim faktorima a ne samo politi!kim, kao što su zajedni!ka kultura, porijeklo, prostor 'ivljenja, jezik, religija, na!in 'ivota, ideologija i sl. Heleni su klasi!ni primjer, jer iako nije bio prisutan faktor politi!kog jedinstva, oni su imali dosta razvijenu i istaknutu svijest o zajedništvu, uklju!uju#i i zajedni!ko ime koje nije bilo monopol samo jednog polisa ili samo nekog helenskog plemena i polisa.329 Uostalom imamo i zemljopisno bli'i primjer u slu!aju Liburna, !ije ime imamo osvjedo!eno da postoji još u VIII. st. p. n. e. (734. god. p. n. e.) i kao tako egzistira sve do rimske pacifikacije zapadnog Balkana.330 Zašto to onda ne bi mogao biti slu!aj i kod drugih zapadnobalkanskih autohtonih narodnosnih zajednica, npr. kod Autarijata i Dezitijata. Ime zajedni!kog politi!kog entiteta ni u protohistorijskom ni u anti!kom svijetu nije moralo automatski zna!iti da je došlo i do terminološke prevlasti imena plemena koje je izvršilo ujedinjene. Najbolji primjer je egzistencija Ilirske kraljevine iz III. i II. st. p. n. e. Nijedan anti!ki pisac taj politi!ki entitet koji je ve# imao i neke karakteristike dr'avnosti, ne naziva po narodu ili plemenu iz kojeg je potekao vladaju#i rod (npr. ardijejski) i koje je izvršilo ujedinjene, nego uvijek upotrebljava skupni pridjev ilirski. I u slu!aju zajednica koje su bili nosioci sjeverne varijante glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba mogli bismo pretpostaviti da je i prije njihovog politi!kog ujedinjena postojala me"u njima svijest o zajedništvu i nominirana oznaka za to «zajedni!ko». U prilog ovoj konstataciji govorila bi nam, jedinstveni prostor 'ivljenja, jedinstvo materijalne kulture te istovremenost razvitka i ekonomskog poleta na !itavom kulturnom podru!ju u starijem 'eljeznom dobu, isti ili dosta sli!an obrazac društvenog i duhovnog 'ivota i napose njegovog izra'avanja. I naravno nigdje ne raspola'emo sa !injenicama na osnovu kojih bismo mogli tvrditi da je do politi!kog objedinjavanja došlo odjednom. Sve ukazuje na to da je i proces politi!kog objedinjavana, kao 329 Iako je samo porijeklo helenskog imena vjerojatno izvedeno prema Hellas u Tesaliji. 330 I Daorse spominju pod njihovim imenom i Hekatej (Bojanovski, 1988, 32) i Plinije Stariji, pa i Klaudije Ptolemej u prvoj polovini II. st. n. e., zna!i i da na njihovom primjeru nalazimo ime jednog narodnosnog i politi!kog fenomena na prostorima Ilirije osvjedo#eno u kontinuiranom postojanju od skoro 650 godina. A i to što ih spominje i prepoznaje pod daorskim imenom još Hekatej zna!i da su oni do kraja VI. st. p. n. e. ve! bili formirani kao narodnosna i politi!ka zajednica. 119 Mesihović, Autarijati, 2007 uostalom i !itav kulturni razvitak glasina!ke grupe tekao postepenim evolutivnim putem. U sklopu toga bismo mogli i pretpostaviti i da je i u starijem 'eljeznom dobu, u fazama koje su neposredno prethodile nastanku jedinstvenog politi!kog entiteta postojalo i ime kojim se izra'avala zajedni!ka svijest i zašto to ne bi moglo biti ime Autarijati.331 Od druge polovine VI. st. p. n. e. ovaj proces politi!kog objedinjavanja primje#uje se i u jednoj vidljivoj pojavi u izrazu materijalne kulture, jer se broj kne'evskih dinastija po!inje da smanjuje, što #e u posljednjim decenijima stolje#a rezultirati i postupni nestankom kne'evskih grobova u jugoisto!noj Bosni, Sve rje"e naila'enje na kne'evske grobove u jugoisto!noj Bosni jasno sugerira da dolazi do opadanja snage lokalnih dinasta i rodovske aristokracije. Nasuprot smanjivanju kne'evskih grobova, kako se ide ka kraju stolje#a sve se više pove#ava broj ratni!kih grobova, što ukazuje na porast broja ratnika koji su sada vjerojatno pod!injeni samo jednom knezu. Nesumnjivo se u tim decenijima odigravaju posljednji !inovi «unutarnjih ratova». Jedna od dinastija je sigurno uspijevala da se nametne za hegemona !itavoj Autarijatskoj narodnosnoj zajednici. Svoju pove#anu mo# i autoritet, ve#i teritorij i brojniju populaciju koju je kontrolirala «dinastija-hegemon» morala je da potvr"uje i pove#anjem broja ratnika. Pove#anje broja ratni!kih grobova ilustrira ujedno i jako utisnutu ratni!ku tradiciju u kulturu autarijatskih zajednica, koja je nakon završetka «unutarnjih ratova», morala svoj daljnji smisao prona#i okretanjem prema drugim prostorima, odnosno otpo!injanjem ekspanzije na neautarijatske zemlje. Na ubrzanje procesa ujedinjena autarijatskih zajednica u jedan politi!ki entitet, posebno #e uticati pojava jednog stranog faktora koji se datira na sami kraj VI. st. p. n. e. stavljaju#i to!ku na politi!ku unifikaciju Autarijata. Ovaj faktor je odigrao veliku ulogu u preorentiranju i preobra'aju sporog evolutivnog razvitka ve#ine nehelenskih balkanskih naroda koji je tako bio naglo ubrzan sa promjenama na istoku i jugu poluotoka. Perzijskim zaposjedanjem Male Azije i nametanjem vlasti nad maloazijskim Grcima, mijenja se geo-politi!ka i privredna situacija na širem Isto!nomediteranskom podru!ju. Perzijanci sa Feni!anima zatvaraju isto!na tr'išta Grcima. presijecaju#i tako tradicionalne trgova!ke puteve. Europski Grci sada te'ište svoje pa'nje i trgovine prebacuju na Zapad, tra'e#i nova tr'išta i me"u barbarskim narodima Balkana, otvaraju#i unutrašnjost poluotoka. Istovremeno se i etrurska trgovina, sve više sa pomorske, preorijentira na 331 Za razliku od Autarijata, proces politi!kog objedinjavanja Makedonaca koji je vodio rod Argeada mo'e se dobro pratiti u pisanim vrelima. U slu!aju Makedonaca raspola'emo i sa vijestima koje govore o otporu pojedinih plemena procesu unifikacije. Tako je poznat i slu!aj sjeverozapadnog makedonskog plemena Linkesta koje se dugo odupiralo objedinjavanju makedonskih plemena, pokušavaju#i da zadr'i svoju nezavisnost. Thucyd. IV, 124-128; Aristot. Politica V, p, 1311 b; Strab. Geo. VII, c 326 Cabanes, 2002, 60-63 120 Mesihović, Autarijati, 2007 kontinentalnu. 332 Naznake pove#anog interesovanja etrurskih trgovaca za podru!je Bosne i Hercegovine u ovom periodu se nailazi u nalazima umbro-etrurskog pisma, i ve#eg broja nalaza etrurske i uop#e italske provenijencije u Podu kod Bugojna,333 Situacija na Balkanu se dodatno dramatizira kada Perzijska osvajanja zahva#aju i ovaj poluotok. Perzijanci stavljaju pod svoju kontrolu dobar dio isto!nih oblasti Balkana Trakiju i Makedoniju. Darije koristi zaposjednute oblasti poluotoka kao bazu za svoj neuspješni skitski pohod, a njegov sin Kserksov pohod na Grke. Prisustvo stranog faktora na Balkanu, jonska buna i perzijski pohodi na europske Grke i gr!ko-perzijski rat poremetili su ustaljeni ritam 'ivota i to ne samo onih naroda koji su se našli u najtješnjem kontaktu sa novonastalim prilikama. Procesi koji su nastupili kao posljedica Perzijske pojave u blizini, na granicama i unutar samog poluotoka, najve#i intenzitet su imali na isto!nim i ju'nim krajevima poluotoka. Udaljavaju#i se od ovih balkanskih oblasti opadao je i intenzitet i kvalitet procesa pokrenutih perzijskom pojavom. Sve je to kao posljedicu imalo pojavu sve ja!e kohezije unutar narodnosnih zajednica na Balkanu. Samo u tome kontekstu treba promatrati i nastanak takvih zajednica kakav je bio Delski pomorski savez koji se kasnije transformirao u Atensku pomorsku dr'avu (arhe), Odriska kraljevina (od kraljeva Teresa i njegovog sina Sitalka), pa u neku ruku i Makedonija. Sve to govori da na kraj VI. st. i prve godine V. st. p. n. e. mo'emo datirati stvaranje i jedinstvenog autarijatskog politi!kog entiteta.334 Postojanje jedinstvenog autarijatskog politi!kog entiteta u vrijeme i poslije ekspanzije potvr"uju i pisana vrela u kojima se spominju autarijatske granice. Pseudo-Aristotel i Strabon tako spominju zajedni!ku granicu Autarijata i Ardijejaca.335 U Arijanovoj Anabazi nalazimo i spomen "svojim granicama" koji se odnosi na Autarijate.336 Nije potreban potpuniji dokaz da su Autarijati za PseudoAristotela, Strabona i Arijana, odnosno njihova vrela predstavljali jedinstven politi!ki entitet.337 332 Palavestra. 1984, 3 333 1ovi#, 48-65, 1965 A; Isto, 121-129, 1975; Isto, 170-181, 1983 A; Isto, 433-457, 1983 C; Šalabali#, 35-45, 1967; 334 1ovi#, 1967, 110 335 Ps. Aristot. 138; Strab. Geo. VII, 5, 11 336 Arr. Anab. I, 5, 1-4 337 Izraz «plemenski savez» dr'imo neprimjerenom terminološkom oznakom za politi!ko-društveni okvir u kojem su 'ivjeli Autarijati u periodu od kraja VI. st. do kraja IV. st. p. n. e. Spomenuti izraz implicira da je rije! o nekoj labavoj, privremenoj društveno-politi!koj organizaciji sa provizornim i ad-hoc zajedni!kim institucijama, savezu više manjih nezavisnih jedinica primarno rodovsko-plemenske organizacije (sa krvno-genetskim dosta izra'enim vezama). koje bi po potrebi stvarali takav savez. 2-stoljetno postojanje Autarijatske politi!ke cjeline, njena unutarnja kohezija i snaga, ali ne u dr'avotvorno obliku i smislu zahtijevaju za svoje terminološko odre"enje neki adekvatniji termin nego što su to izrazi «plemenski savez», «savez plemena» i sl. Zbog toga smatramo najprimjerenijim da iz !itavog spektra terminoloških izraza koji se upotrebljavaju za ozna!avanje i definiranje politi!ke organizacije, u slu!aju Autarijata iz 121 Mesihović, Autarijati, 2007 perioda kraj VI. st.- kraj IV. st. p. n. e. upotrebljavamo izraz→politi!ki entitet.. Sa ovim izrazom bi se na najlakši na!in mogla premostiti praznina izme"u stupnjeva politi!kog razvitka koje je i u stvarnom smislu plemenski savez i dr'ave. Tako bi se pod izrazom politi!ki entitet mogla definirati nadplemenska organizacija bez duboko ugra"enih i prepoznatljivih formi i institucija dr'avotvornosti u svoje bi#e ali koja ipak ima trajniji karakter i koju karakteriziraju; a) jasna svijest o neophodnosti njene stalne i kontinuirane a ne ad-hoc egzistencije b) svijest o pripadnosti više-manje jednoj odre"enoj teritoriji, koju smatra ekskluzivno samo svojom. (Kod onih narodnosnih i politi!kih zajednica koje su se nalazile u pokretu, ova svijest je mogla biti kompenzirana sa postojanjem svijesti o potrebi pripadnosti jednoj teritoriji, o !emu #e biti detaljnijeg govora ni'e) c) svijest o neophodnosti postojanja izvjesnih stalnih institucija i unutarnje organiziranosti d) izgra"eni i funkcionalan sustav i “osje#aji” pripadnosti ili lojalnosti jednom politi!kom tijelu. Zna!i politi!ki entitet je onaj dostignuti stupanj politi!ke organiziranosti jedne narodnosne, društveno-gospodarske i kulturne zajednice i kojeg zbog njegovih gore spomenutih karakteristika ne mo'emo nazvati ni plemenski savez ni dr'ava i koji je od strane drugih politi!ko-narodnosnih zajednica prepoznat i priznat kao jedna zasebna politi!ka cjelina. Da protohistorijskom razdoblju, i to 'eljeznom dobu, upravo najviše odgovara onaj stupanj društveno-politi!ke organizacije koji bismo mogli nazvati →politi!ki entitet dokazuju pored Autarijata i druge bli'e narodnosne i politi!ke zajednice kao npr. Dezitijati za koje se isto zahvaljuju#i pisanim vrelima mo'e sa velikim stupnjem vjerovatno!e predpostaviti da su (na prijelazu iz stare u novu eru) imali jedinstveni politi!ki entitet, zatim Dardanci, Tribali, Delmati, Odrizi, Skordisci, i Dakija za vladavine Bojrebiste pa i “Ilirska dr'ava”, Makedonija i Epir (Mološani) su po svojoj unutarnjoj politi!koj organiziranosti prvobitno više nalikovale politi!kim entitetima gore spomenutih naroda nego ure"enim dr'avama anti!kog Mediterana. Pa i mnogobrojni galski narodi koje spominje Cezar su prilikom rimskog zaposjedanja transalpinske Galije su imali onaj dostignuti stupanj društveno-politi!ke organiziranosti koji bismo mogli nazvati politi!ki entitet. (npr. Heduanci, Helveti, Arverni, Belgi, itd.), kao uostalom i pojedini italski narodi u svojoj protohistorijskoj fazi (Samniti, Lukanci, Umbri, Marsi). Mo'e se slobodno tvrditi i da su i Grci i Rimljani prošli kroz fazu politi!kog entiteta (koja je iz raznoraznih razloga definitivno vremenski trajala kra#e nego kod svih gore spomenutih naroda, izuzev Makedonaca). Specifi!an oblik je imala politi!ka organizacija npr. Cimbra i Teutona koji su se nalazili u pokretu i koja je sadr'avala u sebi sve gore karakteristike politi!kog entiteta, izuzev svijesti o pripadnosti više-manje jednoj odre"enoj teritoriji, koju smatra ekskluzivno samo svojom. Umjesto nje oni su imali svijest o potrebi pripadnosti jednoj teritoriji, što se dokazuje njihovim zahtjevima da im se dodijeli odre"eno zemljište za nastanjivanje. Ova potreba je u stvari predstavljala surogat svijesti o pripadnosti više-manje jednoj odre"enoj teritoriji, odnosno ona bi se razvila u onim okolnostima kada bi odre"eni politi!ki entitet bio prisiljen uslijed raznoraznih okolnosti (od kojih je naj!eš#e bio prisutan faktor vanjskog pritiska) da napusti svoja dotadašnja zemljišta. Ovakav surogat do'ivjeti #e i sami Autarijati i to na kraju svoje egzistencije kada su bili prisiljeni da se pokrenu iz svojih prebivališta, ali kojom prilikom #e uspjeti da sa!uvaju svoju politi!ku organizaciju. 1ak su i one zajednice koje su u tijeku razvitka svoju politi!ku organizaciju preobrazile u dobro organiziranu i stabilnu dr'avu dopuštale mogu#nost da promijene svoj teritorijalni okvir. Pa je tako Temistokle zaprijetiosvojim saveznicima da ako ne stupe u bitku kod Salamine 480. god. p. n. e. da #e Atenjani (koji su se u tom momentu nalazili izbjegli iz Atike) na svojim brodovima napustiti Gr!ku i ostaviti saveznike same na milost i nemilost Perzijske vojske i mornarice i da #e se naseliti na jugu Italije. Zanimljivo je u tom pogledu Temistoklova re!enica “…Naša domovina (dr'ava) ona je ovdje na 200 brodova…”, koja predstavlja klasi!an primjer postojanja 122 Mesihović, Autarijati, 2007 Zanimljivo je spomenuti da su se u principu na gotovo sli!an na!in i samnitska plemena organizirana u formacije toutotouto-a tijekom V. st. p. n. e. ujedinila u Samnitsku Ligu (samnitski politi!ki entitet) da bi se onda uslijed intenzivnog društvenog razvitka i prelaska na nove forme gospodarskog ure"enja i taj entitet pokrenuo u ekspanziju. Ako bi se sudilo samo po dostignutom stupnju i veli!ini produkcije dostupne materijalne kulture koju je podru!je svake od kne'evskih «dinastija» zauzimalo, mogli bismo smatrati da je «Ilija!ka dinastija» bila najbitniji faktor u procesu koji #e se završiti ujedinjenjem Autarijata. Arheološka gra"a, a posebno oru'je i oru"e ( najizrazitiji primjeri; tip bojnih sjekira s dva paralelna sje!iva i krampe) prona"ena u kne'evskim grobovima koji pripadaju «dinastiji sa visoravni» pokazuju veliku sli!nost, skoro podudarnost, sa istovrsnim oblicima na"enim u Ra'anima i u grobovima iz Romaje.338 Materijal iz Ararevih gromila prili!no podsje#a i na materijal prona"en u Atenici. Male fibule sa trapezastom no'nom plo!om (slika 25) su prona"ene i u Ararevoj gromili i u Godljevu i Krivoj Reci. Izme"u Arareve gromile i Atenice sli!nost se ogleda i u izvo"enju konstrukcije na oba mjesta, kada je tumul bio zasut do izvjesne visine, pa se tek onda pristupilo izvršavanju pogrebnih obi!aja.339 I nalazi trolisnih skitskih strelica «skitskog» tipa iz 1itluka mo'da i svijesti o pripadnosti odre"enom prostoru (kao za!etku principa eksteritorijalnosti odre"enih objekata) ne samo u smislu zemljišta. Ina!e i Cimbri i Teutoni i oni ostali etni!ki i narodnosni elementi koji su se sa njima kretali, kretali su se u velikoj masi (procjene se kre#u od više stotina hiljada ljudi) 13 godina od Dunava do Ebra i od Sene do rijeke Po. Sli!no kao i Cimbre i Teutone mo'emo promatrati i rani politi!ki razvitak Gota, Burgunda i Vandala. Svi spomenuti narodi u na!elu u svome bi#u nisu bili nomadski, sto!arski narodi onoga tipa kao što su to bili npr. Huni, nego zemljoradni!ke zajeednice. Naravno ne bi trebalo isklju!ivati ni mogu#nost da je u predentiteskoj fazi dolazilo do stvaranja privremenih saveza me"u pojedinim autarijatskim plemenima ili kne'evinama radi ostvarivanja nekih zajedni!kih ciljeva i interesa (vojnih-npr. u svrhu ratova sa Ardijejcima ili obrane od Skitskih upada, gospodarskih ili nekih drugih). A mogu#e je da je iz jednog ovakvog saveza koji je postojao tijekom druge polovine VI. st. p. n. e. proizašao i autarijatski politi!ki entitet. Jedan sli!an društveno-politi!ki razvitak, istina duboko u povijesnom razdoblju, mo'emo pratiti u procesu nastanka crnogorske dr'ave. Savez crnogorskih i brdskih plemena okupljen oko cetinjskog vladike (zna!i okupljen na !isto religioznoj osnovi) je prvo prerastao od po!etka XVIII. st. u politi!ki entitet, zna!i !vrš#u politi!ku jedinicu kojoj su njeni sastavni dijelovi bili subordinirani, a me"u njima samim postojala su pravila me"usobnih odnosa koja su proizilazila uslovno re!eno iz !injenice postojanja politi!kog entiteta, odnosno iz njega samog a ne na osnovu nekog adhoc dogovaranja plemena, tj. njihovih predstavnika. Taj entitet je tek sredinom XIX. st. prerastao u crnogorsku dr'avu. 338 v. poglavlje o Pokretnom materijalu. 339 Na obi!aj razbacivanja priloga na široj površini primijenjen u Atenici Sjeverskom, 123 se nailazi i na primjeru tumula VII u Mesihović, Autarijati, 2007 na svoj na!in potvr"uju mogu#u usmjerenost predstavnika spomenute dinastije prema istoku. Ipak najzanimljiviji dokaz za predstavljaju primjerci narukvica od bron!anog lima ukrašenih geometrijskim motivima izvedenim ukucavanjem na"enim u Ararevoj grobnici, koje po svome tipološkom karakteru predstavljaju direktnu prete!u «mramora!kim» pojasevima. I lokalitet Potpe#ine gdje je do sada prona"eno najviše primjeraka narukvica od bron!anog lima udaljen je samo 1,5 km od Arareve gromile, i nesumnjivo su i pokojnici koji su (u istom periodu) sahranjeni i u Potpe#inama i u Ararevoj gromili, pripadali istoj zajednici. Me"utim Konogovo, gdje je na"ena srebrna naušnica koja je opet ne samo po tipu nego i po vrsti metala podudarna sa objektima od metalnog lima prona"enim u vladarskim grobovima se nalazi u «Ilija!koj» zoni, a i lokalitet Mioši#i (kod Pala) gdje su tako"er prona"ene narukvice istog tipa kao u Ararevoj gromili i Potpe#inama se nalazi na krajnjem zapadu autarijatsko-«glasina!kog» podru!ja, na glavnom putu ka sarajevskom polju, što podrazumijeva da je bio orijentiran prema dolini Pra!e. U Ararevoj gromili su prona"eni i astragalni pojasevi koji su isto rasprostranjeni u zapadnoj Srbiji, a vjerojatno su ih preko ilirske populacije kojoj su se nametnuli primili Kelti, tj. Skordiski naseljeni u Donoj Panoniji. I ovo kao da na neki daleki i indirektni na!in pokazuje da je visoravan bila izvorište objedinjavanja Autarijata. U Ararevoj340 grobnici prilozi su uostalom i nešto bogatiji u odnosu na druge, ranije kne'evske grobove iz jugoisto!ne Bosne (Ilijak, Osovo, 1itluk). Ovdje se odstupilo i od ustaljenog skeletnog sahranjivanja i primijenilo se spaljivanje be'ivotnog tijela kneza. ali je zajedno sa njim sahranjen inhumacijom i njegov sluga ili rob (koji je vjerojatno bio 'rtvovan). I na!in sahrane incineracijom uglednog pokojnika obavljen u Ararevim gromilama je identi!an sa na!inima sahrane spaljivanjem u Atenici i vladarskom grobu u Pilatovi#ima.341U Pilatovi#ima su sli!no kao u Ararevoj gromili, otkriveni centralni grob sa spaljenim pokojnikom i periferni skeletni grob.342To bi sa svoje strane govorilo u prilog povezanosti kne'evske «dinastije sa visoravni» sa autarijatskom «vladarskom dinastijom», !iji su predstavnici tijekom perioda kraj VIprva polovina V. st. p. n. e. sahranjeni u Atenici, Pilatovi#ima i Novom Pazaru. Uostalom potrebno je ista!i još jednu dodatnu !injenicu koja bi govorila u prilog ve#eg zna!aja «dinastije sa visoravni» u razvitku vrhovnog vladarskog sloja u autarijatskom politi!kom 340 Ime Arareva gromila na Glasnicu izvodi se od re#i arar, koja se o!uvala u albanskom i još uvijek ozna!ava humku. 1orovi#, 1925; 341 Palavestra, 1984, 23; 64 Materijal iz vladarskog tumula iz Pilatovi#a je neobjavljen. Palavestra 1984, 56-57; Spomenuti tumul iz Pilatovi#a je za razliku od vladarskih tumula iz Atenice, Novog Pazara i Pe!ke Banje uklopljen unutar nekropole; me"utim po svim ostalim karakteristikama on mo'e zaslu'ivati naziv vladarskog tumula. 342 Palavestra, 1984, 81 124 Mesihović, Autarijati, 2007 entitetu-kne'evski grobovi koji pripadaju «dinastiji sa visoravni» i 1itluk i Arareva gromila najmla"e, (posebno ovaj drugi !iji se nastanak datira na sami kraj VI. st. p. n. e.) i vremenski najbli'e vladarskim grobovima u odnosu na ostale kne'evske grobove u jugoisto!noj Bosni. Sjeveroistok mati!ne teritorije ina!e pokazuje tijekom VI. st. p. n. e. ubrzaniji politi!ki razvitak, što je sigurno bila posljedica skitskog pritiska kojem su autarijatsko-ilirske zajednice na sjeveru i istoku od Drine bile najizlo'enije. To je primoralo ove zajednice da se «pregrupiraju», u!vrste unutarnju strukturu i mo'da se i me"usobno po!nu uvezivati, tako pokre#u#i prvi korak ka stvaranju politi!ki jedinstvene autarijatske zajednice. Tek nakon uvezivanja sjevernih zajednica proces ujedinjena bi zahvatio i zajednice na jugu. Mo'da bi se upravo !injenicom da je okrupnjavanje po!elo na sjeveru mogle objasniti podudarnosti i sli!nosti u materijalnoj kulturi me"u lokalitetima na «visoravni» i onima isto!no od Drine. Upada u o!i u slu!aju Arareve gromile, i to da ovaj kne'evski grob, iako je okru'en sa nizom nekropola nije bio sastavni dio ni jedne od njih, za razliku od ostalih kne'evskih grobova iz jugoisto!ne Bosne koji su bili sastavni dijelovi ve#ih nekropola tumula. Kne'evski grob u 1itlucima koji je od Arareve gromile stariji par decenija se nalazi unutar ve#e nekropole tumula i !ini njen sastavni dio. Zna!i da se u vremenu izme"u nastanka kne'evskog groba u 1itlucima i onog u Ararevoj gromili dogodila korjenita kvalitativna promjena poimanja kne'evske/vladarske institucije, ako ne na !itavom autarijatskom podru!ju, a ono bar na prostoru koji je zauzimala «zajednica sa visoravni». Kao da se u slu!aju Arareve gromile ve# po!inje da o!itava ona glavna distinkcija izme"u kne'evskih i vladarskih tumula/grobova. Dok se lokalni knezovi sahranjuju u okviru iste nekropole, nekada i u istim tumulima kao i ostali njihovi suplemenici, vladari se sahranjuju izdvojeno od nekropola na posebnom samo za tu priliku izabranom zemljištu i sa posebno kompliciranim ritusom, !ime i na taj na!in isti!u svoju posebnost u odnosu na obi!ne «smrtnike». Ustvari ta izdvojenost vladarskih tumula/grobova u odnosu na tumule i nekropole u kojima se sahranjuju «obi!ni» sunarodnici, te je i jedna od bitnijih vidljivih razlika izme"u institucija lokalnih knezova i vladara, odnosno njihovo iznimno bogatstvo pokazuje da se dogodila kvalitativna izdvojenost odre"enih porodica i rodova u odnosu na ostatak stanovništva kojem je u narodnosnom smislu pripadala.343 To jasno pokazuje da je i u svijesti Autarijata postojala odre"ena distinkcija u odnosu na nekadašnji status lokalnih, plemenskih prvaka i op#eautarijatskih, narodnih prvaka, makar i 343 Sli!na pojmovna distinkcija primjenjuje se i u slu!aju I Avarskog Kaganata, u kojem se isto razlikuju kaganski (tj.vladarski) i kne'evski grobovi. (Arheologija, Gavela, 1997, 197-198). I u ovom slu!aju grobovi avarskih vo"a su situirani van klanske nekropole. 125 Mesihović, Autarijati, 2007 op#eautarijatska dinastija proizašla iz jedne od lokalnih dinastija. Za razliku od kneza, vladar je u'ivao znatno ve#i ugled, mo# a mo'da, kao što pokazuju «mramora!ki» pojasevi i religiozni oreol. Njegov polo'aj je bio na neusporedivo ve#em stupnju nego što je to bio stupanj njegovih predaka. Samim tim je pozicija vladarske institucije, odnosno pojedinaca koji su je obnašali i sa kojom su se u o!ima Autarijata identificirali, bila nešto drugo od lokalnih knezova. Zbog spomenute !injenice smo i smatrali neophodnim da uvedemo terminološku distinkciju knez-vladar, kako bi na najlakši na!in objasnili sadr'insku razliku izme"u dvije institucije. Nova, vladarska, institucija se odlikovala i u novim estetskim shva#anjima njenih nosilaca; oni sada nose odijela protkana zlatnim i srebrnim aplikacijama i zlatne ili srebrne pojaseve sa magijsko-religijskim simbolima, narukvice ve#ih dimenzija, kape i ogrta!e iski#ene zlatnim dugmadima i privjescima, šljemove i oklope oboga#ene zlatnim i srebrnim aplikacijama, a upotreba gr!ko-italske fine keramike, uvoznog bron!anog posu"a i obi!nog luksuznog nakita je prelazila sve granice. Vladar je zna!i i svojom svakodnevnom pojavom, koja je «zra!ila» sa raskošju i luksuzom, u svijesti Autarijata zasjenjivao nekadašnje «skromne» lokalne knezove. 126 Mesihović, Autarijati, 2007 Ekspanzija Kontinuirani gospodarski i društveni razvitak Autarijata tijekom više stolje#a, i napose stvaranje jedinstvenog politi!kog entiteta rezultirali su posljedicama ne samo po Autarijate nego i na njihovo susjedstvo. Vjerojatno je, usljed razvoja, došlo i do znatnog porasta stanovništva a i do akumuliranja takve energije na uskom autarijatskom i glasina!kom kulturnom arealu da se ona neminovno morala disperzirati na okolne zemlje. I 'elja za kontrolom trgova!kih puteva kojima se kretala razmjena sa mediteranskim kulturama je le'ala u motivaciji za ekspanzijom. Porast potra'nje i ponude na autarijatskom mati!nom teritoriju zahtijevao je da se radi bolje i bogatije trgovine uspostavi kontrola i nad trgova!kim komunikacijama. O tome dovoljno govori veliki broj na"enih uvoznih luksuznih i prakti!nih predmeta u razdoblju Halštata D ( po Garašaninovoj kronologiji).344 Stvaranje jedinstvenog, stabilnog i mo#nog politi!kog entiteta je bio jedan od najva'nijih preduvjeta za ekspanziju širokog obujma. Da nije postojao autarijatski politi!ki entitet teško da bi autarijatska ekspanzija uop#e bila mogu#a. Politi!ko jedinstvo narodnosne cjeline i smanjivanje lokalnih partikularizama neminovno ima kao posljedicu i stvaranje jake vojne snage. Porast zna!aja i ja!anja vojne snage ilustrira veliki broj ratni!kih grobova. Sve su to preduvjeti za otpo!injanje i preduzimanje ratni!kih pohoda. Oni ne#e imati samo karakter plja!kaških upada, nego i razgranatih osvaja!kih i hegemonisti!kih pohoda prema susjednim narodima, kako na one sa kojima imaju zajedni!ko ilirsko porijeklo tako i na neilirske narode. Ranije konstantno ratovanje za vrela i slane i slatke vode, pašnjake, plodne rije!ne doline bilo da su se sukobljavali !itavi narodi ili samo pojedina njihova bratstva, klanovi ili plemena, sada se pretvorilo u znatno ozbiljniji rat sa karakterima ekspanzije na susjedna podru!je, te'e#i i uspostavi kontrole nad tim podru!jima. Tijek i vrijeme ekspanzije Jedino što sa sigurnoš#u mo'emo tvrditi u vezi autarijatske ekspanzije jeste da je ona nepobitna !injenica i da se desila u jednom odre"enom vremenskom periodu na odre"enom balkanskom prostoru. Sve ostalo je predmet tuma!enja pisanih vrela i ostataka materijalne kulture. Prvo !emo se osvrnuti na pisani materijal. Strabon na dva mjesta spominje autarijatsku mo#. Prvo ih navodi zajedno sa Ardijejcima i Dardancima kao narodima koji su ranije bili najmo#niji me"u Ilirima.345 Na drugom mjestu Autarijatima se posve#uje cjelokupno poglavlje i u uvodu se 344 Garašanin M, 1957, 46 i d. 345 Strab. Geo. VII, 5, 6 127 Mesihović, Autarijati, 2007 navodi da su oni nekada bili “najve#i i najmo#niji” (µέγιστον καì ᾄριστον) ilirski narod.346 Apijan opet samo uzgred navodi da su Autarijati bili najbolji na kopnu.347 Iako se njegov podatak odnosi na prili!no kasnije razdoblje, i kod Orozija saznajemo da je i Kasander poznavao snagu i veli!inu (virtutem et multitudinem) autarijatskog naroda, iako je taj podatak vjerojatno bio reminisencija na Autarijate starijih vremena, a ne one iz Kasandrovog doba.348 Pisana gra"a potvr"uje i pravce autarijatske ekspanzije u samo dva smjera; isto!ni prema Ibru i Pomoravlju, u pravcu teritorije Tribala349 i ju'ni na planinskom podru!ju i prema isto!noj Hercegovini, odnosno na podru!je Ardijejaca.350 To nipošto ne zna!i da se ekspanzija i uvjetovana sa tim hegemonija Autarijata desila samo na isto!nom i ju'nom pravcu. Zbog Pseudo-Skilaksovog smještaja Autarijata u blizinu Skadarskog jezera, ne bi trebalo iz ovog odre"ivanja smjerova autarijatske ekspanzije na osnovu vrela isklju!iti i jugoisto!ni pravac, uz doline Tare i Pive prema dolini Mora!e i Drimu te Skadarskom jezeru.351 Zbog toga što nijedno vrelo, pa i kada govori o prodorima i pobjedama Autarijata, izri!ito ne navodi autarijatsku ekspanziju prema ovom podru!ju, mogli bismo sa prili!no velikim stepenom obazrivosti tvrditi da se ova faza ekspanzije desila prije ve# spomenutih pravca ekspanzije. Strabon opet spominje da su Autarijati zavladali i drugim Tra!anima i Ilirima,352 me"utim on se zadovoljava samo spomenutom konstatacijom i ne pojašnjava kojim su to drugim ilirskim i tra!kim narodima Autarijati pored Tribala zagospodarili, ostavljaju#i to pitanje u sferama naših špekulacija i dokazivanja. Kada se obra"uje autarijatska ekspanzija trebalo bi isklju!iti mogu#nost da je ona bila motivirana nekim imperijalnim motivima, ili 'eljom za regionalnim gospodstvom ili za stvaranje nekog imperijalnog dr'avnog organizma na Balkanu. Autarijati su bili na takvom stupnju unutarnjeg društvenog i gospodarskog razvitka da oni kada su i krenuli u ekspanziju, nisu bili sposobni da stvore dr'avno-politi!ki okvir, i cjelokupna ekspanzija Autarijata imala je prakti!ni karakter radi zadovoljavanja egzistencijalnih potreba. Isto!ni pravac Ekspanzija na teritoriju Tribala imala je upravo prakti!nu motivaciju, kako bi se planinci spustili u rije!ne doline Morave i time zagospodarili i moravskom komunikacijom. U svome naumu 346 Strab. Geo. VII, 5 11 347 App. Ill. 3 348 Oros. III, 23, 26 349 Strab. Geo. VII, 5, 11 i App. Ill. 2 ( rije! je o podatku mitološkog karaktera) 350 App. Ill. 3; Strab. Geo. VII, 5, 11 351 Ps. Scyl. 24. 352 Strab. Geo. VII, 5 11 128 Mesihović, Autarijati, 2007 Autarijatski vladaju#i sloj koji je primarno i bio zainteresiran za trgovinu sa gr!kim i italskim svijetom, je potpuno i uspio. Autarijatski prodor na teritoriju i podjarmljivanje Tribala je najbolje u izvornoj gra"i posvjedo!en, ali je i pitanje kada se on desio proizvelo najviše nedoumica, polemika i postavljanja raznovrsnih teza. Upravo su se na pitanju vremena autarijatske ekspanzije na tribalsko narodnosno podru!je najviše razišli povijesna nauka i arheologija.353 353 Zippel, Niese, Patsch i Schütt ekspanziju Autarijata dovode u vezu sa keltskom najezdom i datiraju je izuzev Niesea u po!etak druge polovine IV. st. p. n. e. dok Niese kada govori o ekspanziji Autarijata ima u vidu autarijatsku seobu iz 310. god. p. n. e. (Zippel, 1877, 38-39; Niese, 1893-1903, 304 i 11, 13; Patsch, 1922, 47 i d.; Schütt, 1910, 57). Po Polaschek-u Autarijati su po!etkom IV. st. p. n. e. pokorili Tribale. Pribli'nu dataciju onoj koju je dao Polaschek na prijelaz iz V. u IV. st. p. n. e. dao je i Milutin Garašanin (Polaschek, 1937, 2395; Garašanin M, 1949, 135). Izgleda da je u slu!aju Garašanina rije! o pokušaju kompromisnog uskla"ivanja rezultata do kojih je došao arheološkim istra'ivanjima i dotadašnjih povijesnih sinteza u kojima se raspravljalo o Autarijatima. Papazoglu, koja se najviše do sada bavila problematikom Autarijata, prvenstveno na osnovu pisanih vrela tvrdila je da se ekspanzija na tribalsku teritoriju dogodila, nakon smrti Aleksandra Velikog 323. god. p. n. e., kada su navodno Autarijati iskoristili dijadoške ratove i kaos koji je nastupio i pregazili Tribale i preplavili Pomoravlje. Papazoglu, 1969, 43,45,69,83,86 Ina!e postoji u historiografiji jedna tendencija, po!ev od Zippel-a da se cjelokupna povijest Autarijata sa'me u samo jedno, !etvrto stolje#e p. n. e. svode#i sve što se desilo sa Autarijatima u kontekst pojave i najezde Kelta na Balkan. Keltski pritisak kao uzrok autarijatske ekspanzije navodi se i u Historiji jugoslavenskih naroda. U stavu iznijetom u spomenutoj sintezi Kelti nisu potisnuli samo Autarijate i to na ju'nu Moravu, nego i sve ostale ilirske narode, uklju!uju#i i Ardijejce!? (tom I, 1959, 21-22,). Me"utim kada se malo bolje izanalizira povijesna gra"a, mo'e se jasno vidjeti da teza po kojoj se ekspanzija i hegemonija smještaju u IV. st. p. n. e. ustvari nema nikakvo uporište u pisanim vrelima. Niti se ekscplitno spominje a niti se mo'e naslutiti u vrelima da se autarijatska ekspanziji desila u tom periodu. Rije! je o najobi!noj konstrukciji kako bi se autarijska ekspanzija i njihova povijest uop#e uklopili u kontekst zbivanja na srednjem Balkanu izme"u uzdizanja Makedonije i najezde Kelta. Nasuprot mišljenja F.Papazoglu stoji mišljenje nastalo na osnovu arheoloških istra'ivanja, po!ev od B. 1ovi#a i njegovih radova «Izvori za istoriju Autarijata» (1ovi#, 1967, 107) i «Od Butmira do Ilira» (1ovi#, 1976, 285-286), a podr'ano i od drugih istra'iva#a (kao na primjer B.Jovanovi#a, 1979 B, 69) do velikih sinteti!kih radova u PJZ V i Arheološkom leksikonu BiH, ( 1ovi#, 1987, 626-627; Benac 1987, 786; 793; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 60 ), a po kojem se ekspanzija desila krajem VI. i po!etkom V. st. p. n. e. I Rastko Vasi#, smatra da se kulminacija razvitka glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba, autarijatske mo#i i ekspanzije desila u VI. i i V. st. p. n. e. i da su Tribali pora'eni od strane Autarijata nekad u periodu od po!etka V. st. p. n. e. pa do posljednje tre#ine istog stolje#a (Vasi#, 1991, 75; 78-79; 81). S druge strane Wilkes (2001, 155) dr'i da se ekspanzija kulture tumula glasina!ke kulture krajem V. st. p. n. e. proširila u isto!nu Srbiju, a sukladno s tim da se tada i desila autarijatska ekspanzija na Tribale. Suo!ena sa obiljem arheoloških dokaza koju ekspanziju glasina!ke kulture datiraju u znatno ranije radoblje, i o!itom protivrje!nosti svoje teorije o autarijatskoj ekspanziji na tribalsko podru!je izme"u 323. i 310. god. p. n. e. Papazoglu unosi novu teoriju o ekspanziji "nosilaca halštatske kulture bosanskog tipa" na zapadnom i centralnom Balkanu stolje#ima prije po Papazoglu pretpostavljene autarijatske ekspanzije (1969, 207). Evidentno je da Papazoglu pretpostavlja postojanje dvije balkanske ekspanzije !iji bi se centar nalazio negdje u isto!noj Bosni. Ovako postavljenom 129 Mesihović, Autarijati, 2007 Za po!etak potrebno je iznalazirati sam podatak gdje se govori o autarijatskom podjarmljivanju Tribala. U zadnjim re!enicama poglavlja u kojem govori o Autarijatima, Strabon navodi da su Autarijati podjarmili (καταστρεψάµενοι) Tribale !ija se teritorija prote'e od zemlje Agrijana do Istra u du'ini od 15 dana, zavladali drugim Tra!anima i Ilirima, da bi zatim podlegli Skordiscima, a na kraju Rimljanima. 354 Postoji još jedan podatak iz Strabonove Geografije koji 355 ekscplite ne spominje Autarijate , ali bi se lako moglo zaklju!iti da se pod Ilirima pred !ijim pritiskom Tribali prelaze i na drugu stranu Dunava kriju Autarijati.356 Tukidid donosi dva veoma bitna podatka koja prili!no poma'u u rješavanju zagonetke vezane za vrijeme autarijatske ekspanzije. Opisuju#i zemlju Odriskog kralja Sitalka, Tukidid na krajnjoj zapadnoj granici Sitalkovog kraljevstva spominje Tribale “i to slobodne (nezavisne )” ( καì τοὐτουϛ αὐτονόµους) na rijeci Isker ( ̓Οσκίου).357 Navedeni fragment se direktno nadovezuje na Tukididov opis Sitalkovog pohoda na Makedoniju 429. god. p. n. e. U drugom podatku, spominju#i bitku kod Delija 424. god. p. n. e. izme"u Beo!ana i Atenjana Tukidid uzgred napominje da je gotovo istovremeno sa bitkom kod Delija, poginuo i kralj Sitalko, napavši Tribale koji ga pobijediše.358 Iz navedenih podataka evidentno je da su Tribali izme"u 430. god. p. n. e., (vjerojatno konstrukcijom nastojalo se da se dovedu u sklad i rezultati arheoloških istra'ivanja, a da se istovremeno ne naruši osnovna misao o dataciji autarijatske ekspanzije na isto!nom pravcu. 354 Kad bi se bukvalno analizirao Strabonov tekst mogao bi se ste!i utisak da se sve odvijalo jako brzo. Ali Strabonovo djelo je zemljopisne prirode i povijesni podaci imaju tek uzgredni karakter, kojima se dopunjuju opisi pojedinih zemalja. Kod Strabona je primjetna tendencija da mnoštvo povijesnih podataka uklopi u relativno male odjeljke, nadovezuju#i ih jedne na druge, bez obzira da li oni imaju uzro!no-posljedi!nu i smislenu vezu. U našem slu!aju Strabon je skoro polumilenijumsku povijest sa'eo u samo dvije re!enice. Time bi trebalo razlu!iti prvu re!enicu na tri razli!ite smislene cjeline, -prvu gdje se spominje podjarmljivanje Tribala, drugu o rasprostranjenosti Tribala i tre#u o vladavini nad drugim Ilirima i Tra!anima. Prvu i tre#u cjelinu bi mogli dovesti u vezu, dok bi se podatak o tribalskom prostiranju odnosio na neko drugo vrijeme, pogotovu jer samo na tom mjestu Strabon upotrebljava sadašnje vrijeme, za razliku od prve i tre#e cjeline u kojoj upotrebljava prošla vremena. (Strab. Geo. VII, 5, 11) 355 Strab. Geo. VII, 3, 15 356 Ovaj Strabonov podatak se jedino mo'e odnositi na Auatarijate jer Dardanci, jedini koji se još uzimaju u obzir kao eventualni uzro!nici potiskivanja Tribala, nikada nisu prodrli tako daleko na sjever. Zatim, Dardansko izbacivanje u prvi plan izbija tek nakon autarijatskog sloma, a ako se i dardansko potiskivanje i desilo to se moralo desiti poslije sloma Autarijata, zna!i u III. i II. st. p. n. e. jer su prije toga razdoblja Autarijati 'ivjeli sjevernije od Dardanije. Ali u III. i II. st. p. n. e. na tom prostoru su 'ivjeli Skordisci koji su bili i previše mo#ni i sigurno ne bi dozvolili Dardancima da prodiru na sjever sve do Dunava. I na kraju najva'niji detalj; ne postoji ni jedno pisano vrelo kojim se potvr"uje da su se Dardanci sukobljavali sa Tribalima, dok u slu!aju Autarijata postoji. 357 Thucyd. II, 96 358 Thucyd. IV 101 130 Mesihović, Autarijati, 2007 i nešto ranije ), i 420. god. p. n. e. ve# bili nastanjeni na Iskeru. Za našu studiju bitno je Tukididovo spominjanje slobodnih (αὐτονόµους ) Tribala u smislu kao da postoje i oni koji nisu slobodni.359 Kada se spominju Tribali u IV. st. p. n. e. nigdje se ne mo'e primijetiti ni eventualna mogu#nost da postoje razli!ite grupe Tribala, naprotiv Izokrat u svojoj Panatejskoj besjedi koja se datira izme"u 342. i 339. god. p. n. e. spominje kao op#epoznatu !injenicu da su Tribali “slo'ni kao nijedan drugi narod”.360 Razumljivo je zašto u IV. st. p. n. e. ne postoje svjedo!anstva o statusno razli!itim skupinama Tribala. Sje#anje na nekada slobodne i diferencirane Tribale je ve# izblijedilo i savremenici pred svojim o!ima jedino imaju slo'ne i ujedinjene Tribale, koji uznemiravaju svoje susjede, pobje"uju gr!ke kolonije, ratuju sa Makedonijom i !ak ranjavaju Filipa II. Nasuprot u odnosu na IV. st. p. n. e. ve# za drugu polovinu V. st. p. n. e. primje#ujemo skoro neprimjetno diferenciranje Tribala. To nas evidentno dovodi do zaklju!ka, da ako pretpostavimo da postoje i Tribali koji nisu slobodni, da se oni nalaze pod hegemonijom Autarijata. Pošto raspola'emo sa izvornom potvrdom da su Autarijati podjarmili Tribale jedino Autarijati i dolaze u obzir da budu gospodari nad onim dijelovima Tribala koji su zavisni. Da bi se dobila potpuna slika sudbine Tribala u V. st. p. n. e. potrebno je Tukididove vijesti dovesti u vezu sa ve# ranije spominjanim Herodotovim podatkom. U njemu imamo za po!etak V. st. p. n. e. lokalizaciju Tribala u podru!ju Pomoravlja, da bi ih onda, i to one slobodne, oko 430. god. p. n. e. našli posvjedo!ene jugoisto!no, na rijeci Isker. Zna!i da se izme"u ova dva podatka desilo nešto što je poremetilo teritorijalnu rasprostranjenost srednjobalkanskih naroda. Jedino što dolazi u obzir je autarijatska ekspanzija. Time bi Herodotov podatak predstavljao terminus post quem, a Tukididovi podaci terminus ante quem autarijatske ekspanzije u isto!nom pravcu.361 359 Smisao takvog razumijevanja Tukididovog spominjana “slobodnih Tribala”potvr"uje i sam Tukidid. Na po!etku istog odjeljka gdje spominje slobodne Tribale Tukidid govori o peonskim plemenima Agrijana i Lelejaca koja se nalaze u okviru Sitalkovog kraljevstva, da bi odmah zatim spomenuo da je kraljevstvo grani!ilo i sa slobodnim Peoncima. Jasno se uvi"a Tukididova distinkcija kada govori o dijelovima jednog naroda koji imaju razli!titi politi!ki status. Interesantno je to uporediti i sa brojnim spominjanima u izvorima slobodnih Tra!ana gdje se pridjev “slobodnih” upotrebljava kao distinkcija u odnosu na one Tra!ane koji su bili u okvirima Odriske kraljevine, njenih epigona u drugoj polovini IV. st. p. n. e. ili neke druge hegemonije. Zna!i da u Tukididovom vremenu pored Tribala o kojima on govori i koji su slobodni postoje i oni koji se nalaze pod!injeni hegemoniji nekog drugog naroda, !ije ime Tukidid ne navodi. 360 Izokrat, 227-228 361 U slu!aju da Herodotov podatak nije bio pozajmica od Hekateja i da odra'ava !injeni!no stanje na središnjem Balkanu tijekom putovanja na kojem je Herodot saznao informaciju ( za nas nepoznatim kanalima), onda se pitanje datacije dobivanja podatka o «tribalskoj ravnici» stavlja u prvi plan. Herodot ju je najvjerojatnije morao dobiti prilikom svoga boravka na crnomorskoj obali. August Musi# (1900,19), smatra da se Herodotovo skitsko-crnomorsko desilo prije 131 Mesihović, Autarijati, 2007 Logi!kim zaklju!ivanjem i pa'ljivijim posmatranjem Tukididovog podatka o slobodnim Tribalima mogli bismo još prezicnije datirati autarijatsku ekspanziju u pravcu istoka. Iz smisla teksta u kojem se spominju nezavisni Tribali, primje#uje se da se pridjev "slobodni (nezavisni)" pojavljuje kao ve# ustaljeni termin, nigdje se i ne nagovještava da su Tribali došljaci na obale Iskera ili bilo kakvo njihovo kretanje. Iako bi se mo'da na osnovu Sitalkovog ratovanja sa Tribalima, po Tukididu ono je bilo ofanzivnog karaktera od strane odriskog kralja, moglo naslu!ivati da su Tribali vršili konstantni pritisak na zapadne granice Odriske kraljevine. Sve ovo implicira da su ekspanzija i posljedice vezane za nju ve# svršen !in, i da je hegemonija Autarijata na isto!nom pravcu ve# ustaljena. Time vrijeme ekspanzije ne bi trebalo naslanjati baš za 430. god. p. n. e. i mogli bi je datirati u par decenija ranije, najvjerojatnije u prvu polovinu V. st. p. n. e. Potvrdu tome daju i autarijatski vladarski grobovi u Atenici i Pilatovi#ima, koji su nastali u prvim decenijima V. st. p. n. e., što podrazumijeva da se ekspanzija na zapadno tribalsko podru!je morala desiti prije nastanka spomenutih grobova. Postoji još nekoliko dokaza na osnovu kojih bi mogli potvrditi izvjesnu starost autarijatske ekspanzije i hegemonije na srednjobalkanskom podru!ju. Strabonovovo nabrajanje nekada najmo#nijih ilirskih naroda ima povijesnu vrijednost. U njemu se Autarijati stavljaju na prvo mjesto ispred Ardijejaca i na kraju Dardanaca.362 Upadljivo je da Strabonov redoslijed odgovara stvarnom kronološkom rasporedu uspona nabrojanih naroda. Ardijejski uspon se datira u III. st. p. n. e., dardanski još kasnije, a autarijatski bi bio znatno stariji od svih njih. I na primjeru Kelta on se pridr'ava istoga principa, jer prvo spominje Boje a tek zatim Skordiske, koji se pojavljuju kasnije nego Boji. I ovdje primje#ujemo Strabonovu sklonost ka sa'imanju povijesti Balkana, jer umjesto da se zadr'ava na potankostima opisa vremena mo#i tih naroda, on ih jednostavno samo nabroji u nekom smisleno kronološkom slijedu. Sljede#i podatak je mitološke naravi. Na po!etku svoje Ilirske knjige, Apijan donosi genealogiju ilirskih naroda, zasnovanu na gr!kim mitovima i legendama. Po njoj Autarij, eponim Autarijata pripada prvoj generaciji Ilirovih potomaka. Autarijev sin je Panonije koji opet ima sinove Skordiska i Tribala, rodona!elnike odgovaraju#ih naroda. Tribali se zna!i dovode u vezu sa Ilirskim etnosom preko Autarijata. Kao prvo vidljivo je dosta rano uvrštavanje Autarijata, odmah iza Enheleja, u red Ilira, što nedvosmisleno potvr"uje drevnost njihovog postojanja. A s druge strane njegovih putovanja po Aziji i Egiptu, a da je u Egiptu boravio poslije 448 - 447. god. p. n. e. a pošto se azijsko putovanje desilo prije egipatskog, onda bismo njegovo crnomorsko putovanje datirali u šestu deceniju V. st. p. n. e. Na osnovu iznesenog terminus ante quem autarijatskog prodiranja na tribalsko podru!je bi se više pomjerio prema sredini V. st. p. n. e. 362 Strab. Geo. VII, 5, 6 132 Mesihović, Autarijati, 2007 dovo"enjem Tribala u vezu sa Autarijem u svojstvu unuka po muškoj liniji (agnati), on se stavlja u status osobe koja se nalazi pod o!inskom vlaš#u (pater potestas).363 Zadnji zaklju!ak sugerira da se pot!injenost Tribala Autarijatima desila u vremenu kada je svijest mitološkog stvaranja još bila 'iva bar za gr!ke opise barbarskih naroda. Sa druge strane opet prisustvo jasnih povijesnih podataka o autarijatskoj ekspanziji navodi nas na pomisao da ekspanziju Autarijata postavimo u ne baš u tako drevna mitološka vremena, nego u doba kada se ve# o!itovala diferencijacija izme"u povijesne i mitološke svijesti, u kojoj je potonja ve# bila na "izdisaju". I arheologija je dala dokaze o autarijatskoj ekspanziji na istok. 364 Istra'ivanja potvr"uju da se tijekom V. st p. n. e. desila ekspanzija glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba koja je zahvatila šire podru!je Pomoravlja, i tako zaposjedaju#i plodnu i pitomu teritoriju koju su naseljavale zajednice bosutske kulture koje su 'ivjele ju'no od Save i Dunava365 i posebno moravsko-zlotske kulturne grupe, !iji su nosioci najvjerojatnije bili Tribali366, i na koju su Autarijati bili ustremili fokus svoje ekspanzije prema istoku. Grobovi «glasina!kog» tipa iz središnjeg dijela zapadne Srbije (lokaliteti Ra'ane, Višesava, Kremna ispod planine Tare, Godiljevo, Krive Reke, Srednja Dobrinja, Glumo!, Uzi#i, Vrane kod Arilja, Bajina Bašta, nevladarskih grobova iz Pilatovi#a i drugih lokaliteta), koja je bila ili autarijatsko podru!je («sedma» autarijatska oblast) ili grani!no podru!je ili je bila pod kontrolom tribalskih zajednica u vrijeme prije ekspanzije, sadr'e autarijatski («glasina!ki») materijal koji najve#im dijelom pripada upravo razdoblju prijelaza VI. u V. st. p. n. e. i prvoj polovini V. st. p. n. e. Kako izgleda, autarijatska ekspanzija bi se kretala iz pravca gornjeg toka zap.Morave prema istoku. Na tome putu nalaziti #e se situirana i Atenica odakle su se pravci ekspanzije odvajali prema jugu (ka novopazarskoj oblasti) i dalje ka istoku i sjeveroistoku (u srednje i donje Pomoravlje).367 Kao osnovni pokazatelj autarijatske ekspanzije navodi se rasprostranjenost nalaza luksuznih 363 Apijan je bio rimski gra"anin i pored gr!ko-egipatskog porijekla potpadao je pod rimsko zakonodavstvo i kao javni slu'benik dobro je znao šta zna!i pater potestas. 364 Potrebno je navesti i da Rastko Vasi# relativizira autarijatsku ekspanziju (uklju!uju#i i stepen inflitracije i njen zna!aj po politi!ki, etni!ki, narodnosni i kulturni razvitak) prema istoku, posebno u zonu Pomoravlja, (1987 G, 672) i pored toga što je potvr"ena i u povijesnim izvorima i u bogatoj arheološkoj gra"i, dok nasuprot isti!e tezu o “glasina!ko”-autarijatskom prodoru u Panoniju, preciznije re!eno u Srijem i ist.o!nu Slavoniju. 365 Srejovi#, 1994 366 Vasi#, 1973, 101-102 ; Palavestra, 1984, 75, Vasi#, 1987 G, 671-672; Benac, 1987, 793; Isto, 1991, 79 367 Palavestra, iako u na!elu ne negira autarijatsku ekspanziju, smatra da su još u u VII. st. p. n. e. Dardanci na Goliji zaustavili autarijatska «ratni!ka» plemena, a da je njihov prodor na tribalsku teritoriju zaustavljen po!etkom VI. st. p. n. e. na Moravici i Maljenu (nedaleko od U'i!ke Po'ege), Palavestra, 1984, 76, Palavestra izgleda da nije u dovoljnoj mjeri uskladio povijesne i arheološke podatke tako da je autarijatsku ekspanziju datirao u znatno kasnije razdoblje, a i ograni!io na relativno uzak pojas. 133 Mesihović, Autarijati, 2007 metalnih pojaseva "mramora!kog" tipa. Rasprostiranje mramora!kih pojaseva, ujedno i pokazatelj dokle je autarijatska ekspanzija, ili samo njeni krakovi izra'eni u privremenim upadima, je išlo prema istoku, jugoistoku i sjeveroistoku. Ti pojasevi su ra"eni ve#inom od srebra, i pripadaju širokoj grupi srodnih oblika nakita ra"enog od lima i ukrašavanog tehnikom ukucavanja. Taj nakit je po svojim tipološkim karakteristikama specifikum autarijatske kulture i nalazi se na autarijatskom podru!ju u grobovima koji poti!u od kraja VI do kraja V. st p. n. e., a za ovo razdoblje ve'e se i ve#i broj nalaza «mramora!kih“ pojaseva na moravskom podru!ju.368 U kronološkom smislu mramora!ki pojasevi se mogu smjestiti u šire shva#eno razdoblje od samog kraja VI. st. do kraja V. st. i vjerojatno u IV. st. p. n. e. i tipološki su vezani za istovremene tipove bron!anih narukvica i dijadema prona"enim u jugoisto!noj Bosni iz kojih su se razvili. 369 Ako je suditi po nalazu iz Mramorca, i sli!nim primjercima prona"enim u okolici, Autarijati su bili prodrli i u donji tok Velike Morave. Predmeti otkriveni u Mramorcu uveliko podsje#aju na nalaze iz Novog Pazara, Pe!ke Banje (zlatne narukvice izra"ene u sli!nom maniru kao i «mramora!ki» pojasevi) Pilatovi!a, Atenice, i jugoisto!ne Bosne. Srebrni pojasevi su pored Mramorca na"eni i na drugim lokalitetima u oblastima Donje Morave (Um!ari, Kolarima, Miloševac), a u gornjem toku Velike Morave, pojas je prona"en i na lokalitetu Batinac. Nalaz iz Batinca je karakteristi!an na sve ostale do sada prona"ene pojaseve i druge nalaze «mramora!kog» tipa i po tome što je kao jedini do sada prona"en na lokalitetu koji se nalazi isto!no od Morave. Veze srednjeg i donjeg Pomoravlja sa jugozapadnom Srbijom i Bosnom tj. uop#e autarijatskim prostorom, ako je suditi po nalazima materijala, tijekom V. st. p. n. e. su veoma izra'ene.370 Tako se tamo nailazi na kr!age sa trolisnom osnovom i kosim obodom, dvojne igle sa «M» glavom i fibule sa !etvrtastom nogom,371 Na lokalitetu Ljuljaci kod Kragujevca su otkrivena dva tumula ve#ih dimenzija okru'ena kamenim vijencem, sa tri odnosno !etiri groba unutar svakog od 368 Garašanin M, 1949; 1ovi#, 1967, 117 369 Benac, 1987, 786 370 Tako veliko teritorijalno rasprostriranje Autarijatskog politi!kog entiteta onda kada je on bio u zenitu svoje snage ne bi trebalo da se dovodi u sumnju samo zbog svoje veli!ine, jer znamo da je u protohistorijskom razdoblju postojalo više politi!kih entiteta ( !iji su tvorci bile zajednice na istom ili sli!nom nivou društvenog razvitka kao i Autarijati u periodu kraj VI - kraj IV. st. p. n. e.) a koji su svojom teritorijalnom veli!inom, u pojedinim slu!ajevima i znatno, nadmašivali onaj autarijatski kao što su na primjer bili politi!ki entitet Kraljevskih Skita, Odriska kraljevina, Samnitska konfederacija, Skordi!ki entitet, i Da!ka kraljevina koju je izgradio Bojrebista. I Ardijejski entitet i Makedonija, su i nakon što su se razvili u dr'avne cjeline bili teritorijalno veliki, a i entitet koji #e kasnije stvoriti Delmati zahvatao je prili!nu teritoriju. A po Cezaru (De Bello Gallico, I, 2), teritorija Helveta se prostirala na 240 rimskih milja du'ine (cc 359 km), a 180 rimskih milja širine ( cc 269 km). 371 Vasi#, 1987 G 134 Mesihović, Autarijati, 2007 tumula. Izuzev jednog slu!aja svi grobovi su bili skeletni, a pokojnici su bili polo'eni na pravokutnu kamenu konstrukciju i pokriveni kamenjem.372 Kao što vidimo sahranjivanje je i na ovom lokalitetu izvršeno više-manje u «glasina!kom» stilu. Ne samo tip i oblik objekta (razlika se nalazi samo u dimenzijama) nego i ornamentalni sustav (!ak i motivi) na «mramora!kim» pojasevima je dosta sli!an, u nekim segmentima !ak i u najmanjem detalju podudaran, sa onim izvedenim na bron!anim narukvicama, naušnicama i prstenovima izra"enim od metalnog lima a koje nalazimo širom autarijatske mati!ne teritorije. To jasno pokazuje da su i tipološke karakteristike i ornamentalni sustav na objektima izra"enim od metalnog lima proizvod istog kulturnog i narodnosnog bi#a (više o tome vidjeti u poglavlju o pokretnom materijalu).373.Potrebno je posebno ista!i i da narukvice, naušnice i drugi objekti od metalnog lima egzistiraju usporedo sa svojim znatno razvijenim oblikom koji se ve# transformirao u pojas-statusni simbol. To se najbolje odgleda na primjerima narukvica prona"enih u tumulima na Potpe#inama (IX, 2; IV,1; XI,1). Ta !injenica i sli!nost izme"u spomenutog tipa narukvica i mramora!kih pojaseva jasno dokazuju da je porijeklo «mramora!kih» pojaseva nedvosmisleno autarijatsko-«glasina!ko». Jedino se na primjerku iz Um!ara «ume!e» u taj jedinstveni autarijatsko«glasina!ki» ornamentalni šablon vješto ukomponovana gr!ka palmeta.374 Uostalom primje#uje se da se tijekom V. st. i IV. st. p. n. e. odvija proces premještanja centara razvitka Zlotske grupe iz Pomoravlja i zapadne Srbije u sjevernu Bugarsku, tj na prostor oko rijeke Isker.375 Na ovom mjestu podaci dobiveni iz arheološke gra"e potpuno korespondiraju sa podacima dobijenim iz pisane gra"e i dokazuju da je tijekom V. st. p. n. e., najvjerojatnije u drugoj polovini istog stolje#a došlo do premještanja središta razvitka tribalske narodnosne zajednice na prostore van zahvata ilirskih Autarijata. Da su u kasnijim razdobljima Tribali 'ivjeli isto!no i ju'no od prostora na kojima su ih smjestili Herodot, odnosno Hekatej potvrdu pru'aju i Strabon po kojem se se Tribali prote'u od Agrijana do Dunava i Klaudije Ptolomej koji ka'e da su zapadni dio 372 Vasi#, 1987 G, 658 373 Garašanin M. koji se najviše bavio pojasevima «mramora!kog» tipa, smatra da se oni trebaju tretirati kao «ilirski» (1964, 148), odnosno autarijatski (1979 A, 9) nalazi. I Benac i 1ovi# stoje na stajalištu da izme"u «glasina!kih» objekata od metalnog lima i pojaseva iz Mramorca i Um!ara postoji srodnost (1957, 49). I za Vasi#a (1973, 77-78) nalazi iz Mramorca i Um!ara pripadaju glasina!koj kulturi. Za razliku od njih Palavestra je ove pojaseve doveo u vezu sa Tribalima (1984,26) 374 1ovi#, 1976, 319 375 Vasi#, 1973, 118; Isto, 1987 G, 671- 672 135 Mesihović, Autarijati, 2007 provincije Donje Mezije zauzimali Tribali i ujedno spominje grad pod nazivom …Οι\σκοV ΤριβαλλωÇν..., koji se nalazio na uš#u rijeke Isker u Dunav.376 Da se u periodu od kraja VI. do sredine V. st. p. n. e. desio vrhunac Autarijatske mo#i, samim tim i ekspanzije posebno u plodne i trgova!ko-komunikacijski va'ne oblasti na kojima su ranije primat imale tribalske zajednice, potvr"uje i velika koncentracija predmeta od zlata i srebra i gr!kog i italskog importa me"u nalazima sa lokaliteta u jugoisto!noj Bosni i jugozapadnoj Srbiji sa datacijom u fazu IV c-2 (posebno njenu drugu polovinu).377 I prisustvo robova tribalskog porijekla u Ateni V. st. p. n. e. !iji je broj bio toliko veliki da su neke karakteristike njihovog ponašanja ušle u poslovi!ni rje!nik Atenjana kao op#a oznaka za primitivnost, grubost i zaostalost, mo'da je upravo rezultat autarijatske trgovine (razmjene «ljudske» sirovine za luksuznu gr!ku robu), odnosno posljedica autarijatske pobjede nad Tribalima.378 Na koji na!in se odvijala ekspanzija na isto!nom pravcu? Po Strabonu Tribali su podjarmljeni (καταστρεψάµενοι).379 Ovakav podatak se zbog op#enite sklonosti anti!kih pisaca da preuveli!avaju, a i ve# zbog pomenutog Strabonovog uop#avanja povijesnih procesa, ne bi mogao prihvatiti bez doze rezerve. Iz !injenice o postojanju slobodnih Tribala, velikom njihovom zna!aju u IV. st. p. n. e. vjerojatno je autarijatska ekspanzija bila samo djelimi!no zahvatila tribalsko podru!je, odnosno ona tribalska plemena koja su im bila najbli'a, dijelom ih stvarno porobljavaju#i a dijelom ih potiskuju#i. Planince i sto!are kakvi su bili Autarijati nije u tolikoj mjeri privla!ila mogu#nost da iz doline Morave nastave ekspanziju u Podunavlje i tako se spuste u ravnice. Njihov osnovni cilj je bilo samo preuzimanje kontrole nad va'nim trgova!kim rutama i saobra!ajnicama na istoku i trgova!ka ruta je tako bar jednim svojim dijelom bila pod kontrolom Autarijata. Istine radi njima bi trebalo i znatno vremena da se aklimatiziraju u druga!ijoj sredini. Zbog toga se okre!u prema jugu i svojim starim neprijateljima i konkurentima kako bi kona!no stekli kontrolu nad vjekovnom granicom i planinskim sto!arskim masivima. 376 Tribali su se izgleda prili!no dugo odr'ali, i ako je suditi po izvornoj gra"i postojali su stolje#ima nakon Aleksandrove pobjede nad njima. I njihov primjer, kao i kod ilirskih Dardanaca te Liburna pokazuje fenomen izrazite dugovje!nosti domoroda!kih balkanskih narodnosnih i politi!kih zajednica. Plin. NH III, 149; IV, 3; Ptol. Geo. III, 10; Cass. Dio LI, 22, 7; 27, 3; Eutropije, IV, 27; Civitas Tribala spominje i natpis CIL V 1838; v. i Codex Iust., VIII, 47, 5; Patsch, 1896, 135; Papazoglu, 1969, 43-54 377 Vasi#, 1991, 78 378 IG II, 2 Nr. 1951 b 23; IG II, 2 Nr.12822; Aristofan, Ptice, 1520-31; 1567-73; Papazoglu, 1969, 64-68 379 Strab. Geo. VII, 5 11 136 Mesihović, Autarijati, 2007 Ju'ni pravac Ju'ni smjer, prema Ardijejcima, posvjedo!en je sa jednim Apijanovim i jednim Strabonovim podatkom. Po Apijanu Autarijati su ne bez teško#a pobijedili Ardijejce. Strabon samo spominje u istom poglavlju gdje govori o Autarijatskom podjarmljivanju Tribala, da su Autarijati stalno ratovali sa Ardijejcima zbog proljetnih vrela slane vode, ali Strabon ne spominje pobjedu ili uspjeh jedne od strana. Iz nastavka Strabonovog teksta se ipak da naslutiti autarijatska nadmo#, jer ka'e da su Autarijati "zavladali i drugim Tra!anima i Ilirima". Ako bismo uspore"ivali ova dva podatka mogli bismo zaklju!iti da je autarijatski prodor na istok ranijeg datuma nego na jug, jer Ardijejci se još bore dok su Tribali ve# podjarmljeni, ali da su sukobi Ardijejaca i Autarijata zapo!eli prije, a završili nakon što se desio prodor na istok. Autarijatski pritisak na ardijejsko podru!je tekao je iz tri pravca, iz porje!ja Pra!e, gornjeg Podrinja du' rijeka Bistrice i Sutjeske, i preko Bjelašni!kog masiva. Iako je povod za rat sa Ardijejcima mo'da moglo biti vrelo slane vode uzroci sukoba su dublji i sadr'ajniji, oni le'e prvenstveno u ve# pomenutom Autarijatskom napretku, 'elji da se nastala mo# iskoristi kako bi se kona!no slomio ju'ni susjed i zagospodarilo ne samo slanim vrelom koji se nalazio (po Pseudo-Aristotelu) na ardijejskoj strani granice, nego i zonama ispaša i prije svega zadovoljili apetiti oja!ale i oboga!ene autarijatske kne'evske i ratni!ke "aristokratije". Pohod na jug je u sebi krio i motiv da se izbije u neposredan kontakt sa mediteranskim svijetom. Iako smo ranije spomenuli da je Autarijatska pobjeda (ali ne i po!etak sukobljavanja) nad Ardijejcima kasnije datacije nego ona nad Tribalima, to nipošto ne zna!i da je autarijatska pa'nja primarno bila usmjerena na Pomoravlje. Naprotiv izgleda da su sukobi i ratovi Autarijata i njihovih ilirskih srodnika na jugu po!eli ranije,380 ali se i završili kasnije nego sukobi i borbe sa Tribalima. Ardijejci, koji su ina!e u op#ekulturnom smislu bili vrlo srodni Autarijatima, vodili su 'estoke okršaje sa svojim sjevernim susjedima. Sestok otpor potvr"uju i Strabon i Apijan, prvi kada ka'e da su Autarijati "stalno ratovali sa Ardijejcima" a drugi kada spominje autarijatsku pobjedu dodaje da su i Ardijejci njima nanijeli mnogo štete. U svom drugom podatku kada nabraja najja!e keltske, ilirske i tra!ke narode, Strabon navodi da su se oni "istrebljivali u me"usobnim ratovima".381 Na kraju su ipak Autarijati bili ti koji su izašli kao pobjednici, uzroci tome le'e u boljoj organizovanosti, ja!oj 380 Da su sukobi, koji su jedno vrijeme vjerojatno imali kontinuirani karakter, izme"u Autarijata i Ardijejaca zapo!eli prije autarijatske pobjede mo'da indirektno potvr"uje i smisao Strabonovog odjeljka posve#enog Autarijatima (VII, 5, 11) koji bi se mogao tuma!iti i tako da su Autarijati prije (προvτερον) nego što su postali najve#i i najmo#niji ilirski narod stalno ratovali sa Ardijejcima zbog slanih vrela. Strabon u stvari za razliku od Apijana uop#e ne govori da su Ardijejci u tim sukobima bili pora'eni, i sigurno su ovi kroni!ni sukobi trajali jedan odre"eni du'i period i da su Autarijati ulo'ili iznimne napore da pobijede svoje srodne i gorša!ke ju'ne susjede. 381 Strab. Geo. VII, 5, 6 137 Mesihović, Autarijati, 2007 unutarnjoj koheziji i iskustvu koje su stekli osvajanjima Pomoravlja. Ipak i pored nesumnjive autarijatske pobjede, Apijanov navod da su Ardijejci uništeni u ratu od strane Autarijata nipošto ne mo'emo prihvatiti.382 I Ardijejci se sli!no kao i Tribali u kasnijim stolje#ima pojavljuju kao bitan narodnosni i politi!ki faktor, naravno na drugoj zemljopisnoj lokaciji, nego gdje su se nalazili prije autarijatske ekspanzije, i tek su Rimljani slomili njhovu narodnosnu snagu, uništivši ih kao bitan politi!ki i vojni faktor na isto!nojadranskoj obali. Pa i tada nisu potpuno nestali nego i u I. st. n. e. se nailazi na 15 ardijejskih dekurija.383 Ako odbacimo Apijanovo predimenzioniranje Autarijatske pobjede nad Ardijejcima, ostaje da zaklju!imo da je Apijanovo spominjanje uništavanja Ardijejaca podrazumijevalo ne istrebljivanje kompletnog naroda nego poraz u dugotrajnom ratu ili ratovima što je rezultiralo potiskivanjem Ardijejaca sa njihove dotadašnje teritorije prema obali, odnosno njihovo "uništenje" i nestanak sa prostora koji su dotada naseljavali. Kada se govori o korelaciji odnosa Ardijejaca sa Autarijatima, indikativno je da PseudoSkilaks ne spominje u svome Periplusu Ardijejce. On na prostoru od Krke do Drima nalazi samo Hylle, Buline, Manijce, Autarijate i Enheleje. Gdje su onda Ardijejci,? jer znamo, a na osnovu Pseudo-Aristotela, Strabona i Apijana da su oni bili prvi ju'ni autarijatski susjedi. Mogu#e je i pretpostaviti da ih Pseudo-Skilaks ne spominje jer su se oni kada je on pisao svoj Periplus nalazili pod!injeni Autarijatima, u sklopu njihovog Saveza ili !ak politi!kog entiteta, i tek bi sa rušenjem autarijatskog politi!kog entiteta, Ardijejci otpo!eli voditi samostalnu politiku. Isto je tako mogu#e da se, u vrijeme nastanka podataka o jadranskoj obali koji se nalaze u Periplus-u, Ardijejci još uvijek nisu nalazili na jadranskom primorju. U tom slu!aju bi se oni sredinom IV. st. p. n. e. nalazili pozicionirani još uvijek u unutrašnjosti (ali ne suviše udaljenoj od mora), navjerojatnije upravo na Gata!kom polju i okolnim prostorima, prostoru koji je predstavljao njihovu prelaznu naseobinsku fazu od kontinentalne situiranosti, koju su napustili pod pritiskom Autarijata, prema primorskoj koju su zaposjeli nakon urušavanja politi!ko-narodnosne strukture sjevernog susjeda. Ali sve ove pretpostavke, sve dok se ne na"u !vrš#i dokazi ostaju i nadalje u sferi špekulacija. 382 App. Ill. 3 383 Plin. NH III, 142 138 Mesihović, Autarijati, 2007 Ardijejsko povla!enje na jug prema primorju384 Poslije dugotrajnih ratova sa svojim sjevernim susjedima, Ardijejci su bili prisiljeni da napuste grani!ne planine Bjelašni!kog masiva, Kalinova!ki plato, oblasti oko gornjeg toka Neretve i da se pomaknu ju'no od masiva Prenja, Zelengore i Magli#a, i formiraju novi centar isto u jednoj prili!noj kompaktnoj poziciji na Gata!kom polju. Iz novog centra Ardijejci su se našli u boljoj manevarskoj poziciji, i otada su, a naro!ito od kraja IV. st. p. n. e. mogli presudno uticati na razvoj etni!kih, narodnosnih i geopoliti!kih procesa koji su se odvijali na prostoru izme"u Neretve, Bokokotorskog zaliva i sve do Skadarskog jezera. Poraz koji su do'ivjeli od Autarijata nesumnjivo je odigrao veliku ulogu u preorijentaciji Ardijejeca sa vo"enja kontinentalne na primorsku politiku, te je i nova lokacija na Gata!kom polju postala jezgrom odakle su se Ardijejci dalje ( i narodnosno i politi!ki) raširili sve do mora. I tako Ardijejci svoj geostrateški interes postepeno sve više okre#u prema moru, postaju#i sve više primorski narod. Vjerojatno je neposredni izlaz Ardijejaca (kao narodnosne mase) na more bilo negdje izme"u uš#a Neretve i Skadarskog jezera, najvjerojatnije podru!je Konavala i dijela Boke Kotorske.385 Kasnije #e, nakon urušavanja Autarijatskog politi!kog 384 O Ardijejcima v. : Polyb. II, 11, 10; 12, 2; Liv. XXVII, 30; epitome, 56; Strab. Geo. VII, 5, 3; 5-7; 10-12; Ciceron, ad.fam. V, 9; 10; 11; XIII, 77 ; Plin. NH III, 143; Ptol. Geo. II, 16; App. Ill. 10; Cass. Dio fr. knjige XII, odnosno Zonara VIII, 19, 1-2; 20, 11; lit. Papazoglu 1963, 71-86; Isto, 1964; Isto, 1967, 123-144; Isto, 1969, 69-73; 75-78; 81-83; Isto, 1988, 145-172; Isto, 1992-1997, 97-104; Garašanin, M, 1974, 1-32; Sui#, 1976, 176-196; Pajakowski, 1978, 109-122; Isto, 1980, 91-162+krt 1-2 ;Bojanovski, 1988, 25-31 385 Ardijejci se nisu kretali dolinom Neretve ka jugu, jer bi tada morali pro!i kroz visoke visove Prenja i neprohodni kanjon Dre'nice, Gornji tok Neretve, a posebno potez izme"u Jablanice do mostarske kotline je izrazito negostoljubiv i nepristupa!an, sa uskim i strmim kanjonima, kamenim i bezvodnim vrhovima i padinama i u ranijim periodima da bi se došlo u Bosnu, bilo je potrebno zaobi#i zavoj koji Neretva pravi ju'no od Jablanice. Kroz ovaj potez toka Neretve u protohistorijsko doba jednostavno nisu mogle pro#i ve#e narodnosne i kulturne zajednice. Da su se i pored svih teško!a ipak Ardijejci kretali du' Neretve sigurno bi poremetili ustrojstvo uz Neretvu ranije naseljenim ilirskim narodima kao što su bili Naresi (koji su relativno brojna zajednica i u rimsko doba od otprilike 52 dekurije) i Daorsi, što se nije desilo, i tek onda bi se na kraju naselili u mo!varama donje Neretve!? Jedan sto!arski i kontinentalni narod kao što su bili Ardijejci nisu se mogli tek tako brzo preorijentirati na na!in 'ivota koji su vodili primorski narodi, i proces pretvaranja Ardijejeca u primorski narod je morao pro#i kroz etapni razvoj, a jednu od glavnih etepa na ardijejskom putu prema primorskim staništima sigurno je predstavljalo i Gata!ko polje. Uostalom put prema moru iz ju'ne Bosne sve do XX. st. nije vodio du' Neretve, nego preko Nevesinjskog, Gata!kog i Popovog polja, preko kojih su prolazili i rimski i osmanski putevi. To sugerira da je tradicionalna teza po koja je smatrala da je kompletan tok Neretve bio spojnica jadranskog primorja i kontinenalne unutrašnjosti crnomorskog sliva, ipak neodr'iva. Od daleke prapovijesti, pa sve do modernog doba i XX. st. uticaji (etni!ki, kulturni, religijski itd.) iz sredozemnog bazena u Podunavlje i obratno, ipak nisu strujali pravolinijski du' Neretve, nego su se negdje u podru!ju mostarske kotline odvajali i u velikom luku zaobilazili Dre'nicu, i nepristupa!ni zavoj koji pravi Neretva, da bi se preko krajnjeg istoka masiva Prenja spustili u krajnji gornji tok Neretve (kod Konjica, u blizini gdje se nalazilo neolitsko naselje Lisi!i#i). 139 Mesihović, Autarijati, 2007 Ardijejci kao narodnosna masa nisu mogli da budu naseljeni u dolini donje Neretve ili sjeverno od Neretve i iz sljede#ih razloga; a) Jer bi u tom slu!aju bili uklinjeni izme"u Dalmata i Daorsa, a iz povijesnih vrela znamo da su ova dva naroda bili neposredni neprijateljski susjedi sa grani!nom linijom na Neretvi od prve polovine II do gra"anskog rata izme"u Cezara i Pompeja. U ranijim periodima, Daorsi su vjerojatno kontrolilali i dijelove desne obale Neretve u pravcu zap.Hercegovine, o !emu svjedo#i gradina Zvonigrad u Gornjom Pologu kod Mostara (Mari#, 1975, 103-111) i !itav niz gromila na prostoru op#ina Široki Brijeg i Mostar od kojih je najreprezentativnija neistra'ena Maruškina gomila u Dobri#u kod Širokog Brijega. Jedno stoljetno sukobljavanje, koje #e završiti razaranjem Daorsona i interakcija izme"u ova dva naroda na prostorima srednjeg i donjeg toka Neretve isklju!uje prisustvo još jednog velikog naroda, kao što su na primjer bili Ardijejci. Ni pisana vrela, u prvom redu Polibije (XXXII, 18,1) koji spominje Delmatski pritisak na Daorse kada govore o sukobima Delmata sa Daorsima i njihovim rimskim saveznicima nigdje ne spominju Ardijejce niti se mo'e indirektno naslutiti njihovo prisustvo, što bi u slu!aju da su oni 'ivjeli izme"u ova dva konfrontiraju#a naroda morao biti slu!aj. b) Daorsi su morali imati neposredni izlaz na more ju'no od Neretve, jer su Delmati dr'ali desnu obalu Neretve, što indirektno potvr"uje i !injenica da rimske vojskovo"e Gaj Marcije Figul 156. i 155. god. p. n. e. Kornelije Scipion Nazika 154. god. p. n. e. i Publije Vatinije 45. god. p. n. e. svoje pohode protiv Delmata pokre#u iz Narone. Da su kojim slu!ajem Ardijejci 'ivjeli u dolini donje Neretve ili sjeverno od Neretve, Figul bi morao po!i ili pro!i preko njihove teritorije, što bi zna!ilo da su Rimljani pacifizirali Ardijejce na du'i period, što je nemogu#e imaju#i da je tek rimska ekspedicija iz 135. god. p. n. e. zbrisala Ardijejce kao bitan narodnosni i politi!ki faktor. I Delmatski rat izgleda da nije imao neke velike posljedice za Plereje i Ardijejce za koje se iz konteksta vijesti koje govore o pohodu iz 135. god. p. n. e. mo'e zaklju!iti da su bili susjedi. (App. Ill. 10) c) Rimljani su nakon 135. god. p. n. e. morali raseliti Ardijejce jedino (ponovo) u unutrašnjost isto!ne Hercegovine i Crne Gore, jer je njihovo premještanje sjeverno od Neretve , a posebno na Cetinu nezamislivo jer bi to zna!ilo da se oni smještaju u samo srce Delmatske teritorije, koju Rimljani nisu potpuno zaposjeli sve do Oktavijanovog pohoda 35 - 33. god. p. n. e. Osim toga raseljeni Ardijejci (Vardaei) u rimsko doba ulaze u sastav naronitanskog konventa. (Plin. NH III, 143) d) Smjestiti Ardijejce na usko i vrlo malo podru!je na samom uš!u Neretve, koje je mo!varno, smatramo nategnutim. Svaki veliki domoroda!ki narod (ilirskog i neilirskog porijekla) na isto!nojadranskoj obali imao je svoju duboko kontinentalno zale"e, kao npr. Delmati, Daorsi, Japodi, pa zašto onda i Ardijejce, za koje u vrelima znamo da su 'ivjeli i u unutrašnjosti, ne bi imali tijekom primorske faze, svoje kontinentalno zale"e u dijelovima isto!ne Hercegovine i Crne Gore, na kojem bi se nalazili posjedi sa masama prospelatata u ardijejskom vlasništvu. Da su Ardijejci bili gospodari šireg podru!ja, govori i Teopompov podatak (fr. 39.40 Jacoby) , prenesen od Ateneja (X p.443) da su oni pod svojom vlaš!u dr'ali 300 000 prospelata, u polo'aju sli!nom lakonskim i mesenskim helotima, tesalskim penestima i dardanskim doulima. Bez obzira na Teopompovo pretjerivanje u brojci, ipak ostaje !injenica da su Ardijejci bili gospodari velikoj masi stanovništva, što neminovno vodi do zaklju!ka da je prostor koji su dr'ali pod svojom kontrolom bio iznimne veli!ine, a jedini prostori gdje kako-tako ima zemlje pogodnije za obradu na kojoj bi bili naseljeni prospelati jesu isto!nohercegova!ka polja. 140 Mesihović, Autarijati, 2007 entiteta, Ardijejci, ali u smislu politi!ke hegemonije, obuhvatiti znatno ve#u isto!nojadransku obalnu crtu, name#u#i svoju hegemoniju mnogim obalnim ili du' donjeg toka Neretve naseljenim ilirskim narodima. Taj razvitak politi!ke mo#i Ardijejeca je podrazumijevao i izvjesno povla!enje osnovne ardijejske mase prema jugu, na primorje, dok bi narodnosni primat na poljima krajnjeg istoka Hercegovine dobile ili (ponovo zadobile) populacije koje su Ardijejci zatekli na tom podru!ju386 ili novodoseljene ilirske zajednice, i koje su u povijesnom dobu mo'da bile podrazumijevane pod imenima Naresi,387 Melkumani ili Deraemistini. Potvrdu ja!e naseljenosti Gata!kog polja, koje je manje i u'e od Kalinova!kog platoa, imamo u evidentirane 32 lokacije na kojima se nalaze nekropole ili izolirani tumuli, i u 11 gradina, a velika ve#ina tih lokaliteta je nastala u 'eljeznom dobu.388 Pojedini tumuli imaju i velike dimenzije, pa se tako na lokalitetu Marina gomila nalazi neistra'eni veliki kameni tumul, a na Zbornoj Gomili kod Avtovca, isto neistra'en, veliki tumul impozantnih dimenzija (promjera 40 X 40 m,a visine 3 m) na kojem je situirana nekropola ste!aka.389 Na osnovu prona"enih više bron!anih toka i fibula, iz uništenog tumula u Mazlumima (Galešine), kulturna pripadnost ovog podru!ja mo'e se uvrstiti u e) Naravno sude#i po Ciceronovom podatku u kome se govori kako se Ciceronov prijatelj Publije Vatinije (koji se tada nalazio u Naroni), trudio da uhvati Ciceronovog roba Dionizija koji je pobjegao Ardijejcima (Ciceron, ad.fam. V, 9; 10; 11; XIII, 77 – Ciceron je ovo pismo uputio P. Sulpiciju Rufu koji je bio Vatinijev prethodnik u zapovjedništvu u Iliriku. O ovome v. Šašel Kos, 2005, 357 – 358; 360), Ardijejci raseljeni nakon 135. god. p. n. e. nisu bili baš previše udaljeni od Narone ali samo na isto!nom pravcu od Neretve (zna!i bili su situirani u isto!noj Hercegovini), jer su se zapadno od Neretve tada vodile teške borbe sa Delmatima. 386 Gata!ko polje i prije pretpostavljenog dolaska Ardijejeca nije bilo «tabula rasa» u populacionom smislu, ve# je i na njemu egzistirao 'ivot populacije vrlo, u op#ekulturnom smislu, srodne Autarijatima i Ardijejcima, što dokazuje prona"eni arheološki materijal koji bi se mogao povezati sa «glasina!kim» ranim fazama 'eljeznog doba. Boško Marijan, 2001, 52-53; 62-64; Ardijejci bi dolaskom ne samo na Gata!kom polju, nego i na susjednim podru!ijima (u prvom redu u obzir dolaze Bile!ko i Popovo polje) zate!eno stanovništvo vjerojatno pretvorili u prospelate. 387 Na lokalitetu Biljevska glavica, na samom jugu Gata!kog polja prona"en je fragment sepulkralnog spomenika, s natpisom na kome se spominje ime ilirskog naroda Naresa. Mandi#-Studo N., 1985,151 388 Radimsky, 1893, 485-486; Slijep!evi#, 1928, 62;68; Bešlagi#, 1971, 359-362; 364-366; Bojanovski, 1976, 21-27; 43; Kraljevi#, 1978, 155-158; Mandi#-Studo N, 1985, 2-5; 7-9; 11-14; 116; 173; 177; 187; 191; 219-221; 231;245; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 135-154+Krt. 19-praistorijsko doba. Prapovijesna i protohistorijska nalazišta na Gata!kom polju su vrlo slabo istra'ivana. Uglavnom se radilo o rekognisticiranju terena, i povremenim manjim iskopavanjima tumula., koja su opet uglavnom bila primarno vezana za istra'ivanje rimske i srednjovjekovne baštine. Problem sa istra'ivanjem tumula Gata!kog polja upravo le'i u !injenici da se na skoro svakom tumulu nalaze srednjovjekovni ste!ci, a u pojedinim slu!ajevima su evidentirani i ukopi iz rimskog doba, što je za razliku od glasina!kog podru!ja, prili!no zamaglilo prapovijesnu i protohistorijsku baštinu. 389 Mandi#-Studo N, 1985, 219 141 Mesihović, Autarijati, 2007 okvir šireg kruga glasina!ke kulture. Materijal sa Mazluma je još uvijek neobjavljen i !uva se u depou Zemaljskog muzeja, i tek bi njegova detaljnija obrada mogla mnogo pomo#i u daljem definiranju kulturnog i narodnosnog razvitka Gata!kog polja od V. st. p. n. e. pa do Rimljana. Posebno vrijedne nalaze, koji mogu pomo#i u odre"ivanju narodnosne pripadnosti stanovništva Gata!kog polja u mla"e 'eljezno doba predstavljaju nalazi ilirskog novca. Na lokalitetu GradacKlinje, na obali rje!ice Mušnice, prona"ena su tri nov!i#a sa imenom ilirskog vladara Baleja (167cc135 p. n. e.). Ostava sa 9 nov!i#a sa imenom istog ilirskog vladara prona"ena je i nešto isto!nije u Berušici. 390 Na osnovi ovih nalaza mo'emo pretpostaviti da je ovo podru!je ulazilo u sastav marionetske «dr'avice» kralja Baleja, što podrazumijeva da se Gata!ko polje nalazilo i u okviru «Ilirske dr'ave».391 Sjeverna granica «Ilirske dr'ave» zna!i bila je duboko usje!ena u unutrašnjosti. Vjerojatno su Ardijejci na jugu kao Autarijati na sjeveru samo dva stolje#a kasnije, uklopivši u svoju Ilirsku kraljevinu ju'nu varijantu glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba. Da je Gata!ko polje bilo bitno populaciono središte u vrijeme i nakon «Ilirske dr'ave» potvr"uju i u okolici Gacka prona"en i novci Apolonije (period 229-100. god. p. n. e.) i rimski 390 Kraljevi#, 1978, 156; 158; “Ilirska dr'ava” se prostirala i preko desne strane Neretve te samim tim i ta rijeka koja nije bila njena sjeverna granica, što dokazuje i to da su se Delmati nalazili u podlo'ništvu prema Agronidima za vrijeme Pleurata, koje su se oslobodili ubrzo po dolasku Gencija na vlast. (Polyb. XXXII, 18, 2; Wilkes, 2001, 185; 202). Nakon pobjede 167. god. p. n. e. Rimljani su one narode i gradove (Daorsi, Pirusti, Taulanti, Rizon i Olcinium) koji su prešli na njihovu stranu prije pada Gencija proglasili slobodnim, dok su ostatak ilirskog kraljevstva podijelili u 3 dijela koje su imale karakter i sadr'inu pupit-dr'avica, kojima su pod rimskim pokroviteljstvom upravljali lokalni ilirski vladari. Jedan od njih bio je i Balej. Liv. XLV, 26; Stip!evi#, 1974, 60-61; 97; 160; 1989,44; 74; 124; Wilkes, 2001, 188189; 190-191; Cabanes, 2002, 174-175; 391 Ako bi se pouzdali u podatke Kasija Diona ( fr. knjige XII), odnosno Zonare (VIII 19, 1-2; 20,11;) da su nosioci «Ilirske dr'ave» bili Ardijejci, onda je logi!no pretpostaviti da su Ardijejci kontrolirali i vladali nad Gata!kim poljem. Nakon Gencijevog poraza, Rimljani nisu proglasili «slobodnim» (tj. politi!ki nezavisnim po rimskim, republikanskim na!elima i shvatanjima) i potpuno oslobodili od danka, odnosno podijelili na tri autonomne oblasti, samo ona podru!ja, zajednice i narode koji im se nisu pridru'ili, prebjegli ili ugovorno predali tijekom rata, što zna!i da je stanovništvo ili bolje re!eno i vladaju#i sloj Gata!kog, Bile!kog i Popova polja polja bilo ja!e vezano za “Ilirsku dr'avu” i vladaju#u, (ardijejsku) dinastiju. A najbolja veza je pripadnost zajedni!kom narodu ili plemenu. Potvrdu toga da se Ilirska kraljevina prostirala i duboko u unutrašnjost nalazimo i u podatku Livija (XL, 42), koji govori da Gencije nije mogao primiti izaslanstvo rimskog pretora Duroniusa, jer je le'ao bolestan u najudaljenijem kraju kraljevine. Ovaj podatak nagovještava mogu#nost da su ilirski (ardijejski) vladari imali i uporišta i rezidencije i u unutrašnjosti, a ne samo na obali. Da je kojim slu!ajem Gencije bio bolestan bilo gdje na obali, rimski izaslanici bi ga brzo i lako pronašli, ali tra'iti kralja dublje po isto!noj Hercegovini, Crnoj Gori i sj. Albaniji je ve# problem. 142 Mesihović, Autarijati, 2007 republikanski denarius (Baebia 144. god. p. n. e.), u Zagradcima drahma Dirahija (229-110. god. p. n. e.), u Kazancima rimski republikanski denarius i veliki broj ilirskih novaca na gradini Jasenik.392 Za razliku od isto!nog pravca, pobjeda nad Ardijejcima i njihovo istjerivanje sa Kalinova!kog platoa, oblasti gornjeg toka rijeke Neretve i Bjelašni!kog masiva nije podrazumijevalo i populacionu smjenu. Autarijati su se izgleda zadovoljili samo time da eliminiraju ardijejsku prijetnju na svojim ju'nim granicama i konkurenciju nad pašnjacima jadransko-crnomorskog razvo"a te osiguraju punu kontrolu nad esencijalnim slanim vrelima na nekadašnjoj zajedni!koj granici, ali nisu imali i namjeru da se nasele u ve#im masama na prostoru koji su napustili Ardijejci niti da dublje prodiru prema jugu. Jedan od osnovnih razloga le'i u !injenici da se veliki dio autarijatske populacije ve# nalazio u pomjeranju prema istoku, naseljvaju#i za njih znatno privla!nije plodne i pitomije krajeve Pomoravlja. Eliminacija ardijejskog susjeda, tog stoljetnog autarijatskog suparnika i konkurenta imalo je još jedan bitan efekat. Time su Autarijati stvorili preduvjete za olakšavanje ostvarivanja ciljeva svoje «isto!ne politike», to jest da prilikom pomicanja svoga populacionog i politi!kog jezgra ka istoku ne bude istovremeno iz ju'nog pravca ugro'ena mati!na teritorija. Ardijejskim napuštanjem svojih kontinentalno dubljih staništa stvorio se široki pojas sporadi!no naseljenog prostora, koji su Autarijati dr'ali pod svojoj kontrolom (zone ispašista i strateške to!ke) ali koji nisu kolonizirali. Jugoisto!ni pravac Pseudo-Skilaksov Periplus koji se zbog spominjanja Kelta na krajnjem sjeveru Jadranskog Mora mo'e datirati u sredinu IV. st. p. n. e. ili par decenija ranije, spominje Autarijate u zale"u Skadarskog jezera.393 Ako se, zahvaljuju#i greškama prepisiva!a, pod «velikim jezerom» krije 392 Kraljevi#, 1978, 155-158; Mandi#-Studo N, 1985, 322 Gradina Jasenik se nalazi u blizini oba lokaliteta gdje su na"eni nov!i#i Baleja, i smještena je na dominantnom visu, i kasnije je korištena i kao rimska utvrda. Vjerojatno je u periodu mla"eg 'eljeznog doba ova gradina predstavljala vrlo bitno naseobinsko, upravno i strateško mjesto na Gata!kom polju. Gradina Gat, na krajnjem jugu Gata!ke op#ine je ne samo nastavila kontinuitet postojanja u rimsko doba (u vidu utvrde) nego i na samom po!etku srednjeg vijeka. Mandi#-Studo N. 1985, 2-4; 9; Iliro-gr!ki novci iz grada Dyrrhachium-a na"eni su i sjevernije kod Bjelimi#a (drahma) i u Konjicu (tri drahme). Patsch, 1902, 330-331 393 Kada se ve# govori o 24. Poglavlju Pseudo-Skilaksovog Periplusa potrebno je ista!i da je on unio zbrku u kompletnu problematiku Autarijata, pogotovu njihovu teritorijalnu rasprostranjenost. Pseudo-Skilaksov Periplus, je uostalom bio jedan od izvora koji su unijeli najviše zbrke u lokaliziranje ne samo Autarijata, nego i kompletnog pojasa izme"u rijeka Neretve i Drima. Tek sa studijom prof. dr. Mate Sui#a i uklananjem mnogih nejasno!a u samom tekstu Periplusa, stekli su se uvjeti za pravilno sagledavanje polo'aja Autarijata u odnosu na podatke iz Pseudo-Skilaksovog Periplusa. Mate Sui#, 1953, 111-129; Papazoglu, 1969, 74 143 Mesihović, Autarijati, 2007 Skadarsko jezero, koje se pru'a do ilirskog naroda Autarijata, onda bi mogli smjestiti najju'niju granicu rasprostiranja autarijatske narodnosne zajednice sve do u dolinu Mora!e, s tim da bi bilo pretenciozno bukvalno shvatiti Periplus i smjestiti Autarijate uz samo Skadarsko jezero, jer i po Pseudo-Skilaksu, jezero se samo pru'a prema Autarijatima. 1im je jedan ilirski narod kao što su Autarijati zavredio dovoljno pa'nje da se spomene u Periplusu, sugerira se na indirektan na!in, nedvosmisleno zna!aj ovog naroda, pogotovu jer je Periplus imao !isto prakti!ni karakter, kao pomo# trgovcima i pomorcima. Dolina rijeka Mora!e i Zete su, ako je suditi po Periplusu, bili vjerojatno najbli'a to!ka kontakta Grka sa Autarijatima. Na putu iz Bosne prema Skadarskom jezeru, na lokalitetu Lisje polje kod Ivangrada (sjeverna Crna Gora) prona"en je monumentalni grob sa materijalom autarijatske provenijencije. Vjerojatno je i na tome mjestu sahranjen jedan od visokih autarijatskih dostojanstvenika, kne'evskog ili vladarskog ranga.394 Arheološki materijal potvr"uje prodor autarijatskih elemenata i dalje na jugoistok, prema današnjem isto!nom Sand'aku, Metohiji i dijelu Kosova, i to kako izgleda primarno (u ranijim razdobljima) kre#u#i se sa zapada preko Peštera ili (u kasnijim razdobljima) spuštaju#i se niz Ibar. Po!etkom V. st. p. n. e. dolazi na ovom prostoru do pojave halštatskog kulturnog stila karakteristi!nog za glasina!ku kulturu starijeg 'eljeznog doba, koji smjenjuje dotadašnju kulturnu grupu polja sa urnama donjo-brni!kog tipa.395 Za kulturu donjo-brni!kog tipa mogli bismo pretpostaviti da je predstavljala zakašnjeli izdanak kulture 'arnih polja, odnosno preostatak invazora na poluotok sa kraja II milenijuma p. n. e. Kao potvrda spomenutoj tvrdnji mo'e poslu'iti i teritorijalni smještaj donjo-brni!ke kulturne grupe koja je bila situirana na putu iz Podunavlja ka Egeji. Mogu#e je da je jedna od tih skupina i ostala, formiraju#i osobeni kulturni stil koji #e postojati sve do naleta halštatskih ilirskih invazora. Na visokim zatravnjenim površinama Peštera396, koje su ranije pripadale zajednicama kulturne grupe Donja Brnjica-Gornja Stra'ava, ni!u gradinska naselja nosilaca glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba, a na više mjesta otkrivene su Grga Novak je nastanak Periplus-a datirao izme"u 338. i 335. god. p. n. e. (Novak, 1944, 22), a po Cabanesu kona!ni opis Pseudo-Skilaksovog smješta se oko sredine IV. st. p. n. e. (Cabanes, 2002, 9). Isto mišljenje o sredini IV. st. p. n. e. imaju i Stip!evi# (1974, 27) i Wilkes (2001, 106). Po mišljenju Todorovi#a (1974, 154) Pseudo-Skilaksovi Kelti naseljeni u zale"u sjevernih obala Jadrana se datiraju u 365. god. p. n. e. Po Bojanovskom (1988, 32), sa!uvani tekst Pseudo-Skilaksa (Skilaks je bio putnik i geograf iz VI. st. p. n. e.) se kona!no formirao (u obliku i sadr'ini koju poznajemo) oko 330. god. p. n. e. 394 Markovi#, 1984, 81-87 395 Papazoglu, 1969, 206-207 i Srejovi#, 1994; O donjo-brni!koj kulturnoj grupi v. Vasi#, 1973, 103; Garašanin M, 1983 E, 773-778; Mirdita, 1991, 106 396 O Pešteru u bron!ano i 'eljezno doba v. Letica, 1982, 9-17 144 Mesihović, Autarijati, 2007 (Glogovik i Delime"e) i nekropole tumula «glasina!kog» tipa.397. Pred dobro naoru'anim i organiziranim Autarijatima, starosjedioci se povla!e sa Peštera i Golije, u ni'e predjele doline rijeke Raške.398Tako su nosioci glasina!ke kulture ponovo ovladali Pešterskom visoravni odakle su stolje#ima ranije bili preslojeni nosiocima Donjo-brni!ke grupe.399 Vasi# je nastanak vladarskog groba u Novom Pazaru datirao u period izme"u 470 – 460. god. p. n. e., dok Srejovi#, Palavestra, Kilian njegov nastanak datiraju par decenija ranije. 1ovi# opet smješta Novi Pazar u mla"e razdoblje (deceniju-dvije) u odnosu na Atenicu, što bi zna!ilo da se horizont nastanka Novog Pazara više pomjera prema sredini V. st. p. n. e. 400 Na osnovu svega navedenog, bez obzira na nastanak vladarskog groba u Novom Pazaru, mo'emo tvrditi da su ve# u prvoj !etvrtini V. st. p. n. e. Autarijati kontrolirali i podru!je isto!nog Sand'aka okrenutog prema Metohiji i Kosovu, dok se sama ekspanzija desila nešto (deceniju-dvije) ranije. Autarijati su tijekom prve polovine V. st. p. n. e. prodrli i na sjeverni rub Kosova polja i dalje kre#u#i se uz Ibar u Metohiju. Na Kosovu i Metohiji je evidentiran i veliki broj gradina koje su po vanjskom izgledu dosta sli!ne gradinama glasina!kog tipa. To svjedo!i o prisutnosti dosta jakog ilirskog elementa, mo'da porijeklom sa zapada, u zapadnim dijelovima kasnije povijesne Dardanije.401 U ovom periodu najve#i broj nalaza pripada kulturnoj grupi Romaja-Pr!evo, raširenoj na jugu Kosova i u Metohiji i nazvanoj po nekropolama pod tumulima u Romaji kod Prizrena i Pr!evu kod Kline koja pored ove dve nekropole obuhva#a i nalazišta Dubi!ak kod Suve Reke, Rogovo kod Ðakovice i Donja Bitinja kod Uroševca.402 Prona"eni materijal (u najve#em broju slu!ajeva rije! je samo o oru'ju i keramici, dok nakit izostaje) iz kompleksa nekropole Romaja-Pr!evo u Metohiji, pokazuje mnoge sli!nosti i paralele sa materijalom iz nekropola tumula iz okolice Kükes-a i u sjeveroisto!noj Albaniji, koje su evidentno ulazile u «glasina!ki» kulturni kompleks.403 Ali ovaj materijal i pored niza velikih sli!nosti ipak pokazuje i izvjesne materijalne razli!itosti u odnosu na 397 Srejovi#, 1994 398 Srejovi#, 1994 399 Letica, 1982, 12-15 400 Kilian 1975, taf 102; Vasi# 1977, 22; 23; 35; Palavestra 1984, 22; 87-88; 1ovi# 1987, 626; Srejovi# 1994, 61-63 Sa autarijatskim vladarskim grobovima u Atenici, Novom Pazaru i Pe!koj Banji bi više manje korenspodiraju i bogati nalazi iz Trebeništa kod Ohridskog jezera (datiraju se na kraj VI. st. p. n. e.) i koji vjerojatno pripadaju nekoj mo#noj lokalnoj dinastiji koja je upravljala prostorom oko Ohridskog jezera i jugozapadnom Makedonijom. Arheologija, Vasi#, 1997, 283-284. 401 . Papazoglu, 1969, 206; Vasi#, 1987 L, 686-687 402 Ðuri#, 1964, 539; Garašanin M, 1966, 40; Tasi#, 1979, 89; Cerovi#, 1991, 62 403 Ðuri#-Gliši#-Todorovi#, 1975; Vasi#, 1991, 75; Srejovi#, 1994 145 Mesihović, Autarijati, 2007 standardni «glasina!ki» materijal (npr. nedostatak fibula i narukvica tako !esto nala'enih na mati!nom autarijatskom podru!ju). To bi moglo sugerirati da je u Metohiji došlo do miješanja Autarijatsko-ilirskih došljaka i starosjedila!kih elemenata, što je na kraju rezultiralo i formiranjem i posebnog narodnosnog i kulturnog identiteta.404 I u grupaciji Karaga!-Bela#evac ogledaju se i pored jakog doma#eg starosjedila!kog elementa i prisutni uticaji, istina manji nego u grupi Romaja-Pr!evo, glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba.405 U kontekstu razmatranja ovog pitanja, indikativna je !injenica da se me"u grobnim nalazima «glasina!kog tipa» iz Romaja-Pr!evo naj!eš#e nailazi na oru'je; da li to podrazumijeva da je ilirsko-autarijatski udio u grupi Romaja-Pr!evo bio sadr'an najve#im dijelom u ratnicima, koji bi u periodu vrhunca autarijatske mo#i bili stacionirani u «postajama» na krajnjim jugoisto!nim to!kama obuhvata autarijatske vlasti.406 Mo'da bi neki od ratnika i ostajali na plodnom kosovskometohijskom platou miješaju#i se sa pod!injenim starosjediocima (izra'enim u kulturnom kompleksu Vlaštice-Lapotince).407 Materijal sa naselja na gradinama u Gornjem Gradimlju kod Lipljana, Cernici kod Gnjilana i na Hisaru kod Suve Reke, još nepublikovan, sadr'i keramiku koja se u velikoj mjeri podudara u starijoj fazi sa kerami!kim materijalom kompleksa Vlaštice-Lapotince, dok u kasnijoj fazi, od V. st. p. n. e. pokazuju znake jake helenizacije u keramici i nakitu.408Iz svega izlo'enog jasno je da se autarijatski prodor osjetio i na zapadnim dijelovima Kosova, a posebno Metohije, ali i da do neke masovne kolonizacije autarijatskim elementom na ovom prostoru koji bi potpuno zamijenio starosjedila!ki element nije došlo. Importirani primjerci keramike- jedna anti!ka chytra i skifos s po!etka V. st. p. n. e. mnogo koriste ne samo u odre"ivanju datacije egzistencije grupe Romaja-Pr!evo, nego i u odre"ivanju datacije autarijatske ekspanzije u pravcu jugoistoka. Na osnovu toga bismo mogli tvrditi da je terminus ante quem autarijatske ekspanzije na Metohiju i dijelove Kosova prva !etvrtina V. st. p. n. e. S druge strane ni u sj. Albaniji (srednji tok Drima i regija Kukës) ni u Metohiji se ne nailazi na autarijatsko-«glasina!ki» materijal koji odgovara fazama IV a, IV b pa i IV c-1., jer materijal iz njih odgovara prete'no fazama IVc-2 i Va, To bi sugeriralo da terminus post quem autarijatskog prodora na spomenuta podru!ja tra'imo u fazi IV c-2, najvjerovatnije na sam kraj VI. st. ili prve godine V. st. 404 Vasi#, 1991, 76 405 Ðuri#, 1970, 281; Srejovi#, 1973, 39; 406 J.Gliši# i N.Tasi# stoje na stajalištu da bi kompletnu grupu Romaja-Pr!evo trebalo identifikovati sa Autarijatima (Ðuri#-Gliši#-Todorovi#, 1975, 132; Tasi#, 1999, 190) 407 Vasi#, 1987 B, 673; Tasi#, 1999, 148 408 Materijal je bio djelimi!no izlo'en na Izlo'bi «Arheološko blago Kosova i Metohije od Neolita do ranog srednjeg veka,» v. Katalog izlo'be, Beograd 1999 146 Mesihović, Autarijati, 2007 p. n. e.409Spomenuta !injenica direktno potvr"uje tezu po kojoj se ekspanzija na isto!ni Sand'ak, Metohiju i dijelove Kosova desila u istom zamahu, u roku od mo'da par godina, dok bi se od prve !etvrtine V. st. p. n. e. ve# ulazilo u fazu konsolidacije autarijatske vlasti. U Metohiji je prona"en i jedan od monumentalnih tumula autarijatsko-«glasina!kog» tipa. Bogati kne'evski grobovi u Pe#koj Banji s kraja VI i po!etka V stolje#a, publikovani parcijalno, imaju neke sli!nosti sa grupom Romaja-Pr!evo, ali ima i razlika, jer sadr'e dosta srebra koga nema u Romaji i neke forme u keramici i nakitu koje su nesumnjivo „glasina!kog“ tipa.410 I u Pe!koj Banji je sigurno sahranjen visoki autarijatski dostojanstvenik ili !lan vladarske porodice, !iji je zadatak bio da nadzire jugoisto!ni pravac vlasti svoga naroda. I u Pe!koj Banji je prona"ena gr!ka keramika koja se datira na kraj VI. i po!. V. st. p. n. e. što je još jedan dokaz o vremenu kada se mogla desiti ekspanzija na jugoistok. Kad se govori o jugoisto!nom pravcu autarijatske ekspanzije neizostavno se postavlja pitanje njihovih odnosa sa Dardancima i eventualnom autarijatskom u!eš#u u etnogenezi povijesnih Dardanaca. Mi ustvari ne raspola'emo sa povijesnim podacima o Dardancima za razdoblje kada se odvijala autarijatska ekspanzija na okolne zemlje. Najstarija vijest koja spominje povijesne Dardance datira se poslije 348. ili 346. god. p. n. e., ali je i to dosta izoliran podatak, jer se tek od III. st. p. n. e. o njima kod gr!kih pisaca pojavljuje sve više vijesti. 411 Mogu#e je da se pod Strabonovim "drugim ilirskim narodima" kojima su Autarijati zagospodarili kriju i Dardanci ili samo neke dardanske skupine. U nau!noj literaturi prvi koji je doveo Autarijate u vezu sa Dardancima bio je Tomaschek istupaju#i sa tezom da je ilirski doprinos dardanskoj etnogenezi bio autarijatski.412 Sa izvjesnom dozom rezervi i F.Papazoglu ostavlja mogu#nost izvjesnog udjela autarijatsko-ilirskog elementa u formiranju dardanske narodnosne zajednice.413 Autarijatski udio u Dardanskom narodu vidi se tako u vladaju#im slojevima dardanskog etnosa. Ina!e Dardanci se u na!elu prihva#aju kao ilirski narod, ali u kojem su bili prisutni i jaki tra!ki elementi koji se posebno osje#aju u dolinama ju'ne Morave i Nišave.414 I Z.Mirdita stoji na stajalištu o primarnosti ilirskog etni!kog, kulturnog i jezi!nog elementa u 409 Jubani, 1971; Isto, 1972, 207-212; Isto, 1982; Isto, 1983; Hoti, 1981; Isto, 1982 411 Just. VIII, 6, 2 412 Tomaschek, Autariati 2593. 413 414 . Papazoglu, 1969, 85 Papazoglu, 1969,204-205 O razli!itim teorijama o široj etni!koj i kulturnoj pripadnosti Dardanaca v. Papazoglu, 1969, 101-208; Garašanin M, 1979 A, 10-11; Mirdita, 1979; Benac, 1987, 790-792; Isto, 1991, 101-150; Wilkes, 2001, 159-169; Cabanes, 2002, 8; 27-28; 147 Mesihović, Autarijati, 2007 egzistenciji Dardanaca i u sklopu toga smatra da i Dardance treba uklju!iti u široki etnokulturni krug koji se prostirao od Bosne do sj. Albanije u kojem su jednu od glavnih uloga igrali Autarijati.415 Ako bismo ovakvo stajalište prihvatili onda bismo morali autarijatsku ekspanziju da pomjerimo duboko prema jugoistoku. Ali kako pokazuje arheološki materijal autarijatsko-«glasina!ke» provenijencije u Metohiji i Kosovu, Autarijati su nesumnjivo igrali jednu od bitnijih uloga u etnogenezi Dardanaca, i to pogotovu onih dardanskih zajednica koje su 'ivjele sjevernije i zapadnije, unose#i u njih i ilirski segment, mo'da upravo u doseljenom ratni!kom sloju. Uostalom i sa!uvana onomastika iz rimskog doba potvr"uje ilirski karakter zapada i sjevera povijesne Dardanije. Najve#i broj ilirskih imena je konstatiran zapadno od linije Kosovska Mitrovica-Prizren, zna!i upravo na podru!ju zahvata grupe Romaja-Pr!evo, !iji bi nosioci mo'da bili autarijatsko-ilirski ratnici.416 Ranija datacija autarijatske ekspanzije prema jugoistoku, koja bi se završila na ovom pravcu po!etkom V. st. p. n. e. bi se mogla objasniti !injenicom da je prostor isto!nog Sand'aka, sjeveroisto!ne Crne Gore i sjeverne Albanije po zemljopisnim karakteristikama sli!an mati!noj domovini Autarijata. To je prostor dodira dinarskog i šarskog planinskog masiva, a tamo se nalazi i Pešterska visoravan koja je izuzetno pogodna za sto!arstvo sezonskog tipa. Ekspanziji je vjerojatno doprinijelo i nepostojanje ja!ih i stabilnijih narodnosnih i politi!kih skupina na jugoisto!nom pravcu koje bi mogle usporavati ekspanziju Autarijata. Glasina!ka kultura je ina!e još znatno ranije na ovim pravcima, samo više ju'nije i isto!nije uspostavila svoja uporišta. Tako se najve#i dio starijih nalaza «glasina!kog» 'eljeznodopskog tipa prona"enih u dolini rijeke Mati okvirno datira u VIII-VII. st. p. n. e. Ina!e iako dolina Mati ima kontinuitet kulturnog razvitka od kasnog bron!anog doba do u razvijeno 'eljezno doba primjetljiv je hijatus u prona"enom materijalu koji bi kronološki odgovarao fazi IV a .417 Sjeverni i zapadni pravac Za sjeverni i zapadni pravac prodiranja Autarijata ne raspola'emo pisanim podacima. Eventualno bi se Apijanova genealogija u kojoj se Panonije spominje kao Autarijev sin mogla dovesti u vezu sa nekim reminiscencijama da se desila u neko davno doba i autarijatska ekspanzija prema Savi i Dunavu, podru!ju naseljenom zajednicama koje uvrštavamo u panonsku, sjevernoilirsku komponentu. U prilog sjevernom pravcu autarijatske ekspanzije govorila bi i !injenica da su se Autarijati prvi našli na udaru Kelta kada su oni prešli Dunav i Savu. O 415 Mirdita, 1991, 107 416 Papazoglu, 1969, 143 i d. (slika 3); 183-185; Vasi#, 1987 L, 688 417 Kilian 1975, 46-47; Prendi, 1975, 119-122; Kurti, 1978;Isto, 1983; Islami, 1981; 148 Mesihović, Autarijati, 2007 autarijatskoj ekspanziji daleko prema sjeveroistoku ve'e nas nerazjašnjena sli!nost materijalne kulture izra'ene u oblicima nakita, oru'ja, oblika grobnica i pogrebnog ritusa koje postoje izme"u Oltenije i autarijatske mati!ne teritorije u periodu VII-VI. st. p. n. e.418 U nekropolama Gogos i Balta Verde oblici grobova pokazuju karakteristi!nu sli!nost sa nekropolama glasina!ko-autarijatskog tipa, Tu se primje#uje i nagli prekid starijeg ritusa incineracije (i sahranjivanja ostataka u zemljane urne) i pojava skeletnog sahranjivanja pod tumulima. sa polaganjem mrtvaca na izdu'eni ovalni odar od kamena, upravo na identi!an na!in, koji se primjenjivao i u jugoisto!noj Bosni u istom periodu.419 U nekropoli Podilijak, na Borikama, Sokolac, u jednom ratni!kom grobu (tumul B, grob, 7)420 prona"eni su 'eljezni ma! i aplike specifi!nih formi koji imaju upadljivu sli!nost sa velikim brojem prona"enih predmeta u Olteniji.421 Ina!e metalni predmeti svojstveni materijalnoj kulturi autarijatskih zajednica prona"eni u Olteniji iskopani su daleko najve#im dijelom u tumulima koji pripadaju tipu ratni!kih grobova. U tim grobovima prona"eni su i 'eljezni ma!evi istog onog tipa kakvi su prona"eni i u kne'evskim grobovima na Ilijaku. što bi sugeriralo i postojanje odre"ene veze izme"u zajednice koja je bila nosilac «Ilija!ke» kne'evine i onih Ilira koji su bili sahranjeni u ratni!kim grobovima u Olteniji. Ovdje se postavlja pitanje da li je novi sloj koji se pojavljuje u Olteniji posljedica ekspanzije !ije bi 'arište bilo u Podrinju i !iji bi nosioci bili Autarijati. Po Rastku Vasi#u, na podru!ju Bosutske, i daljske kulturne grupe sjeverno od Save, u fazi njihove degeneracije i procesa dezintegracije koje se dešava sredinom I milenijuma p. n. e. (preciznije od kraja VI. st. p. n. e.) zna!i upravo u vrijeme autarijatske ekspanzije, javljaju se novi elementi u materijalnoj kulturi, u znatnoj mjeri pro'eti odlikama glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba. U slu!aju Daljske grupe o tome bi govorio nalaz šarnirske fibule sa dva prstenasta zadebljanja na luku. Po Vasi#u, pojava «glasina!kih» elemenata je posljedica “mogu#ih penetracija manjih etni!kih skupina” od VI. st. p. n. e. sa areala rasprostiranja glasina!ke kulture, što je opet sa svoje strane uvjetovalo simbiozu doma#ih i stranih elemenata, naro!ito u Srijemu i isto!noj Slavoniji. Vasi# !ak tvrdi da je i Srijemska grupa bila samo jedan od produkata iznjedrenih iz glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba, ili preciznije re!eno rezultat simbioze doseljenih «glasina!ko»-autarijatskih elemenata (koji bi na osnovu ovako postavljenog 418 Garašanin M, 1964, 146; 1ovi#, 1967,118; Isto, 1976, 290-291 Mo'da Apijanovo spominjanje seobe Autarijata na Donji Dunav (iako je on smješta u stolje#ima kasnije razdoblje) u sebi nosi i reminisenciju na dolazak odre"enih autarijatskih skupina u navedeno podru!je u vrijeme kada su Autarijati dostigli zenit svoje mo#i. 419 1ovi#, 1976, 290 420 1ovi#, 1959, 53-85 421 1ovi# ,1967, 118 149 Mesihović, Autarijati, 2007 mišljenja, dominirali na prostoru Srijema i isto!ne Slavonije od kraja VI. st. i tijekom V. st. p. n. e.) i doma#eg stanovništva i njegovih kulturnih tradicija.422 Tako se u srijemskoj grupi primje#uju od «glasina!kog materijala» fibule sa kvadratnom nogom i dugmetom na kraju, dvojne igle sa dvopetljastom glavom, astragalni pojasevi, a i nalaze certosa-fibula i ilirskih šljemova u okviru ove grupe treba po Vasi#evom mišljenju pripisati uticaju glasina!ke kulture. Iz simbioze novodoseljenih «glasina!ko»-autarijatskih elemenata, sa starosjedila!kim panonskim elementom, proizašli bi “kvalitetno novi oblici i zajednice”, izra'eni u narodnosnim zajednicama Amantina i Breuka.423Me"utim po A.Bencu ovo Vasi#evo stajalište po kojem su na prostor Srijema i Isto!ne Slavonije krajem VI. i po!etkom V. st. p. n. e. prodrle ve#e ili manje grupe sa glasina!kog podru!ja i da su tamo postale dominantan “etni!ki element” je jako teško prihvatiti. Materijalni oblici kulture srijemskih i isto!noslavonskih narodnosnih zajednica Amantina i Breuka424, a koji se pripisuju glasina!koj kulturi su, po Bencu, vjerojatno dospjeli na sjever razmjenom dobara ili prenošenjem odre"enih kulturnih uticaja sa dijelova Balkana koji su se nalazili u njenom okviru, 425 i to onih koji su najvjerojatnije pripadali Autarijatskoj narodnosnoj zajednici, kao najsjevernijem fenomenu sastavnici glasina!ke kulture. Iako je stajalište A.Benca o neekspanziji nosilaca glasina!ke kulture to!nije u odnosu na postavku koje je iznio R.Vasi# smatramo da odre"eno prisustvo manjih skupina ili grupa koje bi se na ovo podru!je infiltrirali upravo sa prostora rasprostiranja glasina!ke kulture u sklopu op#eg kulturogenetskog razvitka zajednica ju'nih pojaseva Donje Panonije ne bi trebalo apriori isklju!ivati. Organizirano prodiranje Autarijata u Srijem i isto!nu Slavoniju za vrijeme ekspanzije i rasprostiranje njihove hegemonije sjeverno od Save pretpostavljalo bi da su oni morali kontrolirati i teritorijalni kontinuitet sa spomenutim prostorima, zna!i sjeveroisto!nu Bosnu (tuzlanski bazen, srednje Podrinje i Semberiju). Za sada ne raspola'emo sa arheološkom gra"om sa kojom bismo mogli potvrditi da su Autarijati tijekom V. i IV. st. p. n. e. kontrolirali i sjeveroisto!nu Bosnu. Nekropole tumula najdalje u pravcu sjeveroisto!ne Bosne se nalaze na sjeveru zvorni!ke op#ine i to na lokalitetima Hamzinova!a, Kr!evine-Trnovica (jedna grob sa spaljenim pokojnikom se datira u V. st. p. n. e.), Karavlaške ku#e, Jezero (koja je i najve#a nekropola sa 107 evidentiranih tumula), Šundinova!a.426 A i ovi grobovi uz par halštatskih iznimaka uglavnom su pripadali Podrinskoj grupi 422 Vasi#, 1987 F, 557-558 423 Vasi#, 1987, 532; Isto, 1987 D, 533 424 O Amantinima i Breucima v. Todorovi#, 1974, 16 425 Benac, 1987, 795-796 426 Kosori#-Krsti#, 1970, 23; Isto 1972, 9; Kosori#, 1975,15; Isto, 1975 A, 5-9; Isto, 1976; Isto, 1978 B, 23; Isto, 1979; Isto, 1980,35; Isto, 1982, 41; Isto, 1983, 31 150 Mesihović, Autarijati, 2007 i srednjem i kasnom bron!anom dobu. I gradinska naselja su na ovom podru!ju dosta rijetka i na potezu od zavoja Drine do njenog uš#a u Savu se nailazi samo na šest prapovijesnih i protohistorijskih gradina (istina do danas evidentiranim); Gradac Trnovica, Grada!ac-Liješanj, Gradina Šeti#i, Gradinica Pa"ine, Kuline-Šepak Zvornik i Kosica-Hajdarevi#i. Sve spomenute nekropole tumula i gradine se nalaze na ju'nim dijelovima sjeveroisto!ne Bosne, dok u Semberiji i Majevici uop#e se ne nailazi ni na kakve tumule, niti na gradinska naselja (izuzev ranosrednjovjekovnih slavenskih gradina). Na ovom prostoru dominiraju naselja na otvorenom i nekropole ravnih grobova. Ni u dolinama rijeka Spre!e i Jale koje pokrivaju tuzlanski bazen uop#e se ne nailazi na tumule. Naravno iako je sve navedeno rezultat dosadašnjeg nivoa istra'enosti, ipak ostaje !injenica da sjeveroisto!na Bosna pokazuje kulturnu razli!itost u odnosu na jugoisto!nu Bosnu tijekom starijeg 'eljeznog doba. Du' srednjeg toka Drine (bratuna!ko-srebreni!ki zavoj) tek sporadi!no se nailazi na nekropole tumula (Kr!evine Zelinje, Podrid, Kratina, Lug, Kr!evineBratunac, Ledine, Me"a, centar Bratunac, Gaj, Lug-Konjevi# polje, Vaganj-Srebrenica, Sa!Vlasenica)427 od kojih sli!no kao i sa sjevernijom oblaš#u ve#ina ne pripada 'eljeznom dobu. Kao što se vidi iz izlo'enog, teritorijalnog kontinuiteta glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba preko sjeveroisto!ne Bosne sa Srijemom i isto!nom Slavonijom nema. Fokus ekspanzije autarijatskog politi!kog entiteta je ipak više bio orijentiran prema daljnjem prodoru u pravcu Pomoravlja, nego ka sjeveroisto!noj Bosni. Što se ti!e zapada, odnosno prodora Autarijata prema podru!ju srednjobosanske kulturne grupe 'eljeznog doba, izgleda a na osnovu materijalne kulture, da do penetracije autarijatskih elemenata prema navedenom pravcu nije došlo, bar u onoj mjeri kao na istoku i jugu. Zapadnije od podru!ja Starog Grada nemamo 'eljeznodopskih tumula karakteristi!nih za glasina!ku kulturu, nemamo ni nalaza pokretnog materijala autarijatske provenijencije u onoj mjeri koja bi sugerirala kontinuirano prisustvo autarijatskih zajednica ili bar njihovih ratni!kih skupina. Zapadno podru!je sarajevske regije ostaje tijekom cijelog 'eljeznog doba podru!je srednjobosanske kulturne grupe. Jedino bi padine Starog Grada, a na osnovu prisustva glasina!kih tumula na nekropolama Mo!ile, Orlovac i Kr!evine bile naseljene autarijatskim skupinama sa njima svojstvenom glasina!kom kulturom. Ne bismo mogli tvrditi da je razlog izostanku autarijatske penetracije prema srednjobosanskoj kulturnoj grupi neka efikasnija obrana dezitijatskih zajednica ili njihova 'ilavost. Vjerojatno je rije! da Autarijati za vrijeme svoje ekspanzije nakon formiranja svoga politi!kog entiteta uop#e nisu bili zainteresirani za prodor u podru!ju sarajevskog polja i dalje prema središnjoj Bosni. Njihovi interesi za ekspanziju su bili motivirani 427 prije svega zauzimanjem Kosori#, 1972, 33-36; Isto, 1972 A, 75-78; Isto,1975 A,5-9; Isto, 1976; Isto, 1979, 173; 183-187 151 Mesihović, Autarijati, 2007 sto!arskih areala, što sarajevsko-zeni!ka kotlina sigurno nije ili zaposjedanjem trgova!kih !vorišta i ruta kako bi se neposredno mogla odvijati razmjena sa gr!kim i italskim trgovcima, a ne trošenje ratni!kih potencijala na, za njih, trgova!ki nezanimljivom podru!ju središnje Bosne. Me"utim, nešto zapadnije pa i dalje na jugozapadu, na prostoru koji izlazi iz zone rasprostiranja dezitijatskih zajednica se nailazi na nalaze autarijatske provenijencije. Neki tipovi pokretne materijalne kulture (naro!ito u tipu nakita) svojstvene glasina!koj kulturi starijeg 'eljeznog doba primje#uju se na nekim (istina izoliranim i me"usobno nepovezanim) to!kama zapadne i sjeverne Bosne i srednje Dalmacije.428 Na lokalitetima kulturne grupe Donja Dolina-Sanski Most,429 prona"en je prili!an broj nalaza koji su nesumnjivo autarijatsko-«glasina!ke» provenijencije.430 Naj!eš#e se radi o sljede#im tipovima nakita; dvopetljaste fibule s nogom u obliku beotskog štita; male bron!ane nao!araste fibule bez osmice, dugmetaste fibule, okrugle glasina!ke pojasne kop!e s laticama (slika 26)—primjerak iz kne'evskog groba u Brezju (tumul I, grob 2) je potpuno identi!an s primjerkom iz Donje Doline---, kalotna pojasna kop!a s perlama na obodu, masivne bron!ane narukvice s ukrštenim krajevima (slika 27), kolutaste fibule, jednostruke ili dvostruke toke «glasina!kog» tipa, pseudokiparske igle i mnogi drugi tipovi nakita. Zajedni!ki element izme"u ove dvije kulturne zajednice su i velike luksuzne višeglave igle (slika 28), a veliku analogiju donjodolinskim primjercima pru'a i igla prona"ena u kne'evskom grobu u Osovu (slika 29).431 Velika ve#ina tih nalaza pripada fazama IV b i IV c-1 razvitka glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba (zna!i okvirno obuhva#a razdoblje od kraja VIII. st. do sredine VI. st. p. n. e.). Posebno zanimljivi nalazi koji potvr"uju postojanje veza (za sada potvr"eno jedino kulturnih) ovog podru!ja sa autarijatskom populacijom primje#uju se u grobnim prilozima Groba 3 iz Sanskog Mosta.432 Na osnovu bogatstva nalaza i njihove tipologije mo'emo smatrati da je u ovom grobu sahranjen lokalni velikodostojnik ili li!nost sa izvjesnim stupnjem društvenog presti'a. Da li je on bio autarijatskog porijekla ili su nalazi samo odraz kulturnog i 428 1ovi#, 1976, 290 429 Nosioci ove kulturne grupe koja je egzistirala tijekom !itavog posljednjeg tisu#lje#a prije ere sve do dolaska Rimljana, bile su autohtone zajednice panonskog bazena, direktni izdanak nosilaca kulture «'arnih polja». U povijesnim vrelima se nailazi i na dva narodna imena autohtonih zajednica koja bi mo'da bile nosioci razvitka kulturne grupe Donja Dolina-Sanski Most; Oserijate, koji bi se dr'ali obala Save i Mezeje, koji bi se pru'ali uz rijeku Sanu i srednji tok Vrbasa. O grupi Donja Dolina-Sanski Most v. 1ovi#, 1976, 169-185; Isto, 1987 C, 252-286; Wilkes, 2001, 65-69 430 Benac-1ovi#, 1957, 49; 1ovi#, 1987 C, 234, 243; 250; 253; 281-282 431 1ovi#, 1987 C, 243; 244; 250 432 O iskopavanju na prapovijesnom i protohistorijskom lokalitetu Sanski Most v. Fiala, 1896 B 219-270; Isto, 1897 A 281-307 152 Mesihović, Autarijati, 2007 politi!kog uticaja koji je «najmo#niji» ilirski narod odašiljao na širem prostoru zapadnog Balkana je pitanje na koje !emo u dogledno vrijeme teško dobiti precizan odgovor. Ako sahranjeni velikodostojnik nije autarijatskog porijekla ili na neki drugi na!in vezan sa narodnosnim bi#em Autarijata, onda su ovi nalazi više nego nedvosmislen dokaz da su se i lokalni kne'evi i uglednici !ak i na ovako udaljenom prostoru od mati!ne teritorije, nadahnjivali kulturom i na!inom 'ivota naroda koji je bio najbitniji politi!ki faktor na zapadnom i središnjem Balkanu, pokušavaju#i i da podra'avaju autarijatske vladare, kne'eve i uglednike u tipu oru'ja i nakita. Uostalom u periodu VII-V. st. p. n. e. autarijatske zajednice produciraju originalnu materijalnu kulturu u velikim razmjerima i jedan dio te produkcije se sigurno exportovao i u nešto udaljenija podru!ja. Sanski bazen je nosiocima glasina!ke kulture vjerojatno bio bitan i radi trgovinske razmjene jer se u njemu nalaze bogati majdani 'eljezne rude (Ljubija, dolina Japre), odnosno kao jedna od sirovinskih baza za autarijatsku proizvodnju 'eljeznog oru'ja. Ali ne bi trebalo isklju!iti ni mogu#nost da se ovi nalazi autarijatske provenijencije objasne time da su pojedine skupine nosilaca glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba u vrijeme ubrzanog njenog razvitka otpo!eli emigraciju u razne bli'e i dalje zemlje433, bez nametanja politi!ke vlasti nad tim zemljama. Tragove ekspanzije autarijatske materijalne kulture, nalazimo i znatno dalje na zapadu, u Dolenjskoj u Sloveniji434, gdje se isto primje#uje promjena u sahranjivanju i prijelaz na inhumaciju te pojava rodovsko-porodi!nog tumula sa kru'nim pokopima jedino usporedivog sa «glasina!kim» tipom porodi!nog groba, te neki tipovi nakita autarijatsko-«glasina!ke» provenijencije.435 Da li je i ovdje rije! o etni!kom, narodnosnom pomjeranju, manjoj emigraciji pojedinih skupina, politi!koj ekspanziji ili samo kulturnim uticanjima i pro'imanjima, za sada #e, kao i u slu!aju Oltenije, Srijema, isto!ne Slavonije i zapadne Bosne ostati nerazjašnjeno. Ali je u slu!aju Dolenjske potrebno ista!i i !injenicu da je uz porodi!ne tumule «glasina!kog» tipa vrlo malo prona"eno dokaza o prisustvu pokretnog materijala (izuzev lu!ne dvopetljaste fibule «glasina!kog tipa» gotovo više ništa, a posebno ne keramike) svojstvenog glasina!koj kulturi starijeg 'eljeznog doba.436 Kada se govori o odnosima Autarijata prema zemljama zapadno od njih upada u o!i prili!na neravnomjernost u broju prona"enih nalaza autarijatsko-«glasina!ke» provenijencije izme"u srednje Bosne i Sansko-savskog podru!ja u zapadnoj Bosni. 1ini se, bar na osnovu do sada prona"enog materijala iz srednje Bosne, da veze izme"u autarijatskih i dezitijatskih zajednica ne 433 1ovi#, 1976,. 290-291. 434 O Dolenjskoj grupi v. Gabrovec, 1964, 227; Isto, 1964/1965, 26-28; 43-44; Isto, 1987 A,; Benac 1987, 773; 799; Wilkes, 2001, 72-75 435 Gabrovec, 1964, 227-228; Isto, 1987 A, 88-89; 118; 1ovi#, 1976, 290-291; Benac, 1987, 749 436 Gabrovec 1987 A, 119 153 Mesihović, Autarijati, 2007 samo da nisu bile dominantne nego ni da nisu bile izra'ene, izuzev u ranijim fazama 'eljeznog doba,437koje odgovaraju fazama 2 i 3 razvitka srednjobosanske kulturne grupe (sredina VIII -sredina VI. st. p. n. e.). 438 Da li ta !injenica posredno govori o izra'enim neprijateljskim odnosima koji su bili u nekoj mjeri izra'eni izme"u autarijatskih i dezitijatskih zajednica, što bi prisilio Autarijate da robnu razmjenu i dobavljanje 'eljezne rude prije obavljaju zaobilaznim putem sa udaljenijim mezejskim i oserijatskim zajednicama, nego sa dezitijatskim zajednicama koje su im bile prvi susjed na zapadu, a koje su isto kontrolirale bogate rudnike 'eljeza. Uticaj autarijatsko-«glasina!ke» materijalne kulture na proto-dezitijatskom prostoru vidljiv je, izuzev kompleksa Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar, samo na još par lokaliteta na podru!ju koje je najbli'e zapadnim grani!nim autarijatsko-«glasina!kim» oblastima, kao na primjer u Gra!anici u Maloj 1ajni kod Visokog i Semizovcu (Grad u selu Svrake), gdje su uz doma#i «dezitijatski» materijal prona"ene i dvopetljaste fibule s trokutnom nogom, uske dijademe s iskucanim ornamentom, kalotne pojasne kop!e s laticama na obodu (prona"ene i u Podu kod Bugojna), rebraste fibule i narukvice od bron!anog lima s iskucanim ornamentom, koje su karakteristi!ne za glasina!ku kulturu.439 Ti nalazi «glasina!ke provinijencije» iz Gra!anice i Semizovca pa i Poda, izuzev rebraste fibule i narukvice od bron!anog lima, ve#inom odgovaraju ranijim «glasina!kim» fazama, zna!i najstarijim razdobljima narodnosnog i kulturnog i politi!kog razvitka jugoisto!ne Bosne u 'eljeznom dobu,440 kada vjerojatno suparništvo dvije, još uvijek ne u potpunosti iskristalisane, susjedne «bosanske» narodnosne i kulturne zajednice nije bilo toliko izra'eno.441 Pored spomenutih tipova potrebno je 437 1ovi#, 1987 A, 526 438 Arheološki Leksikon BiH, Tom I, 1988, 164 439 Da nalazi u Gra!anici i Semizovcu pripadaju srednjobosanskoj kulturnoj grupi i pored sli!nosti u pokretnom materijalu sa ranijim fazama razvitka glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba, dokazuje to što je rije! o nekropolama ravnih (skeletnih) grobova. Sa glasina!kom kulturom postoji i o!igledna stilska veza izme"u urezanog ornamenta na finoj keramici 2. faze razvitka srednjobosanske kulturne grupe i graviranog ukrasa na “glasina!kom” bron!anom nakitu faze IV b. Za spomenute narukvice od bron!anog lima iz Gra!anice, B.1ovi# smatra da su i pored preuzimanja oblika iz “glasina!kog” kulturnog areala ipak “…proizvod doma#ih majstora”, što on dokazuje specifi!nim ukrasima na njima. O nalazima koji su na"eni na podru!ju srednjobosanske kulturne grupe 'eljeznog doba, a sli!ni su nalazima ili su “glasina!ke” provinijencije v. : 1ovi#, 1987 A, 484-490; 499; 503-504; 522; 526; 440 1ovi#, 1987 A, 488; 492; Rije! je o fazama razvitka 2 (750/725. - 625/600. god. p. n. e.)-Gra!anica i Semizovac- i 3 (625/600. – 550. god. p. n. e.)-kalotna pojasna kop!a s laticama na obodu iz Poda kod Bugojna- razvitka srednjobosanske kulturne grupe 441 Naravno, mogu#e je da taj vidljivi nedostatak ve#ih veza izme"u (pokretne) materijalne kulture jugoisto!ne Bosne i središnje Bosne rezultat slabe istra'enosti grobnih cjelina koje pripadaju srednjobosanskoj kulturi pa i nesre"enosti i neobjavljenosti ve# prona"enog materijala. Nesrazmjera u broju otkopanih grobova me"u spomenuta dva bosanska regiona mo'e se objasniti !injenicom da je mnogo lakše uo!iti tumule nego ravne grobove. 154 Mesihović, Autarijati, 2007 navesti još i sljede#e oblike nakita «glasina!kog» tipa koje sporadi!no susre#emo na prostoru obuhvata srednjobosanske kulturne grupe (krajnja datacija do sredine VI. st. p. n. e.) kao što su masivne narukvice s preba!enim krajevima i fibule s nogom u obliku beotskog štita.442 Jedino bi se ve# spomenute rebraste fibule i narukvice od bron!anog lima, odnosno njihove dostignute razvojne forme mogle sinkronizirati sa razvijenom «glasina!kom» Va fazom. Rebraste fibule i narukvice od bron!anog lima ustvari pripadaju mla"im grobovima ili grobu iz Gra!anice.443 Zanimljiv prikaz rasprostranjenosti Autarijata, i to posebno u odnosu na sjeverni i zapadne pravce, nudi Todorovi# i to upravo za V. i IV. st. p. n. e., zna!i za razdoblje nakon završetka ekspanzije. Smatramo predlo'eni raspored smještaj Autarijata u ova dva pravca, za razliku od predlo'enog isto!nog pravca, neodgovaraju!im, Autarijatima se definitivno ne mo'e pripisati posjed središnje Bosne niti zajedni!ka granica sa Japodima otprilike uz srednji tok rijeke Bosne. 444 Tragovi Autarijata na jugozapadu? Kada i odbacimo termin «Autariatarum”, kao originalno Plinijev i svedemo ga na grešku kasnijeg prepisiva!a, ostaje ipak oblik «…Tariotarum…”, kao najvjerojatniji na pretpostavljenu stvarnu misao Plinija Starijeg jer se nalazi u ve#ini kodeksa. A koji nesumnjivo u svome korijenu pokazuje izvjestan stupanj srodnosti sa imenom Autarijata. U obzir dolaze mnoge mogu#nosti kada se govori o “… Tariotarum antiqua regio…”445. Mogu#e je da je rije! o ogranku autarijatske narodnosne cjeline koji se u podru!ju srednje Dalmacije naselio za vrijeme autarijatske ekspanzije, u vrijeme seobe nakon urušavanja entiteta ili u periodima prije nego su se odigrale autarijatska Materijal prona"en iskopavanjima velike dezitijatske nekropole ravnih grobova u Kamenja!i kod Breze, i koji je još uvijek ve#im dijelom neobjavljen, datira se u mla"e 'eljezno doba i rimsko doba, od po!etaka III. st. p. n. e. do zaklju!no sa II. st. n. e. tj. do završetka procesa romanizacije Dezitijata (Paškvalin 1996,101, Isto, 2000), te samim tim nije upotrebljiv za analiziranje kulturnih veza središnje Bosne sa glasina!kom kulturom starijeg 'eljeznog doba. 442 1ovi#, 1987 A, 492 443 1ovi#, 1987 A, 484-485; 502-503 Rije! je o fazi 5 (450-350. god. p. n. e.) razvitka srednjobosanske kulturne grupe, najvjerojatnije je rije! o drugoj polovini V. st. p. n. e. 444 Todorovi#, 1974, karta 2.; Orijentaciona karta rasprostranjenosti plemena u Podunavlju i Posavlju tokom V i IV veka p. n. e.(v. karta E) Izgleda da u svojoj monografiji o Skordiscima, Todorovi# potpuno zanemaruje povijesne i arheološke !injenice koje se odnose posebno na ilirske narode, makar oni dolazili i u intenzivan kontakt sa Keltima. 1ini se kao da Todorovi# nastoji da prazan prostor na svojoj karti ispuni tako što #e ga pripisati jednoj od ve#ih i poznatih zapadnobalkanskih narodnosnih i kulturnih zajednica. Todorovi# !ak potpuno zanemaruje egzistenciju srednjobosanske kulturne grupe i Dezitijata na svojoj karti. 445 Plin. NH III, 141 155 Mesihović, Autarijati, 2007 ekspanzija i seoba. Ina!e na prostoru rasprostiranja srednjodalmatinske kulturne grupe, koja se pripisuje Delmatima kao nosiocima,446 do sada je prona"eno nešto materijala i «glasina!ke» provenijencije u prvom redu; pojasne kop!e «glasina!kog» tipa s probijenim ukrasom, «glasina!ki» privjesci u obliku praporca s prorezima i no'icom i itd. Ovi nalazi su kompatibilni sa razvitkom faza IV b i IV c-1, što bi moglo posredno sugerirati vrijeme doticaja kulturnih tekovina (mo'da i susreta skupina nosilaca) srednjodalmatinske grupe i glasina!ke kulture. 447 Uostalom u fazama 2 i 3 razvitka Srednjodalmatinske grupe (VIII- VI. st. p. n. e.) uticaj glasina!ke kulture se osje#a na !itavom delmatskom podru!ju (osobito na lokalitetima Kopa!ina, Livno, Gorica).448Od sredine VI. st. do IV. st. p. n. e. (faza 4 razvitka Srednjodalmatinske grupe) slabi «glasina!ki» uticaj koji je ograni!en uglavnom na jugoisto!nu periferiju delmatskog prostora (Grude, Gorica).449 Me"utim na delmatskom podru!ju se nailazi i na fibulu tipa Novi Pazar iz faze V a, ali ona je mogla do#i prvenstveno kao uticaj autarijatsko-«glasina!ke» kulture koja se tada nalazi u svome zenitu.450 Naše je mišljenje da ako je i došlo do nekih izvjesnih pomjeranja autarijatskih skupina u ovo podru!je da je ono moralo biti manjeg obima, bez izazivanja bitnijih narodnosnih i kulturnih poreme#aja na datom prostoru i da se nije obavilo u okviru Autarijatske ekspanzije koju obra"ujemo, nego da je bio neki izdvojeni nezavisni poduhvat koji se desio neovisno o autarijatskom politi!kom entitetu, prije ekspanzije koju je on poduzeo u okolna podru!ja. U korist 446 Delmati su, odnosno zajednice iz kojih su se formirali, imali mnogo bli'e veze sa srednjobosanskom zonom i dezitijatskim zajednicama , nego sa jugoisto!nom Bosnom. Supstrat iz kojeg #e se Delmati formirati kao prepoznatljiva narodnosna zajednica je u vrijeme egejske seobe doselio iz središnje Bosne ( preciznije re!eno najvjerojatnije iz pravca Uskopljanske udoline ), na podru!ja zapadnobosanskih polja (Kupreško, Duvanjsko, Livanjsko), odakle su se dalje širili prema obali. (1ovi#, 1976, 242; Isto, 1983 B, 455; 1987 D, 479; Govedarica, 1982, 182) Mogu#e je da on bio dio on šireg pokreta koji se pokrenuo prema prostoru zahvata «ju'nobosanske kulturne grupe». U protohistorijskom razdoblju Delmati #e se proširiti i du' središnjo dalmatinske obale, gdje su zatekli i pot!inili niz ilirskih naroda i plemena. To pokazuje i na!in sahranjivanja koji zahvata prostor sjeverno i zapadno do Neretve u VI. i V. st. p. n. e. kada se datira nastanak na spomenutom prostoru nekropola «ravnih grobova» (Gubavica kod Mostara, Ruda Kosa kod Posušja, nekropola kod Velikog Stona, Petrovi#i kod Rakitnog, Grude, Duvno, Crvenici kod Duvna, Postanje kod Imotskog i sl.) (1ovi#, 1964, 100 i krt.II) I arheološki materijal prona"en na nizu lokaliteta na podru!ju zapadnobosanskih polja i zap.Hercegovine, a koji je pripadao nesumnjivo proto-delmatskim ili ve# potpuno formiranim delmatskim zajednicama pokazuje visok nivo sli!nosti sa pojedinim tipovima iz središnje Bosne. Posebno upe!atljivu sli!nost pokazuje ('eljeznodobni) prapovijesni i protohistorijski materijal koji se !uva u Franjeva!koj zbirci na Humcu kod Ljubuškog. 447 1ovi#, 1987 D, 453, 455 448 1ovi#, 1987 D, 479 449 1ovi#, 1987 D, 480 450 1ovi#, 1987 D, 455 156 Mesihović, Autarijati, 2007 eventualne starine dolaska nekih «glasina!ko»-autarijatsko elemenata u ovu regiju govori i atribut antiqua regio, regio kojim Plinije pobli'e odre"uje «…Tariotarum…». I arheološki nalazi govore u prilog ove starije teze eventualnog prisustva nekih autarijatsko-«glasina!kih» elemenata u srednjoj Dalmaciji i zap Hercegovini, jer njihov uticaj, bar koliko se do sada mo'e vidjeti na dostupnom materijalu, slabi upravo u periodu njihove najve#e politi!ke i kulturne mo#i, što se definitivno ne bi moglo doga"ati da je u tome periodu u srednju Dalmaciju prodro onaj osnovni autarijatsko«glasina!ki» impuls. Isto tako kada se govori o “… Tariotarum antiqua regio… ” mogu#e je da je samo rije! o jezi!noj sli!nosti sa autarijatskim narodnosnim imenom, jer je korijen TARnesumnjivo zajedni!ki mnogim indoeuropskim jezicima na Balkanu, pa bi bilo sasvim razumljivo da su ga koristili i drugi neautarijatski elementi, uklju!uju#i i one naseljene na dijelu današnje dalmatinske obale ju'no od Krke. Zaklju!ak o prisustvu autarijatskih elemenata na sjeveru, zapadu i jugozapadu Prisustvo elemenata materijalne kulture karakteristi!nih za Autarijate na svim spomenutim mjestima sjeverno, zapadno i jugozapadno od njene mati!ne teritorije, nesumnjivo unosi novo pitanje u problem autarijatske ekspanzije. Ekspanzija autarijatskog politi!kog entiteta na istok, jug i jugoistok koja je posvjedo!ena u povijesnim vrelima, kao svoju posljedicu je imala kontinuirano teritorijalno širenje i dominaciju u tim pravcima i materijalne kulture !iji su nosioci bili Autarijati. U ovom slu!aju ne postoji teritorijalni hijatus izme"u nalaza materijalne kulture mati!ne teritorije i novozauzetih podru!ja, što sve govori da je ekspanzija prema istoku, jugoistoku i jugu, izvedena organizirano i da ju pratilo i ve#e pomjeranje i naseljavanje autarijatskog elementa na novo zauzetim prostorima. Nasuprot isto!nog i jugoisto!nog pravca, izme"u lokaliteta u Olteniji, Dolenjskoj, Zap. Bosni, srednjoj Dalmaciji i Srijemu i isto!noj Slavoniji prostiru se široki prostori na kojima nisu prona"eni nikakvi tragovi prisustva materijalne kulture svojstvene Autarijatima. To dokazuje da «autarijatski» nalazi nisu na ova podru!ja došli kao rezultat ekspanzije izvedene na prijelazu VI. u V. st. p. n. e. i vo"ene kao organizirana kampanja autarijatskog politi!kog entiteta, a o kojoj svjedo!e i pisana vrela. Uostalom i tipologija prona"enih nalaza kao da sugerira neko ranije vrijeme svoje pojave na sjeveru i zapadu, u odnosu na vrijeme ekspanzije, mo'da u razdoblje kada još uvijek nije završeno kona!no objedinjavanje u jedna politi!ki entitet. U slu!aju zapadne Bosne to je mogu#e i potpuno dokazati, jer u vremenu perioda 3 razvoja grupe Donja Dolina-Sanski Most, koji odgovara razdoblju od kraja VI. st. do prve !etvrti III. st. p. n. e.451 na njenom podru!ju se uticaji autarijatske populacije i glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba više ne osje#aju.452 I !ini se kao 451 1ovi#, 1987 C, 266 452 1ovi#, 1987 C, 264 157 Mesihović, Autarijati, 2007 da je formiranje autarijatskog politi!kog entiteta zaustavilo daljnje odašiljanje kulturnih elemenata i tekovina glasina!ke kulture prema zapadnoj Bosni. I u slu!aju Dolenjske se nešto sli!no dešavalo, jer tamo se nailazi na rodovsko-porodi!ni tip tumula koji je karakteristi!an za autarijatsko«glasina!ko» podru!je do druge polovine VI. st. p. n. e., što zna!i da se eventualni dolazak skupine Ilira, nosilaca sjeverne varijante glasina!ke kulture u Dolenjsku mo'e datirati samo najkasnije u prvu polovinu VI. st. p. n. e. A kao što je ve# re!eno i na jugozapadnom pravcu slabi u znatnoj mjeri odašiljanje «glasina!kih» kulturnih tekovina od sredine VI. st. p. n. e. Sli!no se dešava i sa kontaktima koje su Autarijati ostvarivali sa nosiocima srednjobosanske kulturne grupe jer opadanje tipoloških identi!nosti i sli!nosti pokretnog materijala od druge polovine VI. st. p. n. e. sigurno potvr"uje i proporcionalno zamiranje i ionako ne baš izra'enih, veza izme"u ove dvije narodnosne i kulturne zone u istom periodu. Sve ve# navedeno nas navodi na pomisao da je i u fazama uspona i objedinjavanja (od zadnje !etvrti VIII. st. do sredine VI. st. p. n. e.) dolazilo do izvjesnog pomjeranja pojedinih skupina iz autarijatskih zajednica ne samo van mati!ne teritorije nego i van prostora rasprostiranja cjelokupne glasina!ke kulture. Zna!i da bi morali ra!unati i sa !injenicom i da je prije nastanka entiteta, dolazilo do više pomjeranja koja su svoja izvorišta imali na prostorima mati!ne teritorije. Me"utim ova pomjeranja su bila me"usobno nepovezana, nisu bila vo"ena iz jednog centra, u sebi su obuhva#ale manje skupine autarijatskog stanovništva i nisu sigurno imala karakter nekog ekspanzivnog pokreta. Rije! je vjerojatno o sporadi!nim eksursima pojedinih, nezavisno vo"enih, «glasina!ko»-autarijatskih skupina koje su prelazile velika rastojanja sve dok ne bi naišle na pogodno zemljište za svoje naseljavanje, Vjerojatno su te nezavisne skupine bile ogranci onih zajednica koje su tvorile plemenske kne'evine na sjevernom dijelu autarijatske mati!ne teritorije, i da je glavna motivacija za njihovo preseljavanje le'ala u prenaseljenosti u okvirima kne'evina koje su prolazile kroz period ubrzanog razvitka. Kada bi se uo!io nedostatak resursa, odredila bi se skupina koja bi svoju daljnju egzistenciju trebala potra'iti na drugom, udaljenijem mjestu gdje bi vodila nezavisan 'ivot u odnosu na svoju maticu, Na takav na!in bi se ostvarivala svojevrsna «kolonizacija» i prenošenje karakteristika materijalne kulture svojstvene Autarijatima. Mo'da su ova pomjeranja pokretljivih autarijatskih skupina imala sli!ne karakteristike kao «sveto prolje#e» koje su primjenjivala italska plemena. Na novo naseljenim prostorima te izolirane autarijatske skupine bi izazivale ve#e ili manje posljedice u odnosu na svoju bli'u okolicu. Negdje bi bili okru'eni neprijateljstvom (kao u Olteniji) o !emu nedvosmisleno svjedo!anstvo pru'aju ratni!ki grobovi, negdje bi kao u slu!aju Dolenjske ulazili u mirnu simbiozu sa doma#im elementima, a negdje bi (kao u slu!aju Srijema i isto!ne 158 Mesihović, Autarijati, 2007 Slavonije) u kulturnu genezu starosjedila!kih populacija unosili i izvjesni balkanski udio. Ali op#e gledaju#i, ako je suditi po daljnjem razvitku zajednica koje su naseljavale spomenute regije, prisustvo ovih malih «glasina!ko»-autarijatskih skupina nije imalo neki presudni i dugoro!ni uticaj na etnogenetske, politijogenetske i kulturogenetske procese na sjevernom, zapadnom i jugozapadnom pravcima u odnosu na mati!nu teritoriju. Analogiju ovih pomjeranjima mo'emo na#i i u ponašanju Autarijata nakon slamanja njihovog politi!kog entiteta, kada su pojedine skupine prelazile veoma velika rastojanja dok se ne bi bar privremeno zaustavile. Uostalom ovakve nezavisne seobe pokretljivih sto!arskih skupina otrgnutih od mati!nih zajednica bile su karakteristika jugoisto!ne Europe sve do modernih vremena. Prestanak ovakvih eskursa pojedinih skupina, mogao bi se protuma!iti formiranjem entiteta i preciznijim usmjeravanjem svih autarijatskih potencijala i snaga, sada pod centraliziranim rukovo"enjem, samo prema onim ciljevima koje bi odre"ivali op#i interesi cjelokupne Autarijatske zajednice ili samo njene rukovode#e elite, dok bi se partikularni interesi pojedini skupina zanemarivali. Osnovni cilj ekspanzije entiteta bilo je primarno okretanje prema jugu, jugoistoku i posebno istoku iz ve# objašnjenih razloga. Tijekom ekspanzije i odmah nakon nje, Autarijatske skupine više nisu imale potrebe da se odva'uju i pokre#u u poduhvate nezavisnih premještanja ( a mo'da im nije bilo ni dozvoljeno?) van teritorijalnog opsega entiteta i njegove ekspanzije. One su sada zahvaljuju#i jedinstvenom i ciljanom djelovanju entiteta mogle da se naseljavaju u velikim masama i to bez teritorijalnog prekida sa maticom na prostranim novozauzetim podru!jima na kojima bi one bile dominiraju#i faktor. Samim tim je opao i interes Autarijata da se naseljavaju u udaljenijim krajevima, i da budu odsje!ene velikim teritorijalnim hijatusom od matice i da budu okru'ene dominantnim autohtonim narodnosnim i kulturnim elementom. Posljedice ekspanzije Ekspanzija je kao jednu od svojih glavnih posljedica imala formiranje novog teritorijalnog okvira autarijatske narodnosne zajednice. Anti!ki pisci tu autarijatsku teritoriju identificiraju pod razli!itim nazivima. Diodor je naziva πατρίδας, dok Justin upotrebljava izraz patrio solo453 , a Orozije antiquis habitaculis.454 Elijan Klaudije u djelu "O prirodi 'ivotinja" naziva je vlastita zemlja (ἰδίων....χῶρον). U odnosu na mati!nu autarijatsku domovinu postoji još manje pisanih podataka na osnovu kojih bismo mogli da odredimo granice autarijatskog teritorija nakon ekspanzije. Jedino pisano 453 Just. XV, 21 454 Oros. III, 23, 26 159 Mesihović, Autarijati, 2007 vrelo na osnovu kojeg bismo mogli da barem regnosticiramo dio, i to isto!ni, teritorije pod autarijatskom kontrolom je Arijanova Anabaza. Me"utim i ovaj podatak se odnosi na teritoriju koju su Autarijati kontrolirali du'e od jednog stolje#a daleko od autarijatske ekspanzije. Ipak pretpostavljamo da u tom periodu nije došlo do nekih krupnijih teritorijalnih promjena na tome podru!ju jer ne postoje ni pisane a ni arheološke potvrde da se izme"u sredine V. st. i sredine IV. st. p. n. e. na srednje-balkanskom podru!ju desilo tako nešto što bi radikalno izmijenilo narodnosne i kulturološke granice na navedenom podru!ju. Ako je suditi na osnovu ovog Arijanovog podatka (odnosno Ptolomejevog od kojeg ga je Arijan preuzeo), a !ijoj !emo se analizi detaljnije posvetiti u sljede#em poglavlju Autarijati bi kontrolirali i podru!ja u pravcu Ju'ne Morave. Tome odgovara i sljede#i podatak⇒ na po!etku pete glave svoje sedme knjige Strabon zemlju Autarijata (Αὐταριατῶν χώρα) smješta na sjever od Peonskih planina, nasuprot, kada se gleda iz Peonije, od Trakije i Rodopa. Besumnje ovdje se iako govori o vremenu kada Strabon 'ivi, pod autarijatskom zemljom podrazumijeva autarijatska teritorija prije seobe.455 Da Strabon vidi autarijatsku teritoriju prije seobe, vidi se i po tome što on upotrebljava izraz zemlja Autarijata, dok u druga dva podatka gdje lokalizira Autarijate, navodi ih kao narodnosni entitet. Tako Strabonov izraz zemlja Autarijata slu'i samo kao zemljopisni pojam za podru!je na kojem u njegovo vrijeme prebivaju drugi narodnosni entiteti, dok je pojam “autarijatska zemlja” samo reminiscencija na starije razdoblje. Iz ovoga se zaklju!uje da su Autarijati na istok bili prodrli prili!no duboko, ne zahva#aju#i samo dolinu zapadne Morave i srednje i donje Pomoravlje, nego i zapadne dijelove ju'nomoravske oblasti456 ujedno se pru'aju#i i prema jugu, !ime su se ukliještili izme"u Dardanaca i Trakije. Time bi se Autarijati pribli'ili Agrijanima i Peoncima, naravno to ne bi trebalo zna!iti da su oni postali i neposredni susjedi. Na jugoistoku granica teritorija Autarijata se pru'ala sve do dardanskih granica.457 Ako bismo se poveli za zaklju!kom da su Autarijati i Dardanci baštinili dugu granicu, jugoisto!nu crtu autarijatskog teritorija bi mogli tra'iti na ili u blizini rijeka Bijeli Drim i Drim, da bi se ona nastavila pru'ati kroz kosovsko-metohijsko podru!je.458 Autarijati bi kontrolirali i doline rijeka Zete i Mora!e, kao i kompletan bjelašni!ki masiv. Autarijatska ekspanzija je imala i odre"ene posljedice po samo autarijatsko društvo, odnosno njegovu unutarnju strukturu. Izra'ena socijalna diferencijacija i imovinsko raslojavanje 455 Strab. Geo. VII, 5, 1 456 1ovi# 1967,105 457 Strab. Geo. VII, 5, 1; VII, 5, 12 458 1ovi#, 1967, 105 160 Mesihović, Autarijati, 2007 još #e se više produbiti ekspanzionisti!kim pohodima Autarijata od po!etka V. st. p. n. e. Ve#i dio ratnog plijena otetog od Tribala, Ardijejaca i drugih ilirskih i neilirskih naroda koji su se našli na putu autarijatske ekspanzije je završavao u rukama vladaju#eg sloja. Bogati grobni nalazi iz Lisja polja, Novog Pazara, Atenice, Pilatovi#a, Kruševice i Pe!ke Banje, datirani u period kraj VI. - prva polovina V. st. p. n. e., 459 pokazuju dvije !injenice; prvo da se iz nekadašnjih «kne'evskih dinastija» razvila jedna «vladarska dinastija», koja je upravljala !itavom autarijatskom narodnosnom zajednicom i politi!kim entitetom i drugo da se centar Autarijata pomjera iz Bosne prili!no dalje na istok. To jasno pokazuje !injenica da na prostoru jugoisto!ne Bosne (bar još uvijek nisu prona"eni) nema kne'evskih grobova koje bismo mogli datirati u razdoblje nakon kraja VI. st. p. n. e., ali da se zato dalje na istoku, prema kojem je bio usmjeren fokus ekspanzije, pojavljuju još znatno bogatiji i monumentalniji grobovi u odnosu na one iz jugoisto!ne Bosne, a !iji su tvorci iste narodnosne i kulturne pripadnosti, a koji se mogu datirati u V. st. p. n. e. Pripadnost tumula u Atenici Autarijatima kod pojedinih autora se dovodi u pitanje, pozivanjem na !injenicu da dio pokretnog materijala prona"enog u Atenici nije srodan «glasina!kom». Tako se Atenica pripisuje Tribalima, ili nekom drugom narodu koji bi u prvoj polovini V. st. p. n. e. naseljavao podru!je oko zap.Morave. Me"utim Atenica definitivno pripada Autarijatima ne samo zbog zemljopisnog polo'aja, odnosno ulaska u autarijatski teritorij ostvaren nakon ekspanzije, nego i iz !injenice da je rije! o sahranjivanju pod tumule, koje je na prostoru središnjeg dijela zapadne Srbije bilo karakteristi!no samo za ilirsko-autarijatske zajednice.460 Za Tribale znamo da svoje pokojnike uop#e nisu sahranjivali u tumule, a teško bi bilo i pretpostaviti da su prvaci bilo kojeg drugog naroda, izuzev autarijatskog mogli biti na tako raskošan na!in sahranjeni u prvoj polovini V. st. p. n. e. na prostorima središnjeg dijela zapadne Srbije, upravo u vrijeme kada su zavladali i infiltrirali se na ovaj prostor Autarijati.461 Neautarijatski narodi ovog prostora su u vremenu neposredno pred nastanak Atenice bili pora'eni od strane autarijatskih gorštaka, i prisiljeni na iseljavanje ili pod!injeni. Zar bi u takvim okolnostima uop#e postojali preduvjeti da se bilo koji od prvaka neautarijatskih naroda sa ovog prostora sahrani u onom stilu kao u slu!aju ateni!kih tumula. Osim toga znamo da se i politi!ki centar Auatrijata preselio na istok i to upravo na novoosvojena podru!ja, pristupa!nija komunikacijama i plodnijim dolinama, kao što je npr. i okolica 1a!ka. A to što dio pokretnog materijala u Atenici nije svojstven Autarijatskoj 459 Ðukni#- Jovanovi#, 1965; Isto, 1966,; Isto, 1966 A; Juriši#, 1969; Mano-Popovi#, 1969; Isto, 1969 A; Garašanin M, 1973, 497-505; Popovi#, 1975, 44-45; Vasi#, 1977, 62; 1987A, 644-651; Isto, 1991, 78; Markovi#, 1984, 81-87; Palavestra, 1984, 22-27; Zotovi#, 1984, 189-196 460 O sli!nosti lokaliteta sa mati!nog autarijatskog podru!ja sa Atenicom v. poglavlje Društveno-politi!ki razvitak 461 Atenica je ina!e na!elno datirana na kraj VI. i po! V. st. p. n. e. Palavestra, 1984, 22 161 Mesihović, Autarijati, 2007 kulturi, mo'e se objasniti jednostavno !injenicom da je nakon ekspanzije autarijatski vladaju#i sloj došao u posjed velikog ratnog plijena. Uostalom drugi dio ateni!kog pokretnog materijala je primarno rezultat autarijatskog stvarala!kog genija. Po Vasi#u i 1ovi#u ateni!ki tumuli pripadaju glasina!koj kulturi462 Rastko Vasi# i u svome separatu u u"beniku «Arheologija», smatra da i vladarski grobovi iz Atenice, Novog Pazara i Pe!ke Banje pripadaju «glasina!kom komleksu» sa po!etka V. st. p. n. e.463 I Wilkes u svojim «Ilirima» stoji na stajalištu da je Atenica mo'da pripadala ilirskim Autarijatima.464 Koliko je ekspanzija imala udjela u migracionim kretanjima u broj!ano-procentualnom odnosu na kompletnu autarijatsku populaciju, za sada se ne mo'e ništa preciznije re#i. Izgleda da se ne samo autarijatski politi!ki centar pomjerio prema istoku, nego i zna!ajan dio autarijatske populacije, koji se naseljava u plodnijim dolinama na istoku i jugoistoku gdje se od po!etka V. st. p. n. e. podi'u u velikom broju tumuli «glasina!kog» tipa. Ali to pomicanje odre"enog dijela stanovništva nije ugrozilo u velikoj mjeri biološku sposobnost i masu populacije koja je i dalje nastavljala 'ivjeti na mati!noj teritoriji na kojoj još uvijek mo'emo pratiti kontinuitet pokapanja u tumule i 'ivota na gradinskim naseljima, uklju!uju#i i Ilijak. Tako i u fazi Va na nekadašnjoj mati!noj teritoriji se nailazi na dosta veliki broj grobova, od kojih isti!emo samo primjere reprezentativnih u Potpe#inama, Brankovi#ima ( tumul III,grob 1), Rusanovi#ima, ( III, 3 ), Osovu (III, 8), Brezje-Konogovu ( VI,1), 1itlucima V, 1avarinama IV, Vra'i#ima ( III, 5), Taline II i Zagra"u (II,2 ). Prodiranje prema istoku dovelo je Autarijate u još bli'i kontakt i sa Skitima i sa njihovom kulturnom tradicijom i baštinom, od koje su vjerojatno i preuzeli neke odlike, što se najbolje ogleda na primjeru Atenice gdje se uz nekoliko trolisnih bron!anih strelica skitskog tipa javljaju i primjerci psalija tipa Vekerzug i ostaci kola sa 2 i 4 to!ka koja su iz vremena nastanka nekropole u Atenici otkrivene još jedino u grupi Vekerzug. Tordirane trolisne strelice su pored Atenice otkrivene još i u Pilatovi#ima, Pe!koj Banji i 1itlucima na Glasincu. 465 Kao što vidimo, izgleda da su odnosi Ilirskih naroda, u prvom redu Autarijata, i Skita i drugih njima sli!nih naroda sa Donjeg Dunava, koji su u ranijim razdobljima bili zasnovani samo na sukobima Ilira sa plja!kaškim dubokim upadima nomadskih skitskih skupina zamijenjeni mnogo miroljubivijim korelacijama i me"usobnim kulturnim pro'imanjima. 462 1ovi#, 1987, 639; Vasi#, 1987A, 648-649 463 Arheologija, Vasi#, 1997, 270 464 Wilkes, 2001, 155 465 Vasi#, 1987 C, 565 162 Mesihović, Autarijati, 2007 Ekspanzija sa prijelaza VI. u V. st. p. n. e. proizvela je i na udaljenijim podru!jima, do kojih Autarijati nisu ni dopirali dalekose'ne posljedice, pošto je ona ustvari pokrenula lan!anu reakciju pokreta niza razli!itih naroda i plemena ne samo na prostoru Balkana. Tribali su pomjereni na rijeku Isker, gdje je njihovo prisustvo samo još više doprinijelo novim etni!kim, narodnosnim, politi!kim i kulturnim turbulencijama na širokom prostoru sve do sjevernoegejske obale. Izgleda da je i autarijatski pritisak u pravcu juga izazvao sli!nu lan!anu reakciju koja je zahvatila jadransko podru!je uklju!uju#i i obje njegove obale, što je do sada ostalo neprimje#eno u znanstvenim promatranjima. Potiskivanje Ardijejaca dalje prema jugu, sigurno je izazvalo sa svoje strane i ardijejski pritisak na obalna ilirska plemena, od kojih su neka suo!ena sa novom situacijom i prijetnjama koje su dolazile sa sjevera odlu!ila prije#i na susjednu jadransku obalu. Ina!e talasi ilirskog zapljuskivanja italijanske obale su bili prili!no konstantni i trajali su sve do momenta kada je Rimska Republika uspostavila punu kontrolu nad Italijom i kasnije Jadranskim morem. Prisustvo novih ilirskih skupina na središnjo-ju'noj strani jadranske obale Italije u prvoj polovini V. st. p. n. e. koje su tra'ile nova staništa, izazvalo je nova etni!ka, narodnosna i politi!ka pomjeranja i preslojavanja što je vjerojatno bilo još jedan od !inilaca koji su doveli do ekspanzije sabelskosamnitskih zajednica sa planinskih podru!ja Apenina u vidu mnogostrukih i nezaustavljivih valova poglavito prema plodnoj i bogatoj Kampaniji, zatim ka ju'nim etrurskim gradovima i oblastima Lukanije i Velike Gr!ke.466 Mo'da bi samnitsko spuštanje u plodne doline prema zapadu mogli objasniti i prisustvom naroda Daunia na isto!nim granicama Samnija koji su prije!ili Samnitima pokret prema jadranskoj obali.467 Ekspanzija Samnita u pravcu Kampanije i vremenski potpuno odgovara predlo'enoj rekonstrukciji doga"aja, jer Samniti 423. god. p. n. e. zauzimaju grad Kapuu koja je do tada bila pod etrurskom kontrolom, 421. god. p. n. e. i gr!ki grad Kumu (Kima).468 Na osnovu re!enog, mo'emo pretpostaviti i da postoji uzro!no-posljedi!na veza koja nizom karika spaja autarijatsku ekspanziju na Balkanu sa onom samnitskom, koja se desila nekoliko decenija kasnije u Italiji. Uostalom Samniti su se u V. st. p. n. e. nalazili na istom nivou razvitku i pokazivali su mnoge zajedni!ke odlike u na!inu 'ivota kao i njihov balkanski autarijatski goršta!ki pandan. 466 Pallotino, 1970, 286; 291; 298 467 Tomi#, 1884, 144 468 Jedini grad na kampanskoj obali koji je nakon samnitske ekspanzije ostao pod gr!kom kontrolom bio je Neapolis, ali ni on nije izbjegao postupnu inflitraciju elemenata sa brdovitog i planinskog Samnija, Tomi#, 1884, 144; Crawford, 1993, 17; O Ilirima u Italiji v. Bojanovski, 1988, 23-25; Stip!evi#, 1989, 24-26 163 Mesihović, Autarijati, 2007 Nestanak Od sredine V. st. p. n. e. (faza V a) do oko 335. god. p. n. e. Autarijati završavaju i svoju teritorijalnu ekspanziju i svoj daljnji društveno-politi!ki, ekonomski i kulturni razvitak. U prvo vrijeme nastaje stabiliziranje dostignutih tekovina, a zatim duga stagnacija i na završetku ove faze, po!etak kraja. Takvo stanje se najbolje manifestira u ostacima materijalne kulture koju su Autarijati koristili u navedenom periodu, a koja ne pokazuje neki radikalni razvitak kao u ranijim periodima, kada je autarijatski duh pokazivao veliku preduzimljivost, pokretljivost i originalnost u produkciji materijalne kulture. Sada postupno nastupa vrijeme prvo i'ivljavanja starih originalnih oblika materijalne kulture, zatim njene u!malosti, onda degeneracije i na kraju destrukcije cjelokupne materijalne kulture.469 Istovremeno je sve ve#i priliv stranih objekata i formi ili se samo preuzimaju tipološke osobine i prikazi drugih kultura. Najbolji primjer koji govori o po!ecima toga procesa uklapanja importiranih oblika i formi u kulturu Autarijata jeste primjerak «mramora!kog» pojasa iz Um!ara. Umetnuta palmeta prvo, sugerira da je ovaj primjerak najmla"i od do sada prona"enih primjeraka autarijatskih izra"evina na metalnom limu, jer je sigurno trebalo vremena kako bi se prihvatilo uklapanje odre"enog stranog ornamenta u jedan od najoriginalnijih tipova i ornamentalnih sustava koji su imali izrazit zna!aj za autarijatsko-«glasina!ku» kulturu u njenom op#em smislu. Kao drugo umetnuta palmeta govori da je autarijatska svijest o potrebi !uvanja i svojih najtradicionalnijih kulturnih pojava, a da ne govorimo i o daljnjem svestranijem razvijanju originalne materijalne produkcije prili!no oslabila. I strani element (posebno onaj širokog areala rasprostiranja) u ranijim fazama u velikoj mjeri podre"en autohtonoj proizvodnji i kulturi i njihovim tipovima i formama sada postupno preuzima primat da bi na kraju postao i dominantan.470 I na kraju nastupa i sam nestanak autarijatske narodnosne i kulturne zajednice koji se !ini kao nagli, nenadani prekid bez presedana u povijesti. Uostalom najo!itije svjedo!anstvo o dekadansu odre"ene narodnosne i kulturne zajednice je iš!ezavanje originalne produkcije koja odaje njenu karakteristi!nu individualnost i njenu zamjenu sa elementima produkcije drugih etni!kih, narodnosnih i kulturnih zajednica ili sa osobinama svojstvenim širokom arealu rasprostiranja. Gubljenje sopstvene produkcije tako ozna!ava onaj klju!ni prelom koji vodi ka kona!nom urušavanju odre"ene narodnosne i kulturne zajednice. Proces nestanka Autarijata se najbolje mo'e pratiti u pisanim vrelima u odnosu na ostatak autarijatske egzistencije na Balkanu. Trenutak koji mo'emo uzeti kao po!etak samog kraja 469 Benac-1ovi#, 1957, 58-59 470 Benac-1ovi#, 1957, 48 164 Mesihović, Autarijati, 2007 Autarijatske narodnosne zajednice je dolazak na makedonski prijestol mladoga Aleksandra III Argeada, odnosno njegov prvi zna!ajniji pohod kao kralja. Na pobune naroda srednjeg Balkana Makedonski kralj je brzo reagirao i 336/5. god. p. n. e. uputio se na sjever sa znatnom vojskom kako bi kona!no prije svoga planiranog prelaska u Aziju umirio pobune i pacificirao sjeverne oblasti svoga kraljevstva.471 Nakon što je porazio tzv. autonomne Tra!ane, Tribale, i Gete, izbio i prešao na drugu stranu Dunava, Aleksandar je primio poslanstva drugih naroda sa obala Istra uklju!uju#i i narod koji #e biti glavnim krivcem za uništenje Autarijata.472 Na povratku, dok se kretao prema zemlji Agrijana i Peonaca (zna!i dok se sa svojim trupama nalazio sjevernije od spomenutih zemalja), glasnici ga obavijeste o pobuni Klita, sina Bardilisa (mo'da je rije! o onom iz anti!kih vrela poznatom «ilirskom» kralju iz vremena Filipa II) kojeg je podupirao Glaukija, taulantski kralj, te da se i Autarijati spremaju da napadnu makedonsku i savezni!ku vojsku na putu. Langar, kralj naroda Agrijana, koji se nalazio u pratnji makedonskog kralja, preuzeo je na sebe rješavanje autarijatskog problema. Agrijanski kralj je provalio u autarijatsku zemlju, opustošio je i oplja!kao, preduprijedivši na taj na!in autarijatsko presretanje, i omogu#ivši Aleksandru da bez problema nastavi put prema pobunjenim i neprijateljskim ilirskim narodima. Autarijatsko presretanje Aleksandrove vojske je vjerojatno bilo samo dio široko uvezane akcije sa ciljem rušenja makedonske hegemonije na Balkanu izme"u niza faktora na poluotoku (antimakedonskih stranaka u nizu gr!kih dr'ava, ilirskih naroda, tra!kih naroda, Tribala). Me"utim zbog brzine reakcije Aleksandra III i ubojite snage makedonske vojske, ali i zbog lojalnosti nekih poglavara naroda, kao na primjer Langara antimakedonska akcija se nije mogla ostvariti.473 471 Plut. Alex.; Strab. Geo. VII, 3, 8; Diod. XVII, 8, 1; Arr. Anab. I, 1, 4-4-7; Ruf. fr. I, 12; Just. XI, 2, 8; Demad 17; Parska hronika, za Euaniteovog arhonata. 472 Strab. Geo. VII, 3, 8 473 Što je to uop#e navelo Autarijate da se pokušaju suprotstaviti Aleksandrovoj pobjedni!koj vojsci. Makedonska vojska je kre#u#i se sa Dunava prema jugu predstavljala respektabilan i sna'an faktor, tako da izvoditi zaklju!ak da su Autarijati sami od sebe 'eljeli da okušaju ratnu sre#u sa Aleksandrom je besmisleno. Autarijatska akcija je sigurno predstavljala samo jedan dio široko zasnovane i uvezane akcije sa ciljem rušenja makedonske hegemonije na Balkanu. Ta akcija je pokušala da iskoristi smrt Filipa II, mladost novoga vladara i !injenicu da ako svi faktori na Balkanu neprijateljski raspolo'eni prema Makedoniji istupe brzo da #e se cilj uspješnije obaviti. Tribali, Iliri kojima je pripadao Klit, Taulanti, gr!ki polisi istupali su u razli!itim vremenima, a i namjeravani autarijatski prepad na makedonsku vojsku je došao poslije odlu!ne dunavske kampanje. Mogu#e je mo'da primijetiti samo ja!u uvezanost izme"u Klita, Glaukije i Autarijata jer je bliska vremenska povezanost izme"u pretpostavljenog prepada i pobune na ilirskom jugu. Dodatni motiv koji je mogao izazvati Autarijate na akciju presretanja Aleksandra je bilo kretanje Aleksandrove vojske u blizini autarijatskih granica. Takvo kretanje je opravdano moglo izazvati kod Autarijata sumnju u stvarne 165 Mesihović, Autarijati, 2007 Autarijatski zadatak je bio da na nekom zemljopisno i strateški pogodnom mjestu ("prolazu") sa!ekaju Aleksandrovu vojsku i ako je ne zaustave a ono bar uspore napredovanje prema pobunjenom ilirskom podru!ju. Namjeravano autarijatsko presretanje Aleksandrove vojske trebalo se desiti izvan autarijatske teritorije. To dokazuje Langarova izjava da #e sprije!iti autarijatsko presretanje, upavši u njihovu zemlju i zadavši im tamo posla, i Arijanov navod da su poslije uspješnog Langarovog pohoda u autarijatsku zemlju, oni "ostali u svojim granicama". Iz smisla teksta se opet ne mo'e zaklju!iti, zbog !estog spominjana autarijatske zemlje, da je ona bila nešto suviše udaljena od mjesta presretanja, i moglo bi se pretpostaviti da se autarijatsko namjeravano mjesto presretanja nalazilo u blizini, ali ne i unutar njihovih granica. U izvornoj gra"i mjesto presretanja nije precizno zemljopisno odre"eno i Arijan samo spominje «prolaz» gdje su ga Autarijati trebali napasti. Iz smisla teksta je jasno da se "prolaz" morao nalaziti negdje na putu kojim se kretao Aleksandar, i da je predstavljao stratešku zemljopisnu to!ku. Sigurno je da je rije! o klancu, prevoju ili drugom namjere Aleksandra, pogotovu ako se ima u vidu kompletna njegova dunavska kampanja. Na sjeveru od Makedonije je porazio skoro sve narode i nametnuo im vrhovnu vlast, primio na obalama Dunava izaslanstva od mnogih naroda, bio je neprikosnoveni gospodar dobrog dijela poluotoka. Jedini narod koji je 'ivio dovoljno blizu da bude zahva#en Aleksandrovom kampanjom, a da se nije pokorio, a niti poslao svoje izaslanstvo bili su Autarijati. Odviše pribli'avanje Aleksandra njihovoj teritoriji u o!ima prvaka autarijatskog naroda mogu#e da je izgledalo kao ugro'avanje sigurnosti naroda i politi!kog entiteta na !ijem su se !elu nalazili. Niko od njih nije mogao biti siguran da makedonski kralj ne namjerava proširiti obujam svojih operacija na sjevernom i centralnom Balkanu i na Autarijate. Tako bi se namjeravani autarijatski prepad na makedonsku vojsku mogao promatrati i kao pokušaj preventivnog preduprije"enja eventualnog upada Makedonaca na njihov teritorij. Nama je danas jasno da Aleksandar nije namjeravao da svoju dunavsku kampanju proširi i na zapadni i one dijelove središnjeg Balkana koji su bili van granica makedonske hegemonije. On je i suviše 'urio da utvrdi svoju vlast u Gr!koj, pre"e u Aziju, i zapo!ne rat stoljetni cilj mnogih Helena da bi mogao gubiti vrijeme na balkanskom slabo poznatom, siromašnom i nebitnom za makedonske i gr!ke interese, podru!ju. I Aleksandrovo slabo poznavanje Autarijata i raspitivanje o njima kada je dobio vijest da oni pripremaju presretanje njegove vojske, jasno govori da Aleksandar nije namjeravao da prodre na autarijatsku zemlju. Da je to bio njegov cilj, on bi sigurno raspolagao sa dovoljnim brojem relevantnih informacija i ne bi mu bilo potrebno dodatno informiranje. Aleksandrovo povjeravanje upada u autarijatsku zemlju jednom od svojih saveznika, a da sam ne u!estvuje u napadu sa jedne strane potvr"uje da se makedonski kralj nalazio u velikoj 'urbi i da nije 'elio li!no gubiti vrijeme sa Autarijatima, a smatrao je i da Autarijati ne predstavljaju neku veliku opasnost da bi se li!no on morao posvetiti tome problemu. Ali to ne zna!i da je u potpunosti to!na Langarova tvrdnja da su od svih tamošnjih naroda Autarijati najneratoborniji. To!no je da su Autarijati u doba Aleksandra Makeodonskog oslabili u odnosu na one iz prethodnog stolje#a, ali ne toliko da bi bili najslabiji od svih balkanskih naroda. Osim toga i sama autarijatska namjera da se usude suprostaviti vojsci koja je bila pobjednik nad tolikim balkanskim narodima govori i o tome da u prvim decenijama druge polovine IV. st. p. n. e. Autarijati nisu bili baš tako neratoborni i slabi kako tvrdi Langar, ali ipak su bili dovoljno oslabili da ih pobijedi samo jedan od Aleksandrovih saveznika. 166 Mesihović, Autarijati, 2007 mjestu koje je bilo pogodno za namjeravano presretanje makedonske vojske, i u kome se ona ne bi mogla razviti u svoj formacijski raspored-falangu, koja je zahtijevala širok i relativno ravan prostor. Aleksandar se morao nalaziti sjeverno od mjesta pretpostavljenog napada jer je iz smisla teksta jasno da se kretao prema jugu. Time otpada mogu#nost da se nalazio na teritoriji "pravih" Peonaca, jer da se nalazio u Peoniji ne bi postojala mogu#nost da bude izlo'en autarijatskom presretanju.474 Prolaz se mora tra'iti sjeverno od Peonije, negdje izme"u Agrijana i Autarijata. Mo'da bi se ono moglo smjestiti u klance porje!ja Ju'ne Morave.475 U kolikoj je mjeri bio stupanj Langarovog pustošenja, ne bismo mogli tvrditi jer ne raspola'emo sa pisanim materijalom na osnovu koga bismo mogli utvrditi stupanj razaranja. Ostaci materijalne kulture koji se datiraju u fazu V b, indirektno mogu da pru'e neke pokazatelje o stupnju i prostoru Langarovog pustošenja. Iako je u ovoj fazi evidentno uo!ljivo smanjivanje grobova i uop#e dekadencija materijala, ovaj proces nije se ravnomjerno odvijao na cjelokupnom autarijatskom podru!ju. U isto!nim dijelovima, posebno u Pomoravlju, vrlo je malo do sada prona"eno nalaza koji bi se mogli pripisati fazi V b, i !ini se da je ovaj prostor još prije keltskog udara do'ivio razaranja i depopulaciju širih razmjera. A to je !injenica koja se posebno mora imati u vidu jer su autarijatske zajednice koje su 'ivjele na ovom prostoru u vremenu nakon ekspanzije i premještanja dijela autarijatske populacije sa zapada !inile i odr'avale osnovnu biološku masu, politi!ku strukturu i kulturnu snagu Autarijata. Zapadni dijelovi kao da su bili pošte"eni, iako se i tamo evidentno odvija proces ubrzanog slabljenja. Ova razlika u materijalnoj kulturi V b dokazuje da su isto!ni dijelovi i to Pomoravlje bili najviše izlo'eni Langarovom pustošenju, i da se poslije njegovog upada 'ivot na opustošenim relativno sporo obnavljao. Nedvojbeno je tako Langarovo pustošenje imalo odre"ene i dalekose'ne negativne efekte na ukupnu snagu i otpornost Autarijata i da ih je znatno oslabilo, i stvorilo preduvjeti za kona!no urušavanje njihove narodnosne i kulturne zajednice i politi!kog entiteta. Oporavak nije bio mogu# jer je zahtijevao vremena kojeg Autarijati jednostavno nisu imali na raspolaganju, jer ubrzo se dešava najezda Kelta, i samo dvije decenije nakon Langarovog pustošenja Autarijate nalazimo u velikom pokretu. Samim tim mo'emo smatrati da se sa fazom V a završava 'ivot glasina!ke kulture kao koherentne cjeline. Ipak i u te dvije decenije izme"u upada Langara i Kelta, koje formiraju 474 O Peoncima v. Garašanin M, 1964, 139; Vasi#, 1991, 79-80; Garašanin D. 1991, 83-90 475 Arr. Anab. I, 5, 1-5; Ruf. fr. I, 12 Prilikom ovog razmatranja potrebno je imati u vidu da se Aleksandar prilikom svoga prodiranja prema pobunjenim Ilirima, nakon što je eliminirana autarijatska opasnost prvo ustrijemio na grad Pelij koji se po Polibiju (V, 108) nalazio u zemlji Dasareta (Cabanes, 2002, 35) a u kojem se nalazio Klit. Ovo bi bilo u skladu sa Strabonovim podacima VII, 5, 7 i VII, 5, 12, u kojima se Autarijati dovode u neku vezu sa spominjanjima Dasareta. 167 Mesihović, Autarijati, 2007 posljednju fazu autarijatske i njihove sjeverne varijante glasina!ke kulture Vb, Autarijati su još uvijek mogli da ostanu u samostalnosti. Autarijatska zemlja je 335. god. p. n. e. samo opustošena, ali ne i pripojena Carstvu koje je mladi Makedonac zapo!eo stvarati. Oni se nigdje ne spominju kao jedan od pokorenih naroda i Autarijati su i poslije Langarovog napada nastavili 'ivjeti izvan granica Aleksandrovog svjetskog carstva. Nezavisnost Autarijata u odnosu na Aleksandra Makedonskog se vidi i po tome što se oni ne spominju me"u vojskom koju je Aleksandar predvodio u pohodu na istok, kao što su to bili obavezni u!initi drugi zavisni balkanski anrodi, Odrizi, Tribali, Iliri propie dictu, Agrijani, Grci itd.476 Autarijati se i ne nalaze me"u narodima koje Aleksandar navodi da je pokorio, po Kurciju Rufu, u svojim govorima makedonskim vojnicima na Hifazisu i Opisu.477 Kao što smo ve# naveli faza Vb u kojoj postaju evidentne sve posljedice procesa depopulacije i destrukcije autarijatske narodnosne i kulturne zajednice, je neravnomjerno teritorijalno raspore"ena. I faza Vb je uo!ljivija samo na u'em podru!ju nekadašnje mati!ne teritorije, što mo'da na svoj na!in ukazuje na kakav-takav kontinuitet autarijatskog kulturnog 'ivota i tijekom ove faze. Sadr'aj malobrojnih grobova !iji se nastanak datira u Vb fazu, je dosta siromašan i !ine ga samo kasni tipovi unutarbalkanskog ili helenisti!kog porijekla zajedno sa onim tipovima koji dolaze sa sjeverozapada. Na osnovu materijala iz posljednjih decenija IV. st. p. n. e. mo'emo zaklju!iti da je od vremena Langarovog pustošenja nastupilo vrijeme brzog propadanja. Krajem IV. st. p. n. e. prostor na kojem su egzistirali autarijatska narodnosna zajednica i sjeverna varijanta glasina!ke kulture, ulazi u populacioni i kulturni hijatus. U tom periodu zamire !itav kulturni 'ivot, i doma#a produkcija materijala kona!no prestaje. Više se ne nailazi na tumule i nalaze koje bismo mogli datirati u razdoblje poslije IV. st. p. n. e., a izgleda da tada prestaje i 'ivot mnogobrojnih gradinskih naselja.478 To iš!ezavanje jedne narodnosne i kulturne zajednice sa milenijumskom egzistencijom 476 Diod. XVII, 17, 3-4; Gr!ki natpis u Abu Simbelu, REG 1957, p, 30; Berve, 1926, I, 172; Ruf. VI, 3,2; IX, 6, 20 Pot!injenost Makedoniji centralnobalkanskih naroda se izra'avala u priznavanju vrhovne vlasti, i preuzimanju niza obaveza prema hegemonu koje su se manifestovale u slanju vojnih kontigenanta i u!estvovanju u ratnim pohodima hegemona, pla!anju danka, mo'da i odr'avanju makedonskih garnizona na svojoj teritoriji, i davanju talaca iz uglednijih porodica i rodova i nisu smjeli voditi samostalnu vanjsku i odbrambenu politiku posebno ako bi ona bila uperena protiv interesa hegemona. Ukoliko su ostajali vjerni Makedoniji i ispunjavali svoje obaveze pot!injeni narodi su mogli zadr'ati svoju unutarnju društvenu i ekonomsku strukturu, i svoje kraljeve. Papazoglu, 1969, 36 477 Ruf. IX, 6, 20 478 1ovi#, 1976, 288 168 Mesihović, Autarijati, 2007 se desilo tako brzo i naglo da se !ini kao da se odigralo u trenutku, a najbolje objašnjene za to mo'e se na#i u djelovanju nekog vanjskog faktora.479 Keltska invazija Kelti se prvi put, po sa!uvanim povijesnim svjedo!anstvima, susre#u sa balkanskim narodima na Dunavu, kada je na njega izbio Aleksandar.480 Tu je on primio poslanstva i od po Arijanu "Kelta koji 'ive oko Jonskog (Jadranskog mora)". I Strabon spominje keltsko poslanstvo, ali ne i Jonsko (Jadransko) more.481 Kelti koji su poslali poslanstvo Aleksandru nisu prebivali na obalama Jadrana, nego su se nalazili na Dunavu, jer bi jedino u tom slu!aju dolazilo u obzir da su mogli poslati izaslanstvo. Pridjevom “jonski (jadranski)”, koji upotrebljava Arijan, vjerojatno preuzeto od Ptolomeja, se 'eljelo ista#i da su Kelti novodoseljeni etni!ki element na obale Dunava 479 Ve# spomenuta Aleksandrova kampanja na Dunavu, njegova nezaja'ljiva ambicija i 'elja za osvajanjem, talent, umije#e, sre#a i nestrpljivost da uradi zacrtano, doveli su do kampanje na Dunavu. Pokazalo se da je Aleksandrov pohod u pravcu sjevera imao ogromne posljedice za sudbinu cjelokupnog Balkana. Njegove direktne posljedice desetlje#ima kasnije #e osjetiti svi balkanski narodi i biti #e potpuno promijenjeni politi!ki, narodnosni i etni!ki odnosi na Balkanu. Uništavanje snage autonomnih Tra!ana, Tribala i Geta, posredno pustošenje autarijatske zemlje, te nanošenje teških poraza mnogim srednjo- i sjeverno-balkanskim narodima, nepovratno je narušilo ravnote'u odnosa na sjeveru Balkana, a poglavito na njegovoj dunavskoj barijeri koja je štitila poluotok od upada izvanjskih invazora. Ustaljeni sistem me"uodnosa koji je na Balkanu bio izgra"ivan i egzistirao od vremena egejske seobe srušen je, a da nije bio adekvatno zamijenjen ili se nije imalo vremena da se izgradi novi sistem. Nakon Zopirionove smrti najbolji na!in se pokazala sva nepripremljenost Makedonije da osigura sjeverno balkansku granicu. Tu se provla!i povijesna zakonitost da sve što se sruši mora biti zamijenjeno u adekvatnoj mjeri ili boljem sistemu. Rat je u znatnoj mjeri oslabio najja!e balkanske narode na koje je bio usmjeren Aleksandrov pohod. Najbolju zaštitu balkanskom poluotoku, predstavljao je pojas narodnosnih zajednica na sjeveru Balkana i samo pod uvjetom postojanja sigurnosnog balkanskog kišobrana mogla se nesmetano razviti gr!ka kultura na krajnjem jugu, neometana od divljih invazora preko Dunava. Aleksandar je, zahvaljuju#i svim svojim nesumnjivim vrlinama a najviše vojsci i organizaciji makedonske dr'ave koju je naslijedio od oca Filipa II, u kratkom roku skršio njihovu mo#, dok istovremeno nije uspostavio adekvatan sistem odnosa na tome prostoru, a još je manje dao dostojnu zaštitu sjevernim granicama, ne zamjenjuju#i ga sustavom makedonskih i gr!kih garnizona (kao što #e to kasnije uraditi Rimljani) zna!aj koji su ti narodi imali za Balkan. Aleksandar je prekinuo i povijesni i kulturni razvitak koji je mo'da kod tih naroda mogao na kraju rezultirati i pojavom urbanih kultura (civilizacija) a mo'da i same dr'ave. Krajnja posljedica je ipak najkatastrofalnija. jer je eliminiravši autohtonu, domoroda!ku snagu sa obala Dunava, Save i Morave i uklanjaju#i sigurnosnu barijeru, Aleksandar otvorio naširoko vrata jugoistoka Europe invazorskim narodima, od kojih se jedan, sa sna'nom unutarnjom organizacijom, sposobnom oru'anom silom i jakim kulturnim tekovinama, nedugo ranije ve# bio naselio na sjevernim obalama Dunava i Save. 480 Kelti su od kraja V. st. p. n. e. presli u Italiji i u isto!noalpske oblasti, odakle su se raširili po Podunavlju Za Keltski prodor u Italiju; Plutarh, 'ivotopis Fabija Kamila 481 Arr. Anab. I, 4, 6-8; Strab. Geo. VII, 3, 8 169 Mesihović, Autarijati, 2007 i to sa sjevernojadranskih obala.482 Svojim dolaskom u Donju Panoniju Kelti su pod!inili Sinde, Sigine, Graukene i Agatirse483, te panonske (sjevernoilirske) narode, posebno one u isto!noj Slavoniji i Srijemu. Ostava iz 1uruga iz Ba!ke je mo'da najbolje materijalno svjedo!anstvo ovog keltskog upada na prijelomu iz prve polovine u drugu polovinu IV. st. p. n. e. u Donju Panoniju.484 Pošto su, svjesni snage Aleksandrove vojske, odustali od udara na granice teritorija naroda koji su se nalazili u zavisnosti prema Makedoniji, Kelti se u sklopu svoje ekspanzije okre#u prema onim teritorijima koje su nalazile van granica carstva. Prvi na udaru njihove ekspanzije našli su se Autarijati, nedavno pora'eni od Langara.485 Da Kelti nisu uznemirivali makedonske granice i njihovu sferu uticaja za vrijeme Aleksandrovog 'ivota i da su uglavnom imali miroljubive odnose sa namjesnikom Antipatrom dokazuje i drugo keltsko poslanstvo koje su poslali Aleksandru u Babilon.486 Me"utim postojanje dva podatka koji govore o istom doga"aju unijelo je prili!nu kontroverzu u pitanje keltskih ratova sa pojedinim ilirskim narodima. U svojoj Strategamati Polijen opisuje ratno lukavstvo kojim su Kelti, zatrovavši hranu i pi!e, porazili Autarijate. Kod Ateneja nalazimo spomen istoga keltskog lukavstva ali koje se !esto dovodi u vezu sa Ardijejcima. Ovo na prvi pogled neslaganje izme"u dva anti!ka pisca izazvalo je !itav niz razli!itih špekulacija. Ali da li uop#e i postoji neslaganje izme"u dva prezentirana podatka. Polijenov tekst je jasan i evidentno je da su Autarijati ti koje su porazili Kelti. Sa Atenejevim podatkom stvari stoje druga!ije. Atenejev fragment je dio op#eg izlaganja o neobuzdanosti u jelu i pi#u, i u kome se kao eklatantni primjeri takvog ponašanja uzimaju oni iz koje su po!inili «barbari» Tra!ani i Iliri. Atenejev podatak, ( Gozba sofista X, p. 443 e) koji se do sada uzimao i promatrao kao jedna cjelina preuzeta od Teopompa, kada se malo dublje analizira mo'e se razlu!iti na tri dijela me"u sobom povezana samo Atenejevom namjerom da doka'e navodnu op#eilirsku sklonost nekontroliranosti u pi#u, hrani i ostalim zadovoljstvima. U svrhu toga dokazivanja je uzimao samo 482 O Keltima više, Mari# 1963, 63-83; Todorovi# 1968; Isto, 1974; Jovanovi# 1987, 805-814; 1987 A 815-854; 1987 B, 898/899; Bo'i#, 1987, 855-897, a o dolasku Kelta u Donju Panoniju v. Todorovi#, 1974, 22-23 483 Po Herodotu (IV, 48; 100;102; 119; 125) Agatirsi su bili situirani uz dolinu rijeke Mureš i bili su više sa svojom naseobenim polo'ajem orijentirani prema Erdelju. 484 Zbog prisustva ranolatenske bron!ane fibule ova bogata ostava nije mogla nastati prije 350. god. p. n. e. (Todorovi#, 1974, 17). U Ovoj ostavi su prona"eni i objekti koji su sigurno nastali i na prostorima ju'no od Save i Dunava, uklju!uju#i i autarijatski teritorij. To dokazuje da i pored o!itog procesa spore dekadanse, i u vremenu neposredno pred dolazak Kelta u Donju Panoniju, autarijatska materijalna produkcija ima još uvijek snage da i dalje izvozi svoje proizvode, istina slabijeg kvaliteta i u znatno manjoj kvantitativnoj mjeri,. 485 Pol. VII, 42 486 Arr. Anab. VII, 4, 15; Diod. XVII, 13; Ranovi!, 1962, 62 170 Mesihović, Autarijati, 2007 najizra'enije primjere iz op#eilirske povijesti. Samo prvi dio se izri!ito mo'e pripisati porijeklu iz Teopompovih Filipika, a on upravo spominje Ilire (u smislu etni!kog kompleksa) opisuju#i ilirske zabave i ponašanje na njima. Poslije prvog dijela dolazi drugi dio u kome se govori da su Ardijejci dr'ali pod svojom vlaš#u 300 000 prospelata (zavisnih seljaka), dok su se oni sami prepuštali gozbama i pijankama.487 Zbog rije!i φησί=on spominje, dr'i, govori i sl., kojom Atenej zapo!inje ovaj drugi dio smatramo da i njegovo porijeklo mo'emo pripisati Teopompu. Ali sa tre#im dijelom u kome slijedi pri!a o keltskom lukavstvu i koja bi trebala da još više potkrijepi tvrdnju o ilirskoj neobuzdanosti, stvari stoje nešto druga!ije. On se ni po !emu ne nadovezuje (uzro!no-posljedi!no) na drugi dio gdje se govori o Ardijejcima i prospelatima i !ini cjelinu potpuno zasebnu od njega. U njemu se ne spominju Ardijejci, !ije ime je kod Ateneja jedino povezano sa prospelatima488 a ne o ratnom lukavstvu, i on se po kontekstu teksta mo'e direktno povezati sa prvim dijelom, u kome se spominju Iliri u op#em smislu, to jest kao još jedan (uz onaj ardijejski) primjer koji bi potkrijepio tvrdnju iznesenu u prvom dijelu. Zna!i da i drugi i tre#i dio slu'e samo u svrhu osnovne Atenejeve misli iznesene u prvom dijelu. Atenej u tre#em dijelu spomenutog podatka, ne navodi direktno ime onog ilirskog naroda koji je bio 'rtva keltske varke, nego se samo zadovoljava time da ga povezivanjem na prvi dio predstavi kao dio ilirske povijesti, pa onda u prenesenom smislu i kao dio op#eilirske kulture i njihovog na!ina 'ivota.489 Za ovaj (tre#i) dio Atenej ne navodi niti izri!ito niti indirektno tko mu je bio vrelo. Da nije rije! o Teopompu kao vrelu za Atenejev opis keltskog 487 Athen. X, p. 443b (Teopomp fr. 39.40) 488 Papazoglu, 1969, 82, fus. 41. Atenej spominje na još jednom mjestu u svojoj Gozbi sofista Ardijejce, ali i ovaj put vezano sa prospelatima. (VI, p, 271e) što direktno podrazumijeva da su za Ateneja Ardijejci najviše ostali upam#eni po dr'anju velikog broja zavisnih seljaka. Po mišljenju Bojanovskog, kod Ateneja je rije# o zamjeni ardijejskog imena sa autarijatskim, odnosno da je “zbog njihove planinske izoliranosti i udaljenosti od mora, mediteranski svijet o tim “bra"anima” pri!ao…iskrivljene i razli!ito varirane, a stoga i kotradikrotne pri!e…” i da je ponekad dolazilo do miješanja Autarijata s njihovim zapadnim susjedima Ardijejcima. Iz toga Bojanovski u kontekstu svoga teksta izvodi zaklju!ak da je kod Ateneja upravo došlo do zamjene autarijatskog sa ardijejskim imenom. (Bojanovski, 1988, 112-113, fus.56). Spomenuto stanovište Bojanovskog bi bilo teško prihvatljivo jer je spominanje Ardijejaca kod Ateneja (dva puta VI, p. 271 e; X, p. 443 e), odnosno korumpiranih oblika ardijejskog imena vezano uvijek sa institucijom zavisnog seljaštva-prospelatima, a ne s keltskim ratnim lukavstvom. O razli!itom !itanju ardijejskog imena u doti!nim Atenejevim podacima i razli!itim stajalištima vezanim za doti!ne podatke v. Papazoglu, 1969, 82, fus. 41-42; Isto, 19921997, 98-103 489 Sli!no mišljenje da kod Ateneja spojeni citati o ardijejskim prospelatima i keltskom lukavstvu nemaju direktne veze ima i Fanula Papazoglu koja smatra sljede#e; “On (misli se na Ateneja op.a.) je spojio dva citata koja nemaju direktne veze. Pri!a o lukavstvu Kelta ne spominje izri!ito napadnuto pleme, ve# se tekst nadovezuje na podatak o prospelatima, s kojim nema nikakve veze, pa se tako dobija pogrešan utisak da je rije! o Ardijejcima. Ova dva fragmenta treba odvojiti”. Papazoglu, 1992-1997, 101 171 Mesihović, Autarijati, 2007 lukavstva, potvr"uju i sljede#e !injenice; Podatak o ardijejskim prospelatima, na koji se poziva Atenej poti!e iz Teopompovih Filipika, u kojima se govori o ratovima Filipa II. Zna!i da se odnosi na sredinu IV. st. p. n. e. 490 Za ovaj period ne postoje nagovještaji da je došlo do keltske najezde tako duboko na Balkan prema obali gdje su se tada nalazili Ardijejci. Zatim nejasno je zašto bi Teopomp prvo govorio o zavisnom stanovništvu kod Ardijejaca, a zatim odmah spomenuo keltsko lukavstvo bez bilo kakve uzro!ne povezanosti izme"u ta dva podatka. Na kraju krajeva, tematika o ilirskoj neobuzdanosti u jelu i pi#u nije ni bila Teopompova nego tema navodnog razgovora na simpozijumu (ve!eri) kojeg opisuje Atenej. Iz svega ovoga proizlazi da je citat o keltskom lukavstvu, a za koji se smatralo da se odnosi na Ardijejce Atenejev dodatak koji je do njega mogao do#i iz bilo kog drugog vrela i mogao se odnositi na bilo koji drugi ilirski narod. Za Atenejevu temu je bilo potpuno nebitno da podrobnije obrazla'e o kojem je to ilirskom narodu rije!. Da nije rije! o Ardijejcima kao narodu na koji se odnosi ovaj dio Atenejevog izlaganja govori i jedan mali detalj zemljopisne naravi u tekstu tre#eg dijela. Atenej spominje da su se oni koji su se zatrovali, zbog neizdr'ljivih bolova bacali u rijeke. Jasno se vidi da je Atenej upotrijebio mno'inu (ποταµóυς). Teško je pretpostaviti da se ovo odnosi na teritoriju koju su Ardijejci zauzimali tijekom sredine IV. st. p. n. e. do kraja istog stolje#a (dijelovi isto!ne Hercegovine i zap. Crne Gore), a koja je siromašna u vodi, posebno u ve#im teku#icama. Za razliku od ardijejske teritorije, Autarijati su u IV. st. p. n. e. 'ivjeli u oblasti bogatoj širokim i dubokim rijekama (Velika i Zap. Morava, Ibar, Lim, Drina, 1ehotina, Tara, Piva) koje se sve nalaze u neposrednoj blizini. Za razliku od Ardijejaca, njihovi sjeverni susjedi se dovode u vezu sa Keltima i u Apijanovom opisu Keltskog pohoda na Delfe, gdje se Autarijati spominju kao (pod!injeni?) suputnici Kelta u invaziji na Gr!ku.491 Uostalom, znamo da su Ardijejci 'ivjeli ju'nije od Autarijati, i da bi Kelti uop#e došli u kontakt sa Ardijejcima morali su pre#i preko autarijatske teritorije i nikakav drugi, 490 Me"utim ni sa detekcijom da su i ovi podaci o ardijeskim prospelatima stvarno proizašli iz Teopompovog djela i da se odnose na sredinu IV. st. p. n. e. i nešto kasnije razdoblje ne stoje stvari baš sasvim jasno. Prva nejasno#a proizilazi iz !injenice da se vrhunac ardijejske mo#i se desio tek nakon sloma Autarijata, i obuhvatao je period sredine III. st. p. n. e. kada se “Ilirska dr'ava” Agronida nalazila na vrhuncu snage i u najve#em teritorijalnom opsegu. I tek tada su Ardijejci sigurno imali pod svojom vlaš#u najve#i broj zavisnog stanovništva, te se i podatak o 300 000 prospelata mo'da najrealnije mogao odnositi na to razdoblje. Druga nejasno#a le'i u !injenici da Pseudo-Skilaks uop#e ne spominje Ardijejce, što bi da su oni sredinom IV. st. p. n. e. bili sna'an i bitan geo-politi!ki !inilac na jadranskoj obali i njenom neposrednom zale"u on morao u!initi. Zanimljivo je u ovom kontekstu spomenuti da se Atenej (VI, 103, p. 272 d) u slu!aju govora o dardanskim δουvλουV, poziva na Agatarhida iz Knida (II. st. p. n. e.). 491 App. Ill. 4 172 Mesihović, Autarijati, 2007 zaobilazni put za pretpostavljeni ardijejski pohod sa Dunava u hercegova!ko-crnogorsko podru!je jednostavno iz same logike ne dolazi u obzir. Da su kojim slu!ajem Kelti došli u IV. st. p. n. e. u dodir sa Ardijejcima, prodiru#i du' isto!ne obale Jadrana, oni su morali pro#i pojas od Istre do Neretve i sigurno se sukobljavaju#i sa nizom domoroda!kih naroda koji bi 'ivjeli u tome pojasu. To bi podrazumijevalo da su Kelti morali preduzeti broj!ano veliki i sna'an pohod kroz nepristupa!ni dinarski pojas u samo jednom zamahu i sa izrazito brzim pripremama samo kako bi se sukobili sa Ardijejcima koji su 'ivjeli u srcu toga pojasa. Nasuprot jadranskog pravca, koji Keltima kvalitativno nije donosio neko veliko bogatstvo, a mogao ih je uvu#i samo u teške borbe na teško prohodljivom terenu, Keltima doseljenim na obale sjevernog Jadrana i njihovo zale"e se pru'ao bolji pravac za dalje pohode i naredna sukcesivna naseljavanja du' Save i Krke prema pristupa!nijem i bogatijem Podunavlju. Nasuprot polo'aju Ardijejaca, polo'aj Autarijata je bio mnogo primamljivija meta za Kelte doseljene na obale Dunava i Save. Od vremena ekspanzije sjeverne granice Autarijata su bile okrenute prema Savi i Dunavu, što zna!i da su oni predstavljali prvu ozbiljniju autohtonu prepreku u budu#em keltskom pohodu na Balkan. Osim toga Autarijati su od po!etka V. st. p. n. e. kontrolirali i pojaseve plodne i pitome zemlje koji su sigurno Keltima 'eljnim nove zemlje izgledali veoma privla!nim. I posljednji argument kojim bi se opovrgao pretpostavljeni sukob Ardijejaca i Kelta, le'i u !injenici da bi u slu!aju keltske pobjede nad njima bilo teško o!ekivati da Ardijejci uspiju u relativno kratkom roku da ne samo regeneriraju svoju snagu, nego i izgrade teritorijalno velik i mo#an politi!ki entitet sa naznakama i neke proto-dr'avnosti. Keltski prodori i ratovi nisu imali karakter nekih nomadskih pustošenja nego i naseljavanja i prenošenja tekovina svoje latenske kulture. I Kelti sigurno ne bi propustili da se nakon pobjede nad Ardijejcima utabore i odr'e svoje prisustvo na pojedinim dijelovima novozaposjednute teritorije u nešto du'em vremenskom razdoblju, kao što su uobi!avali da u!ine u mnogim zemljama koje su uspjeli podvlastiti.492 492 Iz svega što je do danas poznato o keltskim migracijama, jasno je da Keltsko širenje nije bilo motivirano samo 'eljom za plja!kom i uništavanjem, nego primarno obezbje"ivanjem staništa za nove generacije, i sve brojnjiju populaciju što je bila posljedica ubrzanog društvenog, kulturnog, a pogotovu gospodarskog razvitka (latenska kultura). Samim tim se i uzrok pohoda i oru'anih sukoba koje su vodili Kelti prije svega treba tra'iti u njihovoj potrebi za novim staništima ('ivotnim prostorima). Kelti su izgleda !esto vodili i svoje 'ene i djecu tijekom svojih pohoda. Ustvari najve#i dio keltskih pohoda je kao posljedicu imao naseljavanje na odre"enom prostoru ( dijelovi Hispanije, sj. Italija, Cispadanija, Podunavlje, utok Save u Dunav, Tilis u Trakiji, Galatija u Maloj Aziji, itd.). Od pobije"enog i pokorenog stanovništva su sigurno izuzimali dio zemljišta i na njega se naseljavali. Zna!i ako su se i sukobili sa Ardijejcima, svojom pobjedom Kelti bi se sigurno naselili na nekom dijelu njihove teritorije. A Kelti su bili primarno zemljoradnici, a ne sto!ari tako da je teško pretpostaviti da su imali neki poseban interes za one krajeve koji su mnogo više pogodni za sto!arstvo nego za zemljoradnju. Uostalom kada pobijede Autarijate i druge ilirske narode kre!u#i se sa Dunava, Kelti #e 173 Mesihović, Autarijati, 2007 Ni arheološki materijal ne potvr"uje prisustvo bilo kakvo prisustvo Kelta iz sredine IV. st. p. n. e. du' isto!ne obale Jadrana a pogotovu ne na prostoru koji je zauzimala ardijejska narodnosna zajednica, što je više nego dovoljan razlog da se ozbiljno dovede u pitanje bilo kakva mogu#nost nekog sukoba Ardijejaca i Kelta sredinom IV. st. p. n. e.493 Na prostorima isto!ne Hercegovine i zap. Crne Gore i tijekom IV. i III. st. p. n. e. egzistira i dalje potpuno neometano ju'na varijanta glasina!ke kulture, a keltsko-latenska kultura uop#e ne uti!e na taj razvitak ni u jednom segmentu, i jedini strani faktor koji uti!e na ove prostore je helenizacija.494 Da su upravo Autarijati bili ti koji su došli u sukob sa Keltima, govori posredno i Apijanova genealogija.495 U njoj se Skordisk, eponim Skordiska, naroda !iju su osnovu sa!injavali potomci upravo onih Kelta koji su prešli Dunav i krstarili Balkanom pojavljuje kao unuk Autarija. Simboli!ko povezivanje u genealogiju Autarijata i Skordiska, naroda u !ijem su plemenskom savezu i etnogenezi sigurno u!estvovale i neke autarijatske skupine, nedvojbeno govori u korist teze da su Autarijati, a ne Ardijejci bili ti koji su osjetili posljedice Keltskog prisustva i udara. O prisustvu ili uticaju keltskog elementa u jugoisto!noj Bosni i sjevernoj Hercegovini svjedo!anstvo pru'a i materijal keltsko-latenskog tipa prona"en u nekropoli Jezero-Sase i gradini Kulina-Vrdolje. Sjeverno od Višegrada na desnoj obali Drine, na lokalitetu Jezero-Sase smještena je nekropola od osam tumula, pre!nika 15 do 20 m i visine 0,80 do 1,5 m. Sahranjivanje je skeletno. Samo je jedan tumul iskopan i u njemu je prona"ena keramika keltsko-latenskog tipa. I na gradini Kre!a, i to na njenoj donjoj zapadnoj terasi prona"ena su tri kerami!ka fragmenta koji po stilskim i tipološkim karakteristikama upu#uju na bliskost sa materijalom iz latenskog perioda, mo'da keltske provenijencije.496Bolje svjedo!anstvo i to o prisustvu Kelta pru'a gradina Kulina-Vrdolje, situirana 7 km isto!no od Konjica na uskom prostoru jedne isturene kose. Ve# na samoj površini nalazi se na veliku koli!inu keramike keltsko-latenskog tipa. Sama gradina nalazi se na jugozapadnom grani!nom podru!ju autarijatskog rasprostiranja i zbog svoga polo'aja i oblika slu'ila je kao strateška utvrda okrenuta prema gornjoj Neretvi. Brojnost prona"ene keltske keramike na ovoj još uvijek neistra'enoj gradini, govori u prilog tezi da su u njoj u vremenu neposredno nakon urušavanja autarijatske zajednice, boravili Kelti koji su je koristili kao strateški objekta keltske se naseliti samo u plodnim i za zemljoradnju kako-tako pogodnijim oblastima, dok #e planinske oblasti i visoravni (npr. glasina!ka visoravan) ostati nezaposjednute od keltskih zemljoradni!kih sela. 493 Obi!no se kao vrijeme eventualnog sukoba Kelta sa Ardijecima uzima 359 - 358. god. p. n. e. (Todorovi#, 1974, 154) 494 I po Bencu (1987, 784) nije poznat masovni keltski prodor na srednji Jadran. 495 App. Ill. 2 496 Kosori#, 1995, 12;19 174 Mesihović, Autarijati, 2007 hegemonije uspostavljen na nekadašnjem autarijatskom prostoru. Po 1orovi#u keltski uticaj se jasno primje#uje u okolici Konjica gdje se me"u zabilje'enim imenima ( u obliku kognomena) iz anti!kog razdoblja nalaze i ona !isto keltskog porijekla kao što su Boio, Iacus, Laiscus, Posaulio i Mascelio, ali i u keltskom na!inu obla!enja prikazanim na reljefnim nadgrobnim spomenicima.497 Da li svi ti tragovi keltskog prisustva u okolici Konjica daju mo'da mogu#nost da pretpostavimo da je krajem IV. i po! III. st. p. n. e. na ovom grani!nom prostoru bila smještena manja keltska kolonija, koja je u prvo vrijeme slu'ila vjerojatno kao «garnizonsko» osiguranje jugozapadne granice keltske hegemonije, i koja bi se vremenom utopila me"u brojnije ilirsko autohtono stanovništvo, ali ipak ostaviši i neke tragove svoga prisustva i tradicije. I u jugozapadnoj Srbiji na lokalitetu Kraj!inovi#ima kod Priboja, prona"eni su nalazi keltsko-latenske provenijencije.498 Iako Vasi# smatra da Kelti nisu uop#e stigli u podru!je Priboja,499 smatramo da je teško vjerovati da Kelti, koji su prodrli do Delfa, Etolije i Kapadokije nisu mogli do#i i u Polimlje. Uostalom i na obali Skadarskog jezera na lokalitetu Gostilj postoji keltsko-latenska nekropola. Kada se govori o keltskom prisustvu u zap. Srbiji vrlo je zanimljiv nalaz kamenog spomenika iz rimskog doba u okolici U'ica na kome se mo'e pro!itati sljede#i dio natpisa «…MVNICIPIUM CAP….». Patsch, a kasnije i Vasi#, koji je prihvatio stajalište Patscha, ovaj municipium povezuju sa imenom keltskoskordiskog «grada» Capedunum-a, kojeg spominje Strabon.500Me"utim lociranje municipija Cap…, odnosno Capedunuma u okolicu U'ica dolazi u kontradikciju ako se ima u vidu i postojanje u I. st. n. e. na istom prostoru i zajednice Parthena. Naravno iako bi teško bilo pretpostaviti da su u okolici U'ica u rimsko doba istovremeno egzistirale dvije upravne jedinice, tj. da su u predrimsko doba taj kraj nastanjivale dvije razli!ite etni!ke skupine (keltsko-skordi!ka sa svojim «gradom» i ilirskoparthenska), ne bi mo'da trebalo odbaciti ni mogu#nost da je kroz u'i!ki kraj prolazila i grani!na linija izme"u dvije upravne i narodnosne zajednice koje bi u sebi sadr'avale i dijelove susjednih oblasti.501bez obzira je li Capedunum bio lociran u blizini U'ica ili u daljem njegovom okru'enju, 497 1orovi#, 1925; Bojanovski 1988, 137 i fus. 28; Wilkes, 2001, 88 498 Zotovi#, 1985, 100-108 499 Vasi#, 1991, 80 500 Strab. Geo. VII,5,11-12; Vuli#, 1907, 26-27; Todorovi#, 1974, 31-33 501 Rimsko regulisanje odnosa me"u provincijalnim indogenim zajednicama ( na ostatku zemljišta na kojem nisu formirane kolonije, municipiji, ili pretvoreni u ager publicus ) nastojalo je da što više upravne jedinice u okviru Provincije uklopi u okvire zate!enih etni!kih, politi!kih, narodnosnih kompleksa i zajednica i nije uobi!avalo da grani!nom linijom dijeli teritorijalni okvir koji je odre"ena politi!ka i narodnosna zajednica zauzimala (naravno nakon izuzimanja dijela zemljišta u korist rimskog naroda). To je podrazumijevalo da grani!na provincijalna linija nije mogla sije!i nijedan narod niti pleme (u smislu prepoznatljive i priznate politi!ke jedinice), tako da dio toga politi!kog naroda 'ivi u jednoj Provinciji, a drugi u susjednoj (za razliku od europske kolonijalne prakse XIX. st u kojem je razdvajanje 175 Mesihović, Autarijati, 2007 ostaje !injenica da su Podunavski Kelti, odnosno njihovi potomci Skordisci prodirali u jugozapadnu Srbiju, mo'da i sa mjestimi!nim manjim naseljavanjima. Ali ipak glavno jezgro keltsko-skordi!kog elementa je bilo situirano više na sjeveru, oko rijeka Save i Dunava i donjeg toka Drine. I nalazi keltske sive keramike prona"eni u okolici Kragujevca, potvr"uju prisustvo keltskih skupina u moravskom bazenu.502 I onomasti!ki dokazi, potvr"eni tako"er i sa nadgrobnim spomenicima s prikazanim keltskim simbolima i na!inima obla!enja navješ#uju zna!ajan keltski element me"u stanovništvom oko srednje Drine i zapadne Morave.503 1ak se keltska imena nalaze u izvjesnom broju i u dubljim ju'nijim oblastima kao u predjelima sj.Crne Gore i Sand'aka (okolica Pljevalja i Prijepolja).504 Time definitivno raspola'emo sa dokazima da su Kelti ne samo prelazili preko i isto!ne i zapadne polovine autarijatskog podru!ja, nego i da su se zadr'avali du'e vrijeme na pojedinim strateškim to!kama. Prisustvo ili samo izra'ajniji uticaj Kelta na tlu BiH, ali van autarijatskog podru!ja, potvr"uju i nalazi keltsko-latenske provenijencije prona"eni u okolici današnjeg Tesli#a. U maloj latenskoj nekropoli u Vru!i#i, koja se datira u drugu polovinu IV. st. p. n. e. prona"ene su tipi!ne keltsko-latenske fibule i koplja izra"ena pod uticajem keltskih formi.505 Kelti su ostvarivali i veliki uticaj na razvitak grupe Donja Dolina-Sanski Most.506 O širokom zahvatu Keltske hegemonije na centralnom i zapadnom Balkanu odnose se i Strabonove rije!i o prostiranju Skordiska do ilirskih, peonskih i tra!kih planina.507 Nesigurnost koja je vladala u vremenima keltskih pustošenja dokazuju i prona"ene bogate ostave nakita !iji nastanka mo'emo datirati u posljednje decenije IV. st. p. n. e. U Štrpcima je tako prona"ena ostava koja se sastoji od luksuznog srebrnog nakita sakrivenog u bron!anoj zdjeli. Objekti su vjerojatno importiranog karaktera i bili su proizvod neke makedonske ili sjevernogr!ke radionice u drugoj jednog naroda grani!nom linijom bila uobi!ajena i široko primjenjivana praksa.). Zbog ovog postulata formiranja i funkcionisanja rimske provincijske uprave, razumljivim se !ini i !injenica da granica izme"u Dalmacije i Panonije nije prolazila rijekom Savom, nego znatno ju'nije od rijeke, prate#i ne prirodne granice nego granice peregrinskih civitatesa. U suprotnom da se slijedila prirodna me"a, npr. civitas Oserijata bi bila prepolovljena me"u Dalmacijom i Panonijom, što bi za rimsko shvatanje ure"enja provincijskih odnosa bilo neshvatljivo i besmisleno. Pored Oserijata, sigurno su se i panonski civitates Breuka i Amantima prostirale i ju'no od Save na bosansko-posavskom i semberskom podru!ju. 502 Todorovi#, 1974, 185 503 Wilkes, 2001, 95 504 Wilkes, 2001, 97 505 Truhelka, 1901, 1-29 506 1ovi#, 1987 C, 284-285 507 Strab. Geo. VII, 5, 12 176 Mesihović, Autarijati, 2007 polovini IV. st. p. n. e.508 Vlasnik ovog srebrnog nakita mogao je do#i na ideju da zakopa svoje bogatstvo jedino u slu!aju velike i bliske opasnosti, te i ovaj nalaz potvr"uje keltski prodor u jugoisto!nu Bosnu konkretno u dolinu gornjeg Lima koji je tim podru!jem sigurno prošao donose#i velika razaranja i izazivaju#i populacione poreme#aje, jer vlasnik se nije vratio da iskopa svoje bogatstvo. Sli!no se sigurno dogodilo i vlasniku velike ostave gr!kog novca koju je negdje zadnjih godina IV. st. p. n. e. zakopao u blizini današnjeg mjesta Pra!e,509 Samo veliki strah mogao je natjerati vlasnika da svoje bogatstvo zakopa u zemlju, i nadaju#i se da #e jednog dana biti u stanju da ponovo bude u njegovom posjedu. Na kraju se ipak ispostavilo da su kaos i nesigurnost koju je izazvala keltska invazija ostavili mnogo zna!ajnije posljedice nego što su se to vlasnici spomenutih ostava nadali.510 I bosutska kulturna grupa, sjeverni autarijatski susjed, !ija je egzistencija zapo!ela oko X. st. p. n. e. završava svoju egzistenciju tijekom (najvjerojatnije sredinom) IV. st. p. n. e.511 što neminovno isto navodi na pomisao da je razlog prestanka daljnjeg razvitka i Glasina!ke i Bosutske kulture bio isti; dolazak novog, agresivnog latenskog etnokulturnog elementa. Osnovna prednost Kelta u odnosu na autohtone zajednice le'ala je u njihovom konjaništvu i ubojitim širokim i duga!kim dvosjeklim ma!evima (koji su dostizali i 1 m du'ine) sa zaobljenim vrhom.512 To je Keltima uvijek omogu#avalo da imaju bolju po!etnu stratešku prednost u svakom sukobu sa Ilirima, koji su bili poglavito pješaci naoru'ani za borbu izbliza kratkim ma!evima ili bode'ima.513 Pitanje kojim su se pravcem spustili Kelti na autarijatsku teritoriju ne bi trebalo da izaziva neke nedoumice. Najvjerojatniji je onaj pravac koji je vodio uz rijeke Moravu i Drinu. Mo'da su Semberija i Ma!va imale ulogu polaznih podru!ja za keltsko prodiranje na autarijatsko podru!je.514 I pored snage naroda koji je protresao europski kontinent ne bismo sebi smjeli dopustiti da keltsku najezdu na Autarijate zamišljamo kao brzu i u!inkovitu kampanju. I pored evidentnog slabljenja i još uvijek prisutnih posljedica Langarovog upada, Autarijati su ipak posjedovali dovoljno 508 509 510 Hörnes, 1901, 527-536; Vasi#, 1985, 121-155 . Makanec, 1906, 109 Vjerojatno je i ostava damastionskog novca (oko 100 primjeraka) iz Kutine blizu Leskovca, !iji se nastanak datira na kraj IV. st. i prve decenije III. st. p. n. e. nastala kao posljedica straha od Kelta. Saria, 1924-1925, 97 i d. O Damastionu , kovnici novca u ovom gradu i nalazima damastionskog novca v. Papazoglu, 1969 355-356, fus. 97; Stip!evi#, 1989, 115; 124; Cabanes, 2002, 115;122 511 Vasi#, 1991, 76 512 Papazoglu, 1969, 344; Figura keltsko-skordi!kog konjanika prona"ena je u Kladovu kod Negotina (izvor Todorovi#, 1974, T XXVII) 513 Papazoglu, 1969, 347 514 Jovanovi#, 1987 A, 828 177 Mesihović, Autarijati, 2007 unutarnje snage da se suprotstave Keltima i pru'aju višegodišnji otpor, koji je mogao da bude i dosta oštar. To dokazuje i Polijen jer kada govori o keltsko-autarijatskom ratu jasno naglašava njegovu dugotrajnost i da bi došli do pobjede Kelti su na kraju morali da pribjegnu lukavstvu.515 Otpor, iako na kraju neuspješan, Autarijata prema Keltima dokazuju pored Polijenove vijesti i !injenica da se velika masa Autarijata, našla u pokretu. Da su kojim slu!ajem brzo pora'eni i prega'eni, Autarijati se ne bi mogli u velikim masama i to organizirano kretati, tra'e#i novu postojbinu, niti bi njihovi ratnici u'ivali toliko ugleda da bi mogli da budu najamnici u tolikom broju tijekom dijadoških ratova. Uostalom, ne spominju#i izri!ito Autarijate, i Justin, pozivaju#i se na Pompeja Troga, navodi da su Kelti doseljeni u Donju Panoniju, Semberiju, Ma!vu i utok Save u Dunav, dugo ratovali sa svojim susjedima. Pretpostavljamo da bi se i ovaj Justinov podatak najviše mogao dovesti u vezu sa Autarijatima, koji su ju'no od Save, i pored toga što su bili samo sjenka nekadašnje mo#i, predstavljali još uvijek bitan narodnosni i politi!ki faktor. Po!etak sukoba Kelta sa ilirskim Autarijatima nije mogao zapo!eti prije 334. god. p. n. e., a sigurno ne i prije pohoda makedonskog namjesnika Trakije Zopiriona (koji je ura"en mo'da po sugestiji samog Aleksandra) preko Dunava, koji se desio istovremeno sa indijskom kampanjom Aleksandra Velikog (ljeto 327 – 325. god. p. n. e.). Zopirion je uspio prodrijeti do uš#a Dnjepra, ali je nedugo zatim vojska koju je predvodio bila potpuno uništena a on sam ubijen od strane Skita.516 Tra!ki namjesnik se sigurno ne bi usudio da pokrene kampanju u Donje Podunavlje i crnomorsko primorje, da su se kojim slu!ajem Kelti sjurili na narode koji su se nalazili na zapadnim granicama njegove pokrajine. Zna!i da je sigurnosna situacija ju'no od Save i Dunava u periodu do 325. god. p. n. e. još uvijek bila zadovoljavaju#a sa stanovišta makedonskih interesa, a što je sigurno podrazumijevalo neofenzivno prisustvo novog stranog faktora ju'no od Save i Dunava. 517 Tek su se uništenjem makedonske vojske stacionirane na sjeveru Balkana što je izazvalo op#i ustanak u Trakiji, stekli uvjeti da se Kelti po!nu infiltrirati na prostor isto!no od Drine a ju'no od Save i Dunava. Antipater je, istina uz velike muke i 'rtve, uspio da uguši ustanak, ali je ubrzo izbio još te'i ustanak i rat u Gr!koj (Lamijski rat 323 – 322. god. p. n. e.), a zatim su nastupili i dijadoški ratovi. Dešavanja na sjevernoj granici više nisu zanimali ni jednog od makedonskih generala-dijadoha. Ako bismo se mogli pouzdati u podatak da je keltsko izaslanstvo posjetilo Aleksandra u Babilonu u svibnju i lipnju 323. god. p. n. e. mo'e se pretpostaviti da su prije te godine Kelti još uvijek bili mirni. I kao 515 Pol. VII 42 516 Beloch, 1925, 44; Ranovi#, 1962, 60; O pohodu Zopiriona v. Arr. Anab. IV, 15 517 Izgleda da je zbog Antipaterovih obaveza u Gr!koj, Zopirionova du'nost bila ne samo da odr'ava red u Trakiji nego i da štiti makedonske interese na sjeveru Balkana i Dunavskoj granici. 178 Mesihović, Autarijati, 2007 najvjerojatniji terminus post quem kada su Kelti po!eli napadati autarijatsku teritoriju name#e se kraj tre!e decenije i po!etak druge decenije IV. st. p. n. e. Uostalom to vrijeme savršeno odgovara i sazrijevanju nove keltske generacije što je proizvelo i populacioni višak kojem su bila potrebna nova zemljišta. Vjerojatno bi dekada sukobljavanja Autarijata i Kelta odgovarala pojmu «dugotrajnosti» koju spominju i Polijen i Justin. Nivo razaranja, pustošenja, nasilja i svireposti koje su izazvali keltski napadi tijekom te dekade (devete decenija IV. st. p. n. e.), mogli su prije#i svaki pojmljivi nivo za Autarijate. Kelti su op#enito poznati kao surovi osvaja!i koji su kod svih onih naroda koji su na sebi osjetili njihove napade izazivali strah velikih razmjera ( ο απο Γαλατῶν φόβος ). Dovoljno je samo pogledati svjedo!anstva o zlo!inima koja su po!inili Skordisci, potomci upravo onih Kelta koji su udarili na Autarijate da bi se shvatile razmjere toga straha. Svojim bogovima su 'rtvovali zarobljenike i ljudsku krv, pili su iz još krvavih i kosom pokrivenih i sa preostalim ostacima mozga ispunjenih, ljudskih lubanja, palili su zarobljenike, iz trudnih 'ena su kopljima !upali nero"enu djecu, vršili masovna ubojstva.518 Galima nije bio tu" ni klasi!ni kanibalizam. Trideset godina nakon što su srušili Autarijatsku zajednicu, tijekom svoga velikog pohoda na Gr!ku, evidentirani su slu!ajevi da su Kelti u Etoliji jeli bolje popunjenu novoro"en!ad.519 Keltsko u'asavaju#e uništavanje etolskog grada Kalija, (ako je vjerovati Pauzanijevom opisu) spada u red najve#ih i najsvirepijih zlo!ina u!injenih u cjelokupnoj povijesti !ovje!anstva.520 Tradicija o divljaštvu, svireposti i surovosti balkanskih Gala sa!uvala se jako dugo sve do gotskog povjesni!ara Jordanesa na samom osvitu srednjeg vijeka, tisu#u godina poslije dolaska Kelta na Balkan.521Iako ne bi trebalo isklju!ivati odre"ena pretjerivanja autora svi spomenuti podaci su ipak bili zasnovani na stvarnim !injenicama o zlo!inima koje su po!inile keltske zajednice naseljene na Balkanu od kraja IV. st. p. n. e. U o!ima Autarijata keltska najezda je tako mogla izgledati kao prava apokalipsa, kao kazna bogova za njihove "grijehe". Taj slom tisu#ljetne kontinuirane egzistencije mogao je kasnije u svijesti ne samo pre'ivjelih Autarijata nego i kod naroda koji su ih stolje#ima poznavali i za koje je nagli prekid postojanja ne!ega što je egzistiralo !itavo tisu#lje#e bilo teško shvatljivo mogao dobiti predstavu ne!eg neobjašnjivog realnim i ovozemaljskim razlozima. Uslijed toga uzroci sloma, seobe i nestanka autarijatske kulture tako su poprimali fantasti!ne opise. Tako se lako mogla i keltska najezda preobraziti u najezdu 'aba i miševa, napasnika koji su prisilili Autarijate na seobu. Zato nas 518 Ruf. Fest. IX; Amm. Marcel. XVII, 4, 4; 4, 10; Flor. I, 39; Oros. V, 23, 17 519 Paus. X, 22, 34; Strab. Geo. IV, 5, 5; Cass. Dio V, 32, 3-4 520 Paus. X, 22 521 Jordanes, 219 179 Mesihović, Autarijati, 2007 i ne bi trebalo da !udi o!ajni!ka 'elja Autarijata, nakon što je bila slomljena njihova obrambena sposobnost, da pobjegnu pred bijesom Kelta. 522 Postojanje sedam anti!kih izvještaja koji spominju najezdu «'aba» koja se dogodio negdje na periferiji gr!ko-makedonskog svijeta je više nego indikativno, 1injenica o izra'enoj brojnosti vrela, iz razli!itih perioda, od razli!itih autora, i napisanih u razli!itim zemljama koji spominju fenomen kiše “'aba”, je ipak dovoljan argument da ne smijemo apriori odbaciti tezu po kojoj je ova “kiša” 'aba samo plod mašte, fikcija protohistorijskih stanovnika središnjeg i zapadnog Balkana. I mo'da bismo mogli postaviti prili!no smjelu tvrdnju da se ovaj fenomen ipak dogodio, negdje sjeverno od gr!ko-makedonskog svijeta u zadnjim decenijima IV. st. p. n. e.523 Upadljivo navo"enje 'aba, koje 522 Me"utim imaju#i u vidu i sagledavaju#i neke klimatske !injenice, kada se ve# spominje “kiša” i “najezda” 'aba i miševa na autarijatsku zemlju, mora se re#i da je, koliko god to fantasti!no zvu!alo, “kiša” 'aba i riba koje iz vedra neba padaju po ljudskim naseljima, ipak mogu#a. U prvoj polovini decembra 2002 godine, sjevernogr!ko planinsko selo Korona bilo je zasuto “kišom” stotina malih riba, koje su iz neba padale na selo. Ovaj fenomen za ovo selo nije neo!ekivana pojava, jer su i ranije u nekoliko navrata, Korona i okolna naselja bila zasipana ne samo “kišama” riba nego i 'aba, što bi moglo potvr"ivati vijesti da ovaj fenomen nije bio nepoznat anti!kom društvu, tako da su ga i istaknuti pisci i kroni!ari toga perioda povijesti !ovje!anstva smatrali vrijednim da zabilje'e. Istovremeno sa kišom riba koje su padale na selo Koronu, je u oblasti oko gr!ko-makedonske granice, bjesnila sna'na oluja. Meteorolog Hristos Malafutis sa Univerziteta u Solunu izjavio je da je najvjerojatnije mini-tornado bukvalno isisao ribe iz Dojranskog jezera ili nekog drugog obli'njeg jezera, i da ih je tako prenio na relativno udaljenija podru!ja. Po Malafutisu je to dosta rijetka pojava, ali je vi"ana i ranije; Oslobo"enje, Dnevni Avaz, 13. XII. 2002. god. Po ovoj teoriji potrebno je samo da postoje odre"eni klimatski uvjeti, veliko nevrijeme sa olujama, grmljavinama (prili!no sli!no uvjetima koje opisuje Apijan, u re!enici … kiše, oluje i munja koje su se sru!ile na njih» (App. Ill. 4), dali to mo'da govori da je izvor(i) kojim(a) se poslu'io Apijan, reflektovali stvarne klimatske prilike koje su zahvatile zemlju Autarijata, pa mo'da i dobar dio središnjeg Balkana, u po Autarijate najkriti!nijem trenutku kada su se suo!ili sa Keltima, pa da se jave mogu#nosti dešavanja fenomena koje opisuju Elijan (17 c 41), Agatarhid (excerpt Fotija fr. 59), Diodor (III, 30, 3). Apijan (Ill. 4), Athen. (pozivaju#i se na Heraklida sa Lemba VIII c 343,) Justin (XV, 2,1), Orozije (III, 23, 36). 523 Drugi preduvjet da bi se ovaj fenomen mogao desiti je postojanje vodene površine staja#eg karaktera (jezera, mo!vare, ve#e bare), iz koje bi ili sa njene površine ili sa njene obale, mini-tornado i oluja mogli “isisati” njen ekosistem, u prvom redu 'abe i ribe, i prebaciti ga na nešto dalja podru!ja. Teku!ice ne mogu biti uzete u obzir jer, po svome karakteru, ne mogu zbog stalnog kretanja, da poslu'e oluji kao “baza” isisavanja 'ivog svijeta iz nje. E sada se mo'e postaviti pitanje koja to staja!a vodena površina mo'e do#i u obzir, kada je rije! o Autarijatima. Prvo moramo pretpostaviti, da iako su velikim dijelom današnji geomorfološki sastav, klimatski uvjeti i zemljopisne karakteristike Balkanskog poluostrva bili sli!ni sa onima koje su vladale prije 2300 godina, oni nisu bili isti, i odre"ene razlike su sigurno postojale. Na'alost neka preciznija geološka istra'ivanja usmjerena u ovom pravcu, nisu nikada bila poduzeta. Na osnovu gore postavljene premise, mo'emo pretpostaviti da je tri stolje#a prije po!etka nove ere, geološki izgled Balkanskog poluostrva sadr'avao i neke detalje koje danas nema, pa mo'da i neka jezera, koja su ve# iš!ezla. Ve# na po!etku istra'ivanja glasina!ke visoravni svestrani 1iro Truhelka je zabilje'io narodno predanje o navodnom “velikom 180 Mesihović, Autarijati, 2007 padaju sa neba po Autarijatima, a po Heraklidu i na neke druge balkanske narode, mo'da bi moglo sugerirati i doba godine kada se dogodio fenomen. To bi bilo vrijeme ljeta kada su 'abe najbrojnije u vodama i na obalama. Justin i Orozije 'abama pridodaju i miševe (ranarum muriumgue),524 dok Apijan uzrok seobi i uništenju Autarijata vidi u skrnavljenju Apolonovog hrama, što je izazvalo bo'ansko prokletstvo na Autarijate koje se manifestiralo kroz prvo klimatske i geološke promjene, zatim najezdu 'aba i miševa i na kraju velikom smrtonosnom epidemijom525 kuge. U neko starije razdoblje izbila je zna!i smrtonosna epidemija kuge, !ije su razmjere i posljedice bile tako zna!ajne da reminiscencije na nju nalazimo stolje#ima kasnije. Zbog o!itog povezivanja sa seobom Autarijata sa kraja IV. st. p. n. e. trebali bi tu epidemiju kuge datirati u isto ili nešto ranije vrijeme. Epidemija nije bila zahvatila samo Autarijate, nego i druge ilirske narode, haraju#i i ostavljaju#i za sobom pravi pomor. Me"utim izgleda da su zbog posebnog navo"enja Autarijata njene posljedice bile najizra'enije kod ovog ilirskog naroda. Ali i pored toga što ne pori!emo da su se fenomen kiše “'aba” i izbijanje epidemije zaista dogodili i bili povezani sa autarijatskim teritorijem ne bismo mogli prihvatiti tvrdnju da je on bio razlog propasti autarijatskog društva i kulture. Ako se i dogodio, ovaj fenomen je mogao biti samo izrazito lokalnog karaktera, sa posljedicama koje bi se brzo mogle prevazi#i. Ipak su anti!ki pisci mogli taj nesvakidašnji i za njih neobjašnjivi doga"aj koji se vremenski poklopio sa destrukcijom autarijatske zajednice, povezati sa bo'anskim bijesom, nestankom jedne kulture i urušavanjem jedne velike i zna!ajne balkanske narodnosne zajednice, dok bi pravi razlozi (keltska invazija) bili ba!eni u zasjenak. Naravno sve to ne zna!i da bi trebalo automatski isklju!iti mogu#nost i neke ekološke katastrofe i izbijanje smrtonosne epidemije koje je usljed teškog rata bilo vrlo prijem!ivo. Svi ti faktori, djeluju#i zajedno ili u razdvojeni kratkim vremenskim intervalima su poremetili ekosistem i gustinu naseljenosti na širem podru!ju autarijatske teritorije, koje od tada, od po!etka jezeru” koje se nalazilo na glasina!koj visoravni, uz koje su !ak pristajali i brodovi.!?( Truhelka, 1889, 24). Ako i odbacimo tradiciju o brodovima i veli!ini jezera po kojem su ti brodovi mogli ploviti, kao siguran plod narodne mašte i njene sklonosti ka preuveli!avanju, ipak ostaje konstatacija da je narodno kolektivno sje!anje ipak sa!uvalo trag o postojanju neke staja!e vodene površine u jugoisto!noj Bosni, koja je iš!ezla tijekom stolje#a. U prilog ovoj tvrdnji govore i geološka promatranja tla glasina!ke visoravni, istina dosta površno ura"ena u periodu austro-ugarske okupacije BiH koja su na pojedinim dijelovima glasina!kog tla otkrila slojeve gustog mulja koji mjestimice dosti'u debljinu i do 1,5 metra. Postojanje ovih slojeva mulja na visoravni, je vjerojatno zaostatak planiskog, gle!erskog jezera koje se tamo nalazila. Voda je nestala mo'da kroz podzemne rupe i pukotine, kojih ina!e ima dosta na samoj visoravni (Truhelka 1889, 24). 524 Just. XV, 2, 1; Oros. III, 23, 36 525 App. Ill. 4 - 5 181 Mesihović, Autarijati, 2007 III. st. p. n. e. pa do danas spada u podru!ja sa rje"om gustinom naseljenosti u odnosu na okolna podru!ja. Autarijatska seoba Pisana vrela potvr"uju da su se negdje oko 311/310. god. p. n. e. Autarijati nalazili u masovnoj seobi.526 Najviše podataka o samom tijeku seobe nude Diodor, Justin i Orozije.527 Justin i Orozije govore#i o dijadohu Kasanderu i njegovim ratovima na Balkanu, spominju Autarijate koji se nalaze u pokretu i na koje nailazi Kasander na svome kretanju iz (po Justinu) ili u (po Oroziju) Apoloniju. Tekst o samom opisu susreta izme"u Kasandera i Autarijata kod njih Justina i Orozija se malo razlikuje i mogu#e je da su se slu'ili istim vrelom koji je govorio o Kasandrovim kampanjama na jonskim i jadranskim obalama, ili da je u slu!aju Justina rije! o jakom ekscerptiranju Pompeja Troga.528 Diodor ne spominje da je Kasander naišao na Autarijate prilikom povratka iz Apolonije, nego samo konstatira da je on pritekao u pomo# peonskom kralju Audoleontu, koji je ratovao sa Autarijatima, što Justin i Orozije uop#e ne spominju. Tom prilikom Kasander je spasio Peoniju kojom je vladao Audoleont od vjerojatno autarijatske najezde masovnog karaktera, što potvr"uje !injenica da autarijatske ratnike prate djeca i 'ena, odnosno rije! je pokretu cjelokupnog stanovništva. Taj doga"aj datira se u 310. god. p. n. e.529 Justin i Orozije spominju da je Kasander sa Autarijatim stvorio savezništvo (…societatem…) i vjerojatno na !ijoj su osnovi oni naseljeni na makedonskom prostoru, što bi impliciralo da je Kasander ustvari sklopio neku vrstu ugovora sa Autarijatima koji su se nalazili u pokretu prema jugu, odnosno njihovim predstavnicima. Diodor tu vrstu sklapanja savezništva ne spominje u svome podatku, ali se iz smisla njegovog teksta mo'e naslutiti da je njihovo naseljavanje na grani!nom makedonskom podru!ju isto rezultat nekog postignutog sporazuma, a ne prisilnog raseljavanja.530 Na osnovu ugovora koji je Kasander 526 Diod. III, 30, 3; XX, 19, 1; App. Ill. 4; Just. XV, 2, 1; Ael. 17 c 41; Oros. III, 23, 36; Agatarhid, eksceptiran od Fotija, fr. 59 527 Diod. XX, 19, 1; Just. XV, 2, 1; Oros. III, 23, 36 528 Papazoglu, 1969, 89-90. Ina!e o pitanju datiranja Justinovog i Orozijevog podataka v. Papazoglu, 1969, 88-90 529 Cabanes (2002, 80) pozivaju#i se na Papazoglu (1969, 88-90) odbacuje vezu Kasanderovog susreta sa Autarijatim vezano za njegov povratak iz ili u Apoloniju, i pretpostavlja da je Kasander došao u dodir sa Autarijatima tek nakon što ga je Audoleont 310. god. p. n. e. pozvao u pomo# 530 Teško bi bilo pretpostaviti, ako ih je vojni!ki porazio Kasander, da su Autarijati od strane makedonskog dijadoha naseljeni kompaktno i u velikoj masi na jednom u'em podru!ju na samom grani!nom makedonskom podru!ju i to kao posebna, slobodna masa, što bi nesumnjivo predstavljalo veliku opasnost. Tako i Diodorov podatak posredno implicira da je Kasander problem sa autarijatskom najezdom na Peoniju Audoleonta riješio 182 Mesihović, Autarijati, 2007 vjerojatno postigao sa njima, Autarijati su po Diodoru naseljeni kraj planine Orbel, a po Justinu i Oroziju na najdaljim granicama Makedonije. Iz !injenice da ih Kasander susre#e na putu iz ili u Apoloniju (u oba slu!aja pravcem vezano za Makedoniju) ili na granicama Peonije, mogli bismo pokušati rekonstruirati pravac kretanja ove autarijatske skupine. Ova skupina je na granice Peonije izbila najvjerojatnije sa podru!ja izme"u srednjeg toka Drima i gornjeg toka Ju'ne Morave (zna!i polazno podru!je autarijatske seobe ka Peoniji zahvata kao primarnu zonu širu okolicu današnjeg Novog Pazara i gornjeg toka Ibra).531 A direktni pritisak na Peoniju, u trenutku kontakta sa Kasanderom, najvjerojatnije je vršen iz podru!ja izme"u Crnog Drima i Vardara. Emigraciona zona ove skupine bila bi široki pojas ju'ne autarijatske zemlje, iako bi mogli pretpostaviti da su i skupine sa sjevernog areala, koji je prvi i vjerojatno najte'e bio pogo"en keltskom najezdom, u!estvovale u seobenom pokretu na koji je naišao Kasander. Da li je onda mogu#e zaklju!iti da su autarijatske zajednice u pokretu prema jugu, provalile u razvo"e izme"u Crnog Drima i Vardara spuštaju#i se dolinom Ju'ne Morave. Da je ova autarijatska skupina bje'ala, odnosno da je nešto prije ili tijekom 310. god. p. n. e. srušen autarijatski entitet, uslijed naleta keltskih invazora potvr"uje i podatak u kome se navodi da je Kasander 310. ili 309. god. p. n. e. imao oru'ani sukob sa Keltima na planini Hemus.532 Zna!i ovo prvo su!eljavanje (bar koliko je poznato iz dostupnih pisanih vrela) gr!komakedonskog oru'ja sa Keltima desilo se neposredno nakon Kasandrovog sklapanja sporazuma sa izbjeglim Autarijatima i teško je ne pretpostaviti da je keltski upad dalje prema jugu, koji je uspješno suzbio Kasander, pokrenut nakon što su potukli Autarijate !ije su pojedine skupine bje'ale na sve strane. O!igledno je i da su, !im su prodrli toliko duboko u odnosu na razvo"e Save i Dunava, 309. god. p. n. e. Kelti kontrolirali teritoriju Autarijata, koja je sada poslu'ila kao novo polazište za dalje pokrete, izme"u ostalog odatle je i pokrenut upad koji je zaustavio Kasander na Hemusu. Nešto manje od godine dana razlike izme"u Kasanderovog sporazuma sa autarijatskom skupinom koja se kretala prema jugu i njegove pobjede nad Keltima, dovoljan su razlog da se sporazumjevanjem sa Autarijatima, odnosno daju#i im zemlju za neke protuusluge, mo'da vojni!ku slu'bu koja je svim dijadosima u tim stalnim ratnim vremenima bila i više nego neophodna. 531 Nijedna druga oblast na središnjem Balkanu zbog zemljopisnih, saobra!ajnih i drugih karakteristika ne dolazi u obzir kao polazna to!ka sa koje se pokrenula autarijatska seoba na Peoniju koja bi rezultirala susretom sa Kasanderom koji se vra!ao sa Jadranske obale. Spomenuta !injenica je samo dodatni argument koji govori u prilog tvrdnji o autarijatskom porijeklu vladarskih grobova iz Novog Pazara i Pe!ke Banje, i o autarijatskoj provenijenciji autohtonog dijela materijala (uklju!uju#i u prvom redu objekte izra"ene od metalnog lima kao što su npr. mramora!ki pojasevi i naušnice) koji je u njima prona"en. 532 Papazoglu, 1969, 90; 210; Todorovi#, 1974, 23 183 Mesihović, Autarijati, 2007 pretpostavi da su Kelti sa kojima se Kasander sukobio isti oni koji su u!estvovali nedugo ranije u odlu!noj pobjedi nad Autarijatima. Druga skupina Autarijata preduzela je mnogo ve#i put i izbjegla u podru!je Donjeg Dunava. U slu!aju autarijatske seobe prema sjeveroistoku, jedino se mo'emo osloniti na onaj kaoti!ni izvještaj Apijana, o tome kako je bog Apolon, zbog svetogr"a kaznio Autarijate. Po Apijanu Autarijati su bje'e#i «iz svojih domova, su sa sobom raznosili bolest i niko nije htio da ih prihvati iz straha od zaraze. Tako se desilo da su oni prevalili put od od dvadeset tri dana hoda i nastanili se u mo!varnim i nenastanjenim getskim krajevima, u susjedstvu naroda Bastarna»533. Jedino u šta se mo'emo pouzdati u slu!aju Apijanovog podatka jeste indicija da je došlo do pomjeranja autarijatskih zajednica ne samo prema jugu, nego i dalje prema sjeveroistoku. Emigraciona zona ove skupine bila bi najve#im dijelom usredoto!ena na isto!ne, moravske oblasti autarijatskog teritorija. Njihovo duga!ko putovanje sigurno govori da mo'da ima neke istine u konstataciji Apijana «da ih niko nije 'elio da prihvati». Ali da li je tome razlog stvarno zaraza kojom su bili pogo"eni, ili neki prozai!niji razlozi, kao što bi bilo sigurno, u slu!aju primanja Autarijata u svoju zemlju, dovo"enje sopstvenog naroda pod udar Kelta. Autarijatske zajednice, koje su se kretale u sjeveroisto!nom pravcu su svoj smiraj tako mogle na#i tek na dalekom donjem Dunavu, skoro na samom uš#u Dunava u Crno More, u susjedstvu Bastarna. Autarijate je seoba i lutanje po Balkanu dovelo i do poluotoka Hersonez, gdje ih nalazimo kao Lizimahove najamnike.534Zlo koje je pogodilo Autarijatski narod u zadnjim decenijima IV. st. p. n. e. do'ivjelo je na obalama Galipolja još jednu tragi!nu epizodu. Zadnje godine IV. st. p. n. e. i u Maloj Aziji se nailazi na autarijatske najamnike.535 O masovnosti seobe, najbolje svjedo!e brojke koje donose ve# spomenuti pisci. Tako Diodor brojno stanje skupine na koju je Kasander naišao procjenjuje na oko 20 000 ljudi.536 A i brojevi autarijatskih najamnika u slu'bi dijadoha dovoljno mogu reprezentirati masovnost seobe. Ako uzmemo da se najmanje 5000 autarijatskih najamnika nalazilo u Lizimahovoj slu'bi, a rije! o muškarcima sposobnim za ratni!ku slu'bu, onda bi ukupna populacija koja bi se nalazila uz ove Lizimahove najamnike mogla iznositi ne manje od 20 000-25 000 ljudi. Razli!iti pravci u kojima se kre!u autarijatske zajednice, sa 'eljom samo da pobjegnu što dalje od Kelta, mo'da i ekološke katastrofe i zaraze, brojnost masa koje u!estvuju u pokretima, i 533 App. Ill. 4 534 Pol. IV, 12, 1 535 Diod. XX, 113, 3 536 Diod. XX, 19, 1 184 Mesihović, Autarijati, 2007 nadasve spremnost autarijatskih ratnika da se u velikom broju stave na raspolaganje potrebama i interesima dijadoha, jasno govori da je prestao postojati jedinstveni autarijatski politi!ki entitet, odnosno da je u pretposljednjoj i posljednjoj deceniji IV. st. p. n. e. došlo do posvemašnjeg i nepovratnog urušavanja autarijatskog politi!kog entiteta. Vrijeme za Autarijate je neumitno isteklo i njihova povijesna misija je bila završena. Stanje poslije seobe Bez domovine i sigurne budu#nosti prva generacija Autarijata van starih zemalja bila je prisiljena da svoju egzistenciju osigurava postaju#i najamnici dijadoha i kre#u#i se tako od bojišta do bojišta helenisti!kog svijeta. Jedan brojan dio Autarijata, ne samo ratnika nego i !itavih porodica se stavio u slu'bu Lizimaha. Kod Lampsaka, Demetrije, sin Antigona Jednookog je zarobio pratnju, zna!i i sve one pojedince koji su pratili ratnike, i njihove porodice i prtljagu autarijatskih ratnika. Plaše#i se da ne do"e do pobune o!ajnih Autarijata, zbog toga što su izgubili sve što su imali, izvede ih izvan jarka tobo'e radi dijeljenja 'ita i na dati znak ih sve pobije. Po Polijenu ubijeno je oko pet tisu#a Autarijata.537 Diodor daje podatak koji mo'emo povezati sa Polijenovom viješ#u o pokolju pet tisu#a autarijatskih najamnika.538 Negdje neposredno pred bitku kod Ipsa na prostoru Male Azije, zbog Lizimahovih dugovanja prema njima, druga skupina autarijatskih najamnika u slu'bi Lizimaha, njih oko dvije tisu#e sa oko osam stotina Likijaca i Pamfilijaca, iz zimskog tabora prebjegoše Antigonu, stupivši u njegovu slu'bu.539 Vjerojatno su Autarijati sa Likijcima i Pamfilijcima pobjegli iz Lizimahove vojske dok su dvije protivni!ke vojske bile ulogorene, jedna nasuprot druge, u oblasti Dorileje u Maloj Aziji.540 Oni Autarijati koje je naselio Kasander, imali su polo'aj Kasanderovih saveznika. Kakva je bila njihova sudbina, neposredno po naseljavanju i da li su se mo'da iz ove autarijatske grupacije, regrutirali najamnici za Lizimahove ratove, na to pitanje bismo teško mogli sa preciznoš#u odgovoriti. 537 Pol. IV, 12, 1 538 Diod. XX, 113, 3 539 Antigon Jednooki, rodona!elnik kasnije dinastije Antigonida koja je vladala Makedonijom do 167. god. p. n. e. v. .Papazoglu, 1995, 163-245 540 Diod. XX, 109; Papazoglu, 1970, 342. Lizimah je stupivši u savez sa Seleukom i Ptolemejem prešao u Malu Aziju, ali je nastojao da izbjegne sukob sa Antigonom, prije nego što stignu Seleukove trupe, pa se uvijek povla!io pred Antigonom. Najbli'e odstojanje na kome su se nalazile dvije dijadoške vojske, a prije bitke kod Ipsa, bilo je upravo u oblasti Dorileje, pa je mogu#e da su tu blizinu iskoristili nezadovoljni Lizimahovi pla#enici da prebjegnu Antigonu. 185 Mesihović, Autarijati, 2007 Teško stanje u koje su Autarijati zapali potvr"uje i Apijan, iz njegovog dosta zbrkanog opisa propasti Autarijata mogu se ipak izvu#i i neki zanimljivi podaci. Zbog spominjana Autarijata zajedno sa Keltima u napadu na Delfe, mogli bismo zaklju!iti da se nisu svi Autarijati iselili sa svoje teritorije nego da je jedan dio ostao, podlo'ivši se Keltima i time u!estvovavši u keltskim pohodima na Balkanu.541 Iz konteksta Pauzanijevog opisa keltskih pohoda na jug i istok Balkanskog poluotoka 280/279. god. p. n. e. jasno je da se centar keltskog pohoda nalazio ju'no od Save i Dunava i mo'emo naslutiti da je dio toga teritorija nekada bio autarijatski. Osvojena autarijatska teritorija je postala polazna to!ka za daljnja uništavanja Balkana, i prema Makedoniji i Gr!koj i prema Tribalima i Skitima, sve do keltskog poraza kod Delfa.542Vjerojatno je me"u onih, po Pauzaniji, 152 000 pješaka koji su se sakupili radi pohoda na Gr!ku i Delfe bilo i potomaka i pripadnika postautarijatskih zajednica, odnosno mogu#e je prepostaviti da su jedan dobar dio ovog pješaštva dale Keltima pot!injene ilirske i druge zajednice. Na dijelu nekadašnje autarijatske teritorije, nakon povratka keltskih napada!a na Gr!ku 279. god. p. n. e. formirala se nova narodnosna zajednica – Skordiska, u !ijim temeljima je le'ala keltska biološka masa. U formiranju te narodnosne zajednice su sigurno u!estvovali, pored vjerojatno pojedinih tribalskih zajednica i tra!ki i neki “ilirski narodi”.543 Ova politijogeneza i etnogeneza je zapo!ela još u prvim decenijima III. st. p. n. e. o !emu na najbolji na!in svjedo!i nekropola u Pe#inama koja dokazuje da su starosjedioci iz u'eg Podunavlja i Pomoravlja ve# bili prihva#eni kao keltski saveznici na samom po!etku priprema za pohod na Gr!ku.544 Nesumnjivo se me"u tim Ilirima koji 'ive izmiješano sa Keltima, mogu prepoznati neke zajednice koje su ranije ulazile u narodnosnu zajednicu i politi!ki entitet Autarijata. Vjerojatno su mo'da neke zajednice mogle o!uvati i svoju samostalnost. Nezavisnost pojedinih autarijatskih plemena i bratstava se mogla o!uvati samo u dalekim izoliranim planinskim podru!jima, ali to zna!i da se više ne mo'e govoriti o nekoj autarijatskoj samostalnosti.545 541 Od 310. god. p. n. e. pa u narednih cc 230 godina, sjeverno i središnjo-balkanski narodi su više puta napadali na Delfe, nekada i uspješno, a i sam Apijan u svojoj knjizi o Ilirima spominje dva napada na Delfe, od kojih je onaj prvi u kojem po Apijanu u!estvuju i Autarijati vjerojatno onaj veliki keltski pohod 279. god. p. n. e., a drugi o pohodu iz druge decenije I. st. p. n. e. (o tome v. Papazoglu, 1969, 241-244 fus. 136) 542 O pohodu iz 279. god. p. n. e. i napadu na Delfe v. Just. XXIV, 9-11; XXV, 2-3 ; XXXII, 3,6-8; Paus. X, 19-23 543 Strab. Geo. VII, 3,11; Isto, VII, 5,2; Garašanin, M, 1964, 149; Todorovi#, 1974, 23-24; 31-32; 38-40; 45-46; 116; 150; Jovanovi#, 1987, 812; Isto 1987 A, 815; 844; Wilkes, 2001, 95-97 O etnogenezi Skordiska, Todorovi#, 1974, 37-41 544 Jovanovi#, 1987 A, 844 545 Nasuprot svim podacima koje nude povijesna i arheološka vrela i gra"a, Todorovi# u svojoj monografiji o Skordiscima, iznosi vrlo nategnutu rekonstrukciju me"usobne interakcije Kelta tj. Skordiska i Autarijata. Po njemu 186 Mesihović, Autarijati, 2007 I pored !injenice da su neke ilirsko-autarijatske skupine ostale na svojoj zemlji, istina u stanju zavisnosti prema Keltima, ili se nalaze#i izolirano u planinama Dinarskog pojasa, ipak se ve#ina Autarijata opredijelila za napuštanje svoje domovine. Kraj IV. st. p. n. e. je vrijeme o!ite i velike depopulacije oblasti kuda se prostirala autarijatska narodnosna zajednica i politi!ki entitet koji je tvorila. To dokazuju arheološka istra'ivanja koja potvr"uju nagli prekid kontinuiteta milenijumskog postojanja glasina!ke kulture. Na glasina!kom podru!ju ( i na visoravni i u dolini rijeke Pra!e), u jugoisto!noj Bosni i jugozapadnoj Srbiji primje#uje se nestanak materijalne kulture koja je karakterizirala 'eljeznodopsko razdoblje ovog prostora, a na pre'ivjelim oblicima jasno se primje#uje dekadencija. Na prostoru jugoisto!ne Bosne tek se krajem mla"eg 'eljeznog doba ponovo pojavljuju grobni nalazi (na osnovi dosadašnjih istra'ivanja) i to na lokalitetu Mahrevi#i kod 1ajni#a, ali nalazi sa ovog lokaliteta ne pokazuju nikakav kontinuitet sa glasina!kom kulturom.546 Autarijatska staništa poslije sloma narodnosne, politi!ke i kulturne zajednice me"u njima «nisu zabilje'eni nikakvi konflikti»!?, ve# se naprotiv razvijaju dobri i bliski me"usobni odnosi (trgova!ke i kulturne prirode), a Autarijati kao «!vrst plemenski savez» postoje i tijekom posljednja tri stolje#a stare ere. Todorovi# stoji na stajalištu da je tek s vremenom i to mirnim putem tijekom II. st. p. n. e. pod uticajem Skordiska došlo do latenizacije isto!nih dijelova «autarijatske zemlje».(Todorovi#, 1974, 135-136). Smatramo da je na ovaj na!in prelo'ena rekonstrukcija neodr'iva jer :  Iz povijesnih vrela pouzdano znamo da je stati autarijatski politi!ki entitet prestao da postoji oko 310. god. p. n. e.  Glasina!ka kultura starijeg 'eljeznog doba nestaje krajem IV. st. p. n. e. i to najviše zahvaljuju#i dejstvu vanjskog faktora, a u tome periodu samo jedan strani element mo'e imati toliku snagu kako bi mogao biti uzrokom nestanka !itave jedne kulture  O nekim mirnim odnosima izme"u Skordiska i Autarijata je izlišno i govoriti, ako se ima u vidu samo jedna !injenica da se o Skordiscima kao formiranoj politi!koj i narodnosnoj zajednici mo'e govoriti tek za razdoblje od povratka keltskih invazora sa neuspjelog pohoda Gr!ku 279. god. p. n. e. Zna!i da izme"u dokumentovanog raspada Autarijatskog entiteta i formiranja Skordiskog entiteta se pru'a vremenski interval dug 3-4 decenije. Teza koju iznosi Todorovi# da su latenizaciju zapadnih krajeva Autarijatskog teritorija izvršili Japodi i Panoni je bespredmetno i komentirati. (Todorovi#, 1974, 138) Todorovi# i u odnose izme"u Autarijata i Dardanaca unosi neke nelogi!nosti. Po njemu su Skordisci naseljavanjem okolice U'ica, stvorili jednu vrstu «tampon zone» izme"u Autarijata i Dardanaca, !iji odnosi po njemu nisu bili prijateljski. (Todorovi#, 1974, 33) Istina u samom tekstu Todorovi#, na jednom mjestu relativizira svoj stav o me"usobnim odnosima ilirskih Autarijata i Dardanaca sa Skordiscima sljede#im dodatkom «njihovi me"usobni odnosi u posljednja tri veka stare ere, nisu uvek bili prijateljski»(Todorovi#, 1974, 32) 546 Truhelka, 1909, 425-441 187 Mesihović, Autarijati, 2007 Keltska invazija i epidemija skršivši Autarijate ne samo kao mo#nu zajednicu, nego je skoro u potpunosti uništvivši, izazvali su i promjenu staništa onoga što je ostalo od Autarijata. O novim staništima Autarijata nakon seobe prezicne informacije daju u onom dijelu gdje govore o susretu Autarijata sa Kasanderom Diodor, Justin i Orozije. Diodor još dodatno informiše da Autarijati u njegovo vrijeme još 'ive na mjestu (τóπον) gdje su se doselili poslije seobe.547Elijan samo uzgred spominje drugi kraj u koji su se Autarijati doselili.548 Strabonovi podaci su unijeli zbrku u definiranje te teritorije. Strabon se koristio razli!itim vrelima gr!ke, helenisti!ke i rimske provenijencije koji su se odnosili na razli!ita povijesna razdoblja. Kombiniraju#i masu podataka kojima je raspolagao Strabon je u svoje djelo koje je primarno zemljopisne prirode unio mnogo šarolikosti.549 Na osnovu podataka iz povijesnih vrela, moglo bi se re#i da su Autarijati nakon seobe bili naseljeni širom Balkana u manjim grupama i nisu više !inili kompaktnu masu. Od kraja IV. st. i po!etaka III. st. p. n. e. Autarijati su jednim dijelom raspršeni širom Balkana i dijelu Male Azije, a dijelom rascjepkani na niz manjih bezopasnih plemena pot!injenih Keltima. Nakon velikih keltskih pohoda i seobe iz 279. god. p. n. e. postautarijatske zajednice koje 310. god. p. n. e. nisu izbjegle ušle su ili u sastav skordiske narodnosne zajednice ili su bile uklopljene u druge ilirske narodnosne zajednice, na primjer dardansku, ili su formirale vremenom više novih malih nezavisnih narodnosnih zajednica-epigona Autarijatske narodnosne zajednice. Tako Strabon, na potezu na kojem se nekada prostirala i autarijatska cjelina, spominje pored Dasareta i Agrijana i «druge manje zna!ajne narode (ἔθυη)» koji su bili izlo'eni skordi!kim pustošenjima.550 Vjerojatno je pod tim «malim narodima» Strabon podrazumijevao izme"u ostalih i ostatke razbijenih Autarijata.551 Isto po Strabonu su i zemlje tih neimenovanih «drugih manje zna!ajnih naroda» izme"u naroda Besa i 547 Diod. III, 30, 3 548 Ael. 17 c 41 549 Strab. Geo. VII, 5, 1; VII, 5, 7; Isto, VII, 5, 12 550 Strab. Geo. VII, 5, 12, skordi!ka pustošenja spominje ilirskih, tra!kih, tribalskih i drugih oblasti spominje i Athen. VI, 25 (pozivaju#i se na Posejdonija fr.48 J). O pustošenjima Balkana od strane Skordiska v. Todorovi#, 1974, 127131; 135; 156 551 Iako bi se bukvalnim !itanjem !itavog konkretnog Strabonovog podatka mogao izvu#i zaklju!ak da u vrijeme na koje se odnosi pasus o „manje zna!ajnim narodima“ još uvijek postoje Autarijati kao jedinstvena narodnosna zajednica, ipak je prilikom njegove analize imati u vidu Strabonovu kronološku slojevitost koja se nesumnjivo odra'ava i u ovom podatku, koji tako odra'ava u par re!enica više stolje#a razvitka jednog manjeg dijela jugoisto!ne Europe. Najbolji primjer za to!nost spomenute konstatacije pru'a !injenica da se direktno uzro!no-posljedi!no povezano sa tim „manje zna!ajnim narodima“ navode i Skordisci, koji se formiraju i po!inju aktivno da djeluju više par decenija nakon sloma autarijatske narodnosne zajednice i politi!ke jedinice. 188 Mesihović, Autarijati, 2007 Ardijejaca, zna!i na prostoru gdje su 'ivjeli i Autarijati, napadi i pustošenja Skordiska toliko depopulirali da su stvorili od njih «mnoštvo šuma u kojima nema puteva na udaljenostima od nekoliko dana puta».552 Skordisci su navodno prodirali i do obala Jadranskog mora.553 Jasno je da je nestanak velike zajednice samo štetio i kompletnom narodu, ali i njenim sastavnim dijelovima, plemenima. Puno malih nasljednika su ne samo bili u nemogu#nosti da povrate sjaj ranijeg kulturnog razvitka, nego i nesposobni da zaustave daljnju degradaciju i destrukciju, postaju#i vjerojatno ulozi u igri ve#ih i mo#nijih etni!kih kompleksa i narodnosnih zajednica i politi!kih entiteta u svome okru'enju. Pošto su isto!na podru!ja, pa i Polimlje bila najviše izlo'ena Langarovim pustošenjima, Keltskom osvaja!kom pohodu i skordi!kim kontinuiranim upadima, sigurno je da su ilirske postautarijatske zajednice sa ovog podru!ja bile najviše naglo i bespovratno unaza"ene i ošte#ene u svome daljem etni!kom, narodnosnom, politi!kom i kulturnom razvitku. Prisustvo Kelta, tj. Skordi!ke «dr'ave» je bilo destabiliziraju#i faktor po autohtone zajednice zapadno-centralnog Balkana, skoro sve do pobjede rimske republikanske armije pod zapovjedništvom Lucija Kornelija Scipiona 85. god. p. n. e. Skordisci su tijekom toga 2-stoljetnog razdoblja snagom svoje narodnosne zajednice, politi!kom i vojnom organizacijom i posebno svojim kulturnim potencijalom spre!avali i gušili svaki dublji politi!ki i svestraniji kulturniji razvitak autohtonog stanovništva na prostoru koji je nekada zauzimala i kontrolirala autarijatska zajednica. Te lokalne «pre'ivjele» zajednice su suo!ene sa razaranjem i plja!kom imovine i konstantnim ugro'avanjem sigurnosti, pa i fizi!ke egzistencije prelazile su na autarhi!ni na!in 'ivota što je bilo povezano i sa gubljenjem kulturnog identiteta i osje#aja za originalno kulturno stvaralaštvo. Materijalna kultura iz III - I. st. p. n. e. je vrlo slabo poznata i !ini se kao da ilirske kulture na pojedinim oblastima koje je zauzimala nekadašnja autarijatska narodnosna i kulturna zajednica uop#e nema. Op#ekulturni 'ivot autohtone ilirske populacije je zna!i u odnosu na starije 'eljezno doba bio u nemjerljivom padu i postautarijatske zajednice su se tako nalazile na znatno ni'em nivou razvitka nego njihovi preci i tek #e sa rimskom pacifikacijom do#i do stabilizacije prilika. Stalni ratovi i pustošenja Skordiska, a kasnije i pokreti rimskih republikanskih i savezni!kih armija preko ovog podru!ja rušili su bilo kakvu mogu#nost za ponovno obnavljanje jedinstva ilirskog bi#a sjeverno do Dardanije. Ovaj prostor je zbog svega navedenog ostao sa slabim intenzitetom naseljenosti (što se najbolje ogleda upravo na primjeru nedostatka nekropola tumula koje bismo 552 Strab. Geo. VII, 5, 12; 553 Flor. I, 38; Papazoglu, 1969, 390 189 Mesihović, Autarijati, 2007 mogli datirati u ovo razdoblje), razbijen na više manjih plemenskih i politi!kih jedinica koja su jezgra svoje egzistencije smještala u nepristupa!nije i lakše branjive krajeve. Intenzitet neprijateljskog djelovanja i sistematskog uništavanja sjeverne varijante glasina!ke kulture je kre#u#i se prema zapadu sve više opadao tako da je na krajnjem zapadu mati!nog teritorija, pre'ivljavao u nekim malim, zašti#enim i izoliranim enklavama kakav-takav pokušaj kontinuiranog razvitka Vb faze, bar još neko vrijeme nakon 310. god. p. n. e. Zapad je sa svojim brdsko-planinskim karakterom pru'ao i više mogu#nosti za smještaj izbjeglica, što nije bio slu!aj sa istokom. Naravno glavna komunikacijska podru!ja (kao dolina Pra!e), strateški lokaliteti i naseobine koje su bile središta 'ivota ni na zapadu nisu izbjegla kretanje osvaja!ke keltske vojske, ali izgleda da nisu imale interes da dublje zalaze i da se dulje zadr'avaju u planinskim zabitima krajnjeg zapada. Tako da na visoravni i drugim dijelovima zapadnog dijela autarijatskog rasprostiranja se nailazi u par slu!ajeva i na sahranjivanje u tumulima na «glasina!ki» na!in, ali sa izrazito siromašnim prilozima koje se mo'e datirati u vrijeme nakon 310. god. p. n. e. Ali i pored ovog iznimnog, mo'e se re#i o!ajni!kog, nastojanja da se spasi bar nešto od autarijatske baštine, surovi trenutak nestanka jedne narodnosne i kulturne zajednice je nastupio. Autarijatska plemena i bratstva, koja su ostala na mati!noj teritoriji nakon završetka seobenih pokreta uzrokovanih prodorom Kelta i izgradila samostalne narodnosne i politi!ke zajednice, mogu#e je i u I. st. n. e. prepoznati pod nazivima npr. Sikulota, Dindara i sjevernih Parthena. Od izbjeglih Autarijata, koliko je poznato preko pisanih vrela, jedna skupina je bila naseljena na isto!nim granicama Makedonije, dok se druga naselila !ak u dalekim dunavskim oblastima. Sve ove raštrkane autarijatske grupe ( i izbjegle i one koje su ostale) nisu više mogle predstavljati bilo kakav bitan faktor na Balkanu i ušle su u dva odvojena procesa ili utapanja u okolne ve#e (ilirske, tra!ke, keltske i getske) narodnosne i kulturne zajednice ili na pepelu raspadnute narodnosne autarijatske zajednice nastanku novih plemenskih zajednica. Naravno ovaj proces se odvijao na razli!itim prostorima razli!itom brzinom i ako je suditi po pisanim vrelima u pojedinim dijelovima Balkana su se i nakon tri stolje#a od razbijanja cjeline Autarijata, sa!uvale zajednice koje su se još uvijek nazivale i koje su nazivali autarijatskim. Ako bismo se pouzdali u Diodorov podatak o Autarijatima u njegovom vremenu, onda bismo mogli tvrditi da je ona autarijatska skupina koju je Kasander naselio, još uvijek u I. st. p. n. e. egzistirala pod svojim starim imenom, jer Diodor ka'e “... takozvane Autarijate (Αὐταριάτας) primorale su 'abe koje su se izlegle u oblacima i padale mjesto obi!ne kiše da napuste domovinu (πατρίδας) i da bje'e u onaj mjesto (τόπον) u kome i danas (?) 'ive" U svome prvom podatku u kome spominje Autarijate Diodor ne navodi ime Kasandera, ali zbog kasnijeg spominjanja Kasanderove epizode sa 190 Mesihović, Autarijati, 2007 Autarijatima, nesumnjivo je rije! o istoj autarijatskoj skupini.554I Strabonovo spominjanje Autarijata u sadašnjem vremenu kao jednog od dva ilirska naroda (drugi su Dardanci) koja na planini Rodopi grani!e sa Besima555, podupire Diodorov podatak, da je na prijelazu iz stare u novu eru još uvijek egzistiralo autarijatsko ime za jednu odre"enu skupinu. I Strabonova posljednja re!enica u odjeljku VII, 5, 11, kao da na neki na!in indicira da su Rimljani bili ti kojima su na kraju Autarijati podlegli, što bi zna!ilo da je autarijatsko ime još uvijek na neki na!in bilo prisutno u «zemljopisu» epihorskih zajednica Balkana i kada su Rimljani prodirali dublje u unutrašnjost Balkana. Podatak Plinija Starijeg, u kojem on opisuju#i provinciju Makedoniju i u okviru nje spominje zajednicu Audaristenses, svojom sadr'inom pru'a mogu#nost za kona!no potvr"ivanje zaklju!ka o egzistenciji zajednice koju je Kasander 310. god. p. n. e. naselio u blizini planine Orbel. Sudbina tih Kasanderovih Autarijata se do sad mogla posredno naslu#ivati preko navedenih Diodorovih i Strabonovih podataka te eventualno, i to samo ako je to!na Vuli#eva a ne i transkripcija Papazoglu, natpisa na gr!kom jeziku koji je prona"en uzidan u crkvu sv.Ane,u selu Oliveni kod Bitolja, a za koji postoji mogu#nost da se na njemu spominju Autarijati.556 Sada se postavlja pitanje da li je mogu#e dovesti u vezu Audaristenses i Autarijate, ili je rije! o samo jezi!koj sli!nosti. Kada se ve# govori o obliku autarijatskog imena u izvornim tekstovima na latinskom jeziku, potrebno je navesti da on pokazuje iznimnu raznolikost, što je razli!ito u odnosu na stanje koje vlada u tekstovima na gr!kom jeziku, gdje je oblik autarijatskog imena skoro identi!an u ve#ini izvornih tekstova, o !emu smo detaljnije govorili u dijelu u kojem smo razmatrali autarijatsko ime i gdje se nalazi kod Justina i na oblik Audariatas. Iz izlo'enog se jasno vidi da je mogu#e dovesti u leksi!ku vezu Plinijeve Audaristenses sa Autarijatima, pogotovu ako ga potvr"uju i epigrafski i povijesni podaci. Zna!i Audaristenses iz I. st. n. e. predstavljaju direktne potomke one autarijatske skupine koju je Kasander naselio u blizinu planine Orbel, i koji bi tako predstavljali jednu post-autarijatsku zajednicu koja je uspjela sa!uvati autarijatsko ime i nakon !etiri stolje#a. istina oni su sigurno vrlo rano bili izgubili svoje ilirske odlike i bili su helenizirani i utopljeni u makedonsku narodnosnu i politi!ku cjelinu, i bili su teritorijalizirani. Sude#i po tome što ovi Audaristenses i u okviru Rimske Dr'ave !ine jednu lokalnu teritorijalno-upravnu jedinicu u okviru provincije Makedonije, mo'e se s velikom vjerojatno#om pretpostaviti da su Autarijati po ugovoru sa Kasanderom, prilikom svoga naseljavanja na makedonskom podru!ju zadr'ali odre"eni stepen samouprave (uostalom bili su saveznici naravno u kontekstu anti!kih shvatanja toga pojma), ali ipak sa politi!kom 554 Diod. III, 30, 3; XX, 19, 1 555 Strab. Geo. VII, 5, 12 556 Plin. NH IV, 35 191 Mesihović, Autarijati, 2007 subordiniranoš#u Makedonskoj dr'avi, odnosno nakon rimskog osvajanja provinciji. Ako bismo sa ovim Plinijevim podatkom mo'da povezali natpis iz sela Oliveni, onda bismo mogli pokušati i izvršiti preciznije lokaliziranje ove post-autarijatske zajednice koja, bar po imenu postoji još i u I. st. n. e., u okolinu današnjeg Bitolja i planine Orbel, koju bismo u tom slu!aju mogli identificirati sa planinom Pelister.557 Za razliku od glasina!ke kulture !iji su nosioci bili Autarijati, njen daljnji razvitak na jugu se nastavio bez ikakvog prekida.558 Ilirski narodi isto!ne Hercegovine, nosioci ju'ne varijante glasina!ke kulture, nisu krajem IV. st. p. n. e. do'ivjeli poreme#aje u svome ustaljenom narodnosnom i kulturnom razvitku onakvog obima kao njihovi sjeverni srodnici. Me"utim i njihov razvitak #e postepeno padati pod sve ve#i uticaj helenizacije, posebno u onom dijelu gdje su 'ivjeli Daorsi, pa i Labeati i Taulanti koji su se ve# ranije za vrijeme kralja Glaukije našli direktno, interaktivno i intenzivno uvu!eni u gr!ko-makedonska zbivanja i još neke druge ju'noilirske zajednice. Ina!e ve# u Va fazi razvitka u ju'noj neautarijatskoj zoni rasprostiranja glasina!ke kulture (Hercegovina, sjever Albanije) sporadi!no se javlja tendencija prelaska sa sahranjivanja u tumulima na sahranjivanje u ravnim grobovima, ali ona nije tijekom IV. i III. st. p. n. e. poprimila ve#e razmjere.559 Oslobo"eni prisustva mo#nog "ilirskog brata" na svojim sjevernim granicama, dva naroda !ija je sudbina tako tijesno bila povezana sa autarijatskom egzistencijom, Ardijejci i Dardanci, ovi prvospomenuti ranije, ali i kratkotrajnije zamjenjuju Autarijate i izbijaju kao novi ilirski faktor na pozornicu balkanske geopolitike. Ardijejci su preuzeli na sebe sli!nu ulogu kao Autarijati u slu!aju sjeverne varijante, objedinjavaju#i Ilire ju'ne varijante glasina!ke kulture u jedan politi!ki entitet koji #e od sredine III. st. p. n. e. ste#i i neke odlike dr'avotvornosti, ostaju#i poznat u povijesnim vrelima i znanstvenoj literaturi kao «Ilirska dr'ava».560 U Pomoravlju, ali više orijentirano prema Ju'noj Moravi, Autarijate zamjenjuju Dardanci, !ije #e se prisustvo i ime osje#ati na središnjem Balkanu sve do kona!nog prestanka anti!kog na!ina 'ivota. 557 Ni jedan od vrela koji govore o autarijatskom naseljavanju na podru!ju koje pripada Kasanderu, ne daje preciznije naznake gdje se danas nalaze te oblasti. Cabanes (2002, 80; 108) planinu Orbel smješta na granici Makedonije i Trakije, isto!no od Strimona. 558 1ovi#, 1987, 633-634 559 1ovi#, 1964,100; Benac 1984, 135 560 Termin «Ilirska dr'ava» potrebno je promatrati !isto kao terminus technicus , jer je prili!no diskutabilno koliko je ova politi!ka tvorevina uspjela ostvariti prelazak na dr'avotvorni nivo iz pozicije politi!kog entiteta. 192 Mesihović, Autarijati, 2007 III. III. DIO Naselja Oblici stanovanja i na!in 'ivota u naseljima primarno zavise od privrednog 'ivota. Kod sto!ara, i skupina sa polunomadskim na!inom 'ivota te'e se mo'e razviti tip naselja koji #e kasnije prerasti u urbano središte. Tek sa trgovinom, metalurgijom i zanatstvom stvaraju se uvjeti obrazovanje proto-urbanih cjelina. Za «Panone» na primjer Apijan striktno navodi da nisu 'ivjeli u gradovima, nego rastureni po poljima, selima.561 Gradine predstavljaju jedini prisutni, do sad evidentirani, tip naselja na cjelokupnom autarijatskom prostoru.562 Iako nisu poznavali urbani na!in 'ivota u onom smislu što on podrazumijeva u mediteranskom gr!ko-rimskom stilu, Autarijati su ipak poznavali trajniji tip naseobina. o !emu svjedo!i znatan broj rekognisticiranih gradina na širem prostoru autarijatskog prostiranja.563 Gradine (oppidum, dunum kod Kelta, castell, τεῖχος καρτερόν) , i u slu!aju Autarijata su mogli biti refugiji za stanovništvo sa okolnih podru!ja, središta odre"enog roda, bratstva, plemena pa i kompletnog naroda i stalna naseljena mjesta u kojima se trgovalo, iz kojih se upravljalo i u kojima se bavilo metalurgijom i zanatstvom. Ona su mogla biti ne samo stalnija naselja, nego i fortifikacijski objekti (u tom slu!aju u obzir mogu do#i samo gradine manjih dimenzija, na nepristupa!nijim mjestima sa što je mogu#e više prirodnih objekata) i katunske stanice za sto!arsko stanovništvo. Dio gradina imao je karakter trajnih utvr"enih naselja, dok se za 561 App. Ill. 23 Ipak je ova Apijanova konstatacija malo preoštra i udaljena od istine, ako se ima npr. u vidu postojanje velikog naselja u Donjoj Dolini, koje je u toku svoga postojanja pripadalo panonskom elementu. Izgleda da je ustvari Apijanova konstatacija nastala uslijed površnog promatranja naseobene kulture ilirskih Panona od strane njegovog vrela. Apijanovu tvrdnju relativizira i postojanje Segestike. 562 O gradinama na ilirskom podru!ju, v. Benac, 1985 563 Fanula Papazoglu odri!e Autarijatima da su uop#e imali utv"enih i trajnijih naselja, !ak navode#i da ne postoje ni gradine na autarijatskom podru!ju. Oni su po njoj bili nomadi koji su sa sobom nosili sav svoj imetak, Što se ti!e ovog stava F.Papazoglu, koji uostalom prili!no umanjuje sposobnost i ostalih nehelenskih naroda Balkana za stvaranje trajnjih naselja (Papazoglu, 1969, 364-368) smatramo da ga mo'emo a na osnovu materijalne zaostavštine Autarijata, odbaciti. Mnogobrojne evidentirane 'eljeznodopske gradine ne samo na autarijatskom podru!ju nego i širom zapadnog i centralnog Balkana potvr"uje tezu da su narodi i vanhelenskog Balkana poznavali trajniji tip naselja u formi središta odre"ene zajednice, od kojih su neki imali i višestoljetnu egzistenciju (kao Pod, Ilijak itd.). Uostalom, trajnija naselja su postojala i u ranijim periodima (neolit i bron!ano doba), pa zašto ne bi bila mogu#a i u 'eljezno doba. O jugoisto!no-bosanskim (autarijatskim) gradinama v. i 1ovi#, 1975 B; Wilkes, 2001, 218 193 Mesihović, Autarijati, 2007 samo manji broj mo'e re#i da su imale strateški, odnosno refugijalni karakter, a u jednom slu!aju, po mišljenju B.Govedarice, se vjerojatno radi o kultnom objektu.564 Potrebno je ista!i da je i Glasina!ka visoravan sama od prirode utvr"ena i predstavlja izvrsno sklonište, Za razliku od tumula, gradine nisu bile temeljitije ispitane i uglavnom su samo evidentirane, u manjem broju slu!ajeva sonda'no istra'ivane, a samo pojedine su povremeno podvrgavane sistematskom istra'ivanju, a i ona su u tim rijetkim slu!ajevima ostajala nedovršena. Stoga mo'emo tvrditi da je gradinski, odnosno autarijatski naseobinski kompleks jedan od najneispitanijih segmenata autarijatske materijalne kulture. Posebno se to mo'e tvrditi za isto!ni pravac autarijatskog rasprostiranja u zap. Srbiji i Sand'aku. Od 54 registrirane gradine samo na u'em glasina!kom podru!ju, samo je 14 gradina sondirano, od kojih je ve#ina bila u funkciji tijekom 'eljeznog doba. Na desetine drugih gradina širom jugoisto!ne Bosne, krajnjeg sjevera Hercegovine i krajnjeg istoka (izuzev gradine Fortica) i juga sarajevskog podru!ja, za koje bismo mogli pretpostaviti da su ih koristile autarijatske zajednice, ostale su ni ne sondirane. Gradina na Kusa!ama, je jedna od rijetkih koja je temeljno istra'ena.565 Manja iskopavanja su izvršena još na gradinama Ilijak, Kre!a, Luburi#-polje, Košutica, Gradini-Klisura, Kadi#a Brdo, Savi#i, Bukovik i Osovo, i tom prilikom su otkriveni brojni kameni i metalni predmeti, nakit, oru'je, kerami!ki fragmenti. Arhitektura gradina je vrlo jednostavna. Po pravilu nalaze se na vrhu brijega ili na rubu terase, ponekad na dosta strmoj kosi iznad polja, nastoje#i ujedno da se oblik gradine što je mogu#e više prilagodi konfiguraciji terena. Tako se na autarijatskom podru!ju, bar na njegovom zapadnom dijelu, pojavljuju gradine kru'nog ili polukru'nog i elipti!nog tipa te one smještene na lingulama s fortifikacijom koncentriranoj na najpristupa!nijoj strani.566 Uvijek se nastojalo da bar jedna strana gradine bude stjenovita strmina !ime bi se olakšavala obrana. Opasane su kamenim bedemima koji su zapremali manji ili ve#i prostor. Na pojedinim gradinama umjesto kamenog nasipa, susre#emo i zemljani nasip kao u slu!aju gradine Umoljani, gdje su isto!na i ju'na strana zašti#ene nasipom od zemlje, a prilaz na zapadu i zemljanim nasipom i suhozidnim bedemom. Za gradinu na Kusa!ama Truhelka smatra da je prvobitni bedem bio širok 2, 5 metara. Osim prostog nasipa, bedem je na nekim gradinama bio i od krupna kamena. Na primjer gradinu kod Novoseoca opasivala su dva velika zida, i bila je gra"ena pravilno od krupnog kamena. Temelj zidovima je bio dubok oko 40 564 1ovi#, 1976, 298.; Isto, 1987, 636; Govedarica, 1984, 84-95 565 Benac-1ovi# 1956, 6; Benac, 1985; Arheološki Leksikon BiH, Tom I, 1988, 76 566 Garašanin, 1973, 470-471; 1ovi#, 1976, 297-298; Zotovi#, 1985, 59-60 194 Mesihović, Autarijati, 2007 cm.567 Najjednostavnije gradine su one u obliku pravilnog kruga ili elipse, dok su neke gradine, me"u kojima Mala Gradina u Bjelosavljevi!ima ili Gradina u Kuli, imale nešto kompliciraniji fortifikacijski sistem sa dvostrukim bedemom, a naziru se i kule (slika 30). Na nasipima su se vjerojatno uzdizale i drvene palisade, ali o tome na osnovu dosadašnjih rezultata istra'ivanja ništa preciznije za sada ne mo'emo re#i. Od materijala na osnovu kojeg bismo mogli rekonstruirati oblik i tip ku#a na autarijatskom prostoru, ostalo je vrlo malo. Zbog toga se naš pokušaj rekonstrukcije mo'e završiti jedino sa op#im crticama. O obliku stambenih objekata najviše podataka su pru'ila istra'ivanja na isto!noj strani platoa gradine Kre!a, koja je izvodila M.Kosori#. Tu su otkriveni gra"evinski ostaci od tri ku#e. Po svome polo'aju i tipu gradnje mo'e se zaklju!iti da su one bile gra"ene kao samostalni objekti i da nisu imale više prostorija. Ku#e su le'ale u jednom redu, gra"ene su od kamena i zemlje uz upotrebu stupova, greda i lijepa. Bile su pravokutnog oblika. Dvije ku#e su bile ve#e i skoro jednakih dimenzija (du'ina 5 m, a širina 4 m), Tre#a ku#a je bila manja sa dimenzijama 3 X 2 m.568 Ognjišta su prona"ena u dvije ku#e i nalazila su se u središnjem dijelu ku#e i bila su prosje!ne veli!ine 120 X 80 cm. U ve#oj ku#i ognjište je bilo ogra"eno velikim kamenjem postavljenim u razmacima. U drugoj, manjoj ku#i, ognjište je bilo izgra"eno od sitnog plo!astog kamenja i zemlje.569 Mo'e se pretpostaviti da je za izgradnju ku#a korišteno drvo kao osnovni materijal. Upravo zbog slabe istra'enosti gradina naseobinska keramika je ostala slabo poznata, a i u vezi naselja upu#eni smo samo na op#e podatke. Za jedan dio gradinskih naselja koja su postojala u 'eljeznom dobu, mo'e se tvrditi da su svoju egzistenciju zapo!ela još u kasno bron!ano doba. Na osnovu do sada prona"ene naseobinske keramike koja uglavnom poti!e iz srednjeg i kasnog bron!anog doba bilo je mogu#e da se bron!anodopska naselja na Glasincu uvrste u “ju'nobosansku kulturnu grupu” kasnog bron!anog doba. U starijem 'eljeznom dobu zbog uslo'njavanja privrednih i kulturnih aktivnosti i socijalne strukture bilo je potrebno imati ve#i centar, po mogu#nosti što dugovje!niji i stalniji oko koga bi se zajednice mogle okupiti, te i gradine dobivaju ve#e dimenzije i karakter stalnijih naseobina u kojima te!e kontinuirani 'ivot stolje#ima. Najve#e gradine nalazile su se na Prisoju, Pahovcu i Ilijaku570. Gradina na Ilijaku je od svih dosada evidentiranih, najve#a gradina na prostoru koji su 567 Truhelka, 1891, 386 568 Po M.Kosori# (1995,13) je ova tre#a ku#a slu'ila kao kultno mjesto. Zaklju!ak za takvu tvrdnju izvodi na osnovu ognjišta sa izrazito glatkom površinom gorele zemlje i sa dva vertikalno postavljena izdu'ena kamenja te na osnovu kerami!kog objekta koji po, Kosori#, pokazuje veze sa objektima za libaciju (izlivanje te!nih 'rtava). 569 Kosori#, 1995, 7-8 570 Truhelka, 1891, 388; 1ovi#, 1976, 288 195 Mesihović, Autarijati, 2007 naseljavale autarijatske zajednice i zauzimala je ukupnu površinu od 16000m2. Ilijak je smješten na prostranom zaobljenom vrhu brda. Tako situiran Ilijak dominira nad prostranom okolicom, koja je prili!no pitoma, i udolinskog karaktera, pogotovu što se nalazi u neposrednoj blizini rijeke. Plato na kojem se nalazilo gradinsko naselje, je bio nepravilnog oblika, blago zaobljen i najve#im dijelom stjenovit. Dok je sa zapadne i jugozapadne strane bio zašti#en prirodnim polo'ajem, sjevernu, isto!nu i ju'nu stranu gradinskog naselja štitio je bedem koji je ukupno bio dug blizu 356 metara. Utvr"eno naselje na Ilijaku je bilo centar jednog velikog naseobinskog kompleksa. Ilijak ima veoma dug kontinuitet naseljavanja, a svoj vrhunac je do'ivio u starijem 'eljeznom dobu i jedna je od najva'nijih gradina ne samo u porje!ju Pra!e, nego i do sada istra'enih svih gradina na glasina!kom podru!ju, i uop#e obuhvatu glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba. Njegovo postojanje i nalazi koji su otkriveni i iz samog gradinskog naselja, i njegove najbli'e okolice, su do danas najva'niji izvorni materijal na osnovu kojeg se pokušava rekonstruirati društvena struktura populacije koja je tvorac glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba. Vjerojatno je ova gradina bila sjedište jednog od sna'nijih rodova na Glasincu, o !ijem postojanju nalazimo dokaze i u neposrednoj blizini na kne'evskim nekropolama Ilijak i Rajino-brdo.571 Na osnovu veli!ine gradine, ali posebno na osnovu nalaza iz iskopanih tumula, Ilijak, je bio dominantni centar cijelog jugozapadnog dijela glasina!kog podru!ja, i srednjeg toka Pra!e, ako ne i šire. Na sjeverozapadnom kraju zone koju su vjerojatno kontrolirali Ilija!ki knezovi, nalazila se i gradina Loznik, Ona je bila smještena na dominantnom vrhu izdvojenog ogranka Romanije. Zauzima prostor nepravilnog oblika veli!ine 90 X 60 m, dok se na jugozapadnom kraju uzdi'u niske stijene. Gradina je zašti#ena kamenim bedemom sa svih strana, osim sa ju'ne, gdje je oštra prirodna strmina. Na sjeveroisto!nim padinama i na ni'im terasama nalaze se fragmenti keramike, te je na tom prostoru vjerojatno bilo podgra"e. Ulaz u gradinu je formiran u vidu ispusta na isto!noj strani, a štitile su ga dvije gradine, !iji su tragovi dobro vidljivi. Iz podgra"a do platoa vodi put djelomi!no usje!en u stijenu. Ova gradina je imala izrazito dug kontinuitet, i mogu#e je da je u ranijim periodima predstavljala va'nije gradinsko naselje, da bi u vremenu uzdizanja Ilija!kih knezova, njen zna!aj opao u odnosu na ju'niji Ilijak, dobivši prevashodno ulogu strateškog, grani!nog objekta.572 U prostoru srednjeg porje!ja Pra!e, nalazio se i jedan zanimljiv naseobinski kompleks sa!injen od tri uzajamno povezane gradine, udaljene od Ilijaka nekih 10 km isto!no i 5 km ju'no od 571 Fiala, 1893, 718-730; Isto, 1894, 750-751; Isto, 1895, 546-547; Benac -1ovi#. 1957, 7-18; 1ovi#, 1979, 143-169; Govedarica, 1985, 15-27; 572 Fiala, 1893, 736-737; Govedarica, 1985, 15-27 196 Mesihović, Autarijati, 2007 Rusanovi#a i 3, 5 km jugoisto!no od kne'evskog groba u Mejdan-Brezju. Gradine Mali GradacGolubovi#i, Veliki Grad-Golubovi#i i Gradac-Jarevi#i, su bile udaljene jedna od druge samo par stotina metara. Taj skup tri gradine nalazi se, u odnosu na sve druge poznate gradine u porje!ju Pra!e, najbli'e rijeci, Mali Gradac je podignut na niskom brijegu i osim sjeverne strane gdje je strana brijega dosta strma, gradina je zašti#ena kamenim bedemom. Ukupan prostor gradine unutar kamenog bedema iznosi, 57 X 54 m, Ulaz se nalazi u jugoisto!nom uglu, u obliku duga!kog koridora. Veliki Grad-Golubovi#i je druga od spomenute tri gradine. Kameni bedem zatvara ovalni prostor veli!ine oko 120 X 90m Ulaz je u obliku koridora na sjeverozapadnom rubu i okrenut je prema Malom Gradcu, odnosno ulazu u njega. Gradac-Jarevi#i je posljednja od tri gradine, i ona je nešto udaljenija prema jugozapadu od gradina Mali Gradac i Veliki Grad, ali je bila isto ve#ih dimenzija, (120 X 40 m.) i elipsoidnog oblika, Smještena je na jednom od obronaka bre'uljka Rudinice, a bedem je izra"en od krupnog kamena. 573 Trostruka gradina je jedan od najinteresantnijih naseobinskih kompleksa, i slu'i kao još jedan od dokaza o zna!aju srednjeg porje!ja Pra!e u egzistenciji Autarijata. Zanimljivu situiranost je imala dugovje!na gradina Ketenovi#-Kadi#a Brdo. Ona je bila smještena na isturenoj stijeni koja se prema jugoistoku polako «ruši» dominiraju#i dolinom Kne'ine, sli!no kao u slu!aju Ilijaka i Hrenova!kog polja. Sa sjeverozapadne strane nalazi se bedem koji u polukrugu štiti gradinski plato dimenzija 73 X 25 m. Ulaz u gradinu se nalazio na ju'noj strani, a bio je zašti#en i kulom.574 Najo!igledniji primjeri gradina koje su imale samo svrhu strateško-fortifikacijskog objekta su Mioši#i, Strane i Kamenica-Nani#i. Mioši#i su bili smješteni na lingulastom završetku brda u jugozapadnom dijelu glasina!kog podru!ja. Stjenoviti plato gradine je nepravilnog oblika, veli!ine 50x 50 m. Zbog konfiguracije terena gradini Mioši#i nije bila potrebna vješta!ka zaštita.575 Još je bolji strateški zna!aj imala gradina Strane, koja je svojim polo'ajem na jednoj izdvojenoj stijeni planine Gosinje dominirala Hrenova!kim polje, putem koji se iz njega pru'ao prema Mesi#ima i gornjem Podrinju i Prosjekom, jedinim putem kojim se iz doline Pra!e dolazilo na plato Gosinje, odnosno na glasina!ku visoravan. Kamenica-Nani#i su sa svoje strane najizoliranija gradina, koju bismo jedino na osnovu zemljopisnog polo'aja i gravitacije prema glasina!kom podru!ju (jer je ostala neispitana) 573 Fiala, 1892, 437; Isto, 1894, 729 574 Govedarica, 1985, 15-27 575 Fiala, 1893, 737 197 Mesihović, Autarijati, 2007 mogli smatrati autarijatskom, Imala je pre!nik 50 m, i svojim polo'ajem je štitila Niši!ku visoravan, odnosno kontrolirala puteve kojima su prolazile sto!arske skupine sa susjedne visoravni.576 Gradina na Kre!i, koja predstavlja posljednji do danas istra'eni lokalitet u jugoisto!noj Bosni se nalazi na visini od oko 1000 m. Isto!nu pristupa!niju padinu štiti bedem. Sa zapada plato se spušta do manje terase sa !ije se zapadne strane pru'a bedem. Sjevernu i ju'nu strana su sa!injavale teško pristupa!ne stjenovite padine, ali je i pored toga ju'na strana bila zašti#ena suhozidom od kamenja i zemlje.577 Oko Novoga Pazara i prema zap.Moravi, ima dosta gradina koje pored akropole, imaju i prostor za stanovanje ogra"en suhozidom ili zemljanim zidom koji je bio poja!an palisadom.578 Autarijati, iako su nesumnjivo raspolagali sa velikim brojem gradinskih naselja, izgleda da nisu uspjeli da svoja središta razviju u ve#e centre, kao što se to na primjer desilo u susjednoj srednjobosanskoj kulturnoj grupi, gdje su naselje Pod (kod Bugojna), i naseobinski kompleks Zlatište-Debelo Brdo- Soukbunar postali va'ni trgovinski i zanatski centar, ovaj prvi sa !ak nekim elementima protourbanog razvitka579, a još uvijek neistra'ene gradine Oštrik u Kuliješu kod Kiseljaka i Gradac u Mokronogama kod Visokog su imale izrazito velike dimenzije (svaka pojedina!no zauzima ogra"eni prostor koji je par puta ve#i od onog koji zauzima Ilijak). Ali iako je ve#ina do sada registriranih gradina bila malih dimenzija i vjerojatno slu'ila samo kao strategijska utvrda, refugij ili kona!ište polunomadskih skupina, ipak bi se za neke moglo re#i da su predstavljale i središta (trgova!ke, zanatske, pa zašto ne re#i i upravne) u okviru neke od lokalnih zajednica koje su ulazile u autarijatsku narodnosnu zajednicu. U red tih ve#ih gradina koje imaju karakter stalnijeg naselja ulaze u prvom redu gradine na Ilijaku, Prisoju, Kusa!ama, Ketenovi#Kadi#a Brdo. 576 Malez, 1968, 179-180 577 Kosori#, 1995, 5 578 Papazoglu, 1969, 368; 579 1ovi#, 1976, 208/209; 1ovi#, 1984, 140; Isto, 1987 A, 496 198 Mesihović, Autarijati, 2007 Nekropole Najviše ostataka materijalne kulture sa kojima trenutno raspola'emo prona"eno je u grobovima. Osnovni oblik sahranjivanja na prostoru glasina!ke kulture su grobne humke-tumuli580, Skoro svi tumuli (i neistra'eni i istra'eni) su grupirani u više nekropola. Samo u rijetkim slu!ajevima se nailazi na pojedina!ne, izolirane tumule. Tumuli su najve#im dijelom kamenozemljani, i samo se u rijetkim slu!ajevima primje#uje upotreba samo kamena ili samo zemlje. Ovakav na!in sahranjivana je svojstven doseljenicima iz stepa koji pristi'u u našu zemlju po!etkom bron!anog doba. Obi!aj sahranjivanja u tumule se vrlo brzo proširio i u jugoisto!noj Bosni se javio istovremeno kad i u drugim krajevima sjeverozapadnog Balkana, pribli'no oko 18001700. god. p. n. e.581 Prve nomadske zajednice koje su boravile na spomenutom prostoru, svoje mrtve su sahranjivale rasijane pojedina!no ili u malim nekropolama na bre'uljcima, terasama ili na istaknutim mjestima. Na!in sahranjivana u ranijim razdobljima je raznovrstan. Ve#inom se primjenjivalo skeletno sahranjivane (inhumacija), ali se u manjoj mjeri primjenjivalo i spaljivanje mrtvaca. Konstatirani su i nešto druga!iji oblici sahranjivana. Tako na primjer, u ranom bron!anom dobu kod sela Tatinice na Drini boravila je zajednica koja je spaljivala svoje mrtve i njihov pepeo zakopavala u zemljanim urnama, bez tumula. Tek sa srastanjem stanovništva u jednu kulturnu, eventualno i etni!ku cjelinu, došlo je i do ujedna!avanja postupka sahrane. Svoj na!in sahranjivanja zajednice nosilaca glasina!ke kulture ne napuštaju ni onda kada na prijelomu II u I tisu#lje#e p. n. e. na širem podru!ju zapadnog Balkana (prostori na kojima #e stolje#ima kasnije biti na osnovu povijesnih vrela osvjedo!eno prisustvo Delmata, Japoda, Liburna, Dezitijata, itd.) uslijed najrazli!itijih preslojavanja ili promjene religiozne svijesti dolazi do 580 Tumul je op#i naziv za nadgobni spomenik izgra"en nasipanjem zemlje ili kamena iznad grobnice, tako da se dobije humka okrugle, rje"e ovalne osnovice, oblika kupe ili kalote. Visina tumula mo'e biti razli!ita i mo'e se kretati od malih tumula, pre!nika od 2-3 metra i visine do ½ metra, pa do velikih, sa pre!nikom od oko 100 metara i visinom do 30 metara. U našim krajevima tumuli su prete'no manjih i srednjih dimenzija, iako postoje i tumuli pre#nika preko 50 metara, a visine 6-7 metara. Sama grobnica mo'e biti razli!itog oblika, prost odar na zemlji, sanduk od dasaka ili kamenih plo!a, !ak i !itava mala ku#a, ponekad jama ukopana u zemlju. 1ovi#, 1976, 78.; Wilkes, 2001, 254 Jedno od pisanih svjedo!anstava o sahranjivanju pod tumule nalazimo kod Plutarha u njegovom 'ivotopisu Aleksandra Velikog gdje se nailazi na opis sahrane Demarata iz Korinta koji je sahranjen pod tumulom visokim «osamdeset lakata» (Plut. Alex. 56). 581 1ovi#,1976, 79. 199 Mesihović, Autarijati, 2007 napuštanja sahranjivanja u tumule.582 Ta promjena se uop#e ne osjeti u jugoisto!noj Bosni, što na dovoljno slikovit na!in pokazuje da na ovom podru!ju nije došlo do suštinskih etni!kih i kulturnih preslojavanja i da se vrši neometani kontinuirani prelazak iz kasnog bron!anog doba u starije 'eljezno doba. Za razliku od zapadne BiH, Crne Gore i Dalmacije, gdje se vrši pokapanje u kov!ezima od kamenih plo!a, na autarijatskom prostoru sahranjivanje je jednostavnije.583 Sam na!in polaganja pokojnika u grob nije unificiran, jer su oni mogli biti postavljeni i na pravokutnom postolju izgra"enom od sitnog kamenja ili nasute zemlje ili su (u ve#ini slu!ajeva) mogli biti polo'eni na sam nivo zemlje. Konstrukcija od kamenih plo!a ili kameni odar se javlja samo u bogatijim grobovima. U slu!aju kne'evskog groba Ilijak II, 1 se nailazi unutar njega i na izgra"enu kamenu platformu u visini od oko 70 cm., na koju je bio polo'en pokojnik u punoj ratnoj opremi. Zanimljiv primjer sahranjivanja pru'a kne'evski grob na Rajinom Brdu, u kojem se !ini kao da su oni koji su sahranjivali kneza nastojali da polo'aj njegovog groba prikriju unutar tumula, po 1ovi#u mo'da kako bi sprije!ili eventualno njegovo plja!kanje.584 Izgleda da ne postoji neko pravilo ni u polaganju pokojnika u odre"eni polo'aj, jer !ak i u istom tumulu se nailazi na grobove (npr. tumul V nekropole Kre!a) u kojima su skeleti i ispru'eni i blago povijeni na desnom boku sa rukama savijenim prema glavi i nogama u koljenima (zgr!eni polo'aj).585 Ipak potrebno je re#i da u slu!aju inhumacije ipak !eš#e se nailazi na ispru'ene skelete, posebno za razdoblje starijeg 'eljeznog doba. U vrijeme vrhunca svoje mo#i Autarijati, naseljeni na Pešterskoj visoravni, su svoje pokojnike sahranjivali u opru'enom stavu, i to muškarce sa skupocjenim oru'jem, a 'ene u odje#i iski#enoj jantarskim perlama.586 A samo u nekim slu!ajevima se nailazi i na kameni kov!eg kao u Ra'anima X.587 Najve#i broj grobova nastao je zasipanjem zemljom i kamenjem na ve# ostavljene/polo'ene pokojnikove ostatke, ali se nailazi i na izuzetke, kao u slu!aju tumula III u Pilatovi#ima, u kojem su, nakon nivelacije kru'nog prostora, sukcesivno u više navrata vršena prvo zasipanja zemlje pa onda sahranjivanja pokojnika u pravilnim krugovima.588 U slu!aju kada se primjenjivalo spaljivanje, ono se obavljalo na posebnom mjestu i vrlo je rijetko sahranjivanje vršeno preko samog spališta. 589 Ostaci spaljenog pokojnika su 582 1ovi#,1976, 249 583 Benac, 1979, 24; Wilkes, 2001, 55;58 584 1ovi#, 1976, 279 585 Kosori#, 1995, 15; 16; 18 586 Srejovi#, 1994, Arheološki nalazi sa Peštera su izlo'eni u Zavi!ajnom Muzeju u Novom Pazaru 587 Garašanin M, 1979 A, 8 588 Zotovi#, 1979,34-36 589 1ovi#, 1976. 79 200 Mesihović, Autarijati, 2007 zatim prenošeni na mjesto sahrane, pa bi se poslije odlaganja priloga pristupilo nasipanju tumula. U slu!aju kad je ipak došlo do sahranjivanja na istom mjestu gdje je izvršeno spaljivanje, iznad loma!e bi se podizala grobna humka od zemlje, ponekad ogra"ivana kamenim vijencem590. Na lokalitetu Pilatovi#i otkriveno je ina!e nekoliko humki sa preko 80 grobova. U najve#em od njih na"ena je bogata grobnica /vladarskog tipa/ sa centralnim grobom i dva periferna. I vladarski tumul u Pilatovi#ima bio je npr. okru'en masivnim kamenim prstenom,591 a u jednom perifernom, 'enskom grobu prona"en je i skelet. Nausprot tome perifernom grobu, u centralnom grobu u Pilatovi#ima su isto kao i u Atenici prona"eni ostaci loma!e, što bi sugeriralo da je pokojnik iz centralnog groba spaljen.592 1est je slu!aj da se u istom tumulu nailazi i na spaljene i na skeletne grobove i teško je izdvojiti tumule samo sa spaljenim pokojnicima od tumula sa skeletnim sadr'ajem.593 Na autarijatskom podru!ju vlada velika raznolikost i u orijentaciji grobova prema stranama svijeta. Naj!eš#i su oni grobovi koji su okrenuti u smjeru istok-zapad, i oni predstavljaju nešto iznad polovine svih do sada otkopanih grobova.594Orijentacija pokojnika, odnosno usmjerenost njegove glave u grobu se odre"ivala prema religijskom shvatanju u kome pravcu se nalazi drugi svijet. U ranijim fazama starijeg (period od 800. god. do oko sredine VI. st. p. n. e.), i dalje je kao i u bron!ano doba izrazito dominantna inhumacija. Tek u fazi IVc-2 (550. god. do 450. god. p. n. e.), spaljivanje pokojnika postaje sve !eš#e da bi tijekom te faze i steklo prevagu u odnosu na skeletno sahranjivanje.595 tako da od broja prona"enih grobova koji poti!u iz tog razdoblja, spaljenim procentualno pripada 64 %, a skeletnim 36 % grobova.596 Ali incineracija nikada nije uspjela potpuno prevladati i nametnuti se u pogrebnom ritusu Autarijata. Potrebno je spomenuti da se i u slu!aju spaljivanja pepeo pokojnika uvijek sahranjuje ispod tumula, a nikada u urni, što na svoj na!in dovoljno ukazuje da nije rije! o nekom radikalno suštinskom mijenjanju ustaljenog pogrebnog ritusa, nego samo o njegovoj odre"enoj modifikaciji uslijed nekih trenutnih okolnosti i potreba.597 Ve# je upstalom ranije re!eno da se !ak u istom tumulu susre#u izmiješani grobovi u 590 1ovi#, 1976 79 591 Stip!evi#, 1989, 180 592 Palavestra, 1984, 23 593 Benac-1ovi#, 1956, 6 594 1ovi#, 1963, 44; 47; 49; 52; 55; Stip!evi#, 1981, 84 595 Arheološki leksikon, Tom I, 1988, 79 596 Vasi#, 1973, 79. 597 Miješanje incineracije i inhumacije u okviru jedne narodnosne i politi!ke zajednice, a da to nije bilo rezultat razli!itih religijskih postavki nije u starom vijeku bilo neobi!no. Npr. Rimljani republikanskog doba su se sahranjivali 201 Mesihović, Autarijati, 2007 kojima je sahranjivanje obavljeno i incineracijom i inhumacijom i to relativno bliskom vremenskom razmaku. Postoji mogu#nost da je uslijed ekspanzije jedan dio autarijatskih ratnika, koji je poginuo, bio na licu mjesta spaljen, a zatim bi se njihov pepeo prenio na zemljište roda kojem je pripadao, gdje bi bio dostojno i po pravilima autarijatskog magijskog pogrebnog rituala sahranjen. Mo'da su u op#em kovitlacu zbivanja na Balkanu sa kraja VI. st. i po!etka V. st. p. n. e. Autarijati došli i pod uticaj druga!ijih tehnika sahranjivanja, odnosno da su djelomi!no podlegli stranim uticajima, bilo od strane naroda kojima su se nametnuli bilo iz daljih zemalja. Pove#anje broja slu!ajeva spaljivanja bi u tom slu!aju bilo i razumljivo, jer su u vrijeme ekspanzije Autarijati najviše prodirali na istok, na podru!ja gdje je incineracija bila uobi!ajena još od seobe nosilaca «'arnih» polja. Sa završetkom ekspanzije broj spaljenih spaljenih grobova ponovo opada. Tumuli glasina!kog podru!ja uglavnom sadr'e više pokojnika-po nekoliko grobova-, u nekima !ak i sa desetak i više i vrlo su rijetki tumuli sa samo jednim grobom. Ali tu se ne radi o vremenski ujedna!enim grobovima, nego o više naknadno vršenih sahranjivanja u kronološki razli!ite stratume (!ak iz razli!itih stolje#a i epoha) u istom tumulu.598 U nekim od tumula evidentirani su grobovi iz dva ili tri kronološka stratuma. U jednom tumulu se mogao nalaziti (istina u dosta rijetkim slu!ajevima) iznimno veliki broj grobova, kao u slu!aju tumula III u Pilatovi#ima gdje su registrirane !ak 24 sahrane (Za prikaze tumula III i V na nekropoli Pilatovi#i v. slika 31-34).599 U tumulima pa i onim monumentalnim su sahranjivani ne samo muškarci, nego se u njima nailazi i na 'enske i dje!je skelete, kao što to na najbolji na!in pokazuju nekropole na Ilijaku, Rajinom brdu. i Pilatovi#ima. U vladarskim tumulima, konstrukcija je, iako je zasnovana na op#im autarijatsko«glasina!kim» šablonima (tumul, polaganje ostataka-u slu!aju incinereacije- ne u urne) je bila slo'enija, kao što to pokazuju primjeri iz Novog Pazara i Atenice. Tumul iz Novog Pazara je zahva#ao pre!nik od gotovo 55 m, sa perifernim kamenim prstenom, centralnom kupastom kamenom konstrukcijom i spalištem u me"uprostoru.600 Interesantno je da je u ve#ini vladarskih tumula, sahranjivanje uklju!ivalo još nekog !lana porodice ili neke osobe koja je bila bliska pokojniku, kao što se ve# desilo u Ararevoj gromili. Po nekom (obi!ajnom, religijskom, politi!kom) pravilu drugi sekundarni grob je bio rezerviran za 'enu. Primjere takvog sahranjivanja imamo u spaljivanjem, izuzev pripadnika patricijskog roda Kornelija koji su imali obi!aj da se sahranjuju skeletno. Jedino je Lucije Kornelije Sula, usprkos svojoj 'elji, kako bi se izbjeglo eventualno skrnavljenje njegovog leša sahranjen incineracijom. 598 Benac-1 ovi#, 1956, 6 599 Zotovi#, 1979, 32; 41; 600 Palavestra, 1984, 21-22; 31-32; 46-56 202 Mesihović, Autarijati, 2007 Atenici, Pilatovi#ima i Pe!koj Banji. Dva velika tumula u Atenici nasute su vjerojatno nad grobovima autarijatskog vladara i njegove naju'e porodice (sina i 'ene?) (slike 35 i 36).601 Njihova tijela, u odje#i iski#enoj zlatnim i srebrnim aplikama, donijeta su na loma!e na kolima, koja su tako"er spaljena.602 U Atenici su na"ena dva tumula, ispod kojih su se nalazili bogati prilozi. Nalazi su bili od zlata, srebra, jantara, obra"ene kosti, staklene paste, bronce, 'eljeza, keramike, kao i ostaci kola i kolske opreme. Oba ateni!ka tumula su kupastog oblika, od kojih je prvi imao pre!nik oko 35 m i visinu 1,5 m, a drugi pre!nik do 70 m i visinu do 1,5. Visina od oba tumula je u trenutku njihovog nastanka morala biti znatno viša, ali se uslijed slijeganja zemlje spustila na sadašnji nivo. Konstrukcija je jednostavna; osnova tumula je nivelirana, zatim su oblo'eni osnova centralnog groba i periferni dio kamenog kru'nog zida. Nakon spaljivanja, redanjem niveliranog lomljenog i tesanog kamenja izvedena je do kraja konstrukcija. Tumul I se sastojao od dva groba, centralnog (u kome je pokopana 'enska osoba) i perifernog (u koji je sahranjeno dijete) koji je izgleda bio rezultat naknadnog sahranjivanja. Periferni potporni prsten širine oko 6 m nalazio se 8 metara udaljenosti od centralnog groba. Ve#i, tumul II je sadr'avao samo jedan (muški) grob i imao je slo'eniju konstrukciju, jer se u njemu javljaju novi elementi; spalište unutar potpornog kru'nog zida, manja kamena konstrukcija lu!nog oblika (5,10 X 1,20 m) po obliku sli!na perifernom grobu iz tumula I i neobi!nu 'rtvenu konstrukciju sa jugozapadne strane prstena. I u ovom tumulu se pojavljuje potporni kameni prsten, a na centralnu konstrukciju od kamena i zemlje su polo'eni ostaci pokojnika i prilozi sa loma!e. Kao što vidimo sahranjivanje u vladarske grobove je bilo izvršeno tehnikom incineracije, što je bilo u skladu sa tendencijom koja je u tome periodu (faza IVc-2) vladala na autarijatsko-«glasina!kom» prostoru davanja ve#eg primata spaljivanju, što je ve# zapa'eno i u kne'evskom grobu u Ararevoj gromili. U prvim stolje#ima starijeg 'eljeznog doba još uvijek su karakteristi!ne male nekropole od 10 do 20 tumula. Naj!eš#i su oni tumuli srednjih dimenzija oko 10 metara pre!nika, ali ih ima i manjih, a rje"e i ve#ih. Ni tumuli sa kne'evskim grobovima nisu iznimno velikih dimenzija, pa tako npr. tumul Ilijak II je imao u pre!niku 15 m a u visinu se dizao 2 m. Tumuli i grobovi u jugoisto!noj Bosni su mogli biti razli!itih dimenzija !ak i u istoj nekropoli. Npr. dimenzije tumula na nekropoli Kre!a kre#u se od 6 X 6 m (tumuli II i IV) do 12 X 12 (tumul V). Dimenzije grobova su uglavnom pratile dimenzije pokojnika (u slu!aju inhumacije) i više grobova u istom tumulu su mogli biti razli!itih veli!ina. Na spomenutoj nekropoli unutarnje dimenzije se tako kre!u do 1,60 X 0,50 m (grob koji je pripadao djetetu) do grobova odraslih koji su bili veli!ine izme"u 1,90 X 0,84 m 601 O konstrukciji atena!kih tumula v. Palavestra, 1984, 21-23; 29-31; 34-41; Wilkes, 2001, 155-158 602 Srejovi# stoji na stajalištu da je Atenica pripadala Tribalima, Srejovi#, 1994 203 Mesihović, Autarijati, 2007 i 2,80 X 0,80 m.603Broj grobova u jednom tumulu je razli!it, mada se naj!eš#e nailazi na tumule sa dva do !etiri groba. Nešto kasnije u nekropolama se pojavljuju i grobne humke sa jednim centralnim grobom i ve#im brojem sukcesivnih sahrana u koncentri!nim nizovima. mogu#e !lanova iste porodice, koji su tako postavljeni u odre"eni odnos prema centralnom grobu (rodovski-porodi!ni tip tumula).604 1esto naila'enje na rodovsko-porodi!ni tip tumula direktno ukazuje na snagu i zna!aj krvno i bra!no vezane zajednice koju je igrala unutar autarijatskog društva, te da postoji i veoma !vrsta me"usobna ovisnost !lanova unutar rodovske zajednice. Rod je kako izgleda bio !vrsta i stabilna #elija autarijatskog naroda, bar za prva stolje#a 'eljeznog doba koja prethode stvaranju zajedni!kog entiteta i ekspanziji. I tumul u kojem se nalazi kne'evski grob Ilijak III, 9, predstavlja klasi!ni primjer tumula rodovsko-porodi!nog tipa, a i sam kne'evski grob je u skupu svih grobova u njemu zauzimao sekundaran polo'aj u odnosu na neki drugi grob,605(mo'da njegovog oca, djeda ili drugog starješine genetske («krvne») zajednice kojoj je i «knez» pripadao, a koji je preminuo prije njega). Primjer Ilijaka III je više nego dovoljan dokaz o snazi rodovskih i porodi!nih veza tijekom VII. st. p. n. e. koje u svijesti Autarijata toga stolje#a svojom unutarnjom «snagom» nadilaze !ak i politi!ku hijerarhiju. Ovo pokazuje i da se u VII. st. p. n. e. politi!ka svijest još uvijek nije uspela nametnuti kao primarna veza u odnosima unutar autarijatskog društva i da se još uvijek nalazila subordinirana rodovsko-porodi!noj vezi. To #e se tek radikalno promijeniti sa narednim stolje#em, kada se politi!ka svijest i odgovornost u autarijatskom društvu razvila do toga stupnja da je prevazišla u odnosima unutar autarijatskog društva rodovsko-porodi!nu (genetsku) vezu. U drugoj polovini VI. st. p. n. e. iš!ezava i tip porodi!nog ili rodovskog tumula, a stvaraju se velike nekropole sa po nekoliko desetina, pa na nekim mjestima i stotina tumula. 1ini se, baš zbog ove pojave, kao da se u ovom razdoblju, pored pove#anja stanovništva, i ubrzava proces individualizacije pojedinca unutar autarijatskog društva na uštrb rodovskih veza, a na korist sna'nijeg povezivanja pojedinca sa narodnom cjelinom. Mogu#e je da je upravo politi!ko ja!anje autarijatskih zajednica i stvaranje zajedni!kog entiteta, a zbog op#eautarijatskih interesa indirektno doprinijelo «razbijanju» rodovsko-porodi!nog tipa tumula. I tako se u VI. st. p. n. e. politi!ka svijest uspjela nametnuti nad rodovskim vezama, a najviše zahvaljuju#i ja!oj povezanosti prvo unutar pojedinih autarijatskih zajednica, a zatim i cjelokupne Autarijatske narodnosne zajednice a što je opet sa svoje strane bilo uzrokovano nizom vanjskih i unutarnjih razloga i potreba ( stalno 603 Kosori#, 1995, 15-17 604 1ovi#, 1959; 1963; Jubani, 1972; Zotovi#, 1979, Govedarica B, 1978, 15; Benac ,1984, 605 1ovi#, 1979, 148 204 Mesihović, Autarijati, 2007 unapre"ivanje gospodarskog i kulturnog razvitka što se izra'avalo i u sve ve#oj specijalizaciji poslova, pojavi da se u «posjedu» pojedinca nalazi sve ve#e imovina, pritisak Skita, ratovi sa Ardijejcima, ahemenidsko-perzijski faktor, ujedinjene, otpo!injane ekspanzije, ja!anje ratni!kog stale'a, seoba u novoosvojene, a mo'da i zbog 'elje vladaju#eg sloja da smanji unutarnje autarijatske partikularizme). Prilozi u grobovima starijeg 'eljeznog doba su dosta brojni i raznovrsni, sadr'e nakit, oru'je, konjsku opremu i rijetko keramiku. Najva'nije nekropole sa materijalom iz starijeg 'eljeznog doba, za koji bi se moglo tvrditi da je bio korišten od strane Autarijata nalaze se na sljede#im lokalitetima; Arareva gromila, Brankovi#i, Brezje, Bandin Od'ak, 1itluci, Sokola!ko polje, Taline, Vra'i#i, Kusa!e, Gradac-Sokolac, Crvena lokva, Hrastova!a, Mla", Osovo, Kri'evac, Potpe#ine, Zagra"e, Ilijak, Gosinja Planina, Rusanovi#i, Kosovo-Rogatica, Borajna, Štrpci, Sdrijelo, Latinsko groblje, Od 335. god. p. n. e. broj tumula i grobova se radikalno smanjuje, a posebno od 310. god. p. n. e. kada nakon više od 1500 godina skoro u momentu prestaje podizanje novih tumula glasina!ke kulture. Tumuli !iji su tvorci bili Autarijati, pokazali su se vrlo pogodnim i za naknadna sahranjivanja i u povijesnim razdobljima, kada je sje#anje na Autarijate na prostoru na kojem su 'ivjeli ostalo sa!uvano samo u dva toponima i dalekim reminiscencijama. Blizina rimske kolonije Ris…je vjerojatno bila razlogom da se ovi istaknuti grobni objekti (lokaliteti Planje, Bradva, Borovsko, Hrastova!a, 1itluci) iskoriste i za sahranjivanje u doba rimske vladavine, poglavito u III. i IV. st. n. e. Me"utim ovi rimski grobovi ne pokazuju bilo kakav kontinuitet sa prapovijesnim i protohistorijskim grobovima, nego su rezultat kasnijeg naseljavana u doba rimske uprave, od strane populacije koja je bila i neautohtonog porijekla. Zabilje'eni su slu!ajevi sahranjivana u tumulima !ak u i srednjem vijeku, a jedan dio nekropola ste!aka je i situiran na mjestima gdje su se pru'ale nekropole autarijatskih tumula. Na primjer na prapovijesnu nekropolu Rajino Brdo je bila naslonjena i srednjovjekovna nekropola ste!aka, tako da od 20 otkrivenih grobova nekoliko pripada srednjem vijeku. 205 Mesihović, Autarijati, 2007 Pokretni materijal 606 Nakit Prvu fazu starijeg 'eljeznog doba (800-725. god. p. n. e.), reprezentiraju jednopetljaste (slika 37) i najstarije vrste lu!ne dvopetljaste fibule. Ova posljednja vrsta fibula se tipološki naslanja na lu!ne fibule iz prethodnih razvojnih faza samo su u odnosu na njih manjih dimenzija607 što bi ukazivalo na odre"eni stupanj napretka u tehnici njihove proizvodnje. Mala dvopetljasta bron!ana lu!na fibula sa tordiranim lukom i nešto izdu'enom trokutnom nogom ( slike 38 i 39) je klasi!ni tip faze IV a. Uostalom dvopetljaste fibule ujedno predstavljaju i individualnost starijeg 'eljeznog doba jugoisto!ne Bosne.608 Za VIII. st. p. n. e. karakteristi!na je i jednopetljasta fibula Golinjevo-tipa koja je egzistirala ve# u ranijoj fazi. Pored ovih vrsta fibula sporadi!no se javljaju i bron!ane i 'eljezne nao!araste fibule (slika 40). Izgleda da su nao!araste fibule, ina!e dosta raširene u srednjoj i ju'noj Europi, na autarijatskom podru!ju dosta kasno prihva#ene609, gdje su zamijenile nao!araste privjeske sa lukom iz faze III c.610 U ovoj fazi se pojavljuju i prvi primjerci kolutastih fibula (slika 41). Pored spomenutih tipova fibula, za ovu fazu su od nakita, tipi!ne i narukvice s priljubljenim krajevima (slika 42). U ovom razdoblju postepeno nestaju spiralne narukvice od bron!ane 'ice sa malim brojem zavoja (slika 43). Umjesto njih javljaju se nove dvije vrste narukvica, male bron!ane spiralne narukvice sa limenim zavojem u sredini ( slike 44 i 45) i masivne, punolivene uglavnom elipti!ne grivne s priljubljenim ili neznatno rastavljenim krajevima. Pored fibula i narukvica, nakitu prve faze starijeg 'eljeznog doba pripadaju i dvopetljasta bron!ana ukosnica (slika 46), bron!ane igle, bron!ana zrna sa širokim otvorom, cjev!ice od bron!ane 'ice i okrugle kop!e s udubljenjem, odnosno otvorom u sredini. Iz prethodne, bron!anodopske, faze se u materijalu IV a primje#uju i sljede#i naslije"eni oblici; probijene ukrasne plo!e s krstastim srednjim dijelom, nao!arasti privjesci, tordirane ogrlice. Od tipova u'eg areala rasprostiranja koji se prvi put pojavljuju u ovoj 606 O pokretnom materijalu v. Benac-1ovi#, 1957; 1ovi#, 1987; Vasi#, 1987 G; Arheološki leksikon, Tom I, 79-81 Iz objektivnih razloga najve#i dio prezentiranih tipova i oblika pokretnog materijala je porijeklom iz jugoisto!ne Bosne, 607 Benac-1ovi#, 1957, 26 608 O pojavi i razvitku lu!nih fibula v. Benac-1ovi#, 1957, 27 609 Merhart je 'eljezne nao!araste fibule u Tesaliji datirao u X. st. p. n. e., a one iz isto!noalpskih i sjevernobalkanskih oblasti u X. i XI. st. p. n. e. Na Glasincu se one pojavljuju tek dva stolje#a kasnije. Benac-1ovi#, 1957, 28. 610 Benac-1ovi#, 1957, 27 206 Mesihović, Autarijati, 2007 fazi, da bi tek u narednoj fazi došli do punog izra'aja, vrijedi ista!i masivne narukvice s preba!enim krajevima (slika 47). U narednoj fazi IVb koja završava do 625. god. p. n. e. prisutni su razli!iti tipovi dvopetljastih fibula (sa sitno tordiranim lukom i malom trokutnom nogom, s lukom okruglog presjeka i sa horizontalno proširenom nogom, manjih dimenzija s lukom okruglog presjeka i s malom trokutnom nogom ili s no'nom plo!icom u obliku pješ!anog sata), te male bron!ane nao!araste fibule bez osmice ( slika 48) koje se u jugoisto!noj Bosni javljaju u samo jednom bogatom grobu. Sve prona"ene fibule spomenutih tipova su malih dimenzija i nisu previše raširene u grobovima ove faze, uglavnom od po 2 do 4 primjerka svakog od nabrojanih tipova. Znatno se !eš#e susre#u; 'eljezne nao!araste fibule ve#ih dimenzija, bez osmice i pri!vrš#ene na 'eljezni nosa! i iglom i no'icom, te 'eljezne lu!ne fibule s trokutnom nogom ( slika 49) i kolutaste (plo!aste) fibule ( slika 50), sli!ne onima izra"ivanim u Gr!koj.611 Ova faza je i vrijeme najpotpunijeg razvitka malih spiralnih bron!anih narukvica sa srednjim zavojem u obliku limene trake i tordiranim vanjskim navojima (slike 51- 52). I za njihov nastanak su kao uzor najvjerojatnije poslu'ile gr!ke bron!ane narukvice kasnog bron!anog doba.612 Tako"er se javljaju i bron!ane masivne ili gracilne narukvice s ukrštenim krajevima obi!no ukrašene urezanim i punktiranim motivima (slika 53) i spiralne narukvice od meke bron!ane trake sa ve#im brojem zavoja izra"ivane ili od uske trake bron!anog lima ili od bron!ane 'ice; oba tipa narukvica egzistiraju i u sljede#em razdoblju IV c. Pored fibula i narukvica, nakitu ovoga perioda treba pridodati i dijademe i naramenice od tankog bron!anog lima s urezanim geometrijskim motivima koji se kre!u u kombinacijama šrafiranih rombova, traka, kri'eva i kru'i#a sa to!kicom (slike 54 i 55). Ogrlice su izra"ivane od sitnih perli jantara ili staklene paste. Dok su u fazi III c dominirale ukrasne plo!e, one su u Glasincu IV b zamijenjene okruglim ukrašenim pojasnim kop!ama s laticama ( slika 56). U ovoj fazi se izra"uju ukosnice koje su sada jednostavnog oblika i pincete koje bez obzira od kojeg su metala izra"ivane su istog oblika dok igle nisu stilski istovjetne u oba metala. Igle ina!e u ovoj fazi pokazuju iznimno veliku tipološku raznolikost i tako se nailazi na igle s glavicom u obliku posude, s malom kuglastom glavicom i vratom ukrašenim malim diskom i kosim urezima, s kuglastom glavicom s plo!icama i izraštajima, s bikoni!nom glavicom, velike 'eljezne igle s kuglastom glavom i dvojne igle ('eljezne ve#ih dimenzija, bron!ane od glatke 'ice i bron!ane s tordiranom glavicom). Od privjesaka se nailazi na duguljaste privjeske u obliku praporca, šuplje lijevane, obi!no bez no'ice ( slika 57), dok se sasvim rijetko javljaju privjesci u 611 1ovi#, 1976, 294-296 612 1ovi#, 1976, 296-297 207 Mesihović, Autarijati, 2007 obliku stilizirane 'ivotinjske figure, ve#inom konja i kolutovi sa prikazom konja u pokretu ( Gradac u Sokocu, III,1) (slike 58 i 59). Od tipova dugmadi primje#uju se mala bron!ana dugmad sa ušicom i velika prorezana kalotasta dugmad-toke izra"ivana u više varijanti i veli!ina (kao jednostruka, dvostruka ili trostruka) (slike 60-62). Pored ovog tipa toka, nailazi se i na toke koje sa donje strane imaju ušicu za prišivanje ( slika 63). Po Fiali, u kne'evskom grobu Ilijak II, 1, tokama su bila prekrivena !itava prsa sahranjenog kneza.613Od ostalih vrsta nakita u IV b !esto nalazimo i okrugle pojasne plo!e a i po!inje se nailaziti i na veliki broj najrazli!itijih tipova privjesaka i perli u obliku nekog ploda ili ba!vice,614 a koji #e svoj puni izra'aj do'ivjeti tijekom sljede#ih IV c faza (slike 64-68). Sljepoo!ni kolutovi, obi!no spiralni, sa 2 do 4 navoja, ponekad i sa ušicama na krajevima izra"ivani su od bronce i od kositra. U razdoblju IV c 'eljezni nakit, i pored sporadi!nog javljanja u po!etku faze IV c--1 i to samo na naslije"enim oblicima, potpuno iš!ezava i zamijenjen je prakti!nijom, lakšom za obradu i dekorativnijom broncom, koja nije r"ala i kvarila odje#u i bron!ani nakit je ponovo u punom planu. Seljezo se samo ponekad upotrebljava i to samo pri popravci nakita ili pojedinih manjih dijelova objekta.615 Uostalom, u ovim nemirnim vremenima stalnih sukoba, 'eljezo je bilo potrebnije za izradu oru'ja. Ali i ova kratkotrajna upotreba 'eljeznog nakita tijekom VIII. i prve polovine VII. st. p. n. e. pokazuje da su se zanatlije sa autarijatskog prostora ogledali u izradi finijih, sitnijih predmeta od 'eljeza. U fazi IV c-1 pored pre'ivljavanja starih tipova nakita (dvopetljaste fibule s trokutnom nogom i sitno tordiranim lukom (slika 69), 'eljezne nao!araste fibule i 'eljezne dvopetljaste lu!ne fibule) pojavljuju se i novi tipovi, me"u kojima je najva'nija dvopetljasta fibula s nogom u obliku beotskog štita (slike 70-71) koja se javlja u posljednjoj !etvrti VII. st. p. n. e. dok je glavno vrijeme njene upotrebe prva polovina VI. st. p. n. e. Fibule ina!e predstavljaju zna!ajan dio nakita faze IV c. Me"u razli!itim tipovima fibula treba ista!i dugovje!ne kolutaste bron!ane fibule (slike 72-73) koje postaju sve kitnjastije i raznovrsnijih oblika, kolutaste fibule izra"ene u obliku 6 spojenih kolutova ( slika 74), dvopetljaste bron!ane fibule sa konkavno izrezanom nogom ( slike 75-76). U ovoj fazi, ali relativno u kasnijim njenim periodima, javlja se u znatno ve#em broju ponovo i bron!ana nao!arasta fibula ali sad kao varijanta s plo!icom na zadnjoj strani. Tijekom razdoblja IV c javlja se i kalotna pojasna kop!a s perlom na obodu koja potiskuje iz upotrebe starije tipove pojasnih kop!i. Dijademe od bron!anog lima predstavljaju oblik koji tijekom ove faze izlazi iz upotrebe, isto kao 613 Fiala, 1893, 721-722 614 1ovi#, 1976, 291-292 615 Benac-1ovi#, 1957, 31; 40 208 Mesihović, Autarijati, 2007 sljepoo!ni kolutovi izra"eni od kositra. Pored naslije"enih tipova narukvica iz prethodne faze, u ovoj fazi se javljaju i narukvice od bron!ane 'ice s ve#im brojem gustih navoja. Ogrlice su bile izra"ivane od jantarskih perli, a u Osovu, I, 1 prona"ena su jantarska zrna u obliku stilizirane ljudske figure.616 Za fazu IV c-1 karakteristi!ne su i luksuzne višeglave igle velikih dimenzija sa štitnikom za vrh. Igle ina!e predstavljaju i u ovoj fazi veliki dio prona"enog materijala i dalje se pojavljuju u raznovrsnim oblicima kao igle s malom kuglastom glavicom i debljim popre!nim urezima na vratu, ta sa štitnikom za vrh sli!nog oblika ili samo s kuglastom glavicom ( slike 77-78), dvojne igle jednostavnog oblika od glatke 'ice ili dvopetljastog tipa, igle s tordiranom glavom i pseudokiparska igla, i to srebrni primjerak, koja je prona"ena u sklopu ove faze u 1itlucima, II, 6 (slika 79). Ina!e širom podru!ja rasprostiranja kulture Glasinac-Mati i to u grobovima !iji se nastanak mo'e datirati od sredine pa do kraja druge polovine VI. st. p. n. e. prona"ene su i igle od srebrne 'ice pseudokiparskog tipa. Od dugmadi i toka isti!u se prorezana kalotna dugmad-toke, aplike u obliku krsta s polumjese!astim završecima krakova ( slika 80). Pojasne kop!e su zastupljene sa tipovima s laticama na obodu, poznatim još iz prethodne faze i bez latica ( slike 81-82). Privjesci su uglavnom u obliku praporca bez no'ice i oni sa no'icama. Od sredine VI. st. do sredine V. st. p. n. e. (faza IV c-2), zna!i u periodu kada su Autarijatska narodnosna zajednica i politi!ki entitet koji je tvorila do'ivjeli najve#i vrhunac,617 karakteristi!ni su pored naslije"enih tipova (kolutaste, nao!araste (slika 83) i dvopetljaste fibule u obliku beotskog štita i novi oblici nakita; male dvopetljaste glasina!ke fibule (izme"u 3-5 cm) s dva otvora na !etvrtastoj no'noj plo!i (slike 84-86). glasina!ke varijante !unaste fibule ( slike 87-88), krestaste fibule koje se i javljaju i do'ivljavaju svoj vrhunac i svoj kraj tijekom ove faze ( slike 89-90), male fibule s izdu'enom trokutnom nogom razli!itih varijanti (bez dugmeta na kraju, s obi!nim lukom ili s lukom ukrašenim s tri dugmeta (slika 91). U fazu IV c-2 se datiraju i prvi primjerci rebrastih fibula koje mogu biti bez dugmeta na kraju no'ne plo!e i s nje'no narebrenim lukom i dugmetastih fibula, Na ovaj tip se nailazi i me"u nalazima grupe Donja Dolina-Sanski Most, da bi se na prijelomu u fazu V a iz njega razvila klasi!na «glasina!ka» rebrasta fibula. U Ararevoj gromili i Rusanovi#ima, LXXII, 2, prona"ene su rebraste fibule koje imaju trapezastu no'nu plo!u i sna'no narebren luk (slika 92). Fibule sa trapezastom no'nom plo!om, dugmetaste i rebraste fibule su ovoj fazi malih dimenzija, i tek #e sa narednom fazom one dobiti pove#anje dimenzija. Brojno je 616 Fiala, 1897, 592-593 617 1ovi#, 1987, 613-614 209 Mesihović, Autarijati, 2007 zastupljen i tip !unaste fibule (s popre!no-uzdu'nom podjelom graviranog ili plasti!nog ukrasa na luku i s izdu'enom trokutnom nogom koja se završava alkicom za vješanje drugih ukrasa. U Rudine –Rusanovi#i, I, 1, prona"en je jedan primjerak !unaste fibule s malim dugmetima na najširem dijelu luka. 1unasta fibula je na ilirsko podru!je došla relativno brzo, ali je daljnja njena ekspanzija bila dosta spora. Na prijelazu iz VI. u V. st. p. n. e. pojavljuje se fibula s dugmetom na vrhu no'ne plo!e, koje su za razliku od svih dosadašnjih fibula ra"ene ili od zlata ili od srebra. Iako ih nalazimo širom autarijatskog podru!ja (Atenica I, Ka!anj, Crvene Lokve CIII), najviše primjeraka je prona"eno u vladarskom grobu u Novom Pazaru, zbog !ega ove fibule i nose naziv «fibule Novi Pazar» (slika 93). Sli!ne ovom tipu su bron!ane jednopetljaste fibule s relativno visokom, !etvrtastom, sedlasto ugnutom no'nom plo!om bez dugmeta na vrhu. Narukvice s preba!enim krajevima, najdugotrajnija manifestacije 'eljeznodopske glasina!ke kulture, traju i dalje. Izuzetno teške masivne narukvice ovog tipa na"ene su u kne'evskim grobovima u 1itlucima( slike 94-95) i Ararevoj gromili ( slika 96), mada je V. st. p. n. e. vrijeme njihove najve#e upotrebe. Pored spomenutog tipa narukvice pojavljuju se na autarijatskom podru!ju i spiralne narukvice od bron!ane 'ice. Novi tip su «glasina!ke» narukvice od bron!anog lima618 ukrašene geometrijskim motivima izvedenim iskucavanjem. Narukvica, ina!e izra"ivana od jednog ili dva komada lima, ima jedan kraj veoma proširen, a drugi su'en u usku traku, a spiralno je uvijena u 1,1/3 do 1,2/3 navoja. Za izradu predmeta ovakvog oblika nije upotrebljavana samo bronca, nego i drugi metali što potvr"uje tipološki sli!an nalaz srebrne naušnice iz Konogova, VI,1 s jednim proširenim krajem u vidu lima ukrašenim tremoliranim ornamentom i drugim krajem su'enim u tanku 'icu ( slika 97). Više puta uve#ani ovi spomenuti objekti izra"eni od metalnog lima daju poznate luksuzne pojaseve «mramora!kog» tipa izra"ivane od srebra ili zlata. Najreprezentativniji primjerci ovih narukvica jesu oni iz Arareve gromile ( slika 98), Mioši#i III ( slike 99-100 )619 i Potpe#ine, XXIV ( slike 101-102) IX, 2 (slike 103-104); XXI,1 ( slike 105-106,);620 XI,1 ( slike 107-108; 107a-108a; dvije narukvice su prili!no fragmentirane); IV, 1 ( slika 109), II, 1 ( slika 110); što dodatno samo potvr"uje zna!aj «dinastije sa visoravni» i njenih pojedinih predstavnika u procesu uobli!avanja fizionomije, strukture pa mo'da i vladarskog sloja autarijatskog politi!kog entiteta. Na osnovu veli!ine narukvica one su se nosile na razli!itim mjestima na ruci; one manje odmah iznad zgloba (npr. one iz Potpe#ine IX,2), dok su ve#i primjerci kao npr. iz Potpe#ina, XXI,1; XXIV i Mioši#a III nošene (vjerojatnije) kao nadlaktice ili 618 O objektima izra"enim od metalnog lima i ukrašenim iskucanim ornamentom v. Benac-1ovi#, 1957, 48-49 619 Fiala, 1893, 739 620 Fiala, 1893, 756 210 Mesihović, Autarijati, 2007 podlaktice. Kako se !ini a na osnovu njihove veli!ine izgleda da je najve#i dio ovih narukvica koje su prona"ene u jugoisto!noj Bosni nošen ipak kao nadlaktica (mo'da izra'avaju#i i neku protostatusnu posebnost pojedinaca koji su ih nosili). Potreban je bio samo mali korak pa da nadlaktice prerastu u pojase. Pored narukvica od bron!anog lima su izra"ivani istom tehnikom i ukrašavane istim stilom i naušnice, uvojci za kosu ili pletenice (slika 111), prstenje (slika 112) i neki ve#i primjerci vjerojatno korišteni kao dijademe. Jedna od osnovnih karakteristika u nakitu sjeverne varijante glasina!ke kulture u odnosu na susjedne narodnosne i kulturne pojave je i upotreba poramenica izra"enih od bron!anog lima. Kao što izgleda, ovaj stil nakita od lima postao je dominiraju#i element «mode» u razdoblju kada su Autarijati dostigli zenit svoje mo#i. Sa narukvicama izra"enim od metalnog lima, nekih tipoloških, teško vidljivih sli!nosti ima i narukvica od kalaja ( Plješivica IV,1) izra"ena u obliku trake sa jednim proširenim ukrašenim krajem ( slika 113). Objekti od metalnog lima imaju veoma dugu tradiciju razvitka na tlu jugoisto!ne Bosne još od prve 'eljeznodobne faze, izra'avaju#i se kroz spiralne narukvice sa srednjim limenim zavojem621 i mnogobrojne dijademe. Spomenute spiralne narukvice, koje se u na glasina!kom podru!ju pojavljuju još u IV a fazi, pa se i dalje razvijaju kroz IV b i IV c-1 faze, su najvjerojatnije bile i direktni predak narukvica od metalnog lima iz IV c-2 faze. A da bi se onda na kraju i ove narukvice od metalnog lima transformirale u pojaseve i naušnice «mramora!kog» tipa. I ornamentalni sustav je paralelno pratio transformaciju oblika. Upadljivo je da su se svi ovi spomenuti objekti od metalnog lima koji se kontinuirano razvijaju, uglavnom do sada nalazili u bogatijim i kne'evskim grobovima i tumulima, što bi mo'da sugeriralo da je njihovo posjedovanje bila neka vrsta privilegije bogatijih i društveno istaknutijih pojedinaca i slojeva. Za ovu fazu su karakteristi!ni i astragalni pojasevi s našivenim štapi#ima i posebnim tipom privjesaka na kraju. Najbolje primjerke ovog pojasa koji je nesumnjivo imao religiozni ili magijski karakter dali su Arareva gromila (slika 114),622 Crvena Lokva tumul X i Kriva Reka. Drugi tip i to širih pojaseva izra"enih od bron!anog lima i ukrašeni iskucavanjem prona"eni su u Ra'anima i Pr!evu. Posebnu pa'nju su Autarijatske zajednice posvetili nakitu za prsa, za koji se prete'no (kao i u srednjodalmatinskoj kulturnoj grupi) upotrebljavaju bron!ane toke ( slike 115-118). Dok pojasne kop!e starijih tipova nestaju iz upotrebe, osnovni tip je kalotna plo!a, koja se javlja u 2 glavna oblika-s ravnim neukrašenim obodom i s obodom ukrašenim laticama, tj. štapi#astim dodacima s 621 O porijeklu spomenutih narukvica v. Benac-1ovi#, 1957, 29; 33 622 Truhelka, 1890, 74 211 Mesihović, Autarijati, 2007 glavicom ili s dodacima u obliku niza perli. Pojasne kop!e su ina!e tijekom cijele IV c faze zastupljene sa najrazli!itijim oblicima ( slike 119-122). Tijekom IVc-2 ili u Va fazi pojavljuju se i srebrni i zlatni primjerci pojasnih kop!i trapezoidnog oblika. Te zlatne ili srebrne kop!e. kao još jedno svjedo!anstvo o novom pove#anom bogatstvu autarijatskog vladaju#eg sloja ste!enom u vrijeme ekspanzije, javljaju se pod uticajem gr!ke umjetnosti na autarijatskom podru!ju. Spomenute luksuzne kop!e ukrašene su motivima trokuta, palmeta i svastika izra"enim tehnikom iskucavanja, a najljepši primjerci su prona"eni u Novom Pazaru, Mramorcu i Um!arima.623 Ina!e kada je rije! o ukrasnim kop!ama, vrijedi ista!i okrugle «glasina!ke» ukrašene pojasne kop!e (slika 123-124) koje spadaju u najdekorativniji tip kop!i na cijelom prostoru BiH. Iako su izgubile svoj zna!aj igle još uvijek predstavljaju !este grobne priloge. Pored naslije"enih oblika (igle s malom kuglastom glavicom i vratom ukrašenim popre!nim zarezima, sa štitnikom za umetanje vrha istog oblika, zatim igle istog tipa ali s raš!lanjenijom glavicom tako"er sa štitnikom za vrh, dvojne igle s tordiranom glavicom ili s glavicom od glatke 'ice, dvopetljaste dvojne igle (slika 125) koje su se pojavile još u prethodnoj fazi sada se nalaze znatno !eš#e, dvojne igle s krstastom glavom (slika 126) i velike igle sa 'eljeznim jezgrom i vrhom te dugim prstenasto ukrašenim gornjim dijelom (slike 127-128). Potpuno novu pojavu predstavljaju igle livene u kalupu koje se pojavljuju u tri varijante (s prstenastom glavom i horizontalnom pre!kom, s lunulastom glavom, a'uriranom, a ponekad ukrašenom i laticama po obodu i s glavom u obliku ljestvica. Sitni nakit je posebno bio omiljen u ovoj fazi. Tako se nailazi !esto i na privjeske u obliku ptice ( slike 129-130), dvojne sjekire (slike 131-134) ili nekog drugog objekta koji podra'avaju keramiku, metalno posu"e(slike 135-139), neke tipove oru"a ili su bile bez analogija sa realnim predmetima (slike 140-141). Veliki dio spomenutih tipova privjesaka predstavljaju naslje"e iz faze IV b, a posebno se to odnosi na privjesak u obliku praporca s no'icom i privjesak komponiran od jednog trokutnog dijela štapi#astih !lanova i alkica. Ovi privjesci su mo'da slu'ili i kao neke vrste amuleta,624 i zadr'ati #e se u upotrebi (posebno oni u obliku ptica) i tijekom faze V a.625 Izgleda da a'urirani privjesci u obliku praporca, ba!vaste ili bikoni!ne bron!ane perle i spiralne cjev!ice od bron!ane 'ice (na"eni u Krivoj Reci i Uzi#ima) !ine neku vrstu kompozitnog pojasa. Od pinceta je na"en tip sa proširenim hvataljkama i obi!no su bile ukrašene jednostavnijim motivima. Od ostalog nakita treba ista!i zrna raznih oblika izra"ivanih od bronce, jantara i stakla, od kojih se izra"uju ogrlice. U nekim od najmla"ih tumula ove faze (Sjeversko, VII) javljaju se i 623 Garašanin D, 1960, 86-92; Stip!evi#, 1989, 98 624 Stip!evi#, 1981, 141-142 625 Benac-1ovi#, 1957, 45 212 Mesihović, Autarijati, 2007 jantarska zrna (dinjastog, štapi#astog ili srcolikog oblika) visoke zanatske obrade te jantarske plo!ice s likovnim predstavama visoke umjetni!ke vrijednosti. U ovu fazu se datira i pronalazak u jednom od 5 tumula koje je Fiala istra'io 1897 na nekropoli Zagra"u, više fragmenata importiranih gr!kih ili italskih posuda i srebrne plo!ice s predstavom vepra izvedenog tehnikom iskucavanja i graviranja, ina!e izvanredan i prili!no realisti!an gr!ki rad iz druge polovine VI. st. p. n. e. (slika 142),626 To dokazuje da je import gr!ke i italske robe zahvatio u velikoj mjeri !itavo autarijatsko podru!je, a sve ve#i standard dozvolio je Autarijatima VI. st. p. n. e. da ne uvoze samo potrebnu robu nego i luksuzne i estetske proizvode mediteranskih radionica, kao što je upravo lik divljeg vepra, 'ivotinje koja je ina!e u ishrani autarijatskih zajednica morala igrati veliku ulogu. Na sli!an prikaz vepra nailazi se i u Atenici (slika 143). Grupa Romaja-Pr!evo, kao što je ve# re!eno, prili!no je siromašna sa nalazima nakita. Tu se jedino nailazi na ogrlice od #ilibarskih i staklenih perli. U najbogatijem grobu u Karaga!u, prona"eno je 12 bron!anih fibula „glasina!kog“ tipa zajedno sa drugim dijelovima nakita koji nije “glasina!ki”.627 Uticaj Autarijata na materijalnu kulturu Kosova u V. st. p. n. e. dokazuje i jedna nedavno na"ena glasina!ka fibula, istog tipa kao one u Karaga!u, u Cernici kod Gnjilana. U tumulu iz Pe!ke Banje, grobni prilozi (slika 143 a) odlikuju se bogatim i vrijednim nalazima nakita. U muškom grobu iz Pe!ke Banje, pored mramora!kog srebrnog pojasa i oru'ja prona"eni su od nakita ogrlice od bezobli!nih jantarskih zrna, staklenih zrna i spiralnih školjki, tri bron!ane fibule, 12 velikih bron!anih dugmadi, od kojih su 4 uklopljena u srebrnu podlogu. U 'enskom grobu na"ena je skupina srebrnog nakita koju je koristila veoma otmjena odrasla ili mlada 'ena, a koji se sastoji o para narukvica «mramora!kog» tipa, para fibula sa pravokutnom nogom, para narukvica sa zmijskim glavama, srebrnog prstena i mnogo ukosnice. Pored srebrnog nakita prona"ene su i velike koli!ine bezobli!nih jantarskih zrna, Nakit iz Novog Pazara pokazuje ve#e bogatstvo. Tako se nailazi na jantarske perle obra"ene u obliku ljudskih, 'ivotinjskih i pti!jih figura i glava (slike 143 b-149) i razli!itih biljnih i geometrijskih oblika, te na jantarske plo!ice s ugraviranim crte'ima grifona, hoplita i konjanika (slika 150) i lavlje protome. U Novom Pazaru su od objekata izra"enih od zlata na"eni zlatna igla sa 2 petlje i spiralnim uvojem na glavi, naušnice istog tipa i oblika (samo u znatno manjim dimenzijama) kao i dva «mramora!ka» pojasa na"ena u Novom Pazaru (slike 151-152), perle ukrašene filigranom i granulacijom, cjev!ice od zlatnog lima, prstenovi (slika 153), zlatne iskucane i 626 Fiala, 1897, 607-609; 1ovi#, 1983 A, 150-151 627 Srejovi#, 1973, T. I-II 213 Mesihović, Autarijati, 2007 ukrašene geometrijske aplikacije za odijelo; 3 para kru'nih pektorala (slika 154), 3 polukru'ne plo!e (slika 155) i na stotina drugih malih aplikacija.628 Od srebrnih objekata se isti!u 4 srebrne dvojne igle sa «M» glavom (slika 156) i narukvice sa udvojenom zmijskom glavom na kraju, U slu!aju Novog Pazara nailazi se i na lu!ne fibule sa !etvrtastom nogom i kupastim dugmetom na vrhu( na nekim sa ornamentom na nozi u vidu vrhova strelica i znaka «X») izra"enim i od zlata i od srebra. (fibula tipa Novi Pazar-slika 157). Od bron!anog nakita susre#emo fibule sa zadebljalim, na nekim primjercima rebrastim, lukom i nepravilnom trapezastom nogom, fibule kolutastog oblika, Me"u bogatim grobnim prilozima iz Novog Pazara nailazi se i na ogrlice od plavo-zelenih staklenih zrna, Po kvantitetu i kvalitetu prona"enog pokretnog materijala Atenica je nešto siromašnija u odnosu na Novi Pazar. Tu se nailazi na zlatne ogrlice od bikoni!nih perli i šipki, ve#i broj romboidnih, trapezoidnih i strelastih aplikacija, zatim na kru'nu, glatku i iskucanu dugmad i mnoge aplikacije u obliku 'ivotinja, te srebrne geometrijske aplikacije, cjev!ice i fibule sa !etvrtastom nogom i dugmetom na vrhu. I u tumulima Atenice su na"ene staklene i jantarske perle-privjesci i perle od ogrlica obra"enih u vidu pti!jih figura (sli!nog tipa kao one prona"ene u Novom Pazaru i grobovima iz jugoisto!ne Bosne), ovnujskih i lavljih glava i jedne ljudske maske. Od nakita od kosti prona"ena je kutija sa plo!icom ukrašenom predstavom borbe lava i jelena, le'e#a figura lava, drške ma!eva i no'eva sa glavom grifona na vrhu. U centralnom grobu vladarskog tumula u Pilatovi#ima na"en jedinstven nalaz, skarabej vjerojatnog egipatskog porijekla.629 Fazu V a odlikuju uglavnom naslije"eni tipovi, koje sada dolaze do izra'aja kao što su; dugmetaste fibule (slika 158), fibule Novi Pazar, zatim «glasina!ke» !unaste fibule, dvopetljaste fibule s dva otvora na no'noj plo!i i rebraste fibule. Za ovu fazu su ina!e karakteristi!ne rebraste fibule ve#ih dimenzija (koje su me"u grobnim prilozima nalaze kao veoma va'an i !est tip nakita ) s izrazito velikom trapezastom no'nom plo!om. U ovoj fazi se pojavljuju i jednopetljaste fibule s !etvrtastom sedlasto ugnutom no'nom plo!om, ali sada bez dugmeta na vrhu i s druga!ije ukrašenim lukom i koji je tijekom V a faze u punoj upotrebi. Od novih tipova karakteristi!ne su mla"e varijante Certosa-fibule (slika 159). Certosa fibule se nisu mogle na autarijatskom podru!ju pojaviti prije kraja V. st. p. n. e. a egzistiraju i tijekom IV. st. p. n. e.630 Jednopetljasta fibula s !etvrtastom no'nom plo!om iz Vra'i#a ( slika 160) su bili degenerirani izdanak «glasina!ke» dvopetljaste fibule s dva otvora na no'noj plo!i, a nailazi se i na male lu!ne fibule s posve dugom, 628 Vasi# 1987 A, 645 Bron!ane falere prona"ene u tumulima Planje I i Taline XIX, pokazuju izvjesne manje sli!nosti sa pektoralima iz Novog Pazara. O spomenutim bron!anim falerama v. Fiala, 1895, 542-543; 549-550 629 Palavestra, 1984, 23 630 Benac-1ovi#, 1957, 50 214 Mesihović, Autarijati, 2007 uskom nogom. Za Va su karakteristi!ne i dvojna igla i dvojne ukosnice omega tipa (slika 161) koje su daleko najbrojnije. Pored njih nailazi se i na krestaste dvojne igle, livene igle i to naro!ito tip s ljestvi!astom glavom. Dugmad se ne pojavljuju !esto i sporadi!no se nailazi na zaobljenu dugmad s ušicom, primjerke kalotne dugmadi-toka s prorezom i manju dugmad kubetastog oblika ukrašenu radijalnim zarezima. Ogrlice su i u ovoj fazi izra"ivane od jantarskih i staklenih zrna, ali se pojavljuju i srebrne perle, što dokazuje visok standard i luksuzni na!in 'ivota (ali koji #e se na'alost postupno preobraziti u osje#aj samozadovoljstva i dekadenciju) potomaka oni autarijatskih generacija koje su stvarale jednu od najve#ih balkanskih narodnosnih i kulturnih zajednica. U V a tip narukvice od bron!anog lima ukrašenih iskucanim ornamentom dolazi do vrhunca svoga razvoja na cjelokupnom prostoru rasprostiranja glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba. Uostalom i svi drugi tipovi objekata izra"ivanih od metalnog lima, uklju!uju#i i pojaseve «mramora!kog» tipa bili su u upotrebi ne samo kroz !itavo V. st. p. n. e. nego i u IV. st. p. n. e.631 Na autarijatskom podru!ju se nailazi, istina znatno rje"e nego u odnosu na prethodni, i na drugi tip narukvica luksuznog i masivnog izgleda izra"enih od zlata ili srebra, a koje se završavaju zmijskim glavama. U i ovoj fazi se pojavljuju i tipovi nakita koji poti!u iz radionica gr!kog svijeta; a) male srebrne kutije ukrašene tehnikom filigrana b) sljepoo!ni kolutovi od tordirane srebrne 'ice c) valovita srebrna 'ica sa zmijskim glavama na oba kraja d) bron!ano «pe!atno» prstenje s ugraviranim negativima jednostavnih predstava 'ivotinjskih, rje"e ljudskih likova.632 Kada je rije! o nakitu V a faze potrebno je, na kraju, konstatirati da su, izuzev naslije"enih tipova u koje spadaju i narukvice izra"ene od bron!anog lima, novi tipovi nakita iako su mo'da i nastali u autarijatskim radionicama u ve#ini slu!ajeva više pokazivali da su nastali kao posljedica stranog, prvenstveno gr!kog i u manjoj mjeri italskog uticaja, nego originalnog stvaralaštva Autarijata, a na samom kraju ove faze primje#uje se i pojava keltsko-latenskih elemenata. Tako je kraj V a faze ozna!en je pojavom šarnirskih fibula mla"e varijante sa zvjezdicama na luku štrba#kog tipa kao i fibula kasnolatenske provenijencije. To nedvosmisleno govori da u materijalnoj kulturi i autohtonoj produkciji Autarijata nastupa vrijeme prestanka do tada sna'no prisutnog doma#eg uticaja. U posljednjoj fazi V b, o!igledna je destrukcija autarijatske varijante glasina!ke kulture. To se ogleda i u prestanku autohtone produkcije nakita i preuzimanju tipova širokog areala rasprostiranja kao što su fibule «štrba!kog» tipa, granulirane srebrne perle, ranolatenske fibule (slika 162), 631 Benac-1ovi#, 1957, 49 632 1ovi#, 1987, 632 215 Mesihović, Autarijati, 2007 srednjelatenske i sli!no. Fibule «štrba!kog» tipa se izra"uju od srebra, bronce (a na"en je i jedan primjerak od 'eljeza) i nastale su pod izravnim uticajem gr!kih fibula istog tipa (slika 163).633 Još jedan strani element koji egzistira u ovoj fazi, a pojavio se na kraju prethodne Va su prstenovi sa ovalnom plo!icom na kojoj su ugravirane figuralne predstave (slike 164-165), a importirane su i male filigranske srebrne naušnice (slika 166) i kalotna «dugmad» sa dugom krivom ušicom. Sve to svjedo!i o gubicima autohtonog identiteta i originalnosti u produkciji metalnih predmeta u okvirima autarijatske materijalne kulture, i još uvijek prisutne 'elje za luksuznim i raskošnim materijalom stranih radionica što su sve bili vidljivi odrazi posvemašnje dekadanse jednog naroda. Uticaj keltskih pridošlica i latenske kulture koju donose sa sobom postaje sve o!itiji. Najbolji nalaz koji svjedo!i o materijalnoj kulturi zadnjih decenija IV. st. p. n. e. je štrba!ka ostava luksuznog srebrnog nakita u bron!anoj zdjeli: osam fibula, dvadesetak bolje i slabije o!uvanih aplika u obliku rozete, jedne aplike u obliku 'enskog poprsja, jedne male perle i nešto fragmenata drugog srebrnog nakita. Objekti su vjerojatno importiranog karaktera i bili su proizvod neke makedonske ili sjevernogr!ke radionice iz sredine IV. st. p. n. e.634 Oru'je Pojava 'eljeznog oru'ja je glavna razlika koja dijeli Glasinac IV a od prethodnih bron!anodobnih perioda.635 Za razliku od perioda bron!anog doba u kome oru'ja nema u grobovima, ono u starijem 'eljeznom dobu postaje redovna pojava, istina u prvo vrijeme su nalazi oru'ja rijetki. Tijekom ove protoautarijatske faze javljaju se samo 'eljezna listolika koplja i povijeni no'evi, a poznata je i jedna strelica romboidnog oblika iz Ilijaka XX, 1 (slika 167). Tek od kraja VIII. st. pa tijekom VII. st. p. n. e. se nailazi na sve ve#i broj primjeraka razli!itih vrsta oru'ja; 'eljezna koplja, ma!evi, no'evi, sjekire i bron!ane knemide). Od koplja susre#emo –duga, dosta uska koplja s jakim središnjim rebrom i -kra#a sa širim listom. Koplja su ina!e naj!eš#i i najva'niji oblik ofenzivnog oru'ja tijekom starijeg 'eljeznog doba. U grobovima iz ovog perioda se nailazi i na kra#e krive ili ravne bojne no'eve koji mogu imati trn na prijelomu iz drške u sje!ivo, zatim na male krive no'eve koji su zastupljeni i u 'enskim grobovima. U Podilijaku tum B, centralni grob prona"en je no' ravnog sje!iva s dekorativnom drškom, izra"enom kombinacijom 'eljeza, bronce i vjerojatno kositra. Od sjekira susre#emo pljosnatu 'eljeznu bojnu sjekiru sa krstolikim gornjim dijelom (slika 168) koja se nalazi u samo jednom grobu (Ilijak III,9) i 633 Stip!evi#, 1989, 92 O fibulama “štrba!kog” tipa v. Benac-1ovi#, 1957, 52-53 634 Hörnes, 1901, 527-536; Vasi#, 1985, 121-155 635 Benac-1ovi#, 1957, 26 216 Mesihović, Autarijati, 2007 šuplju 'eljeznu sjekiru-kelt (slika 169). Kada se govori o sjekirama potrebno je naglasiti da su nalazi bojnih sjekira kao grobnih priloga iz starijeg 'eljeznog doba rijetki na prostoru BiH, i uz nalaz iz Sanskog Mosta bojne sjekire su jedino još prona"ene u kne'evskim grobovima jugoisto!ne Bosne; one su vjerojatno slu'ile i kao statusni simbol u svojstvu ranga vojvode, predvodnika oru'ane sile. O novom odnosu prema oru'ju u svijesti autarijatskih zajednica najbolje govori !injenica da se u grobovima VII. i VI. st. p. n. e. nailazi na sve više razli!itih tipova i vrsta oru'ja, tj. pojavi novih i daljnjim usavršavanjem starijih tipova oru'ja. To je bilo rezultat !injenice da oru'je kako vrijeme napreduje dobiva na zna!aju u kulturi i na!inu 'ivota Autarijatskih zajednica, odnosno pokazuje sve ve#u militarizaciju autarijatskog društva, da bi u narednoj fazi ovaj proces do'ivio svoj vrhunac. U ovom razdoblju #e ma!evi zauzeti prvo mjesto me"u vrstama oru'ja upotrebljavanim na prostorima koje zauzimaju autarijatske zajednice. Tako se nailazi na dugi, dvosjekli 'eljezni ma! «glasina!kog tipa». Seljezni dvosjekli ma! glasina!kog tipa karakteristi!an je samo za autarijatske zajednice iz VII. i VI. st. p. n. e. (faze IV b i IV c-1, a sporadi!no se nalazi i u grobovima i iz kasnijih faza), a najviše primjeraka je na"eno na prostorima koji je vjerojatno kontrolirala «Ilija!ka dinastija»(slike 170-171) 636 Posebno je lijepo oblikovan i ukrašen dr'ak dvosjeklog ma!a prona"enog u Ilijaku, II, 1 (slika 172), a na nešto slabije oblikovan (i ve# prili!no zahva#en korozijom) dr'ak dvosjeklog ma!a se nailazi i u Ilijaku III, 1 (slika 172a). Ovom periodu pripada i dvosjekli 'eljezni ma! prona"en u Previji kod Sokoca, s jezi!astom drškom i trnom na vrhu. «Glasina!kom» tipu dvosjeklog ma!a pripada i ma! iz 'eljeznodopskog groba 3 u Sanskom Mostu.637 Bron!ane knemide638 na"ene su i u kne'evskim grobovima na Ilijaku. Jedan par knemida sa Ilijaka, III, 9 (slike 173, 173a, 174, 174a) je nastao prepravkom dvaju oklopa za prsa, uvezenih sa ju'nog Jadrana, za !ije porijeklo nije nemogu#e smatrati da su importirani iz ju'ne Italije639. Isto nalazište, ali u drugom tumulu i grobu (tum. II, grob 1) je dalo još dvije knemide istog tipa (slike 175-176).640 Obje knemide su bogato ukrašene ornamentom i geometrijskom figuracijom.641 Iz ove 636 O ma!evima dvosjeklog tipa v. Benac-1ovi#, 1957, 38 637 Grob 3 iz Sanskog Mosta je bio po!ivalište nekog lokalnog uglednijeg mo#nika jer je u njemu prona"ena i bojna sjekira, ina!e za 'eljezno doba na tlu BiH dosta rijedak nalaz. Vjerojatno je ova sjekira-grobni prilog i u slu!aju pokojnika iz groba 3 slu'ila kao statusni simbol. Benac-1ovi#, 1957, 39 638 O knemidama v. Benac-1ovi#, 1957, 36-38; 1ovi#, 1976, 236-236 639 Vasi# 1973, 82. 640 Istom tipu knemida pripada i par knemida sa lokaliteta Š!epan Krsta kod Stoca. 641 O knemidama prona"enim na Ilijaku i prikazima na njima v. 1ovi#, 1976, 236 217 Mesihović, Autarijati, 2007 faze, i to sa Rajinog Brda (po Fialinoj nominaciji Ilijak XIII,1; slike 177, 177a-b) poti!u i knemide autohtonog, «glasina!kog» tipa. U fazi (IVc-2) u kojoj Autarijati do'ivljaju apologiju svoje egzistencije, oru'je i dalje igra veliku ulogu me"u grobnim nalazima, i to ve#u nego i u prethodnoj fazi što dokazuje naglo pove#anje ratnika.642 Od vrsta oru'ja naj!eš#e se nailazi na koplja (u pojedinim slu!ajevima nalazimo i po više primjeraka u grobu), krive ma!eve i bojne sjekire, te na defanzivno oru'je (šljemovi i knemide), gr!kog ili ju'noitalskog porijekla. U VI. st. p. n. e. pored dvosjeklog ma!a glasina!kog tipa, po!inje se upotrebljavati i krivi jednosjekli ma! (sa ukrašenim bal!akom i sa koni!nim završetkom), koji sve više potiskuje iz upotrebe dvosjekli ma!.643 Naravno ta zamjena te!e postepeno, tako da i na kraju faze IV c-2 mjestimi!no se nailazi na primjerke dvosjeklog ma!a, kao npr. u Kri'evcima tum. I, grob 1 i Romaji I, 5 s krsnicom i mo'da tipološki pripada grupi uvezenih gr!kih ma!eva-ksifosa.644 Ipak od sredine VI. st. p. n. e. jednosjekli ma! je standardno oru'je za borbu prsa u prsa. Pored vjerojatno importiranog primjerka jednosjeklog ma!a s drškom u obliku slova «T» iz Podilijaka tum. B, grob 7 (slika 178), prona"eni su širom autarijatskog podru!ja i drugi brojni primjerci krivog jednosjeklog ma!a sa jednostavnijim bal!akom doma#e proizvodnje. Kasniji oblici jednosjeklog ma!a su kra#i i bliski gr!kim ksifosima. Razvojnoj fazi kada jednosjekli ma! zamjenjuje dvosjekli pripadaju i duga relativno uska koplja sa sna'nim središnjim rebrom trokutnog presjeka (slike 179-180), listom izdu'eno rombi!nog presjeka i kratka koplja šireg lista od kojih su reprezentativniji danas ostaci primjeraka prona"enih u Potpe#inama (slika 181-181a). U !estim sukobima tijekom trajanja IVc-2 faze u sklopu ratni!ke opreme izvjesnu ulogu su imali i kra#i no'evi. Uostalom i no'evi i ma!evi se javljaju u dvije varijante-kao krivi (i kao ravni, i izme"u sebe se razlikuju samo u veli!ini. Povla!enje dvosjeklog ma!a iz upotrebe i njegova zamjena sa kratkim jednosjeklim ma!evima i no'evima je vjerojatno bilo rezultat promjene koncepcije i doktrine vo"enja borbi i pojavi nove taktike,645 ali i novim ustrojstvom i borbenim poretkom autarijatskih «vojski». 1injenica da se du'i dvosjekli ma!, ina!e oru'ja koje naglašava individualnost ratnika-posjednika ma!a, povla!i pred kra#im jednosjeklim ma!evima i no'evima te kopljima kojih je u ovoj fazi prona"en veoma veliki broj i to u svim ratni!kim grobovima, jasno govori da je došlo do ja!e strukturiranosti autarijatskih vojnih formacija. Sada se zna!i više ne naglašava uloga jednog 642 1ovi#, 1987, 614 643 Benac-1ovi#, 1957, 51; Papazoglu, 1969, 350 644 Vasi#, 1982; 1ovi#, 1987, 617 645 Benac-1ovi#, 1957, 46 218 Mesihović, Autarijati, 2007 istaknutog ratnika u borbi (kao što bi bili neposredni dvoboji pojedinaca, nesinkronizirani juriši i povla!enja) nego, primarno, uloga !itave cjeline-formacije sa specificiranim rasporedom i du'nostima svakog u!esnika u borbi i jasnim poretkom snaga, jer kratki ma! mo'e pokazati sve svoje ubojne kvalitete i prednosti nad du'im ma!em samo u bliskoj borbi i u zgusnutom rasporedu i kojem je ratnik-pojedinac samo !avao u okviru !itave cjeline, a dugo koplje i sulica samo u sinkroniziranim napadima, zasipanjem neprijatelja «kišom» sulica ili zbijenom obranom sa dugim kopljima.646 Iz sredine VI. st. poti!e i primjerak knemida gr!kog tipa prona"en u kne'evskom grobu u 1itlucima I,5.647 Spomenute knemide, su u odnosu na ranije knemide «ravne forme» i ukrašene iskucavanjem, imale i modelirani prostor za miši#e lista, ali su bile i bez modeliranog dijela za koljeno i bez ornamenta (slike 182-182a). Na istom lokalitetu je prona"en i bron!ani umbo štita (slika 183), koji je vjerojatno bio import sa sjeverozapadnog Peloponeza.648 U ovom razdoblju kako izgleda štitovi su u prvo vrijeme, importirani iz Gr!ke, a kasnije su bili kopirani od domorodaca u bronci i 'eljezu. Tipovima okruglih štitova koji su se upotrebljavali u ovom razdoblju pripadaju i okovi za štit s umbom u sredini i s koncentri!nim rebrima na vanjskom dijelu prona"eni u Vrlazju VII,1, Pilatovi#ima, Atenici i Romaji. Štitovi na osnovu do sada prona"enog materijala su vjerojatno ve#inom bili drveno-ko'ne konstrukcije, jer je na"eno malo bron!anih umba (koji je mogao biti ili od !iste bronce ili samo imati bron!anu, odnosno 'eljeznu oplatu).649 U kne'evskom grobu iz Arareve gromile na"en je šljem korintskog tipa (slika 184). Šljemovi, ali «iliro-gr!kog» tipa, prona"eni su i u Ra'anima, V, 1 i Trsteniku na zap. Moravi (slika 185).650Fragmenti šljema «ilirogr!kog» tipa prona"eni su i u Talinama tumul II. 1lanovima «dinastije sa visoravni» sahranjenim u 1itluku I, 5, (slike 186-187) i Arareve gromile pripadale su i bojne sjekire sa paralelnim sje!ivima. Isti tip sjekira je prona"en i u Ra'anima tum. VI i u Romaji I, 17. Od tri sjekire spomenutog tipa prona"enih u 1itluku, jedna je bila iznimno malih dimenzija i sigurno nije mogla slu'iti u prakti!noj upotrebi. Iz Arareve gromile poti!e i krampa s unakrst postavljenim sje!ivima a iz Romaje I, 5 sli!na krampa s jednim sje!ivom i s !eki!astom udarnom stranom (slika 188). Nejasno je da li su krampe u autarijatskom svijetu bile upotrebljavane samo kao oru"e, što im je ina!e primarna uloga ili su imale izvjesnu ulogu i kao oru'je i ratni!ka oprema. 646 Naravno to ne zna!i da su Autarijati ikada uspjeli da završe ovaj proces prilagodbe svojih «vojski» onom utrojstvu koje su imali gr!ki hopliti, makedonske falange i rimske republikanske legije. 647 Primjerci gr!kih knemida iz Sanskog Mosta i Donje Doline su mla"i i datiraju se u V. i IV. st. p. n. e. 648 1ovi#, 1987, 618 649 Benac-1ovi#, 1957, 47, fus. 152 650 Garašanin M, 1957, 37-51; Isto, 1973, 509; 511 219 Mesihović, Autarijati, 2007 I u grupi Romaja-Pr!evo, u kojoj je udio ratnika bio najvjerojatnije autarijatskog porijekla, a koja se mo'e datirati ili u fazu IVc-2 ili u prve decenije faze Va, se nailazi me"u grobnim prilozima na veliki broj oru'ja, od !ega nešto uvezenog-najzanimljiviji primjerci takvog importiranog oru'ja su gr!ka koplja i ma!evi.651U Pe!koj Banji u muškom grobu prona"ena su tri bron!ana šljema gr!koilirskog tipa, 'eljezna koplja i dvosjekli krstasti ma!evi koji stoje pod gr!kim uticajem. Zanimljivi su u istom tumulu i nalazi vrhova strijela skitskog tipa. Zanimljivo je spomenuti i karakteristi!no ujedna!avanje tipova oru'ja sa krajem VI. st. i tijekom V. st. p. n. e. «koje se ogleda u ve#em broju zajedni!kih tipova», a koje se dešava ne samo na autarijatskom nego na širem bosanskohercegova!kom i ilirskom podru!ju.652Mo'da je i to pokazatelj poja!ane vojni!ke (ratni!ke) aktivnosti na zapadno-centralnom Balkanu u ovom razdoblju uslijed !ega je dolazilo do br'eg upoznavanja najrazli!itijih tipova oru'ja i kao neumitna posljedica toga i do odabiranja onih boljih tipova, a postupnog odbacivanja lošijih tipova. Od kraja V. st. pa do kraja IV. st. p. n. e. od tipova oru'ja najbrojnija su koplja, od kojih se kao nova forma javljaju laka koplja uskog lista koja su slu'ila za bacanje (sulica), dok uloga ma!eva sve više opada. Ostali raniji tipovi ofenzivnog oru'ja se završavaju bez unošenja novih tipova. Što se ti!e predmeta za koje bismo striktno mogli re#i da su bili upotrebljavani samo kao oru"a, njih je prona"en veoma mali broj. U prvi red tu, pored spomenutih krampi, dolaze u obzir brusevi na"eni u kne'evskim grobovima kao npr. onaj prona"en na Ilijaku, XX, 1, (slika 189).653 Kao materijal za izradu oru"a i alata koristile su se i 'ivotinjske kosti, što dokazuje i prona"eni fragment koštane alatke iz Talina, XI,654 651 Prona"eni u grobovima I, V, VIII, XVII iz Romaje. 652 1ovi#, 1964, 104-105 653 Benac-1ovi#, 1957, 35 654 Benac-1ovi#, 1957, 15 220 Mesihović, Autarijati, 2007 Insignije Najljepši primjerak kne'evskih 'ezla655 prona"en je u nekropoli Ilijak, tumul II, grob 1. (slika 190). Prona"eni primjerak, izra"en od bronce, pokazuje iznimno visok nivo zanatske i umjetni!ke umješnosti zanatlija sa Ilijaka. Sezla prona"ena u kne'evskim grobovima Rajino Brdo XIII,1, OsovoPapratnica, II, 1 (slika 191) tipološki se naslanjaju na prvo spomenuto 'ezlo.656 S druge strane 'ezlo iz Mejdan Brezje II, 1, se po obliku nešto razlikuje od ostalih objekata za koje mo'emo smatrati da 655 Upotreba skiptara-'ezla razli!itih oblika kao simbola odre"ene vlasti i politi!kog statusa bila je prisutna još u znatno ranijim periodima, pa se tako nailazi i na paralele upotrebi insignija i u mikenskom svijetu. Graves, 1999, ( Mit o Atreju i Tijestu), 321; I u Ilijadi se isto tako spominje (zlatni) skiptar-'ezlo kao simbol vrhovne vlasti Agamemnona koji on dr'i u svojim rukama dok se obra!a skupštini vojnika pred Trojom, Homer, Ilijada,II,101;109; Kun, 1990, 312314. Upravo spomenuta scena koju Homer na briljantan na!in ocrtava, kada Agamemnon iskušava iscrpljene i moralno posustale obi!ne vojnike kojima je bio vrhovni kralj i zapovjednik, na najbolji na!in pokazuje i zna!aj koji je skiptar zauzimao u politi!koj svijesti mikenskih i “homerskih” Grka. On je bio ta prva oznaka vrhovne politi!ke vlasti (da li samo vrhovne?), a ne li!nost pojedinca, koji je ako sudimo po opisanim dešavanjima u spomenutoj sceni bio samo u'ivalac metafizi!kog pojma vlasti, tj. ideje o vrhovnoj vlasti materijaliziranoj u obliku skiptara-'ezla. U suprotnom, da je li!nost pojedinca bila ta koja sama po sebi predstavlja vrhovnu vlast (kao u slu!aju isto!nh despotija) ne bi bilo nikakvih razloga da Homer spominje detalj u kojem Odisej uzima skiptar iz ruku Agamemnona (Homer, Ilijada, II,186) krenuvši da zaustavlja ostale starješine i obi!ne vojnike koji su se povla!ili na svoje brodove. Odiseju i ostalim u!esnicima te homerovske scene je bilo jasno da autoritet vrhovne vlasti proizilazi prije svega iz skiptra koji je predstavljao materijaliziranu ideju o vlasti. I zahvalju#i korištenju skiptra-'ezla, Odisej je i uspio u svome naumu. Istine radi Odisej je u nekim slu!ajevima upotrebljavao skiptar ne samo kao simbol metafizi!kog autoriteta nego i prakti!nije, udaraju#i njime vojnike koji su naro!ito stvarali pometnju (Homer, Ilijada, II,199) i Tersita koji se otvoreno suprostavljao Agamemnonu. Po Homeru, skiptar-'ezlo koji pripada Agamemnonu nosi oko sebe i bo'ansku areolu, jer je izra"eno od ruku bogova i predano od vrhovnog bo'anstva odre"enom !ovjeku u smislu simboli!kog davanja prava vladavine nad odre"enim zemljama i narodima (Homer, Ilijada II, 101-104), !ime svjetovna vladavina pojedinca postaje “volja” i “milost” bo'anstava. U Ilijadi (II, 85) se spominju i “'ezlonoše knezovi drugi”, što zna!i da su i drugi ahajski knezovi i kraljevi subordinirani Agamnenonu kao oznake svoje !asti i stupnja vlasti imali 'ezla. Svijest o zna!aju skiptra-'ezla kod bron!anodopskih i 'eljeznodopskih ljudi, najbolje upravo odra'avaju rije!i Odiseja upu!ene ahejskim vojnicima “neka jedan bude gospodar. Neka kraljuje jedan, što skeptar i su"enje dobi. Od sina lukavca Krona nek upravlja po njima druge” (Homer, Ilijada, 204-206). Po Aristotelu kraljeva zakletva se sastojala i u postupku dizanja skiptara ('ezla) u zrak, a i statusa Zeusa u Olimpiji je kao znak svoje vladarske mo#i dr'ala zlatni skiptar (Arheologija, Gavela, 1997, 87). Vjerojatno je obi!aj upotrebe skiptara-'ezla kao simbola ideje o politi!koj vlasti bio raširen kod mnogih naroda i plemena u jugoisto!noj Europi te pronalasci skiptara ili 'ezla ne bi trebali da budu ništa neobi!no ni kod 'eljeznodopskih autarijatskih zajednica, pogotovu ako znamo da su i oni posjedovali izvjestan stupanj politi!ke svijesti, koju su neminovno morali materijalizirati u odre"enim objektima kako bi bila vidljiva i sunarodnicima i strancima. I u rimskoj politi!koj tradiciji prisutno je postojanje skiptra (s orlom) kao metafizi!kog simbola vlasti. 656 O 'ezlima iz jugoisto!ne Bosne v. Benac-1ovi# 1957, 35; 47 221 Mesihović, Autarijati, 2007 su bili oznaka društvenog statusa, što bi moglo sugerirati da je on mo'da imao drugu namjenu a ne kao statusni simbol. Ipak je teško pretpostaviti da se u jednom grobu kao što je onaj u Brezju, u kojem se nalazi veliki broj nakita, a nedostaje oru'je i za koji postoje pretpostavke da je bio “'enski” grob”657 na"emo neku vrstu oru"a npr. brus ; a uostalom na primjerku iz Mejdan-Brezja, kao ni na ostalim 'ezlima, se ne nailazi ni na kakve tragove upotrebe kao oru"a, jer na izlizanost površine objekata, koja bi sugerirala da je on korišten kao brus, uop#e se ne nailazi. 658 Zbog toga stojimo na stajalištu da su objekti od valjkastog, gla!anog kamena sa bogato izra"enim bron!anim usadnikom ili sa specifi!no oblikovanim bron!anim gornjim dijelom (u slu!aju primjerka iz Mejdan-Brezja) ipak u prvom redu ozna!avali društveni polo'aj. U insignije bi se mogli ubrojiti i «mramora!ki» tipovi pojaseva, koji su svoje ime dobili po najstarije prona"enom primjerku iz Mramorca (slika 192). Ovi pojasevi, koji su izgleda karakteristi!an element autarijatske kulture659 za razdoblja ekspanzije i hegemonije, su izra"eni od velikih izdu'enih komada lima pravokutnog oblika i su'eni simetri!no na jednoj strani i ukrašeni skoro u svim primjercima identi!nim ili vrlo sli!nim na!inom iskucavanja. Njima bi se mo'da izra'avala odre"ena pozicija u hijerarhiji autarijatskog politi!kog entiteta (vjerojatnije politi!kog ili religioznog karaktera). Metalni pojasevi "mramora!kog" tipa ra"eni su uglavnom od srebra. Ilustrativne primjere srebrnog pojasa nalazimo i u Pe!koj Banji i u Um!arima (slika 193). Jedino su u slu!aju vladarskog groba iz Novog Pazara, dva tamo prona"ena «mramora!ka» pojasa izra"ena od zlata (slika 193a). Ovi pojasevi se svrstavaju u dosta široku seriju tipološki odlika nakita ra"enih od lima, koji su karakteristika glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba, preciznije re!eno njenih kasnijih faza.660 Pored 'ezla i «mramora!kih» pojaseva u insignije bi se mogli uvrstiti i bojne sjekire, o kojima je više govora bilo u poglavlju o «oru'ju», a koje u slu!aju kne'evskih grobova u Ilijak, III,9 , Ra'anima, 1itlucima i Ararevoj gromili zamjenjuju 'ezla. Iz svega navedenog !ini se da su i statusni simboli vlasti na autarijatskom podru!ju do'ivljavali uslijed društveno-politi!kog i gospodarskog razvitka promjene. U prvo vrijeme uspostave, stabilizacije i vrhunca lokalne kne'evske vlasti o !emu je najbolji pokazatelj «Ilija!ka dinastija», statusni simboli su bila 'ezla. Izgleda da su ona u svijesti predstavljala simbol vlasti nad jednom odre"enom teritorijalnom i plemenskom organizacijom, koja se dr'ala više-manje svojih 657 O nalazima u spomenutom grobu v. Benac-1ovi#, 1957, 47 658 Istine radi primjerak iz Mejdan-Brezje je u manjoj mjeri ošte!en, ali stupanj, raspored i oblik tih neznatnih ošte!enja jasno ukazuju da su nastala ne kao posljedica upotrebe, nego usljed nekih drugih faktora. 659 Benac, 1987, 786 660 1ovi#, 1967, 117. 222 Mesihović, Autarijati, 2007 teritorijalnih okvira. Sezlo je primarno moralo ozna!avati društveni autoritet što je podrazumijevalo i zakonodavno-sudsku vlast i upravljanje zajednicom i njenim unutarnjim poslovima koja je u razdobljima prije sve !eš#ih vanjskih i unutarnjih ratova (vrijeme od prve polovine VI. st. p. n. e.) i posebno vremena ekspanzije (prijelaz VI. na V. st. p. n. e.) bila zna!ajnija od vojne vlasti (vojvodske) koja se predstavljala u vidu bojnih sjekira. Naravno to ne zna!i da je njihova uloga kao vojnih starješina bila minorna, nego samo da ona nije imala toliki zna!aj koji #e dobiti sa VI. st. p. n. e. Od druge polovine VI. st. p. n. e. kada nastupa vrijeme ujedinjena i ekspanzije, statusni simbol postaje primarno bojna sjekira, iako se ona javlja ranije i to u kne'evskom grobu Ilijak III, 9. Upravo nalaz sjekire u Ra'anima, na teritoriji koja je predstavljala najistureniji autarijatsko-ilirski polo'aj, gdje je zna!aj kneza kao vojvode nesumnjivo morao biti ve#i nego kao sudca i mirnodopskog upravlja!a, dokazuje da je bojna sjekira prevashodno imala simboli!ku vezu sa vojvodskom slu'bom. Zato u vrijeme ekspanzije kada je uloga kneza kao vojnog starješine i predvodnika osvaja!ke vojske više dobivala na zna!aju nego kao sudca, mirotvorca i upravlja!a koji se brine za dobro i zaštitu svoje zajednice, bojne sjekire po!inju da dobivaju statusni primat, dok se na 'ezla više i ne nailazi. Kada su osvajanja završena a njegove tekovine stabilizirane, a u ruke Autarijata, posebno njihovog vladaju#eg sloja pao obilan plijen a trgovina sa mediteranskim civilizacijama dostigla svoj zenit, ponovo je promijenjen statusni simbol. On sada više nije mogao biti simbol osvajanja i uništavanja, nego nešto što #e ostaviti utisak mo#i, pa i religiozne potvrde vlasti ne samo na predstavnike pokorenih i okolnih naroda, nego i na gr!ke i italske trgovce i putnike. Zbog toga #e se ve# na samom po!etku autarijatske hegemonije iz «glasina!kih» narukvica od bron!anog lima razviti tip koji poznajemo pod imenom «mramora!ki» pojas. Njegova izrada od zlata ili srebra upravo dokazuje tu novu 'elju autarijatskih prvaka za pokazivanjem svoga vladarskog luksuza, što je u njihovoj svijesti podrazumijevalo i tek ste!enu mo#. A postojanje religioznih motiva koji su vidljivo istaknuti na pojasevima, sugerira da je svijest autarijatskih vladara nakon okon!anja ekspanzije te'ila da svojoj vlasti da religiozno opravdanje svoje vladavine, a zna!i samim tim i tekovina osvajanja. Mogu#e je pretpostaviti i da su pojedini tipovi dijadema, posebno oni prona"eni u kne'evskim grobovima, mogli slu'iti kao simbol vlasti.661 U prvom redu tu bi ulazio tip dijademe izra"ene od bron!anog lima s urezanim ornamentom (slika 194), koja je i prona"ena u kne'evskom 661 Dijademe su u helenisti!ko doba slu'ile kao primarna oznaka vlasti (u prvom redu kraljevske) o !emu simboli!no na najbolji na!in govori anegdota, koju je po Plutarhu Seleuk !esto govorio; “Kad bi ve#ina ljudi znala koliko truda zahtijeva samo to da se pro!ita i napiše ovoliko pisama, dijademe ( u smislu simbola kraljevske vlasti) bi se valjale svuda po zemlji i niko se ne bi sageo da ih podigne”, Plut. Moralia, An seni sit gerenda respublica, XI. 223 Mesihović, Autarijati, 2007 grobu Ilijak III, 9, U istom tumulu, ali u drugim grobovima prona"eno je još primjeraka sli!nih dijadema kao u III, 3 (slika 195) i III, 2 (slika 196). Mo'da bi se i izme"u ovih dijadema prona"enih u tumulu Ilijak III, koji je sadr'avao jedan kne'evski i !itav niz drugih bogatih grobova i pojaseva «mramora!kog» tipa mogla utvrditi i organska veza razvitka jednog tipa simbola vlasti u autarijatskim zajednicama. Uostalom dijademe ovog tipa su prona"ene i u Ilijaku IV, 1 (slika 197) i Rusanovi#ima XXXV,2 (slika 198). Konjska oprema Na visoravni je u dva kne'evska groba Osovo-Papratnica II, 1 i 1itluci II, 5, na"ena i konjska oprema. Ali su samo u nasipu tumula u 1itluku na"ene konjske kosti (kao i kosti psa). Konjska oprema iz Osova-Papratnice sastoji se od 'eljeznih 'valja s pritegom, bron!anih dijelova uzde, više bron!anih razvo"a!a remenja u obliku krstastog tutula, krsta sa šupljim cjevastim kracima, te istog takvog krsta s lunulastim ukrasnim dodatkom. Oprema prona"ena u kne'evskom grobu iz 1itluka (u istom tumulu su na"ene i kosti konja), koji je mla"i grob u odnosu na Osovo-Papratnica, sastoji se od znatno slabije o!uvanih 'eljeznih 'valja, te od bron!anih razvo"a#a-remenja istog tipa kao i iz Osovo-Papratnica. Ova tipološka sli!nost ukazuje na odre"eni standard koji je vladao u izradi konjske opreme na autarijatskom podru!ju. Ina!e u grobovima nastalim u periodu od kraja VI. st. do sredine V. st. p. n. e. nailazi se ina!e sporadi!no na još neke elemente koji bi se mogli vezati za konjsku opremu; na primjer bron!ani ukras, prona"en u Pe!koj Banji je vjerojatno bio sastavni dio konjske opreme. Na nekropoli Boka (tumul X) su prona"eni dijelovi konjske opreme.662 Ostaci kola prona"eni su tumulima Atenice, i to šina, palaca i !ivija od to!kova, kao i pralije i 'valje od konjske opreme. U slu!aju muškog, ve#eg tumula rije! je o kolima sa !etiri to!ka koju su vukla dva konja, u 'enskom grobu o dvokolici sa jednim konjem.663 Keramika i metalno posu"e Keramika je slabo poznata i ne pru'a veliku raznovrsnost, iz razloga što su zbog neistra'enosti gradina poznati samo oni fragmenti kerami!kih posuda koji su prona"eni u grobovima ili u nasipima tumula. A i autarijatsko-«glasina!ki» grobovi su i sami siromašni sa kerami!kim ostacima jer samo 10 % od ukupnog broja otkopanih grobova sadr'i priloge u vidu zemljanih posuda ili njihovih fragmenata.664 Autarijati su ipak mnogo više voljeli da kao grobne priloge stavljaju skupocjenije i !vrš#e objekte izra"ene od metala. Iz navedenog razloga o keramici 662 Tasi#, 1979, 92 663 O stavljanju kola, sahranjivanju konja i konjske opreme u grobove, što je sigurno bilo povezano sa izvjesnim religioznim shvatanjima v. Benac-Covi#, 1957, 46 664 1ovi#, 1964, 101 224 Mesihović, Autarijati, 2007 koju su upotrebljavali Autarijati mo'e se govoriti samo uvjetno, imaju#i prije svega u vidu da je naseobinska keramika, zna!i njen gro potpuno neistra'ena. Jedino su istra'ivanja na gradini Kre!a iznijela na svjetlo dana iznimno veliki broj fragmenata naseobinske keramike. Brojni nalazi keramike koji poti!u od stanovnika ove gradine nesumnjivo pokazuju dosta razvijenu kerami!arsku djelatnost u kontinuitetu od srednjeg bron!anog doba do posljednje faze starijeg 'eljeznog doba. Na Kre!i je na"en i dio pokretne kerami!ke pe#i.665 Veliko bogatstvo naseobinske keramike pru'a i gradina Gradac-Hodidjed u Starom Gradu-Sarajevo Sarajeva. Ali za razliku od Kre!e, ova gradina se nalazi na krajnjoj zapadnoj periferiji autarijatskog rasprostiranja.666 Uop#eno gledaju#i, naj!eš#i prisutni kerami!ki oblici su pehari sa dvije drške koje prelaze obod i pehari sa jednom drškom i koso zasje!enim obodom u više varijanti, zatim zdjele i pehari na šupljoj nozi i !itav nit šolja. Metalno posu"e je u dosta slu!ajeva bilo standardno kao grobni prilog, tako da je njegovo izu!avanje lakše nego u slu!aju keramike. Pošto je jednim dijelom uvezeno, metalno posu"e sa svoje strane pru'a uvid i u gospodarske odnose autarijatskog svijeta sa inostranstvom, njegov intenzitet i razvitak posebno sa gr!ko-italskim svijetom iz kojeg poti!e daleko najve#i dio importiranog posu"a. Koli!ina metalnog posu"a, posebno ako je kvalitetno izvedena njegova obrada i ako pripada uvoznom, luksuznom karakteru, prona"ena u jednom grobu indirektno ukazuje i na društveni polo'aj pokojnika, odnosno na svoj na!in omogu#ava i kakvutakvu rekonstrukciju društvenog 'ivota. U fazi IV b najbrojnije zatupljen oblik je trbušasti pehar s kra#im ili du'im vratom i koso zasje!enim obodom, te s jednom visokom drškom. Pored ovog oblika me"u robnim prilozima prona"eni su i sljede#i kerami!ki tipovi; pehari ravnog oboda s jednom drškom i bez ukrasa, šolje sa dvije drške, pehari s dvije drške vezane za jezi!aste nastavke na obodu, zdjele s uvu!enim obodom, glatkim ili ukrašenim širokim kosim kanelurama i kupe koje su na nozi ukrašene na isti na!in. Najve#i dio kerami!kih fragmenata prona"enih u grbovima IVc-1 faze pripada peharima s jednom ili dvije drške, i to sljede#im tipovima; bikoni!ni pehar s jednom drškom i bradavicama simetri!no raspore"enim na trbuhu, trbušasti pehar s jednom drškom, pehar ukrašen vertikalnim kanelurama na ramenu. Naravno i pojedini raniji oblici nastavljaju 'ivot i u ovoj fazi. I u IV c-2 keramika pokazuje sklonost ka !uvanju starih oblika, a dijelom i ukrasa. Zastupljeni su u ovoj fazi sljede#i oblici; zdjele s uvu!enim obodom, pehari s dvije drške i ravnim obodom i posebno !esto 665 Kosori#, 1995, 9-13 666 Sonda'na istra'ivanja na ovoj gradini vršena su pod vo"stvom mr. Lidije Feke'e, i rezultati još uvijek nisu objavljeni. Za više informacija o gradini Gradac-Hodidjed pogledati terenski dnevnik iskopavanja iz septembra 1981 god,Gradac-Hodidjed, registar Arheologija-Stari Grad, Zavod za zaštitu kulturno-historijskog naslje"a Kantona Sarajevo. 225 Mesihović, Autarijati, 2007 pehari s koso zasje!enim obodom i jednom drškom. Od keramike se rje"e nailazi i na kupu sa šupljom koni!noj nogom koja mo'e imati na obodu po !etiri simetri!no raspore"ena vertikalna rebra što str!e iznad oboda. U ovoj fazi su zastupljeni i pehari sli!ni kantarosu, s dvije drške koje se oslanjaju na duge, jezi!aste izraštaje postavljene ukoso na obodu. Ono što je bitno za ovu fazu to je !injenica da se u njoj prvi put javlja na autarijatsko-«glasina!kom» podru!ju keramika izra"ena na lon!arskom kolu, kao što su fragmenti ve#e posude, vjerojatno jonske produkcije (Sjeversko tum. VII), oinohoe iz Lisja polja i kerami!ki fragmenti iz Pilatovi#a. U Va fazi su ostali u upotrebi kerami!ki oblici koji su bili karakteristi!ni za prethodne faze; zdjele s uvu!enim obodom, pehari s dvije ili jednom drškom. U fazi IV b se prvi put u okviru glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba javlja i metalno posu"e, koje je sve do kraja egzistencije glasina!ke kulture, na osnovu svojih tipoloških karakteristika, uvo'eno najviše iz ju'ne ili srednje Italije i balkanske Gr!ke. 667 Tako su i primjerci bron!anog posu"a prona"eni u kne'evskom grobu na Ilijaku datirani u fazu IVc-1 porijeklom iz ju'ne ili srednje Italije. Tako se nailazi na pehar s jednom drškom i kljunom za izlivanje-oinohoe. Ovaj primjerak je na"en u istom onom grobu u kojem su prona"ena i !uvena glasina!ka kultna kolica. U kne'evskom grobu Ilijak II, 1, prona"eni su bron!ani skifos (slika 199) na kojem se još uvijek mogu primijetiti tragovi 'eljeznih drški,668 bazen s izvra!enim obodom ukrašenim ispup!enjima izvedenim tehnikom iskucavanja (slika 200), zdjela s kratkim vratom, ukrašena kratkim ispup!enjima-rebrima na trbuhu (slika 201) i mala omfalos-fiale iz istog groba. Jedna bron!ana posudica je prona"ena i u kne'evskom grobu na Rajinom brdu. Bron!ano posu"e je najve#im dijelom prona"eno i u kne'evskim grobovima Rajino Brdo (Ilijak XIII), Osovo i Brezje, i to jedna fiale s visokim posebno profiliranim omfalosom, tri fiale s omfalosom uobi!ajenog oblika, lotos fiale i bazen ve#ih dimenzija s izvra!enim obodom ukrašenim iskucanim ispup!enjima (slika 202). Iz Osova, II,1 poti!e jedna mala, plitka zdjela s ispup!enjima na dnu (slika 203). Iz grobova u 1itluku i Pilatovi#ima koji pripadaju fazi IVc-2 iskopano je bron!ano posu"e ve# standardnog tipa bazena i rebraste zdjele (slika 204). U ovoj fazi se ina!e bron!ano posu"e javlja i u grobovima koji ne pripadaju kne'evsko-vladarskoj kategoriji kao npr. u Brankovi#ima, tum V, 1; Potpe#inama, XVIII, 12; Zagra"e i, 3; i Podgradac-Kusa#e, II. Primjerci iz Brankovi#a i Potpe#ina pripadaju vrsti s figuralnim predstavama-grifona. Posudi iz Zagra"a vjerojatno pripada i ukras u obliku dviju stiliziranih glava ptica ili grifona koji je potpuno isti kao onaj prona"eni u Atenici. Spomenute posude su vjerojatno došle na autarijatski prostor importom iz kontinentalne Gr!ke. Grobne nalaze 667 Benac-1ovi#, 1957, 35-36 668 Benac-1ovi#, 1957, 35 226 Mesihović, Autarijati, 2007 iz grupe Romaja-Pr!evo odlikuje dosta keramike, od !ega samo pojedini importirani komadi – jedna anti!ka chytra i skifos s po!etka V. st. p. n. e. U tumulu I, grob 15 iz Romaje prona"en je i pehar s jednom drškom. U monumentalnom grobu u Novom Pazaru su od keramike i posu"a na"ene olpe sa Dionisom i satirima i kiliks sa predstavom psa, 2 crnofiguralne vaze iz posljednje decenije VI. st. p. n. e. bron!ana posuda-hidrija sa drškom u obliku nage muške figure, minijaturna oinohoe sa kljunastim izlivnikom, dva suda na tronošcima, cista a cordonni, cjediljka sa 'ivotinjskom figurom na poklopcu i duga!kom drškom koja se završava glavom ovna i srebrna fiala mesomfalos sa pozla#enim aplikacijama na unutarnjoj strani. U Atenici su na"eni fragmenti kr!aga, ra"enog na vitlu, sa kljunastim izlivkom i horizontalnim mrkocrvenim trakama na vratu i trbuhu, Uvozno bron!ano posu"e gr!ko-italskog porijekla i u fazi Va zauzima zna!ajno mjesto. Posebno je potrebno ista!i grob u 1itlucima V, koji je uz ostalo bron!ano posu"e sadr'avao i jedan skifos s figuralnim ukrasom, i dva posrebrena vr!a s jednom drškom ati!kog tipa. 227 Mesihović, Autarijati, 2007 Rezultati antropoloških istra'ivanja istra'ivanja Biološko stanje autarijatskog stanovništva Vrlo je teško dobiti bar pribli'ne podatke o brojnosti autarijatske populacije i naseljenosti podru!ja sjeverne varijante glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba, bilo gledano u cjelini bilo samo po pojedinim oblastima ovog autarijatskog kompleksa. Anti!ki pisci mogu dati samo one podatke koji su uzeti paušalno ili na osnovu procjene. Tako Strabon daje neodre"eni podatak da su Autarijati nekada, vjerojatno u fazi svoje ekspanzije i hegemonije, bili najve#i ilirski narod (µέγιστον....... ̓Ιλλυριῶν ἔϑνος).669 Za vrijeme seobe Diodor spominje cifru od 20 000 (δισµυρίους) Autarijata, muškaraca, 'ena i djeca koju je brojala samo jedna od izbjeglih autarijatskih skupina i koja je naseljena u blizini planine Orbel.670 Kada govori o istoj skupini, Orozije ne navodi nikakvu cifru, ali zato isti!e veli!inu (multitudinem ) autarijatskog naroda, koja bi se mogla u smislu teksta tuma!iti bilo samo kao isticanje mnoštva ove skupine ili autarijatskog naroda u cjelini.671 Sve prezentirani cifre i podaci jasno sugeriraju da su Autarijati predstavljali jednu brojnu narodnosnu zajednicu ilirske unutrašnjosti koja po svojoj brojnosti nije zaostajala za razvijenim zajednicama Mediterana. I poslije seobe Autarijati se isti!u svojim brojnim ljudstvom. Na azijskoj strani Helesponta, kod grada Lampsaka nalazila se najamni!ka skupina sastavljena od Autarijata u brojnom stanju od pet tisu#a (πεµτακισχίλιοι) ratnika.672 Ako bismo svakom od ovih 5 000 ratnika dodali i njegovu porodicu, uklju!uju#i 'ene, djecu i starce na koje bismo mogli odbiti 4/5 populacije, onda bi broj pratnje autarijatskih najamnika u Lizimahovoj slu'bi iznosio oko 20 000 osoba. Zajedno sa ratnicima populaciono stanje skupine iz koje je Lizimah vrbovao najamnike iznosilo bi oko 25 000 osoba. I poslije masakra nad najamni!kom skupinom koju spominje Polijen, poznato je da je preostalo još dvije tisu#e ( δισχιvλιοι) autarijatskih najamnika, koji su prebjegli Antigonu.673 Ako bismo i na njih primijenili spomenutu formulu procjene populacionog stanja, onda bi i populaciona baza te najamni!ke skupine iznosila 10 000 osoba. Zna!i u periodu 302. i 301. god. p. n. e. u Lizimahovoj slu'bi se nalazilo ukupno oko 7 000 autarijatskih najamnika, što bi onda moglo zna!iti da je ukupna populaciona masa iz koje su poticali najamnici brojala izme"u 35 000 i 40 000 669 Strab. Geo. VII, 5, 11 670 Diod. XX, 19, 1 671 Oros. III, 23, 36 672 Pol. IV, 12, 1 673 Diod. XX, 113, 3 228 Mesihović, Autarijati, 2007 ljudi. Drugo je pitanje odakle je ovih 7 000 najamnika regrutirano; do sada je ponu"eno više razli!itih mišljenja, ali precizni ili bar zadovoljavaju#i odgovor još uvijek nije ponu"en. Po Tarnu, Autarijati u Lizimahovoj slu'bi su pripadali onoj skupini koju je Kasander naselio u oblastima pod svojom kontrolom. Po Tarnu, kada je stvorena koalicija izme"u ve#ine dijadoha uklju!uju#i i Kasandera i Lizimaha protiv Antigona i Demetrija 302. god. p. n. e., Kasander je dozvolio Lizimahu da na njegovoj teritoriji regrutira Autarijate, koje je naselio oko Orbela. Sli!no mišljenje, samo s tim da o Autarijatima govori kao o Tra!anima imaju i Griffith i Parke. Na istoj liniji, sa spomenutom trojicom nalazi se i Launey. 674 Nasuprot njima stoji teza F. Papazoglu, koja u svome radu “Autarijati i Lizimah” tvrdi da je 7 000 autarijatskih najamnika regrutirano prilikom Lizimahovog I Getskog pohoda, koji se odigrao izme"u 310. i 303. god. p. n. e.675 kada je uz Dunav naišao na one Autarijate koje spominje Apijan676 koji su se tek doselili u te oblasti ili su se još uvijek nalazili u pokretu.677 Posredno zbog ovako velikih cifara koje se odnose na doba seobe, i na Autarijate u postseobenoj epohi, mo'emo da zaklju!imo da su prije sredine IV. st. p. n. e. i katastrofe koja ih je zahvatila Autarijati predstavljali izvjesno dosta brojan narod, kada su ve# u najkriti!nijim trenucima svoje povijesti i sumraka svoje egzistencije raspolagali sa tako brojnom populacijom. Na osnovu broja grobova, du'ine perioda u kojem je vršeno sahranjivanje i mogu#e stope mortaliteta Fiala je došao do zaklju!ka da je u'e glasina!ko podru!je (visoravan i porje!je Pra!e) u prapovijesnom razdoblju moglo imati oko 10 000 stanovnika.678 Naše je mišljenje da je biološka masa Autarijata na glasina!kom podru!ju u zenitu njihove mo#i odgovarala procjeni koju je dao Fiala, ali da je kada se, ima u vidu, kompletna jugoisto!na Bosna ona morala biti znatno ve#a. Razloge za to nalazimo u velikom broju gradina, od kojih su neke bile iznimnih dimenzija i slu'ile su kao stalna naseobina ve#em broju ljudi, kao što su Ilijak. Svi ovi podaci ukazuju da su Autarijati predstavljali brojan narod, koji je na'alost imao tu nesre#u da krajem IV. st. p. n. e. do'ivi više katastrofalnih doga"aja, uklju!uju#i porobljiva!ki rat od strane Kelta, smrtonosne epidemije, fizi!ku ektreminaciju velikih razmjera, i istrebljivanje u dijadoškim ratovima. To je u tolikoj mjeri oslabilo biološku supstancu autarijatskog naroda da je njegova nekadašnja brojnost postala samo daleka reminiscencija na "najve#i ilirski narod". Rezultati antropoloških istra'ivanja 674 Tarn, 1927, 502; Griffith, 1936, 54; Parke, 1933, 216 i Launey 1949, 370 675 Diod. XXI, 11, (u excerptu Konstantina Porfirogenita 2, 253) 676 App. Ill. 4 677 Papazoglu, 1970, 343-345 678 Fiala, 1894 A, 757-760 229 Mesihović, Autarijati, 2007 Na temelju arheoloških nalaza i zaklju!aka koji bi proizašli iz prou!avanja antropologije prapovijesnih stanovnika Glasinca, mo'e se bar djelomi!no i uop#eno dati odgovor na pitanja o njihovom porijeklu, zemljopisnoj rasprostranjenosti i rasnoj pripadnosti. U tom pogledu je akcent istra'ivanja bio usmjeren na lubanje, kao dijelove iskopanih skeleta. Prvi koji se tim pozabavio bio je Weisbach. On je u dva navrata objavio rezultate svojih istra'ivanja.679 Ukupno je obradio 63 lubanje, ali je on cjelokupni osteološki materijal tretirao jedinstvenim, iako u tumulima jugoisto!ne Bosne, pored prapovijesnih grobova ima i grobova iz rimskog doba i iz srednjeg vijeka. Naknadno je Sivko Miši# je izvršio reviziona istra'ivanja i došao do sljede#ih zaklju!aka:  Samo se 18 lubanja mo'e sa sigurnoš#u pripisati nosiocima glasina!ke kulture, od !ega se ovoj kulturi mogu pripisati još tri lubanje.680 Od toga broja 16 se datira u 'eljezno doba, to 11 u VI. st. p. n. e., dvije izme"u VI. i V. st. p. n. e., dok se tri mogu šire datirati u 'eljezno doba. Kasnom bron!anom dobu X – IX. st. p. n. e. pripada jedna lubanja, a za jednu se ne mo'e re#i da li pripada bron!anom ili 'eljeznom dobu. U stvari samo sa jedne lubanje je bilo mogu#e uzeti potpune facijalne mjere.  Od 18 lubanja, 9 pripada 'enskom polu, 8 muškom, dok se za jednu sa sigurnoš#u ne mo'e odrediti pol, iako vjerojatno pripada 'enskoj osobi.681  Preliminarni zaklju!ak ovih istra'ivanja predo!ava da su : 17 % lubanja dolihoidne, 47,2 % su mezodolifalne, 29,2 su branihefalne, a samo jedna je hiperbranihefalna (slika 205). Ovo govori da je autarijatsko-«glasina!ko» stanovništvo bilo prili!no genetski izmiješano,682 ali da ipak prednja!i tip mediteransko-dinarske podrase. Potrebno je naglasiti da je Miki# najviše svoj rad bazirao na antropološkim nalazima iz nekropole iz 1itluka, tako da se i njegovi zaklju!ci primarno mogu najviše odnositi na «zajednicu sa visoravni». I sa!uvani skeleti prikazuju bar okvirno fizi!ki izgled kod Autarijata. Skeleti pokazuju uglavnom ni'i prosje!ni rast kod populacije koja je bila nosilac glasina!ke kulture. Pokojnik 679 Weisbach, 1895, 105 i dalje, i Weisbach-Glück, 1901, 351 i dalje. 680 Od 63 lubanje koje obradio Weisbach, pored onih koje se mogu pripisati glasina!koj kulturi, mo'e se smatrati da je jedna iz rimskog vremena, dvije sigurno, a pet vjerojatno iz srednjeg vijeka. Ostali primjerci se ne moge hronološki datirati. 1ovi#-Miki#, 1973 29 i d. 681 Nau!ni metod za izra!uvanje pola obuhva#a 12 elemenata na lobanji, ali u glasina!kom slu!aju bilo je mogu#e da se osloni samo na 6. 1ovi#-Miki#, 1973, 43 i d. 682 Ovo se dobilo na osnovu izra!uvanja index-a 8/1 (index du'ine i širine lobanje) 1ovi#-Miki# 1973, 51. 230 Mesihović, Autarijati, 2007 (muškarac) iz Pilatovi#a III, 6 koji je u trenutku smrti bio star oko 50 godina, bio je visok in situ pribli'no 170 cm.683 Skeleti 14 odraslih individua oba pola prona"enih u tumulu Podilijak- Sjeversko (nastao u VII. ili VI. st. p. n. e.) bili su in situ duga!ki izme"u 160 i 170 cm.684 Zna!i da bi osnovna antropološka karakteristika ove populacije bila srednji i ni'i rast. Osteološki materijal mo'e svjedo!iti i o medicinskom znanju stanovnika glasina!kog podru!ja. Na dvije mandibule su konstatirani primjeri zubnih oboljenja, zbog kojih su izvršene kirurške intervencije. U prvom slu!aju, na individui koja je u trenutku smrti bila stara izme"u 3040 godina, je na lijevoj strani mandibule došlo do gangrene, te je na spoljnoj strani mandibule izvršen kirurški zahvat metalnim predmetom. Ovom intervencijom odstranjen je dio oboljelog koštanog tkiva. U ovom slu!aju mo'e se smatrati da je zahvat imao pozitivan ishod. U drugom slu!aju rije! je o muškoj osobi, koja je u trenutku smrti imala izme"u 40-50 godina i koja je na vilici imala neinfektivnu cistu, te je i ovdje moralo do#i do intervencije radi odstranjivana oboljelog dijela sa zubom.685 Nije poznato da li su ovakvi zahvati bili obavljani uz pomo# nekog narkotika, ili je “ljekar”, odnosno vra! uspijevao da uz pomo# svoje duhovne mo#i uti!e na bolesnika i smiri bol, a mogu#e je da su se kirurški zahvati obavljali bez ikakve narkoze. 683 Zotovi#, 1979, 36 684 Miki#, 1979, 198 685 Miki#, 1978, 37-51; Stip!evi#, 1989, 68-69 231 Mesihović, Autarijati, 2007 IV. IV. DIO DUHOVNA KULTURA Vrela za saznanje o duhovnom 'ivotu Autarijata, zastupljena su isklju!ivo u prona"enim ostacima njihove materijalne kulture. Kada se govori o vrelima za rekonstrukciju religioznog 'ivota Autarijata u prvom redu tu dolaze u obzir mnogobrojne nekropole grobove, te pojedini grobni prilozi koje bismo mogli povezati sa postojanjem odre"enih kultova a postoji i jedan pisani podatak kod Stjepana Bizantinca. Istra'ivanje umjetni!kog senzibiliteta kod Autarijata uglavnom je orijentirano na izu!avanje estetskog izra'aja na nizu predmetima koji su bili u funkciji grobnih priloga. Slikarstvo na stijenama, isto evidentirano na autarijatskom podru!ju, dosada uop#e nije bilo dublje i sadr'ajnije izu!avano, iako upravo ono predstavlja najoriginalniji vid izra'aja autarijatskog estetskog duha, bar u ranim fazama razvoja autarijatske narodnosne i kulturne zajednice. Ina!e kada se govori o duhovnom 'ivotu Autarijata ( i u religioznom i u umjetni!kom aspektu) mora se naglasiti jedna osnovna njegova karakteristika-izra'eni konzervativizam i sklonost što je mogu#e du'em zadr'avanju starih formi, ili bar njihovom prilago"avanju, bez narušavanja temeljnih na!ela na kojima po!ivaju, novim strujanjima. Ta crta njihovog na!ina 'ivota (ali samo u duhovnom aspektu) lako se mo'e objasniti mentalitetom dinarskih, goršta!kih i sto!arskih zajednica koje upravo na polju duhovnosti pokazuju visok nivo nepovjerenja prema novinama, te sklonost zadr'avanju starih duhovnih obrazaca bez obzira koliko oni ve# bili anakroni. Religija Religiozno-duhovni 'ivot Autarijata, odnosno zajednica iz kojih su oni potekli, i pored konzervativnosti duha, ne bi smjeli zamisliti kao jedan posve autarhi!ni i nepromjenljivi aspekt njihovog 'ivota. I do'ivljaji religioznosti ne samo kod Autarijata, nego i u slu!aju drugih zajednica nalaze se u stalnom procesu razvitka. 1ak i ako religijska osnova i dogma ostaju isti, njihovi do'ivljaji kod razli!itih generacija, u skladu sa društveno-politi!kim, gospodarskim i drugim prilikama i njihovim preobra'ajima, su druga!iji. I u sklopu gore spomenutih aksioma potrebno je promatrati i religioznu svijest Autarijata, koja je nesumnjivo i sama prolazila kroz razli!ite stupnjeve razvitka, da bi na kraju dostigla takav stupanj da je bila kadra da vrši i poistovje#enje svog 232 Mesihović, Autarijati, 2007 religioznog sistema (ili samo njegovog dijela) sa religioznim sistemima mediteranskih naroda. Religiozni 'ivot je igrao bitnu ulogu ne samo u 'ivotu pojedinca, nego su na njemu sigurno po!ivala i na!ela na kojima je funkcionirao i javni 'ivot, jer je vjerovanje u ista bo'anstva, isti religiozni ritus odnosno upra'njavanje istog religioznog sistema bio je još samo jedan, i to vrlo bitan, element autarijatskog jedinstva, odnosno i na njemu se izgra"ivala zajedni!ka svijest. Imaju#i u vidu zajedni!ko ilirsko i šire indoeuropsko podrijetlo, balkansko zajedni!ko zemljopisno okru'enje, i sli!an nivo razvitka i na!ina 'ivota, osnovni elementi religijskih shva#anja i prakse Autarijata morali su biti zajedni!ki ili bar sli!ni sa okolnim narodima. Sklonost Autarijatske narodnosne zajednice prema konzervativizmu najviše dolazi do izra'aja, više nego i u umjetni!koestetskom izrazu, upravo na religijskom segmentu duhovne kulture, jer su Autarijati starijeg 'eljeznog doba svoju religijsku svijest baštinili na jednom dugom kontinuiranom duhovnom razvitku bez naglih promjena, koji je otpo!eo još u eneolitu. Indoeuropske populacije koje u eneolitu i u ranom bron!anom dobu prelaze preko ili ostaju na prostoru Bosne i Hercegovine, novo gospodarstvo, upotreba metala i sve !eš#e ratovanje donose sa sobom i promjenu u religioznoj svijesti koja se manifestira u zamijeni vrhovnog 'enskog bo'anstva sa muškim bo'anstvom i u novom odnosu prema pokojnicima. Odnos prema pokojnicima, predstavljen u vidu kulta predaka, na prostoru obuhvata glasina!ke kulture je bio vrlo izra'en, i !ini se kao da je imao i primarnu ulogu u religioznoj i uop#e duhovnoj svijesti nosilaca glasina!ke kulture.686 Još u prvo vrijeme istra'ivanja glasina!kog podru!ja su M. Hörnes (koji ju je 686 To je tako razli!ito od nosilaca BH neolitskih kulturnih grupa, od kojih nije prona"ena do sada, nijedna nekropola. Samo su mjestimi!no prona"eni skeleti odraslih individua i djece u Zelenoj Pe#ini, Lisi!i#ima, Ravli#a pe#ini, te tragovi ritualnog 'rtvovanja!? i sahranjivanja djece u Obrima I i II. Arheološki leksikon BiH , Tom I, 1988, 18 Neolitske kulture ni u fizi!kom ni u duhovnom pogledu nisu mogle da izdr'e pritisak sa istoka. Odsustvo nekropola ili bar nekih elemenata ritusa sahranjivanja kod neoliti!ara BiH, miroljubivih zemljoradni!kih zajednica, sugerira da su oni bili etnokulturne zajednice !iji su kolektivna svijest i na!in 'ivota prevashodno bili okrenuti 'ivotu, dok je smrt bila jedna oblast o kojoj su oni 'eljeli da razmišljaju što je mogu#e manje. Njihova primarna okrenutost u duhovnom svijetu le'ala je ka odgonetanju pitanja plodnosti i ra"anja 'ivota, a ne njegovog nestanka. Ra"anje 'ivota su mo'da do'ivljavali i kao ponovno ra"anje (reinkarnaciju), !ime bi i pridavanje velikog zna!aju sahranjivanju i kultu smrti postalo izlišno, jer bi se onda !itavo postojanje promatralo kroz prizmu stalnog ovozemaljskog 'ivota, podijeljenog u više ciklusa ra"anja tj. obnavljanja 'ivota. A da bi se 'ivot ponovo obnovio bilo je potrebno da se umilostive sile plodnosti. Rijetki sukobi me"u neolitskim zajednicama, i njihova miroljubiva koegzistencija doprinijeli su tome da se osje#aj sigurnost za 'ivot pojedinca pove#ava. Zbog svega navedenog ne treba da nas !udi da nismo naišli na komplekse neolitskih nekropola na tlu BiH. Ali izbjegavanje da se posveti u ve#oj mjeri i pitanju nestanka i smrti u duhovnoreligioznom smislu je imalo i jednu svoju negativnu posljedicu, jer je u svijesti neoliti!ara stvorilo dojam bezbri'nosti, iluziju sigurnosti i duhovnu, a samim tim i fizi!ku neotpornost, što #e se sve osjetiti u vrijeme indoeuropske seobe. 233 Mesihović, Autarijati, 2007 prvi iznio) i S.Reinach (koji ju je detaljnije razradio) zastupali teoriju po kojoj je Glasina!ka visoravan bila op#eilirski “campus sacer”, svetilište gdje su donošeni mrtvi kako bi se pod zaštitom “bo'jeg mira” sahranili, stvaraju#i tako od visoravni neku vrstu panilirskog svetilišta, posve#enog prostora za mrtve.687 Nedosljednost i neodr'ivost teorije po kojoj je Glasina!ka visoravan bila neka vrsta panilirskog obitavališta mrtvih dokazao je Franjo Fiala. Po Fiali, veliki broj tumula je rezultat «brojnije naseljenosti pojedinih oblasti...» što je posljedica podesnosti tih krajeva za bavljenje sto!arstvom, a ne postojanja panilirskog «campus sacer». 688 Umrli !lanovi zajednice, sahranjuju se u grobnim humkama (tumulima) tumulima) razli!itih dimenzija, zavisno od statusa koji je pokojnik u'ivao.689 Ovakav odnos prema pokojnicima, u 'ivotu narodnosnih i kulturnih zajednica na prostoru gdje je 'ivjela autarijatska narodnosna zajednica ne iskazuje se samo kao novi tip sahranjivanja, nego prije svega kao jedan bitan aspekt njihovog S druge strane indoeuropske zajednice, kojima je pripitomljavanje konja i upotreba metala kao oru'ja, potpuno izmijenilo stil 'ivota, imale su sasvim druga!iji odnos prema smrti. Stalni ratovi, osvaja!ki pohodi i mnogo br'i, suroviji i agresivniji na!in 'ivota doprinijeli su da se pojedinac sa smr!u suo!ava mnogo !eš#e nego balkanski neoliti!ar, na !ije su se zemlje pokrenule indoeuropske mase. Za njega je smrt postala redovna pojava i kako bi se odr'avao stalni ratni!ki duh i smanjio strah o neizvjesnosti smrti s kojim se ratnik stalno susre#e, bilo je potrebno da i duhovna svijest slijedi novi pravac, u kojem smrt dobiva posebno mjesto i njenom pitanju se posve#uje znatno više pa'nje, jer je pokojnika, posebno ako je on napustio zajednicu nasilnim pute, trebalo zadr'ati u okru'enju svoga roda Sve je to vodilo pojavi da kult predaka stekne prevagu u odnosu na ostale kultove, ali i da pove#a duhovnu snagu, agresivnost i smanji strah od smrti kod ratni!kih zajednica koje su dolazile iz crnomorskih stepa. Naravno to apriori ne podrazumijeva da su matrijahalne zajednice, kojima su ve#inom pripadali neoliti!ari, same po sebi (jer su zasnovane na prvenstvu 'ena u društvenoj hijerarhiji) neotporne i neratoborne. Primjer ratoborne i 'ilave Irokeške konfederacije, koja je u svojoj osnovi bila matrijarhalno društvo, na najbolji na!in demantuje da su patrijarhalne zajednice samim tim što u njima muškarac ima glavnu društvenu ulogu ja!e i izdr'ljivije i predodre"ene na pobjedu u sukobu sa matrijarhalnim zajednicama. Irokezi su bili superiorni u odnosu na okolne narode sli!nog društveno i ekonomskog stupnja razvitka i tek su bili pora'eni od tehnološki znatno ja!e i brojnije zajednice a i to nakon skoro dvostoljetnog sukobljavanja. U slu!aju balkanskih matrijarhalno-neolitskih zajednica, one su nestale jer su se suo!ile sa bolje organiziranijim, duhovno odlu!nijim i smjelijim, tehni!ki usavršenijim i bolje naoru'anim zajednicama, a ne zato što su bile matrijarhalne. 687 Hörnes, 1889, 134-149; Benac-1ovi#, 1956, 36 688 v. dijalog Fialin sa Salomonom Reinachom vo"en u augustu 1894 god; (Fiala, 1894 A) Fiala, 1894 ,A, 757-760 Spomenica, 1988, 50 689 O sahranjivanju u tumule, v. 1ovi#, 1976, 78-82; uop#e o ilirskom pokapanju i religioznim manifestacijama Stip!evi#, 1974, 180-191; 218-228; Wilkes, 2001, 254-260 234 Mesihović, Autarijati, 2007 sveukupnog religijskoj sistema. Kult predaka690 ostaje tako jedan od najbitnijih aspekata duhovnog 'ivota nosilaca kulturnog, etni!kog i narodnosnog razvitka tijekom bron!anog i starijeg 'eljeznog doba na širokom prostoru koje je u protohistorijsko doba bilo vezano za Autarijatsku narodnosnu zajednicu. 1ak i kada ve#i dio prostora BiH napusti praksu sahranjivanja pod tumulima, vjerojatno zbog odre"ene promjene u op#em kulturološkom pogledu i pre"e na sahranjivanje u nekropolama ravnih grobova, autarijatske zajednice ostaju vjerne sahranjivanju pod tumulima. Tumuli su dali obilje podataka o manifestacijama kulta predaka. Tako mo'emo konstatirati da se sam obred sahranjivanja sastojao od sljede#ih faza; Prvo bi se prostor na kome #e biti podignut tumul obredno «o!istio» vatrom (purifikacija) , zatim bi se obavljale 'rtve paljenice u blizini ili nad grobom. U ve#ini kne'evskih tumula prona"eni su 'rtvenici, koji dokazuju postojanje ritualnog 'rtvovanja. Pošto je pokojnik bio pokriven slojem zemlje, vršili bi se obredi magijske prirode. Predmeti, od kojih mo'da neki nisu direktno korišteni u magijskom obredu, bi bili razbijeni ili samo ošte#eni nad grobom, a njihovi ostaci razbacani po grobu ili polo'eni uz mrtvaca. Naro!ito je bila uobi!ajena praksa lomljenja ma!eva na više dijelova; u kne'evskim grobnicama ma!evi su redovno polomljeni na više dijelova.691 A na praksu lomljenja ma!eva i koplja, koji su sigurno bili vlasništvo pokojnika, se nailazi veoma !esto i u ratni!kim grobovima.692 690 Kult predaka (mrtvih) je ve# u eneolitu zamijenio stari kult plodnosti kao dominiraju#i aspekt religiozne svijesti. Ali to nije zna!ilo i potpuno išcezavanje ovog mediteranskog kulta, I on je iako je izgubio prvenstvo, ipak našao svoje mjesto u novoizgra"enim religijskim sistemima etni!kih, narodnosnih i kulturnih kompleksa i zajednica metalnog doba. 691 Benac-1ovi#, 1957, 38 692 I u starogermanskom epskom ciklusu o rajnskom blagu, Nibelunzima, Sigurdu i Valkiri ispri!anom u Edama nailazi se na detalj o !arobnom ma!u Gramu, koji je bog Votan poklonio Sigurdovom ocu Sigmundu. Na svojoj samrti Sigmund je Gram ostavio svojoj 'eni, ali prepolovljen napola. I u “Pjesmi o Rolanu”, nalazimo na sli!an detalj . U momentu kada je Rolan shvatio da mu se bli'i kraj, pokušao je da slomi svoj za!arani ma! Dirandal kako on ne bi pao u ruke neprijatelja. Analogije izme"u spomenutih slu!ajeva zabilje'enih zahvaljuju#i narodnoj tradiciji sa obi!ajem lomljenja oru'ja poglavito ma!eva u kne'evskim grobovima i ve#ini ratni!kih grobova su o!igledne. Zna!i osnova ideje o lomljenju ma!eva koji su pripadali velikašima i istaknutim ratnicima le'i u “'elji” posjednika ma!a ili njegovih nasljednika i prijatelja da ma!eve niko više ne mo'e koristiti. Ma!evi su predstavljali najindividualniju vrstu oru'ja usko povezanu sa njegovim vlasnikom. I samim tim je bilo i razumljivo da su oni nosili u sebi i neku specifi!nu magijsku posve#enost, !ak i odre"enu osobnost što se najbolje izra'ava upravo kroz !injenicu da ma!evi nose, kao i li!nosti, imena. Iz ovoga je proizilazilo i vjerovanje po kojem je metafizi!ka posve#enost i osobnost ma!a sa istinskim posjednikom ma!a (i tijelom i duhom) sudbinski i neraskidivo vezana. Lomljenjem bi se pokušavalo sprije!iti i da neko ko nije dostojan toga ili neprijatelj do"e u posjed ma!a i tako iskoristi i njegovu “magi!nu” mo# koja je proslavljala stvarnog vlasnika i ujedno bila i dio i njega samoga. Zna!i vjerovalo se da bi otu"enjem ma!a istaknutog vlasnika, preko 235 Mesihović, Autarijati, 2007 Na postupak sli!an spomenutom autarijatskom obi!aju se nailazi i u slu!aju grobnih priloga u ratni!kim grobovima Skordiska uz koje su prilikom ukopa polagana savijena ili slomljena ili samo djelomi!no ošte#ena koplja.693 Pojava da se polomljeni 'eljezni ma!evi pola'u u grobnice uvijeni u tkanine,694 osvjedo!eno u kne'evskim grobovima Ilijak III,9 i Ilijak II, 1, mo'da ukazuje i na neko ritualno posve#enje oru'ja koje je pripadalo istaknutom pokojniku tijekom samo kultnog izvo"enja prilikom sahranjivanja. Na kraju bi se nad grobom obavila 'rtvena gozba prisutnih (da#a), koja je imala simboliku magijskog opštenja u!esnika gozbe i bo'anstava, odnosne pretpostavljene nadnaravne svijesti. Svjedo!anstvo o postojanju da#e pru'aju nalazi 'ivotinjskih kostiju, fragmenti kerami!kih posuda u kojima su hrana i pi#e donošeni na grob, sve prona"eno u nasipima tumula. Podizanje kamenog vijenca oko tumula, sigurno ima simboli!ko-magijsku vrijednost 'elje 'ivih da svoj svijet koncentri!nim krugovima odvoje od svijeta mrtvih. Sli!an primjer imamo u «Odiseji» (pjevanje XI), u slu!aju kada Odisej silazi u podzemni svijet i u njemu se iscrtavanjem kruga izdvaja (ili štiti?) od sjeni pokojnika koje su došle da piju krv Odisejevih 'rtvi. Znatno je te'e objasniti odnos izme"u prisutnih na!ina sahranjivanja inhumacijom i incineracijom, a posebno pojavu da od kraja VI. st. p. n. e. postepeno sve više ja!a incineracija, da bi krajem V st. p. n. e. postala i vode#i ritus. Razli!iti na!ini sahranjivana (skeletno i spaljivanjem) su vjerojatno proizvodi razli!itih shva#anja o odnosu 'ivota i smrti, zagrobnom 'ivotu i duhu predaka, ali mo'da i 'elje da se ostaci ratnika stradalog u udaljenijim zemljama, sahrane na mati!noj nekropoli po svim pravilima autarijatskog pogrebnog ritusa. Time bi se duh pokojnika zadr'ao u kraju iz kojeg poti!e, a ne bi bio ostavljen da besciljno «luta» po nepoznatim zemljama tra'e#i svoj smiraj. Polo'aj humki u neposrednoj blizini naselja upravo ukazuje da se fizi!kom smr#u u svijesti nosilaca glasina!ke kulture ne prekida veza izme"u 'ivih srodnika i pokojnika, !iji duh «posmrtno» još boravi u blizini zajednice i indirektno mo'e da uti!e na 'ivot zajednice ili svakog njenog ponaosob !lana. Pa'nja koja je prilikom sahranjivana, poklanjana istaknutim pokojnicima ukazuje i na postojanje kulta herosa (χερωσα), odnosno postupnom pretvaranju istaknutih predaka u mitske heroje, polubo'anstva. magijskog posve#enja ma!a i dio vlasnikovog duha bio otu"en i iskorišten u druge svrhe mo'da i protiv sopstvenog naroda. 693 Todorovi#, 1968, 28-35; Papazoglu, 1969, 346, fus. 48; 390 Skoridsci su, sigurno iz ritualnih razloga, kada su stigli u jednom od svojih pohoda do Jadrana u more bacali savijena koplja. 694 1ovi#, 1979, 148-149; Na ma!u iz Ilijaka, III,1 su se sa!uvali i ostaci drvenih korica, 236 Mesihović, Autarijati, 2007 U fazu IV b, odnosno VII. st. p. n. e. datiraju se i kultna kolica sa Glasinca (slika 206). Predstava vodenih barskih ptica na kutnim kolicima, povezuje se sa kultom sunca, odnosno bo'anstvom sunca.695 Funkcija ptica je da vuku kola, koja su modifikacija sun!eve barke, ne na zemlji, nego na nebeskom svodu.696 Vjerojatno su tijekom prakti!nog izvo"enja rituala kultna kolica slu'ila i kao posuda (odnosno jedna od ptica ustvari je predstavljala posudu) za materiju korištenu u ritualu,697a onda bi bile ostavljane sa tom materijom ili ne sa pokojnikom kao njegov grobni prilog. Predstave barskih ptica-selica uvijek se vezuju sa sun!evim kultom, tj. vjerovanjima vezanim za godišnje cikluse, cikli!nim slabljenjima i ja!anjima sunca. U vezu sa solarnim kultom mogli bi biti povezani i crte'i na stijeni u Slijebu kod Višegrada (Stijena pod pismom); geometrijski ljudski likovi u polo'aju koji najvjerojatnije prikazuje kultni ples i svastike koje su tako"er sun!ev simbol. Za crte'e sa ostala dva lokaliteta gdje su isto prona"ene slikarije na stijenama, ne bismo mogli na osnovu njihovog sadr'aja sa sigurnoš#u da govorimo da su i one bile isklju!ivo u slu'bi solarnog kulta.698 Pored barskih ptica-selica i predstave svastike simboliziraju Sunce koje se nalazi u pokretu, a njihovi prikazi se dosta !esto nalaze u okvirima autarijatsko-«glasina!ke» ekumene. Najbolje primjere izrazito naglašenog predstavljanja svastika imamo na nalazima narukvica od metalnog lima, kao na primjerima iz Mioši#a III, Potpe#ina XXIV, i pojaseva «mramora!kog» tipa iz samog Mramorca, iz Um!ara te zlatnih pojasa i naušnica iz vladarskog groba u Novom Pazaru.699 U slu!aju 695 O barskim pticama-selicama kao solarnim simbolima u prapovijesnoj i protohistorijskoj Europi v. Stip!evi#, 1981, 23-29; 1ovi#, 1984, 127-128; Kuko!, 2003 696 1ovi#, 1976, 303 697 O detaljnijem prikazu (s tehni!kog i umjetni!kog aspekta) Kultnih kolica sa Glasinca v. 1ovi#, 1976, 302-303; 1ovi#, 1984, 154-155 Oblik kultnih kolica je izgleda bio prili!no prisutan u op#e-kulturnom razvitku u halštatskom razdoblju, o !emu svjedo#i i nalaz kultnih kolica iz Strettweg-a u Štajerskoj (Torbrügge, 1969, 122; 147-148; Arheologija, Gavela, 1997, 5354), ali koji je izgleda za razliku od glasina!kih kultnih kolica bio primarno posve#en nekom 'enskom bo'anstvu. Lijep primjer kultnih kolica posve#enih sun!evom kultu imamo i u bron!anim Sun!evim kolima iz Trundholma iz Danske sa konjem i okruglom plo!om na !ijim je objema stranama apliciran sun!ev kolut od iskucana zlatnog lima (o tome i uop#e sun!evim kolicima v. Torbrügge, 1969, 120-122; 146-148). 698 Stratimirovi#, 1891, 285-286; Stip!evi#, 1981, 18 699 Vrlo izra'en motiv svastike, sli!an onim ilirsko-“glasina!kim” tipovima nalazi se na no'noj plo!i zlatne jednopetljaste fibule gr!ke arhajske provinijencije koja se datira oko 700. god. p. n. e. i nalazi se u British Museum u Londonu (v. fotografiju u Hafner, 1969, 72), što ukazuje na veze ilirsko-„glasina!kog podru!ju“ sa gr!kim svijetom, koje u sebi nose ne samo materijalnu, nego i neke elemente duhovne kulture. Na ilirskom podru!ju, motiv svastike i to vrlo zanimljiv je prona"en u Donjoj Dolini i to na glinenom ognjištu. (Wilkes, 2001, 255). Prikazi svastike na ilirskom podru!ju sre#u se i u kasnoj antici, i to na reljefu sa nadgrobnog 237 Mesihović, Autarijati, 2007 pojasa iz Mramorca imamo stilizirane prikaze koji se sastoje od !etiri svastike me"usobno veoma spretno uvezane u jednu svastiku, !ime se izgleda ovalope!uju sunce i njegove zrake u punoj svojoj snazi. Podudarni prikazi se nalaze i na primjerku iz Um!ara te na novopazarskom pojasu. U slu!aju narukvice iz Potpe#ina i zlatnih naušnica iz Novog Pazara svastika se prikazuje u svom klasi!nom obliku. Prikaz iz Mioši#a opet sa svoje strane je nešto ve#i i «elasti!niji» od klasi!nih prikaza svastike. I na materijalu iz Atenice se nalaze prikazi svastike.700 Na tragove solarnog simbolizma se nailazi i u prikazima trikvetruma (koji ima tri kukasta kraka), ali sa krakovima u vidu spirala, a ne izlomljenih pod pravim uglom, na dvije potkoljenice iz groba Ilijak, III, 9.701 Na spomenutim knemidama, pored trikvetruma, se nailazi i na obilje drugih solarnih simbola, obilje'enih kru'nicama koje se i same sastoje od niza paralelnih kru'nica u okviru i preko kojih se nalaze kri'evi razli!itih oblika sa u ve#ini slu!ajeva ispup!enjima u sredini.702 1ini se da je vlasnik knemida iz Ilijaka III, 9, ili oklopa iz kojih su prepravljene i na ovaj simboli!ko-ornamentalni na!in izra'avao veliki stupanj religiozne pripadnosti kultu sunca, odnosno odgovaraju#em bo'anstvu, a mo'da je i sam bio, u odnosu na ostale svoje suplemenike, više upu#en i posve#en u rituale kulta. I knemide sa Rajinog Brda i Ilijaka II,1 su na sebi imale veliki broj simetri!nih kru'nica sastavljenim od dvije kru'nice i jednog okruglog ispup!enja u sredini, ali su spomenuti parovi knemida ipak siromašniji i po broju i po raznovrsnosti tipova kru'nica i drugih solarnih simbola u odnosu na par iz Ilijaka, III, 9. Potrebno je podsjetiti da se «ilija!ki» simboli!ki prikaz sunca u vidu trikvetruma datira u stolje#e-dva prije svih do sada spomenutih prikaza svastika u klasi!nom obliku koje izgleda da karakteriziraju autarijatsko-«glasina!ku» kulturu tek od kraja VI. st. p. n. e. Po mišljenju A.Stip!evi#a pojava klasi!nog oblika svastike na objektima koji poti!u iz BiH i Srbije rezultat je prodora «gr!kih kulturnih i uop#e duhovnih elemenata u unutrašnjost ilirskih zemalja».703Sve navedeno na najbolji na!in dokazuje da je autarijatska populacija poštovala Sunce kao jedno od najbitnijih bo'anstava.704 spomenika iz Zenice datiranog u kasnu antiku, u vrijeme prodora krš!anstva, gdje se vide predstave svastike na odje#i predstavljenih muškaraca. 700 Stip!evi#, 1981, 19 701 Stip!evi#, 1981, 18; Stip!evi#, 1989, 138 702 Ornamentalni oblici ovih kru'nica i kri'eva su potpuni podudarni sa prikazima kru'nica i kri'eva na pojedinim primjercima pojasnih kop!i iz IV c-1 v. npr. slike 81-82; što bi bio najbolji pokazatelj da se nastanak Ilijak III, 9 ne mo'e datirati u periode ranije od prvog dijela razvitka faze IVc-1, kao što je to na primjer u!injeno u katalogu Glasinac II, gdje je ovaj kne'evski grob uvršten u fazu IV b. (Benac-1ovi#, 1957, 31-39) 703 Stip!evi#, 1981, 19-20 704 O solarnim, lunarnim i simbolima vatre kod Ilira v. više Stip!evi#, 1981, 16-47; Isto, 1989, 145-149 238 Mesihović, Autarijati, 2007 Prikazi svastike sa pojasa iz Novog Pazara, Mramorca i Um!ara su ljepši i dekorativniji, sa!injeni su od više redova sitnijih ispup!enja u odnosu na «klasi!ne» prikaze iz Potpe#ina, XXIV i sa naušnica iz Novog Pazara. Ali izuzev ovih zanemarljivih razlika pojasevi iz Mramorca, Um!ara i Novog Pazara pokazuju visoki nivo sli!nosti, kako u samoj izradi tako i u dekorativnim elementima, što bi sugeriralo da su ovi pojasevi sigurno slu'ili za neku odre"enu namjenu. Prisustvo svastikasimbola«vje!nog sunca» na svim spomenutim objektima od metalnog lima navodi nas na pomisao da je njihova upotreba ujedno pored vladarskih insignija ozna!avala i odre"eni polo'aj u okvirima religijske hijerarhije Autarijata, Sami pojasevi «mramora!kog tipa» su potpuno neadekvatni zbog svoje metalne krutosti i te'ine da slu'e kao obi!ni odjevni predmet. Oni su nesumnjivo svrhu svoga postojanja morali imati u druga!ijoj upotrebi, zna!i bili su nošeni samo u specijalnim prilikama najvjerojatnije ceremonijalnog religijsko-magijskog karaktera. Mogu#e je tako pretpostaviti da je u li!nosti autarijatskog vladara bila objedinjena i institucija vrhovnog sve#enika,705 što ne bi trebalo biti nimalo strano nivou društvenog razvitka na kojem su se nalazili Autarijati u protohistorijskom razdoblju,706 i tako bi ovi pojasevi !inili i dio sve#eni!ke ode'de, u onim trenucima kada bi vladar u sklopu obnašanja svoje funkcije vrhovnog sve#enika u!estvovao u religioznom ritusu. Dio sve#eni!ke ode'de vjerojatno su !inile i naušnice 705 Sa svakom religioznom sviješ#u su neizostavno povezani i pojedinci koji je tuma!e, brinu o kultu i magijskim ritusima. Nekada to ostane samo u sferi posebnog duhovnog autoriteta jednog ili više pojedinaca, ili se institucionalizira !ime nastaje posebni sve#eni!ki stale' ili sloj, bez obzira da li je potpuno posve#en samo u religijske misterije ili je imao jedino on monopol na obavljanje odre"enih religijskih rituala i tuma!enje religije. Da li je i me"u Autarijatima postojao izvjesni sloj stanovništva koji je bio specijaliziran samo za obavljanje religioznih obreda i da li je bio insistucionaliziran, na osnovu raspolo'ive izvorne gra"e (i pisane i materijalne) za sada ne mo'emo govoriti. Za razliku od Autarijata za Meze, Tra!ane i Gete imamo posvjedo!eno postojanje jednog sloja stanovništva koji se posvetio pobo'nosti, ispunjavanju du'nosti religije, obavljanju magijskih rituala, !ak i uzdr'avanju od nekih 'ivotnih potreba i od nekih vrsta hrane. Ti sve#enici ili samo religijski posve#enici spominju se u izvorima pod razli!itim nazivima ϑεοσεβεῖς, καπνοβᾴται, κτίσται, sacerdos, pii. ( Strabon, pozivaju#i se na Posejdonija; Jordanes, Gethica, X, 53 pozivaju#i se na Kasija Diona) 706 I gr!ki basileusi homerskog doba i rimski kraljevi su bili vrhovni sve#enici u zajednicama kojima su vladali, i nakon svrgavanja kraljevske vlasti u nekim gr!kim gradovim i Rimu tragovi kraljevskog vrhovništva nad sve#eni!kim sistemom sa!uvali su se u nazivima vezanim za sami vrh sve!eni#ke hijererahije. Npr. arhont basileus u Ateni ili Regia (od latinskog rex-kralj), zgrada u kojoj je boravio pontifex maximus—vrhovni sve#enik starorimske religije. Ovo na neki na!in tvrdoglavo pre'ivljavanje kraljevskih naziva za u sistemima sve#eni#ke hijerarhije, i to stolje#ima nakon prelaska na ne-monarhijske sisteme politi!kog organiziranja ukazuje na duboku povezanost protohistorijske institucije vrhovnog sve#enika i religije, odnosno njenog odr'avanja i brige o njoj., koja je izgleda bila najja#a u donosu na ostale funkcije i institucije koje je obnašao kralj, knez ili vladar homerske Gr!ke, predrepublikanskog Rima i ostatka protohistorijske Europe. 239 Mesihović, Autarijati, 2007 istog oblika i ukrašenih na isti na!in kao «mramora!ki» pojasevi, o !emu svjedo!e primjerci (par zlatnih naušnica) prona"eni u Novom Pazaru, a koji su nesumnjivo pripadali istoj osobi u !ijem su vlasništvu bili i novopazarski zlatni pojasevi. Da je u li!nosti kneza/vladara bila objedinjena i vrhovna sve#eni!ka institucija dokazuje i nalaz astragalnog pojasa u Ararevoj gromili, koji je najvjerojatnije slu'io osobi !iji su spaljeni ostaci sahranjeni u ovom tumulu kao bitan detalj u 'ivotu ili u slu'bi koju je obavljao, !im se uostalom našlo za shodno da se i on ostavi u grobu. Ako je ova pretpostavka to!na, onda bismo mogli tvrditi da je, a upravo zbog izra'enog prisustva svastika, vrhovno bo'anstvo kod Autarijata moralo na neki na!in biti povezano sa suncem, a što ima smisla kada se ima u vidu koliki je zna!aj, a na osnovu potvrda iz drugih nalaza, sunce igralo u duhovno-religioznom sistemu Autarijata.707 Patrijarhalna sredina kao što je bila autarijatska teško bi mogla zamišljati svoje vrhovno bo'anstvo kao 'enu, tako da bismo mogli zaklju!iti da je autarijatsko vrhovno bo'anstvo ili bar bo'anstvo koje je bilo najviše poštovano u autarijatskoj sredini bilo muško bo'anstvo koje je na neki na!in bilo povezano sa vjerovanjem u sunce i svjetlost koja budi 'ivot (mogu#e je da su Autarijati identificirali to bo'anstvo i sa samim suncem ili je ono samo bilo njegov atribut). Sun!ev kult je bio izrazito prisutan i u srednjobosanskoj kulturi, gdje njegove predstave nalazimo u plastici.708 Na jednom od !uvenih stubastih idola iz Poda, ljudski lik je zamijenjen predstavom sun!eva diska.709 Na izra'enu prisutnost kulta sunca nailazi se i na podru!ju narodnosnih i kulturnih zajednica Mezeja i Oserijata u sjeverozapadnoj Bosni, gdje se manifestirao u vidu !estih !estih prikazivanjem sunca i njegovih atributa u vidu ovalnog diska, to!ka, svastike i predstavama vodenih ptica.710 I u Lukavcu kod Tuzle na"eni su dijelovi jedne bron!ane posude koja je, ako je suditi po sa!uvanim fragmentima, bila ukrašena stiliziranim predstavama sun!evih kola 707 Naslikani ili u plastici predstavljani motivi i prikazi nekada mogu imati i primarnu narativnu funkciju, a tek onda i estetsku ili samo simboli!ku, zna!i oni mogu biti i neka vrsta izra"ene ili naslikane poruke koju je njen tvorac ili naru!ilac 'elio ostaviti. Zato je potrebno prona!i “klju!” za dešifriranje te narativne umjetnosti koja slikana nešto pripovjeda ili samo 'eli da neku informaciju ili posve#enost preko tih simbola, a !ije zna!enje i pojmovna sadr'ina je naru!iocima, tvorcima i nositeljima predmeta sa tim “porukama u motivima” je jasna i poznata, iska'e i istakne. Nepoznavanje kulture pismenosti je samo dodatno doprinosilo razvitku takve narativne umjetnosti, jer se preko nje izra'avala ona ljudska 'elja da se nešto iska'e i prenese u trajnijem obliku, i da svoje i kolektivno sje#anje ili svoje 'elje, posve#enosti i stavove na neki na!in materijaliziraju u obliku i formi. 708 1ovi#, 1976, 210 709 Sli!an prikaz imamo i kod Peonaca koji su simboli!ki predstavljali Sunce, tj. bo'anstvo koje on simbolizuje u obliku malog diska pri!vrš!enog na visoku motku. Stip!evi#, 1981, 17 710 1ovi#, 1976, 173-174 240 Mesihović, Autarijati, 2007 sa vodenim pticama i sun!evim diskom.711 Imaju#i u vidu nalaze figura ptica koji su pripadali vu!edolskoj kulturi, a koje su isto nedvosmisleno bile posve#ene kultu sunca koji je egzistirao u okvirima spomenute kulture, 712 mo'da bismo mogli postaviti smjelu pretpostavku po kojoj mo'da «autarijatski» kult sunca vu!e svoje porijeklo iz onog oblika solarnog kulta !iji su nosioci bile zajednice koje su pripadale širem «vu!edolskom kulturnom krugu». Sun!ev kult je u jugoisto!noj Bosni, ako je suditi po nalazu kupastog dugmeta sa zvjezdanim ukrasom, bio osvjedo!en još u srednjem bron!anom dobu.713 Ina!e kult sunca, iako je prisutan od najranijih vremena kao jedna od op#ih religioznih tendencija, svoj vrhunac do'ivljava tijekom bron!anog doba, da bi u slu!aju Egiptu do'ivio i brzu i suštinsku transformaciju u monoteisti!ku religiju, što na najbolji na!in pokazuje slu!aj kratkotrajnog eksperimenta faraona Aknatona IV. Astragalni prikazi na pojasevima pokazuju da nije samo sunce od nebeskih tijela bilo predmetom religiozne svijesti. Astragalni pojasevi iz jugoisto!ne Bosne i jugozapadne Srbije su stariji i nešto slo'enijih oblika od onih prona"enih u Donjoj Panoniji, koji na osnovu toga sigurno predstavljaju izdanak ne samo materijalne nego i duhovne kulture Autarijata koja se širila i preko krajnjih granica koje je zahvatila ekspanzija ovog ilirskog naroda, u ovom slu!aju i na prostore sjeverno od Save. Na jednom dugmetu iz Talina primje#uje se dodatak u vidu polumjeseca (zajedno sa još dva simbola-koncentri!nim kru'nicama i dvostrukom sjekirom), što bi ukazivalo i na eventualnu prisutnost lunarnog kulta.714 Izvjestan putokaz ka rasvjetljavanju religijskog 'ivota, mogu pru'iti i dokazi o kontaktima sa gr!kim svetilištima i proro!ištima. Sigurno je o'ivljavanje trgovinskih i drugih kontakata sa gr!kim svijetom, a posebno dodir sa njegovim razvijenim religijskim sistemom imalo velikih posljedica i na religioznu svijest Autarijata. U Delfima, Dodoni, Olimpiji, Herinom hramu na Korintskoj prevlaci i u svetilištu Artemide Ortije u Sparti su prona"eni i mnogobrojni nalazi votivnih darova «glasina!kog» tipa, veoma sli!ni ili !ak identi!ni sa onim elementima koji su karakteristi!ni za mati!no autarijatsko podru!je715. Na primjer, jedan 'eljezni ma! «glasina!kog» tipa prona"en je u Delfima. Ono što je zanimljivo jeste da oru'je predstavlja samo mali dio toga materijala. Bilo je daleko više igala, fibula, perli, privjesaka, narukvica i ostalog nakita. Na osnovu toga se mo'e postaviti teza da se kod stanovnika autarijatskog narodnosnog i kulturnog podru!ja, u kasnijim razdobljima razvijao religijski sistem sli!an onim sistemima 711 1ovi#, 1976, 174 712 Dimitrijevi#, 1979, 295; Isto, 1984, 122 713 Benac-1ovi#, 1956, 27 714 Truhelka, 1890, 78;Stip!evi#, 1981, 30 715 1ovi#, 1976, 293; Isto, 1984, 175; Isto,1987, 638 241 koji su postojali kod ve#ine Mesihović, Autarijati, 2007 mediteranskih naroda, i da je i kod Autarijata došlo do interpretacije njihovih bo'anstava po modelu Intrepetatio Greaca, jer bi jedino u tom slu!aju bilo mogu#e da se bo'anstvima u gr!kim hramovima od strane autarijatskih i drugih ilirskih posjetilaca prinose darovi. Intrepetatio Graeca je sigurno najviše zahvatila i preoblikovala samo onaj « oficijelni» vid autarijatske religije predstavljen u sistemu glavnih bo'anstava i svetilišta, dok je mnogo manji uticaj imala na pu!ka svakodnevna vjerovanja. Ako bismo pretpostavili, kako je ve# re!eno ranije, da je autarijatsko vrhovno bo'anstvo bilo povezano sa kultom suncem, ne bi trebalo da nas !udi da je u Apolonovom hramu u Delfima prona"eno dosta zavjetnih darova «autarijatske» provenijencije. Apolon kao jedno od najva'nijih gr!kih bo'anstava je bio povezan sa !itavim nizom atributa i kultova, od kojih u prvom redu dolazi u obzir kult sunca,716 Od VI. st. p. n. e. Apolon se poistovje#uje s Helijem i postaje i bo'anstvo Sunca. On je i prije VI. st. p. n. e. bio bo'anstvo svjetlosti i sjaja, ali one duhovnih a ne elementarnih, zbog !ega je i nosio uz svoje ime i epitet Sjajni (Φοῖβος). U ovom kontekstu ne bi trebalo zanemariti ni Apijanov podatak u kojem se kao bo'anstvo koje ka'njava Autarijate zbog po!injenih grijeha (istina indirektno) spominje upravo Apolon,717 Izgleda da je Intrepetatio Greaca718 u ovom slu!aju u periodu od kraja VI. st. pa do kraja IV. st. p. n. e. odigrala ulogu identifikacije autarijatskog vrhovnog bo'anstva sa Apolonom, što su izgleda prihvatili i sami Autarijati, bar oni koji su dolazili u dodir sa Grcima.719 Barske ptice se u gr!koj mitologiji upravo naj!eš#e nalaze u mitovima vezanim za Apolona, a veze izme"u Apolona i solarnog/solarnih bo'anstva/bo'anstava kod zapadnobalkanskih naroda su vrlo prisutne i raznovrsne.720 Na Balkanu i Podunavlju je i u protoilirskom bron!anodopskom razdoblju solarno bo'anstvo igralo veliku ulogu, a njegovi prikazi kao na primjer onom iz Dupljaje (dubova!ko-'utobrdska kultura) gdje se susre#e kako stoji na glinenim kolicima koje vuku barske ptice vrlo je sli!an predstavi Apolona koji voze#i kolica koja vuku barske ptice odlazi u vrijeme zime u zemlju Hiperbojaca, da bi se tek na prolje#e vratio donose#i svjetlost i toplinu.721Vjerojatno su ilirska i gr!ka bo'anstva koja predstavljaju sunce i njegovu snagu imala zajedni!ko neko indoeuropsko proto-solarno bo'anstvo koje je nakon 716 Apolon je izgleda identifikovan i sa egipatskim Horusom, Graves, 1999, 68; Srejovi#-Cermanovi#, 1989, 40 O Apolonu v. Graves, 1999, 64-69; Srejovi#-Cermanovi#, 1989, 38-42 717 App. Ill. 4 718 O intrepetatio Greaca i Romana epihorskih zapadnobalkanskih bo'anstava v. 1ovi#, 1976, 210 719 U rimsko doba, Partheni naseljeni oko današnjeg U'ica su jedno od svojih bo'anstava identifikovali sa Jupiterom. CIL III, 8353; CIL III, 14 613; Patsch, 1938, 439-443 720 Stip!evi#, 1981, 23;26 721 Torbrügge, 1969, 146-148; Stip!evi#, 1981, 23-25 242 Mesihović, Autarijati, 2007 razdvajanja proto-gr!kih i proto-ilirskih zajednica u svakoj od njoj slijedilo razli!ite razvojne faze i simbioziraju#i se više-manje sa autohtonim kultovima i javivši se u 'eljeznom dobu pod razli!itim imenima. Ali od VI. st. p. n. e. uslijed ekspanzije gr!ke materijalne i duhovne kulture, dolazi pod «krovom» Intrepetatio Graeca do «sjedinjena» ovih balkanskih solarnih bo'anstava koje se otada smatralo kao jedno te isto bo'anstvo. Uostalom nalazi stubastih idola iz Poda !iji se nastanak datira u VI. ili V. st. p. n. e. dokazuju da je kod nosilaca srednjobosanske kulturne grupe bio ve# razvijen onaj stupanj religijske svijesti koji je antropomorfizirao i zamišljao bo'anstva u ljudskom liku, u našem slu!aju arheološki dokumentirano upravo za bo'anstvo vezano za kult sunca.722 Pa ako je to potvr"eno kod zajednica koje su bile susjedi i nalazile se na sli!nom nivou razvitka sa Autarijatima, i to za vrijeme zenita autarijatske egzistencije, mogli bismo našu ve# spomenutu pretpostavku o antropomorfnom vrhovnom bo'anstvu kod Autarijata postaviti na nešto !vrš#e temelje. Iz pisane gra"e raspola'emo samo sa jednim podatkom koji bismo mogli dovesti u vezu sa autarijatskim religioznim 'ivotom. Po Nikoli iz Damaska Autarijati, kada su u pokretu, vjerojatno misle#i na ratni!ki pohod ili povla!enje, ubijaju svoje onemo#ale vojnike ili teško ranjene ratnike kako ne bi pali u ruke neprijatelju. Ubijanjem svojih teških ranjenika i onih koji su bili nesposobni da slijede glavninu snaga istim tempom, i uop#e svih onih koji nisu bili u stanju da nastave put, Autarijati su spre!avali da njihovi sunarodnici 'ivi padnu u ruke neprijatelja, budu izlo'eni mu!enju i i'ivljavanju što je kod primitivnih naroda uvijek povezano uz neki religijski ritual i misteriju, ili budu 'rtvovani neprijateljskim bogovima !ime bi, smatralo se, pove#ala mo# protivnika.723 Doktrina o ubijanju svojih onemo#alih vojnika, onda kada se Autarijatske snage nalaze u brzom pokretu, imala je razloge svoga postojanja i u op#em interesu da još uvijek 'iv, ali potpuno nemo#an pojedinac svojim stanjem ne uspori sam pokret !itave vojske i ugrozi njenu manevarsku sposobnost i time dovede u opasnost planiranu koncepciju pokreta, 'ivote ve#ine vojnika i uspjeh poduhvata. Sa slabljenjem vojne sposobnosti i sigurnost !itave zajednice, uklju!uju#i i nebora!ko stanovništvo dolazi u pitanje. Ova doktrina je, i pored mogu#ih opravdavanja za nju a koja se mogu izvesti sa stanovišta realne i date situacije, ipak sa moralnog stanovišta vrlo upitna u svim periodima ljudske egzistencije. Zbog prevazila'enja ove moralne 722 1ovi#, 1976, 210-211 723 Nic. Dam. 115, J. Ovaj tip 'rtvovanja i samo'rtvovanja registriran je i kod Gala koji su ubijali svoje ranjenike koji nisu bili u stanju da ih slijede. Paus. X, 23, 6. Masovno 'rtvovanje je bilo naro!ito izra'eno za vrijeme Judejskog ustanka 66 - 73. god. n. e. kada su zeloti uvijek kada bi bili suo!eni sa porazom, vršili masovno samoubistvo. Josip Flavije, Judejski rat 243 Mesihović, Autarijati, 2007 nedoumice a i da bi doktrina mogla biti provo"ena uz što manje protivljenja pa i otvorenog suprotstavljanja, i Autarijati su kao uostalom i svi drugi narodi i pojedinci tijekom !itave povijesti, morali da ovakve !isto svjetovne potrebe objašnjavaju nekim magijskim zahtjevima i nadzemaljskim interesima koje su po svojoj suštini iznad bilo kakvih ovozemaljskih potreba, shva#anja i dilema. Kao takve, te magijske, nadzemaljske potrebe se moraju bespogovorno izvršavati, bez postavljanja pitanja ili dovo"enja u sumnju, jer one se same po sebi ne mogu objasniti bilo kakvim razumnim rješenjima niti su podlo'na svjesnom i logi!kom shva#anju, jer ona su takva kakva su i moraju se izvršiti. Kao što vidimo jedna !isto svjetovna potreba tra'i da bi mogla biti primijenjena stvaranje nadzemaljskog, nekog drugog svijeta u kome vladaju neke druge zakonitosti, koje !ovjek ne mo'e i ne#e nikada mo#i spoznati niti mu je uop#e odre"eno da ih u potpunosti shvati i spozna. Taj novi izmišljeni svijet postoji u stvari samo u religijskoj svijesti odre"ene zajednice i slu'i samo kao opravdanje za neke postupke ili za neke pojave u stvarnom svijetu i dogma o njegovom postojanju nalazi se u samim osnovama na kojima po!iva velika ve#ina religija. Ovo spomenuto agnosti!ko shva#anje religije, tj. vjere je u slu!aju Autarijata le'alo upravo u suštini autarijatskog opravdanja za izvršavanje dogme o ubijanju svojih drugova koji su potpuno onemo#ali. I baš u slu!aju Autarijata mo'emo nai#i na primjer kako zbog jednog bezosje#ajnog, ali u odre"enim momentima neophodnog !ina, nastaje religiozna dogma koja bi trebalo da u!ini lakšom izvršenje toga !ina. Tako se i sam !in ubijanja svojih sunarodnika i ratnih drugova, mo'da i !lanova sopstvenog roda ili porodice, mogao amnestirati u smislu da su izvršavane viši, nadzemaljski interesi. Time bi se ujedno sprije!ilo i postavljanje nekih vrlo neugodnih pitanja ali bi sigurno olakšavalo i savjest onih koji bi taj !in 'rtvovanja izvršavali ili ga podsticali i odobravali. U suprotnom, krajnja konzekvenca bi moglo biti potresanje ustaljene strukture (na kojoj po!iva autarijatska zajednica) i va'e#eg poretka. S druge strane ovaj podatak govori da je kod Autarijata ipak bilo prisutno 'rtvovanje ljudi. Jer ako su bili u stanju da ubijaju svoje nemo#ne vojnike kako bi se obezbijedila sigurna egzistencija ostatka zajednice i sprije!ilo njihovo korištenje u magijskim i religijskim obredima suparni!ke strane, onda bi oni bili u stanju i da u svojim obredima u ime religioznih vjerovanja ( a na osnovu gore spomenutih postavki o neobjašnjivosti nadzemaljskih interesa) u sile koje osiguravaju opstanak njihove zajednice 'rtvuju ljude. O nekoj vrsti 'rtvovanja ljudi ukazuje i kne'evski tumul u Ararevoj gromili te vladarski tumuli iz Atenice, Pilatovi#a i Pe!ke Banje, gdje su u sekundarne tumule ili grobnice bili namijenjene za sahranjivane sluge (u slu!aju Arareve gromile)724 i 'ena, koji su sahranjeni u istom vremenu kad i pokojnik u glavnom tumulu/grobu. 724 1ovi#, 1979, 161 244 Mesihović, Autarijati, 2007 Samim tim je mogu#e pretpostaviti da u periodu faze IVc-2 imamo potvr"ene slu!ajeve 'rtvovanja ljudi, u našim slu!ajevima 'ena (supruge ili robinje-prile'nice), sluge ili neke druge osobe koja bi trebala da nastavi svoje daljnje «postojanje» uz, prati i slu'i, kneza/vladara na njegovom «putu» ka i daljnjem «postojanju» u zagrobnom 'ivotu.725 Srtvovanje ljudi bogovima kako bi se oni umilostivili i zadovoljili te time osigurali uspješnost odre"ene akcije, je jedan od najstarijih obrednih ritusa. Za razdoblje istovremeno sa egzistencijom Autarijata 'rtvovanje ljudi je bilo prisutno kod Geta, gdje se njihovom bo'anstvu Zamolkisu 'rtvovao jedan !ovjek svake pete godine, kako bi svome bogu prenio 'elje, molbe i nade svoga naroda.726 Stjepan Bizantinac dodaje ovome da je kod Geta postojao obi!aj i da se na grobu umrlog muškarca zakolje njegova najdra'a 'ena.727 Skordisci su svojim bogovima prinosili na 'rtvu ratne zarobljenike.728 Lukijanov sholijast, komentiraju#i stihove iz Farsalije, spominje da se ljudska 'rtva keltskom bo'anstvu Teutatesu bacala naglava!ke u kazan pun vode da se tamo udavi.729 Na kotlu iz Gundestrupa, za koji se pretpostavlja da poti!e iz Skordi!ko-keltske sredine, prikazuje ritualno 'rtvovanje !ovjeka na na!in koji opisuje Lukijanov sholijast, pred polazak vojske u ratni pohod (slika 207).730 Uz tumul II u Atenici otkriveni su sigurni tragovi ritualnog 'rtvovanja prije samog !ina sahranjivanja, jednog broja 'ivotinja (pas, dvije divlje svinje, tri tura)731. Srtvena konstrukcija iz Atenice sa jugozapadne strane nepravilnog !etverokutnog oblika, sastavljena je od 4 pravokutna 725 Da je 'rtvovanje ljudi, u ovom slu!aju 'ene (supruge ili prile'nice) bilo prakticirano na zapadnom Balkanu i u znatno ranijim periodima kada su se Indoeuropske zajednice tek ustalile na spomenutom prostoru, mo'da dokazuje i otkopani protokne'evski grob (nazvan «Grobnica bra!nog para») sa «Gradca na Vu!edolu», u kome se uz muški skelet, nalazi i 'enski. Vjerojatno su obje li!nosti sahranjene u isto vrijeme, što bi sugeriralo da je nad 'enom izvršeno ritualno 'rtvovanje, kako bi svome suprugu bila «suputnik» i na putu u zagrobni svijet. Dimitrijevi#, 1979,284- 285; Garašanin D, 1970, 132-136 726 Herod. IV, 94; Ovidije, ex. Ponto, 9, 84 727 Steph. s.v Γετια 728 Papazoglu, 1969, 385; 390 729 Ruf. Fest. IX; Flor. I, 39; Amm. Marcel. XXVI, 4,4; Just. XXVI; 2,2 I; Lucani Commenta Bernensia, ad Phars I 445, sq. Za druge Keltske narode imamo svjedo!anstvo o 'rtvovanju ljudi, Cezar, De Bello Gallico, VI, 16-17; VI, 19, 4; Tac. Ann. XIII, 57, 3; Pomponije Mela, III, 2. Germani su poslije Teutoburške bitke 'rtvovali rimske zarobljenike (poglavito visoko rangirane oficire-vojne tribune i više centurione). Pojedini germanski narodi, kao Semnoni, sude#i po Tacitu (Ger. 39) su prinosili redovitu ljudsku 'rtvu. Prinošenje ljudskih 'rtava i to germanskoj boginji Nerti, Tacit (Ger. 40) spominje i za neke druge germanske narode i zajednice. I ubijanje zarobljenih neprijateljskih vo"a poslije trijumfa u Rimu je ostatak drevnog ritusa 'rtvovanja bogu Marsu ratnih zarobljenika. 730 Drexel, 1915, 30; Papazoglu, 1968, 47 i d.; Isto, 1969, 346; 357; 387- 388; 731 Jovanovi#, 1979 B, 64 245 Mesihović, Autarijati, 2007 prostora obilje'ena trakama od slojeva bjelutka.732Istureni i srednji prostor nisu imali oznake, dok su isto!ni i zapadni sadr'avali 13, odnosno 9 simetri!no raspore"enih 'rtvenika obilje'enih jamama, tj, sa po jedan 'rtvenik u sredini i 12, odnosno 8 'rtvenika okolo pravokutnika. Kao što vidimo u slu!aju ateni!kog 'rtvenika primje#uje se i izvjesna simbolika brojeva, koja je mogla imati kultnu ulogu u smislu htoni!kog karaktera.733 Srtvenici razmjera izme"u 0,70 m do 1 m na"eni su i na nekropoli Romaja, a 'rtvena konstrukcija je na"ena i u Pilatovi#ima.734 Objekti koji bi na simboli!ki na!in sugerirali prisustvo kulta zmija, raširenog i karakteristi!nog za ilirsko podru!je, na autarijatskom prostoru se ne nalaze u velikom broju.735 Tako samo se nailazi na narukvice iz zap. Srbije i Bosne sa završecima u obliku zmijskih glava. Najreprezentativniji primjerak je narukvica iz Mramorca napravljena od zlata i ukrašena s 5 uzdu'nih rebara (slika 208).736Sli!an primjerak reprezentativne narukvice samo sa spojenim zmijskim krajevima na"en je i u Pe#koj Banji (slika 208). Zanimljivo je spomenuti da su ova dva primjerka prona"ena na krajnjim to!kama autarijatske ekspanzije na istok, i to prvospomenuta narukvica na sjeveroisto!nom pravcu, a drugospomenuta na jugoisto!nom pravcu. Narukvice sa krajevima u obliku zmijskih glava prona"ene su i u Novom Pazaru i Mramorcu. Mogu#e je da su i prikazi jelena na knemidama iz kne'evskog groba na Rajinom brdu mo'da isto imali neko simboli!ko zna!enje vezano za religiozni 'ivot Autarijata, i za kult jelena.737U Atenici su prona"ena i 32 privjeska od zlatnog lima u obliku p!ele (koja u sebi nosi simboli!ko zna!enje seksualne !isto#e).738 Ali simbolizam p!ela u ovom slu!aju ne mo'emo smatrati izrazom duhovnog stanja Autarijata, jer su one bile gr!ki import, kao i plo!ice i jantarske i koštane figurice lava. Za patrijarhalnu sredinu kakav je bila ona autarijatska, teško bismo mogli o!ekivati da nai"emo na objekte koji bi svojim simbolizmom ukazivali na ve#i zna!aj kulta plodnosti i Velike Majke. Jedino bi razli!ite kombinacije romba (koji simbolizira vulvu) sa nizom drugih prikaza (svastike, trokuta koji isto predstavlja šematiziranu vulvu i dvostrukom sjekirom koja tako"er u sebi sadr'i i neke karakteristike simbolike kulta plodnosti)739 na dijelu materijala prona"enog u Atenici i Novom Pazaru pokazivale neke naznake eventualne prisutnosti i poštivanja kulta 732 Vasi#, 1987 A, 647; 733 Stip!evi#, 1981, 150-152; Palavestra, 1984, 35 734 Todorovi#, 1979, 104; Palavestra, 1984, 81 735 O kultu zmije v. Stip!evi#, 1981, 47-59 736 Stip!evi#, 1981, 51 737 O simbolizmu jelena u duhovnoj kulturi Ilira v. Stip!evi#, 1981, 21-23 738 Stip!evi#, 1981, 100; Palavestra, 1984, 35-36 739 Stip!evi#, 1981, 95 246 Mesihović, Autarijati, 2007 plodnosti. Mnogobrojni privjesci (u obliku dvojne sjekire, kerami!kim i metalnih posuda i itd) i 'ivotinjski zubi, korišteni i nošeni od strane Autarijata, a koje nalazimo širom njihovog teritorija vjerojatno su uz ukrasnu imali i izvjesnu antropojetsku ili neku drugu magijsku funkciju. I crvena boja je izgleda, ako je suditi po tome što je upotrebljena za oslikavanje crte'a na Kozlogradskim stijenama, koji su o!igledno imala magijsku svrhu u'ivaju#i neku vrstu duhovne posve#enosti. Kultna mjesta i svetilišta javljaju se u nekoliko oblika. Velike kamene ili zemljane humke koje u sebi nisu sadr'avale ostatke pokojnika, bilo kao samostalne konstrukcije, bilo kao dijelovi gradinske arhitekture slu'ile su u nekim slu!ajevima kao kultna mjesta. Ulomci keramike i rje"e 'ivotinjskih zubi, na"eni po površini ili podno'ju tih objekata ostaci su misti!kih radnji. Kao kultna mjesta su slu'ile i mnogobrojne manje pe#ine, pripe#ci i stijene. Na tri mjesta u gornjem Podrinju (Stijena pod Pismom, Kozlogradske stijene i Ledenja!a) prona"ene su crte'i urezani u stijenu. Nastanak ovih nalaza se datira na kraj bron!anog i po!etak starijeg 'eljeznog doba. Stijena pod Pismom se nalazi na prili!no nepristupa!nom mjestu sjeveroisto!no od Višegrada i potrebna je izuzetna motivacija (mo'da duhovno-religiozna) da se crte'i urade. Pod skupnim nazivom Kozlogradske stijene obuhva#a se desetak pe#ina i pripe#aka smještenih izme"u rijeka Tare i 1ehotine, na skoro samoj granici sa Crnom Gorom, a Ledenja!a je pe#ina zapadno od Fo!e, u blizini rje!ice Bistrice. Iako su Kozlogradske stijene i Ledenja!a nepodesne za smještaj naselja, na ulazima u pe#ine, uz i u blizini slikarija otkriveni su ulomci keramike, što dokazuje da su ljudi tu iz nekog razloga dolazili, ali sigurno ne iz svakodnevno-prakti!nih potreba jer su ova podru!ja neadekvatna za 'ivot ljudi. I vjerojatno se ova keramika na tim mjestima našla zahvaljuju#i duhovno-religioznim potrebama tj. kultnim radnjama izvršavanim na spomenutim mjestima.740 740 Stratimirovi#, 1891 A, 285-286; Izuzev dosta šturog Stratimirovi!evog izvještaja o crte'ima na Stijeni pod Pismom, nau!na javnost nije mnogo pa'nje poklanjala ovim izuzetnim produktima duha prapovijesnih stanovnika jugoisto!ne Bosne. Jedino je 1978. god. Borivoje 1ovi# izvršio manja probna sonda'na istra'ivanja pred ulazom u pe#inu Ledenja!u, Kozlogradske stijene, iako najosebujnije od sva tri lokaliteta ostale su samo evidentirane i potpuno neistra'ene. Na vrhu Kozlogradske stijene nalazi se gradina, te se mo'e pretpostaviti da su stanovnici te gradine primarno bili tvorci i crte'a. Ina!e podru!je Kunova, na kojem su situirane Kozlogradske stijene, zavu!eno u gusto šumsko podru!je, ispresijecano brzim potocima i teško pristupa!no zbog konfiguracije stijena, odaje samo od sebe izvjesnu misti!nost, pa nas ne treba !uditi da se upravo tu nailazi na mnoge tragove i relikte duhovno-magijske baštine stanovnika Bosne i Hercegovine. Posebno je, u tom smislu, vrijedan nalaz !uvenog „kunovskog zapisa“, jednog magijskog spisa, koji je prije 500 godina napravio krstjanin, sve#enik “nestaju#e” Crkve Bosanske za svoje bivše vjernike, a nove konvertite na islam. Po Jasminu Mulaomerovi#u, u Kozlogradskim pripe!cima prebivali su pripadnici hijerarhije ili isposnici Crkve Bosanske (Mulaomerovi#, 2000), te bi po njemu i crte'i nastali tek u kasnom srednjem vijeku. Me"utim u blizini 247 Mesihović, Autarijati, 2007 Veliki broj crte'a koji se nalaze na stijenama ili u blizini pe#ina nedvosmisleno sugerira da su to bila kultna mjesta. Crte'e na stijeni i to šematiziranih jelena u trku, nalazimo i na stijeni u Lipcima kod Risna u Boki, samo što je njihov nastanak 1ovi# datirao u srednje bron!ano doba.741U Lipcima se ina!e uz jelene nalaze i geometrijski motivi izvedeni svijetlom, gotovo bijelom bojom sa primjesom okera u obliku zamršenih pravolinijskih kombinacija svastike, meandra i pravokutnika. slikarija na"ena je keramika koja je po svojim karakteristikama nesumnjivo prapovijesna, te se s toga mora odbaciti Mulaomerovi#eva tvrdnja o Kozlogradskim stijenama kao hi'i isposnika Crkve Bosanske, i crte'ima kao njihovim djelima. Kult pe#ina, stijena i klisura- usjeka je i danas veoma 'iv u Bosni, i to uglavnom me"u muslimanskim elementom (sinkretiziran u nekim slu!ajevima sa islamskim kultom vode) i koji se izra'ava kroz jednogodišnja okupljanja i molitve (dovišta) npr. na lokalitetima Ajvatovica (Ajvaz Dedina stijena), Brateljevi#a pe#ina, Kuhija, Ratajska pe#ina, itd Pored kulta pe#ina, i kult planinskih vrhova (usp. starogr!ki kult vezan za Olimp) je i danas prisutan kod muslimana BiH. Izvorno svi ovi dosta rašireni ( u pojedinim slu!ajevima sa karakterom masovnosti) obredi su ne samo neislamski nego i nekrš#anski, i sigurno su naslje"e iz mnogo ranijih perioda i prapovijesne i anti!ke duhovne i magijske tradicije koja je odolila sukcesivnim krš#ansko-islamskim naletima. Istinu govore#i i danas osnovicu i najve#i dio pu!kog vjerovanja kod ve#ine BH stanovništva !ine upravo ti magijski rituali, obredi i vjerovanja, koja su u svome temelju nesumnjivi recidivi prapovijesnog, protohistorijskog i anti!kog duhovnog 'ivota, a ne oficijelne judejskokrš#ansko-islamske dogme. 741 Puši#, 1966; 1ovi#, 1976, 100-103 248 Mesihović, Autarijati, 2007 Umjetnost Umjetnost glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba je svoju glavnu pa'nju usmjerila na objekte prakti!ne upotrebe. Ukrašavanje posuda i metalnih predmeta ne karakterizira samo tijesna isprepletenost sa magijskim sistemom, ve# i tendencija za dekoracijom i estetikom. U razvoju umjetnosti dominiraju tri pravca. Svaki pravac ima sopstvena izra'ajna sredstva i tehniku rada, ali nisu strogo odvojeni i ponekad se isprepli#u i pojavljuju istovremeno na jednom objektu742. Prvi pravac je u stvari ogranak zapadnobalkanskog geometrijskog stila743, i uglavnom pripada razdoblju kasnog bron!anog doba, kada ovaj konzervativni apstraktno-geometrijski stil dominira. 744 Uostalom glasina!ka kultura kasnog bron!anog doba, zajedno sa srednjobosanskim podru!jem, predstavlja i jedan od zna!ajnih centara razvitka zapadnobalkanskog geometrijskog stila. Ovaj strogi, apstraktno-geometrijski stil se u po!etku javlja na metalnim proizvodima, a kasnije i na keramici i dominira na ovom prostoru od XIII. st. pa sve do VIII. st. p. n. e. Zapadnobalkanski stil te'i skladu i simetri!nosti ornamenata i samog oblika objekta koji se ukrašava, ali i izbjegavanju jednoli!nosti i omogu#avanju samostalne organizacije ornamentalnih motiva. Tipi!ni motivi ovog stila su; nizovi šrafiranih trokuta, uske trake šrafirane popre!nim linijama, polukrugovi i krugovi, i spiraloidni ornamenti, a glavni objekti-njegovi nosioci su dijademe, naramenice od bron!anog lima i narukvice. Na autarijatskom podru!ju ovaj umjetni!ki izraz je vidljiv i u 'eljeznom dobu, posebno u VIII. i VII. st. p. n. e. kada do'ivljava jednu kratkotrajnu renesansu, ali su tada i primjeri njegovog povla!enja postajali sve o!itiji. Iako zadr'ava tehni!ke kvalitete, on gubi na kompoziciji i raznovrsnosti i sveden je samo na ukrašavanje malih i uskih površina na bron!anim dijademama, naramenicama i sli!nim objektima. U tom periodu njega karakteriziraju precizno izvedeni motivi koji su naslije"eni iz ranijih razdoblja (motiv šahovskog polja, romb sa trokutnim nastavcima), fini urez, ali i pojava novih motiva i kompozicija (uske šrafirane trake, šrafirani trokuti, kompozicije u obliku rama).745 U VII. st. p. n. e. gravirane geometrijske ukrase naj!eš#e još susre#emo na poramenicama od bron!anog lima. To pre'ivljavanje elemenata zapadnobalkanskog geometrijskog stila tijekom VII. i VI. st. p. n. e. se najviše karakterizira u pojavi novih motiva, od kojih je najizrazitija figuracija, gravirana na 742 1ovi#, 1976, 304 743 1ovi#, 1976, 213; 229; 235-236 uop#e o tendencijama umjetnosti kod Ilira, Stip!evi#, 1974, 191-218; Wilkes, 2001, 260-264 744 1ovi#, 1976, 304; 745 Arheološki leksikon BiH, Tom, I, 1988, 176 249 Mesihović, Autarijati, 2007 bron!anom limu kao na primjeru prikaza brodova i jelena na knemidama iz Ilijaka. U VI. st. p. n. e. završava se kona!no vijek trajanja ovoga umjetni!kog izraza kao koherentne i prepoznatljive cjeline746, iako pojedini njegovi dekorativni elementi u konzervativnoj autarijatskoj sredini pre'ivljavaju (posebno na nekim manjim objektima kao što su pincete)747 i traju sve do kraja protohistorijskog doba na tlu Bosne i Hercegovine. Svi spomenuti geometrijski oblici su mo'da izra'avali i odre"eni simbolizam, odnosno crtanu presliku i prenošenje odre"enih misli, vjerovanja, ideja, shva#anja i informacija prapovijesnih i protohistorijskih Ilira.748 Kao što je ve# re!eno u umjetnosti autarijatskog narodnosnog i kulturnog kompleksa bila je prisutna i likovna figuracija, kao što to pokazuju prikazi jelena i brodova sa oklopa za prsa, prera"enim u knemide (Ilijak III, 9). Brodovi su dati u geometrijskom stiliziranom obliku, a na njima se u istom geometiriziranom maniru mogu primijetiti i likovi krmaroša i posade (predstavljenih u vidu trokuta) i prikazi drugih realnih objekata na brodu isto predstavljenih geometiriziranom simbolikom.749 Oklopi sli!ni onima od kojih su prepravljanjem nastale knemide iz spomenutog ilija!kog groba prona"ene su i u sjevernoj Albaniji. Predstave u figuralnoj likovnoj umjetnosti su izvedene šematiziranjem i u autarijatsko-«glasina!kom» slu!aju ostale su ve#im dijelom okovane duhom geometrizma. U jedan od najspecifi!nijih primjera likovne umjetnosti nosilaca glasina!ke kulture spadaju i crte'i na stijenama. Ovi crte'i u vidu geometriziranih ili stiliziranih prikaza ljudi, 'ivotinja, biljaka, svastika, i drugih simbola predstavljaju originalni izraz duha proto-autarijatskih zajednica iz vremena prijelaza iz kasnog bron!anog doba u starije 'eljezno doba, kada se ne samo izgra"ivala njihova i društvena i etni!ka i narodnosna nego i religiozno-duhovna svijest. Na Kozlogradskim stijenama pored spomenutih prikaza, stijene su na nekoliko mjesta oslikane terakota bojom, a zanimljiv je i stilizirani prikaz ljudskog lica. Jedino crte'i sa ulaza u pe#inu Ledenja!a su još uvijek neidentificirani. Za 'eljezno doba karakteristi!an je i drugi pravac kome je forma osnovno izra'ajno sredstvo. Uzrok svoga postojanja ovaj pravac vezao je za napredak metalurgije i on je karakteristi!an za period od VII. do V. st. p. n. e. Vizualni efekt posti'e se plasticitetom, raš!lanjivanjem osnovnih oblika, variranjem detalja i primjenom tehnike a'ura. Oblik, a 746 1ovi#, 1976, 305 747 Benac-1ovi#, 1957, 45 748 Više o simboli!kom zna!enju geometrizma v. Stip!evi#, 1981, 9-16 749 1ovi#, 1976, 212-236; Isto, 1984, 150-151; Stip!evi#, 1989, 138; 142; 250 Mesihović, Autarijati, 2007 djelomi!no i ornament objekta nastajali su ve# u kalupu750. Geometrijski motivi izgledaju kao da su izvedeni šestarom. Tre#i pravac je vezan za dekoriranje objekata izra"enih od tankog metalnog lima, na kojima je ukras izvo"en iskucavanjem.751 Uglavnom su se kombinirala sitna (0,5-2 cm), i krupnija (do 2 cm.) ispup!enja, koja bi se spajala u ve#e ili manje motive i kompozicije. Ovaj dekorativni stil se javlja još u bron!anom dobu, ali je tek krajem VI. st. i u V. st. p. n. e. zauzeo vode#u poziciju na autarijatskom podru!ju.752 Tada je stvoren tip metalnih predmeta koji se svi svode na jedan prototip iz koga #e se kasnije razviti i ostali objekti. Najilustrativniji je primjer bron!anih narukvica od bron!anog lima iz kojih se razvijaju «mramora!ki» pojasevi i drugi objekti ( npr. kao prstenje, naušnice i uvojci za kosu) izra"eni od zlatnog ili srebrnog lima. Osnovni oblik !ini plo!a od bron!anog, zlatnog ili srebrnog lima koja je na jednoj strani široko razvijena dok se na drugo strani su'ava u usku traku uvijenu u spiralu. Ivice na ovakav na!in oblikovanog objekta su ukrašene nizovima ispup!enja kojima se izvodila bordura, a unutarnjost dekorirana motivima rombova, traka, svastike i “pješ!anog sata” i sl. A na naramenici od bron!anog lima iz Kosova (Rogatica), stratum III, se nailazi i na prikaz malteškog kri'a (slika 209), te na mo'da i simboli!ko prikazivanje ljudi (koji se nalaze u koloni ili redu? slika 210). Prema ornamentu ovi objekti od lima mogu se podijeliti na dvije osnovne varijante; sjevernu«glasina!ku» koju karakterizira pravolinijski ukras i ju'nu-«hercegova!ko-sjevernoalbansku» koja poznaje motive teku#e spirale. Pojava ove ornamentalne distinkcije je jedan od najva'nijih pokazatelja egzistiranja odre"enih varijanti razvitka unutar jedinstvene glasina!ke kulture, a samim tim i posebnih narodnosnih i kulturnih zajednica. Nesumnjivo su nosioci sjevernog ornamenta Autarijati, a ju'nog Daorsi, Ardijejci, Plereji, Dokleati, Labeati, Taulanti, Pirusti itd., a granica rasprostiranja ova dva ornamentalna stila mo'e poslu'iti, ali samo za kasnija razdoblja i za odre"ivanje grani!ne linije izme"u sjeverne i ju'ne varijante, odnosno izme"u narodnosnih zajednica koje su im bili nosioci. I «mramora!ki» pojasevi na sebi sadr'avaju pravolinijski ornament, što dokazuje da se on razvio iz sjeverne varijante, što je samo još jedna potvrdu da ovaj tip materijala nedvosmisleno pripada Autarijatima. Iz svega navedenog mo'emo da zaklju!imo da je tre#i pravac razvitka, sa svojom varijantom ukrašavanja pravolinijskim motivom osnovica i karakteristika umjetni!kog do'ivljaja autarijatskog naroda za vrijeme najve#eg vrhunca njegove mo#i u fazi IVc-2. 750 1ovi#, 1976, 305 751 1ovi#, 1976, 305-306; 1ovi#, 1984, 157-158 752 1ovi#, 1976, 312 251 Mesihović, Autarijati, 2007 Pored ovih stilskih pravaca, u bogatijim grobnicama prona"eni su objekti koji na sebi imaju posebnu dekoraciju, koja odaje viši društveni polo'aj njihovih vlasnika. Ovaj “dvorski stil” je ustvari mješavina originalnih i importiranih stilskih elemenata, uglavnom iz Gr!ke, umjetni!kih pravaca753. Zanimljiv primjer ukrštanja doma#ih motiva i onih odnesenih iz Gr!ke mo'e se vidjeti na primjerku srebrnog pojasa «mramora!kog» tipa iz Um!ara, gdje su tipi!ni autarijatski pravolinijski motivi prekinuti vješto unesenom gr!kom palmetom.754 I polukru'ne zlatne plo!e pokazuju miješanje gr!kih i autohtonih ornamentalnih motiva. «Dvorska» umjetnost se uglavnom bazirala na objektima izra"enim od zlata i srebra, ali je ona trajala samo jedan kratak period, koji zahvata vrijeme najve#eg zenita autarijatske mo#i sredinom V. st. p. n. e. iako traje još neko vrijeme i tijekom Va faze. Svi ovi stilski pravci pripadaju zajedni!kim centralnobalkanskim, zapadnobalkanskim ili podunavskim širim umjetni!kim stilovima, ali zapa'aju se i isto!noalpski i predklasi!ni gr!ki uticaji. Dok produkcija autohtone antropomorfne plastike koliko je do sada poznato, nije bila zastupljena i predstava ljudi uop#e nema, druga plastika je bila zastupljenija. Za razliku od figuralne likovne umjetnosti, sitna bron!ana plastika prikazuje se u realnijem i 'ivotnijem vidu i nalazi primjenu u izradi samostalnih figurica, koje su slu'ile kao privjesci, a mo'da i kao igra!ke i ukrasi. Ove figurica imitiraju objekte iz realnog 'ivota, kao što su dvojne i obi!ne sjekire (vjerojatno nastale u VI. st. p. n. e.), posude za vidu, kotli!e te sitne stilizirane ptice. Privjesci u obliku ptica prona"eni su na više lokaliteta. Sitna plastika ptica je u svojim osnovnim konturama realisti!no prikazana i data je plošno (ptice imaju samo jednu nogu). Ovaj vid umjetni!kog izra'aja ogleda se i u pojavljivanju dijelova 'ivotinjskog tijela, naj!eš#e glave, kao ukrasa na razli!itim bron!anim predmetima (igle).755 U red ovih izra"evina ne bismo mogli ubrojiti i !uvena kultna kolica sa Glasinca, jer je ona evidentno spadala u sferu kulta i religijskog sistema,756 dok je upotreba malih figurica ptica ulazile prije svega u sferu estetike i trenutnog «modnog stila». Ali i pored toga što kultna kolica sa Glasinca imaju prevashodno kultni, a ne estetski karakter, potrebno je istaknuti izvanredan rad vrsnog majstora, s realisti!kim prikazom to!kova, drugih tehni!kih detalja i nadasve lijepo i umješno izra"enom posudom u obliku ptice kojoj kao poklopac slu'i druga manja figura ptice, te sa još dvije manje ptice pri!vrš#ene na prednjoj i stra'njoj osi kolica. 753 O “dvorskom” stilu više v. Garašanin M, 1971; 1ovi#, 1976, 317-319 754 1ovi#, 1976, 319 755 Na sli!ne privjeske u obliku ptica se nailazi i u kulturi Japoda, 1ovi#, 1976, 151 756 O simboli!kom zna!enju kultnih kolica v. Stip!evi#, 1981, 27-28; 67 252 Mesihović, Autarijati, 2007 Posebno vrijedan nalaz antropomorfne figuracije je nakit iz kov!ega prona"enog u nalazu vladarskog groba u Novom Pazaru koji se sastoji od velikog broja jantarskih perli obra"enih u obliku ljudskih figura i glava. U spomenutom vladarskom grobu je i 'ivotinjska figuracija prisutna u ve#em broju. I drugi vladarski grob iz Atenice je sadr'avao veliki broj staklenih i jantarskih perli privjesaka obra"enih u vidu pti!jih figura, ovnujskih i lavljih glava, a prona"ena je i jedna ljudska maska.757Ali sva ova figuracija iz Novog Pazara i Atenice je najvjerojatnije neautohtonog porijekla, i izra"ena je u gr!kim i italskim radionicama.758 Jedino se za jantarsku perlu u predstavi stilizirane glave patke mo'e smatrati da je bila doma#i rad. Kako izgleda autarijatska svijest nije bila sklona, za razliku od Kelta, apstraktnim, fantasti!nim i natprirodnim predstavama što je vjerojatno rezultat konzervativnog duha i sto!arskog mentaliteta koje se zasniva na «sirovoj mudrosti» i izbjegavanju upuštanja u špekulacije i koji sam po sebi ne doprinosi razvitku maštovitosti. I umjetnost u vidu kamene plastike i reljefa na prostoru gdje se rasprostirala autarijatska narodnosna zajednica, ako je suditi po dosadašnjem nivou znanja, nije postojala. Na autarijatskom podru!ju primje#uju se u smislu tehni!kog izvo"enja dekoracije dvije vode#e tendencije-tehnika graviranja i tehnika iskucavanja. Graviranje poti!e još iz kasnog bron!anog doba, ali se posebno razvilo tek tijekom IV b faze kada se uglavnom izra'ava na dijademama, poramenicama i narukvicama. Na objektima od bron!anog lima !ije ukrašavanje «zahtijeva» tehniku graviranja dominiraju šrafirani trokuti, rombovi, tangencijalno vezani kru'i#i i motiv malteškog krsta. Graviranje ina!e pokazuje i neke karakteristike razvitka figuracije npr. na primjerima gravura brodova i jelena na Ilija!kim knemidama. Graviranje svoj zenit dosti'e u VII. st. p. n. e., a onda se tijekom sljede#eg stolje#a polako gasi, da bi je sve više zamjenjivala tehnika iskucavanja. Iskucavanje se zasniva na kombinaciji krupnih i sitnih ispup!enja, i ova tehnika dolazi do izra'aja u fazi IV b. U po!etku je ova tehnika više odgovarala ukrašavanju defanzivnog oru'ja, da bi se tek od druge polovine VI. st. p. n. e. po!ela naglo razvijati, naro!ito ukrašavaju#i narukvice i druge objekte od bron!anog lima iz kojih su se razvili pojasevi «mramora!kog» tipa. Svoj vrhunac iskucavanje dosti'e i u estetskom i u tehni!kom pogledu u V. st. p. n. e., kao što pokazuju primjerci zlatnih i srebrnih pojaseva iz Novog Pazara i Mramorca. I ukrašavanje keramike kanelurama je bilo prisutno. Pehari iz faze IV b su obi!no bili ukrašeni vertikalnim kanelurama na ramenu, širokim kosim te popre!nim ili uzdu'nim kanelurama na dršci. Kaneluralno ukrašavanje keramike je prisutno i tijekom IV c razdoblja i 757 Vasi#, 1987 A, 645 758 Vasi#, 1987 A, 645 253 Mesihović, Autarijati, 2007 najve#im dijelom se pojavljuje na obodima zdjela formiraju#i tzv. «turbanski obod», zatim na kose kanelure i popre!ne kanelure obi!no na dijelu drške bli'e obodu. Na nekim šoljama i peharima sa jednom ili dvije drške, umjesto kanelura na ramenu pojavljuju se snopovi vertikalnih linija urezanih ili udubljenih. Prisutan je i udubljeni ukras, ponekad dopunjen bijelom inkrustacijom. U toj vrsti ukrašavanja dominiraju geometrijski motivi kao što je horizontalna traka ispunjena zarezima ili ubodima, uz šrafirane rombove i trokute razli!itim kombinacijama. Profilirani ukrasi se javljaju na dijelovima konjske opreme iz kne'evskog groba u Osovu. Kada se sagleda umjetnost autarijatskih zajednica, ipak se i pored bogatstava materijalnih oblika, name!e zaklju!ak da su Autarijati u smislu umjetni!kih osje#aja ostali zatvorena, konzervativna zajednica, koja je uporna nastojala da zadr'i starije oblike, !ak ako bi se i oni evidentno nalazili u poodmakloj fazi izumiranja. 254 Mesihović, Autarijati, 2007 Gospodarski i društveni izgled Autarijatske zajednice Gospodarstvo Po!etak II milenijuma sa indoeuropskom seobom, dolaskom novih skupina stanovništva iz podru!ja stepa i sve ve#om upotrebom metala, donio je i promjene u gospodarstvu u odnosu na ranija razdoblja. Dotadašnja ve#a orijentiranost nosilaca neolitskih kultura na zemljoradnju sada se preusmjerila prema drugoj poljoprivrednoj aktivnosti-sto!arstvu. To ne zna!i potpuno napuštanje i zanemarivanje zemljoradnje ili njeno stavljanje u duboki zasjenak. Obrada zemlje tih prvih doseljeni!kih skupina u najranijim metalnodopskim razdobljima je u tehni!kom smislu bila !ak i savršenija od na!ina obrade zemlje u neolitsko doba, jer su oni koristili ralo i za oranje se slu'ili zapregom volova759, Zemljoradnja je samo izgubila onu primarnu gospodarsku va'nost kakvu je imala u 'ivotima nosilaca neolitskih kultura, jer je jedino sto!arstvo bila ta gospodarska grana koja je mogla da zadovolji sve potrebe koje su proizlazile iz na!ina 'ivota doseljenih indoeuropskih zajednica. Tijekom !itave milenijumske egzistencije glasina!ke kulture sto!arstvo je zadr'alo svoj dominantni polo'aj i predstavljalo je privrednu granu na kojoj je po!ivala gospodarska snaga ovog podru!ja. Sto!arstvo je moralo biti u tolikoj mjeri razvijeno, da bude u mogu#nosti da, kao primarna privredna grana, osigura egzistenciju brojne populacije. i odr'ava preduvjete razvitka kulture !iji je nosilac bilo to brojno stanovništvo. Uzgajanje stoke je moralo ne samo da pridonese potrebama autarijatskih zajednica, nego i da stvori viškove, sa kojima bi dolazili do potrebne a deficitarne robe (metala, 'itarica, luksuznih predmeta) na svome mati!nom podru!ju. Ono je prakti!no bilo jedina privredna grana koja je na brdsko-planinskom prostoru jugoisto!ne Bosne, u novoj konstelaciji gospodarskih odnosa nastalih masovnijom upotrebom metala, mogla dati zna!ajnije viškove proizvoda koji bi bili nu'ni za razmjenu dobara, u prvo vrijeme za pribavljanje preko potrebnih metala, a kasnije i luksuznih produkata gr!ko-italskih radionica. Da bi se bavilo sto!arstvom, potrebno je ispuniti i odre"ene preduvjete. Sto!arstvo zahtijeva ve#u teritoriju i prostrane travnate zone ispaše, izra'en salinitet tla, stalna sezonska promjena staništa, ali i raspolaganje sa dovoljno vode. Prostor gdje je egzistirala glasina!ka kultura sa svojim visoravnima, planinskim masivima i vodenim tokovima i planinskim jezerima pru'alo se kao idealan prostor za bavljenje sto!arstvom polunomadskog tipa. Tu se mogla 759 1ovi#, 1976, 73 255 Mesihović, Autarijati, 2007 ostvariti puna u!inkovitost sezonskih pomjeranja stada stoke na ljetna i zimska ispašista. Tijekom ljeta ispašista su se nalazila na planinskim obroncima, a zimi se spuštalo na ni'e oblasti, polja i visoravni. Te sezonske migracije sto!ara ostale su karakteristika ovog podru!ja sve do danas. Svojim izvanrednim prirodnim uvjetima navedeno podru!je je omogu#ilo brzi razvoj sto!arstva. Da bi se mogla dr'ati velika stada stoke, potrebno je bilo raspolagati sa velikim koli!inama soli. Kontrolirati mjesta i vrela dobivanja soli spadalo je tako u nabitnije segmente 'ivota stanovnika ovog podru!ja, jer je to zna!ilo obezbjedivanje funkcionisanja njihovog gospodarstva. S druge strane sol, kao klju!na stavka u ishrani stanovništva i stoke, bila je i vrijedan artikal koji se mogao bogato iskoristiti u trgovini sa onim narodima koji nisu raspolagali sa vrelima soli, u prvom redu radi nabavke preko potrebnih metala. Veliku va'nost sto!arstva i upotrebu soli baš za tu namjenu u 'ivotu Autarijata i njhovih prvih susjeda Ardijejaca potvr"uju i pisana vrela. Pseudo-Aristotel i Strabon podrobno opisuju zna!aj sto!arstva i soli za Autarijate i Ardijejce.760 1injenica da se i Autarijati i Ardijejci ne libe upotrebe oru'ja i ulaska u me"usobni dug i te'ak rat kako bi osigurali sol za svoju stoku direktno govori o tome da je sto!arstvo bilo osnovica egzistencije spomenutih naroda.761 Pseudo-Aristotel govore#i o stoci koja je koristila spomenuto vrelo slane vode, upotrebljava izraz Βόσκηµα u formi genitiva plurala βοσκηµάτων, koji pojmovno u prvom redu ozna!ava krupnu rogatu stoku, goveda. Iako ne bi trebalo isklju!iti i zastupljenost goveda, potrebno je naglasiti da je prostor rasprostriranja glasina!ke kulture poglavito znatno pogodniji za uzgoj ovaca, nego goveda.762 I zbog navedenog razloga smatramo da se Pseudo-Aristotelov izraz Βόσκηµα pojmovno odnosio na skupni naziv za stoku bez ula'enja u neko specifi!nije odre"enje vrste stoke za koju su Autarijati i Ardijejci koristili slana vrela. Autarijati su se radi poboljšanja standarda svoga 'ivota bavili i plja!kom susjednih podru!ja i lovom po nepreglednim šumama koje su bile bogate s divlja!i. I ribolov rije!ne ribe je sigurno igrao izvjesnu ulogu u gospodarstvu Autarijata. 760 Ps. Aristot. 138; Strab. Geo. VII, 5 11 761 Stada stoke su i kod ostalih stanovnika vangr!kog Balkana predstavljale osnovicu za koju se 'ivjelo, borilo i umiralo. To dokazuju i rije!i Aleksandra Makedonskog upu#ene svojim vojnicima na Hifazisu, kada govore#i o onome što je njegov otac u!inio za Makedonce spominje da su oni prije Filipa II po planinama pasli svoja stada ovaca i bez mnogo uspjeha borili se da ih zaštite od okolnih naroda. (Arr. Anab. VII, 9, 2-3) 762 I danas bjelašni!ka sela, koja su najdu'e zadr'ala fizionimiju ranijeg na!ina 'ivota, svoju bogatstvo zasnivaju na brojnim stadima ovaca. I u porje!ju Pra!e odnos zastupljenosti ovaca i goveda je 30: 1 u korist ovaca. 256 Mesihović, Autarijati, 2007 Trgovina Razmjena dobara izme"u grupa koje su 'ivjele na autarijatskom prostoru, sa susjednim podru!jima ili sa udaljenijim zemljama bila je prisutna od samog po!etka. Me"utim mi za ta najranija razdoblja ne mo'emo govoriti o trgovini kao specifi!noj privrednoj djelatnosti nosilaca glasina!ke kulture. Rije! je poglavito bilo o razmjeni kojom se osiguravalo nabavljanje onih sredstava za 'ivot koje odre"ene zajednice nisu mogle sami proizvesti i imati. Ta proto-trgovina je bila dosta primitivnih oblika. O nerazvijenosti trgovine u tim starijim razdobljima govori i Pseudo-Aristotel kada ka'e da se Ardijejci oslanjaju na vrelo slane vode jer ne uvoze sol. Trgovina se kod autarijatskih zajednica po!inje ja!e izra'avati i diferencirati kao posebna privredna grana tek kada dolazi do gospodarskog ja!anja centara Egejskog bazena i Italije i do posvemašnje gr!ke kolonizacije jonskih i jadranskih obala. Sve to izra'ajnije dovodi i do otvaranja i autarijatskih zajednica produktima razvijene mediteranske civilizacije. Tako se na autarijatskom podru!ju još u fazama razvitka koje prethode ujedinjenu Autarijata, pored nalaza koji potvr"uju lokalnu trgovinu izme"u pojedinih krajeva današnje Bosne i Hercegovine i najbli'eg susjedstva, nailazi i na mnogobrojne nalaze (bron!ane posude, dokoljenice i šljemove) izra"ene u radionicama širom gr!kog svijeta.763 Najreprezentativniji primjerci doneseni trgovinom sa gr!kim svijetom na prostor prebivanja autarijatskih zajednica u VII. i VI. st. p. n. e. su knemide sa 1itluciSokolac, iliro-gr!ki šljemovi iz Ra'ana i Trstenika i korintski šljem iz Arareve gromile. U svrhu trgovine sa Autarijatima i drugim kontinentalnim ilirskim narodima, koja se naro!ito intenzivira nakon perzijskog zatvaranja isto!nih tr'išta, krajem VI. i po!etkom V. st. p. n. e.764 Grci osnivaju na jadranskoj obali ili negdje u blizini obale na rije!nim tokovima, trgova!ke emporije. Upravo zbog navo"enja Autarijata u zale"u Skadarskog jezera, jer su oni bili jedini ve#i ilirski narod u zale"u jezera. moglo bi se pretpostaviti da su oni i bili i najve#i konzumenti gr!ke i italske robe od svih naroda u balkanskoj unutrašnjosti u periodu od VI – IV. st. p. n. e. Vjerojatno je još u V. st. p. n. e. i na uš#u Neretve postojao trgova!ki emporij preko kojeg je gr!ka i italska roba ulazila u unutrašnjost.765 Iz gr!kog svijeta i Italije uvozi se bron!ano posu"e, finija keramika, ofenzivno i defanzivno oru'je, bron!ani i srebrni nakit, i predmeti svakodnevne upotrebe. Kao najsna'niji ilirski narod u drugoj polovini VI. st. i tijekom V. st. p. n. e. Autarijati su bili najeksponiraniji gr!ki trgova!ki partner na središnje-ilirskom podru!ju. Autarijati su gr!kim i 763 Parovi#-Pešikan, 1960 764 Suo!eni sa ote'avanjem trgovine sa isto!nim tr'ištima usljed perzijske okupacije i višedecenijskog rata, gr!ko sve razvijenije gospodarstvo bilo je prisiljeno da nove sirovinske baze i tr'ište za svoje gotove proizvode potra'i na zapadu i unutrašnjosti “barbarskog” Balkana. 765 Novak, 1944, 23 257 Mesihović, Autarijati, 2007 italskim trgovcima mogli pored proizvoda od stoke ponuditi, posebno u vremenu ekspanzije i hegemonije i robove. Kada su stavili pod kontrolu moravsku «magistralu», Autarijati su pomjerili centar svoje jezgre isto!nije prema Ibru i Zap. Moravi. U vladarskim grobovima, posebno onom u Novom Pazaru, na"en je velik broj predmeta gr!ko-italske provenijencije koji se mogu datirati ugrubo u prvu polovinu i sredinu VI. st. p. n. e. To dovoljno govori da su autarijatski vladari, i uop#e njihov vladaju#i sloj, postali, nakon završetka ekspanzije i tijekom hegemonije, jedan od ve#ih, a na središnjem Balkanu i najve#i, konzument gr!ke i italske luksuzne robe u širokom dijapazonu od keramike do zlatnog i srebrnog nakita.766 Import je bio toliko velik u tome razdoblju i kasnije da su se objekti autohtone proizvodnje, ako je suditi po grobnim nalazima poglavito iz vladarskih tumula, našli u manjini u odnosu na gr!ko-italsku robu. Naravno ovo je još jedan dokaz da su autarijatske politi!ke i vojne starješine u ekspanziji primarno vidjeli cilj da zagospodare trgova!kim rutama na središnjem Balkanu kako bi mogli lakše da dolaze u vlasništvo robe proizvedene u ili pod uticajem radionica gr!kog svijeta, u !emu su i uspjeli. Ali velika konzumacija importirane luksuzne i robe, što je bila neminovna posljedica uspješnog završetka ekspanzije proizvela je po autarijatsko autarhi!no gospodarstvo, okovano okoštalim konzervativizmom, a indirektno preko toga i na cjelokupno njihovo društvo i na!in 'ivota tri glavne negativne posljedice; a) Pod pritiskom importa kvalitetnije robe, koja se usto izra"ivala u velikim koli!inama u manufakturama gospodarski razvijenog Mediterana, doma#a do tada bogata i raznovrsna proizvodnja se tijekom faze V a suo!ila sa iznimno jakom konkurencijom, koja #e doma#u proizvodnju prvo potisnuti sa mjesta zadovoljavanja potreba vladaju#eg sloja, da bi vremenom sve više nadopunjavala i 766 Sve ve#em pove#avanju obima trgovine sa razvijenim robno-nov!anim centrima Gr!ke nesumnjivo je doprijelo i ustanovljavanje i odr'avanje vlasti Delskog pomorskog saveza tj. Atenske pomorske dr'ave na Halkidiku i tra!kim obalama Egejskog mora. Atenjani su pod zapovjedništvom Kimona izme"u 476. i 463. god. p. n. e. uspostavili i stabilizirali na navedenom podru!ju svoju hegemoniju, a na podru!ju oko uš!a Strimona su naselili ve#i broj svojih kleruha, formiraju#i na tom podru!ju sna'nu naseobinu i bazu. (Duruy, 1881, 190-192) Uspostava atenske kontrole nad ovim podru!jem je sigurno donijela izvjesne posljedice gospodarske naravi na stanovništvo središnjeg Balkana, izra'ene u poja!anoj trgovinskoj razmjeni i importu gotovih proizvoda egejskih radionica. Halkidik i obli'nje egejske obale Trakije su uz vojno-politi!ki imale i gospodarsko-trgova!ko zna!enje za Atensku dr'avu, pa tako i njena razvijena robna proizvodnja dolazi u bli'i kontakt sa “barbarskim” tr'ištem središnjeg Balkana, uklju!uju#i u iznimnoj mjeri i autarijatsko podru!je. Zbog svega navedenog i datumi po!etka atenske hegemonije na spomenutom prostoru mogu biti jedan od pokazatelja termina autarijatske ekspanzije na prostoru središnjeg Balkana. 258 Mesihović, Autarijati, 2007 mjesto koje je ona dr'ala i me"u ostatkom stanovništva. Naravno ovo je bio postepen proces, ali koji je u krajnjoj svojoj konzekvenci nedvosmisleno uticao na zaustavljanje daljnjeg tipološkog razvitka doma#e materijalne kulture, zatim i na njenu apatiju i na kraju i dekadansu. b) Druga posljedica je imala još te'e efekte. Kako bi se došlo do gr!ke i italske robe, bez koje nove autarijatske generacije, posebno one koje su zauzimale više društvene krugove, nisu više mogle da zamisle svoj na!in 'ivota bilo je potrebno u zamjenu nešto i ponuditi. A luksuzna roba, pogotovu ako je izra"ena sa velikom preciznoš#u i izra'ajnoš#u od zlata i srebra bila je veoma skupa. To je neminovno moralo dovesti do toga da se sa autarijatskog podru!ja konstanto izlijevaju preko trgova!kih posrednika u pravcu juga i to u velikim koli!inama interna bogatstva, esencijalno potrebna za daljnji razvitak autarijatskog društva, gospodarstva i uop#e kulture. Ponuda se sigurno sastojala i od ratnog plijena (ljudskog i materijalnog). c) Došlo je do dosta izra'enog socijalnog raslojavanja, koje je sada bilo prili!no vidljivo upravo zahvaljuju#i novom «blještavom i snobovskom» na!inu 'ivota naglo oboga#ene manjine. To je definitivno doprinijelo destruiranju društvene strukture autarijatskih zajednica koja se evolutivno razvijala skoro !itav milenijum bez nekih naglih i radikalnih preobra'aja i samim tim nije bila u stanju da brzo razvije mehanizme koji bi joj omogu#ili da se prilagodi novim društvenim okolnostima. Sigurno je raslojeni vladaju#i sloj, kako bi došao do sredstava neophodnih za razmjenu sa gr!kim svijetom sve više vršio pritisak u vidu nameta i danka na ostatak populacije ( i Autarijate i pod!injene neautarijatske zajednice). To je neminovno vodilo oslabljivanju obrambene sposobnosti, unutarnje kohezije i stabilnosti autarijatskog entiteta. Pošto uvozno oru'je u ovoj fazi razvitka zauzima izrazito mali procent u odnosu na druge tipove importiranog materijala a posebno zlatni i srebrni nakit, !ini se da se autarijatski vladaju#i sloj u novim pitomijim i komunikacijama otvorenijim zaposjednutim oblastima aklimatizirao izgubivši neke od svojih goršta!kih ratni!kih navika, sve više se privikavaju#i na le'erniji, mirniji i luksuzniji na!in 'ivota. Sigurno su svojim ponašanjem i izgledom viši slojevi autarijatskog društva od druge polovine V. st. pa do sredine IV. st. p. n. e. kod stranaca koji bi stupali sa njima u kontakt više izazivali predubje"enje o svom bezbri'nom, luksuznom 'ivotu nego o svojim ratni!kim tradicijama i sposobnostima. A mo'da upravo u tome kontekstu se mo'e tuma!iti Langarova kvalifikacija o «neratobornosti» Autarijata. Zapanjuju#e izgleda da i nakon Langarovog pustošenja i po!etaka keltskog pritiska, autarijatski viši slojevi još uvijek uvoze strani luksuzni 259 Mesihović, Autarijati, 2007 nakit, kao da se nikako nisu uspijevali suo!iti sa realnoš#u i dalje se prepuštaju#i lagodnijem i raskošnijem ritmu 'ivota Tek sa propaš#u autarijatske zajednice ugasile su se i izra'enije trgova!ke veze izme"u kontinentalne ilirske unutrašnjosti Balkana i Gr!ke. Tako je primjetno vidnije odsustvo gr!ke kulture u prvim vremenima Dardanske povijesti koji su na dijelu Pomoravlja zamijenili Autarijate.767 Pored intenzivne i raznovrsne trgovinske razmjene sa gr!kim svijetom, trgovina je bila orijentirana i ka isto!noalpskim i sjevernoitalijanskim centrima, pa i jantarskim Baltikom, o !emu svjedo!i i veliki broj nalaza jantarskih zrna me"u grobnim prilozima. Metalurgija, zanatstvo, rudarstvo, kerami!arska i tkala!ka djelatnost Cijelo starije 'eljezno doba, koje obuhva#a period od VIII. st. do V. st. p. n. e., bilo je na podru!ju glasina!ke kulture vrijeme sna'nog gospodarskog, kulturnog i politi!kog poleta, !ija je jedna od manifestacija bila i iznimna metalurška i zanatska produkcija. U VIII. st. p. n. e. u okviru glasina!ke kulture pojavljuje se dosta novih oblika metalnih proizvoda koji su izra"ivani u preciznim kalupima, dosta kompliciranim postupkom. Ovaj procvat produkcije rezultat je ja!anja doma#eg elementa, a ne dolaska «izvjesnog broja» stranih zanatlija koji su se na autarijatsko podru!je sklonili pred najezdom Kimeraca i Skita kako to sugerira 1ovi#. 768 Obilje autohtonih oblika i motiva koji egzistiraju u starijem 'eljeznom dobu a svojstvenih samo autarijatsko-«glasina!kom» podru!ju (posebno u ofenzivnom oru'ju) dokazuje da je doma#i element bio primarno taj koji je bio nosilac toga poleta. Osim toga, 'eljeznodopski polet metalurgije i zanatstva nije nastao ni iz !ega, i u ranijim razdobljima (u kasno bron!ano doba i prijelaz na 'eljezno doba) jugoisto!na Bosna ima zna!ajnu autohtonu produkciju koja je sa svojim i kvalitativnim i kvantitativnim karakteristikama bila solidna osnova za spomenuti polet. U ovim ranijim periodima se razvijaju oni tipološki oblici iz kojih #e se razviti i oni oblici koji su startali sa 'eljeznodopskim poletom, što zna!i da je i taj polet rezultat kontinuiranog razvitka koji je u jednom momentu uslijed nekih okolnosti do'ivio svoj brzi uspon i preobra'aj i u kvantitetu i u kvalitetu. O postojanju dugotrajne kontinuirane doma#e prerade metala najbolji dokaz pru'a nalaz pe#i za topljenje metala prona"en na gradini Kre!i. Pe# je izgra"ena od slaganog ve#eg kamenja i zemlje u kojoj se, na osnovu sa!uvane šljake, topila ruda 'eljeza. Prerada metala u Kre!i se izvodila izvan središta gradine, na njenoj donjoj zapadnoj terasi.769Na lokalitetu Jarmovci kod Priboja prona"eni su i kameni maljevi koji su slu'ili za usitnjavanje grumenja rude.770 767 Maja Parovi#-Pešikan, 1965, 61-81; Papazoglu, 1969, 205 768 1ovi#, 1976 292. 769 Kosori#, 1995, 8, 14 770 Davies, 1937, 1-3; Mikolji, 1969, 3; Stip!evi#, 1989, 112 260 Mesihović, Autarijati, 2007 Naravno sve navedeno, ne isklju!uje mogu#nost da je u vrijeme skitskog pritiska ili nevezano sa njim na autarijatsko podru!je dolazile, pa eventualno i ostajale lutaju#e strane zanatlije, bilo kao pojedinci ili u grupama doprinose#i i svojim idejama, znanjem i radom tome poletu, ali samo kao usputna pojava poleta koja je samo dodatno poja!avala i oboga#ivala njegov kvalitet, ali nije bila i njegov uzrok nastanka. I uticaj doseljenih i putuju#ih zanatlija na tipološki i ornamentalni sustav, a na osnovu do sada prona"enog materijala, izgleda nije bio ve#i od istovremenih uticaja pretklasi!ne Gr!ke koji su do autarijatskih zajednica dolazili zahvaljuju#i kontaktima, izgleda ne samo u materijalno-trgova!kom smislu nego i u duhovnom koji su u tome periodu (VIII. i VII. st. p. n. e.) postojali izme"u zapadno-središnjeg Balkana i kontinentalne i oto!ne Gr!ke.771 I tako autarijatske zajednice do'ivljaju i odre"eni gospodarski preobra'aj, stvaraju#i i nove ponude za izvoz. Dolazi do velikog zamaha obrade metala i zanatstva u kojima su autarijatski majstori ostvarivali visok nivo i produkcije ali i kvalitete proizvoda. Zanatstvo je bilo direktno povezano sa metalurgijom, i u vrijeme najve#eg uspona Autarijata i njihove kulture razvilo se u jednu od bitnijih aktivnosti. Iako doma#i umjetnici i zanatlije nikada nisu uspjeli u kvaliteti proizvoda da se izjedna!e sa mediteranskim proizvodima i stilovima, ipak su doma#e radionice svjedo!ile o postojanju jedne autohtone zanatske proizvodnje i ornamentalnog ukrašavanja. Kvantitet, relativan kvalitet i raznovrsna tipologija na doma#em tlu proizvo"enog oru'ja, oru"a i nakita dovoljno govori o izrazitoj raznovrsnosti kova!kog, ljeva!kog i kujun"ijskog zanata. Sporadi!na upotreba 'eljeza u izradi nakita (što zahtijeva druga!iju i slo'eniju tehniku u odnosu na izradu od bronce) u ranim 'eljeznodobnim fazama dokazuje veliku umješnost zanatlija iz jugoisto!ne Bosne ve# u prvim stolje#ima I tisu#lje#a p. n. e. koji su se okušavali i u izradi nakita od skupljeg 'eljeza.772 Iznimna razvijenost ovih zanata zahtijeva postojanje odre"enog središta sa karakterom stalnijih naseobina gdje bi oni mogli egzistirati. Vjerojatno je svako ve#e naselje imalo i odre"eni broj zanatlija (u prvom redu livaca i kova!a), što dokazuje velika produkcija i rafiniranost pokretnog materijala. Mnogi centri, na podru!ju naseljavanja autarijatskih zajednica, kao Ilijak, Kusa!e, Prisoje na primjer, postaju i bitna središta razvitka zanatske i kerami!arske aktivnosti. O tome kako je funkcionirao kova!ki zanat i uop#e kakva je bila organizacije metalurške djelatnost na autarijatskom podru!ju ne raspola'emo ni sa jednim podatkom. Da li su kova#i, odnosno svi oni koji su radili sa metalom, imali slobodu u proizvodnji, tehnici izrade, prodaji ili 771 1ovi#, 1976, 292-297 772 1ovi#, 1984, 64 261 Mesihović, Autarijati, 2007 razmjeni i kvaliteti proizvoda od metala ili su bili udru'eni u «korporacije» pod kontrolom i upravom politi!ke vlasti.773 Mogu#e je da je organizacija sa ograni!enom ili bar kontroliranom preduzimljivoš#u zanatlija-kova!a od strane viših upravnih instanci (vojvoda, kne'eva, vladara) postojala i unutar autarijatskih zajednica. Razlog bi najviše le'ao u !injenici da je autarijatska produkcija metalnih proizvoda bila ve#a nego što je teritorija na kojoj su prebivali i koju su kontrolirali mogla ponuditi sirovog materijala. Da bi se mogla uz te ograni!ene izvore sirovine, a bez velikog oslanjanja na uvoz, odr'ati iznimno velika produkcija gotovih predmeta bilo je potrebno racionalnije i promišljenije korištenje sirovina. To je neminovno moralo i to u ranim fazama razvitka voditi ka formiranju sistema organizacije metaloprera"iva!kih zanata u kojoj je neka viša struktura (politi!ko-svjetovnog ili duhovnog karaktera) vodila ra!una o raspodjeli sirovina, odre"ivala namjenu njene prerade, i rukovodila sakupljanjem ve#ine ili dijela proizvoda.774 «Uprava» autarijatskih zajednica je posebno u vrijeme ratova i ekspanzije morala voditi ra!una o proizvodnji oru'ja. Mo'da razlog dosta rijetke upotrebe 'eljeza u proizvodnji nakita le'i i u interesu zajednice da se 'eljezna sirovina štedi i ekskluzivno koristi samo u proizvodnji oru'ja. Interesantno je da se koli!ina 'eljeznog nakita u grobnim prilozima sve više smanjuje kako se pove#ava koli!ina 'eljeznog oru'ja, da bi u vrijeme stalnih ratova i ekspanzije skoro nestao 'eljezni nakit sa autarijatskog podru!ja. Ratni ili samo plja!kaški pohodi uvjetovali su da se metalurgija 'eljeza najviše orijentiše ka proizvodnji oru'ja, što je kao posljedicu imalo, opet sa svoje strane, stalno ratovanje i izazivanje novih sukoba, !ime se stvarao uzro!noposljedi!ni krug sukoba i ratova iz kojeg se jednostavno nije moglo iza!i. Vjerojatno je egzistiralo i na!elo nasljednosti zanatlijskog zanimanja, jer bi samo to moglo objasniti izra'enu konzervativnost objekata, jer je time, iako je omogu#avana opstojnost zanatske proizvodnje, ipak gušena individualnost proizvo"a!a koji su se dr'ali ustaljenih kanona koji su se prenosili sa generacije na generaciju i !ije bi narušavanje, kako je vrijeme prolazilo, bilo sve te'e izvesti. Za neke oblike nakita prona"ene u grobovima koji su nastali u vrijeme najve#e politi!ke i gospodarske mo#i Autarijata (zlatni ukrasi na odje#i koji su izvedeni sa velikom preciznoš#u, zlatni pojasevi i naušnice, pa i zlatne i srebrne fibule) mo'emo pretpostaviti da su nastali na 773 Npr. U “dr'avici” mikenskog Pilosa, zahvaljuju#i glinenim plo!icama ispisanim Linearnim pismom B, znamo da su kova!i bili organizovani u !vrste „zajednice“ pod kontrolom politi!ke vlasti i sve#enstva. U Piloskoj “dr'avici” kova!i su od od dvora dobivali izvjesnu koli!inu bronce za obradu, a zauzvrat su ispunjavali zahtjeve dvora. Petruševski Dušica i Mihailo D., 1965, 24-25. 774 Postojanje ovakve organizacije ne isklju!uje da je postojao i sloj zanatlija koji je neposredno i samo radio za vladara i njegovu porodicu i bratstvo. 262 Mesihović, Autarijati, 2007 doma#em tlu, ali uz manju ili ve#u asistenciju stranih zanatlija porijeklom iz gr!ko-italskog svijeta. Doma#e zanatlije, nisu imale zna!ajnu tradiciju u izradi ovakvog luksuznog nakita od zlata i srebra, i samim tim je teško zamisliti da se doma#i zanatlijski sloj mogao u kratkom roku (skoro u samo par decenija od po!etka V. st. pa do sredine istog stolje#a p. n. e.) sam od sebe bez vanjskih uticaja i pro'imanja preobraziti da bi mogao izra"ivati spomenuti luksuzni nakit. Vjerojatno je u vrijeme svoje najve#e mo#i autarijatski entitet bio posebno atraktivan za dolazak i naseljavanje putuju#ih zanatlija koji su se mogli nadati da #e njihove usluge biti potrebne autarijatskoj vladaju#oj eliti. Naravno ovo pretpostavljeno doseljavanje nikada nije postalo masovno i ne mo'e biti govora ni o kakvoj kolonizaciji jer se uglavnom radilo o inicijativi i preduzimljivosti, pa i avanturizmu pojedinaca. Ne bismo smjeli pretpostaviti, a zbog slabe obra"enosti autarijatskih gradinskih naselja i znatno manje prona"ene keramike, da je kerami!ka djelatnost bila u zasjenku zanatstva. Do sad prona"eni kerami!ki fragmenti, ipak u dovoljnoj mjeri ukazuju i da ovaj vid stvarala!kog genija kod Autarijata nije ostao zanemaren. Na osnovu nalaza modela kola i konjske opreme znamo sa sigurnoš#u da su Autarijati poznavali i kolski i zanat za konjsku opremu. Vjerojatno je postojala i tkala!ka proizvodnja tkanina, i razvijena ku#na radinost, o !emu bi mo'da potvrdu mogli na#i i u nalazima kerami!kih pršljenova sa platoa gradine Kre!e koji su slu'ili u predenju i tkanju,775 Samo autarijatsko-«glasina!ko» podru!je nije bilo toliko bogato metalnim sirovinama, tako da se ono moralo za svoju produkciju metalnih proizvoda moralo snabdijevati i uvozom. Radi toga se sirovine za metalnu proizvodnju, pored dobivanja iz doma#ih resursa, odnosno iz rudišta na autarijatsko-«glasina!kom» podru!ju dijelom nabavljaju i iz srednjobosanske i sjeverozapadnobosanske rudonosnih zona. Od doma#ih sirovinskih izvora potrebno je ista#i zone isto!no od Drine, gdje postoje zna!ajna le'išta 'eljezne rude u podno'ju planine Jelice, nalazi 'eljezne troske (uslijed predrimske aktivnosti) su prona"eni i u Jabuci, sjeverno do Fo!e.776 A ni manja nalazišta oko Lima i Cehotine, i u okolici Nikši#a nisu bila zaobi"ena od prapovijesnih i protohistorijskih rudara.777Izvori 'eljeza su bili i na planini Gu!i, a i rudišta na Kopaoniku i Rudniku te prema sjevernom Kosovu su Autarijatima, kada su oni bili na vrhuncu mo#i, bila na dohvatu. Na samoj sjevernoj granici u okolici Srebrenici nalazile su se velike naslage srebra, koje #e tijekom rimske uprave i srednjeg vijeka biti intenzivno eksploatirane (rimska Domavija), Ne bi trebalo sumnjati da su ove naslage srebra bile poznate i protohistorijskim rudarima, i da je dio srebra koji je 775 Kosori#, 1995, 13 776 Mikolji, 1969, 4 777 1ovi# 1976, 273-274; 1980, 75-76; 1987, 637 263 Mesihović, Autarijati, 2007 upotrebljavan i u zanatstvu Autarijata dolazio i sa podru!ja koje #e u rimsko doba biti poznato kao kompleks Argentaria i kolonija Domavija. U rimsko doba bila je razvijena i sna'na rudarska djelatnost u okolici Fo!e i Pljevalja. Sa ovoga podru!ja je u prvim decenijima II. st. n. e. došlo i do velikog preseljavanja rudara u Dakiju. Srednjovjekovna prisutnost Sasa, evidentirana je pored okoline Fo!e (lokalitet Saš) i Pljevalja (Sasin Polje) i u okolini Višegrada (selo Sase u kojem se sve do XV. st. nalazio rudnik 'eljeza),778 kod Prijepolja i u okolini Brskova. Veliki broj toponima sasko-njema!ke provinijencije u dolini Ibra, isto govore o vjerojatnom iskorištavanju ruda na više lokaliteta u ovoj oblasti.779 Na eventualnu eksploataciju 'eljeza na prostoru koji je u protohistoriji ulazio u okvire autarijatskog rasprostriranja govorio bi i gvo'"evit kultni izvor u selu Orahovu u predjelu De'evi kod Novog Pazara.780Sve to ukazuje da je na nekadašnjem autarijatskom teritoriju morala postojati rudarska tradicija, koju su samo Rimljani naslijedili i na koju su naslanjali svoju rudarsku djelatnost,781 da bi se ona kasnije samo kontinuirano produ'ila do u srednji vijek, naravno na drugoj etni!koj osnovi rudara. U prapovijesnom razdoblju bakar je eksploatiran na lokalitetu Jarmovcu na Limu, 782 a u rimsko doba iskorištavan je i ju'no od Fo!e,783 što bi impliciralo da je ta eksploatacija bila vršena mo'da i u predrimsko doba.Olovo se eksploatiralo na krajnjem sjeverozapadu autarijatskog podru!ja, na podru!ju današnje olovske op#ine, gdje je sigurno eksploatacija olova uvjetovala i nastanak gradinskog naselja Olovac.784 Putevi i komunikacije Putevi i komunikacije su stolje#ima ostajali nepromijenjeni. Još u kameno doba utabane staze koje su povezivale ljude raznih zemalja ostajale su na centralnom i zapadnom Balkanu zadugo nepromijenjene. Ve# smo u predgovoru napomenuli da je podru!je gdje je nikla i razvijala se glasina!ka kultura i ponikla autarijatska narodnosna zajednica bilo situirano izme"u dviju bitnih drevnih komunikacija. Du' Vardara i Morave je prolazila komunikacija koja je povezivala Egejski bazen i Isto!ni Mediteran sa Dunavom, a od Neretve pa uz Bosnu povezivano je jadransko primorje i svijet Mediterana sa Podunavljem. Iz prve komunikacije odvajao se sporedni krak koji 778 Filipovi# S. Miljenko, 2000, 21 779 Filipovi# S. Miljenko, 2000, 20; 31 780 Filipovi# S. Miljenko, 2000, 20 781 O rimskoj eksploataciji srebra i drugih ruda (npr. olova) na prostoru nekadašnjeg rasprostriranja Autarijata v. Škegro, 1998, 89; 94-95; 105-106; 782 Davies, 1937, 1-3; Mikolji, 1969, 3; Stip!evi#, 1989, 112 783 Mikolji, 1969, 3 784 Hörmann, 1889, 63-74 264 Mesihović, Autarijati, 2007 se pru'ao dolinama Drima, Ibra, Drine i Zapadne Morave. Upravo su se na ovoj komunikaciji nalazili Pilatovi#i i Atenica, dvije velike kne'evske nekropole, koje se datiraju u prvu polovinu V.st p. n. e. i u kojima su sahranjeni pripadnici autarijatskog vladaju#eg sloja.785 Iz PseudoSkilaksovog izvještaja mogli bismo primijetiti još jednu za Autarijate bitnu komunikacionu liniju koja je po!injala na uš#u Drima, pa se od Skadarskog jezera pru'ala na Mora!u i Zetu sve do planinskog pojasa koji su naseljavali Autarijati.786 Izgleda da je ova komunikacija bila za Autarijate i najkra#a na putu prema moru i samim tim veoma bitna. Pored komunikacija preko Jadrana i Vardarsko-Moravske magistrale, bio je intenzivan tranzitni put koji je išao od jonskih crnomorskih kolonija du' Dunava i Save i njihovih pritoka. Ovim uobi!ajenim putevima najvjerojatnije je na glasina!ko podru!je prispjela !uvena kaciga gr!ko-korintske provenijencije, prona"ena u Ararevoj grobnici.787 Unutar teritorije koju su naseljavale i kontrolirale autarijatske zajednice, najva'nije komunikacije su pratile rije!ne tokove, Tare, Pive, Cehotine, Drine, Lima, Ibra i Zap. Morave. Najve#a gradina na glasina!kom podru!ju Ilijak se nalazila u dolini rijeke Pra!e, kroz koju je prolazila komunikacija koja je povezivala Podrinje i Sand'ak sa sarajevskim poljem, dolinom Bosne i središnjom Bosnom. Ilijak je bio ne samo najve#e gradinsko naselje na kompletnom autarijatskom podru!ju tijekom cijele njihove egzistencije, nego i gospodarski centar i trgova!ko !vorište, što na najbolji na!in ilustriraju mnogobrojni predmeti porijeklom iz mediteranskih radionica prona"eni u iskopanim tumulima iz nekropola Ilijak i Rajino Brdo. Budu#a sistematska iskopavanja same gradine vjerojatno #e samo produbiti našu spoznaju o saobra#ajnoj, gospodarskoj i trgova!koj va'nosti Ilijaka za cjelokupnu Autarijatsku narodnosnu zajednicu. Pojedina naselja na krajnjim to!kama autarijatskog podru!ja vjerojatno su imala posredni!ku ulogu, i bila su stjecište trgovaca i putnika. Takvu ulogu je imao na primjer veliki i dugovje!ni naseobinski kompleks Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar, (krajnji obronak planine Trebevi# koji se lagano spušta u sarajevsko polje) koje se nalazilo na završetku puta koji je iz Panonije vodio du' rijeke Bosne i u neposrednoj blizini dva sto!arska areala u svojoj zale"ini na koja se naslanjao, Glasinca i Kalinovika, i jednog velikog kulturnog kompleksa srednjobosanske kulturne grupe 'eljeznog doba, !iji su nosioci bile (i) dezitijatske zajednice.788 785 Palavestra, 1984, 73 786 Ps. Scyl. 24 787 Truhelka, 1890, 68-95; G. Novak, 1944, 23 788 Fiala, 1889, 92-93; Isto, 1890, 212-220; Isto, 1891, 424-431; Isto, 1894 B, 107-140 ; Isto, 1895 A, 123-137; Isto, 1896 A, 97-107; Cur!i#, 1908, 364-365; 1ovi#, 1976, 75, 78, 98; 193; 194; Isto, 1976 A, 105-115+Tbl.I-III; Isto, 1983 A, 170-182; Isto, 1983 B; Isto, 1983 C, 390-412; Isto, 1987 A; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 42 265 Mesihović, Autarijati, 2007 Nekadašnje autarijatsko-«glasina!ko» podru!je je u rimsko doba, a na osnovi dosadašnjih istra'ivanja bilo preme'eno izgra"enim putevima, ne samo tranzitnog tipa,789 pa je mogu#e pretpostaviti da su se neki od tih rimskih puteva djelimi!no naslanjali i na prapovijesne i protohistorijske komunikacije. Postoji relativno malo pisanih vrela koji daju i to samo uzgredne, fragmentarne i nesigurne podatke o udaljenosti i vremenu potrebnom da se one pre"u. Apijan tako tvrdi da je Autarijatima koji su bili u bijegu bilo potrebno 23 dana hoda da prevale udaljenost od njihove zemlje do novih staništa u "mo!varnim i nenastanjenim getskim krajevima, u susjedstvu naroda Bastarna".790 Ako bismo se pouzdavali u Apijanov podatak mogli bismo da tvrdimo da je jednoj ve#oj grupi bilo potrebno da put od drinsko-moravskog razvo"a do Donjeg Dunava, prevali za tri sedmice, dok bi se manja grupa ili pojedinac sigurno kretali br'e. Strabon opet teritoriju Tribala koja se pru'a od Agrijana (sjeverna Makedonjia) do Dunava odre"uje na 15 dana hoda.791 A Strabon donosi i informaciju, pozivaju#i se na Artemidora da odstojanje od Malejskog rta do Dunava po pravoj liniji iznosi 6500 stadija (oko 1160 km). Polibijeva ra!unica je iznosila 10 000 stadija, ali on je svoju ra!unicu zasnivao na kretanjima pojedinih vojskovo"a.792 Prema Tukididu, najbli'i suhozemni put od Abdere do Dunava trajao je 11 dana a od Bizanta do Lagala i Strimona 13 dana.793 Kao što mo'emo vidjeti, udaljenosti i vrijeme potrebno da se one pre"u me"u pojedinim balkanskim oblastima i narodima u protohistorijskom razdoblju nisu bile prevelike što je sigurno olakšavalo me"usobne kontakte. Pretpostavljamo da su veliku ulogu u saobra#aju imali konji i zapre'na kola koja su vukli volovi. Realisti!ki prikaz konstrukcije kola, koji odaje bron!ani model kultnih kolica koje vuku barske ptice, pokazuje ne samo visok tehni!ki nivo ve# i tip kolica, koji se mo'da naj!eš#e upotrebljavao me"u autarijatskim zajednicama. To su dvoosovinska kola s !etiri visoka osmopao!na to!ka.794 U srednje bron!ano doba sa ovog naseobinskog kompleksa se datira i vrlo interesantan nalaz !iji nastanak i Z.Mari# pripisuje mikensko-egejskog kulturi. .Sakellarakis-Mari#, 1975, 153-156; Zlatište-Debelo brdo-Soukbunar #e svoj dugotrajniji kontinuitet naseljenosti zadr'ati i u anti!ko doba, sve do dolaska Slavena, s tim da #e u tom periodu ve#u va'nost ste#i ravni!arsko podru!je uz Miljacku (današnji centar Sarajeva). Sergejevski, 1947, 39-40 789 Arheološki leksikon, Tom I, 1988, 154-156 790 App. Ill. 4 791 Strab. Geo. VII, 5 11 792 Strab. Geo. VIII, 8, 5 793 Thucyd. II, 97 794 1ovi#, 1976, 302 266 Mesihović, Autarijati, 2007 Zahvaljuju#i nalazu iz ranobron!anog groba iz Pustopolja na Kupresu, znamo da je upotreba saonica bila odoma#ena na prostoru Bosne i Hercegovine još u prvim razdobljima metalnog doba. Brdsko-planinsko podru!je sa visoravnima na kojima tijekom zime nanosi snijega dosti'u veliku visinu, a na kojem je prebivalo jezgro autarijatske narodnosne zajednice je vrlo pogodno za ovu vrstu prevoznog sredstva, i iako do sada nisu prona"eni tragovi saonica mo'emo na osnovu deduktivne metode pretpostaviti da su se saonice koristile i na autarijatskom mati!nom teritoriju. Novac Nije poznato da li su se Autarijati slu'ili novcem, niti da je postojalo išta što bi moglo biti korišteno kao mjerilo vrijednosti u procesu razmjere. Pošto nije ni zabilje'eno ni prona"eno ništa što bi nas moglo asocirati na neki doma#i novac, Autarijati nisu imali svoj novac. Autarijati su ipak morali poznavati neki oblik prednov!ane razmjene, jer prosta naturalna razmjena nije mogla biti zadovoljavaju#a za široku i razgranatu trgova!ku aktivnost Autarijata sa mediteranskim svijetom koji je raspolagao sa ve# izgra"enom robno-nov!anom privredom. Vjerojatno su neki predmeti ili stoka pored svoje primarne funkcije, dobivali i zna!aj mjerila za razli!ite vrijednosti. Od sredine V. st. p. n. e. zbog sve poja!anije vanjske trgovine, Autarijati su se u svrhe vanjske trgovine po!eli slu'iti gr!kim i italskim novcima. Najbolji nalaz koji potvr"uje upotrebu stranog novca, istina on se datira u posljednje godine autarijatske egzistencije je velika ostava, gr!kog i makedonskog novca, sa kraja IV stolje#a p. n. e. prona"ena u okolici mjesta Pra!e.795 Procjenjuje se da se 1852. god. u slu!ajno otkrivenoj ostavi nalazilo oko 2 000 nov!i#a kovanih u kovnicama Neapolisa, Krotona, Agrigentuma, Thasosa, Abdere i Istrosa. Na'alost od ove velike zbirke ostao je do danas sa!uvan samo mali dio nov!i#a. Ako je suditi po nekim sa!uvanim primjercima na kojima se nalaze imena Filipa II i Aleksandra III Velikog moglo bi se zaklju!iti da nastanak ostave nije mla"i od kraja IV. st. p. n. e. Tehni!ke inovacije Iako je 'ivot Autarijata bio na znatno ni'em stupnju razvitka nego Grka i Italika, oni nisu bili baš u tolikoj mjeri zaostao narod. Uspjeli su da razviju izvjesne tehni!ke metode kojima su olakšavali svoj 'ivot ili bar pomagali svome gospodarstvu. Jedna od tih tehnika koja je osiguravala egzistenciju njihovog gospodarstva dobro je opisana u pisanim vrelima. Po Pseudo-Aristotelu i Strabonu,796 iz slanih vrela na zajedni!koj granici i Autarijati i Ardijejci su odvajali vodu i ostavljali je na posebno odre"enim prostorima. Po danu je izdvojena slana voda bila nadstreta krovom, a 795 Makanec, 1906, 109 796 Ps. Aristot. 138; Strab. Geo. VII, 5 11 267 Mesihović, Autarijati, 2007 no#u je bila otkrivena.!? 1uvanje pod krovom posredno otkriva i neku tehniku koja je bila poznata Ilirima u vezi isušivanja vode, a koja se nije samo oslanjala samo na puko ostavljanje suncu da isuši vodu, jer brzina, kvalitet i efekt isušivanja vode u tom slu!aju ne bi toliko zavisio od klimatsko-meteoroloških uvjeta. Ako je vjerovati Pseudo-Aristotelovom i Strabonovom podacima onda bi se u roku od pet do šest dana voda isušila ostavljaju#i odli!nu sol. Na jedno odre"enom prostoru trebalo je zna!i, više dana da bi proces dobivanja soli iz izvjesne koli!ine sakupljene vode, u potpunosti završio, i da bi se zamijenila novom vodom. Ali u nezimskom periodu voda je stalno izvirala i nije se smjelo dogoditi da voda beskorisno te!e, i tako propada dragocjena sol, i vjerojatno su oni koji su iskorištavali slano vrelo pronašli na!in kontinuiranog izvla!enja i spremanja slane vode. Zato mo'emo pretpostaviti da je postojalo više mjesta u neposrednoj okolici vrela u koje se voda stalno odlagala kako bi se svaka kap iskoristila. To je dovelo do uslo'njavanja i podjele rada i mjesto oko samog vrela moramo zamisliti kao jednu izdvojenu manufakturu. I zato smatramo potpuno opravdanu tvrdnju Strabona koji prostor oko slanog vrela naziva solanom.797 Društvo Pod uvjetom pa'ljive analize izvorne gra"e, bilo pisanog bilo materijalno karaktera, mo'e se dati bar okvirni pregled i te baciti malo više svjetla na ulogu i mjesto koju su Autarijati zauzimali u geo-politi!koj i društvenoj sferi 'ivota stanovnika jugoistoka Europe. To što Autarijati nisu imali “politi!ku politi!ku povijest" povijest u pravom smislu te rije!i ne zna!i da oni nisu uspjeli da stvore unutarnju društvenu strukturu i trajniji, stabilniji i kohezivniji politi!ki entitet. Ve# samo 2stoljetno postojanje jedinstvenog autarijatskog politi!kog entiteta dokazuje postojanje jake unutarnje kohezije koje je kao svoju podlogu moralo imati narodnosno i kulturno jedinstvo izra'eno i sa prisutnoš#u svijesti o tome jedinstvu. Unutarnja struktura Autarijatskog politi!kog entiteta ne bi se trebala mnogo razlikovati od drugih narodnosnih zajednica izvan gr!ko-makedonskog Balkana. Do po!etka IV. st. p. n. e. ve#ina vangr!kih balkanskih naroda nalazila se na sli!nom stupnju društvenog, ekonomskog i kulturnog razvitka.798 Pošto nigdje na svijetu ne postoje dvije potpuno podudarne povijesne ili 797 Sol je ina!e igrala veliku ulogu kod ne samo prapovijesnih i protohistorijskih stanovnika BiH, Ima mišljenje da je i samo ime Bosna došlo od soli. U albanskom jeziku re! bos, boss zna!i „slanik” ili „mjesto gde se isparava slana voda da ostavi so”. Rücker, 1889; 1893; Tallócsy , 1889; 1893; 1orovi#, 1925 798 Ni Makedonija do Filipa II nije mnogo odudarala od ilirskih, tra!kih i peonskih naroda Balkana i Makedonci su prije Filipa II funkcionirali kao neka vrsta politi!kog entiteta, istina sa znatno !vrš#om i stabilnijom strukturom. I kasnija Ilirska kraljevina bila je sastavljena od više plemena, te je više odra'avala protohistorijski politi!ki entitet 268 Mesihović, Autarijati, 2007 kulturne pojave, tako su i me"u balkanskim narodima morale postojati izvjesne varijacije u kulturno-povijesnom razvitku. I Autarijati pokazuju odre"ene modifikacije u unutarnjoj strukturi. Plemenske zajednice i bratstva koja su ulazila u sastav autarijatskog entiteta, imala su isto porijeklo, 'ivjela su na istom teritoriju sa dosta sli!nim zemljopisnim karakteristikama sli!nim na!inom 'ivotom stolje#ima. To je uvjetovalo veliku isprepletenost u odnosima izme"u raznih autarijatskih bratstava. i doprinijelo ve#oj koheziji unutar autarijatske zajednice nego kod drugih balkanskih zajednica. I izvjesni konzervativizam koji je izgleda bio sklon autarijatskom kulturnom i narodnosnom bi#u doprinosio je ve#em o!uvanju unutarnje kohezije. Ve#u koheziju unutar autarijatske zajednice (i narodnosne i politi!ke) i relativnu ujedna!enost njenih sastavnih dijelova dokazuju i sljede#e !injenice. Pisana vrela kada govore o Autarijatima nikako druga!ije ih ne navode nego kao jedinstven organizam, ne postoji kao na primjer kod Dardanaca spominjanje razli!itih plemena koja sa!injavaju Dardansku narodnosnu zajednicu,799 niti se mo'e primijetiti u gr!ko-rimskim tekstovima bilo kakav nagovještaj postojanja izra'enih diferencijacija unutar autarijatske zajednice. I arheološki materijal, pokazuje pored ve# spomenute sklonosti ka konzervativizmu, zadr'avanju starijih formi ili bar njihovim prilago"avanju novim okolnostima, jedinstvo formi.800 Kada promatramo karakteristike materijala sa bilo kog nalazišta koji se datira u starije 'eljezno doba, pred nama se ukazuje velika nego dr'avotvornu strukturu (Polyb. II, 6,6; Liv. XLV, 26, 13-15). Autarijatski politi!ki entitet se ne bi trebao nešto u ve#oj mjeri razlikovati od ovako strukturiranog politi!kog organizma protodr'avnog karaktera. U slu!aju Dardanaca raspola'emo povijesnim podacima da su bili sastavljeni od više plemena, od kojih dva plemena Galabriji i Thurnati, poznajemo i poimeni!no (Strab. Geo. VII, 5, 7). I Taulanti, narod koji je isto kao i Autarijati bio nosilac glasina!ke kulture, su po Stip!evi#u (1974, 38) koji se poziva na E. Swobodu (1937, 290-305) i N. Ceku (1970, 421-427) i Bencu (1987, 775) bili sastavljeni od više plemena-Helidonci, Sesareti, Abri i Partheni. Ako je ovakva konstatacija to!na, ovi posljednji su mo'da bili dio onih Parthena sa mati!ne teritorije, o kojima je ranije bilo govora, koji se od svoje cjeline odvojio premjestivši se u sj. i srednju Albaniju (prije ili za vrijeme ekspanzije), gdje su ušli u sklop druge narodnosne zajednice-Taulanata, koja se tijekom starijeg 'eljeznog doba formirala na prostoru rasprostiranja Mati-kulture. Ovo bi ujedno dokazivalo i pomjeranja plemena ili samo njihovih manjih dijelova iz jedne narodnosne zajednice nosilaca glasina!ke kulture u drugu (v. poglavlje- ekspanzija, dio Zaklju!ak o prisustvu autarijatskih elemenata na sjeveru, zapadu i jugozapadu ). Me"utim, s druge strane stajalište spomenutih autora o ju'nim Parthenima kao sastavnom dijelu Taulanata dolazi u nesuglasje sa opisom Plinija Starijeg (III, 144-145) prostora današnje Albanije zasebno spominju i Taulanti i ju'ni Partheni. Mogu#e je da je i naseljenost Parthena u na spomenutim prostorima rezultat i dešavanja vezanih za keltsku najezdu. Tada se i dio Parthena mo'da odlu!io da se sa drugim dijelovima Autarijatske narodnosne zajednice pokrene prema prema jugu, gdje su našli nova staništa. U prilog konstatacije da su ju'ni Partheni govorila bi i !injenica da se podaci iz pisanih vrela u kojima se spominju ju'ni Partheni odnose na period od sredine III. st. p. n. e., odnosno na vrijeme rimskog osvajanja Ilirije. 800 Benac-1ovi#, 1957, 28; 33; 57-58 269 Mesihović, Autarijati, 2007 ujedna!enost u osnovnim oblicima, stilovima i tehnikama izrade, sa vrlo slabo primjetljivim razlikama i to samo na pokretnom materijalu. U obliku i tehnici izgradnje gradina i tumula ne primje#uju se uop#e bilo kakve razlike. I sasvim slobodno mo'emo re#i da sjeverna varijanta glasina!ke kulture starijeg 'eljeznog doba pokazuje najve#i stupanj ujedna!enosti i homogenosti u odnosu na susjedne kulturne pojave u istome razdoblju. Naravno to ne zna!i da treba misliti da Autarijatska narodnosna zajednica nije bila sastavljena od plemena, nego to samo podrazumijeva da je unutarnja kohezija izme"u autarijatskih plemena bila relativno sna'nije strukturirana.801 I dugotrajni kontinuitet egzistencije politi!kog entiteta potvr"uje da je osnova njegovog postojanja morala le'ati u njegovom ujedna!enijem sastavu. Ne raspola'emo ni sa kakvim podacima koji bi govorili o nekim poreme#ajima unutar toga politi!kog entiteta. I najva'niji dokaz postojanja ja!e izra'ene svijesti o zajedni!koj pripadnosti jednom narodnosnom i politi!kom entitetu kod Autarijata; nikada pa ni u vrijeme sloma jedinstvenog politi!kog entiteta, seobe i raseljavanja autarijatske skupine nisu se odricale autarijatskog imena. Za sve ove skupine, i u mati!noj domovini, i na granici Makedonije, i u getskim mo!varama, i na Hersonezu i u Maloj Aziji jedino se upotrebljava autarijatsko ime. I prije svoga kona!nog ujedinjenja, autarijatske plemenske zajednice koje su se ve# oblikovale u odre"ene teritorijalne kne'evine tijekom VIII. i VII. st. p. n. e. su vjerojatno, koriste#i postojanje zajedni!ke svijesti o pripadnosti jedinstvenom autarijatskom bi#u, s vremena na vrijeme stvarali me"usobne trajnije ili ad-hoc «konfederacije». Koji su to bili !inioci koji su odr'avali zajedni!ku svijest kroz dugi niz stolje#a. U prvom redu tu dolazi u red zajedni!ki jezik i porijeklo (genetska veza), ista teritorija i isti na!in 'ivota. I religija je nesumnjivo imala veliku ulogu, u tom kontekstu ne bi trebalo isklju!iti ni mogu#nost postojanja nekog centralnog svetilišta oko kojeg se vrši identifikacija i okuplja kompletna autarijatska narodnosna zajednica ili samo neki njeni dijelovi, sli!no kao na primjeru gr!kih amfiktionija, op#egr!kih (Delfi) ili samo op#ejonskih (Delos) svetilišta. Zajedni!ka društveno-politi!ka zajednica je samo dodatno doprinosila poja!avanju toga psihološkog okvira u kome je egzistirala zajedni!ka svijest. Istovrsnost materijalne kulture i umjetnosti samo proizlazi iz spomenutih aspekata, ali nisu bili i jedan od prevashodnih !inioca koji su doprinosili formiranju i odr'avanju zajedni!ke svijesti. Kada se autarijatski politi!ki entitet našao u fazi ekspanzije, u njega su uklju!ene ne samo Autarijatima srodne druge ilirske zajednice nego i tribalske i druge tra!ke zajednice, i mo'da bi se 801 I Samniti, koji su se u VI. i V. st. p. n. e. nalazili na istom nivou razvitka i imali sli!an na!in 'ivota kao Autarijati, su bili podijeljeni u !etiri plemena. 270 Mesihović, Autarijati, 2007 upravo na ovo razdoblje mogla odnositi Strabonova reminisencija o Autarijatima koji su neko# bili najve#i ilirski narod. Sada autarijatski politi!ki entitet nema onu narodnosnu uniformnost i prestaje da bude potpuno jednak samo autarijatskom narodu. Autarijatski politi!ki entitet bi se mogao u vremenu nakon ekspanzije definirati kao podru!je prevlasti autarijatske narodnosne zajednice. Jedan takav istovremeni (sa autarijatskim entitetom) primjer ure"enja podru!ja prevlasti jednog naroda i njegove unutarnje strukture predstavio je Tukidid u svome opisu Odriskog kraljevstva Sitalka.802 Postavlja se i pitanje da li je mogu#e da je autarijatski politi!ki entitet imao u odnosu na Sitalkovo kraljevstvo i njegovo više monarhisti!ko ure"enje mo'da više „demokrati!niju“ organizaciju sli!nu onoj kod Samnita koji su po svojim osobenostima razvitka tijekom VI – V. st. p. n. e. bili najsli!niji Autarijatima, odnosno njihovim institucijama Touto i Samnitske lige koje su odra'avale osobitosti federalisti!kog ure"enja.803Sude#i po postojanju prvo kne'evskih grobova sa pokojnicima koji su sahranjeni zajedno sa insignijama, što bi bilo u proturje!ju da su upravlja#i bili izabirani na izvjesno vrijeme i za odre"eno zadu'enje, zatim po postojanju posve#enih, monumentalnih iznimno bogatih vladarskih grobova mo'emo biti uvjereni da je autarijatski entitet ipak primarno pokazivao monarhijske odlike. Ipak bez obzira kakva je bila unutarnja forma autarijatskog politi!kog entiteta moramo na kraju zaklju!iti da se kroz stolje#a razvitka autarijatska narodnosna zajednica uspješno preobrazila od skupa srodnih sto!arskih plemena do najve#e i najmo#nije, dobro ogranizovane i strukturirane zajednice na zapadnom i središnjem Balkanu u prvoj polovini V. st. p. n. e. Politi!ki entitet je imao pored primarno vojne i vrhovnu religioznu ingerencije, odnosno pošto je religija direktno bila povezana sa obi!ajnim pravom, onda je on bio i vrhovna sudska 802 Ova politi!ka tvorevina iz druge polovine V. st. p. n. e. ( zna!i u razdoblju kada se Autarijati nalaze u razdoblju nakon ostvarene ekspanzije) je bila savez naroda i plemena sa razli!itom etni!kim i narodnosnom pripadnoš#u pod politi!kom supermacijom tra!kog naroda Odriza. Tukidid prikazuje strukturu Odriskog kraljevstva Sitalka na sljede#i na!in. Narodi i plemena, a od vremena Sitalkova sinovca i nasljednika Seuta I i neki gr!ki gradovi na tra!koj obali, koji su ulazili u sastav Odriske "kraljevine" pored danka u zlatu i srebru koji je dostizao i 400 talenata srebra godišnje bili su obavezni i na "darovanje" i kralja i drugih odriskih velikaša. Onoga trenutka kada je nestalo li!nosti !ijom se snagom autoriteta odr'avala Odriska "kraljevina", ta politi!ka tvorevina koja je objedinjavala !itav niz balkanskih razli!itosti se raspala. O Odrisko-tra!kom kraljevstvu v. Cabanes, 2002, 63-67 803 I maloazijski Galati su predstavljali neku vrstu konfederacije tri galska plemena (Tektosaga, Trokma i Tolostoboga) kojoj su na !elu prvo stajali tri, zatim dva i na kraju samo jedan hegemon. Svako od ovih plemena je bilo podijeljeno na po !etiri zajednice. Kao instituciju-upravlja!a na ni'im stupnjevima Strabon spominje tetrarhe (XII, c 566-567) Papazoglu, 1969, 340, fus. 191 271 Mesihović, Autarijati, 2007 instanca. U slu!aju Samnita i drugih njima srodnih Italika upravo rije! meddix ili (mediss u tekstovima na oskom) kojom se ozna!avala institucija vrhovnog poglavara zajednice je najbli'a po smislu bila latinskom iudex, što dokazuje veliki zna!aj koje su suda!ke ingerencije imale u sklopu vrhovne politi!ke institucije u neurbanim politi!kim entitetima 'eljeznog doba. Da bi egzistirao bilo kakav politi!ki entitet, makar on bio strukturiran i u takvoj formi kao što su to bili politi!ki entiteti Samnita, Peonaca, Tra!ana, Makedonaca ili gr!kih polisa morale su da unutar njega postoje i institucije zajedni!ke za !itav entitet. Institucija suverena-vladara, odnosno kralja (βασιλεὺς, δινάστης, ἄρχων, rex, princeps, regulis) kod Autarijata nije posvjedo!ena u pisanim vrelima. Sa druge strane raspola'emo sa mnogobrojnim pisanim svjedo!anstvima o postojanju institucije vladara kao poglavara !itave narodnosne zajednice kod niza Autarijatima susjednih, pa i nešto udaljenijih naroda. Tako je postojanje institucije vladara koji pripadaju jednoj porodici ili rodu koje posjeduje eksluzivno pravo na suverensko vladanje (ali ne u apsolutisti!kom smislu) samo npr., posvjedo!eno kod Tribala od kojih znamo i za imena dva njihova kralja,804 Peonaca805, Agrijana806, Enheleja,807 Odriza808, Ardijejaca, odnosno u «Ilirskoj dr'avi» III. i II. st. p. n. e., Taulanata809, Atamana,810, dunavskih Skita811, Getskih naroda,812 Denteleta,813 Dardanaca,814 Da!ana,815 Daorsa,816 Skordiska,817 Bastarna818 i pojedinih germanskih 804 Rije! je o kralju Sirmu iz vremena Aleksandrove dunavske kampanje kojeg spominju Arr. Anab. I, 2; I 4, 6; Strab. Geo. VII, 3, 8 i ; Plut. Alex. 2 i kralja Halesa kojeg spominju Sholije panathenske, I, 72, 2 805 Diod. XVI, 4, 2; XX, 19, 1; Polyb. IV, 12, 3; IG II/III2, 1, 127 806 Arr. Anab. I, 5, 5-6 807 Cabanes, 2002, 51 808 Odrizima je nešto du'e od jednog stolje#a vladala dinastija koju su utemeljili Teres i njegov sin Sitalko, a nastavio njegov sinovac Seut I. Cabanes, 2002, 63-67 809 Pol. IV, 1; Arr. Anab. I, 5, 1 I Iliri (vrela ne preciziraju o kojem je konkretno narodu ili narodima rije!) koji su ratovali sa Filipom II i koji su se pobunili protiv Aleksandra i kojima je pomo! pru'io Glaukija, taulantski kralj, su imali svoje kraljeve Bardilisa i Klita (Polyb. XXXVIII, 6, 4; Arr. Anab. I, 5, 1-5) 810 Liv. XXXI, 28, 1-2 811 Pol. VII, 44, 1 Frontin. II, 4, 20; Just. IX, 2; IX, 3, 1-3; 812 Polyb. XXIX, 13, 5; Liv. XXXI, 28, 1-2; Isto, XLIV, 30,4; Just. XXIV, 4,9-11; Cass. Dio LI, 24, 6-7; 26, 1—rije! je o kraljevima Rolesu i Dapiksu; Jordanes, Gethica, X, 65; Todorovi#, 1974, 135; 813 Rije! je o kralju Sitasu, Cass. Dio LI, 23, 4 814 Polyb. XXIX, 13; Liv. XXXI, 28, 1-2; XLIV, 30, 4; Just. XXIV, 4, 11; 815 Rije! je o kraljevima Bojrebisti i Decebalu 816 Arheološki leksikon BiH, 1988, Tom I, 28 817 Todorovi#, 1974, 117; 119-120 272 Mesihović, Autarijati, 2007 naroda od kojih su najupe!atljiviji primjeri Markomana i Kvada kojima su vladali kraljevi iz porodica Marobodua i Tudra.819 Instituciju kralja i vladara-suverena su imale i zajednice gornje Makedonije (kao npr. Linkesti) 820, prije svoga apsorbiranja u argeadsku ujedinjenu Makedoniju, Pelagonija, kao i Mološani sa dinastijom Eakida.821 Na kraju krajeva i Makedonci su imali instituciju kralja koja je sve do Filipa II bila sli!na institucijama kakve su imali nabrojani narodi. Iako anti!ki pisci u pravilu ne prave razliku izme"u razli!itih termina, ipak se izvjesna «instinktivna» distinkcija mo'e osjetiti u upotrebi terminološkog odre"enja za vladare razli!itih naroda. Dok se za ju'noilirske i peonske vladare uvijek upotrebljava samo termin kralj (βασιλεὺς, rex), !ije su zemlje ve# u helenisti!ko doba dobili neke oblike dr'avotvornosti, za vladare sjevernijih balkanskih naroda upotrebljavaju se svi gore napomenuti termini. Ina!e pod tim terminom kralj se u razli!itim epohama podrazumijevalo razli!ito pojmovno odre"enje, ali se mo'e smatrati da se narod ili zemlja !iji vladar se odre"uje striktno i precizno samo (na gr!kom i latinskom jeziku) terminom kralj i u anti!kom periodu nalazi na posljednjim stepenicama na putu prerastanja politi!kog entiteta u dr'avu. Kada je rije! o ovim sjevernijim narodima, anti!ki pisci nisu se previše trudili kada su govorili o vladarima tih naroda, da u"u u preciznije odre"enje što se podrazumijevalo pod institucijom tih vladara i koji termin da upotrijebe. I u slu!ajevima kada anti!ki pisci vladare tih naroda nazivaju kraljevima, ne treba podrazumijevati pod izrazom kralj, u onom smislu u kojem ga upotrebljavaju anti!ki pisci kada tako tituliraju vladare barbarskih naroda, ono što karakterizira kraljeve helenisti!kog tipa, neograni!enih despota ili srednjovjekovnih kraljeva po “milosti bo'joj” sa izgra"enim sustavom naslje"ivanja. Ti vladari-kraljevi su bili više nasljedne starješine svoje zajednice, sli!niji «homerskim» kraljevima nego apsolutni upravlja!i. Oni nisu imali neograni!enu vlast, nego su je zasnivali više na snazi autoriteta i ugleda li!nosti i «dinasti!ke» porodice ili roda iz koje je ta osoba dolazila i kojem je pripadala. Iako izgra"eni, jasan i normatiniran sustav naslje"ivanja na osnovu primogeniture još uvijek nije bio apsolutan i u potpunosti razvijen kao u zajednicama koje su dostigle nivo dr'avotvornog razvitka, ipak je sigurno postojao rod ili porodica iz dominantnog bratstva i plemena koja je polagala pravo na kraljevsko dostojanstvo i iz koje bi se birali kraljevi-suvereni tih protohistorijskih zajednica. Iz svega izlo'enog vladari sjevernih naroda više bi po svojoj stvarnoj suštini odgovarali gr!kim 818 Rije! je o kralju Deldonu, Cass. Dio LI, 24, 4 819 Tac. Ger. 42-43 820 Thucyd. IV, 124-128; Aristot. Politica V, p, 1311 b; Strab. Geo. VII, c 326 821 Cabanes, 2002, 25-27; 60-63; 67-70 273 Mesihović, Autarijati, 2007 kraljevima iz mitova, legendi i homerskih epova, nego njima suvremenim vladarima-kraljevima helenskih dr'ava, Makedonije i kasnijih helenisti!kih monarhija.822 Na osnovu analogije Autarijata sa nabrojanim narodima koji su se manje-više nalazili na jednakom stupnju društvenog razvitka sa Autarijatima mogli bismo sa veliko dozom sigurnosti tvrditi da je i kod Autarijata postojala institucija vladara kao poglavara !itave narodnosne zajednice. Postojanje vladara i drugih istaknutih pojedinaca koji su u'ivali društveni ugled i mo# potvr"uje postojanje izrazitih reprezentativnih grbova sa bogatim arheološkim materijalom. Pored ve# spomenutih 'ezla na"enih u velikom broju kne'evskih grobova, i "mramora!ki" tip pojaseva je pripadao vladaju#em sloju. Vjerojatno su «mramora!ki» tipovi pojaseva slu'ili i kao vanjski izraz njihovog društvenog mo'da i politi!kog polo'aja. Arheološki podaci koji govore o autarijatskim vladarima koji su sahranjeni u monumentalnim, izrazito bogatim grobovima, nekada i sa !lanovima svoje porodice u istom ili susjednom tumulu (bilo da je rije! o istovremenim ili naknadnim sahranama), sa specifi!nim pogrebnim ritualom i na izdvojenim, samo njima posve#enim, mjestima dokazuju da su oni ipak bili predstavnici jedne «posve#ene» dinastije koja je imala «pravo» da daje poglavare !itave autarijatske zajednice, a ne da su bili izabrani na nekoj «op#enarodnoj» skupštini ili na nekom me"uplemenskom savjetu. Zna!i da je institucija vladara u slu!aju Autarijata bila sli!nija po svome karakteru kraljevima Makedonije prije Filipa II, Ilirske i Odriske kraljevine. Na primjeru vjerojatnog postojanja institucije do'ivotnog vladara-«kralja» za razliku od Samnita, Etruraca ili Irokeške konfederacije kod Autarijata se isklju!uje mogu#nost egzistiranja institucije izabranog predstavnika cjelokupne zajednice na odre"eni period, kao što su to bila samnitske institucije Meddix Tuticus i savjet meddix tuticus-a. Samim tim Autarijatski politi!ki entitet prije mo'emo zamišljati kao neku vrstu monarhije, a ne kao neku vrstu «federacije ili konfederacije» plemena sa kakvim takvim «republikanskim» ustrojstvom. Naravno to ne podrazumijeva neku despotsku vladavinu «isto!nja!kog» tipa, jer brojan sloj ratnika, osvjedo!en u grobovima, morao je i sam imati odre"en uticaj na vlast, mo'da preko svojih skupština. A pošto kod Autarijata nije postojala profesionalna vojska, ova skupština se mo'e vidjeti i kao skupština punoljetnih muških autarijatskih «gra"ana». 823 Despotska monarhija nije bila mogu#a iz jednog prostog razloga jer Autarijati nisu uspjeli izgraditi dr'avu. 822 Naravno pored monarhijskih na!ela u izgradnji svojih politi!kih sustava, protohistorijske (i balkanske i podunavske) zajednice su mogle primjenjivati i oligarhijska i demokratska na!ela, tako da su pojedini ilirski narodi, ako su bili i neposredni susjedi mogli imati razli!ita ure"enja. 823 Institucija narodne skupštine, bez obzira kojeg bila tipa funkcionisanja, obima masovnosti i opsega ingerencija je bila poznata kod mnogih naroda poglavito indoeuropskog porijekla, bez obzira da li su se oni još uvijek 274 Mesihović, Autarijati, 2007 Kod nekih naroda na sli!nom nivou društvenog razvitka, a sa kojima su Autarijati dolazili u neposredan kontakt, iz pisanih vrela imamo potvrdu postojanja institucije vojvode (dux, ἡγεµών, herzog) zapovjednika vojske, odvojene od institucije vladara. Takav slu!aj na primjer imamo kod balkanskih Kelta gdje je Brenos bio izabran za vrhovnog vojnog starješinu cjelokupne keltske vojske koja je 279. god. p. n. e. krenula u pohod na jug poluotoka, kod Tacitovih Germana824 i kod Breuka (istina u znatno kasnijem razdoblju) koji su za vrijeme ustanka 6 – 9. god. n. e. imali odvojene institucije vojskovo"e i kralja.825 Vladar je u sklopu svojih ingerencija zadr'avao vrhovnu politi!ku i vjerojatno i vrhovnu religijsku slu'bu, dok bi vojvoda bio vojni starješina. Analogiju nalazimo u primjeru Skerdilaide, koji je bio vrhovni zapovjednik ilirske vojske u pohodima na gr!ke polise, dok je stvarnu funkciju vladara obavljala Teuta u svojstvu regenta formalnom kralju, maloljetnom Pinesu. Kao što vidimo Iliri su poznavali institucionalnu razgrani!enost me"u funkcijama vojnih starješina i vladara-kraljeva. Me"utim u slu!aju autarijatskih zajednica, situacija je bila nešto druga!ija, i iako i u njihovom slu!aju moramo ista!i da je bojna sjekira predstavljala prevashodno simboli!ko obilje'je institucije predvodnika oru'ane sile. Na osnovu arheološkog materijala, preciznije re!eno njegovog polo'aja u trenutku pronala'enja ne mo'emo tvrditi da su u isto vrijeme razli!iti pojedinci tijekom cjelokupnog razvitka autarijatske narodnosne zajednice obnašali institucije upravlja!a zajednice i vojnog starješine. Kako pokazuju statusni simboli prona"eni u kne'evskim i vladarskim grobovima, u razli!itim periodima razvitka dominirali su razli!iti tipovi insignija, i nigdje usporedo u istoj fazi se ne nailazi na grobove sa 'ezlima ili sa bojnim sjekirama ili sa pojasevima «mramora!kog» tipa bilo u jednom grobu ili u razli!itim grobovima, što potvr"uje da se ovi statusni simboli me"usobno isklju!uju. Zbog svega toga !ini se da su u prvo vrijeme institucije i upravlja!a zajednice i vojnog starješine bile objedinjene u jednoj li!nosti, s primatom na ovoj prvoj instituciji, kao što na pokazuju grobovi Ilijak II,1; Rajino Brdo, XIII,1 i Mejdan-Brezje, II, 1 (nastanak svih se datira u drugu polovinu VII. st. i mo'da na prijelaz u VI. st. p. n. e.). Ali se nalazili u preddr'avnoj fazi organizovanja (kao u slu!aju Autarijata) ili su se razvili u pravcu dr'avne organizacije, tako da bismo i metodom analogije mogli pretpostaviti postojanje narodne skupštine kod Autarijata. Izvorište institucije anti!kih narodnih skupština mogu#e je tra'iti u esencijalnom indoeuropskom konceptu sastajanja svih odraslih muškaraca-saplemenika, sunarodnika (u ratni!koj dobi i onih koji su je prešli) radi odlu!ivanja o zajedni!kim društvenim pitanjima-u prvo vrijeme najviše ratnim. Autarijatska eventualna skupština bi se nalazila po svome karakteru izme"u ove prvobitne esencijalne “skupštine” i ve# politi!kih izgra"enih institucija narodnih skupština u anti!kim dr'avama. 824 Tac. Ger. 7 825 Vojskovo"a je bio Baton Breu!ki, a kralj Pines. Stip!evi#, 1989, 49-51 275 Mesihović, Autarijati, 2007 ve# u drugoj polovini VII. st. p. n. e., kao što pokazuju Ilijak, III, 9 u kojem su prona"ene dvije bojne sjekire826, po!elo prelaziti i na novu evolutivnu fazu razvitka u kojoj «vojvodska» funkcija vladara postaje primarnom. A ta se faza upravo poklapa sa razdobljem sve !eš#ih ratova i ekspanzije. Naravno ovaj prijelaz vladarskog simbolizma ne odigrava se u istom momentu u svim autarijatskim «kne'evinama», pa na primjer je u kne'evskom grobu u Osovo-Papratnica II 1 !iji se nastanak datira u prvu polovinu VI. st. p. n. e. još uvijek se nailazi na 'ezlo, a ne na bojne sjekire. Potpuno je razumljivo da se ovaj proces postupne simboli!ke transformacije po!inje najranije odvijati na prostorima «Ilija!ke kne'evine» jer se ona nalazila na najisturenijem jugozapadnom polo'aju okrenutom prema ardijejskim konkurentima i dezitijatsko- «srednjobosanskim» susjedima sa kojima izgleda odnosi nisu bili najsrda!niji, a i Ilija!ka dinastija je mo'da tijekom druge polovine VII. st. p. n. e. i prijelaza u naredno stolje#e, odr'avala i izvjesnu hegemoniju me"u drugim autarijatskim zajednicama u jugoisto!noj Bosni. Sve je to vjerojatno uvjetovalo potrebu pridavanja ve#eg zna#enja militarnom elementu, što bi se do sredine VI. st. p. n. e. izrazilo i simboli!ki kroz kona!nu zamjenu 'ezla sa bojnim sjekirama. U Ra'anima, 1itlucima i Ararevoj gromili (druga polovina VI. st. p. n. e.) se nalaze samo bojne sjekire koje su sada definitivno afirmirane kao primarni simbol vlasti. Kao što je ve# re!eno simbolizam sjekira sa dvije paralelne oštrice koje susre#emo u spomenuta dva lokaliteta je vjerojatno stranog (skitskog) porijekla, ali on je sigurno morao imati neku autohtonu podlogu u ve# prisutnom simbolizmu sjekire kao oznake militarnog statusa, što uostalom potvr"uje i Ilijak III, 9. Samo bi se pod 826 Dataciju ovog !uvenog ilija!kog kne'evskog groba je teško precizno izvršiti. Po 1ovi#u (1976, 275-277; 1979, 147-148) on je nastariji od svih kne'evskih grobova na glasina!kom podru!ju (glavni njegov argument za takav stav je nedostatak uvoznog bron!anog posu"a). Ta !injenica ne mora biti kontradiktorna sa našim iznesenim stavom, jer se mo'e objasniti !injenicom da institucije mirnodopskog upravlja!a-sudije i ratnog starješine (zajedno sa njihovim simbolisti!kim oblje'jima) nisu automatski isklju!ivale postojanje jedne sa drugom. Naprotiv one su u istom vremenu postojale naporedo, samo objedinjene u jednoj li!nosti, s tim da je nekada prednost više bila davana i izra'avana jednoj slu'bi, a nekada drugoj. I u ranijim periodima se sigurno javljala nekada ve#a potreba za ratnim straješinom nego za obi!nim upravlja!em i sudijom, što bi se onda izra'avalo i simbolizmom bojnih sjekira (slu!aj upravo Ilijaka, III, 9). Ipak u prvo vrijeme kada sukobi nisu bili tako prisutni, sjekire se javljaju rijetko a dominiraju 'ezla, o !emu govori ostatak „ilija!kih“ kne'evskih grobova. Naravno, kako je vrijeme prolazilo, sve su više ja!ale potrebe za ingerencijama vojvode, pa se tako postupno sve više u simbolizmu autarijatske politi!ke „elite“ po!ela nametati sjekira, da bi sa otpo!injanem ekspanzije ona u potpunosti potisnula 'ezla. Da sjekira ima neko prevashodno simboli!ko zna!enje dokazuje i nalaz krstolike sjekire iz Velikog Stona koja je na"ena zajedno sa bron!anim knemidama u istom grobu (sli!no kao u Ilijaku, III, 9), u koji je sigurno bio sahranjen neki pojedinac koji je zauzimao viši statusni polo'aj u društvenoj i politi!koj hijerarhiji zajednice kojoj je pripadao. Benac-1ovi#, 1957, 39 276 Mesihović, Autarijati, 2007 uticajem Skita usvojio oblik sjekire sa dvije paralelne oštrice, dok bi se raniji oblici, u prvom redu tip sjekire sa krstolikim gornjim dijelom prona"en u Ilijaku III, 9, potisnuli. I kona!no u završnoj fazi evolutivnog razvitka kne'evsko-vladarske institucije kod Autarijata ova institucija je do'ivjela svoj statusni zenit, sa'imaju#i u sebe pored spomenutih funkcija upravlja!a i vojnog starješine i odlike bo'anskog odre"enja vlasti, izra'avaju#i to kroz pojas «mramora!kog» tipa. To je i razumljivo kada se ima u vidu da su nakon svršetka ekspanzije, autarijatski vladari i uop#e sloj stanovništva koji se na vladarsku instituciju iz svojih interesa direktno naslanjao te'ili da utvrde pa i na neki na!in «ozakone» ostvarene politi!ke, teritorijalne i imovinske dobiti i tekovine. Mogu#e je da su u autarijatskom entitetu postojali i ni'i organi uprave, izra'eni u plemenskim prvacima, tj. u nastavku postojanja institucije lokalnih knezova. Me"utim arheološka gra"a, bar ona do sada poznata, ne daje nikakvu potvrdu da su i u V. st. p. n. e. postojali lokalni knezovi, sa ve#om ili manjom autonomijom, koji bi bili podre"eni op#eautarijatskom vladaru. Izgleda da je sa uspostavom politi!kog entiteta došlo do niveliranja lokalnih nivoa uprave, odnosno najvjerojatnije da su lokalne kne'evske dinastije izgubile onaj status, makar sada i u podre"enom polo'aju u odnosu na vladara, drugim rije!ima one su nestale. Njihovi pripadnici ili su uklju!eni u vladarsku elitu, ili su premješteni na obnašanje drugih institucija, unutar autarijatskog entiteta i sada jedinstvenog naroda. Lokalni prvaci su tijekom postojanja entiteta sigurno bili izabirani i na nekom drugom principu a ne samo na na!elu nasljednosti. O eventualnom postojanju vije#a uglednih prvaka, starješina i predstavnika rodova i plemena koji bi se nalazio uz kneza/vladara i koji bi vršio funkciju «pomo#ne« upravne institucije ne raspola'emo ni u povijesnim vrelima, ni u arheološkoj gra"i ne samo sa direktnim nagovještajima nego ni sa posrednim tragovima. Jedino bi na osnovu analogije sa drugim narodima koji su se nalazili na sli!nom nivou razvitku kao i Autarijati mogli pretpostaviti da je postojao bar neki ad-hoc savjet najuglednijih i najistaknutijih predstavnika autarijatske narodnosne zajednice koji bi pomagao knezu/vladaru u upravi. Kod naroda koji su se nalazili na sli!nom nivou razvitka kao i Autarijati, ne postoji pravo vlasništa zemlje, odnosno privatnog posjedovanja zemlje. Ona je res nullius kao i vazduh i voda. Postoji samo pravo iskorištavanja, u'ivanja i korištenja plodova sa zemlje. Ratovi i sukobi bi izbijali ne zbog zemlje, nego zbog paše, odnosno travnatih oblasti. Me"utim u slu!aju Autarijata, ne bismo smjeli da tvrditi da nije bila, bar djelimi!no, razvijena svijest o privatnom vlasništvu. Grobni prilozi od oru'ja, nakita, luksuznog posu"a, a koji su sigurno bili vlasništvo pokojnika, jasno pokazuju da se u svijesti Autarijata veoma rano razvio pojam privatnog vlasništva, i to do 277 Mesihović, Autarijati, 2007 onog nivoa kada se njim obuhva#aju prenosivi objekti koji su djelo ljudske aktivnosti. Veliko bogatstvo u vladarskim grobovima još više potkrepljuje našu tezu da su Autarijati pojam privatnog vlasništva razvili do te mjere da su se pod njim mogli obuhva!ati pokretni objekti. I nalazi novca, koje po samoj svojoj funkciji zahtijeva postojanje odre"enog vida vlasništva nad sobom (primarno pojedinca) potvr"uju da je privatno vlasništvo kod Autarijata bilo rašireno. Drugo je pitanje da li su i neprenosivi objekti (kao npr. ku#e) a koji su djelo ljudskog rada, a ne samo oni prenosivi mogli da budu u vlasništvu. Stojimo na stajalištu, pošto ostaci prona"enih ku#a na gradini Kre!i ukazuju da odre"enu podvojenost doma#instava, da su i one smatrane ne!ijim vlasništvom. U prilog „privatnosti“ pojedinih stambenih objekata na gradini Kre!i govorila bi i !injenica o njihovim malim dimenzijama koje su mogle kvalitetno stambeno zadovoljiti u na!elu samo porodice.827Iz svega izre!enog slijedi, ako je suditi po arheološkoj gra"i, da su protohistorijski Autarijati prihvatali postojanje privatnog vlasništva samo do onog stupnja kada se podrazumijevalo da su objekti (i prenosivi i neprenosivi) izra"eni djelovanjem ljudskog faktora. Stada su sigurno tretirana kao vlasništvo odre"enog roda ili bratstva (odnosno odre"ene zadruge), što je podrazumijevalo da je vrhovnu rije! po pitanju stada imao !elnik roda ili bratstva. Ne bi trebalo isklju!ivati ni mogu#nost da su knez a kasnije vladar imali a na osnovu obnašanja svoje institucije posebna „vladarska“ stada stoke.828 827 Pripadnost odre"enih stambenih objekata odre"enim porodicama ne podrazumijeva da su samim tim takve porodice morale biti i inokosne, Postojanje privatnog vlasništva nad ku#ama ne isklju!uje da su stoka i pravo korištenja zemlje, pa i samo vlasništvo nad zemljom zajedni!ko u jednom rodu. Postojanje patrijahalnih zadruga (koje su se u pojedinim dijelovima Balkana odr'alo skoro sve do završetka II sv.rata) upravo potvr"uje konstataciju spomenutu u prethodnoj re!enici. Iako su pojedini !lanovi zadruge (koja je uglavnom bila ekvivalent patrijahalnog roda) u svome privatnom vlasništvu mogli posjedovati i prenosive objekte i pojedine ku#e, zemlja i stoka se tretirala kao vlasništvo zadruge, odnosno roda kojem su pripadali. Osnovica postojanja zadruge, (jedinstva roda) bilo je zajedni!ko ognjište i zajedni!ka prostorija u kojoj su se vršili zajedni!ki objedi što je sigurno bio neki ritualni atavizam, !iji se pravi smisao postojanja izgubio u nekoj drevnoj prošlosti), što je zna!ilo da su mogle postojati zasebne ku#e u kojima su prebivale pojedine porodice, ali ne i zasebna ognjišta. ognjišta Postojanje zajedni!kog ognjišta i pored postojanja zasebnih stambenih objekata je razumljivo ako se ima u vidu da je ognjište bilo središte porodi!nog kulta, i da je predstavljalo materijalizirano (metafizi!ko) duhovno postojanje i jedinstvo porodice, odnosno sam duh (dušu) porodice. 828 Kada se vrši objašnjavanje fenomena postojanja privatnog vlasništva, odnosno njegovog razvitka u protohistorijskim zajednicama, kakva je na primjer bila autarijatska neophodno je navesti da uspostava privatnog vlasništva ne nastupa nigdje naglo i u jednom trenutku, nego i sama prolazi kroz dugotrajni razvitak koji se odvija u vidu više faza. Taj razvitak ustvari skoro paralelno prati društveno-politi!ki i gospodarski preobra'aj zajednice i njeno kretanje u pravcu nastanka dr'ave. Prvom razvojnom fazom mo'e se smatrati onaj trenutak kada se prenosivi objekti (koji su proizvod ljudskog faktora) ve# smatraju u na!elu eksluzivno ne!ijim vlasništvom, drugoj fazi bi 278 Mesihović, Autarijati, 2007 Sve ve# re!eno sugerira postojanje prili!no razvijene unutarnje društvene strukture, koja u sebi sa'ima i staleška slojevitost i hijerarhijsko ustrojstvo, te postojanje svijesti o neophodnosti takvog ure"enja. Sada se postavlja pitanje do koje mjere je išla ta unutarnja staleška i imovinska diferencijacija autarijatskog naroda i politi!kog entiteta u kojem je on bio hegemon. Za Dardance829 i Ardijejce830 imamo vijesti o postojanju zavisnog stanovništva, u statusu sli!nom tesalskim penestima i lakonskim helotima koje je imalo polo'aj radne klase. Kod Ardijejaca imamo potvrdu da je rije! o neardijejskom pokorenom stanovništvu. I Varon potvr"uje postojanje zavisnog seljaštva u Ilririji (uz Aziju-misli se na rimsku provinciju- i Egipat) koje Rimljani nazivaju obaerati i naglašavaju#i da ih je bilo mnogo.831Uostalom, primitivno i plemenski-strukturirano društvo nije nespojivo sa postojanjem sloja obespravljenog stanovništva, kao što pokazuje primjer Hotentota koji su se nalazili na znatno ni'em nivou razvitka, koji bi odgovarao mla"em kamenom dobu, od onog koji su ostvarili Autarijati i drugi Iliri.832 Pisana vrela, a još manje materijalna gra"a ne daju ni naslutiti da je i kod Autarijata postojala institucija sli!na ardijejskim prospelatima ili dardanskim doulima. Veliki procent ratni!kih grobova, sa skromnim i ujedna!enim prilozima, na mati!nom prostoru opovrgava mogu#nost da je na njemu egzistirala neka posebna pod!injena radni!ka kasta, odvojena od vojne slu'be. Doma#e autarijatsko stanovništvo je u V. i IV. st. p. n. e., kako se !ini, ako nije direktno bilo povezano sa vladaju#im slojem (rodom ili porodicom), bilo više-manje me"u sobom ravnopravno u staleškom, pa i u imovinskom pogledu. Daleko najve#i dio ratni!kih grobova ima skoro identi!an nivo «bogatstva» grobnih nalaza, što potvr"uje konstataciju spomenutu u odgovaralo uvrštavanje i neprenosivih objekata koji su isto djelo ljudskog rada. Izgleda da su Autarijati u razvitku privatne svojine uspjeli dosti!i tek ovu drugu razvojnu fazu. Tre#oj fazi bi odgovaralo protezanje vlasništva nad zemljom (ne samo prava njenog korištenja, nego zemlje kao takve). Sa tre#om fazom bi se kona!no zaokru'io proces teritorijalizacije odre"ene zajednice, i ona bi preko pojedinaca koji je sa!injavaju, a koji su vlasnici zemlje stvorila u svojoj svijesti trajnu vezu za odre"eno podru!je na kome je odre"ena budu#a njena egzistencija. Sa završetkom tre#e tako bi bili stvoreni svi preduvjeti za nastanak dr'ave. Npr. privatna imovina u rimskoj dr'avi u svom punom sadr'ajnom smislu razvila se u toku kraljevstva (sigurno prije servijanskih reformi). Uspostava timokratske Republike je i bila jedino mogu#a ako je ve# bila ustanovljena i zagarantirana privatna imovina u punom svom izra'aju, tj. ako su na!ela njenog postojanja bila duboko utisnuta u rimsko društveno i gospodarsko bi#e. 829 Athen. VI, p. 272 d. po Agatarhidu sa Knida fr. 17 J. Iako se kod Dardanaca ovo stanovništvo naziva robovima (δουvλουV), ne bi trebalo misliti da je rije! o masama pravog robovskog stanovništva 830 Athen. VI p. 271 e; X p. 443 b, zavisno stanovništvo kod Ardijejaca naziva se prospelati (προσπελτῶν). 831 Varon, Re rustica I, 17, 2 832 Schaper, 1963, 133, 205 279 Mesihović, Autarijati, 2007 prethodnoj re!enici. Autarijatski muškarci su bili ujedno i vojnici i radnici, i nisu se nalazili ni u kakvom «helotskom polo'aju». A izgleda da su i pod!injeno stanovništvo iz vremena ekspanzije Autarijati, ako ga ve# nisu protjerali, više voljeli uklopljavati u okvir svoga politi!kog entiteta u formi cjeline koja je obavezna prema hegemonu, da bi se vremenom i sama asimilirala u okvir Autarijatske narodnosne zajednice, !ime se ujedno pove#avala i autarijatska biološka masa, nego pretvaranja u neku vrstu polu-ropske radne kaste. Autarijati kao sto!arska zajednica ve#i su imali interes da direktno posjeduju teritoriju i prostor, a ne preko nekih posrednika makar oni bili i u statusu sli!nom helotiji. S druge strane i zajednice koje su bile pobije"ene od Autarijata, bile su uglavnom sto!arske, a institucija zavisnog seljaštva u formi helotije teško je primjenjiva na zajednice koje se poglavito bave sto!arstvom. Uostalom i institucije prospelata i douloa se kod Ardijejeca i Dardanaca spominju za razdoblja kada su oni dostigli još viši nivo društvenog razvitka (sa nekim elementima i dr'avnog karaktera) i na prostor na kome je i zemljoradnja igrala veliku ulogu, Autarijati nikada nisu uspjeli da dostignu takav stupanj društvenog razvitka u kojem bi se stekli uvjeti nastanka i institucije polu-ropskog stanovništva unutar autarijatskog entiteta. Da bi se kontrolirale mase polu-ropskog stanovništva bili su potrebni i elementi prisile i unutarnje ure"enje koje bi jedino mogle osigurati strukture sa ve# nekim elementima dr'avnog (u slu!aju Sparte) ili bar proto-dr'avnog karaktera (u slu!aju Ardijejaca i Dardanaca u III. i II. st. p. n. e.), a to Autarijati nisu imali. Ropstvo je sigurno postojalo, ali ono je imalo karakter patrijarhalnog ku#nog ropstva i nikada se nije razvilo u bitniju društvenu kategoriju, nego je ostalo efemerna društvena pojava. U slu!aju Autarijata robovi su gotovo sigurno najviše slu'ili kao «sirovina» za njihovu trgovinu sa Grcima i Italicima, a ne kao neka bitnija gospodarska potreba. Keltskom najezdom, katastrofom i slomom autarijatskog politi!kog entiteta, i one autarijatske skupine koje su krenule u tra'enje novih sigurnijih staništa sa!uvale su kakvu takvu društvenu strukturu i svijest. Nakon sloma politi!kog entiteta i raseljavanja naroda, pojedini ogranci autarijatskog naroda kretali su se organizirano, !ak i u znatno brojnim skupinama. Te grupacije morale su biti predvo"ene. Vjerojatno su tu ulogu preuzeli ljudi od ugleda i uticaja u autarijatskoj zajednici i nekadašnjem politi!kom entitetu. Mogu#e je pretpostaviti da su te vo"e Autarijatskih grupacija u pokretu i sami poticali iz vladaju#eg autarijatskog roda. Jedna od izbjeglih skupina, i to dosta brojna, sa Kasandrom 310. god. p. n. e. sklapa, kao što je ve# istaknuto, savezni!ki ugovor sa Kasanderom.833 Postojanje sporazuma potvr"uje da je i kod tih o!ajnih Autarijata postojalo još uvijek dovoljno društvene svijesti, hijerarhijske odgovornosti i strukturiranosti jer se u suprotnom ne bi uop#e mogao sklopiti primjenljivi ugovor sa 833 Oros. III, 23, 36; Just. XV, 2, 1 280 Mesihović, Autarijati, 2007 Kasanderom koji bi se i uspješno sproveo. Time i ovu izbjeglu skupinu trebamo zamisliti kao neki surogat-politi!ki entitet proizašao iz nekadašnjeg jedinstvenog autarijatskog politi!kog entiteta, naravno u smislu zamjene karakteristike svijesti o pripadnosti odre"enoj teritoriji sa svijesti o potrebi pripadnosti novoj teritoriji (detaljno objašnjeno u fusnoti br. 328). I sama opisana seoba ima organizirani karakter i sigurno u sebi sadr'ava i one grupe ili pojedince ili strukture koje su proizlazile iz starih autarijatskih institucija. Seoba je bila precizno vo"ena i nikada nije zapala u stanje anarhije, o !emu ubjedljivo svjedo#i i dugovje#nost teritorijalno-upravne jedinice Audaristenses, koja postoji i u toku I. st. n. e. jer da se ova skupina nije organizirano naselila u blizini Orbela sa!uvavši i svoju cjelinu i organizaciju, teško bi moglo biti govora uop#e o njenom postojanju.834 Izvjesnu razvijenost unutarnje strukture autarijatskog i društva i politi!kog entiteta u starijim razdobljima, pa i stupnja društvene i politi!ke svijesti Autarijata potvr"uje i postizanje sporazuma sa Ardijejcima o zajedni!kom korištenju slanih vrela. Da kojim slu!ajem nije postojala jedinstvena i stabilna struktura, unutar autarijatskog društva teško bi bilo zamisliti uop#e mogu#nost postizanja bilo kakvog sporazuma, a posebno ne o tako esencijalnom pitanju kakvo je korištenje slanih vrela. I kod autarijatskih najamnika u slu'bi dijadoha se nalaze naznake organizacije. Oni nastupaju i djeluju zajedno.835Istina to je bio znatno slabiji i manji politi!ki entitet nego onaj iz koga je proizašao. Znakovito je uo!iti da ni ova zajednica ni one druge koje su, odmah po slomu proizašle iz nekada jedinstvene autarijatske narodnosne zajednice i zajedni!kog politi!kog entiteta nisu se odrekle autarijatskog imena, i time i autarijatske tradicije i vjerojatno su se sve smatrale, u prvo vrijeme po nestanku zajedni!ke zajednice i entiteta ,Autarijatima. Tek kasnije su ušavši u simbiozu sa okolnim tra!kim, ilirskim, keltskim i getskim skupinama postepeno nestajali i posljednji tragovi nekadašnjem autarijatskom politi!kom entitetu. Vojska Nezaobilazan faktor autarijatske ekspanzije pa i vremena seoba, je vojna i obrambena snaga ovoga ilirskog naroda. Iako Nikola iz Damaska upotrebljava izraz στρατιώτης u obliku genitiva mno'ine στρατιωτῶν prilikom ozna!avanja autarijatske oru'ane sile,836 veliko je pitanje da li se uop#e mo'e i govoriti o postojanju autarijatske vojske kao zasebne institucije. Anti!ki pisci ina!e u ve#ini slu!ajeva pogotovu kada je rije! o ovako uzgrednim i fragmentarnim podacima ne prave distinkcije u slu!aju strukturirane, organizacione ili terminološke prirode 834 Plin. NH IV, 35 835 Pol. IV, 12, 1; Diod. XX, 113, 3 836 Nic. Dam. fr.115 J 281 Mesihović, Autarijati, 2007 vojnih sila bilo barbarskih bilo civiliziranih zajednica. O postojanju organizirane vojske gr!kog, makedonskog i helenisti!kog ili rimsko-republikanskog tipa (sa izgra"enim sistemom hijerarhije, obaveza i odgovornosti te jasnim i preciznim borbenim poretkom, i na kraju sa prepoznatljivim zajedni!kim oznakama) teško mo'e biti govora jer da bi ona postojala bila je potrebna dr'ava, a autarijatski politi!ki entitet, nikada nije dobio obrise ure"ene dr'ave. Autarijatska oru'ana sila je bila organizirana na rodovsko-plemenskom na!elu. Sastojala se od svih za rat sposobnih muških !lanova autarijatskog naroda i skupljala bi se po potrebi i autarijatska vojna sila bi najviše nalikovala na neku vrstu plemenske milicije. O postojanju neke staja#e oru'ane sile teško bi moglo biti govora. Eventualno bi postojala neka proto-staja#a organizacija koju bi sa!injavala ratni!ka dru'ina okupljena oko samoga kneza ili vladara. Iz svega vi"enog, autarijatska vojna sila bi najviše nalikovala na neku vrstu milicije. Svaki ratnik se sam brinuo za svoje naoru'anje i opremu. Nije postojalo neko tijelo koje bi osiguravalo oru'je, hranu. I arheološka istra'ivanja potvr"uju va'nost ratnika-«milicionara» u autarijatskom društvu. Tako je u razdoblju supremacije ilija!kih knezova na glasina!kom podru!ju, oru'je sadr'avalo blizu 20 % otkopanih grobova koji su se mogli datirati u ovo razdoblje. Broj ratnika je u ovo doba sigurno još bio manji nego što pokazuje procentualni udio u ukupnom broju otkopanih grobova. Tijekom VI. st. p. n. e. se situacija radikalno mijenja i procent ratni!kih grobova raste na skoro 40 %. Na prijelazu iz VI. u V. st. p. n. e. ovaj proces se ubrzava, pa se procent ratni!kih grobova penje preko 50 %. Veliki dio ovih ratni!kih grobova spada u kategoriju siromašnih grobova, gdje osim ostataka oru'ja nije ili je u slaboj mjeri prona"en i drugi pokretni materijal (nakit, posu"e). Upadljivo je da na «ratni!ke» grobove u ovom vremenu otpada tako visok procent u udjelu otkopanih grobova koji se mogu datirati, i iz takve !injenice bi se moglo zaklju!iti da je procent ratnika bio izrazito visok u odnosu na ukupno stanovništvo, podudaraju#i se skoro sa kompletnim dijelom muške populacije stasale za oru'anu slu'bu. To potvr"uje da autarijatsko društvo nije poznavalo postojanje ratni!kog sloja kao neke posebne kaste obavezne jedino da bude stalni ratni!ki oslonac i odvojene od ve#ine ostalog stanovništva, posebno za vrijeme ekspanzije. Prije bismo mogli pretpostaviti da je autarijatska oru'ana sila bila neodvojivi dio obaveza cjelokupne zajednice. Oprema koju je glasina!ki ratnik nosio mo'e se rekonstruirati pomo#u arheološkog materijala prona"enog iz nekropola. Tako je Autarijat, pored zaštite koju su !inile grivne, knemide i štit, bio opremljen i ma!em (u po!etku dvosjeklim, a kasnije krivim jednosjeklim) koji se nosio preko ramena, no'em i dugim 'eljeznim kopljem. «Vojvode» su nosile sa sobom i bojnu sjekiru, više kao simbol svoga hijerarhijskog polo'aja. Naravno potpunu ovakvu opremu mogli su imati samo najistaknutije li!nosti-lokalni knezovi, dok se ve#ina autarijatskih ratnika 282 Mesihović, Autarijati, 2007 zadovoljavala znatno skromnijom opremom. Vjerojatno je da su upravo samo sukobi (dvoboji) ovih knezova !esto rješavali i bitku. Ovo pru'a analogiju sa herojima iz Homerskih epova i drugih gr!kih mitova.837 Od VI. st. p. n. e. ova ratni!ka oprema je dopunjena sa bron!anim šljemom uvezenim iz Gr!ke ili ju'nijih ilirskih krajeva koji su proizvodili šljemove tzv. gr!ko-ilirskog tipa. Autarijati su se prete'no borili kao pješaci, jer izraz στρατιώτης koji je upotrijebio Nikola iz Damaska, pored odre"enja op#eg pojma vojnika kao takvog, ima i i preciznije zna!enje vojnikapješaka. Konjani!ki grobovi su na glasina!kom podru!ju vrlo rijetki. Samo je u pojedinim kne'evskim grobovima, kao u Osovo-Papratnica prona"ena bogata konjska oprema, a u nasipu tumula u kome se nalazio kne'evski grob u 1itlucima, pored konjske opreme prona"ene su i konjske kosti. U prilog prevazi pješaštva u autarijatskoj vojsci govori i veliki broj autarijatskih najamnika kod dijadoških vojskvo"a, koji sigurno nije mogao podrazumijevati konjanike. Da konjaništvo nije bilo onaj vojni rod koji je imao bitan zna!aj dokazuje i odsustvo, a na osnovu do sada prona"enog materijala, objekata koje bismo mogli povezati sa kultom konja. Iz pisanih vrela mogli bismo !ak da saznamo i neke vojne doktrine autarijatske oru'ane sile. Po jednoj takvoj doktrini, Autarijati nikada kada su u pokretu ne ostavljaju 'ive svoje onemo#ale ratnike, odnosno kada bje'e onda ubijaju one koji bi mogli pasti u neprijateljske ruke.838 Me"utim zbog toga što nije bila vojska u pravom smislu ne bi trebalo smatrati da je autarijatska ratni!ka «milicija» nalikovala na buljuk i !opor divljih ratnika koji su bili bez ikakve organizacije i vodstva. Neki elementi unutarnje strukture autarijatske oru'ane sile su nesumnjivo postojali. Indicije o nekoj organizaciji mogu se osjetiti i u vijesti Nikole Damaš#anina kada spominje autarijatsku vojsku u pokretu. I drugi narodi na istom ili sli!nom stupnju društvenog razvitka poznavali su kakvo-takvo organizaciono ustrojstvo svoje oru'ane sile. Nikola Damaš#anin i dosta uop#eno prikazuje organizaciono ustrojstvo tribalske oru'ane sile. Tribali su se po njemu postrojavali u !etiri reda, koje Nikola Damaš#anin zove falangama (φάλαγγας) 839Prvi red bi !inili najslabiji ratnici, sljede#i najja!i, zatim konjanici i posljednji red bi sa!injavale 'ene koje bi trebale da imaju, proklinjanima, grdnjama i kuknjavom, neku ulogu spre!avanja bjekstva tribalskih 837 I u rimskim legendama koje govore o ratovima u vrijeme kraljevstva i u prvim godinama Republike, zna!i u vrijeme koje korenspodira sa postojanjem iliro-autarijatskih zajednica, susre#emo opise !itavog niza dvoboja vo"a i istaknutih ratnika koji su nerijetko odlu!ivali bitke pa i ratove (npr. Horaciji i Kurijaciji, Lucije Junije Brut i Aruns Tarkvinije, bitka kod jezera Regila, dvoboji Tita Manlija, (kasnije poznatijeg pod nadimnkom Torquat) 361. god. p. n. e. i Marka Valerija 350. god. p. n. e. sa predstavnicima Gala, itd. Tek su u Latinskom ratu 340-337. god. p. n. e. rimski zapovjednici zabranili individualne dvoboje i borbe samo pojedinaca. 838 Nic. Dam. fr. 115 J 839 Nic. Dam. fr 116 J 283 Mesihović, Autarijati, 2007 ratnika. Za Dardance Livije donosi podatak da su tijekom II makedonskog rata bili teško oboru'ani i da nisu imali lako-oru'anu pješadiju.840 Ni takti!ke zamisli i trikovi nisu bili strani tim narodima i samo odlika vojski civiliziranih naroda. Ilustrativni su primjeri Skitskog lukavstva kojim su zavarali Tribale.841 Sigurno je da su i Autarijati, kao i pobrojani «barbarski narodi» imali neku sli!nu organizaciju svoje oru'ane sile, pogotovu ako se ima u vidu da su oni pobijedili Tribale po!etkom V. st. p. n. e. i da su sigurno imali izvjesnog politi!kog i vojnog uticaja na razvitak Dardanaca. Na kraju krajeva bez organizacionog i strukturiranog sistema u koji bi bile uklopljene ratni!ke dru'ine, teško da bi Autarijati mogli vojni!ki pobijediti mnoge okolne ilirske i tra!ke narode a nekima od njih i zagospodariti. I onda kada je bila vidljiva dekadansa autarijatske zajednice u drugoj polovini IV. st. p. n. e. autarijatska oru'ana sila se pokazala dovoljno djelotvornom da pru'i dugotrajan otpor Keltima, pred !ijim su oru'jem toliki narodi bili prosto nemo#ni. Ako bismo vjerovali Polijenu, takti!kim lukavstvom, a ne umije#em, snagom i organizacijom svoje ratni!ke sile Kelti su uspjeli da pobijede Autarijate.842 Ali iako su Autarijati zahvaljuju#i i sposobnostima svojih vojskovo"a, ratnika i cjelokupne vojne sile ostvarili ekspanziju i hegemoniju nad okolnim narodima njihova oru'ana sila je uvijek ostajala ustrojena na primitivnijim obrascima nego ona kod kulturnijih naroda Mediterana. Zato nas ne bi trebalo ni da !udi ni Langarovo pustošenje autarijatske zemlje. Tek nakon seobe Autarijati su se našli suo!eni da se uklju!e u najamni!ke helenisti!ke vojske dijadoha. Na osnovu literarnih podataka mo'emo bar za ovaj postseobeni period dati neke prezicnije podatke o Autarijatima kao vojnicima. Diodor Autarijatske najamnike naziva στρατιώτοι  odnosno u obliku genitiva mno'ine στρατιωτωῶν843 Ratni!ke kvalitete Autarijata su sigurno bile dovoljno poznate i dijadosima pa da ih u tako velikom broju primaju za svoje saveznike ili unajmljuju kao svoje najamnike.844Mislimo da bi u ovom slu!aju taj naziv bio ve# prikladniji i da bi više odgovarao stvarnom polo'aju autarijatskih najamnika u okviru jedne helenisti!ke vojske. Autarijatski najamnici primaju platu i nalaze se u profesionalnom odnosu prema dijadosima. Me"utim izgleda da nisu pokazivali neku sklonost disciplini i vjernosti prema svojim poslodavcima i bili su podlo'ni izra'avanju nezadovoljstva i bijesu, tako da je Lizimah 840 Liv. XXXI, 43, 1 841 Pol. VII, 44; Frontin. II, 4, 20 842 Pol., VII, 42 843 Diod. XX 113, 3 844 Diod. XX, 19, 1; XX 113, 3; Pol. IV, 12, 1; Just. XV, 2, 1; Oros. III, 23, 36 284 Mesihović, Autarijati, 2007 primjenjivao i vrlo okrutne mjere vrše#i masakre kao bi predupredio eventualne pobune autarijatskih najamnika. 285 Mesihović, Autarijati, 2007 Brak i porodi!ni odnosi, ishrana, odje#a, Brak i porodi!ni odnosi Osnovica porodi!nog 'ivota autarijatskih zajednica bila je bazirana na patrijarhalnom ure"enju. Sigurno, iako o tome nemamo nikakvih podataka, ni porodi!ni 'ivot Autarijata nije bio mnogo razli!it od 'ivota njihovih ilirskih srodnika, i neilirskih susjeda, pa i nešto udaljenijih naroda koji su se nalazili na sli!nom nivou razvitka, a o kojima raspola'emo sa kakvim takvim podacima. Na osnovu analogije sa drugim narodima vanhelenskog Balkana mogli bismo pretpostaviti da je i kod Autarijata bila prisutna poligamija.845 Po Ateneju ilirske 'ene su imale veliki stupanj slobode, što se izra'avalo time što su mu'evi vodili svoje supruge na zabave i zajedni!ke ve!eri (što se vjerojatno izro"avalo u najve#em broju slu!ajeva u obi!ne pijanke), da su ilirske 'ene znale na tim zabavama nazdravljati (dr'ati zdravicu) gostu, bez obzira tko on bio i da su vodili svoje pijane mu'eve ku#i sa mjesta pijan!enja a sve je to patrijarhalnog Grka kao što je bio Atenej sabla'njavalo, 846 Polo'aj 'ene u autarijatskom društvu, ako je suditi po drugim ilirskim narodima, je bio bolji nego na primjer u Gr!koj klasi!nog razdoblja, što indirektno dokazuju i grobovi u koje su sahranjene 'ene sa bogatim prilozima, i to u istim tumulima gdje su prona"eni i kne'evski i ratni!ki grobovi, kao npr. na Ilija!koj kne'evskoj nekropoli. Senski skeletni grobovi sa izrazito bogatim prilozima prona"eni su i na velikoj nekropoli u Pilatovi#ima ( V, 9; VII, 6), a pretpostavlja se i da je u kne'evski grob iz Majdan-Brezje sahranjena 'ena istaknutog polo'aja u hijerarhiji autarijatske zajednice koja je 'ivjela u podru!ju koje je gravitiralo porje!ju Pra!e.847 Ako je 845 Za muškarce iz getskih i tra!kih naroda Strabon navodi da su imali po nekoliko, pa i više 'ena. (Strab. Geo. VII, 3, 4-5; Steph. s.v Γετια). Prisustvo poligamije potvr"eno je i u vladarskoj ku#i kralja Agrona, koji je uz 'enu Teutu, koja je vjerojatno bila njegova prva i najuticajnija supruga, imao i 'enu Triteutu, majku Pinesa. Mogu#e je da je Agron uzeo Triteutu za 'enu, jer sa Teutom nije imao muškog potomka. Zanimljivo je navesti da je Teuta, a ne biološka majka Triteuta ili Skerdilaida, bila ta koja je bila skrbnik nasljednika ilirskog prijestolja nakon smrti Agrona. Time vidimo da poligamija ne samo da nije bila rijetka me"u ilirskim narodima, nego da je bila i izra'ena, sigurno više kod rodovskih velikaša, predvodnika bratstva i kraljevske porodice. Po Wilkes-u ime ilirske Teute je izvedenica iz rije!i «Teutana» što zna!i kraljica. Wilkes, 1992, 72; 2001, 85; S druge strane kod Kelta i Germana imenica «teuta» u izvornom smislu odgovara pojmu «naroda» u našem jeziku, i bila je sastavni dio imena kod jednog broja keltskih i germanskih naroda. I oznaka «deutsch» je izvedenica iz ovog termina. I ime Teutoburške šume bi se mo'da moglo razdvojiti na dijelove teuta+burg, pa bi mogla u sebi sadr'avati i tu odrednicu za narod. 846 Athen. X, p. 443 b 847 Benac-1ovi#, 1957, 47; Zotovi#, 1979, 32; 37-39; Jovanovi#, 1979 B, 67 286 Mesihović, Autarijati, 2007 u spomenutom kne'evskom grobu stvarno sahranjena 'ena, onda bi to definitivno potvrdilo veliki zna!aj koji je 'ena mogla posti#i ne samo u op#e-društvenoj, nego i u politi!koj hijerarhiji ilirskoautarijatskih zajednica. Vladarski tumuli u Novom Pazaru, Atenici i Pe!koj Banji ('enski bogati grob je neobjavljen) sa sahranama i 'ena sa izrazito bogatim prilozima u njima dodatno potvr"uju zna!ajan polo'aj 'ene, ako ne uop#e u autarijatskom društvu, onda bar u okviru njegove vladaju#e dinastije u vrijeme zenita autarijatskog postojanja. Ali primjeri mogu#eg 'rtvovanja supruge ili prile'nice (npr. u Atenici i Pilatovi#ima) ipak pokazuju da 'ena nije mogla samostalno rukovoditi cijelim svojim 'ivota, ve# je sputavana najrazli!itijim obi!ajnim i religijskim normama koje su, u na!elu, više odgovarale muškom dijelu populacije, i odre"uju#i joj u izvjesnim slu!ajevima i vrijeme smrti. Ishrana O ishrani Autarijata znamo vrlo malo. Na osnovu gospodarstva koje je bilo primarno, mogli bismo zaklju!iti da se najve#i dio ishrane sastojao od namirnica koje su se mogle dobiti od stoke, kao što su meso i mlijeko. Mada je sto!arstvo i zemljoradnja primarni izvor privrede, lov je i u 'eljeznom dobu imao va'nu ulogu u ishrani, te sekundarno kao izvor sirovina za preradu (ko'a, krzno,kosti,). Autarijatske zajednice nastanjene u gustim šumama jugoisto!ne Bosne, Sand'aka i jugozapadne Srbije nisu oskudijevale ni sa bogatim lovištima, koje su tadašnjim ljudima izgledala kao neiscrpni izvor divlja!i. Nalazi zuba divljih 'ivotinja (vepra i vuka) prona"eni u grobovima iz ranog bron!anog doba upravo ukazuju i na veliku prisutnost lova, posebno u razdobljima prije gospodarskog razvitka iz starijeg 'eljeznog doba. Izgleda da je sa gospodarskim ja!anjem autarijatskih zajednica va'nost lova u ishrani sve više opadala, ali nije nikada i nestala. Najbolje svjedo!anstvo o prehrambenim navikama, pru'a gradina Kre!a gdje su identificirane 173 'ivotinjske kosti, koje pripadaju 9 razli!itih vrsta doma#ih i divljih 'ivotinja od kojih su 7 (gove!e, ovca, koza, svinja, jelen, srna i divlja svinja) primarno u!estvovale u ishrani stanovnika naselja Kre!a dok je konj u njihovom na!inu 'ivotu imao drugu ulogu i korišten je u ishrani izuzetno.848 Na jednom broju kostiju ustanovljeni su i tragovi ljudske djelatnosti u vidu tragova sje!enja. 849 Na platou gradine i u tumulima su prona"eni i ugljenisani plodovi divlje kruške. O konzumiranju pri!a na autarijatskom teritoriju, raspola'emo sa pisanim podatkom iz Polijenove Strategemate.850 Po Polijenu kada su ušli u napušteni keltski tabor, Autarijati su pored hrane zatekli i 848 pi#e οἴνῳ. U gr!kom jeziku izraz οἴνῳ ozna!ava vino. Da li to zna!i da se Deveta vrsta bila je pas, za kojeg bismo teško mogli pretpostaviti da je bio korišten za ishranu u normalnim okolnostima 849 Kosori#, 1995, 13-14 850 Pol. IV, 12, 1; VII, 42 . 287 Mesihović, Autarijati, 2007 poznavanje kulture vinove loze i masovnije konzumiranje vina poznavalo i bilo odoma#eno u dubokoj unutrašnjosti Balkana, tri stolje#a prije rimske pacifikacije, jer bi jedino u tom slu!aju bilo razumljivo da su Autarijati u keltskom taboru izme"u ostalog zatekli i velike koli!ine vina. Mogu#e je da se pod Polijenovim οἴνῳ krije neko drugo alkoholno pi!e. Za Polijena je bilo potpuno nebitno koju su vrstu alkoholnog pi#a Autarijati zatekli u keltskom taboru, i vrlo lako je mogao da pod pojmom οἴνῳ obuhvati bilo koje drugo "barbarsko" alkoholno pi#e ili pi#a. Na kraju krajeva Polijen piše o keltskom ratnom lukavstvu skoro 500 godina nakon što se keltsko-autarijatski sukob i desio. Osim ovog samo jednog pisanog podatka, mi ne raspola'emo ni sa jednim arheološkim nalazom koji bi mogao odgovoriti na pitanje da li je i na prostoru rasprostiranja autarijatske narodnosne zajednice u predrimsko doba bilo poznato uzgajanje kulture vinove loze, kao što je to na primjer osvjedo!eno u nalazištima u Rip!u i Donjoj Dolini. Mnogobrojni prona"eni bron!ani pehari za vino gr!ko-italskog porijekla dokumentiraju da su Autarijati koristili vino, ali to ne zna!i da su Autarijati i uzgajali vinovu lozu. Mnogo je vjerojatnije da su ne samo posude nego i vino uvozili iz ju'nijih krajeva.851 Ve# za rimsko doba doba, postoji jedan nedvosmislen dokaz o egzistenciji vinove loze na navedenom prostoru, i to u samom srcu nekadašnje autarijatske teritorije. Na reljefima sa dva rimska cipusa (pribli'na datacija III. st. n. e.) prona"enim na lokalitetu Stari Brod, u okolici Rogatice, prikazan je Ampelus, koji predstavlja gr!ki mit o postanku vinove loze.852 Uostalom i sam narodni naziv za lokalitet gradine «Ilijak»Vinograd (Vinogradine), govori u prilog !injenici da su se tu nekada nalazili vinogradi, što na svoj na!in potvr"uje još uvijek prisutna narodna tradicija. Danas na ovom prostoru nema vinograda, ali ima nešto dalje u dolini Drine. Iako je iz gro'"a sa ovog podru!ja mogu#e dobiti vino, mora se posebno naglasiti da je ono izrazito lošeg kvaliteta. I zato mo'emo pretpostaviti da se i u okviru Autarijatske narodnosne zajednice, bar u bogatijim i mo#nijim autarijatskim porodicama, konzumiralo skupocjeno uvozno vino, dok se velika ve#ina naroda vjerojatno zadovoljavala sa alkoholnim pi#ima dobijenim iz vo#a koje je uspijevalo na navedenom podru!ju (razli!ite vrste rakije), i iz meda (medovina), koja su u odnosu na vino ipak bila dominantna alkoholna pi#a na autarijatskom podru!ju a i mogu biti izrazito dobrog kvaliteta. Odje#a853 851 Zaninovi#, 1976, 261-272; Isto, 385-393 852 Sergejevski, 1934, 21-23, 853 O rekonstrukciji odje#e autarijatskog kneza i 'ene v. 1ovi#, 1963 A; Isto, 1984, 163-164. 288 Mesihović, Autarijati, 2007 Metalni dijelovi (kop!e, fibule, igle) odje#e i njihov raspored na skeletima i skromni ostaci tekstila na 'eljeznom oru'ju i nakitu iz grobova sa autarijatskog podru!ja omogu#avaju samo djelomi!nu rekonstrukciju za izgled odje#e. Za odje#u je slu'ilo više vrsta tkanine od vune ili lana, a kao materijal od kojeg se izra"ivala odje#a koristili su se i ko'a i krzno. Glavni dio odje#e !inila je kra#a ili du'a košulja, potpasana pojasom od tekstila ili ko'e s bron!anom pojasnom kop!om (koja je u najrazli!itijim tipovima vrlo !est nalaz u grobovima) a ponekad i s bogatim metalnim aplikacijama, zatim !akšire, jeleci i ogrta!i. Jeleci s gusto opšivenim metalnim tokama karakteristi!ni su za ratni!ke grobove, a najbolji primjer pru'a nalaz iz Ilijaka II, 1. Mogu#e je da su nošeni i neki ogrta!i na ramenima pri!vrš#eni iglama i fibulama. Bogati nakit je samo dopunjavao odje#u, i u vidu dopune nošnje korištene su i dijademe, ukrašene urezanim geometrijskim motivima i poramenice. Izgleda da se uobi!ajena odje#a Ilira iz protohistorijskog razdoblja nije mnogo razlikovala od narodne nošnje karakteristi!ne i danas za bjelašni!ka sela. Naravno odje#a kneza i vladara je bila mnogo reprezentativnija posebno u trenucima ceremonija ili vojnih pohoda. Sene bar one iz bogatijih stale'a, su nosile i ogrlice od sitnih zrna stakla ili jantara, a uvojke kose oko sljepoo!nica i ušiju su ukrašavali spiralnim ukrasima od bronce. Primjeri ljudskih figurica prona"eni u Novom Pazaru, pokazuju mo'da i antropološki tip, ali i nošnju koja se izgleda sastojala od jednog ogrta!a ukrašenog geometrijskim motivima koji se prebacivao preko desnog ramena, me"utim pošto se pretpostavlja da je ova figuracija djelo neautarijatske produkcije, ne bismo mogli da tvrdimo da su i nošnja i antropološki tip mikroimitacija Ilira s po!etka V. st. p. n. e. Jedino bi se moglo za vladaju#i i bogatiji sloj iz V. i IV. st. p. n. e. pretpostaviti da su koristili odje#u sli!nu onoj koja se nosila na urbanom Mediteranu, a i to samo u izuzetnim prilikama. Na osnovu prona"enih kratkih veoma zašiljenih bron!anih igli u nekim od 'eljeznodopskih grobova jugoisto!ne Bosne, mogli bismo pretpostaviti da je me"u Autarijatima bila prisutna i praksa tetoviranja tijela ili samo udova, mo'da sa motivima sli!nim kao u slu!aju ukrašavanja predmeta od metala i keramike u glasina!koj kulturi.854 854 Stip!evi#, 1989, 66-67 289 Mesihović, Autarijati, 2007 Šematski prikaz društvene osnove i razvitka prapovijesne/protohistorijske zajednice a) Rod (gens)→bratstvo (klan)→pleme→narod (entitet)→dr'ava ⇓ narodi i zajednice sa druga!ijom unutarnjom strukturom, koji baštine odre"ene srodne sfecifi!nosti (poglavito u vidu porijekla i jezi!ke bliskosti) oblikuju prepoznatljive (gledano sa strane) etni!ke komplekse !iji sastavni dijelovi ne moraju imati politi!ke i društvene veze pa !ak ni posjedovati zajedni!ku svijest o svome zajedništvu. b) udru'ivanje rodova u bratstvo ⇓ udru'ivanje bratstava u pleme ⇓ prerastanje plemena u teritorijalne zajednice (kne'evine) ⇓ entitet sa ⇒ ⇔povremena udru'ivanja u «plemenske saveze» ⇓ 1. jednim vladarom («monarhijsko» na!elo) ⇓ 2. sa izbornim obnašateljima izvršne vlasti ⇓ («demokratsko- federalisti!ko» na!elo) ⇓ 3. sa vladaju#im izdiferenciranim slojem («oligarhijsko» na!elo) ⇓ dr'ava⇒tip dr'ave «gra"ana»⇒1. monarhija ⇓ 2. oligarhija tip despocije 3. demokracija ( u anti!kom smislu) 290 Mesihović, Autarijati, 2007 KARTE Zemljopisna pozadina povijesnih zbivanja u eljeznom dobu 291 Mesihović, Autarijati, 2007 Karta širenja nosilaca kulture arnih polja i pravci migracija za vrijeme egejske seobe po Borivoj ovi!, Od Butmira do Ilira 1976, 106 Karta rasprostranjenosti Autarijata i drugih drugih srednjobalkanskih naroda u predrimsko doba po Fanuli Papazoglu (1969) 292 Mesihović, Autarijati, 2007 Karta rasprostiranja Autarijata i drugih domoroda.kih zajednica po Borivoju ovi!u (1976, 118) Karta Ilirije na osnovu Apijana 293 Mesihović, Autarijati, 2007 Karta rasprostranjenosti plemena u Podunavlju i Posavlju tijekom V i IV veka p. n. e. po Jovanu Todorovi! Todorovi!u (1974, 13) 294 Mesihović, Autarijati, 2007 Poloaj Autarijata u odnosu na narode june Ilirije na osnovu Pierre Cabanes (2002, 225) 295 Mesihović, Autarijati, 2007 Poloaj Autarijata po Stip.evi!u (1974, 37) 296 Mesihović, Autarijati, 2007 Karta kulturnih kompleksa (kartu izradio izradio S.Mesihovi!) 297 Mesihović, Autarijati, 2007 Karta pribli priblinog zahvata autarijatske mati. mati.ne teritorije (do (do druge polovine VI st. st. p. n. e.) (kartu izradio S.Mesihovi!) 298 Mesihović, Autarijati, 2007 299 Karta autarijatske ekspanzije (kraj VI st. - prva polovina V st. p. n. e.) (kartu izradio S.Mesihovi!) Mesihović, Autarijati, 2007 300 Karta keltske ekspanzije i raseljavanja Autarijata (kartu izradio S.Mesihovi!) Mesihović, Autarijati, 2007 SLIKE I ILUSTRACIJE Slika 1. Slika 2. slika 3 Uesnici kongresa arheologa i antropologa u Sarajevu 1894 god. I red; na zemlji prvi s lijeve strane *iro Truhelka III red; prvi s slijeva Carl Patsch, posljednji František-Franjo Fiala 301 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 4 slika 5 slika 6 slika 8 slika 7. slika 10 slika 11 slika 13 slika 9 slika 12 slika 14 302 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 15 slika 16 slika 17 slika 18 slika 20 slika 19 303 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 21 slika 22 slika 23 slika 24 304 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 25 slika 27 slika 26 slika 28 305 slika 29 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 30 Pilatovi4i tumul III slika 31; Sjeverni profil kraka istok-zapad slika 32; Zapadni profil kraka sjever-jug 306 Mesihović, Autarijati, 2007 Pilatovi4i tumul V Pilatovi4i tumul III slika 33 slika 34 Ateniki tumuli slika 35; Tumul (manji) I, a) potporni zid b) periferni grob c) centralni grob 307 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 36; Tumul (ve4i) II, a) platforma tumula, b) ;rtvena konstrukcija c) potporni zid d)spalište e) centralni grob slika 37 slika 38 slika 39 slika 42 slika 40 slika 41 308 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 43 slike 44-45 slika 46 slika 48 slika 47 slika 49 slike 51-52 slika 50 slika 53 309 Mesihović, Autarijati, 2007 slike 54 i 55 slike 57 slika 56 slike 58 i 59 slika 63 slike 60-62 , 310 Mesihović, Autarijati, 2007 slike 64-68 slika 69 slika 70- 71 slike 72-73 slika 74 311 Mesihović, Autarijati, 2007 slike 77-78 slike 75-76 slika 79 slika 80 slike 81-82 slika 83 312 Mesihović, Autarijati, 2007 slike 84-86 slike 87-88 slika 91 slike 89-90 slika 92 slika 93 313 Mesihović, Autarijati, 2007 slike 94-95 slika 96 slika 97 slika 98 slike 99-100 314 Mesihović, Autarijati, 2007 slike 101-102 slike 103-104 315 Mesihović, Autarijati, 2007 slike 105-106 slike 107a-108a (fotografije fragmenata narukvica iz Potpe4ina XI,1) slike 107-108 (Ilustracije fragmenata narukvica iz Potpe4ina XI, 1) slika 109 slika 110 316 slika 111 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 112 slika 114 slika 113 slike 115-118 slike 119-122 317 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 123-124 slika 125 slike 127-128 slika 126 slike 129-130 slike 135- 139 slike 140-141 slike 131-134 318 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 142 slika 143 slika 143 a 319 Mesihović, Autarijati, 2007 slike 143 b-149 slika 150 320 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 156 slike 151-152 slika 153 slika 154 slika 155 slika 157 slika 158 321 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 159 slika 160 slika 161 slika 163 slika 162 slike 164-165 322 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 166 slika 167 slika 168 slika 169 slike 170-171 323 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 172 slika 172a slika 173 (ilustracija desne slika 173a potkoljenice) (fotografija desne potkoljenice) 324 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 174 slika 174a (ilustracija lijeve (fotografija lijeve potkoljenice) potkoljenice) slike 175-176 325 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 177 (ilustracija jedne od knemida) slike 177a-b (fotografija knemida) slika 178 slike 179-180 slike 181-181a 326 Mesihović, Autarijati, 2007 slike 182-182a slika 183 327 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 184 slika 185 (Ilustracija rekonstruiranog šljema iz Arareve gromile) slika 186 slika 187 slika 189 328 slika 188 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 190 slika 191 slika 192 slika 193 329 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 193a slika 194 slika 195 slika 196 slika 197 330 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 198 slika 199 slika 200 slika 201 slika 202 331 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 203 slika 204 332 Mesihović, Autarijati, 2007 Slika 205 333 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 206 slika 207 334 Mesihović, Autarijati, 2007 slika 208 slika 208 a slika 210 335 slika 209 Mesihović, Autarijati, 2007 EPILOG Zakljuak Autarijati, odnosno zajednice iz kojih su potekli, ako je suditi na osnovu onoga što je o njihovoj egzistenciji poznato do sada, imali su na širem prostoru zapadnog i središnjeg Balkana skoro 1000 godina znaajnu ulogu u cjelini etnokulturnog razvitka na ovim prostorima. A u protohistorijskom razdoblju i u osvitu povijesti Autarijati su odigrali i kljunu ulogu u razvitku ilirskog etnokulturnog kompleksa i time ostvaruju&i svrhu svoga postojanja, svoju povijesnu ulogu. Još prije ekspanzije snaga gospodarskog, društveno-politikog i kulturnog razvitka kod Autarijata je dostizala takve razmjere da je svojim silnicama uticala i na razvitak i drugih kulturnih pojava na zapadnom Balkanu. Njihovo postojanje (najviše izra+eno kroz njihovu materijalnu kulturu) osje&a se ak i me-u panonskim, sjevernoilirskim zajednicama. Svojom ekspanzijom Autarijati su prevashodno ponovo doveli ilirsku komponentu na prostore središnjeg Balkana, a hegemonijom otvorili put ka daljnjem politikom razvitku drugih ilirskih naroda Ardijejaca i Dardanaca, koji su uz Tribale, bili narodnosne zajednice koje su sa Autarijatima imali dosta isprepletene i sadr+ajno bogate veze. Kako se ini Autarijati su ponudili neki obrazac na osnovu kojeg su dva spomenuta naroda izgra-ivali svoje politike entitete. Znai Autarijati su u tome protohistorijskom razdoblju bili inicijator i pokreta procesa kod nekih balkanskih etnikih, narodnosnih, politikih i kulturnih kompleksa i zajednica, sa kojima su Autarijati ulazili u bliske interakcije najrazliitijih tipova, a koji &e u prvim stolje&ima povijesnog razdoblja izbiti na pozornicu svijeta jugoistone Europe punom snagom. Svrha postojanja Autarijata izra+avala se i kroz injenicu da su oni, odnosno prostor koji su naseljavali bili centar jedne široke kulturne ekumene i to kroz jedno prilino dugo vremensko razdoblje od par stolje&a. S druge strane ostvarivanje autarijatske svrhe u vidu ekspanzije i hegemonije, paralelno se odvijalo, vjerojatno motivirano i od njih, sa ve&im i sadr+ajnim povijesnim procesima koji su imali znaaj tektonskog poremeaja u razvitku svih balkanskih etnikih, narodnosnih, politikih i kulturnih kompleksa i zajednica. Uostalom, u kontekstu spomenutog potrebno je istai da su se ne samo navedeni detalji nego i svi povijesni procesi, etniki, narodnosni, politiki i kulturni tektonski potresi koji su zahvatali širi prostor jugoistone Europe u starijem +eljeznom dobu osje&ali i na autarijatskom podruju, proizvode&i svojim djelovanjem i neke više–manje analogne posljedice. Zanimljivo je u tom pogledu istai da je 336 Mesihović, Autarijati, 2007 trajanje i postojanje autarijatskog politikog entiteta korespondiralo sa postojanjem dva atenska pomorska saveza. Autarijati su tako tijekom starijeg +eljeznog doba predstavljali jedan od najviše autohtonih narodnosnih i kulturnih «produkata» zapadnog i središnjeg Balkana. Oni su ostvarili iznimnu originalnu materijalnu produkciju po kojoj je upravo i najviše poznato i prepoznatljivo njihovo postojanje i 2300 godina nakon njihovog sloma kao jedinstvene narodnosne, politike i kulturne zajednice. Oni svoju originalnost, kako izgleda nisu izra+avali samo materijalnom produkcijom, nego i svojom politikom i narodnosnom organizacijom, ali i «grevitim» nastojanjem da se što je mogu&e du+e zadr+e stare tekovine posebno u duhovnoj kulturi. I pored iznimne originalne produkcije, društvene organizacije zasnovane na autohtonim temeljima i njima svojstvenog i izra+enog «gorštakog» tipa konzervativnosti, Autarijati nisu bili neka zatvorena zajednica za strane impulse. Naprotiv, upravo Autarijati pokazuju od svih drugih naroda u dubokoj kontinentalnoj unutrašnjosti Balkana tijekom starijeg +eljeznog doba najviše otvorenosti za trgovinu sa razvijenim grko-italskim svijetom. Zbog te injenice gospodarski znaaj Autarijata za grke i italske trgovce na Balkanu do sredine IV. st. p. n. e. je bio veoma visok. Autarijatske zajednice inae svoju otvorenost produktima radionica iz urbanog svijeta Mediterana pokazuju veoma rano, još u razdoblju arhajske Grke. Nakon odigrane svoje povijesne uloge, Autarijatsko narodnosno i kulturno bi&e &e se poeti povlaiti uslijed novih povijesnih okolnosti, i pred novim etnikim, narodnosnim, politikim i kulturnim pojavama da bi na kraju i iznenadno nestalo. Nesumnjivo su autarijatska hegemonija, a posebno njihovo širenje iz njihovog narodnosnog jezgra proizveli i jednu negativnu posljedicu po same Autarijate. To je dovelo do razvlaenja biološke i kulturne osnove Autarijata širom centralnog Balkana, ime se polako, ali neumitno slabila njihova unutarnja kohezija tako karakteristina za nosioce glasinake kulture, a sr+ njihove snage i centralno podruje iz kojeg su crpili mo& sve se više iscrpljivalo i razgra-ivalo. Pokušaj da sauvaju svoj stari konzervativni stil +ivota u novim okolnostima intenziviranja odnosa sa drugim zajednicama i nemogu&nost da se promjenama svoje suštine prilagode okolnosti da su jedno vrijeme bili najsna+niji ilirski narod, hegemon nad znatnim prostranstvima zapadnog i centralnog Balkana, a posebno ne pozitivnostvaralako prilago-avanje silnicama i zakonitostima povijesnog razvitka imali su pogubno dejstvo za ovaj gorštaki ilirski narod. Me-utim tragovi i posljedice koje je autarijatsko postojanje ostavilo na tlu zapadnog i središnjeg Balkana su ipak bile velike i bez njih bilo skoro nezamislivo zamisliti izuavanje ilirskog etnikog kompleksa. 337 Mesihović, Autarijati, 2007 Antiki pisci koji govore o zapadnom Balkanu u vremenima ustaljene rimske vlasti od I. st. p. n. e. više ih ne spominju. Dok Plinije Stariji u svome nabrajanju balkanskih naroda spominje i Tribale i Dardance i Meze i Skite, autarijatsko ime koje bi se odnosilo na jednu narodnosnu zajednicu kao da je zauvijek išezlo.1 Ali tisu&ljetna tradicija +ivota na prostoru nastanka Autarijatskog narodnosnog i kulturnog bi&a nije mogla biti tek tako izbrisana. Za vrijeme rimske vlasti, upravo &e se u tom jezgru, na mjestu današnje Rogatice, osnovati rimska kolonija Colonia Ris….., 2 Na prijelomu koji pravi Drina, na mjestu današnjih Skelana, nešto ju+nije od rimske kolonije Domavije, nasuprot planini Tari, postojao je u rimsko doba municipium Malvesiatium.3 Ovaj municipium italskih naseljenika i veterana nastao je na teritoriji dindarske civitas, domorodakog naroda koji bi se na ovom podruju mogao smatrati i nasljednikom Autarijatske narodnosne zajednice.4 U okolini Pljevalja, u Kominama, na-en je natpis na kome se &ita mun S…,5 što bi mo+da potvr-ivalo postojanje neke rimske upravno-administrativne jedinice u prostoru ?ehotina-srednji tok Lima. Mo+da bi se i Partheni, koji se na osnovu rimskih epigrafskih spomenika iz Makata i Bioske, locira na prostoru U+ica i jugozapadne Srbije isto mogli smatrati nekim rudimentom autarijatske narodnosne zajednice. 6U dijelovima jugoistone Bosne +ivjeli su i Sikuloti, više prema Hercegovini Glindicioni, Rimski nalazi su uostalom prona-eni širom jugoistone Bosne, a u okolici Trnova i nekropola ravnih grobova koja pripada rimskom dobu (zbog nalaza novca datira se u II. st. n. e.) Postojanje dvije rimske kolonije u blizini nekadašnjeg autarijatskog podruja, i jedne kolonije i jednog municipijuma na samoj teritoriji koja je pripadala Autarijata, svjedoi da je u antiko doba došlo do ponovne konsolidacije naseljenosti jugoistone Bosne. Neki od tumula, posebno oni više orijentirani prema Koloniji i na samoj visoravni poslu+ili su i za naknadne sahrane u rimskom dobu. Na lokalitetu ?itluci na kojem je prona-en kne+evski grob iskopana su i tri groba koja su nastala u rimsko doba. Srednji vijek, (i to posebno njegova kasnija razdoblja) je ipak bio onaj period kada ponovo o+ivljava jugoistona Bosna, posebno porjeje Prae i visoravan, 1 Plin. NH III, 140; IV, 3 2 CIL III 12748=8369=2766 b; CIL III, 8366, 8368; Patsch, 1907, 468; Bojanovski, 1987, 134-135 ; Isto, 1988 3 Patsch, 1907, 431-470; Mayer, 1957. Papazoglu, 1957, 114-122; Bojanovski, 1968, 241-262+l sl 2.,;Šašel A-J, 1978, 242+Krt.1, , 4 v. Truhelka, 1891 A, 239-245; Patsch, 1907, 431-436; Sergejevski, 1934, 11-41; Isto, 1938, 112; Isto, 1940, 147; Isto, 1951, 307-308; Bojanovski, 1967, 44-46; Isto, 1968, 241; Paškvalin 1983, 103-106 5 Arheološki Leksikon BiH, Tom I, 1988, 156 6 CIL III 8353; CIL III 14613 338 Mesihović, Autarijati, 2007 Na stotine nekropola steaka i desetine srednjovjekovnih utvrda i «gradova» prekriva ovo podruje i ini se kao da su se vremena mo&i vratila. U ovom periodu na njemu se nalazi i središte jedne od najuvenijih feudalnih oblasti srednjovjekovne bosanske dr+ave-baštine Pavlovi&a. 339 Mesihović, Autarijati, 2007 DodatakDodatak-hrestomatija pisanih vrela7 I dio Pisana gra-a koja izriito spominje Autarijate; Vrelo 1. Pseudo-Skilaks, Periplus 24 "Poslije Nesta dolazi rijeka Naron, ulaz u (rijeku op.a.) Naronu nije uzak, u njega mogu uploviti i trijere i ratne la-e sve do gornjeg emporija, koji je udaljen od mora 80 stadija. Tamo su Manijci, ilirski narod. U zale-u emporija nalazi se veliko jezero (po Sui&u, 1953, rije je o Skadarskom jezeru op.a.), i to jezero se pru+a do Autarijata, ilirskog naroda. Na jezeru ima otok od 120 stadija. Taj otok je veoma plodan. Od toga jezera istie rijeka Naron" Napomena; Nastanak Pseudo-Skilaksovog Periplusa bi se mogao datirati, u sredinu IV. st. p. n. e., neposredno prije keltske invazije na Panoniju i Balkan. Grga Novak je nastanak Periplusa datirao izme-u 338 - 335. god. p. n. e. 8 Vrelo 2. Pseudo-Aristotel, O udnovatim vijestima, 138 “Ka+u da kod Ilira koji se zovu Ardijejci, na granici njihovoj prema Autarijatima (Αὐταριατῶν)9, postoji velika planina, i kraj nje stijena iz koje izbija voda, ne uvijek, u prolje&e, i to vrlo obilna. Tu vodu hvataju i uvaju je tijekom dana pod krovom, a no&u pod vedrim nebom. To rade pet do šest dana i voda se isuši i dobiva se odlina sol, koju uvaju za stoku, Kod njih se naime sol ne uvozi pošto +ive daleko od mora, i ne miješaju se sa drugim narodima. Najviše se koriste tom solju, za stoku, jer tijekom godine ovu dvaput nahrane solju. kada to ne uine doga-a se da im ugine sva stoka.” Napomena; Ovaj spis je na-en u okviru Aristotelovih prirodno-znanstvenih spisa. Teško mu je odrediti preciznu dataciju nastanka iako nije mla-i od sredine IV. st. p. n. e. Podatak u kome se spominju Autarijati bi se najkasnije odnosio na razdoblje prve polovine IV. st. p. n. e, i starija razdoblja. 7 Kao osnova jednog dijela prevedenih podataka poslu+ili su prevodi Fanule Papazoglu (1969.) na naš jezik, i edicije The Loeb classical library sa tekstovima na engleskom jeziku. 8 Novak, 1944, 22 9 Var.lect. αὐϑαριάδων, αὐυταριτῶν. 340 Mesihović, Autarijati, 2007 Vrelo 3 Agatarhid, eksceptiran od Fotija, fr. 59 "...+abe ( βάτραχοι) kao što se dogodilo kod Autarijata…." Napomena; fragment se nastavlja na Agatarhidovo (II. st. p. n. e.) izlaganje o štetnim +ivotinjama zbog kojih se ljudi moraju selili iz svoje zemlje. U nizu primjera spomenut je i sluaj Autarijata. Vrelo 4 Nikola Damaš&anin, ?udnovati obiaji, fr.115 J "Autarijati nikad ne napuštaju +ive svoje nemo&ne vojnike kad su u pokretu". Napomena; Nikola Damaš&anin (druga polovina I. st. p. n. e. i prijelaz u novu eru) je ovaj fragment iz njegove zbirke udnovatih obiaji. Najve&i dio svoga +ivota (period 37 - 4. god. p. n. e.) Nikola je proveo na dvoru kralja Heroda. Vrelo 5 Diodor Sikulski, Biblioteke Podatak 1. III, 30, 3 "... a takozvane Autarijate primorale su +abe koje su se izlegle u oblacima i padale mjesto obine kiše da napuste domovinu i da bje+e u onaj mjesto u kome i danas (? op.a.) +ive" Podatak 2. XX, 19, 1 "U Makedoniji je Kasander pritekao u pomo& peonskom kralju Audoleontu, koji je ratovao sa Autarijatima. Spasio ga je opasnosti (od autarijatske najezde op.a.), a Autarijate sa djecom i +enom koji su ih pratili, a bilo ih je oko dvadeset tisu&a, naselio je kraj planine Orbel."10 Podatak 3. XX, 113, 3 "...neki Lizimahovi11 vojnici, dvije tisu&e Autarijata i oko osam stotina Likijaca i Pamfilijaca, iz zimskog tabora prebjegoše Antigonu.12 Antigon se pokazao vrlo ljubazan prema njima, dao im je plate koje im je kako su oni govorili Lizimah dugovao i poastvovao ih darovima"13 Napomena; 10 Po Diodorovoj kronologiji, ovaj doga-aj smješten u 3 godinu 117. olimpijade, odnosno, 310. god. p. n. e. 11 Jedan od generala Aleksandra Velikog i njegovih nasljednika (dijadoha). 12 Antigon Jednooki, rodonaelnik kasnije dinastije Antigonida koja je vladala Makedonijom do 167. god. p. n. e. 13 Prebjeg Lizimahovih vojnika na suprotnu stranu desio se uoi bitke kod Ipsa, u zimu 302/301. god. p. n. e. 341 Mesihović, Autarijati, 2007 Diodorovi (I. st. p. n. e.), podaci o Autarijatima se nalaze u onim Diodorovim knjigama koje su u cijelosti sauvane. Diodor se slu+io kao vrelima Eforom ( i upotrebljava ga kao vrelo za razdoblje (480 – 340. god. p. n. e.), Hijeronimusa sa Kardije (za razdoblje 323 - 302. god. p. n. e.) i Timejom. Za krononologiju se slu+io Apolodorom i Kastorom sa Rodosa, za zemljopis Megastenom, Agatarhidom i Artemidorom.14 Vrelo 6. Strabon, “Geografija” Podatak 1. VII, 5, 1 "S druge strane skoro cijela Adria je blizu Jadranskom moru. Ali izme-u njih ( ne odnosi se na raniju reenicu op.a.) se nalazi Peonija, koja je i sama veoma visoka.15 S jedne strane njenu granicu prema Trakiji ine Rodopi, koji su najviša planina poslije Hema, s druge strane prema sjeveru, zemlje Ilira, zemlja Autarijata (Αὐταριατῶν χώρα) i Dardanija"16 Podatak 2. VII, 5, 6 " Me-u onima koji su bili najmo&niji u ranijim vremenima a (sada) su sasvim smireni ili bili uništeni, na primjer imamo me-u Galima Boje i Skordiske, me-u Ilirima Autarijate (Αὐταριάται) , Ardijejce, i Dardance, i me-u Traanima Tribale. Oni su se u poetku istrebljivali u me-usobnim ratovima, a kasnije pokoreni od Makedonaca i Rimljana."17 Podatak 3, VII, 5, 7 "Ova zemlja (odnosi se na Dardaniju) granii sa Makedonijom i Peonskim narodom na jugu, kao tako-er sa Autarijatima, i Desearatima, razliitim narodima, na razliitim stranama koji se nadovezuju jedan na drugi i na Autarijate.18 14 Encyclopedia Britannica, Volume 7 str. 462 Musi&, 1900, 287-288 15 Da bi se pravilno shvatio ovaj fragmenat, potrebno ga je posmatrati u op&em kontekstu Strabonovog odjeljka. Na poetku svoje VII knjige Strabon daje op&u zemljopisnu projekciju Balkana izuzev ju+nog, grkog dijela poluostrva, dijele&i Balkan na dva dijela odvojena lancima, iliriskih, peonskih i trakih planina. Peonske planine se nalaze znai izme-u ilirskih i trakih. 16 Iz smisla originalnog grkog teksta posljednju reenicu fragmenta trebalo bi shvatiti izraz τα; ̓Ιλλυρικά, koji se nalazi u akuzativu mno+ine, kao zemlje Ilira, u sklopu kojih su i zemlje Autarijata i Dardanija. 17 Podatak se nadovezuje na Strabonovo izlaganje o Ardijejcima koji su zbog svoga piratstva bili od strane Rimljana premješteni u kontinentalnu unutrašnjost, gdje su usljed neaklimatizacije na neplodnom tlu, izumirali. 18 Sam kraj citata je veoma teško i smisleno prevesti, to nije uspjela ni Fanula Papazoglu, (1969,77) a niti je engleski prijevod uspio da riješi ovu Strabonovu jezinu zakoljicu. Inae citat je diskurs izve-en iz konteksta cijelog poglavlja koji u poetku poinje sa opisom Jadranske obale od Boke Kotorske, i Dardanije da bi na kraju nastavio govoriti o obiajima Dardanaca. 342 Mesihović, Autarijati, 2007 Podatak 4, VII, 5, 11 “Autarijati bijahu neko& najve&i i najmo&niji ilirski narod. U ranijim vremenima su stalno ratovali sa Ardijecima, zbog soli koja se dobivala negdje na zajednikoj granici. Iz vode koja je u prolje&e tekla ispod neke planinske stijene, grabili su tu vodu i ostavljali je da stoji pet dana, iz nje se iskristalisala sol. Bili su se sporazumjeli da se naizmjenino koriste ovom solanom, pa bi ratovali kad god bi se desilo da prekrše dogovor. U jedno vrijeme, Autarijati su podjarmili Tribale ija se teritorija prote+e od Agrijana do Istra u du+ini od 15 dana hoda, zavladali i drugim Traanima i Ilirima. Ali oni su podlegli Skordiscima, a zatim Rimljanima"19 Podatak 5. VII, 5, 12 " Njihova zemlja ( odnosi se na traki narod Bessi ) granii na planini Rodopi sa zemljom Peonaca, i sa Ilirima20, Autarijatima (Αὐταριάταις) i Dardancima, izme-u ovih i Ardijejaca su Dasareti, Hibrijani i drugi beznaajni narodi, koje su Skordisci pustošili dok oni (misli se na te narode) nisu napustili zemlju napravivši od nje mnoštvo šuma u kojima nema puteva na udaljenostima od nekoliko dana puta." Napomena; Strabon ( cc 64. god. p. n. e. – cc 23. god. n. e ) jedino izriito po imenu spominje Autarijate u sklopu 5 poglavlja VII knjige svoje Geografije, kojeg je u ve&em dijelu sadr+aja uglavnom finiširao zbog spominjanja Batona kao vo-e Dezitijata u vrijeme dubokog razvitka ustanka u ilirskim zemljama, vjerojatno 7 – 9. god. n. e21. Što se tie vrela svojih podataka, sam Strabon ka+e da je za zemlje koje nije vidio, uzimao informacije od onih koji su ih vidjeli i o njima pisali, i njegova izvorna gra-a je nesumnjivo bila iznimno bogata i obimna. Znamo da se slu+io Eratostenom i Artemidorom (koji je napisao zemljopis oko 100. god. p. n. e.), povjesniarima Polibijem, Posejdonijem, kronografom Apolodorom.22 Vrelo 7 Kurcije Ruf, Povijest Aleksandra Velikog Makedonskog, fr. I, 12 19 Kompletan jedananesti odjeljak VII knjige je posve&en Autarijatima. 20 Slino kao u fusnoti 10, i u kontekstu ovog fragmenta izraz Iliri ( ̓Ιλλιριῶν) treba shvatiti kao „ilirski narodi“ kojima pripadaju i Autarijati i Dardanci. To se mo+e lako dokazati jer se ̓Ιλλιριῶν nalazi u genitivu mno+ine kojima se izra+ava prisvojnost imenica Αὐταριάταις i ∆αρδανίοις koje stoje u dativu mno+ine. 21 Strab. Geo. VII, 5, 3 22 Encyclopedia Britannica, Volume 21 str. 446 Musi&, 1900, 304-305 343 Mesihović, Autarijati, 2007 Podatak o Autarijatima kod Kurcija Rufa se nalazi jedino u fragmentu izgubljene I knjige Povijesti Aleksandra Velikog Makedonskog. On je po svojoj sadr+ini vrlo slian sa podacima koje iznosi Arijan u svojoj Anabazi, kada govori o namjeravanom autarijatskom presretanju makedonske vojske i Langarovom osuje&ivanju. Napomena; Kurcije Ruf je napisao, vjerojatno za vrijeme vladavine cara Klaudija, Povijest Aleksandra Makedonskog u 10 knjiga, od kojih prve dvije nisu sauvane. Vrelo 8 Plinije Stariji, Historija prirode, IV, 35 «Od planina Rodopi, Skopius i Orbel, po prostranstvu (makedonske op.a) zemlje (smješteni su op.a.) Arethusii, Antiochienses, Idomenenses, Doberi, Aestrienses, Allantenses, Audaristenses, Morylli, Garresci, Lyncestae, Othryonei i slobodni23 Amantini24 i Orestae, kolonije Bullidenses i Dienses, Xylopolitae, slobodni Scotusaei, Heraclea Sintica, Tymphaei, Toronaei.» Napomena; Plinije Stariji (23/24. god. n. e. - 24. VIII. 79. god. n. e.) je jedan od najve&ih antikih enciklopedista, koristio se itavim spektrom izvorne gra-e od oficijelnih dr+avnih dokumenata do velikog mnoštva djela antikih pisaca i sopstvenih zapa+anja i rezultata istra+ivanja. Vrelo 9 Apijan, Rimska historija, ΙΛΛΥΡΙΚΗ Podatak 1. Ill. 2 "Sinovi Ilira25 bili su Enhelej, Autarij, Dardan, Med, Taulant, i Pereb, a k&erke Parto, Daorto, Dasaro, i druge i od njih potiu Taulanti, Perebi, Enheleji, Autarijati, Dardani, Partheni, Dasareti i Daorsi. Autarij je imao sina Panonija, a Panonije sinove Skordiska i Tribala, po kojima su odgovaraju&i narodi dobili ime" Podatak 2. Ill, 3 “ ...Na isti nain su i Ardijejci, ljudi vješti na moru, na kraju bili uništeni od strane Autarijata, koji su bili najbolji na kopnu, iako su i oni njima nanijeli mnogo štete.” Podatak 3. Ill, 4 23 Termin liberi-slobodni u ovom kontekstu treba shvatiti u smislu odre-enih privilegija (npr. oslobo-enje od pla&anja poreza) koje je odre-ena lokalna teritorijalno-upravna jedinica u+ivala u okviru Rimske dr+ave. 24 Iako su imena terminološki potpuno podudarna, ove makedonske Amantine ne treba miješati sa panonskim Amantima (Plin. NH III, 148), iako postoje mo+da neke veze u porijeklu, sline kao i u sluaju Plinijevih Audaristenses i Autarijata i sjevernih i ju+nih Parthena. 25 Eponima Ilirskih naroda, po Apijanovoj genealogiji sina kiklopa Polifema i Galatije 344 Mesihović, Autarijati, 2007 "Zbog svetogr-a Apolona, Autarijate su snašle krajnje nevolje. Naime, oni su sa Molistomom i Keltima koji se zovu Cimbri,26 zaratili na Delfe pa je ve&ina njih nastradala odmah, prije nego što su uop&e uspjeli da izvedu svoj poduhvat, od kiša, oluje i munja koje su se sruile na njih. Dok je na one koji su se vratili napadalo mnoštvo +aba, koje su crkavaju&i zagadile sve vode. I Iz tla su izbijali neki udni gasovi tako da su kuga i pomor harali kod Ilira, a naroito kod Autarijata. Bje+e&i iz svojih domova, oni su sa sobom raznosili bolest i nitko nije htio da ih prihvati iz straha od zaraze. Tako se desilo da su oni prevalili put od dvadeset tri dana hoda i nastanili se u movarnim i nenastanjenim getskim krajevima, u susjedstvu naroda Bastarna."27 Podatak 4. Ill 5 "...i nitko od susjeda nije htio da ratuje na strani skrnavitelja svetinja (Delfijskog svetilišta op.a.), ve& su ih (Skordiske op.a.) rado bez pomo&i prepuštali Scipionu, jer su pamtili nesre&u koja je zbog Autarijata zadesila sve Ilire"28 Napomena; Apijan iz Aleksandrije (II. st. n. e) je posebnu knjigu ΙΛΛΥΡΙΚΗ iz svoje Rimske povijesti posvetio ratovima i odnosima Rimljana sa Ilirskim i drugim balkanskim narodima. Mnogi njegovi podaci moraju se uzeti sa prilinim oprezom. Vrelo 10. Flavije Arijan iz Bitinije, Anabaza (vojna) Aleksandrova, I, 5, 1-5 " (Aleksandar Veliki) nastavio je put prema zemlji Agrijana i Peonaca. Tamo mu stignu glasnici i jave da se Klit, sin Bardilisov, pobunio i da mu je prišao i Glaukija, taulantski kralj. Oni (glasnici op.a.) saop&e i to da &e ga Autarijati napasti na prolazu. Zbog toga on odlui da brzo krene dalje. Me-utim, Langar, kralj Agrijana, koji je još za +ivota Filipova bio poznat po svojoj privr+enosti Aleksandru i njemu osobno dolazio, nalazio se tada u njegovoj pratnji sa najboljim i najbolje naoru+anim svojim gardistima. Kada je uo da se Aleksandar raspituje o Autarijatima, tko su oni i koliko ih je, on mu saop&i da ne vrijedi da se brine zbog njih, jer su od svih tamošnjih naroda Autarijati najneratoborniji, a on &e sam upasti u njihovu zemlju da bi im tamo zadao 26 Cimbri, koji su bili germanskog, a ne keltskog porijekla, vezuju se za ratove koje su zajedno sa Teutonima vodili protiv Rimljana krajem II. st. p. n. e. Delfski hram su ugrozili Kelti u svojim pohodima na Makedoniju i Grku 280/279. god. p. n. e. Inae antiki pisci esto miješaju Cimbre s Kelitma. 27 Apijanov podatak 3. odr+ava dosta stvarnih injenica, ali u kronološkom i op&em slaganju tih injenica, uinjeno je dosta propusta ime je tekst kao cjelina dosta neprecizan, posebno njegovo kronološko slaganje. 28 Citirani pasus je diskurs unutar Apijanovog izlaganja o pohodu Lucija Scipiona na Skordiske. Skordisci nisu pripadali Ilirima, nego su najviše u sebi sadr+avali keltskih elemenata. 345 Mesihović, Autarijati, 2007 posla. I zaista, kada mu je Aleksandar to nalo+io, on je udario na njih prodrevši u njihovu zemlju, opljaka je i opustoši. Tako su Autarijati ostali u svojim granicama. A Langaru Aleksandar ukaza velike asti, obdarivši ga svim što jedan makedonski kralj smatra najvrjednijim. I Aleksandrovu sestru Kinu i nju Aleksandar obe&a da &e mu je dati kada do-e u Pelu.29 Ali Langar, vrativši se ku&i, umre od bolesti."30 Napomena; Arijan iz Bitinije ( cc 96. - cc 180. god. n. e), bio je vrlo plodan pisac. Za Anabazu je koristio Ptolomeja Lagida, koji mu je glavno vrelo za prvu knjigu Anabaze i Aristobulom. Obojica su bili uesnici Aleksandrova pohoda. Pored Anabaze, o razdoblju Aleksandra Velikog i dijadoha napisao je i djelo "Aleksandrovi nasljednici", koje je izuzev sauvanih par prvih strana, uglavnom eksceptirano od Fotija.31 Vrelo 11. Polijen, Ratne vještine (Strategamata) Podatak 1. IV, 12, 1 "Kada su Autarijati u bici kod kod Lampsaka32 protiv Demetrija izgubili svu svoju pratnju i prtljagu, boje&i se da se barbari (βάρβαροι) ne pobune zbog toga što su izgubili sve što su imali, izvede ih izvan jarka tobo+e radi dijeljenja +ita i na dati znak ih sve pobije. Bilo ih je pet tisu&a." Podatak 2. VII, 42 " Kada Kelti (Κελτοì) povedoše vojsku protiv Autarijata i rat (πολεµός) bijaše dugotrajan (µακρός). Zbog toga Kelti zatruju namirnice i vino otrovnim biljkama i ostavivši ih u šatorima, no&u se povuku (iz svoga tabora op. a.). Misle&i da su oni (Kelti op.a.) od straha pobjegli, Autarijati zauzmu šatore i ne slute&i ništa navale na hranu i vino i odmah iznemognu od nezadr+ivog proliva. Kelti se tada vrate i pobiju (φονεύουσιν) ih dok su le+ali nemo&ni" Napomena; 29 Glavni grad antikog makedonskog kraljevstva. 30 Arijanov podatak se nastavlja na izlaganje o Aleksandrovom pobjedonosnom pohodu na autonomne Traane, Tribale i Gete. 31 Encyclopedia Britannica, Volume 2 str.475/6 Musi&, 1900, 300-301 32 Grki grad na azijskoj strani Helesponta., nasuprot poluotoka Hersoneza (današnje Galipolje). Bitka izme-u Lisimaha i Demetrija, sina Antigona Jednookog kod Lampsaka desila se po Drojzenu 302. god. p. n. e. (Drojzen, 1877/8, II, 2, 212.) 346 Mesihović, Autarijati, 2007 Polijen (II. st. n. e) rodom iz Makedonije napisao je djelo iz vojne vještine od 8 knjiga koje se sastojalo od cc 900 anegdota nepovezanog slijeda. Slu+io se starijim zbirkama op&e povijesti, Eforom, Nikolom Damaš&aninom.33 Vrelo 12. Justin, epitome historije Pompeja Troga XV, 2, 1 "...Dok ovoga tjeraše ( misli se na Demetrija), Kasander je vra&aju&i se iz Apolonije naišao (incidit )34 na Autarijate (Audariatas)35, koji napustivši domovinsko tlo ( patrio solo) zbog mnoštva +aba i miševa (ranarum muriumgue), tra+e staništa (sedes); plaše&i se da ovi ne zaposjednu Makedoniju, on s njima sklopi ugovor i primi ih za saveznike, dodijelivši im najdalje zemlje Makedonije."36 Napomena; Justinovo djelo je izvod iz Op&e povijesti koju je u I. st. p. n. e. napisao Pompej Trog. Pretpostavlja se da je Trog preradio djelo grkog povjesniara Timagena. Vrelo 13 Elijan Klaudije "O prirodi +ivotinja" 17 c 41 "Nedorasle +abe, padavši iz zraka na zemlju, preselile su Autarijate (Αὐταριᾶτας) iz vlastite zemlje u drugi kraj" Napomena; Elijan Klaudije, sofista (cc 170. - cc 235. god. n. e) je u svojoj prirodnoznanstvenoj zbirci "O prirodi +ivotinja" spomenuo i Autarijate. Ne bi ga trebalo miješati sa Elijanom koji je +ivio za Trajana i pisac je "Teorije o taktici"37 Vrelo 14. Orozije, protiv pagana III, 23, 36 33 Dijelovi VI i VII knjige Polijenovog djela su izgubljeni. Encyclopedia Britannica, Volume 18 str.180 August Musi&,1900, 344 34 Glagol incido, cidi, cado 3 mo+e znaiti i provaliti, navaliti, namjeriti se, zaplesti. Iz samog sadr+aja tekstu, u kome se jasno vidi da Kasander nije imao oru+ani sukob sa Autarijatima jedino dolazi u obzir upotrijebiti za prijevod incidit izraze nai&i ili namjeriti. Dr+imo da je leksiki prikladnije uzeti prvi izraz. 35 Sauvani kodeksi upotrebljavaju Auderiates, Aureriatas, Abderitas Kod izdavaa je emendacija Audariatas, cf. Ruhl, Praefatio, p XXXII, ad 1 c 36 Prije se govori o pobjedi Ptolemeja Lagida nad Demetrijem Antigonitidom kod Gaze, ju+na Palestina, 312. god. p. n. e. 37 August Musi&1900, 318 i 344 347 Mesihović, Autarijati, 2007 "Kada se Kasander, pošto ga je Ptolomej uinio uesnikom u pobjedi,38 vra&ao u Apoloniju, naišao je na Autarijate (Auienitas)39. Napustivši svoje domovinsko tlo i iselivši se iz svojih starih prebivališta (antiquis habitaculis) zbog nepodnošljivog mnoštva +aba i miševa, oni su tra+ili za sada u miru nova sjedišta (novas sedes). Ali, znaju&i snagu40 i veliinu (virtutem et multitudinem) ovog naroda (gentis), da se ne bi desilo da pritjerani nevoljom, oni ratom uznemire Makedoniju i provale u nju, Kasander ih primi za saveznike i naseli ih na najdaljim granicama Makedonije." Napomena; Orozije (prva polovina V. st. n. e) se slu+io kao vrelima, pored judejskih i krš&anskih spisa, i djelima ranokrš&anskih pisaca i djelima nekrš&anske provenijencije, Cezarom, Livijem, Tacitom, Euzebijem, Florom.41 Vrelo 15. Stjepan Bizantinac, s. v 1 V "Autarijati, narod Tesporoanski, Haraks u sedmoj kronici i Favorin ( u originalu ime glasi Φαβορῖνος op.a.) na razne naine i Eratosten" Napomena; Stjepan Bizantinac je +ivio i radio u VI. st. u okru+enju i duhovnom miljeu koje je potpuno odudaralo od okru+enja drugih u ovom radu spomenutih antikih pisaca. II dio Pisana gra-a u kojoj se ne spominju Autarijati, ali se mo+e naslutiti njihovo njihovo prisustvo, Vrelo 1. 38 Od 315. god. p. n. e. Antigon Jednooki je bio strateg Azije i kraljevski namjesnik malodobnog Aleksandra IV, sina Aleksandra Velikog i Roksane. Protiv premo&nog Antigona stvorena je koalicija izme-u Lizimaha, Kasandra (sin Antipatra), Ptolemeja i Seleuka. To je bio samo jedan od onih mnogih saveza koje su me-u sobom stvarali dijadosi. Nakon teškog poraza Antigonovog sina Demetrija kod Gaze, ugovoren je 311. god. p. n. e. mirovni sporazum, privremen kao uostalom i svi dijadoški sporazumi, kojim je okonana borba. Odredbe i nain sklapanja sporazuma mo+e se rekonstruirati na osnovu Antigonovog manifesta, sauvanog u obliku epigrafskog natpisa upuenog gradu Skepsisu, OGIS 5= RC 1. Antigon je bio lišen jednog dijela svoje ranije mo&i. Izme-u ostalog morao je Kasanderu da ustupi starateljstvo nad sinom Aleksandra Velikog, a s tim i upravljanje nad Makedonijom. Dvije godine kasnije Kasander je umorio kraljevi&a o kome se trebao starati i njegovu majku. 39 U sauvanim kodeksima postoje i varijante Auienitatas, Auieniatos, Auienitas. 40 Imenica virtus, utis. f mo+e oznaavati, hrabrost, postojanost, odva+nost, u pluralu junaka djela, snagu, vrlinu, zaslu+nost i savršenost. 41 Encyclopedia Britannica, Volume 16 348 Mesihović, Autarijati, 2007 Herodot, Historija, IV, 49 "Iz ilirske zemlje ( ̓Ιλλυριῶν) tee prema sjeveru rijeka Angro ( ’´ΑγγροΣ) i utie u tribalsku ravnicu (πεδίον τό Τριβαλλικόν) i u rijeku Brongo (Βρόγγον), a Brongo se uliva u Istar ( ’´Ιστρον) , tako Istar prima obje ove rijeke." Napomena, Herodot ( V. st. p. n. e.) u u opisu unutrašnjosti Balkana slu+io se kao vrelom Hekatejom (prijelaz VI. na V. st. p. n. e.) Vrelo 2. Strabon, Geografija, VII, 3, 13 " Tako-er i traki narod Tribala, je imao slino iskustvo, primaju&i druge narode u ovu zemlju zato što su susjedni narodi prisiljavali njih da migriraju u zemlje onih koji su slabiji. Oni sa druge strane rijeke, radili su to (prelazili rijeku op.a.) jer su Skiti, Bastarni i Sarmati esto bili tako sna+ni da su i sami prelazili rijeku. zajedno sa potisnutim stanovništvom pa su se neki od njih i nastanili u Trakiji i otocima (dunavskim adama op.a.). S ove strane strane rijeke (desne obale Dunava op.a.) narodi su prelazili (Dunav op.a.) pred silnom mo&i Ilira." Vrelo 3 Atenej, Gozba sofista (na osnovu Teopompa fr. 39,40) Podatak 1. Atenej, Gozba sofista=X .443 (na osnovu Teopompa fr. 39,40 kod Jacoby ) (prije ovog dijela podatka koji treba da doka+e ilirsku sklonost nekontroliranom u+ivanju u hrani, pi&u i drugim zadovoljstvima, slijede dva druga dijela; prvi u kome se izrie osnovna misao i daju neki op&i primjeri i drugi u kome se govori o ardijejskim zavisnim seljacima prospelatima i ardijejskom odavanju zabavama) «Kada su Kelti zaratili sa njima (misli na Ilire u op&em smislu, znai na neki, ne precizirani ilirski narod op.a.), znaju&i za njihov nedostatak samokontrole, pripremili su veeru u svojim šatorima sa svim mogu&im sjajem, ali su u hranu stavili izvjesnu otrovnu biljku koja je izazivala efekt proljeva. Kad se sve ovo desilo, neki od njih bili su svladani od Kelta, dok su se drugi, jer su bili nesposobni za ubla+e bol u svojim stomacima, bacali u rijeke» Podatak 2. Atenej, Gozba sofista =VIII, c.333 A (na osnovu Heraklida sa Lemba) «U Peoniji i Dardaniji padale su s neba kao kiša +abe i bilo ih je tako mnogo da su se ku&e i ulice njih napunile. Prvih dana ljudi su nekako izdr+ali tamane&i ih i zatvaraju&i svoje ku&e. Ali pošto nisu time ništa postigli, ve& im se posu-e punilo +abama pa su ove kuhane i peene sa 349 Mesihović, Autarijati, 2007 hranom, niti su mogli da se poslu+e vodom, ni nogom da kroe na zemlju zbog njihovog mnoštva, a smetao im je i zadah od leševa, oni napustiše svoju domovinu.» Napomena; Atenejevo (Aleksandrija, III. st. n. e.) djelo obiluje citatima iz mnogih djela koja su izgubljena.42Samo Atenejevo djelo proizlazi iz opisa jedne veere (simpozijuma), kojoj je prisustvovao i Atenej. Tom prilikom su se navodili i prepriavali sadr+aji iz mnogobrojnih djela iz Aleksandrijske biblioteke koja su danas izgubljena. Podatak o najezdi +aba na Dardaniju i Peoniju potie iz XXI. knjige Povijesti Heraklida sa Lemba (II. st. p. n. e.) III dio Pisana gra-a u kojoj je spominjanje Autarijata prilino nesigurno Vrelo I Propercije I, 8, 25-26 "… i govori&u, neka bude i na autarijskoj (Autariis), neka bude i na hilejskoj, ona &e biti moja"43 Vrelo 2. 2 Plinije Stariji, Historija prirode, III 141 "Grad Scardona (Skradin op.a.) na toj rijeci, koji je od mora udaljen 12 milja, predstavlja granicu Liburnije i poetak podruja Dalmacije. Zatim slijedi stari kraj Tariota i utvrda/kastel Tariona (Tariotarum antiqua regio et castellum Tariona), rt Diomeda…,"44 42 Musi&, 1900, 313 43 Propercije u svojoj ljubavnoj e+nji za Cintijom, u stihovima tra+i svoju dragu koja je sa Propercijevim suparnikom otišla u Iliriju, i pita mornare koja ilirska luka dr+i "zatoenu" njegovu dragu. Autarijska obala se ne mo+e odnositi na Autarijate, Papazoglu, 1969 98. 44 I ovdje je je dokazano nepostojanje spominjanja Autarijata (v. Papazoglu, 1969, 76 i 396), iako se apriori ne bi trebala ni iskljuiti mogu&nost da se u zale-u Jadranskog mora naselila neka manja skupina Autarijata ili prije ili poslije napuštanja pradomovine. Jer ako su bili raspršeni širom istonog i centralnog Balkana zašto neke autarijatske skupine ne bi bje+ale i na jugozapad. A mo+da se i u vrijeme svoje hegemonije u zale-u Jadrana ustalila jedna kolonija Autarijata. Ali zanimljiva teorija Mate Sui&a o rasprostriranju Autarijatu, koja se zasniva upravo na Plinijevom podatku i koja je izlo+ena u radu “O granicama Autarijata“ (Sui& 1957, 117-122) mo+e se smatrati suviše rastegnutom. Po prevodiocu i prire-iva&u bilješki djela Plinija Starijeg u izdanju «Zemljopis starog svijeta» (2004, 48 fus. 163) Urošu Pasiniju, „podruje Tariota s kastelom Tarionom bilo je po svoj prilici u obalnom pojasu izme-u Skradina i rta Ploe. Brdo Trtar istono od Šibenika govori u prilog tome.“ 350 Mesihović, Autarijati, 2007 Porijeklo slika i ilustracija Sl.1, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XXXIX, slika 1 Sl. 2, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XXXXVIII, slika 4 Sl. 3, Iz fotodokumentacije Zemaljskog muzeja Sl. 4, Arheološki Leksikon BiH, Tom III, Tabla IV, slika 2 Sl. 5, Benac-?ovi&, 1956, Tabla IV, slika 1a Sl. 6, Benac-?ovi&, 1956, Tabla III, slika 2 Sl. 7, Benac-?ovi&, 1956, Tabla V, slika 1 Sl. 8, Benac-?ovi&, 1956, Tabla VII, slika 10 Sl. 9, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XIV, slika 6 Sl. 10, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XIII, slika 9 Sl. 11, Benac-?ovi&, 1956, Tabla IX, slika 9 Sl. 12. Arheološki Leksikon BiH, Tom I, Tabla XVII, slika 6 Sl. 13, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XVII, slika 1 Sl. 14, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XXI, slika 12 Sl. 15, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XVIII, slika 1 Sl. 16, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XVIII, slika 6 Sl. 17, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XXVIII, slika 24 Sl. 18, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XVII, slika 4 Sl. 19, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XXII, slika 4 Sl. 20, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XXX, slika 11 Sl. 21, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XXXIV, slika 5 Sl. 22, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XXXXVI, slika 2 Sl. 23, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XXXIX, slika 15 Sl. 24, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XXXXVIII, slika 1 Sl. 25, PJZ V, Tabla LXIV, slika 11 Sl. 26. PJZ V, Tabla, XXVI, slika 10 Sl. 27, PJZ V, Tabla XXIV, slika 16 Sl. 28, PJZ V, Tabla XXV, slika 7 Sl. 29, PJZ V, Tabla LXII, slika 1 Sl. 30, ?ovi&, 1976, sl. 170 a.-170 b, str. 298 Sl. 31, Zotovi&, 1979, str. 35 351 Mesihović, Autarijati, 2007 Sl. 32, Zotovi&, 1979, str. 35 Sl. 33. Zotovi&, 1979, str. 38 Sl. 34, Zotovi&, 1979, str. 33 Sl. 35, Jovanovi&, 1979 B, str. 65 Sl. 36. Jovanovi&, 1979 B, str. 65 Sl. 37, Benac-?ovi&, 1957, Tabla II, slika 5 Sl. 38, PJZ V, Tabla LX, slika 6 Sl. 39, Benac-?ovi&, 1957, Tabla II, slika 14 Sl. 40, Benac-?ovi&, 1957, Tabla II, slika 15 Sl. 41, Benac-?ovi&, 1957, Tabla V, slika 5 Sl. 42, Arheološki Leksikon BiH, Tom I, str. 80, slika 2 Sl. 43, PJZ V, Tabla LX, slika 7 Slike 44-45 Benac-?ovi&, 1957, Tabla III, slike 7-8 Sl. 46. Benac-?ovi&, 1957, Tabla II, slika16 Sl. 47. (autorova fotografija) Sl. 48, PJZ V, Tabla LX, slika 21 Sl. 49. Benac-?ovi&, 1957, Tabla XII, slika 18 Sl. 50, ?ovi&, 1976, sl. 159 b, str. 294 Slike 51-52 Benac-?ovi&, 1957, Tabla XII, slike 1-2 Sl. 53, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XX, slika 2 Sl. 54, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XXIX, slika 4 Sl. 55, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XI, slika 8 Sl. 56, VI, slika 7 Sl. 57, PJZ V, Tabla LXI, slika 5 Sl. 58, PJZ V, Tabla, LX, slika 19 Sl. 59, PJZ V, Tabla, LX, slika 20 Slike 60-61, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XX, slike 3-4 Sl. 62, ?ovi&, 1976, sl.179, str. 309 Sl. 63, PJZ V, Tabla, LXI, slika 11 Slike 64-68, ?ovi&, 1976, slika 181, str. 311 Sl. 69 Benac-?ovi&, 1957, Tabla XXXVII, slika 7 Sl. 70, PJZ V, Tabla, LXI, slika 13 Sl. 71, PJZ V, Tabla, LXI, slika 16 Slike 72-73, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XXXV, slike 12-13 352 Mesihović, Autarijati, 2007 Sl. 74, PJZ V, slika 35 (34) Slike 75-76, Benac-?ovi&. 1957, Tabla XXII, slike 2-3 Sl. 77, PJZ V, Tabla LXII, slika 10 Sl. 78, PJZ V, slika 34 (19) Sl. 79, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XXIX, slika 8 Sl. 80, PJZ, V, slika 35 (36) Sl. 81, PJZ V, Tabla LXI, slika 7 Sl. 82, PJZ V, Tabla LXI, slika 8 Sl. 83, Benac-?ovi& 1957, Tabla XXX, slika 8 Slike 84-85, Benac-?ovi& 1957, Tabla XXVIII, slika 10-11 Sl. 86, Benac-?ovi& 1957, Tabla XXXX, slika 8 Slike 87-88, Benac-?ovi& 1957, Tabla XXXV, slike1-2 Sl. 89, Benac-?ovi& 1957, Tabla XXXVII, slika 4; Sl. 90, Benac-?ovi& 1957, Tabla XXXXII, slika 9 Sl. 91, Benac-?ovi& 1957, Tabla XXVIII, slika 16 Sl. 92, PJZ V, slika 36 (18) Sl. 93, PJZ V, Tabla LXIV, slika 4 Slike 94-95, Benac-?ovi&, 1957, Tabela XXXI, slike 1-2 Sl. 96, Benac-?ovi&, 1957, Tabela XXXXI, slika 1 Sl. 97, Benac-?ovi&, 1957, Tabela XXXXVII, slika 1 Sl. 98, Benac-?ovi&, 1957, Tabela XXXXI, slika 2 Sl. 99, Fiala, 1893, slika 49 Sl. 100, Fiala, 1893, slika 50 Sl. 101, Fiala, 1893, slika 69 Sl. 102, Fiala, 1893, slika 70 Slike 103-104, Benac-?ovi&, 1957, Tabela XXXXIII, slike 3-4 Slike 105-106, Benac-?ovi&, 1957, Tabela XXXXIV, slike 13-14 Slike 107-108, Benac-?ovi&, 1957, Tabela XXXXIV, slike 8-9 Slike 107a-108a (autorova fotografija) Sl. 109, Benac-?ovi&, 1957, Tabela XXXXVI, slika 1 Sl. 110, Benac-?ovi&, 1957, Tabela XXXVIII, slika 10 Sl. 111, ?ovi&, 1976, slika 183, str. 312 Sl. 112, ?ovi&, 1976, slika 182, str. 312 Sl. 113, Benac-?ovi&, 1957, Tabela XXXXII, slika 16 353 Mesihović, Autarijati, 2007 Sl. 114, (autorova fotografija) Slike 115-118, Benac-?ovi&, 1957, Tabela XXV slike 8-11 Slike 119-122, Benac-?ovi&, 1957, Tabela XXIII, slike 2-3,16-17 Sl. 123, PJZ V, Tabla LXII, slika 8 Sl. 124, PJZ V, Tabla LXII, slika 29 Sl. 125, PJZ V, Tabla LXII, slika 34 Sl. 126, PJZ V, Tabla LXII, slika 35 Sl. 127, PJZ V, Tabla LXII, slika 6 Sl. 128, PJZ V, Tabla LXII, slika 7 Slike 129-130, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XI. slike 12-13 Sl. 131, Stipevi&. 1981, Tabla TXXVIII, slika 6 Sl. 132, Stipevi&. 1981, Tabla TXXVIII, slika 7 Sl. 133, Stipevi&. 1981, Tabla TXXVIII, slika 8 Sl. 134, Stipevi&. 1981, Tabla TXXVIII, slika 9 Slike 135-139, Benac-?ovi&, 1957, Table XXXI, slika 5; XXXIII, slike 17-20; Slike 140-141, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XXV, slike 15; 17 Sl. 142, PJZ V, Tabla LXIV, slika 1 Sl. 143, Stipevi&, 1981, Tabla TXXXI, slika 2 Sl. 143 a, Internet prezentacija preuzeta sa http://www.rastko.org.yu/kosovo/istorija/sanu/IronAge.html (inventarni brojevi prezentiranih objekata 211-216, 228) Slike 143 b-149, PJZ V, Tabla LVIII, slike 4-10 Sl. 150, ?ovi&, 1976, slika 187, str. 316 Sl. 151, PJZ V. Tabla LIX, slika 14 Sl. 152, PJZ V. Tabla LIX, slika 15 Sl. 153, PJZ V. Tabla LIX, slika 15 Sl. 154, Garašanin M, 1973, Tabla VI Sl. 155, ?ovi&, 1976, slika 189, str. 317 Sl. 156. PJZ V. Tabla LIX, slika 13 Sl. 157, PJZ V. Tabla LIX, slika 3 Sl. 158, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XXXVIII, slika 5 Sl. 159, Benac-?ovi&, 1956, Tabla VI, slika 20 Sl. 160, PJZ V. Tabla LXIV, slika 8 Sl. 161, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XXXXVI, slika 7 354 Mesihović, Autarijati, 2007 Sl. 162, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XXXXVIII, slika 1 Sl. 163, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XXXXIX, slika 9 Slike 164-165, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XXXXV, slike 10-11 Sl. 166, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XXXXIX, slika 18 Sl. 167, Benac-?ovi&, 1957, Tabla II, slika 18 Sl. 168. Benac-?ovi&, 1957, Tabla XVII, slika 2 Sl. 169, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XVII, slika 3 Sl. 170, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XIII, slika 9 Sl. 171, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XX, slika 10 Sl. 172, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XX, slika 8 Sl. 172a (autorova fotografija) Sl. 173. Benac-?ovi&, 1957, Tabla XVI, slika 2 Sl. 173a (autorova fotografija) Sl. 174, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XVI, slika 3 Sl. 174a (autorova fotografija) Slike 175-176, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XIX, slike 1-2 Sl. 177, Benac-?ovi&, 1957, slika 1 Slike 177a-b, (autorova fotografija) Sl. 178, PJZ V, slika 34, (8) Slike 179-180, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XXVII, slike 1-2 Slike 181-181a (autorova fotografija) Slike 182-182a, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XXX, slika 6 Sl. 183, (autorova fotografija) Sl. 184, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XXXX, slika 1 Sl. 185, Garašanin M, 1973, Tabla 111 Sl. 186, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XXXI, slika 11 Sl. 187, (autorova fotografija) Sl. 188, PJZ V. Tabla LXIII, slika 12 Sl. 189, Benac-?ovi&, 1957, Tabla II, slika 17 Sl. 190, (autorova fotografija) Sl. 191, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XXVII, slika 3 Sl. 192, PJZ V. Tabla LXVI, slika 1 Sl. 193, Garašanin M, 1973, Tabla VII Sl. 193a, ?ovi&, 1976, slika 185, str. 314 355 Mesihović, Autarijati, 2007 Sl. 194, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XV, slika 14 Sl. 195, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XIV, slika 13 Sl. 196, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XIII, slika 7 Sl. 197, Benac-?ovi&, 1957, Tabla VI, slika 12 Sl. 198, Benac-?ovi&, 1957, Tabla X, slika 11 Sl. 199, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XVIII, slika 4 Sl. 200, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XVIII, slika 1 Sl. 201, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XVIII, slika 2 Sl. 202, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XXVIII, slika 1 Sl. 203, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XXVIII, slika 2 Sl. 204, Benac-?ovi&, 1957, Tabla XXX, slika 5 Sl. 205, Miki&, 1979, str. 201 Sl. 206, Arheološki Leksikon BiH, Tom I, Tabla XIX, slika 6 Sl. 207, Papazoglu, 1969, slika 19, str. 387 Sl. 208, Stipevi&, 1981, Tabla XVII, slika 1 Sl. 208 a, Stipevi&, 1981, Tabla XVII, slika 4 Sl. 209, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XI, slika 8 Sl. 210, Benac-?ovi&, 1956, Tabla XI, slika 8 356 Mesihović, Autarijati, 2007 Bibliografija Kratice Acta Archaeologica Carpatica- Acta Archaeologica Carpatica, Krakow, AI-Archaeologia Iugoslavica, Beograd ANU BiH-Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo AP-Arheološki pregled, Beograd Arch, Jug,-Archaeologia Iugoslavica, Beograd ARR-Arheološki radovi i rasprave, Zagreb AV-Arheološki vestnik, Ljubljana Balcanica-Godišnjak Balkanološkog instituta SANU, Beograd BRGK-Bericht der Römisc-Germanischen Kommission des Deutschen archäologischen Instituts, Frankfurt-Berlin CAH-Cambridge ancient history CBI-Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo (asopis Godišnjak) CIL-Corpus Inscriptiones Latinarum ?GT-?lanci i gra-a za kulturnu istoriju istone Bosne, Tuzla DissMon SADJ- Dissertationes et Monographiae Saveza arheoloških društava Jugoslavije, Beograd, GZM-Glasnik Zemaljskog Muzeja Bosne i Hercegovine, Sarajevo IG-Inscriptiones Graecae Iliria-Études et materiaux archéologoques, Tirana LCL - The Loeb Classical Library, London: William Heinemann LTD - Cambridge Mass.: Harvard University Press MAGW- Mittheilungen der antropologischen Geselschaft Wien, (Saopenja Bekog antropološkog društva) MH - Matica Hrvatska, Zagreb. MS - Matica Srpska, Novi Sad Mitt, Geogr. Ges-Mitteilungen der Geografischen in Wien, Wien N.S. - Nova serija GZM od 1945 sv. I - VIII; od sv. IX (1954 god.) naziva se N.S. Arheologija (izdanje Glasnika Zemaljskog muzeja posve&eno arheologiji), Sarajevo 357 Mesihović, Autarijati, 2007 N.S. Prirodne nauke- Nova serija prirodne nauke (izdanje Glasnika Zemaljskog muzeja posve&eno prirodnim naukama), Sarajevo OGIS-Dittenberger, W., Orientis Graeci Inscriptiones Selectae Op. Arch. -- OPVSKVLA ARCHǼOLOGICA, Arheološki zavod, Zagreb PJZ-Praistorija jugoslavenskih zemalja, Sarajevo PrSar-Prilozi za prouavanje istorije Sarajeva, Sarajevo PZ- Prähistorische Zeitschhtift, Berlin PWRE - Paulys-Wissowa Real-Enzyclopädie der klassischen altertumswissenschaft, Stuttgart SADJ-Savez arheoloških društava Jugoslavije SANU-Srpska akademija nauka i umjetnosti, Beograd SKA-Srpska kraljevska akademija, Beograd Spomenica- Spomenica stogodišnjice rada Zemaljskog Muzeja Bosne i Hercegovine 18881988, Sarajevo Starinar- organ Arheološkog Instituta SANU, Beograd VAHD-Vjesnik za arheologiju i historiju Dalmacije, Split WMBH - Wissenschafliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina, Wien WMBHL - Wissenschafliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina Landesmuseums, izdanje Glasnika Zemaljskog Muzeja na njemakom, francuskom ili engleskom jeziku. Wien-Sarajevo Zbornik FF-Zbornik Filozofskog fakulteta Beograd ZRNM-Zbornik radova Narodnog muzeja u Beogradu \A - \iva antika, Skoplje Izdanja izvora Agatarhid, eksc. od Fotija fr 59 Amijan Marcelin, latinski tekst na Amijan Marcelin 1935; 1939-1940.: Ammianus Marcellinus, Roman History, J. C. Rolfe, LCL Apijan 1863.: Apijan, Ilirike, Ante Starevi&, Zagreb: Danica Ilirska Apijan 1899.: Appian, The Foreign Wars, The Illyrian Wars, http://www.perseus.tufts.edu/, bazirano na ed. Appian. The Foreign Wars. Horace White. New York. The Macmillan Company. 1899. 358 Mesihović, Autarijati, 2007 Apijan 1879.: Appiani, Historia Romana, Ludovicus Mendelssohn, Lipsiae: Teubneri Apijan 1967.: Apijan, Gra-anski ratovi, Bogdan M. Stevanovi&, Beograd: Kultura Apolodor.: Apollodorus, The Library, J. G. Frazer, LCL Apolonije.: Apollonius Rhodius, Argonautica, R. C. Seaton, LCL Arijan 1952,: Arijan, Anabaza, Milan Stahuljak, Zagreb: MH. Arijan, Povijest Bitinije fr. Aristofan.: Aristophanes, Volume III. Birds. Lysistrata. Women at the Thesmophoria, Jeffrey Henderson, LCL Aristotel.: Aristotle, Politics, H. Rackham, LCL Atenej 1961.: Athenaeus, The Deipnosophists, Charles Burton Gulick, LCL Cezar, De Bello Gallico, 1988.: Gaj Julije Cezar, Galski rat, Ahmed Tuzli&, Novi Sad: MS Cezar, Commentarii belli civilis, 1988.: Gaj Julije Cezar, Gra-anski rat, Ahmed Tuzli&, Novi Sad: MS Ciceron 1998 -1999.: Cicero, Letters, D. R. Shackleton Bailey, LCL Codex Iust., Justinijanov kodeks Demad.: Demades, Minor Attic Orators, II, K. J. Maidment, LCL Didimi, O komentarima Demostena, korišten ed. Diehl-Schubart, Leipzig, 1904 Diodor 1946-1954.: Diodorus of Sicily in ten (twelve) Volumes, C.H, Oldfather-CH. L. Sherman-R.M.Geer, LCL Dionizije Halikaršanin, Dionysius of Halicarnassus, Critical Essays, Stephen Usher, LCL Elijan Klaudije 1958-1959, : Aelian, On the Characteristics of Animals, A. F. Scholfield, LCL Euripid .: Euripides, Volume VI. Bacchae. Iphigenia at Aulis. Rhesus, David Kovacs, LCL Eutropije 1993.: Eutropius, Breviarium, H.W. Bird, Liverpool : Liverpool University Press. Rufije Fest 1967: Rufius Festus, Breviarium rerum gestarum populi Romani in: The Breviarium of Festus, London: ed. J.W. Eadie. Flor 1947.: Lucius Annaeus Florus, Epitome of Roman History, Edward Seymour Forster, LCL Frontin1950.: Frontinus, The Stratagems, Charles E. Bennett, LCL Hekatej Miletski fr. Helanik Lezbljanin fr. Herodot 1980.: Herodot, Historije, Milan Arseni&, Novi Sad: MS Higin, Fabula Historia Augusta 1953.: The Scriptores Historiae Augustae, David Magie, LCL Homer, Ilijada 1965.: Homer, Ilijada, Tomo Mareti&, Zagreb: MH 359 Mesihović, Autarijati, 2007 IlireÎt dhe Iliria te autoreÎt antikeÎ 2002.: IlireÎt dhe Iliria te autoreÎt antikeÎ, TiraneÎ :Akademia e Shkencave e ShqipeÎriseÎ instituti i arkeologjiseÎ Izbori za istoriqta na Trakiq i trakite 1981.: Izbori za istoriqta na Trakiq i trakite, tom I-II, sstavili Belizar Belikob, Zlatozara Go?eba, Basilka T?pkoba-Zaimova, Sofiq: B?lgarska akademiq na naukite, Institut po trakologiq, Izvoare privind istoria Rominiei I 1964.: Izvoare privind istoria Rominiei I, Comitetul de redacŃie, Vladimir Iliescu, Virgil C. Popescu, Gheorghe _tefan, Bucureşti: Academia Republicii Populare Romine, Institutul de Arheologie Isokrat, Panatejski govor.: Isocrates, Volume II. On the Peace. Areopagiticus. Against the Sophists. Antidosis. Panathenaicus, George Norlin, LCL Jordanes.: Iordanes, De Origine Actibusque Getarum, www.thelatinlibrary.com Jordanes 1882,: Jordanis romana et Getica, Theodorus Mommsen, Berolini: Josip Flavije, Judejski rat, 1967.: Josip Flavije, Judejski rat, Dušan Glumac, Beograd: Prosveta Jovan Kinam, Epitome, Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Tom IV, Vizantološki institut SANU, Posebna izdanja 12, Beograd 1971, 29. r 103. 23-113.7. Justin, ekscerpt Historiae Phillipicae Pompeja Troga, Kasije Dion 1954-1955.: Dio Cassius, Roman History in nine Volumes, Earnest Cary, LCL (2) Kasije Dion 1986.: Marjeta Šašel Kos Zgodovinska podoba prostora med Akvilejo, Jadranom in Sirmijem pri Kasiju Dionu in Herodijanu, Ljubljana: Znanstvenoraziskovalni center SAZU, 50-273 Kurcije Ruf 1908.: Historiarum Alexandri Magni Macedonis qui supersunt iterum recensuit Edmundus Heidicke, editio maior, Lipsiae in aedibus B.G. Teubneri 1908 Kurcije Ruf 1950.: Quintus Curtius, History of Alexander, John C. Rolfe, LCL Livije 1912.: Livius, Ab urbe condita, Canon Roberts, New York, Livije 1987.: Livy XIV, Alfred C. Schlesinger, LCL Lucani Commenta Bernensia Nikola Damaš&anin, Zbirka udnovatih obiaja Orozije 1976.: Historia adversus paganos, Verona: Fondazione Lorenzo Valla/Arnoldo Mondadori Ovidije 1924.: Ovid, Tristia. Ex Ponto, A. L. Wheeler, LCL Ovidije 1977; 1984.: Ovid, Metamorphoses, Frank J. Miller, LCL 360 Mesihović, Autarijati, 2007 Pauzanija 1989.: Pauzanija, Opis Helade, Uroš Pasinij, Split: Logos Parska Kronika, za Euaniteovog arhonata Platon 1915.: Platon, Phaedro, Koloman Rac, Matica Hrvatska, Zagreb : MH Platon .: Plato, Volume I. Euthyphro. Apology. Crito. Phaedo. Phaedrus, H. N. Fowler, LCL Plinije Mla-i 1969.: Pliny the Younger, Letters, Betty Radice, LCL Plinije Stariji 1866.: Naturalis historia, Berlin: ed. Weidmannos Plinije Stariji 1976.: prijevod Mate Sui&a u dodatku «Antiki pisci» u knjizi «Antiki grad na istonom Jadranu» str. 297, Zagreb, Plinije Stariji 2003.: prijevod Brune Kunti& Makvi& u dodatku «Izvori» u knjizi «Antiki grad na istonom Jadranu» (2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje) str. 421, Zagreb, Plinije Stariji 2004.: Plinije Stariji, «Zemljopis starog svijeta», Uroš Pasini, Split: Knji+evni krug, Plutarh 1978.: Plutarh, Slavni likovi antike II, Miloš N.Ðuri&, Novi Sad: MS. Plutarh 1988.: Plutarh, Usporedni +ivotopisi, (Aleksandar; Cezar; Pir; Tiberije Grakh), Zdeslav Dukat, Zagreb: A. Cesarec. Pojtingerova karta 1974.: Tabula Peutingeriana, Monumenta cartographica Jugoslaviae, I antike karte, Posebna izdanja knj. 17, Gavro A. Škrivani&, Beograd : Istorijski institut Polibije 1988.: Polibije, Istorije, Marijana Ricl, Novi Sad: MS Polijen 1994.: Polyaenus: Stratagems of War, Books I-V, Peter Krentz - Everett L. Wheeler, Ares Publishers Polijen 2009.: Polyaenus's Stratagems Of War (1793), Richard Shepherd, Kessinger Publishing, LLC Pomponije Mela 1997.: Pomponius Mela, De Chorographia, Paul Berry, Lewiston : Edwin Mellen Press Propercije 1990.: Propertius, Elegies, G. P. Goold, LCL Pseudo-Aristotel, O udnovatim obiajima Pseudo-Skilak 2001.: Pseudo-Skilak, Periplus, korišten prijevod iz Wilkes, Iliri, 2001, 106108 Ptolemej Klaudije.: Ptolemej Klaudije, Geografija, korišten tekst sa http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Gazetteer/Periods/Roman/_Texts/Ptolemy/2/1 5*.html, bazirano na transkriptu Dover edition, prvi put izdato 1991, republikacija javnog rada, originalno izdatog 1932 od The New York Public Library, N.Y. sa naslovom «Geography of Claudius Ptolemy”. 361 Mesihović, Autarijati, 2007 Ptolemej Klaudije 1974,: Ptolemejeva karta, Monumenta cartographica Jugoslaviae, I antike karte, Posebna izdanja knj. 17, Aleksandrina Cermanovi& - Kuzmanovi&, Beograd : Istorijski institut Ravenjanin45 1995.: Slobodan ?ae, Civitates Dalmatiae u «Kozmografiji» Anonima Ravenjanina. Zadar: Arheološki muzej Zadar, Ravenjanin 1860.: Ravennatis Anonymi Cosmographia et Gvidonis Geographica, G. Parthey-M. Pinder, Berlin: F. Nicolai. Sholije panathenske Solin Julije Strabon 1954.: The Geography of Strabo, H. L. Jones, LCL Stjepan Bizantinac, 1849.: Stephani Byzantii Ethnicorum quae supersunt I, A. Meineke, Berlin: G Reimer Svetonije 1978.: Gaj Svetonije Trankvil, Dvanaest rimskih careva, Stjepan Hosu, Zagreb: Naprijed. Tacit, Anali,1970.: Tacit, Anali, Jakov Kostovi&, Zagreb: MH Tacit, Germanija 2002.: Tacit, Germanija, Veselin ?ajkanovi&, Beograd: Poligraf Teodor Prodrom, Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Tom IV, Vizantološki institut SANU, Posebna izdanja 12, Beograd 1971 Tukidid, 1957.: Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, Stjepan Telar, Zagreb. Varon 1934.: Cato and Varro, On Agriculture, W. D. Hooper-H. B. Ash, LCL Velej Paterkul 1955.: Velleius Paterculus, Compendium of Roman History, Frederick W. Shipley, LCL. Velej Paterkul 2006.: Gaj Velej Paterkul, rimska povijest, Josip Mikli&, Zagreb : Latina & Graeca Natpisi 1. CIL III 3201=10159+3198, b=10156, b (Solinski natpis) 2. CIL III 3198, a=10156, a+3200 (Solinski natpis) 45 Djelo srednjovjekovnog pisca Gvidona (rano XII. st.) uveliko se sla+e sa Ravenjaninovom “Kosmografijom”, pa se u pogledu Dalmacije, podaci Gvidona i Ravenjaninove V. knjiige gotovo u potpunosti podudaraju ( ?ae, 1995, 8) i esto zajedno navode (Ravennatis anonymi Cosmographia et Guidonis Geographica). 362 Mesihović, Autarijati, 2007 3. natpis iz Breze princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa 4. natpis na sepulkralnom spomeniku iz \upe obitelji «Batona“ 5. CIL III 12748=8369=2766 b; 6. CIL III, 8366, 8368 7. CIL III 8353 iz Makata 8. CIL III, 14613 iz Bioske 9. CIL V 1838 10. epigrafski natpis kod Oliveni kod Bitolja (G), Vuli&, Spomenik SANU 98, 1948, br. 53; 11. IG II-2 Na, 1951 b, 23 12. IG II/III2, 1, 127 13. Grki natpis u Abu Simbelu, REG 1957, p, 30 14. OGIS 5= RC 1 Literatura ALEXANDER 1999.: Alexander Caroline, Echoes of the heroic age, Ancient Greece, part I, Washington D.C. : National Geographic ALFÖLDY 1965 A.: Géza Alföldy, Bevölkerung und Gesellschaft der römischen Provinz Dalmatien. Mit einem Beitrag von András Mócsy. Akadémiai kiadó, Budapest, ARHEOLOŠKI LEKSIKON BIH, Tom (broj toma), 1988.: Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom I- III; Mape 1-4; Sarajevo : Zemaljski muzej BASLER 1956, : Ðuro Basler, Kalinovik i okolina, GZM N.S, Arheologija, XI, 247-252, Sarajevo BASLER 1981, : Ðuro Basler, Ruda Glavica, Trnovo, SO Sarajevo-paleolitska stanica, AP 22, Beograd BELOCH 1925-1927.: Beloch, K.J., Griechische Geschichte, Berlin-Leipzig, I-IV, BENAC 1954.: Alojz Benac, Sarajevo kroz arheološke spomenike, U: Sarajevo od najstarijih vremena do danas. I, Sarajevo. 1 – 42 BENAC 1957.: Alojz Benac, Crvena stijena-1955, GZM N.S. Arheologija, XII, 45-50, BENAC 1959.: Alojz Benac, Dvije neolitske stanice kod Gora+da, ?GT III, 55-65+Tbl. 2 BENAC 1963.: Alojz Benac, Gradac Ilinjaa kod Kotorca, Prilozi za prouavanje istorije Sarajeva I, Sarajevo. 25 - 31 363 Mesihović, Autarijati, 2007 BENAC 1964.: Alojz Benac, Prilozi za prouavanje neolita u sjevernoj Bosni, GZM, N.S. Arheologija, XIX. 129 - 149 BENAC 1964 A.: Alojz Benac, Preiliri, Protoiliri i Prailiri. Simpozijum o teritorijalnom i hronološkom razgranienju Ilira u praistorijsko doba, ANU BiH, Posebna izdanja, IX, CBI 1, 59 - 73, BENAC 1964 B.: Alojz Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu u sjeverozapadnom Balkanu, Sarajevo. BENAC 1965.: Alojz Benac, Prilozi za prouavanje neolita u dolini rijeke Bosne, GZM, N.S. Arheologija, XX. 261 - 275+Sl. 1 BENAC 1967.: Alojz Benac, Kameni kalupi sa Pivnice, GZM, N.S. Arheologija, XXI-XXII. 150 160+tbl. I – III BENAC 1973.: Alojz Benac, O identifikaciji ilirskog etnosa, ANU BiH, CBI 8, 93-108 BENAC 1975.: Alojz Benac, La Méditerranée et les balkans du Nord-ouest à l´époque préhistorique (énéolithique et l´âdu bronze) CBI 12, BENAC 1977.: Alojz Benac, Prediliri, Protoiliri, Prailiri, neki novi aspekti, Balcanika 8, Beograd BENAC 1979.: Alojz Benac, Neki aspekti istra+ivanja tumula u našoj zemlji, Zbornik radova prikazanih na naunom skupu «Sahranjivanje kod Ilira». Zlatibor 10-12 maj. 1976, SANUBalkanološki institut, (Nauni skupovi VIII, Odeljenje istorijskih nauka 2), 15-29 BENAC 1981.: Alojz Benac, Some problems of the Western Balkans: The beginning of Indoeuropeanizations in the Coastal zone of Yugoslavia and Albania, The Journal of Indo- European Studies, Vol. 9 Nos 1-2, 15-31, Los Angeles, BENAC 1984.: Alojz Benac, Kult mrtvih na ilirskom podruju u praistorijsko doba, Simpozijum «Duhovna kultura Ilira», ANU BiH, Posebna izdanja, LXVII, CBI 11, BENAC 1985.: Alojz Benac, Utvr-ena ilirska naselja (I), ANU BiH, Djela, LX, CBI 4, BENAC 1987.: Alojz Benac, O etnikim zajednicama starijeg +eljeznog doba u Jugoslaviji, PJZ V-+eljezno doba. 737 – 802 BENAC 1988.: Alojz Benac, Iliri u Apuliji, ANU BiH, CBI 24, 43-67, Sarajevo BENAC 1991.: Alojz Benac, Cultures néolithiques en Yougoslavie dans les régions illyriennes et dans les régions avoisinantes; Neolitske kulture u Jugoslaviji na ilirskom i susjednim podruijima, Iliro-Traki Simpozijum, ANU BiH, Posebna izdanja,XCIV, CBI, 14; SANU, Balkanološki institut, posebna izdanja, 44, 33-41 BENAC –BRODAR 1958.: Crvena Stijena-1956, GZM, N.S. Arheologija, XIII, 21-42, BENAC –?OVIk 1956.: Alojz Benac – ?ovi& Borivoje, Glasinac I-Bronzano doba, Sarajevo, 364 Mesihović, Autarijati, 2007 BENAC – ?OVIk 1957.: Alojz Benac – ?ovi& Borivoje, Glasinac II-\eljezno doba, Sarajevo BERVE 1926.: Berve H., Das Alexanderreich auf prosopographischer Grundlage, I, München BEŠLAGIk 1962.: Šefik Bešlagi&, Kalinovik, Sarajevo: Zavod za zaštitu spomenika kulture BEŠLAGIk 1971.: Šefik Bešlagi&, Steci, Kataloško topografski pregled, Sarajevo. BOJANOVSKI 1967.: Ivo Bojanovski, Arheološko-epigrafska bilješka sa Drine, ?GT VII, 4153 BOJANOVSKI 1968.: Ivo Bojanovski, Municipium Malvesiatum, ARR VI, 241-262+L sl.2 Zagreb BOJANOVSKI 1976.: Ivo Bojanovski, Gatako polje u antici, Tribunia 2, 17-44, Trebinje BOJANOVSKI 1987.: Ivo Bojanovski, Gornje Podrinje u sistemu rimskih komunikacija, ANU BiH, XXV, CBI 23, 71-182+Tbl.I-III+Prl.2, Sarajevo 1987 BOJANOVSKI 1988.: Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antiko doba, ANU BiH, Djela, LXVI, CBI 6. BOŠKO 2001.: Boško Marijan, \eljezno doba na ju+nojadranskom podruju, VAHD 93, Split, 2001 BO\Ik 1987.: Bo+i& Dragan, Zapadna grupa, Izvori za istoriju Tauriska, PJZ V-+eljezno doba BRUJIk 2005.: Dragan Bruji&, Vodi kroz svet antike, Grka-Rim-Persija. Dereta, Beograd BUDIMIR 1950/51.: Milan Budimir, Iliri i Prailiri, Vjesnik dalmatinski, LIII, 1950/51 BUDIMIR 1953.: Milan Budimir, Ilirski problem i leksika grupa teuta, VAHD LV. BURCHNER 1901.: Burchner, Dardania, PWRE IV, 2157 CABANES 2002.: Pierre Cabanes, Iliri od Bardileja do Gencija, Zagreb. CEKA 1970.: Neritan Ceka, La place et la role des Parthins dans l´illyrie méridionale dans les siècles III-I avant notre ère, Deuxième conférence des études albanologiques, Vol. II, Tirana. CEROVIk 1991.: Cerovi& I., Nalazi iz praistorijskih tumula u Donjoj Bitinji kod Uroševca, Glasnik srpskog arheološkog društva, 7, CHADWICK 1980.: Chadwick John, Mikenski svet, Beograd : Izdavaka radna organizacija “Rad” CRAWFORD 1993.: Michael Crawford, The Roman Republic, Cambridge, Massachusetts. kUR?Ik 1908.: Vejsil kuri&, Prehistorike utvrde oko Sarajeva, GZM, god. XX, sv. 3. 363 – 381+Tbl. I - II ?OROVIk 1925.: Vladimir ?orovi&, Bosna i Hercegovina (monografija objavljena 1925, elektronsko izdanje na www.rastko.org.yu) ?OROVIk 1940.: Vladimir ?orovi&, Istorija Bosne, I, SKA, knj. CXXIX, Beograd 365 Mesihović, Autarijati, 2007 ?OVIk 1955.: Borivoj ?ovi&, Preistorijski depo iz Lukavca, GZM, N.S. Arheologija X. 91 – 102+Tbl. I – II ?OVIk 1957.: Borivoj ?ovi&, Nekoliko manjih preistorijskih nalaza iz Bosne i Hercegovine, GZM, N.S. Arheologija XII. 241 – 255+Tbl. I - II ?OVIk 1959.: Borivoj ?ovi&, Glasinac 1957-Rezultati revizionog iskopavanja tumula glasinakog tipa. GZM, N. S. Arheologija, XIV, 53-85+tbl. I-XIV ?OVIk 1961.: Borivoj ?ovi&, Rezultati sondiranja na preistoriskom naselju u Gornjoj Tuzli, GZM, N.S. Arheologija, XV-XVI ?OVIk 1963.: Borivoj ?ovi&, Pogrebni obiaji praistorijskih stanovnika glasinakog podruja, GZM. N.S. Arheologija, 41-61 ?OVIk 1963 A.: Borivoj ?ovi&, Ilirski ratnik starijeg +eljeznog doba, Vesnik Vojnog muzeja, 8-9, Beograd ?OVIk 1964.: Borivoj ?ovi&, Osnovne karakteristike materijalne kulture Ilira na njihovom centralnom podruju. Simpozijum o teritorijalnom i hronološkom razgranienju Ilira u praistorijsko doba, ANU BiH, Posebna izdanja, IX, CBI I, 95-134+Krt.I-IV+Tbl.I-VI ?OVIk 1964 A.: Borivoj ?ovi&, Die inschrift von Bugojno und ihre Chronologie. Archaeologia Iugoslavica V, Beograd. 25 – 32+Tbl. I – VIII+Prl. 1 ?OVIk 1965.: Borivoj ?ovi&, Novi nalazi sa nekropole «Gradac» u Sokocu i neka pitanja glasinake hronologije, ?GT VI, 57-82 ?OVIk 1965 A.: Borivoj ?ovi&, Uvod u stratigrafiju i hronologiju praistorijskih gradina u Bosni, GZM N.S. Arheologija XX. 27 – 145+Prl. 2 ?OVIk 1967.: Borivoj ?ovi&, O izvorima za istoriju Autarijata, ANU BiH, V, CBI 3, 103-122 ?OVIk 1970.: Borivoj ?ovi&, Ornamentisana keramika ranog bronzanog doba u tumulima zapadne Srbije i istone Bosne, ?GT VIII ?OVIk 1971.: Borivoj ?ovi&, Dva specifina tipa zapadnobalkanske lune fibule, GZM, N.S. Arheologija XXVI. 313 – 331+Krt. 1 ?OVIk 1975.: Borivoj ?ovi&, Pod bei Bugojno, eine befestigte Siedlung der Bronzeund Eisenzeit in Zentral-Bosnien. ANU BiH, Posebna Izdanja, XXIV, CBI 6. 121 – 129+Pl. 1 ?OVIk 1975 A.: Borivoj ?ovi&, Ostava iz Nove Kasabe, ?GT XI, 11-14 ?OVIk 1975 B.: Borivoj ?ovi&, Die Befestigungen und befegstigte Siedlungen des Glasinacer Gebietes», u: Agglomérations fortifiées illyriennes: colloque international, ANU BiH, Posebna izdanja, XXIV, CBI 6, 93-101 ?OVIk 1976.: Borivoj ?ovi&, Od Butmira do Ilira, Sarajevo. 366 Mesihović, Autarijati, 2007 ?OVIk 1976 A.: Borivoj ?ovi&, Metalurška djelatnost vuedolske grupe u Bosni, ANU BiH, XIII, CBI 11. 105 – 115+Tbl. I – III ?OVIk 1979.: Borivoj ?ovi&, Kne+evski grobovi glasinakog podruja, Zbornik radova prikazanih na naunom skupu «Sahranjivanje kod Ilira». Zlatibor 10-12 maj. 1976, SANUBalkanološki institut, (Nauni skupovi VIII, Odeljenje istorijskih nauka 2), 143-169 ?OVIk 1980.: Borivoj ?ovi&, Poeci metalurgije +eljeza na sjeverozapadnom Balkanu, ANU BiH, XVIII, CBI 16, 63-79 ?OVIk 1980 A.: Borivoj ?ovi&, «Schnur» i «Litzen» keramika na podruju Neretve, Znanstveni skup Hrvatskog arheološkog društva, 35-43 ?OVIk 1981.: Borivoj ?ovi&, Neka pitanja hronologije bronzanog doba glasinakog podruja, GZM, N.S. Arheologija, XXXV/XXXVI, 99-140 ?OVIk 1983.: Borivoj ?ovi&, Glasinaka kulturna grupa, PJZ IV-bronano doba, 413432+Tbl. LXII-LXIV ?OVIk 1983 A.: Borivoj ?ovi&, Regionalne grupe ranog bronzanog doba, PJZ IV-bronzano doba. 114 - 190 ?OVIk 1983 B.: Borivoj ?ovi&, Srednjobosanska kulturna grupa, PJZ IV-bronzano doba. 433 457 ?OVIk 1983 C.: Borivoj ?ovi&, Prelazna zona, PJZ IV-bronzano doba. 390 – 412 ?OVIk 1983 D.: Borivoj ?ovi&, Eneolitski supstrat, PJZ IV-bronano doba,103-112 ?OVIk 1984.: Borivoj ?ovi&, Bronzano i +eljezno doba, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast. II izdanje, Sarajevo. 101 - 190 ?OVIk 1986.: Borivoj ?ovi&, Neki primjeri razvoja fortifikacija na praistorijskim gradinama Bosne i Hercegovine, U: Odbrambeni sistemi u praistoriji i antici na tlu Jugoslavije, referati XII kongresa arheologa Jugoslavije Novi Sad 1984, Materijali SADJ XXII, Novi Sad. 55 – 64+Tbl. XXIX – XXXII ?OVIk 1987.: Borivoj ?ovi&, Glasinaka kultura, PJZ V-+eljezno doba, 575-643+Tbl. LX-LXV, ?OVIk 1987 A.: Borivoj ?ovi&, Srednjobosanska grupa, PJZ V-+eljezno doba. 481 – 528+Tbl. LI – LIII ?OVIk 1987 B.: Borivoj ?ovi&, Uvod u Jadransko-zapadnobalkansku regiju, PJZ V-+eljezno doba ?OVIk 1987 C.: Borivoj ?ovi&, Grupa Donja Dolina-Sanski Most, PJZ-+eljezno doba, 232 286 ?OVIk 1987 D.: Borivoj ?ovi&, Srednjodalmatinska grupa, PJZ V-+eljezno doba, 442 – 480 367 Mesihović, Autarijati, 2007 ?OVIk 1991.: Borivoj ?ovi&, Die Bronzezeit in «Illyrischer» raum und das problem der ethnischer Zuschreibung archäologischer funde, Paleobalkanska plemena izme-u Jadranskog i crnog mora od eneolita do helenistikog doba, Iliro-Traki Simpozijum, ANU BiH, Posebna izdanja, XCIV, CBI, 14; SANU, Balkanološki institut, posebna izdanja, knjiga 44, 57-71, Sarajevo-Beograd, 1991 ?OVIk 1991 A.: Borivoj ?ovi&, Pod kod Bugojna (monografija), Zemaljski muzej, Sarajevo. ?OVIk – MIKIk 1973.: Borivoj ?ovi& -Miki& \ivko, Praistorijske lubanje iz grobova glasinakog podruja. ANU BiH, XI, CBI 9, 29-92+Prl.2 ?REMOŠNIK-SERGEJEVSKI 1930.: Gregor ?remošnik-- Dimitrije Sergejevski, Gotisches und römisches aus Breza bei Sarajevo, Novitates Musei Sarajevoensis, Sarajevo, 9+Tbl. I - III DAŠIk 1957.: Daši& Lj, Praistorijsko naselje na Širokom, Glasnik Muzeja Kosova i Metohije II, Priština DAVIES 1937.: Davies Oliver, Prehistoric copper-mine near Priboj na Limu, GZM XLIX, 1 (za historiju i etnografiju) Sarajevo, 1-3, DIMITRIJEVIk 1979. A: Stojan Dimitrijevi&, Vuedolska kultura i Vuedolski kulturni kompleks, PJZ III-eneolit. 267 – 341 DOBIAŠ 1929.: Studie k Appianove knize illyrské, Prag DRECHSLER-BRI\Ik 1983.: Drechsler-Bri+i& Ru+ica, Srednje bronano doba u Lici i Bosni, PJZ IV –+eljezno doba, 242-270+Tbl. XXXVI-XLI DREXEL 1915.: Drexel Fr., Uber den Silber kessel von Gundestrup, Jahrbuch des deutschen archaologischen Instituts, 30 DURUY 1881.: Victor Duruy, Poviest Grka, Matica Hrvatska, Zagreb ÐUKNIk –JOVANOVIk 1965.: Ðukni& Milena.-Jovanovi& Borislav, Illyrian Princely Necropolis at Atenica, AI VI ÐUKNIk –JOVANOVIk 1966.: Ðukni& Milena.-Jovanovi& Borislav, Ilirska kne+evska nekropola u Atenici, ?aak ÐUKNIk –JOVANOVIk 1966 A.: Ðukni& Milena.-Jovanovi& Borislav, Illyrian Princely Tombs in Western Serbia, Archaeology 19, Boston/Massachussets ÐURIk 1964.: Ðuri& Natalija, Ilirski tumuli kod Suve Reke, Glasnik Muzeja Kosova i Metohije, IX, Priština ÐURIk 1970.: Ðuri& Natalija, Gradina kod Belaevca, Glasnik Muzeja Kosova i Metohije, X, Priština ÐURIk – GLIŠIk – TODOROVIk 1975.: Ðuri& Nataša -Gliši& Jovan-Todorovi& Jovan. Praistorijska Romaja, DissMon SADJ XVII, Beograd-Priština 368 Mesihović, Autarijati, 2007 FIALA 1889.: František-Franjo Fiala, Nova predhistorijska naseobina kod Sarajeva, GZM, god. I, sv. 2. 92 - 93 FIALA 1890.: František-Franjo Fiala, Prehistorijski nalazi na Sobunaru kod Sarajeva, GZM, god. II, sv. 2. 212 - 220 FIALA 1891.: František-Franjo Fiala, Prehistorijska istra+ivanja na Sobunaru kod Sarajeva u godini 1891, GZM, god. III, sv. 4. 424 - 431 FIALA 1892.: František-Franjo Fiala, Rezultati prehistorikog ispitivanja na Glasincu u ljetu 1892, GZM, sv. 4, god. IV, 389-444 FIALA 1892 A.: František-Franjo Fiala, Pretra+ivanje pe&ina u Bosni, GZM, sv. 3, god. IV, 237-243 FIALA 1893.: František-Franjo Fiala, Uspjeh pretra+ivanja prehistorikih gromila na Glasincu godine 1893, GZM, sv.4, god. V, 717-763 FIALA 1894.: František-Franjo Fiala, Uspjesi prekopavanja prehistorikih grobova na Glasincu godine 1894. GZM, sv. 4, god. VI, 721-764 FIALA 1894 A.: František-Franjo Fiala, Le congrès de Sarajevo, Exstrait de l´antropologie, 757-760, WMBH FIALA 1894 B.: František-Franjo Fiala, Jedna prehistorika naseobina na Debelom brdu kraj Sarajeva, GZM, god. VI, sv. 1. 107 – 140 FIALA 1894 C.: František-Franjo Fiala, Prehistorike bilješke, GZM, sv. 2 god. VI, 325-332 FIALA 1895.: František-Franjo Fiala, Rezultati pretra+ivanja prehistorikih gromila na Glasincu godine 1895, GZM, sv. 4, god. VII, 533-565 FIALA 1895 A.: František-Franjo Fiala, Izvještaj o iskopinama na Debelom brdu kod Sarajeva god. 1894, GZM, god. VII, sv. 2. 123 – 137 FIALA 1896.: František-Franjo Fiala, Rezultati prekopavanja prehistorikih gromila na Glasincu godine 1896, GZM, sv. 2, god. VIII, 429-461 FIALA 1896 A.: František-Franjo Fiala, Izvještaj o prekopavanju na Debelom brdu kod Sarajeva, GZM, god. VIII, sv. 1. 97 – 107 FIALA 1896 B.: František-Franjo Fiala, Nekropola ravnih grobova kod Sanskog Mosta, GZM, sv. 2, god. VIII, 219-270 FIALA 1897.: František-Franjo Fiala, Uspjesi prekopavanja prehistorikih gromila u jugoistonoj Bosni (do Glasinca) godine 1897. GZM, sv. 4, god. IX, 585-619 FIALA 1897 A.: František-Franjo Fiala, Nekropola ravnih grobova kod Sanskog Mosta (II izvještaj), GZM, sv. 2, god. IX, 281-307 369 Mesihović, Autarijati, 2007 FILIPOVIk 2000.: Miljenko S. Filipovi&, Baština srednjevjekovnih rudara Sasa u ju+noslovenskim zemljama, ANU BiH, XXXI, CBI 29. 5 - 36 GABROVEC 1964.: Stane Gabrovec, Problem severozahodnega podroja Illirov, Simpozijum o teritorijalnom i hronološkom razgranienju Ilira u praistorijsko doba, ANU BiH, Posebna izdanja IX, CBI 1 GABROVEC 1964 -1965.: Stane Gabrovec, Najstarejša grobna celota z upodobitvijo v situlskem stilu, AV 15-16, Ljubljana GABROVEC 1966.: Stane Gabrovec, Zur Hallstattzeit in Slowenien, Germania 44, Bonn GABROVEC 1970.: Stane Gabrovec, Dvozankaste lone fibule. Doprinos k problemtiki zaetka +elezne dobe na Balkanu in v jugovzhodnih Alpah, ANU BiH, IX, CBI 8 GABROVEC 1973.: Stane Gabrovec, Zaetek halštatskega obdobja v Sloveniji, AV 24 GABROVEC 1987.: Stane Gabrovec, Uvod, PJZ V-+eljezno doba,15-21 GABROVEC 1987 A.: Stane Gabrovec, Dolenjska grupa, PJZ V-+eljezno doba. 29 - 119 GARAŠANIN M 1949.: Milutin Garašanin, Nalaz prvog gvozdenog doba iz Mramorca i problem Ilira u Srbiji, Muzeji 2 GARAŠANIN M 1957.: Milutin Garašanin, Ilirsko-grki šljem iz Ra+ana, Vesnik Vojnog Muzeja, 4, GARAŠANIN M 1961.: Milutin Garašanin, Pontski i stepski uticaji u donjem Podunavlju i na Balkanu na prelazu iz neolita u metalno doba, GZM N.S. Arheologija XV-XVI, 5-26 GARAŠANIN M 1964.: Milutin Garašanin, Istona granica Ilira prema arheološkim spomenicima; Simpozijum o teritorijalnom i hronološkom razgranienju Ilira u praistorijsko doba, ANU BiH, Posebna izdanja IX, CBI 1, 135-177 GARAŠANIN M 1966.: Milutin Garašanin, Rogovo, "Fuše", Ðakovica, Praistorijska nekropola pod humkama, AP 8 GARAŠANIN M 1967.: Milutin Garašanin, Crna Gora u osvit pisane istorije, Istorija Crne Gore, Podgorica GARAŠANIN M 1971.: Milutin Garašanin, Praistorijska umetnost u Jugoslaviji; u knjizi Umetnost na tlu Jugoslavije od praistorije do danas, Beograd-Sarajevo GARAŠANIN M 1973.: Milutin Garašanin, Praistorija na tlu Srbije, Tom II, 400-700+Tbl.1127, Beograd GARAŠANIN M 1974.: Milutin Garašanin, Istoriska i arheološka razmatranja o ilirskoj dr+avi, Glas CCLX, SANU, odjelenje istoriskih nauka, knjiga 1, 1, 1-32 GARAŠANIN M 1979.: Milutin Garašanin, Vinanska grupa, PJZ II-neolit 370 Mesihović, Autarijati, 2007 GARAŠANIN M 1979 A.: Milutin Garašanin, Ka istorijskoj i etnikoj intrepetaciji sahranjivanja pod tumulima na ilirskom podruju, Zbornik radova prikazanih na naunom skupu «Sahranjivanje kod Ilira». Zlatibor 10-12 maj 1976, SANU-Balkanološki institut, (Nauni skupovi VIII, Odeljenje istorijskih nauka 2), 1-14 GARAŠANIN M 1983.: Milutin Garašanin,Zapadnosrpska varijanta vatinske grupe, PJZ IV- bronzano doba, 736-753+tbl. CII-CIII GARAŠANIN M 1983 A.: Milutin Garašanin, Period polja sa urnama Vojvodine, PJZ IV- bronzano doba, 668-684 GARAŠANIN M 1983 B.: Milutin Garašanin, Ostave perioda polja sa urnama u jugoistonoj Panoniji i severnoj Srbiji, PJZ IV-bronzano doba, 685-699 GARAŠANIN M 1983 C.: Milutin Garašanin, Period polja sa urnama u zapadnoj Srbiji, PJZ IV-bronzano doba, 779-785 GARAŠANIN M 1983 D.: Milutin Garašanin, Grupa Beloti&-Bela Crkva, PJZ IV-bronzano doba, 705-718 GARAŠANIN M 1983 E.: Milutin Garašanin, Grupa Donja Brnjica-Gornja Stra+ava, PJZ IV- bronzano doba, 773-778 GARAŠANIN M 1988.: Milutin Garašanin, Nastanak i porijeklo Ilira, u; Iliri i Albanci, SANU, Nauni skupovi, knjiga XXXIX, Odelenje istoriskih nauka, knjiga 10, 81-144 GARAŠANIN M 1991.: Milutin Garašanin, Problemes de l´ethnogenese des peuples paleobalkaniques, Paleobalkanska plemena izme-u Jadranskog i crnog mora od eneolita do helenistikog doba, Iliro-Traki Simpozijum, ANU BiH, Posebna izdanja, XCIV, CBI 14; SANU, Balkanološki institut, posebna izdanja, knjiga 44, 9-32, Sarajevo-Beograd GARAŠANIN D. 1954/5.: Draga Garašanin, Studije iz metalnog doba Srbije I-V, Starinar 5/6 GARAŠANIN D. 1960.: Draga Garašanin, Studije iz metalnog doba Srbije VII. Srebrni ilirski nakit iz Umara, Starinar. n.s. 11 GARAŠANIN D. 1967.: Draga Garašanin, Ra+ana, Kriva Reka i glasinaki kompleks, ZRNM V GARAŠANIN D. 1970.: Draga Garašanin, Ka dvojnim i višestrukim sahranama u Vuedolu, Adriatica praehistorica et antiqua (Novakov zbornik), Zagreb GARAŠANIN D. 1991.: Draga Garašanin, Zum Problem der Päonier, Paleobalkanska plemena izme-u Jadranskog i crnog mora od eneolita do helenistikog doba, Iliro-Traki Simpozijum, ANU BiH, Posebna izdanja, XCIV, CBI 14; SANU, Balkanološki institut, posebna izdanja, knjiga 44, 83-90 GARAŠANIN M-GARAŠANIN D 1956.: Milutin Garašanin - Draga Garašanin, Neue Hugelgraberforschung in Westserbien. Arch.Jug 2 371 Mesihović, Autarijati, 2007 GARAŠANIN M-GARAŠANIN D 1958.: Milutin Garašanin - Draga Garašanin, Iskopavanje tumula u Beloti&u i Beloj Crkvi, ZRNM I, Beograd GIMBUTAS 1970.: Gimbutas Marija, Proto-Indo-European Culture, The Kurgan Culture during the Fifth, Fourth and third millenium B.C. Indo-European and Indo-Europeans, Philadelphia GINDIN 1991.: Gindin A. Leonid, A propos d´un des originels Foyers de la langue et de la culture Indo-Europeennes dans la mediterranee de l´est et les donnees paleobalkaniques et Anatoliennes; Paleobalkanska plemena izme-u Jadranskog i crnog mora od eneolita do helenistikog doba, Iliro-Traki Simpozijum, ANU BiH, Posebna izdanja, XCIV, CBI 14; SANU, Balkanološki institut, posebna izdanja, knjiga 44, 119-124; Sarajevo-Beograd GOVEDARICA 1978.: Blagoje Govedarica, Novi arheološki prilozi istra+ivanju tumula na glasinakom podruju, ANU BiH, XVII, CBI 15, 15-35+Tbl.I-VII+Prl.1 GOVEDARICA 1979.: Blagoje Govedarica, Neki rezultati revizionih istra+ivanja glasinakih tumula 1974 i 1975 god. Zbornik radova prikazanih na naunom skupu «Sahranjivanje kod Ilira». Zlatibor 10-12 maj 1976, SANU-Balkanološki institut, (Nauni skupovi VIII, Odeljenje istorijskih nauka 2), 171-180 GOVEDARICA 1982.: Blagoje Govedarica, Prilozi kulturnoj stratigrafiji praistorijskih gradinskih naselja u jugozapadnoj Bosni, ANU BiH, XX, CBI 18, 111-188+Tbl. I-XXI GOVEDARICA 1984.: Blagoje Govedarica, Neue Aspekte zur Erforschung von Fundplätzen des Typs «Gradina» im Nord-westen balkans. Acta Archaeologica Carpathica XXIII, 79-97, Krakow, 79-97 GOVEDARICA 1985.: Blagoje Govedarica, O istra+ivanju glasinakih gradina, Materijali XX, Savez arheoloških društava-Arheološko društvo Bosne i Hercegovine, 15-27 GRAVES 1999.: Robert Graves, Grki mitovi, Beograd GRIFFITH 1936.: Griffith G.T, The Mercenaries of the Hellenistic World, Cambridge GERMAN 1969.: Hafner German, Kreta i Helada, Rijeka HOCHSTÄTTER 1881.: Hochstätter von Ferninand. Über einem Kesselwagen aus Bronze aus einem Hügelgrab von Glasinac in Bosnien. MAGW X, 1880-1881, Nr. 10-12, 289298+Tfl. 3, Wien HÖRMANN 1889.: Kosta Hörmann, Olovo, GZM, god. I, sv. 3. 63 - 74 HÖRNES 1889.: Moritz Hörnes, Grabhügelfunde von Glasinac in Bosnien, MAGW XIX N.P.IX 135-149, Wien HÖRNES 1891.: Moritz Hörnes, Arheološke studije u Bosni, GZM sv. IV, god. III, 350-368 372 Mesihović, Autarijati, 2007 HÖRNES 1901.: Moritz Hörnes, Srebrni pokladni nalazak iz Štrbaca u Bosni, GZM sv. 4. god. XIII, 527-536 HOTI 1981.: Hoti A, Tumat e fshatit Kënëte, Iliria 1, Tirana HOTI 1982.: Hoti A, Varreza tumulare e Bardhocit në rrethin e Kukësit, Iliria XII, 1 Tirana ISLAMI 1981.: Islami Selim, Mbi parzmoren ilire, Iliria 2, Tirana JELIk 1898.: Luka Jeli&, Najstariji kartografski spomenik o rimskoj pokrajini Dalmaciji, GZM, god. X, sv. 4. 531 - 559 JOSIFOVIk 1956.: S, Josifovi&, Oktavijanovo ratovanje u Iliriku (Der illyrische Feldzug Octavians), \A 6, 138 – 165 JOVANOVIk 1979.: Borislav Jovanovi&, Stepska kultura u eneolitskom periodu Jugoslavije, PJZ III-eneolit, 381-395 JOVANOVIk 1979 A.: Borislav Jovanovi&, Indoevropljani i eneolitski period Jugoslavije, PJZ III-eneolit, 397-416 JOVANOVIk 1979 B.: Borislav Jovanovi&, Atenica i kne+evski grobovi na Glasincu, Zbornik radova prikazanih na naunom skupu «Sahranjivanje kod Ilira». Zlatibor 10-12 maj 1976, SANU-Balkanološki institut, (Nauni skupovi VIII, Odeljenje istorijskih nauka 2), 63-72 JOVANOVIk 1987.: Borislav Jovanovi&, Uvod u poglavlje o Keltima, PJZ V-+eljezno doba, 805-814 JOVANOVIk 1987 A.: Borislav Jovanovi&, Istona grupa, Izvori za istoriju Skordiska, PJZ V- +eljezno doba JOVANOVIk 1987 B.: Borislav Jovanovi&, Zakljuna razmatranja o Keltskoj kulturi u Jugoslaviji, PJZ V-+eljezno doba JOVANOVIk R 1958.: R, Jovanovi&, Dve preistorijske ostave iz severoistone Bosne, ?GT II. 23 – 35+Prl. 10+Tbl. 4 JUBANI 1971.: Bep Jubani, Varreza tumulare e cinamakut (Kuks), Buletin arkeologjiki, Tirana JUBANI 1972.: Bep Jubani, Aperçu de la civilisation tumulaire de l´Albanie du Nord-Est. Studia Albanica 9, Tirana JUBANI 1982.: Bep Jubani, Tumat e Krumës (Rrethi i Kukësit), Iliria 2, Tirana JUBANI 1971.: Bep Jubani, Tumati ilire të Kënetës, Iliria 1983/2, Tirana JURIŠIk 1969.: Juriši& A, Praistorijski sloj Petrove crkve kod Novog Pazara, Saopštenja Republikog zavoda za zaštitu spomenika kulture VIII, Beograd 373 Mesihović, Autarijati, 2007 KATI?Ik 1964.: Radoslav Katii&, Suvremena istra+ivanja o jeziku starosjedilaca ilirskih provincija, Simpozijum o teritorijalnom i hronološkom razgranienju Ilira u praistorijsko doba, ANU BiH, Posebna izdanja IX, CBI 1. 9 - 30 KILIAN 1975.: Klaus Kilian, Trachtzubehör der Eisenzeit zwischen Ägäis und Adria. PZ 50, Berlin KILIAN 1976.: Klaus Kilian, Zur Früheisenzeit in Albanien, Iliria IV KORNEMANN 1935.: Kornemann A, Die Alexandergeschichte des Königs Ptolomaios I von Aegypten KOROŠEC 1940.: Josip Korošec, Bericht über die bisher unveröffentlichen vorgeschichtlichen Funde auf der Gradina „Gradac“ bei Kotorac, GZM sv. 1 god. LII. 77 - 81 KOSORIk 1972.: Milica Kosori&, Iskopavanje humki na lokalitetu Me-a u Podaušu, ?GT IX, 33-36 KOSORIk 1972 A.: Milica Kosori&, Istra+ivanje humke u Bratuncu, ?GT IX, 75-78 KOSORIk 1975.: Milica Kosori&, Istra+ivanje praistorijskih humki na podruju Pa-inaTrnovice, ?GT XI, 15-20 KOSORIk 1975 A.: Milica Kosori&, Istra+ivanje praistorijskih humki na podruju srednjeg Podrinja, ?GT XI, 5-9 KOSORIk 1976.: Milica Kosori&, Kulturni, etniki i hronološki problemi ilirskih nekropola Podrinja, (Dissertationes et monographiae XVIII), Muzej istone Bosne, 90+Tbl. I-XXV. KOSORIk 1978.: Milica Kosori&, Gradina kod Savi&a, Šekovi&i-gradinsko naselje, AP 20, 2526 KOSORIk 1978 A.: Milica Kosori&, Nalaz bronzanih objekata iz Gornjeg Zalukovika kod Vlasenice, ?GT XII, 19-21+Tbl. KOSORIk 1978 B.: Milica Kosori&, Rezultati istra+ivanja humki na podruju Ro&evi&a 1977 godine, ?GT XII, 23-29 KOSORIk 1979.: Milica Kosori&, Rezultati istra+ivanja praistorijskih nekropola i naselja na podruju Podrinja 1977-1978 (1979),173-199+Tbl. I-VIII, Beograd KOSORIk 1980.: Milica Kosori&, Rezultati istra+ivanja na nekropoli Karavlaške ku&e u Pa-inama 1979, GZM N.S. Arheologija XXXIV, 35-42 KOSORIk 1982.: Milica Kosori&, Rezultati iskopavanja na nekropoli Šume u Ro&evi&u, Starinar n.s. XXXIII 1981 (1982), 41-46+Tbl. I-VI KOSORIk 1983.: Milica Kosori&, Praistorijsko naselje Gradina u Savi&ima kod Šekovi&a, GZM N.S. Arheologija XXXVIII, 73-94 374 Mesihović, Autarijati, 2007 KOSORIk 1983 A.: Milica Kosori&, Rezultati istra+ivanja praistorijske humke na nekropoli Krevine 1979 godine, Zbornik Narodnog Muzeja XI, 31-40+1. sl. 3 KOSORIk 1989.: Milica Kosori&, Naselje i humke na Borak Brdu kod Gora+da, GZM N.S. Arheologija XLIV KOSORIk 1995.: Milica Kosori&, Naselje i humke na lokalitetu Gradina u Krei-Gornje Podrinje, Zbornik za istoriju BiH, SANU KOSORIk –KRSTIk 1970.: Milica Kosori& –Krsti& D, Iskopavanje praistorijskih humki u Pa-inama i Ro&evi&u, ?GT VIII, 23-36 KOSORIk –KRSTIk 1972.: Milica Kosori& –Krsti& D, Iskopavanje praistorijskih humki u Pa-inama i Ro&evi&u 1970-1971, ?GT IX, 9-27+Prl. I+Tbl. I-VII KRAHE 1925.: Hans Krahe, Die alten balkanillyrischen geographischen namen, Hajdelberg, KRAHE 1929.: Hans Krahe, Die illyrischen Personennamen, Hajdelberg, KRAHE 1955.: Hans Krahe, Die Sprache der Illyrier I, Wiesbaden. KRAHE 1960.: Hans Krahe, Beiträge zur illyrischen Wort-und Namenforschung, 34. Der Stammesname Autariatae, Indogermanische Forschungen, 65, KRALJEVIk 1978.: Gojko Kraljevi&, Antiki novci u Zemaljskom muzeju, prona-eni na podruju Gacka, Bilee i Trebinja. Tribunia 4, 155-159+Prl.1, Trebinje KRETSCHMER 1925.: Paul Kretschmer., Einleitung in die Geschichte der griechischen Sprache, ili Glotta, 14 KUKO? 2003.: Sineva Kuko, Ptica i konj u solarnoj dinamici svijeta, Op. Arch. 19, 217-250 KURTI 1976.: Kurti Dilaver, Nouveaux éléments sur la civilisation illyrienne des tumuli de Mati, Iliria IV, 237-248, Tirana KURTI 1978.: Kurti Dilaver, Tumat e Burelit, Iliria VII-VIII, Tirana KURTI 1983.: Kurti Dilaver, Tumat ilire të Burrelit (Tuma III), Iliria 1, Tirana KUN 1990.: Kun N.S., Legende i mitovi stare Grke, Beograd LAUNEY 1949.: Launey M., Rescherces sur les armées hellenistiques, Paris LEKOVIk 1980.: Lekovi& V, Prilog prouavanju kulture gvozdenog doba u Crnoj Gori, ANU BiH, XVIII, CBI 16 LETICA 1982.: Letica Zagorka, Pešter u bronzano i gvozdeno doba, Starinar, n.s XXXII, 1981, 9-17, Beograd LUCENTINI 1981.: Lucentini N. Sulla cronologia della necropoli di Glasinac nell´eta del ferro. Studi di protostoria adriatica 1, Quaderni di cultura materiale 2, Roma LU?Ik 1966.: Lui& J, O migracijama ilirskog plemena Ardijejaca, \A XVI 375 Mesihović, Autarijati, 2007 MAKANEC 1906.: Alfred Makanec, Nekoliko numizmatskih nalaza iz Bosne, GZM, god. XVIII, sv. 1. 109 - 111 MALEZ 1968.: Mirko Malez, Bijambarske pe&ine kod Olova u središnjoj Bosni, GZM, N.S. prirodne nauke, sv. VII. 159 - 191 MANDIk 1927.: Mihovil Mandi&, Arheološke crtice iz Bosne, Starinar SKA,III, ser IV, 1926- 1927, 9 – 13 MANDIk 1937.: Mihovil Mandi&, Skeletne grobnice halštatskog doba u okolici Livna i Rogatice, GZM, sv. 1, god. XLIX, 5, 5-9+tbl, I-IV MANDIk 1942.: Mihovil Mandi&, Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine (separat o prapovijesti i antici) MANDIk – STUDO 1985.: Mandi&-Studo N., Gacko kroz vijekove, Skupština opštine Gacko, Gacko MANO –PETROVIk 1969.: Mano-Zisi Ðor-e-Popovi& Ljubiša, Novi Pazar, Ilirsko-grki nalaz, Narodni muzej, Beograd MANO –PETROVIk 1969 A.: Mano-Zisi Ðor-e-Popovi& Ljubiša, Der Fund von Novi Pazar (Serbien). 50 BRGK, Frankfurt-Berlin,1969 A MARIk 1963.: Zdravko Mari&, Keltski elementi u mla-em +eljeznom dobu Bosne i Hercegovine, GZM, N.S. Arheologija, sv. VIII. 63 – 83 MARIk 1964.: Zdravko Mari&, Problem sjevernog graninog podruja Ilira, Simpozijum o teritorijalnom i hronološkom razgranienju Ilira u praistorijsko doba, ANU BiH, Posebna izdanja IX, CBI 1, 177-213+krt 1-2+ Tbl. I-II MARIk 1975.: Zdravko Mari&, Prahistorijska i protohistorijska utvr-enja na podruju Daorsa. U:Me-unarodni kolokvij Utvr-ena ilirska naselja, Mostar 24-26 oktobra 1974. Sarajevo, ANU BiH, Posebna izdanja XXIV, CBI 6,103-111 MARKOVIk 1966.: ?edomir Markovi&, Ilirska humka u Gotovuši, Starine Crne Gore, III-IV, Cetinje MARKOVIk 1974.: ?edomir Markovi&, The stratigraphy and Chronology of the Odmut Cave, AI XV, Beograd MARKOVIk 1984.: ?edomir Markovi&, Ilirski predmeti iz kne+evskog groba sa lokaliteta Lisje polje kod Ivangrada, Simpozijum «Duhovna kultura Ilira», ANUBiH, Posebna izdanja LXVII, CBI 11, 81-87 MAROVIk – ?OVIk 1983.: Ivan Marovi& - Borivoje ?ovi&, Cetinska kultura, PJZ IV-bronzano doba, 191-321 376 Mesihović, Autarijati, 2007 MAZALIk 1939.: Ðoko Mazali&, Starine po okolini Sarajeva, GZM, god. LI, sv. 1 (za historiju i etnografiju), 15 – 35 MAYER 1957.: Anton Mayer, Die Sprache der alten Illyrier, Bd. 1: Einleitung; Wo&rterbuch der illyrischen Sprachreste, (Schriften der Balkankommission. Linguistische Abteilung XV), Be, MAYER 1959.: Anton Mayer, Die Sprache der alten Illyrier, Bd. 2: Etymologisches Wo&rterbuch des Illyrischen Grammatik der Illyrischen Sprache XVI), Be. MIKIk 1978.: \ivko Miki&, Novi antropološki prilozi istra+ivanju tumula na glasinakom podruju, ANU BiH, XVII, CBI 15, 37-51 MIKIk 1979.: \ivko Miki&, O antropološkoj istra+enosti ilrskog stanovništva, Zbornik radova prikazanih na naunom skupu «Sahranjivanje kod Ilira». Zlatibor 10-12 maj 1976, SANU-Balkanološki institut, (Nauni skupovi VIII, Odeljenje istorijskih nauka 2), 187-204 MIKOLJI 1969.: Vinko Mikolji, Povijest +eljeza i +eljeznog obrta u Bosni, Zenica MIRDITA 1979.: Zef Mirdita, Studime dardane (Dardanische Studien), Priština MIRDITA 1991.: Zef Mirdita, Encore une fois sur le probleme d´ethnogenese des Dardaniens, Paleobalkanska plemena izme-u Jadranskog i crnog mora od eneolita do helenistikog doba, Iliro-Traki Simpozijum, ANU BiH, Posebna izdanja, XCIV, CBI 14, SANU, Balkanološki institut, posebna izdanja, knjiga 44, 101-110 MIRKOVIk 2002.: Miroslava Mirkovi&, Rimska dr+ava pod kraljevima i u doba Republike (753.- 27 pre Hr.). Historija i institucije, Beograd: Dosije MULAOMEROVIk 1984.: Jasmin Mulaomerovi&, Paleolitsko nalazište pe&ina u Rudoj glavici kod Trnova, GZM N. S. Arheologija XXXIX MULAOMEROVIk 2000.: Jasmin Mulaomerovi&, Sveta mjesta za osamljivanje u Bosni i Hercegovini, Znakovi vremena-Ibn Sina, br. 7-8, MUSIk 1900.: August Musi&, Povjest grke knji+evnosti, dio II, povjest grke proze u klasino vrijeme i povjest grke knji+evnosti u poklasino vrijeme, Zagreb. NIESE 1892-1903.: Niese B, Geschichte der griechischen und makedonischen Staaten seit der schlacht bei Chäronea, Gotha, 1893-1903 NOVAK 2004.: Grga Novak, Prošlost Dalmacije I, Od najstarijih vremena do Kandijskog rata, Zagreb 1944 i novo izd. Slobodne Dalmacije, 2004, Split. PAJAKOWSKI 1978.: Wlodzimierz Pajakowski, Die Ardiäer-ihre Wohnsitze und ihre historische Rolle, ANU BiH, XVI, CBI, 14. 109 - 122 377 Mesihović, Autarijati, 2007 PAJAKOWSKI 1980.: Wlodzimierz Pajakowski, Wer ware Illyrii proprie dicti und wo siedelte mansie an?-Ko su bili Illyrii proprie dicti i gdje su bili nastanjeni, ANU BiH, XVIII, CBI 16. 91 – 162+Krt. 1 - 2 PALAVESTRA 1984.: Aleksandar Palavestra, Kne+evski grobovi starijeg gvozdenog doba na centralnom Balkanu, Beograd PALLOTINO 1970.: Massimo Pallotino, Una mostra dell´Abruzzo arcaico e i problemi della civilta Italica medio-adriatica, Adriatica, Praehistorica et antiqua, Zbornik radova posve&en Grgi Novaku, 285-299, Zagreb PAPAZOGLU 1957.: Fanula Papazoglu, Le municipium Malvestatium et son teritorie, \A 1, 114-122, PAPAZOGLU 1963.: Fanula Papazoglu, O teritoriji ilirskog plemena Ardieja, Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu VII-1, 71-86, Beograd PAPAZOGLU 1965.: Fanula Papazoglu, Les origines et la destineve de l`Evtat Illyrien: Illyrii proprie dicti, Historia, 14. PAPAZOGLU 1967.: Fanula Papazoglu, Porijeklo i razvoj ilirske dr+ave, ANU BiH. CBI 3, 123 – 144 PAPAZOGLU 1968.: Fanula Papazoglu, Ljudske +rtve i tragovi kanibalizma, Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu X, PAPAZOGLU 1969.: Fanula Papazoglu, Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba, ANU BiH, Djela, XXX, CBI 1 PAPAZOGLU 1970.: Fanula Papazoglu, Autarijati i Lizimah, Adriatica, Praehistorica et antiqua, Zbornik radova posve&en Grgi Novaku, Zagreb PAPAZOGLU 1988.: Fanula Papazoglu, Ilirska i Dardanska kraljevina, porijeklo i razvoj, struktura, helenizacija i romanizacija, Iliri i Albanci, SANU, Nauni skupovi, knjiga XXXIX, Odelenje istoriskih nauka, knjiga 10, 145-172, Beograd PAPAZOGLU 1995.: Fanula Papazoglu, Istorija helenizma, Vladavina Aleksandra Velikog- Doba dijadoha, Beograd PAPAZOGLU 1992-1997.: Fanula Papazoglu, O zavisnom seljaštvu kod Ardijejaca i Dardanaca, ANU BiH, XXX, CBI 28. 97 – 104 PAROVIk-PEŠIKAN 1960.: Maja Parovi&-Pešikan, O karakteru grkog materijala na Glasincu i putevima njegovog prodiranja, Starinar N.S. XI, Beograd PAROVIk-PEŠIKAN 1965.: Maja Parovi&-Pešikan, Les Illyriens au contact des Grecs, Arch, Jug, V 378 Mesihović, Autarijati, 2007 PAROVIk-PEŠIKAN – TRBUHOVIk 1971.: Maja Parovi&-Pešikan - Trbuhovi& Vojislav, Iskopavanja tumula ranog bronzanog doba u Tivatskom polju, Starinar n. s. XXII, Beograd PARKE 1933.: Parke H.W, Greek Mercenary Soldiers from the Earliest Times to the Battle of Ipsus, Oxford PAŠKVALIN 1983.: Veljko Paškvalin, Nekoliko epigrafskih spomenika rimskog doba iz Bosne i Hercegovine, GZM, N.S. Arheologija XXXVIII, 95-108 PAŠKVALIN 1996.: Veljko Paškvalin, Prilozi prouavanju ilirsko-panonskog plemena Dezitijata i njegovog teritorija u krajevima srednje Bosne u predrimsko i rimsko doba, GZM, N.S. Arheologija XXXXVII. 93 - 116 PAŠKVALIN 2000.: Veljko Paškvalin, Ilirsko-panonsko pleme Desitijata srednje Bosne u rimsko doba i rekognosciranje njihova podruja, ANU BiH, XXXI, CBI 29. 191 - 241 PATSCH 1896.: Carl Patsch, Iapodi, GZM, god VIII, sv. 1. 113 - 140 PATSCH 1901.: Carl Patsch, Daesitiates, PWRE, col. 1982-1983. PATSCH 1902 .: Carl Patsch, Rimska mjesta u konjikom kotaru, GZM, god. XIV, sv. 3-4. 303 - 333 PATSCH 1904.: Carl Patsch, Arch-epigr.Untersuchungen zur Geschichte der romisch en Provinz Dalmatien WMBH IX, PATSCH 1906.: Carl Patsch, Pseudo-Sxylaxovo jezero. Prinos povijesti donjeg porijeja Neretve, GZM, god. XVIII, sv. 4. 367 - 390 PATSCH 1907.: Carl Patsch, Arheološko-epigrafska istra+ivanja povijesti rimske provincije Dalmacije, GZM, god. XIX, sv. 4. 431 – 470 PATSCH 1912.: Carl Patsch, Die Narentasse des Pseudo-Scylax, WMBH XII PATSCH 1922.: Carl Patsch, Historische Wanderungen im Karst und an der Adria. I. Teil. Die Herzegovina einst und jetzt. Wien. Verlag des Forschungsinstitutes für Osten und Orient, 169 (Schriften zur Kunde der Balkanhalbinsel N.F. 1. Teil) PATSCH 1938.: Carl Patsch, Der Jupiter Parthinus, Klio 31, Leipzig PAVLOVIk 1941.: Milivoje Pavlovi&, La metatesi slava PART-PRA?A come criterio per la localizzazione dei Partini, stirpe illirica della epoca Octtaviana, Archivum Romanicum XXV, PAVLOVIk 1969.: Milivoje Pavlovi&, Onomastica Illyrica, Onomastica Iugoslavica 1, Ljubljana .PETRUŠEVSKI DUŠICA I MIHAILO D. 1965.: Petruševski Dušica i Mihailo D., Najstariji pisani podaci o zanatstvu na Balkanu, Godišnjak knj. III, Nauno društvo BiH, CBI 1, PRENDI 1975.: Frendi Prendi, Un aperçu sur la civilisation de la premiére période du Fer en Albania, Iliria III,103-130, Tirana 379 Mesihović, Autarijati, 2007 PRENDI 1978.: Frendi Prendi, Epoka e bronzit në Shqipëri, Iliria VII-VIII, Tirana PRENDI 1985.: Frendi Prendi, Unitet dhe vecori në kulturë ilire të epokës së hekurit në territorin e Shqipërisë, Iliria XV, 87-92, Tirana POLASCHEK 1937.: Erih Polaschek, Triballi, PWRE VI A, 2 395 POPOVIk 1975.: Ljubiša Popovi&, Arhajska grka kultura na srednjem Balkanu, Beograd PUŠIk 1966.: Ilija Puši&, Preistorijski crte+i na stijeni u Lipcima, ANU BiH, CBI 4, RADIMSKY 1893 A.: Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Arheološke crtice iz Bosne i Hercegovine, GZM god. V, sv. 3. 479 – 497 RADIMSKY 1896.: Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Der Narenta-See des Skylax, WMBH VI, 129-134, Wien RANOVI? 1962.: Ranovi A. B., Helenizam i njegova istorijska uloga, Sarajevo RÜCKER 1889.: Anton Rücker, Dodatak lanku o imenu „Bosna“-Slana vrela u BiH, GZM, sv. 1, god. I. 11 - 12 RÜCKER 1893.: Anton Rücker, Salzqellen in Bosnien und Herzegovina, WMBH, 1 .336 - 337 RUSSU 1958.: Russu, I, Ion, Etudes illyriennes II, Studia in honorem acad. D. Deev, Sofija SARIA 1924 –1925.: Balduin Saria, Damastionske tetradrahme iz Kuline blizu Leskovca, Starinar III, Beograd SAKELLARAKIS-MARIk 1975.: J.A. Sakellarakis- Z. Mari&, Zwei fragmente mykenischer Keramik von Debelo brdo in Sarajevo, Germania, 153 – 156, Berlin SCHAPER 1963.: Schaper I, Government and Politics in tribal societes, London SCHÜTT 1910.: Schütt C, Untersuchungen zur Geschichte der alten Illyrier, Breslau SCHWARTZ.: Schwartz, PWRE II, 1238. SCHWYZER 1939.: Schwyzer, Griechische Grammatik I, SERGEJEVSKI 1934.: Dimitrije Sergejevski, Rimska groblja na Drini (neizdati spomenici), GZM XLVI, sv.2, 11-41+Tbl. I-IX SERGEJEVSKI 1938.: Dimitrije Sergejevski, I Rimski spomenici iz Bosne. II Rimski natpisi iz Bosne. Spomenik SKA LXXXVIII, Beograd. 95 - 131 SERGEJEVSKI 1940.: Dimitrije Sergejevski, Rimski natpisi iz Bosne, U+i&kog kraja i Sand+aka, Spomenik SKA XCIII. 133 - 160 SERGEJEVSKI 1947.: Dimitrije Sergejevski, Arheološki nalazi u Sarajevu i okolici, GZM, N.S. Društvene nauke, sv. II. 13 - 50 SERGEJEVSKI 1951.: Dimitrije Sergejevski, Novi i revidirani rimski natpisi, GZM, N.S. VI. 301 - 310+Tbl. I - II 380 Mesihović, Autarijati, 2007 SKARIk 1937.: Vladislav Skari&, Sarajevo i njegova okolina od nastarijih vremena do Austro- Ugarske okupacije, Izdanje opštine grada Sarajeva. SPOMENICA 1988.: Spomenica stogodišnjice rada Zemaljskog Muzeja Bosne i Hercegovine 1888-1988, Sarajevo SLIJEP?EVIk 1928.: Slijepevi& P, Staro groblje po Gacku, GZM sv. 2 god. XL, 57-68, Sarajevo, SREJOVIk 1973.: Dragoslav Srejovi&, Karaga and the problem of the ethnogenesis of the Dardanians, Balcanica IV SREJOVIk 1979.: Dragoslav Srejovi&, Pokušaj etnikog i teritorijalnog razgranienja starobalkanskih plemena na osnovu naina sahranjivanja, Zbornik radova prikazanih na naunom skupu «Sahranjivanje kod Ilira». Zlatibor 10-12 maj 1976, SANU-Balkanološki institut, (Nauni skupovi VIII, Odeljenje istorijskih nauka 2), 79-87 SREJOVIk 1994.: Dragoslav Srejovi&, Kulture gvozdenog doba u Srbiji, Istorija srpskog naroda I, Srpska knji+evna zadruga, Beograd (prvo izdanje 1981) korišten reprint iz 1994 SREJOVIk – CERMANOVIk 1989.: Dragoslav Srejovi& - Aleksandrina Cermanovi&, Renik grke i rimske mitologije, Beograd STIP?EVIk 1981.: Aleksandar Stipevi&, Kultni simboli kod Ilira, ANU BiH, Posebna izdanja, XIV, CBI 10 STIP?EVIk 1989.: Aleksandar Stipevi&, Iliri, povijest, +ivot, kultura, I (1974) i II dopunjeno izdanje (1989), Zagreb STRATIMIROVIk 1891.: Ðor-e Stratimirovi&, Sa Glasinca, izvještaj o ljetošnjem otkopavanju, GZM sv. 4, god. III, 338-349 STRATIMIROVIk 1891 A.: Ðor-e Stratimirovi&, Arheološki prilozi, GZM sv. 3 god. III, 283293 SUIk 1953.: Mate Sui&, Gdje se nalazilo jezero iz 24. poglavlja Pseudo-Skilakova Peripla, GZM, N.S. sv. VIII, 111-129 SUIk 1957.: Mate Sui&, O granicama Autarijata, Istorijski zapisi XIII, 1-2, 118-119, Cetinje SUIk 1976.: Mate Sui&, Illyrii proprie dicti, ANU BiH, XIII, CBI 11. 179 - 196 SUIk 1976 A.: Mate Sui&, Antiki grad na istonom Jadranu, Zagreb. SWOBODA 1937.: Erich Swoboda, Das Parthiner-Problem, Klio 30, H,3, Leipzig. ŠALABALIk 1967.: Radmila Šalabali&, Eine umrisch-etruskische Inscrift aus Bosnien (Pod bei Bugojno), Archaelogica Iugoslavica. VIII. Beograd. 35 – 45+Prl. 1 ŠAŠEL A-J 1978.: Šašel Ana- Šašel Jaroslav, Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMLX et MCMLXX repertae et editae sunt. Situla 19, 242+Krt.1, 381 Mesihović, Autarijati, 2007 ŠAŠEL KOS 2005.: Marjeta Šašel Kos, Appian and Illyricum, Situla 43, Narodni muzej Slovenije, Ljubljana. ŠKEGRO 1998.: Ante Škegro, Eksploatacija srebra na podruju rimskih provincija Dalmacije i Panonije, Op. Arch. 22, Zagreb, 89 - 117 TALLÓCSY 1889.: Ljudevit Tallócsy, O znaaju imena Bosna, GZM, sv.1, god. I. 5 - 11 TALLÓCSY 1893.: Ljudevit Tallócsy, Uber die Bedeutung des Namens Bosna WMBH, I, 333 336 TASIk 1979.: Nikola Tasi&, Sahranjivanje na nekropoli Boka u Prevu kod Kline (Kosovo), Zbornik radova prikazanih na naunom skupu «Sahranjivanje kod Ilira». Zlatibor 10-12 maj 1976, SANU-Balkanološki institut, (Nauni skupovi VIII, Odeljenje istorijskih nauka 2), 8998 TASIk 1991.: Nikola Tasi&, Änelithische kulturen zwischen dem adriatischer meer und dem Morava-Vardar Tal; Paleobalkanska plemena izme-u Jadranskog i crnog mora od eneolita do helenistikog doba, Iliro-Traki Simpozijum, ANU BiH, Posebna izdanja, XCIV, CBI 14; SANU, Balkanološki institut, posebna izdanja, knjiga 44, 43-55 TASIk 1999.: Nikola Tasi&, Gvozdeno doba, Arheološko blago Kosova i Metohije od Neolita do ranog srednjeg veka, Katalog izlo+be, Beograd TASIk – DIMITRIJEVIk 1979.: Nikola Tasi& - Stojan Dimitrijevi&, Uvod u Praistoriju jugoslavensih zemalja, PJZ, III-Eneolit, 11-25 TARN 1927.: Tarn W.W, CAH, VI THRAMER 1901.: Thramer, Dardanos, Nr. 3, PWRE IV, 2177 TODOROVIk 1968.: Jovan Todorovi&, Kelti u jugoistonoj Evropi, Beograd. TODOROVIk 1974.: Jovan Todorovi&, Skordisci, Novi Sad-Beograd. TODOROVIk 1979.: Jovan Todorovi&, Neke specifinosti grobnih i +rtvenih konstrukcija na Romajskoj nekropoli, Zbornik radova prikazanih na naunom skupu «Sahranjivanje kod Ilira». Zlatibor 10-12 maj 1976, SANU-Balkanološki institut, (Nauni skupovi VIII, Odeljenje istorijskih nauka 2), 101-105 TOMASCHEK 1880.: Wilhelm Tomaschek, Die vor-slavische Topographie der Bosna, Herzegowina, Crna Gora und der angrenzenden Gebiete. Mittheilungen der k.k. geographischer Gesellschaft in Wien, 23, Wien, 497 – 528; 545 – 567 TOMASCHEK 1896.: Wilhelm Tomaschek, Autariatai, PWRE II, 2 593 TOMIk 1884.: Petar Tomi&, Poviest rimska do careva, I dio, Od osnutka Rima do obiju Graccha, Matica Hrvatska, Zagreb. 382 Mesihović, Autarijati, 2007 TOMIk 1885.: Petar Tomi&, Poviest rimska do careva, II dio, Od obiju Graccha do cara Augusta, Matica Hrvatska, Zagreb. TORBRÜGGE 1969.: Walter Torbrügge, Pradavna Evropa, Rijeka TRUHELKA 1889.: ?iro Truhelka, Gromile na Glasincu. Izvješ&e o iskopinama zem.muzeja prigjenim pod jesen godine 1888, GZM, sv. 1, god. I, 23-35 TRUHELKA 1889 A.: ?iro Truhelka, Predhistorijski predmeti sa Glasinca, GZM, sv. 3, god. I, 26-44 TRUHELKA 1890.: ?iro Truhelka, Kopanje starina na Glasincu u godini 1889, GZM, sv. 1, god. II, 68-95 TRUHELKA 1890 B.: ?iro Truhelka, Iskopine na predistorijskome grobištu na Glasincu u godini 1890, GZM, sv. 4, god. II. 386 – 401 TRUHELKA 1891.: ?iro Truhelka, Prehistorike gradine na Glasincu, GZM, sv. 3, god. III, 306-315 TRUHELKA 1891 A.: ?iro Truhelka, Rimska cesta u kotaru srebrenikom, GZM sv. 3. god. III, 239-245 TRUHELKA 1893.: ?iro Truhelka, Pobli+e odregjivanje prehistorikih nahogjaja u BiH iz +eljeznog doba, GZM sv.1 god. V. 111-116 TRUHELKA 1900.: ?iro Truhelka, Nešto o bosanskim solanama, GZM , sv. 3-4, god. XII, 575-580 TRUHELKA 1901.: ?iro Truhelka, Rezultati prehistorikog istra+ivanja u Bosni i Hercegovini (teajem godine 1900), GZM, sv. 1, god. XIII, 1-29+Tbl. III-VI, TRUHELKA 1906.: ?iro Truhelka, Prehistorijski nalazi u Bosni i Hercegovini, GZM, sv. 3, god. XVIII, 265-275 TRUHELKA 1909.: ?iro Truhelka, Gromila latenske dobe u Mahrevi&ima, kotar ?ajni&e, GZM, sv. 3, god. XXI, 425-441+tbl I-II VALTROVIk 1887.: Mihajlo Valtrovi&, Starine iz Mramorca, Starinar IV, 1, Beograd VASIk 1972.: Rastko Vasi&, Notes on the Autariatae and Triballi, Balcanica III, Beograd VASIk 1973.: Rastko Vasi&, Kulturne grupe starijeg gvozdenog doba u Jugoslaviji, Beograd. VASIk 1977.: Rastko Vasi&, The chronology of the Early Iron Age in the Socijalist Republic of Serbia, British Archaeological Reports S 31, Oxford VASIk 1979.: Rastko Vasi&, O hronologiji starijeg gvozdenog doba u Srbiji, Starinar N.S. XXVIII-XXIX, Beograd VASIk 1982.: Rastko Vasi&, Ein Beitrag zu den Doppelnadeln in Balkanraum, PZ 57, Berlin 383 Mesihović, Autarijati, 2007 VASIk 1985.: Rastko Vasi&, Prilog prouavanju šarnirskih fibula u Jugoslaviji, ANU BiH, XXIII, CBI 21, 121-155, VASIk 1987.: Rastko Vasi&, Uvod u Srednjopodunavsku regija, PJZ V-+eljezno doba. 531 – 532 VASIk 1987 A.: Rastko Vasi&, Kne+evski grobovi iz Novog Pazara i Atenice, PJZ V-+eljezno doba, 644-650 VASIk 1987 B.: Rastko Vasi&, Oblast ju+ne Srbije, Kosova i severne Makedonije, PJZ V- +eljezno doba VASIk 1987 C.: Rastko Vasi&, Trakokimerski, Skitski i trako-getski uticaji u jugoslovenskom Podunavlju, PJZ V-+eljezno doba, 559-567 VASIk 1987 D.: Rastko Vasi&, Daljska grupa, PJZ V-+eljezno doba. 533 – 535 VASIk 1987 E.: Rastko Vasi&, Bosutska grupa, PJZ V-+eljezno doba, 536-554 VASIk 1987 F.: Rastko Vasi&, Sremska grupa zapadnobalkanskog kompleksa, PJZ V-+eljezno doba. 555 – 558 VASIk 1987 G.: Rastko Vasi&, Moravsko-timoka oblast, PJZ V-+eljezno doba, 651-672 VASIk 1987 L.: Rastko Vasi&, Oblast istonog Kosova, ju+ne Srbije i sjeverne Makedonije, PJZ V-+eljezno doba, 673-689 VASIk 1991.: Rastko Vasi&, Cultural groups of the early iron age in the west and Central Balkans and the possibilities of their ethnical identifications, Paleobalkanska plemena izme-u Jadranskog i crnog mora od eneolita do helenistikog doba, Iliro-Traki Simpozijum, ANU BiH, Posebna izdanja, XCIV, CBI 14; SANU, Balkanološki institut, posebna izdanja, knjiga 44, 73-82 VEGO 1964.: Marko Vego, Novi i revidirani natpisi iz Hercegovine, GZM, N.S. Arheologija XIX VINSKI-GASPARINI 1983.: Ksenija Vinski-Gasparini, Kultura polja sa +arama sa svojim grupama, PJZ IV-Bronzano doba, 547-646 VINSKI-GASPARINI 1983 A.: Ksenija Vinski-Gasparini, Ostave s podruja kulture polja sa +arama, PJZ IV-bronzano doba. 647 - 667 VUJI?Ik 1982.: Vujii&, D. Hidronimi (imena voda) u lijevom slivu Drine, ANUBiH, XXXIII VULIk 1907.: Nikola Vuli&, Oktavijanov ilirski rat i izgnanje Skordiska iz Gornje Mezije, Glas SKA, LXXII, 26 – 36 VULIk 1925.: Nikola Vuli&, Dardanci, Glas Srpske kraljevske akademije, CXIV, 1925 i Glas CLV, VULIk 1948.: Nikola Vuli&, Spomenik SANU 98, br. 53; 384 Mesihović, Autarijati, 2007 ZANINOVIk 1976.: Marin Zaninovi&, Iliri i vinova loza, ANU BiH, CBI 11, (SEXAGENARIO DICATVM), 261-272 ZANINOVIk 1996.: Marin Zaninovi&, Od Helena do Hrvata, Školska knjiga, Zagreb. ZIPPEL 1877.: Gustav Zippel, Die Römische Herrschaft in Illyrien bis auf Augustus, Leipzig. ZOTOVIk 1963.: Mihajlo Zotovi&, Kremenilo, Višesava, Bajina Bašta-višeslojno nalazište, APS, Beograd ZOTOVIk 1967.: Mihajlo Zotovi&, Ilirski grobni nalazi iz Godljeva, ZRNM V, ZOTOVIk 1972.: Mihajlo Zotovi&, Nekropola u Kremnama i potreba daljeg istra+ivanja teritorije Autarijata, Zbornik Narodnog muzeja III, ?aak ZOTOVIk 1979.: Mihajlo Zotovi&, Nekropola u Pilatovi&ima kod Po+ege i neke karakteristike u nainu sahranjivanja pokojnika, Zbornik radova prikazanih na naunom skupu «Sahranjivanje kod Ilira». Zlatibor 10-12 maj 1976, SANU-Balkanološki institut, (Nauni skupovi VIII, Odeljenje istorijskih nauka 2), 31-43 ZOTOVIk 1984.: Mihajlo Zotovi&, Kne+evska humka u Pilatovi&ima kod Po+ege, Simpozijum «Duhovna kultura Ilira», ANU BiH, Posebna izdanja, LXVII, CBI 11 ZOTOVIk 1985.: Mihajlo Zotovi&, Arheološki i etniki problemi bronzanog i gvozdenog doba zapadne Srbije, DissMon SADJ, XXVI, 57-133, Beograd WEISBACH 1895.: Augustin Weisbach, Prehistorine lubanje sa Glasinca, GZM, sv. 1 god. VII, 105-119 WEISBACH-GLÜCK 1901.: Weisbach A. - Leopold Glück, Crania Bosniaca, GZM, sv. 2-3 god. XIII, 351-403 WILKES 1992.: J.J., Wilkes, The Illyrians, Blackwell Publishers, Oxford, UK, and Cambridge, MA. WILKES 2001.: J.J., Wilkes, Iliri, Split. Radovi nepoznatih autora; 1. U Glasniku Zemaljskog Muzeja; a) Anonim, Iskapanje predhistorijskih grobova u Bosni i Hercegovini u god. 1888, GZM, sv. 1, god. I, str. 93, Sarajevo 1889 b) Anonim, Ljetošnja iskapanja na Glasincu, GZM, sv. 3, god. I, str. 99, Sarajevo 1889,A c) Uredništvo, Iskapanje na Glasincu, GZM, sv. 2, god. II, str. 238, Sarajevo, 1890 Posebna izdanja; 385 Mesihović, Autarijati, 2007 1. Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1959 (separat; Naša zemlja u doba prvobitnog društva, str. 1-28) 2. Encyclopedia Britannica 2002 (elektronsko izdanje) 3. Arheologija, Grupa autora (Branko Gavela, Jovan Kovaevi&, Rastko Vasi&, Vojislav Jovanovi&), izd. Univerziteta u Beogradu, 1997 4. Enciklopedija; Socijalistika Republika Bosna i Hercegovina, separat iz II izdanja Enciklopedije Jugoslavije, Jugoslavenski Leksikografski zavod, Zagreb 1983 Korištena neobjavljena gra-a; 1. Neobjavljeni izvještaj sa iskopavanja iz septembra 1981 god, na lokalitetu Gradac-Hodidjed, registar Arheologija-Stari Grad, Zavod za zaštitu kulturnohistorijskog naslje-a Kantona Sarajevo 2. Dokumentacija i materijal projekta «Arheološka istra+ivanja praistorijskih nekropola i naselja u periodu nastanka i upotrebe metala na podruju Podrinja i ist. Bosne». izvo-enog 1982-1983, Zemaljski muzej Sarajevo 3. Dokumentacija i materijal projekta «Kulture Podrinja u bronzano doba». izvo-enog 1988-1989, Zemaljski muzej Sarajevo Web sites (zakljuno sa 1. VI 2007 god. ) - http://www.perseus.tufts.edu/ - http://www.cyberplato.org/plato/ - http://www.fordham.edu/halsall/ancient/asbook07.html - http://etext.lib.virginia.edu/uvaonline.html - http://www.thelatinlibrary.com - http://users.pandora.be/herman.lauvrys/authors.htm - http://etext.lib.virginia.edu/uvaonline.html - http://www.ukans.edu/history/indeks/europe/ancient-rome/E/Roman/home.html - http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/home.html 386 Mesihović, Autarijati, 2007 Sa+etak Autarijati su predstavljali najmo&niji i najbrojniji ilirski narod u periodu koji je predstavljao prekretnicu u povijesnom razvitku itavog Balkanskog poluotoka (VI – IV. st. p. n. e.) i autarijatski uspon i pad korenspodirali su sa klasinim razdobljem grke povijesti. Njihovo prisustvo na zapadnom i centralnom Balkanu osvjedoeno je nizom povijesnih podataka, filološkim reliktima i obiljem do sada prona-ene materijalne gra-e. Istra+ivanje Autarijata i glasinake kulture starijeg +eljeznog doba zapoelo je krajem XIX. st. i nastavljeno je uz prekide sve do kraja XX. st., ali i pored intenzivnog istra+ivanja do danas još uvijek nije prezentirana cjelovita studija o Autarijatima. Porijeklo ovog ilirskog naroda treba tra+iti u kontinuiranom razvitku proto-ilirskih populacija koje su naseljavale jugoistonu Bosnu i gornje Podrinje u bronano doba. Seoba «nosilaca +arnih polja» koja je u velikoj mjeri izmijenila etniku i kulturnu sliku Podunavlja i jednog dijela Balkana nije u tolikoj mjeri zahvatila prostor rasprostiranja glasinake kulture kasnog bronanog doba. Nakon stabilizacije prilika, prelaskom u starije +eljezno doba zapoinje i nagli narodnosni, kulturni i politiki razvitak autarijatskih zajednica. Taj proces je rezultirao i uslo+njavanjem društveno-politike strukture autarijatskih zajednica, i prerastanjem rodovskoplemenske organizacije u prve zaetke teritorijalno ome-enih kne+evina od kraja VIII. st. p. n. e. U više tumula koji se datiraju u VII. i VI. st. p. n. e. prona-eni su iznimno bogati grobovi u koje su bili sahranjeni lanovi lokalnih kne+evskih dinastija. Me-utim, uslijed više razloga izazvanih vanjskim politikim i ekonomskim uticajima, krajem VI. st. p. n. e. dolazi do ujedinjena autarijatskih zajednica u jedinstveni politiki entitet. Zahvaljuju&i ujedinjenu Autarijati zapoinju ekspanziju najve&im dijelom usmjerenu prema istoku i zemlji Tribala, te prema jugu gdje su pobijedili Ardijejce svoje stare suparnike u borbi za zone ispaše i slana vrela. Svojom aktivnoš&u na prijelazu iz VI. u V. st. p. n. e. Autarijati su proizveli za narode koji su direktno osjetili njihovu ekspanziju velike posljedice. Ardijejci su pomjereni prema primorju a Tribali dalje prema istoku, na prostore na kojima su oba naroda odigrala svoju povijesnu ulogu. Svojom ekspanzijom Autarijati su ostvarili hegemoniju na jednom dijelu unutrašnjosti Balkanskog poluotoka. I autarijatski vladaju&i sloj je sada dostigao zenit svoga imovinskog i politikog razvitka, što se na najbolji nain pokazuje u nizu bogatih vladarskih tumula i grobova nastalih tijekom V. st. p. n. e. Na ovo vrijeme se sigurno odnose i Strabonove rijei o Autarijatima kao «neko& najve&em i najmo&nijem ilirskom narodu». Nakon dostignutog zenita zapoinje lagani pad Autarijata koji se završava 310. god. p. n. e. naglim prestankom 387 Mesihović, Autarijati, 2007 egzistencije Autarijatske narodnosne zajednice i glasinake kulture starijeg +eljeznog doba uslijed keltske invazije. Autarijati su iza sebe ostavili materijalno bogatstvo. Do sada je evidentirano više od 100 gradina koje su sigurno naseljavali Autarijati, odnosno zajednice iz kojih su oni nastali i na tisu&e tumula u koje su oni bili sahranjivani. Pokretni materijal (poglavito nakit i oru+je) pokazuje na sebi sve specifinosti autarijatskog narodnosnog i kulturnog bi&a i svu originalnost autarijatskog duha. Sva višestoljetna produkcija metalnih proizvoda i keramike se odvija u kontinuiranom slijedu i jedan tipski oblik u velikom broju sluajeva postupno prelazi u novi tip. Najbolji primjer spomenutog tipskog kontinuiranog razvitka nalazimo na objektima izra-enim od metalnog lima koji kao završni tip svoje evolucije imaju luksuzne zlatne i srebrne pojaseve «mramorakog tipa». Autarijati kao klasian primjer gorštakog naroda pokazuju i sve osobnosti gorštakog mentaliteta, koji u najviše izra+ava u sklonosti ka konzervativnosti i što je mogu&e du+em zadr+avanju starih formi i vjerovanja. U navedenoj injenici nalaze se i razlozi zbog kojih Autarijati uporno zadr+avaju sahranjivanje u tumul na naine koji se u naelima nije mnogo mijenjao sve do konanog kraja glasinake kulture. Sude&i po nalazima izgleda da je pored kulta predaka veliku ulogu u religioznom +ivotu Autarijata imao i kult solarnog bo+anstva. Na tragove solarnog kulta se nailazi u iznimnom broju širom autarijatskog teritorija. Gospodarstvo Autarijata se zasnivalo na stoarstvu kao primarnoj grani te na metalurgiji, zanatstvu i trgovini. Ovaj ilirski narod zbog svoga znaaja i velike potra+nje za grke i italske robe je bio i najve&i trgovaki partner na zapadnom i centralnom Balkanu grkim i italskim trgovcima izme-u VII. i IV. st. p. n. e. 388 Mesihović, Autarijati, 2007 SUMMARY The Autariates were the most powerful and numerous Illyrian people in the period that constituted the turning point in the historical development of the entire Balkan peninsula (6th – 4th century B.C.) and the decline and the rise of the Autariates corresponded to the classical period of Greek history. Their presence in the western and central Balkans has been proved by a range of historical data, philological relicts and the abundance of identified material evidence. The research on the Autariates and Glasinac culture of the Old Iron Age started in the late 19th century and was resumed, though with some interruptions, until the end of the 20th century. However, in spite of intensive research, a comprehensive study of the Autariates has not been produced to the present day. The origin of this Illyrian people should be traced in the continuous development of proto-Illyrian populations which used to inhabit the southeastern Bosnia and the Upper Podrinje in the Bronze Age. The movement of the “urnfield people” that considerably changed the ethnical and cultural makeup of Podunavlje and one part of the Balkans did not significantly affect the area of Glasinac culture of the late Bronze Age. The overall stabilization that ensued upon embarking on the Old Iron Age triggered rapid ethnical, cultural and political development of the Autariate community. As a result of that process social and political structures of the Autariate community became more complex and started developing from tribal organization into first principalities with marked out territories from the end of the 8th century B.C. Immensely rich graves in which members of local dynasties had been buried were found in a number of tumula dating from 7th and 6th century B.C. However, due to numerous external political and economic influences, late 6th century B.C. witnessed the unification of Autariate communities into a single political entity. Once united, the Autariates started expanding mostly to the east and the land of Triball, as well as to the south where they defeated the Ardiates – their old rivals in the struggle for pastures and salty springs. Activities of the Autariates at the turn of the 6th and the 5th centuries B.C. profoundly influenced the peoples who were directly affected by their expansion. The Ardiates were moved toward the coast land and Triballs to the east - that is to the areas where these peoples came to play their historical role. The expansion of the Autariates enabled them to achieve hegemonic control over one part of the interior of the Balkan Peninsula. The leading class of the Autariate society reached the peak of its political and economic development, the best example of which are great many luxurious royal tumula and graves created during the 5th century B.C. Strabon’s comment on the Autariates as “the once greatest and most powerful 389 Mesihović, Autarijati, 2007 Illyrian people” most likely refers to this period. The peak of development was followed by the gradual decline of the Autariates ending in 310 B.C. with the sudden disappearance of the Autariate community and Glasinac culture of the Old Iron Age due to Celtic invasion. The Autariates left a legacy of material wealth. We have so far identified more than 100 ruins of castles that had certainly been inhabited by the Autariates or the communities from which they had developed as well as thousands of tumula in which they had been buried. Movable material (mostly jewelry and weapons) reveal all the specific features of ethnical and cultural being and the originality of the Autariate spirit. There was a continuous development of many centuries long tradition of manufacturing metal and ceramic products, which in great many cases caused the transformation of a typical form into a completely new type. The best example of the said continuous development of typical forms are the artifacts made of metal sheet with luxurious golden and silver belts of Mramorac type as the final form of their evolution. The Autariates as classical example of “highland” people also show all the characteristics of the highland mentality, which is mostly reflected in the tendency of conservativism i.e., long term keeping of the old forms and beliefs. In the aforementioned fact, there are also reasons for which the Autariates are strongly remaining the burial customs of buring the dead in the tumulus in the ways which were not so much changed until the end of the Glasinac culture. The remains give evidence to the conclusion that besides the cult of the ancestors the cult of solar god played an important role in the religious life of the Autariates. One can find the numerous evidences of the solar cult throughout the Autariates teritory. The economy of the Autariates was based on the cuttle breading, metalwork, handicraft and trade. Because of its significance and need for Greek and Italic goods, this Illyrian people was the biggest trade partner of the Western and Central Balkans to the Greek and Italic traders between VII and IV c.B.C. 390 DEZITIJATI Doc. dr. sc. Salmedin Mesihovi Djelo «Dezitijati» predstavlja dopunjeni doktorski rad koji je pod nazivom «Dezitijati: kulturna i narodnosno-politika zajednica u Iliriku i osvajanja Oktavijanova doba» odbranjen na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 30. I. 2007. god. pred Komisijom; prof. dr. sc. Bruna Kunti)-Makvi), doc. dr. Boris Oluji) i prof. dr. sc. Marin Zaninovi) 1 SVMMARIVM UVOD I TOM ORIGINES\I TOM Terminoloske i zemljopisne odrednice Identifikacija povijesnih Dezitijata sa nositeljima srednjobosanske grupe Povijest istrazivanja Izvori Odredjenje Dezitijata u okviru ilirskog etnickog kompleksa Podrijetlo Teritorijalni okvir Politicki ustroj i struktura u prapovijesti i protohistoriji Drustveno-politicki razvitak do 33. god. p. n. e. Prvo razdoblje rimske vladavine do pocetka ustanka 6. god. n. e. Prilog SVPPLEMENTVM II TOM PAX AVGVSTA ET REBELLIVM IN ILLYRICVM\II TOM Povijesna pozadina REBELLIVM III TOM ILLYRIA ROMANIA SCLAVINIA\III TOM Civitas Daesitiatium u drugom razdoblju rimske vladavine Romanizacija Povijest i razvitak municipalnog ustroja u Gornjoj Bosni i lasvanskom porjecju Kasna antika Brojnost populacije i rezultati antropoloskih istrazivanja Naselja Nekropole i nacin pokopavanja Pokretni materijal Kultovi i vjerovanja Umjetnost Drustvena, socijalna i profesionalna struktura Gospodarstvo Nacin zivota Hrestomatija literarnih vrela i natpisa Imenik Dezitijata i Toponimi iz izvora koji se mogu dovesti u vezu s Dezitijatima Suvremeni lokaliteti Kronoloska tablica HE ASTEL DAESITIATIVM Prilog SVPPLEMENTVM KARTE SLIKE I ILUSTRACIJE ZAKLJUCAK PODRIJETLO SLIKA I ILUSTRACIJA BIBLIOGRAFIJA SUMMARY 2 Mesihović, Dezitijati, 2007 UVOD Imenom Dezitijati antiki pisci1 oznaavaju narodnosnu pojavu koja se postupno razvila u Gornjoj Bosni i lašvanskom porjeju u toku eljeznog doba. Ova autohtona i originalna narodnosna pojava je imala i osobeni i jasno prepoznatljiv kulturni razvitak. Društveno i politiki je napredovala toliko da je izgradila vlastitu politiku jedinicu s dezitijatskim imenom. Ta je politika tvorevina nesumnjivo postojala stolje$ima, ali nije postigla punu dravotvornu preobrazbu i uklopljena je u rimski dravni okvir koji ju je na kraju i apsorbirao. Dezitijati su situirani na sirovinski iznimno bogatom prostoru. Kroz njega su prolazili putovi koji su još od neolitika povezivali jadranski i mediteranski svijet sa Podunavljem i srednjom Europom. Dezitijatske zajednice su ostvarile i zavidan gospodarski napredak i višu razinu op$eg kulturnog razvitka i standarda ivota koji je mjestimino dosegao i protourbani stupanj razvitka. Za nas su Dezitijati vani i zbog toga što njihova zajednica traje i tijekom prijelaza iz protohistorijskog razdoblja nezavisnosti u povijesni, antiki period rimske vladavine. Taj bitni preobraaj Dezitijati su i pored golemog vlastitog zaloga koji su u svojoj krvi podnijeli, uspjeli preivjeti i u narednim stolje$ima dati i svoj doprinos antikom kulturnom razvitku, prvenstveno na lokalnoj i regionalnoj razini. Upravo najviše i radi ove vlastite rtve podnesene na pijedestal bolnog svršetka prapovijesnog i protohistorijskog perioda i nezavisnosti u kontinentalnoj unutrašnjosti dinarskog pojasa, Dezitijati su ostali zapam$eni u povijesti, a sje$anje o njima i o ulozi koju su imali prenošeno je generacijama. Svojom egzistencijom Dezitijati pokrivaju dva kulturno, društveno-gospodarski i politiki u osnovnim naelima funkcioniranja razliita razvojna perioda i dva sustava i naina ivota koja su ponekad bila i suprotstavljena. Dezitijati su kao narodnosni i politiki fenomen postojali na jednom od najsudbonosnijih kulturoloških i civilizacijskih prijeloma iz kojeg je proizašao i budu$i povijesni razvitak bosanske unutrašnjosti. Taj sudbonosan prijelom, ne samo po sudbinu dezitijatske zajednice, nego i po ve$inu sastavnica ilirskog etnikog kompleksa, poglavito zajednica u dubljem kontinentalnom zale-u, doga-a se u periodu i konanog oficijelnog kraja republikanskog sustava (koji je ustvari praktino prestao biti funkcionalan desetlje$e ranije), i vladavine prvog rimskog princepsa. Završno osvajanje podruja koje $e Rimljani poznavati pod imenom Ilirik (Illyricum) koje poduzima Oktavijan te kasniji veliki ustanak 6-9. god. n. e., u posljednjoj dekadi Augustova ivota i 1 Za oblike dezitijatskog imena kod antikih pisaca v. poglavlje «Hrestomatija literarnih vrela i natpisa» 3 Mesihović, Dezitijati, 2007 vladavine oznaavaju osnovne koordinate toga prijelomnog razdoblja. U izvornoj gra-i, posebice onoj pisanoj koja se odnosi na taj period, oitava se skoro najve$i dio onoga što znamo o Dezitijatima koji u tim desetlje$ima, u toku ivota jedne generacije, doivljavaju radikalno transformiranje itavog svijeta u kojem su ivjeli, a koji se kontinuirano i postupno razvijao u toku eljeznog doba. Znaenje Dezitijata po ukupni razvitak ilirskog prostora ogleda se najviše u injenici da su po Pliniju Starijem (NH III, 143) Dezitijati u okvirima naronitanskog konventa autohtoni narod, odnosno peregrinska civitas najbrojnija po broju dekurija a samim tim, vjerojatno i po populacijskoj masi, To znaenje se posebno pove$ava kada se ima u vidu da je rije o podatku koji se datira u razdoblje nakon ustanka 6-9. god. n. e., u kojem su Dezitijati podnijeli iznimno visoke gubitke u vlastitoj biološkoj masi, sustavno razaranje naselja i dotadašnjeg društvenogospodarskog sustava te u kojem su bili dovedeni, po Veleju Paterkulu (II, 115, 4), skoro do fizikog istrebljenja. Iz svega izloenog, jasno se razabire znaenje dezitijatske narodnosne zajednice i njenog razvitka, Dezitijati su i najstariji narod Gornje Bosne ije ime poznajemo i prvi iju povijest moemo pratiti. Pristupanje realizaciji jednog projekta koji bi kao svoj cilj imao izuavanje fenomena postojanja Dezitijata u okviru cjelokupnog njihovog postojanja i to u svim fazama i segmentima, zbog opsenosti je bio pretjerano ambiciozan poduhvat, ako se uop$e eli dobiti ozbiljan rad. Radi toga ograniavaju$eg inioca, središte pozornosti i glavni predmet istraivanja u povijesti Dezitijata sveli su se na kljuno razdoblje u kojem Dezitijati prelaze iz svoje protohistorijske faze razvitka u antiko doba, odnosno srastaju i postaju sastavni dio mediteranske antike civilizacije. Ue podruje rada je bilo usmjereno na razdoblje u kojem Dezitijati i politika jedinica koja ih predstavlja vjerojatno postoje kao funkcionalna i prepoznatljiva pojava u kontinentalnoj unutrašnjosti dinarskog pojasa. Taj period zahvata period mla-eg eljeznog doba, od kraja IV. st. p. n.e., do zakljuno sa III. st. n. e., tj. i u periodu mla-eg eljeznog doba i za vrijeme rimske vladavine. U tom skoro polutisuljetnom razdoblju dezitijatsko postojanje ostvaruje svoju glavnu povijesnu ulogu, koja svoj izraz nalazi u svim sferama ivota, od društveno-gospodarskog, politikog preko duhovnog do materijalne produkcije. Sve te sfere ivota koje na najbolji nain reprezentiraju fenomen postojanja Dezitijata predstavljaju osnovni predmet istraivanja. Nije ostalo zanemareno ni posve$ivanje panje i nekim drugim prapovijesnim, protohistorijskim i antikim povijesnim pojavama i pitanjima koja su uzrono-posljedinom vezom bila uvezana sa osnovnim predmetom istraivanja. Uostalom, bez npr. sagledavanja aspekta prapovijesnog razvitka koji je doveo do dezitijatske prapovijesti i povijesti, odnosa i 4 Mesihović, Dezitijati, 2007 interakcije sa susjednim narodnosnim, kulturnim i etnikim pojavama te kasnoantikog razvitka na prostorima Gornje Bosne, nije se moglo ni potpuno ni pravilno pristupiti razradi temeljnog zadatka, koji jednostavno ne moe biti «istrgnut» iz konteksta op$eg razvitka. Uostalom da bi se uop$e mogla dobiti zadovoljavaju$a sinteza o Dezitijatima u ovom razdoblju, morala su se riješiti i neka pitanja vezana za op$i fenomen dezitijatskog postojanja, koja još uvijek nisu riješena na zadovoljavaju$i nain. Preduvjet izuavanju iziskivao je i rješavanje pitanja kao što su etnika pripadnost Dezitijata, podrijetlo, teritorijalni okvir, identificiranje sa odre-enom materijalnom kulturom, pa i proces romanizacije i nestanka. U okviru tih «pomo$nih istraivanja» obratila se i izvjesna panja sagledavanju nekih fenomena koji su sa Dezitijatima bili na neki nain povezani u ovom periodu, kao što je pitanje Pirusta i Batijata, ali i problema vezanog za ime «Bosna». Povrh iznesenog, i unutar postavljenog temeljnog zadatka, bio je potreban sveobuhvatniji, detaljniji i analitiniji osvrt dati na poziciju i djelovanje koje su Dezitijati imali u vrijeme Oktavijana Augusta, u jednom kljunom razdoblju u kome se prelomio povijesni i op$i kulturni razvoj a koji su tadašnje generacije stanovnika zapadnog Balkana morale da na svome i fizikom i duhovnom bi$u izdrati. Pisana izvorna gra-a koja spominje Dezitijate ve$im dijelom pripada opisivanju ovog razdoblja, i to posebice rata od 6. od 9. god. n. e. , kojem su oni dali nemjerljiv doprinos. Znaenje ustanka 6. i 9. god. n. e., je toliko veliko ne samo za Dezitijate, nego i uop$e za ilirski etniki kompleks da se ovom periodu mora proporcionalno tome posvetiti odgovaraju$a istraivaka panja. Ovaj rat je zbog toga bio razmatran u iznimno velikom opsegu, jer iz izvorne gra-e posve$ene njemu praktino proizlazi i ve$i dio znanja koje imamo o Dezitijatima. Izuavanje i prezentiranje zadate problematike imalo je tri cilja : 1. Prvi je sagledavanje fenomena dezitijatskog postojanja u dugom razvojnom periodu od prapovijesti, preko protohistorije do zakljuno sa antikom poviješ$u i to u njegovoj cijelosti te rješavanje itavog niza neriješenih i diskutabilnih pitanja, te otkrivanja novih injenica, a posebno na temeljni zadatak. 2. Dovo-enja toga cjelovitog prikaza o Dezitijatima u kontekste op$eg kulturnog razvitka ilirskog etnikog kompleksa, odnosa sa drugim etnikim, kulturnim i narodnosnim pojavama u bliem i daljem susjedstvu, i rimskog provincijalnog ustroja. 3. Stvaranje jedne sublimirane sinteze o Dezitijatima koja bi bila i relativno solidna osnovu za budu$a istraivanja fenomena postojanja dezitijatske narodnosne i politike zajednice u svim njenim segmentima. Tim bi se i «otvorila vrata» i ujedno olakšali budu$im istraivaima rad i izuavanje dezitijatske zajednice. 5 Mesihović, Dezitijati, 2007 >itava koncepcija rada zasnovana je na interdisciplinarnom pristupu i sagledavanju pojedinih pitanja iz svih raspoloivih i dostupnih kutova promatranja, uz korištenje i metoda analogije i komparativnosti. Pored metoda povijesnog, arheološkog i filološkog istraivanja koje su se ve$inom koristile, nisu se zaobišle ni metode i rezultati drugih znanosti kao što su antropologija, sociologija, gospodarstvo, zemljopis, rudarstvo i metalurgija i drugo. To je podrazumijevalo pored analize djela antikih pisaca u kojima se spominju Dezitijati ili prostor Gornje Bosne i lašvanskog porjeja ili uop$e središnje Bosne, i reviziju odgovaraju$ih epigrafskih nalaza i objavljenog arheološkog materijala i rad na još uvijek nepubliciranom materijalu. U okviru arheoloških istraivanja obavljen je i namjenski boravak na terenu («sunane padine Sarajeva», Ilida, Putovi$i kod Zenice, bjelašniki masiv, brezansko, vareško i kakanjsko podruje). Izme-u djela antikih pisaca i prividno nijeme materijalne gra-e nalazi se epigrafska gra-a, koja u velikoj mjeri, iako to nije bila osnovna namjera njenog nastanka, moe pomo$i u rekonstruiranju dezitijatskog fenomena, ve$inom u rimsko doba, ali u pojedinim sluajevima i u onog autohtonog, ilirskog i predrimskog naslje-a. Pored primarnog rada koji se zasniva na istraivanju i analizi dostupne izvorne gra-e, nije se mogla izbje$i ni revizija rezultata i ustaljenih zakljuaka donesenih dosadašnjim znanstvenim istraivanjima. U radu se primijenio i vrlo sloen i svestran metodološki postupak, koji se zasniva ne samo na klasinoj obradi podataka (poglavito iz pisane gra-e), nego i na otkrivanju potisnutih, skrivenih znaenja unutar svakog od prezentiranih podataka i izvorne gra-e koju su koristili tvorci nama poznate izvorne gra-e (bez obzira kakvog karaktera ona bila) za njeno kreiranje. Tako bi se došlo do informacijskog niza koji je proizveo naše izvore i samim tim se bolje osvijetlile i shvatile znaajke pojedinih povijesnih i op$ih kulturnih procesa. Dobar dio metodološkog postupka je bio posve$en detaljnoj analizi svakog pojedinanog segmenta izvorne gra-e, posebnog onog iz djela antikih pisaca, ime se nastojalo odgovoriti na pitanje zašto, na koji nain i uslijed ega se odre-eni podatak ili izvorna injenica spominje, navodi ili pojavljuje u izvornoj gra-i. Uslijed toga je odre-ena panja bila posve$ena i izuavanju izvorne pojave ne samo kao prezentirane slike, nego i uzroka zašto se ona pojavljuje kao takva prezentirana slika. Ustvari nastojalo se što je u mogu$e ve$oj mjeri rekonstruirati uzrono-posljedinu vezu koja je bila temelj i protohistorijskog i antikog razvitka populacija Gornje Bosne i lašvanskog porjeja. U okviru ovih sloenih i «dubinskih» istraivakih postupaka nastojao se i razumjeti nain mišljenja i shva$anja tvoraca izvorne gra-e, njihovih motiva, ideja, intencija, potreba i ciljeva koje su ih vodile ka kreiranju izvorne gra-e ali i sagledati proces njenog nastanka i korištenja kroz razdoblja u kojima je ona postojala. U analizi izvorne gra-e je pokušavano i da se riješi pitanje njene 6 Mesihović, Dezitijati, 2007 naknadne korumpiranosti, ošte$enosti i izlizanosti kako bi se rekonstruirao njen originalni oblik i funkcija. Samo na ovakav nain je bilo mogu$e je razluiti i proistiti izvornu gra-u i dobiti što je mogu$e toniju rekonstrukciju odre-enog povijesnog procesa. Dostupni podaci iz izvorne gra-e su se promatrali u svojoj cijelosti, u potpunosti uklopljeni ne samo u kontekst i smisao cjelokupnog teksta i povijesnog i kulturnog procesa iji sastavni dio ine, nego ujedno i u op$i povijesni i kulturni proces i tok razvitka koji je poznat iz druge izvorne gra-e. Poseban metodološki postupak u radu, predstavlja utvr-ivanje i rekonstruiranje samoga smisla i konteksta teksta pisane izvorne gra-e, ali i konteksta pronalaska i poloaja materijalne gra-e (i unutra nje me-usobnog odnosa razliitih materijalnih elemenata). To je podrazumijevalo i odgonetanje naina razmišljanja i piševog shva$anja tematike koju je prezentirao, a tvorca materijalne gra-e ideje vodilje u stvaranju. Uostalom sva izvorna gra-a je primarno djelo ljudskog stvaranja, djelovanja i korištenja pa se kao takva mora i promatrati, uz sve slabosti i kvalitete koje kao takav rezultat ljudskog djelovanja sadri i prezentira. I upravo na primjeru odnosa prema ratu od 6. do 9. god. n. e. , koji predstavlja gravitacionu os itavog djela se jasno moglo vidjeti kako moderna situacija utie na iskrivljavanja u rekonstruiranju povijesnog procesa u kontekstu njegovog op$eg sagledavanja, o emu $e u dijelu teksta posve$enom ustanku 6-9 god. n. e., biti znatno više rijei. Uostalom rekonstruiranje ljudske prošlosti je kod svakog istraivaa uvijek determinirano sa dvije koordinate; a) stanje gra-e, odnosno uvjetima u kojima je djelovao tvorac gra-e b) mogu$nosti samoga istraivaa, koje su osim njegovom osobom uvjetovane i okolnostima u kojima djeluje. Struktura i unutarnja podjela rada zasnovana je primarno na tematskom, pa tek onda na kronološkom naelu; 1. U prvom dijelu se nalaze poglavlja koja daju okvir koji uobliuje itavu tematiku i koja bi pored prezentiranja povijesti dosadašnjih istraivanja i pregleda izvorne gra-e definirala i zemljopisnu, kronološku, kulturnu, etniku i narodnosnu poziciju Dezitijata. 2. Drugi dio je glavni, najopseniji, najsadrajniji dio itavog rada U glavnom dijelu rada se predstavlja podrijetlo Dezitijata, njihov društveni i politiki razvitak u protohistorijskom razdoblju, ulazak u okvire Rimske drave, ueš$e i uloga Dezitijata u ustanku od 6 do 9 god. n. e., status dezitijatske civitas, romanizacija i razvitak municipalnog ustroja do svršetka antikog perioda. 3. U tre$em dijelu se pored antropoloških istraivanja analizira i materijalna kultura iji su tvorci Dezitijati u toku i protohistorije i antike. 7 Mesihović, Dezitijati, 2007 4. U etvrtom dijelu se razmatra duhovna kultura i društveni i gospodarski sustav Gornje Bosne dok su njom dominirali Dezitijati. 5. U petom djelu su izloeni hrestomatija, dezitijatski imenik, lista toponima, lista arheoloških lokaliteta, kronološka tablica i dva supplementuma. 8 DEZITIJATI TOM PRVI DAESITIATES VOLVMEN PRIMVM ORIGINES Mesihović, Dezitijati, 2007 T e r m i n o l o š k e i z e m lj o p i s n e odrednice «…cijela zemlja je još puna barbarskih plemena, ija divlja samostalnost nepravilno obiljeava nesigurnu granicu izmeu kršanske i muhamedanske vlasti» Edvard Gibon o zemljama nekadašnjeg Ilirika, 1996, 8 Terminološke odrednice Zajednice iz kojih su se Dezitijati kao narodnosni fenomen formirali i sastojali i politika jedinica koja ga je reprezentirala prošle su kroz dugotrajni svestrani razvitak. Kao specifina pojava na dijelu središnje Bosne, Dezitijati su bili produkt nesumnjivo dugakog procesa etno-1 i politijogeneze2, koji se odvijao kroz itav niz razliitih faza i dostignutih razina razvitka. Zbog toga je s njima potrebno uskladiti i terminološke odrednice kojima e se one jednoznano imenovati kad se bude objašnjavao stupanj razvitka u kome su se Dezitijati, tj. njihovi neposredni prethodnici i njihovi nasljednici nalazili u odreenim periodima. Termine kojima identificiramo stanovništvo koje je sudjelovalo u pojedinim fazama etno- i politijogeneze Dezitijata precizirali smo i sistematizirali ovako : I. Nositelji srednjobosanske kulturne grupe (SBKG) Za prva razdoblja starijeg razvojnog perioda, odnosno 1. fazu srednjobosanske kulturne grupe, kad su se odvijali pokreti nositelja arnih polja, Egejska seoba i njima izazvane naknadne unutarnje ili vanjske migracije (XII-X. st. p. n. e.), II. Protodezitijatske zajednice. 1 Etnogenetski proces svake zajednice na zapadnom Balkanu se moe pratiti i preko ve definiranih naela koja je donio Alojz Benac (1964 B). O etnogentskim pitanjima zapadnog Balkana u predslavensko doba v. Sui, 1958; Isto, 1965; Isto, 1966; i lanak Sui, 1995 koji se odnosi i na neke ope elemente procesa etnogeneze na ovom prostoru. 2 Izrazom politija (ΠολιÇτειvα) se u radu se podrazumijeva zajednica koja je izgradila vlastiti sustav upravljanja samom sobom (s funkcionalnim institucijama). Politijogeneza je proces nastajanja takve zajednice. Miroslava Mirkovi (2002, 21) upotrebljava za isto izraz ",,,i zajednica, onih koji su organizovani kao politeje, tj. imaju drxavu i organizovano politiqko delovaњe." 9 Mesihović, Dezitijati, 2007 Za kasnija stoljea starijeg razvojnog perioda SBKG (X-VIII. st. p. n. e.), kad nastupa vrijeme stabilizacije i teritorijalizacije na prostorima Gornje i veeg dijela središnje Bosne, i kad se jasnije ocrtava populacija koja se vee i identificira s odreenim prostorom, «svijetom» i specifinim nainom ivljenja za nju se koristi termin protodezitijatske zajednice III. Dezitijatske zajednice i Pradezitijati Od poetka mlaeg razvojnog perioda SBKG, odnosno 2. faze i tijekom 3-6. faze gornjobosanske zajednice su produbljivanjem svoga razvitka prešle na napredniju razinu unutarnjeg strukturiranja koji je vodio ka izgradnji politije. Iz takvog sustava kulturno i narodnosno srodnih dezitijatskih zajednica oblikuje se i osnova iz koje e u narednom protohistorijskom periodu proistei narod i politika jedinica na ije dezitijatsko ime nailazimo u povijesnim vrelima. Moda bi se faza 6 (350-300. god. p. n. e.), odnosno bar njen razvitak na prostorima Gornje Bosne, mogao smatrati i pradezitijatskim. IV. Dezitijati Termin Dezitijati koristimo samo kada se govori o cjelovitom narodu sa politikom jedinicom koja se moe nalaziti u formi ustroja autohtonog politikog entiteta i peregrinske civitas unutar Rimskog imperija. Jedino se u periodu postojanja ovog protohistorijskog i povijesnog fenomena koji tee od kraja IV. st. p. n. e., i poetaka III. st. p. n. e. do kraja II. i poetka III. st. n. e., pod samim pojmom Dezitijati moe adekvatno odreivati unutarnji narodnosni i politiki sadraj prostora Gornje Bosne.3 V. Provincijalno stanovništvo Nakon ope dodjele rimskog graanstva svome slobodnom stanovništvu, i u Gornjoj Bosni moe se primjenjivati naziv «rimsko provincijalno stanovništvo», za razliku od stranih elemenata koji pristiu seobom naroda. Pojam «rimsko provincijalno stanovništvo» koristi se za period od poetka III. do poetka VII st. n. e. Zbog velike terminološke raznolikosti, kao zbirni termin, u sluajevima kada je to neophodno, koristiti emo se izrazom «dezitijatska narodnosna zajednica». Posebna teškoa u pojmovnim odreenjima vezana je za problematiku društvenog i politikog razvitka. Sa zanemarljivim i fragmentiranim literarnim i epigrafskim podacima iz pisanih vrela koji bi jedini mogli pruiti pojmove kojima bismo se sluili u objašnjavanju ovog 3 Proces nastanka dezitijatskog naroda i njegovog politikog entiteta bit e detaljnije analiziran i objašnjen (ukljuujui i razloge za predloeno datiranje) u odgovarajuem poglavlju. 10 Mesihović, Dezitijati, 2007 segmenta dezitijatskog ivota, prisiljeni smo se kao tehnikim terminom posluiti odreenim pojmovima ve ustaljenim u literaturi ili prvi put prezentiranim. Definiranje terminologije i njenu upotrebu u konkretnim situacijama prilino oteava i izvorna graa, posebno literarna. Najizrazitije se to oituje na primjeru delmatskog imena u literarnim vrelima. Teško je razluivati kad se ovaj izraz odnosi na konkretni narod, kad je rije o stanovništvu provincije, a kad je u neki drugaiji sadraj.4 Drugi bitan inilac koji je oteavao rekonstrukciju u izvornim oblicima bio je sam naš jezik, jer su se u njemu ve prilino ustalili neki nazivi koji nisu odgovarali originalima. Ne upotrijebiti ih, vjerojatno bi dodatno doprinosilo zabuni, Najbolji primjer je upravo dezitijatsko ime, koje je izvorno zvualo priblino kao «Dajsitiates» Kad spominjemo zaseban ilirski narod koristimo se oblikom Delmati, dok se za stanovnike provincije upotrebljavamo izraz Dalmatinci. Panonci su pripadnici autohtonog puanstva u panonskoj ravnici ali i stanovnici dijela panonskog bazena pod rimskom vlašu bez obzira na njihovu etniku pripadnost. Uz prilagoene oblike antikih vlastitih imena nastojimo prezentirati i njihov izvorni oblik bar na jednome mjestu u tekstu. Grke termine donosimo u latinikoj transkripciji. Zemljopisne odrednice Danas na zapadnom Balkanu, u oblastima kuda se prostirao ustanak postoji više malih vrlo srodnih, skoro do stupnja identinosti, zajednica i naroda, meusobno suprotstavljenih i zaplašenih jedni drugima. I situacija nije nimalo drugaija u odnosu na vrijeme kada je svoje kapitalno djelo pisao Edvard Gibon. Previše straha, previše podjela, previše granica, a premalo povjerenja, saradnje i sloge, a neprijatelja suviše, … kakav neodoljiv podsjetnik na stanje prije dva tisuljea. U ivotima ljudi neraskidivo je isprepletena i izdaja i ast, nasilje i milost, prezir i poštovanje, razum i glupost, afekt i proraunatost, poštenje i prijevara, inat i popustljivost, prkos i ponienje, dosljednost i konvertirstvo. Tako je bilo i prije 2000 godina, tako je i danas. Od ljudi koji ive po šumama i gorama nešto drugo se i ne moe oekivati. 4 Raspravu o ovom pitanju v. kod Bojanovski, 1988, 37; Zaninovi, 1994, 45; Isto, 1999 215; Da Plinije Stariji nije u opisu naroda zapadnog Balkana izriito spomenuo Delmate i odvojio ovo ime od drugih naroda, isto sastavnica provincije Dalmacije, konfuzija u svezi s tim etnonimom i njegovim korištenjem kod antikih pisaca bi bila još vea. 11 Mesihović, Dezitijati, 2007 Znai geomorfološki uvjeti imaju veliki utjecaj na povijesni proces te na razvitak mentaliteta i osobnosti konkretnog puanstva,5 te su se pod tim okolnostima nuno morale oblikovati i dezitijatske zajednice protohistorije i antike. Središte povijesnog i kulturnog pulsiranja dezitijatske narodnosne zajednice obuhvaalo je one dijelove središnje Bosne i sarajevskog podruja ija se teišnica nalazila na širem prostoru gornjeg toka rijeka Bosne.6 Radi distinkcije prema drugim dijelovima Bosne, posebno zemljopisno šire shvaenom pojmu središnja Bosna i ostatku sarajevsko-romanijske regije, ovaj pojas se u povijesnoj znanosti, zbog iznimne uloge koju je imao u razvitku srednjovjekovne bosanske drave, naziva Gornjom Bosnom.7 Srednjobosanska kulturna grupa se protezala Gornjom Bosnom i podrujem prave središnje Bosne i to lašvanskim porjejem (pod kojim se u ovom radu primarno smatra travniko podruje) i Skopljanskom udolinom. Gornjobosanski prostor se lepezasto i simetrino prua du pritoka gornjeg toka rijeke Bosne sa desne strane; Ljubinje, Misoe, Stavnje, Trstionice i Ribnice prema istoku, dok preko Miljacke i dijela toka Eeljeznice, rijeka koje su i prve vee pritoke Bosne, ulazi u sarajevsko podruje. Sa lijeve strane u Bosnu se ulijevaju dvije vrlo znaajne rijeke: Lepenica sa Fojnikom rijekom, i nešto junije od Zenice, rijeka Lašva. U ovako definiranim zemljopisnim uvjetima cijela sarajevsko-zenika kotlina je sastavni dio Gornje Bosne. Lašva je sa svojim porjejem opet posebna oblast preko koje se Gornja Bosna povezuje sa sjeverozapadnim i zapadnim pravcima. Najvanija pritoka Lašve je rijeka Bila koja u Lašvu utjee sa sjevera iz pravca istonih padina Vlašia. Pored rijeka, ovo podruje je prepuno rjeica, malih potoka, vrela, tako da uope ne oskudijeva u vodi. Na istoku se Gornja Bosna prua do prvih obronaka Romanijskog platoa, dok je sa sjeveroistoka omeuje šumovita planina Zvijezda (1349 m.). Izmeu Romanije i Zvijezde nalazi se planinski pojas koji ine Crni Vrh (1498 m.), Bukovik (1534 m.), sarajevski Ozren (1453 m.) i Hemerska planina. Proteui se sjeverno od Sarajeva, u njegovoj neposrednoj blizini, ovaj planinski pojas ustvari odvaja sarajevsko podruje od porjeja Krivaje. Dvije rijeke uokviruju ovo podruje sa sjeveroistoka, donji tok Bioštice i cijeli tok Krivaje, desne pritoke Bosne. Juno od donjeg i srednjeg toka Krivaje pa prema rijeci Bosni pruaju se planina 5 O geomorfološkim i zemljopisnim karakteristikama ilirskih zemalja, v. Wilkes, 2001, 27-41 6 O definiranju dezitijatskog prostora v. poglavlje «Teritorijalni okvir». 7 Gornja Bosna zauzima prostor (stanje iz 1990. god.) podruja opina grada Sarajeva (bez Pala), Ilijaš, Hadii, Breza, Vareš, Kakanj, Visoko, Kiseljak, Fojnica, Kreševo te Zenica, i dijelove opina Busovaa, Trnovo, Olovo. Sa zenikim podrujem (koje obuhvaa zeniku kotlinu i dijelove Busovae koji naginju prema rijeci Bosni) Gornja Bosna obuhvaa i zonu gornjeg toka Lašve, odnosno njeno uše u rijeku Bosnu. 12 Mesihović, Dezitijati, 2007 Greben (1290 m.), Ravan planina (1367 m.) i Tvrtkovac (1305 m.), Sarajevsko podruje je na jugu omeeno visokim Bjelašnikim masivom (Trebevi 1629 m.; Igman 1647 m.; Bjelašnica 2067 m.; i ako su udaljenije, i Visoicom 1974 m., Jahorinom 1910 m. i Treskavicom 2086 m.). Izmeu Bjelašnikog masiva i Bitovnje se nalazi planina Ivan s svojim prijevojem IvanSedlo, jednim od glavnih prolaza koji povezuje jadransko-mediteransko podruje s bosanskom unutrašnjošu, i u nastavku srednjim Podunavljem. Sa zapada Gornja Bosna je obrubljena sa planinom Bitovnjom (1700 m.) i Vranicom (2110 m.), a lašvansko porjeje prijevojem i planinom Komar (1510 m.). Sjeverno i sjeverozapadno lašvansko porjeje omeuje veliki masiv Vlašia, iznimno stoarsko podruje koje je po toj djelatnosti poznato i danas. Sve spomenute planine su izrazito snjene, hladne, izrazito šumovite ili sa obilnim pašnjacima. Na pojedinim planinama snijeg se zna zadrati i preko cijele godine, zbog ega je npr., Bjelašnica i dobila svoje ime. Kroz Bjelašniki masiv se proteu i kotline i prolazi kao što su Šabika udolina i doline rijeka Eeljeznice i Rakitnice. Hak i ravnije oblasti Gornje Bosne i lašvanskog porjeja su due prekrivene snjenim pokrivaem, a zime znaju biti prilino hladne. Ide li se u jesen dolinom rijeke Bosne od sjevera prema jugu, na prvi snijeg se i danas nailazi tek na Vranduku i na masivima koji sa sjevera obrubljuju prostor Gornje Bosne. Drugi prolaz prema sjeveru (konkretno ka širem tuzlanskom podruju), onaj preko Karaule pokriven je snijegom i ledom još ranije, tako da je dobar dio godine teško prohodan. Pored toga i magle u dolinama, kotlinama, usjecima, na poljima i drugim ravnijim platoima su u hladnome razdoblju vrlo este i oteavaju kretanje i komunikaciju, pa se moe rei da na neki nain djeluju i na mentalitet i psihiko stanje stanovništva. Sljedea središnjebosanska oblast je Skopljanska udolina, ustvari sliv gornjeg toka rijeke Vrbasa od Makljena i Gornje Rame sve do jajakog podruja. Uokvirena je sa zapada planinom Raduša (1956 m.) i Kupreškim platoom, a sa istoka planinom Vranicom i prijevojem Komar. Iako su Gornja Bosna i lašvansko porjeje i danas relativno bogati šumom, posebno njihovi planinski predjeli, ipak je završetkom stare i poetkom nove ere šume bilo znatno više. Ostale geomorfološke odlike su više-manje nepromijenjene. Središnjebosanske oblasti pruaju u odnosu na druge bosanske dinarske oblasti i vee mogunosti za bavljenje zemljoradnjom u dolinama rijeka i na širim plodnim poljima, kao što su npr. sarajevsko i visoko polje, zenika kotlina, porjeje Lašve i posebno Skopljanska udolina. Stoga bi populacije koje su naseljavale ove prostore morale iskazivati i više sjedilakih osobina nego druge bosanske zajednice, što je karakteristika koja je primjetna još od neolitike butmirske kulture. Spomenute oblasti osim izrazitog šumskog bogatstva obiluju i rudama (eljezo, 13 Mesihović, Dezitijati, 2007 ugljen, cink, olovo, barit, krom, zlato i srebro, dva posljednja ve su iscrpljena), kao i mineralnim vrelima. Samo u blizini današnjeg Kaknja postoje i danas topla vrela, koja protohistorijski i antiki stanovnici sigurno nisu previdjeli. Ispod planina izviru i druga mineralna vrela, od kojih je najpoznatije ono u Kiseljaku, dok se u sarajevskom naselju Ilida nalazi sumporno vrelo, iskorištavano još u najranijim vremenima. U odnosu na današnje stanje, fauna je nešto izmijenjena pa su tako nestali tur, jelen, kozorog, dabar, ne samo u Gornjoj Bosni, nego i na cjelokupnom prostoru današnje Bosne i Hercegovine. I tada, kao i danas su vukovi i medvjedi davali osnovni peat svijetu faune iz reda zvijeri, i oni su vjerojatno nanosili štetu stoarstvu domorodakih zajednica. Rijeke su bile bogate ribom, kao što su i danas pojedine iste rijeke poput Rakitnice. Eivotinjski svijet je bio vrlo bogat, tako da su dezitijatske zajednice mogle i u lovu nai dovoljno hrane. U porjeju gornje Bosne, zemljište danas pripada uglavnom tipu pepeljuše i smeeg degradiranog dubokog tla, te se samo na zapadnim dijelovima nalaze i smea kisela/smea degradirana/ smea beskarbonatna tla na krenjacima i dolomitima te na istonim dijelovima smea kisela/degradirana tla/ planinske crnice na krenjacima. Vjerojatno je slina situacija po tipu zemljišta bila i prije dva do tri tisuljea. Ovakva kvaliteta i plodnost zemljišta je omoguavala relativno razvijenu zemljoradnju i vrtlarstvo koja je omoguavala dobivanje dovoljno sredstava za dostojno ivljenje, ali ne i za izvoz, posebno imajui u vidu tehnološke mogunosti prapovijesnih, protohistorijskih i antikih stanovnika Gornje Bosne. Karakteristike zemljišta su pruale mogunost da stoarstvo bude ta grana koja je mogla ostvarivati prehrambene viškove. 14 Mesihović, Dezitijati, 2007 Identifikacija povijesnih Dezitijata s a n o s i o c i m a s r e d nj o b o s a n s k e k u l t u r n e g r u p e  e lj e z n o g d o b a Sudbina Dezitijata je u ostacima materijalne kulture, odnosno sauvanoj arheološkoj grai, nesumnjivo vezana sa onim autohtonim eljeznodobnim kulturnim razvitkom koji je poznat pod nazivom srednjobosanska kulturna grupa. Jedno vrijeme, skoro sve do sredine 60.-tih godina prošlog stolje%a, pojedini istraivai su nastupali sa tezom da su Dezitijati, a ne Autarijati bili nositelji glasinake kulture.1 Ipak su pronalasci natpisa, na kojima se nalazi spomenuto dezitijatsko ime ili se moe naslutiti jasna prisutnost dezitijatskog narodnosnog elementa, u okolici današnje Breze, te sustavna arheološka istraivanja na prostorima zapadnih dijelova Srbije, sjeverne Crne Gore i dijelova Kosova konano utvrdili autarijatsku pripadnost glasinakoj kulturi (i to njenoj sjevernoj varijanti) a Dezitijate više pomjerili ka zapadnom pravcu ukljuivši ih u okvire razvitka srednjobosanske kulturne grupe.2 Stajalište o pripadnosti Dezitijatske narodnosne zajednice srednjobosanskoj kulturnoj grupi zastupaju i promoviraju i kapitalno djelo B. /ovi%a „Od Butmira do Ilira“, te sintetika djela „Prahistorija Jugoslavenskih zemaljaeljezno doba Tom V“, i „Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine“.3 Jedino se kod I.Bojanovskog (1988, 143), nalazi teza da su «…Desitijati kao civitas naslanjali, pa ak i 1 O tome v. Mesihovi%, Autarijati, 2007, poglavlje «Identifikacija povijesnih Autarijata sa nosiocima glasinake kulture starijeg eljeznog doba». Op%enito o pitanju identificiranja kulturnih grupa sa odreenim etnikim kompleksom, narodom, jezikom ili politijom vid. Jones, 1998; Mallory, 2006, 211 - 218 2 Za detaljniju raspravu o pitanju detekcije odreenih eljeznodobnih materijalnih kultura na ilirskom podruju sa narodnosnim zajednicama Autarijata i Dezitijata v. Mesihovi%, Autarijati, 2007, 11-16 Najbitniji elementi arheološkog materijala na osnovi koji se moe najpreciznije vršiti izvjesna etnika, narodnosna, politika i religiozna determinacija nosilaca odreenog op%eg kulturnog stvaranja su; a) Nain i tip sahranjivanja, b) Statusni simboli, c) Umjetniki izraz, d) Komunikacije, putovi, e) Zatvorenost ili otvorenost odreene zajednice u odnosu na zemljopisne uvjete. 3 /ovi%, 1976, 187-188; 193; /ovi%, 1987, 528; Benac, 1987, 797-798; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 164; Inae o srednjobosanskoj kulturnoj grupi v. /ovi%, 1976; Isto, 1987; A; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 24-25; 153-164; podatke o prapovijesnim i protohistorijskim nalazištima koji pripadaju spomenutom kulturnom fenomenu v. /ovi%, 1965, 15 Mesihović, Dezitijati, 2007 nastavljali na Autarijate… ».4 Stajalište I. Bojanovskog potpuno zanemaruje postojanje dviju razliitih kulturnih fenomena, srednjobosanske kulturne grupe i glasinake kulture eljeznog doba, koje postoje i razvijaju se paralelno sve do kraja IV i poetka III st. p. n. e., sa jasnim razgranienjem na istoku sarajevskog podruja. To znai da su u starijem eljeznom dobu postojale dvije razliite narodnosne i kulturne zajednice koje su bile susjedi stolje%ima, a ne da su nositelji glasinake kulture bili Autarijati a onda da bi se u mlaem eljeznom dobu pojavili njihovi nasljednici Dezitijati.5 Feljeznodobni materijal i op%i kulturni ivot izmeu ove dvije grupe jasno pokazuju njihov paralelni razvitak za vrijeme starijeg eljeznog doba. I iako znatno manje brojan u odnosu na «glasinaki», i materijal «srednjobosanske» provenijencije pokazuje samobitnost koja proistie iz razvitka zajednica koje su imale kontinuirani razvitak od kasnog bronanog doba pa sve do pojave Rimljana na skoro istom prostoru, ukljuuju%i i Gornju Bosnu, središnju i nedvosmisleno dezitijatsku oblast.6 Iako je mogu%e da se odreena ilirska eljeznodobna kulturna grupa primarno vee i za jednu narodnosno-politiku cjelinu, isto tako je i mogu%e da su istovrsna kulturna grupa i njen kontinuirani protohistorijski razvitak sadravali u sebi i više narodnosnopolitikih jedinica. Tako je npr. u okviru glasinake kulture dokazano istovremeno postojanje više narodnosno-politikih zajednica. Samim tim se ne bi smjelo apriori, bez detaljnije i studioznije analize i kompleksnog metodološkog i istraivakog pristupa kompletno podruje na kome se razvija srednjobosanska kulturna grupa pripisivati samo dezitijatskoj narodnosnoj zajednici, odnosno njenim sastavnicama prije njihovog 4 Po njemu su se Dezitijati kao «…etnos formirali nakon seobe Autarijata na istok…» 5 Na ilirskom podruju latensko doba zapoinje tek sa drugom polovinom IV. st. p. n. e., i ono je direktno vezano sa pojavom i prodorom Kelta i sve dotad uz utjecaje grke kulture odravale su se tradicije starije halštatske epohe na pojedinim prostorima sve do poetka III. st. p. n. e. 6 Potrebno je naglasiti i da veze izmeu nosilaca glasinake kulture starijeg eljeznog doba i srednjobosanske kulturne grupe eljeznog doba, iako su bili neposredni susjedi, izuzev u ranim eljeznodobnim razdobljima nisu bile baš intenzivne i u onom obliku kao npr. sa drugim kulturnim grupama i narodnosnim zajednicama (srednjodalmatinskom i grupom Donja Dolina-Sanski Most). O tim vezama v. Mesihovi%, Autarijati, 2007, 99 - 101; I pored niza nedoumica i Središnjo bosansko-dalmatinski kompleks je nesumnjivo predstavljao dio šire ilirske etnokulturne zajednice. Ovaj kompleks je baštinio odreene specifinosti i zato bi ga mogli terminološki odrediti kao «zapadnu ilirsku komponentu», u prvom redu kako bi se oznaila njegova distinkcija u odnosu na drugi veliki ilirski kompleks Glasinac-Mati, koji bismo u tom sluaju mogli terminološki odrediti kao «istonu ilirsku varijantu (komponentu)», i na Panone koji bi predstavljali «sjevernoilirsku varijantu (komponentu)». 16 Mesihović, Dezitijati, 2007 ujedinjena u dezitijatsku narodnosnu i politiku jedinicu. Iako ne bi trebalo ni iskljuiti mogu%nost potpune identifikacije Dezitijata sa kulturnim razvitkom ne samo Gornje Bosne, nego i kompletne središnje Bosne (ukljuuju%i i -vjerojatno- lašvansko porjeje i – manje vjerojatno-Skopljansku udolinu). Po /ovi%evoj pretpostavci «…pretean dio plemena koja su bila nosioci srednjobosanske grupe eljeznog doba ušao (je op. a.) u tu (dezitijatsku op. a.) zajednicu, dok su se neki drugi, periferni dijelovi mogli konstituisati u druge, manje, Desitijatima susjedne zajednice».7 Po Z. Mari%u⇒ «S Desitiatima bi se mogla dovesti u vezu srednjobosanska kulturna skupina koja se tijekom kasnog bronanog doba i eljeznog doba prostirala u krajevima oko gornjih (djelimino i srednjih) tokova rijeka Vrbasa i Bosne, te u porjeju Lašve, mada bi nositelji te kulturne skupine, uz Desitiate, mogla biti i neka druga susjedna plemena».8 Problem Parthena U pitanje topografije epihorskih predrimskih naroda na teritoriju zapadnog i središnjeg Balkana posebno mjesto zauzima problem Parthena, odnosno podruja njihovog rasprostiranja. Posebno on dolazi do izraaja kada se ima u vidu da na širem zapadno i središnje balkanskom prostoru nailazimo na dvije zajednice koje nose isto «parthensko» ime. U «NH» Plinija Starijeg se tako sre%u dvije zajednice Parthena, jedna u naronitanskom konventu provincije Dalmacije (III, 143) i druga juno od Lissusa na teritoriji provincije Makedonije (III, 145).9 Juni10 Partheni su u povijesti za razliku od svojih sjevernih imenjaka ostali prisutniji, najviše zahvaljuju%i ulozi koju su igrali u svezi svih dogaanja koja su pratila Ilirsku dravu dinastije Agronida u drugoj polovini III st. p. n. e., i u prvoj polovini II st. p. n. e., ali njihova povijesna uloga nikada nije u bitnijoj mjeri imala utjecaja na središnje- i istono bosansko podruje u mlaem eljeznom dobu i neposredno pred rimsku konanu pacifikaciju navedenih prostora. Suprotno od junih, sjeverni Partheni su sude%i po pisanim vrelima i epigrafskim spomenicima11 ali i eventualnim lingvistikim reliktima koji su ostali sauvani u toponimiji i hidronimiji jugoistone Bosne imali znatnije 7 /ovi%, 1987, 528 8 Mari%, 2000, 120 9 O eventualnim vezama sjevernih i junih Parthena, njihovom podrijetlu i daljem prapovijesnom i protohistorijskom razvitku i posebno odnosu prema v. Mesihovi%, Autarijati, 2007 10 Radi boljeg snalaenja u radu se koristi distinkcija juni i sjeverni Partheni (koja u izvornoj grai nije osvjedoena) samo kao terminus tehnicus . 11 CIL III, 8353 iz Makata i CIL III, 14613 iz Bioske (okolina Uica) 17 Mesihović, Dezitijati, 2007 veze sa bosanskim prostorom.12 Na osnovu konteksta teksta Plinija Starijeg moglo bi se pretpostaviti da sjeverni Partheni naseljavaju krajnji istok ne samo provincije Dalmacije, nego i naronitanskog konventa. Potvrdu smještaja sjevernih Parthena na istonu granicu prua i Apijanova Ilirika13 jer se Partheni ( kod Apijana u formi Περθεηνᾶται) navode kao narod pokoren od strane Oktavijana u istom dijelu sa Ozuaei-ma ( kod Apijana u formi `Οξυαῖοι) koje sluajno ili ne i Plinije Starije spominje neposredno pred sjevernim Parthenima kada nabraja epihorske narode za koje ne navodi broj dekurija.14 Ako se ovim podacima dodaju i ve% navedeni epigrafski spomenici onda bismo mogli da za kraj I. st. p. n. e. i I. st. n. e. (posebno njegovu prvu polovinu) sjeverne Parthene okvirno lociramo u najistoniji dio provincije Dalmacije i to onaj koji je iz pravca gornjeg i srednjeg Podrinja i Polimlja gravitirao prema zapadnoj Moravi. Po tome bi sjeverni Partheni naseljavali dijelove prostora koje je nekada zahva%ala autarijatska matina teritorija. Pošto i za sjeverne i za june Parthene pouzdano znamo da su po svojoj etnikoj pripadnosti bili Iliri, mogli bismo pretpostaviti da su u formiranju sjevernih Parthena na koje nailazimo u periodu sredina I st. p. n. e.-sredina I st. n. e. presudno uestvovale u toku mlaeg eljeznog doba (preciznije od 310. god. p. n. e., kada je srušen autarijatski politiki entitet, a jedan, i to brojano znaajan, dio Autarijata raspršen), i postautarijatske zajednice. Odnosno one autarijatske skupine nosilaca glasinake kulture starijeg eljeznog doba (moda u obliku odreenih plemena ili «plemena», bratstava ili bratstva, roda ili rodova ili samostalnih izoliranih skupina) koje su ostale na svojoj teritoriji nakon sloma iz 310 god. p. n. e. Tako bi sjeverni Partheni predstavljali jedan od mlae-eljeznodobnih surogata nekadašnje autarijatske narodnosne zajednice. Na osnovi Apijana,15 sjeverni Partheni bi bili upokoreni od strane Rimljana za vrijeme Oktavijana (najvjerojatnije za kampanje 35-33 god. p. n. e.), a konano pacificirani (iako za takvu tvrdnju nedostaju pisani podaci) tek sa svršetkom ustanka 6-9. god. n. e. Nakon svršetka ustanka sjeverni Partheni su se prvo bespovratno našli uklopljeni u rimsku provincijalnu politiku strukturu zasnovanu na ustroju peregrinskih civitates, zatim postupno ( i sa svojim tradicionalnim nasljeem) apsorbirani u širu ekumenu antike kulture i na kraju asimilirani u sloeni organizam Rimskog naroda, uostalom kao i ostali njima susjedni autohtoni narodi. 12 O tome v. Mesihovi%, Autarijati, 2007, 114 13 App. Ill. 16 14 Plin. NH III, 143 15 App. Ill. 16 18 Mesihović, Dezitijati, 2007 Po svemu sude%i istona granica provincije Dalmacije je slijedila i neke zateene crte «etnikog» razgranienja koje su postojale na središnje-balkanskom prostoru meu ilirskim i trakim narodima i keltskim Skordiscima i Mezima. Pošto je rimska politika praksa uspostave uprave i administrativno-teritorijalnog ureenja u provincijama višemanje slijedila odreene šablone i zateene, bar u osnovnim crtama, konture predrimskog ustroja normalno bi bilo oekivati da su isti princip primijenili i na razgranienje provincija na etniki šarolikom središnjem Balkanu na kojem su ivjeli sjeverni Partheni.16 U tom sluaju bi u provinciju Dalmaciju ušle one peregrinske civitates koje su pokazivale (ili imale) odreene veze sa zapadnobalkanskim prostorom, tj. najvjerojatnije u najve%em broju sluajeva civitates koje su po svojim osobnostima gravitirale dinarskom pojasu, odnosno istonoj i zapadnoj ilirskim komponentama. Problem Pirusta Vrlo delikatno pitanje u topografiji autohtonih naroda i politikih zajednica u predrimsko i ranocarsko razdoblju predstavlja pitanje Pirusta, jedne prepoznatljive narodnosno-politike zajednice koja je postojala za vrijeme ustanka 6-9. god. n. e., i kojoj je uz Dezitijate bio poimenino priznat status najogorenijeg protivnika protu-ustanikim snagama koje su od ljeta 9. god. n. e., nastupale u posljednjoj fazi rata. U djelima antikih pisaca Pirusti se spominju kod Cezara (…Pirustae…), Livija (…Dassaretiorum Pirustas…), Strabona (...ΠειρουÇσται...), Veleja Paterkula (…Perustae et Desidiates Delmatae…) i Klaudija Ptolemeja (…Piroustai…)17 Kao što se moe primijetiti ime Pirusta se u ovim vrelima pojavljuje u dva oblika, odnosno sa samoglasnicima i (znatno eš%e) ili e u prvom slogu. Veliko pitanje je njihovo eventualno navoenje kod Apijana, Plinija Starijeg i Pomponija Mele, jer ako su i navedeni u njihovim djelima njihova imena su prezentirana u prilino korumpiranom obliku i to kod Apijana (u transkripciji na latinicu) kao Pyrissaioi, kod Plinija Starijeg kao Pyraei,18 i kod Pomponija Mele kao Piraei.19 16 v. Mesihovi%, Autarijati, 2007, 175 – 176 i fus. 501 17 Caes. de bell. gall. V, 1; Liv. XLV, 26, 13; Strab. Geo. VII, 5, 3; Vell. II, CXV, 4; Ptol. Geo. II, 16 18 App. Ill. 16; Plin. NH III, 144 I Bojanovski (1988, 32) sa prilinom rezervom iznosi ovu mogu%nost. 19 Pomp. Mela, II, 49-50 Upadljivo je da oblik koji iznosi Pomponije Mela prilino slian onome kod Plinija Starijeg, što bi navodilo na misao o mogu%em korištenju iste ili sline izvorne grae i kod Plinija Starijeg i od Pomponija Mele za opis ilirskih zemalja (kod Pomp. Mela, II, 48-50), posebno jer su i drugi oblici narodnosnih imena i gradova koje spominju oba ova pisci isti (npr. Partheni, Taulanti), kao i spominjanje Ilira proprie dictu, koji se nalaze samo 19 Mesihović, Dezitijati, 2007 S druge strane, ako ova navedena imena ne bi odraavala Piruste, postavlja se jasno pitanje zašto i Apijan, a posebno Plinije Stariji na prostorima krajnjeg jugoistoka Provincije spominje (bez obzira na vrijeme koje koristi) itav niz naroda, od kojih su neki vrlo mali, ali ne i Piruste.20 Pirusti su upravo sude%i po drugim vrelima, kao jak inilac postojali i par desetlje%a i pred Oktavijanovu kampanju opisanu u Apijanovoj Ilirike, ali i stolje%e nakon rata 6-9. god. n. e., i bar pola stolje%a nakon nastanka popisa ilirskih provincija, ije je rezultate kao izvornu grau koristio Plinije Stariji.21 Uz sve izneseno Apijanovi Pyrissaioi, Melini Piraei i Plinijevi Pyraei se u kontekstu teksta pojavljuju upravo na onim mjestima gdje se navode ili opisuju narodi i zemlje koje se mogu locirati na istok Ilirika (kod Apijana i Pomponija Mele) ili koje se situiraju na njegovom jugoistoku (kod Plinija Starijeg), a to su upravo prostori gdje se trae i lociraju Pirusti. Sude%i po podatku u Cezarovim «Galskim ratovima», po kojem su Pirusti napadali krajnje granine oblasti provincije Ilirik nad kojom je Cezar imao mandat, moe se pretpostaviti da Pirusti nisu bili suviše udaljeni od obale i njenog neposrednog zalea u istonoj Hercegovini i dijelovima Crne Gore i Albanije, na kojima se prostirala rimska vlast i Cezarov mandat.22 Da li je to znailo da Pirusti nisu bili naseljeni u današnjem zapadnom Sandaku (Pljevlja i okolina), kako to sugerira natuknica u Arheološkom leksikonu BiH,23 ili u popisima ova dva pisca. Pošto je opis ilirskih zemalja koji nudi Pomponije Mela, mnogo sadrajno siromašniji u odnosu na Plinija Starijeg, mogu%e su dvije opcije, a to su da su njih dvojica koristila istu ili slinu izvornu grau (što je vjerojatnije) ili da je Pomponije Mela koristio Plinija Starijeg. 20 Plin. NH III, 144 21 Bojanovski, 1988, 92; 205; 211, fus. 50 Njihovo postojanje je evidentirano i u svezi sa preseljavanjem rudara u Dakiju. U zapadnu Transilvaniju i njena nalazišta zlata otišle su raditi itave zajednice Ilira, pa je tako zabiljeeno nekoliko zajednica, ukljuuju%i i vicus Pirustarum u okolici Alburnus Maior (Pašali%, 1975, 412; Zaninovi%, 1995, 113; Wilkes, 2001, 237). 22 Caes. de bell. gall. V, 1; Cezar je za vrijeme svoga prokonzulata u ilirskim oblastima boravio dva puta (Caes. de bell. gall. III, 7; V, 1), a drugi put on je boravio u Iliriji 54 god. p. n. e, poradi reguliranja prilika nastalih upadima Pirusta (po svjedoenju, ili bolje re%i opravdavanju, samih Pirusta ti upadi su izvedeni bez zvaninog odobrenja) u zone rimske uprave vladavine i protektorata u ilirskim podruijima. Granice tog Cezarovog mandata nisu ulazile duboko u ilirsku kontinentalnu unutrašnjost i Pirusti su vjerojatno ugroavali podruje koje se nalazilo u priobalju i njegovom neposrednom zaleu u istonoj Hercegovini, Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji. 23 Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 137; Po Alföldyu (1965 A, 56-59) Pirusti se situiraju sjeverno od albanskih planina, u brdovitom podruju sjeverne Crne Gore. Inae o pitanju Pirusta saet osvrt (sa predstavljanjem zakljuaka po pitanju njihove lokalizacije u znanstvenoj literaturi) daju I. Bojanovski (1988, 20 Mesihović, Dezitijati, 2007 su oni slino Skordiscima prodirali do rimskih posjeda na granici. Da su Pirusti bili naseljeni blie obali govorilo bi i ime grada Perasta. Pirusti su drali u svome posjedu i rudnike srebra kod Lissusa (današnji Lješ).24 Znai njihovi rudari bi odatle išli u Dakiju, a ne iz okoline Pljevalja. Sve ovo ukazuje da su Pirusti naseljavali dio današnje crnogorske i sjeverno-albanske obale, juno i istono od Dokleata. Po Veleju i Pirusti su, uz Dezitijate poimenino navedeni kao jedan od naroda koji su u ustanku 6-9 god. n. e., dovedeni do istrebljenja, ali njegovo izlaganje ne daje direktno nikakvu specifikaciju gdje su to Pirusti ivjeli. Sude%i po Velejevom opisu zemlje Pirusta, oni su ivjeli u od prirode u prilino teško pristupanim planinskim i dolinskim podrujima,25 a to ne mora biti samo podruje sjeverne Crne Gore i Sandaka, nego i oblasti sjeverne Albanije (podruje Prokletija), a koje s jedne strane nije tako daleko od primorja, Skadarskog jezera, i Lisosa, a s druge ni previše daleko od središnjeg ustanikog podruja. Velejevu atributizaciju Pirusta kao delmatskog (naroda) bi trebalo shvatiti u smislu njihove pripadnosti Dalmaciji a ne Delmatima, odnosno njihovoj ukljuenosti u dinarski tj. dalmatinski segment ustanka. Ako bi se Plinijevi Pyraei mogli identificirati kao Pirusti, to bi bio dodatni podsticaj da Piruste lociramo u zalee Lissusa, a ne u oblasti sjeverne Crne Gore i Gornjeg Podrinja i dijelova Polimlja. U Plinijevom opisu Pyraei se spominju uz itav 91) koji isto stoji na stajalištu o njihovoj situiranosti u «rudarsku oblast oko Pljevalja» (v. još i Bojanovski, 1988, 176; 204-205 i d.), te M.Zaninovi% (1995, 113-114) koji daje jedan saet prikaz o Pirustima i Škegro (1998, 94-95) koji isto lokaliziraju Piruste oko Pljevalja i odgovaraju%eg dijela Sandaka i Crne Gore, pa i prema jugu. Meutim, po Škegri (1999, 34) «ove prostore (misli se na podruje sjeverne Albanije op. a.) najvjerojatnije u antici nastanjivali ilirski Pirusti, koji su kao osobito vješti rudari poetkom 2.st. dijelom preseljavani u novootvorene rudnike zlata u Daciji. » Zanimljivo je da u istom djelu (1999, 66-67) A.Škegro ponavlja ipak i tezu o Pirustima u Sandaku, samo npr.,⇒Meu njima su i rudnici na podruju /adinja kod Prijepolja, koje su najprije eksploatirali Pirusti. Inae analiza i tumaenje izvornih podataka u kojima se spominju Pirusti moe se rei da je u nekim pojedinostima diskutabilno. Najbolji primjer prua sljede%a injenica⇒ Alföldy (1965 A, 57) smatra da su se, nakon završetka ustanka, od Pirusta razvile tri nove peregrinske civitates i to Scirtari, Kerauni i Sikuloti. Jasno je da kao osnova za ovakav Alföldyev zakljuak posluilo Plinijevo nabrajanje domorodakih naroda u naronitanskom konventu (III, 143), jer navodno u tome popisu nema Pirusta. Meutim, izgleda da je Alföldy ipak predvidio Plinijeve Pyraei, kao i postojanje Pirusta kao jedinstvene zajednice, i kao takve poznate i priznate i od strane Rimljana, a koje su svjesni i sami njeni pripadnici u vremenu koloniziranja Dakije u II st. n. e. Nesumnjivo je i poetkom II st. n. e., postojala «nacija Pirusta», shva%ena u tadašnjem smislu kao i mezejska i breuka koje se spominju na natpisima, o emu %e biti kasnije detaljnijeg govora. 24 Patsch, 1996, 97, fus. 2; Novak, 2005, 75 25 Vell. II, CXV, 4 21 Mesihović, Dezitijati, 2007 niz malih naroda, proprieque dicti Illyri i Taulante, što ih smješta u taj pojas koji višemanje gravitira Lissusu i uop%e sjevernoj Albaniji. U Plinijevom etnografskom opisu makedonske «Ilirije», odnosno podruja od Lissusa, spominju se i Dasareti i to ne kako se iz smisla teksta moe zakljuiti previše udaljeno od Lissusa, junih Parthena i Dirahija,26 pa bi i Livijeva konstatacija o Dasaretskim Pirustima, na neki nain isto odgovarala ovom podatku. Livije spominje Piruste kao dasaretski narod, koji nakon poraza Gencija na saboru u Skodri postaju slobodni.27 Ako je itanje Pirusta u konkretnom Livijevom podatku tono, što Cabanes relativizira,28 onda bi se moglo smatrati da su Pirusti bili sastavni dio «Ilirske drave», do njene podjele, i kasnije bi postali samostalni. Bez obzira na itanje Pirusta kod Livija, ipak se na osnovi svih navedenih podataka moe izvu%i zakljuak da su Pirusti ipak bili situirani nešto junije i više okrenuti prema primorju, što bi ih neminovno moralo dovesti u neku vezu sa «Ilirskom dravom», koja se u toku jednog stolje%a (sredina III.-prva polovina II. st. p. n. e.) pruala tim pravcima ilirskog svijeta i iji su sastavni dio inili i Pirusti. A nije nemogu%e pretpostaviti i da su oni poticali iz neke ve%e narodnosne zajednice. I podatak Klaudija Ptolemeja u kojem se spominju Pirusti, svojim smislom jasno ukazuje da se oni nalaze relativno blizu obale izmeu Dokleata i Scirtones ( za koje Ptolemej navodi da su blizu provincije Makedonije, vjerojatno je rije o Plinijevim Scirtarima), znai upravo na prostoru 26 Plin. NH III, 145 Lokaliziranje Dasareta kod Cabanesa (2002, Sl.1 i 2) prilino juno prema Epiru smatramo pretjeranim, jer su se oni sude%i ne samo po Pliniju Starijem morali pruati nešto sjevernije, pogotovu jer je Lihnid (na Ohridskom jezeru) po Ptolemeju pripadao Dasaretima. 27 Liv. XLV, 26, 13 28 Cabanes, 2002, 35 Razliito mišljenje o itanju konkretnog Livijevog podatka pozivaju%i se na zakljuke D. i M. Garašanin ima i Bojanovski (1988, 90). Po njihovom mišljenju …Dassaretiorum… u Livijevom tekstu se odnosi na Taulante a ne na Piruste, ije itanje u Livijevom tekstu je samim tim pravilno, ali ne i pravilno protumaeno u odnosu na Dasarete. Ako bi se prihvatilo spomenuto mišljenje, pojavile bi se odreene nedoumice jer zašto bi se Taulanti kod Livija za 167 god. p. n. e., i ranije doba pojavljivali kao dasaretski, što bi impliciralo da su tek od sabora u Skodri postali nezavisno, kada su ve% ne samo dovoljno afirmirani kao posebni narod nego i stolje%ima ranije bili snaan narodnosni i politiki inilac na junoilirskom podruju kao npr. za vrijeme kralja Glaukije (zadnjeg desetlje%a IV st. p. n. e.) kada su bili aktivni sudionici svih zbivanja u grkomakedonsko-epirskim zbivanjima. Za razliku od Taulanata, Pirusti se pojavljuju tek u razdoblju upravo nakon sabora u Skodri, ustvari njihovo i najstarije kronološko pojavljivanje pisanoj grai pod svojim imenom se nalazi u Livijevom podatku koji govori o saboru u Skodri i odlukama koje su Rimljani prezentirali na spomenutom skupu. 22 Mesihović, Dezitijati, 2007 na potezu Prokletije-šire zalee Lissusa.29 Samim tim bi se moglo i na osnovi Ptolemeja zakljuiti da je situiranost Pirusta bila više okrenuta junije prema makedonskoj provincijskoj granici.30 Ako su u II. i I. st. p. n. e., i I. i prijelazu na II. st. n. e., tj. vremenima u kojima se spominju u vrelima, Pirusti prebivali u dijelovima Podrinja i zapadnog Sandaka, onda su oni predstavljali neki surogat-nastavak autarijatske narodnosne zajednice, što je teško pretpostaviti kada se ima u vidu da na te prostore smisao teksta Plinija Starijeg smješta neke druge, male narode.31U sluaju da su prebivali na junijem pravcem na potezu izmeu Prokletija i Lissusa, što je vjerojatnije, Pirusti su u vremenu odravanja svoje domorodake kulture izvorno pripadali junoj varijanti glasinake kulture eljeznog doba, tj. bili bi vrlo srodni i drugim ilirskim narodima u okruenju (Ardijejci, Plereji, Labeati, Taulanti itd.), pa bi na osnovi materijalne kulture pronaene na jugoistoku prostora koji je zahva%ala provincija Dalmacija vrlo teško bilo izdvojiti neku posebnu narodnosnu zajednicu, koja bi se mogla identificirati sa Pirustima. Iz svega iznesenog je jasna još jedna injenica da Pirusti, tako usko i neraskidivo uvueni i upleteni u splet povijesnog razvitka junoilirskog podruja jednostavno ne mogu biti smatrani narodom koji pripada nekoj panonskoj etnikoj zajednici niti ak i panonskoj komponenti ilirskog kompleksa. Strabonov podatak o Pirustima kao panonskom narodu potrebno je promatrati kao jednu od posljedica fenomena rata 6-9 god. n. e., i njegovog odraavanja u tadašnjoj javnosti mediteranskog svijeta kojoj je pripadao i Strabon o emu %e biti više govora u poglavlju o etnikoj pripadnosti Dezitijata, odnosno analizi Strabonovog determiniranja Dezitijata kao panonskog naroda. 29 Ptol. Geo. II, 16 30 Ptol. Geo. II, 16 31 Plin. NH III, 143 23 Mesihović, Dezitijati, 2007 P o v i j e s t i s t r a i v a nj a «Predanje nam ostavlja samo ruševine. U koliko ih izbli e ispitujemo i proveravamo, u toliko nam je jasnije da jesu ruševine, a iz ruševina se ne mo e sagraditi celina. Predanje je umrlo; naš zadatak je da o ivimo ivot koji je prestao. Znamo da aveti ne mogu da govore dok se ne napiju naše krvi, a duhovi koje dozivamo tra e krv naših srca. Rado im je dajemo, i ako onda odgovore na naše pitanje, nešto je od nas prešlo u njih.» John Buchan, Imperator Avgust, 1969, 6-7 Sadašnje znanje o fenomenu dezitijatskog postojanja nije sustavno sistematizirano. Rijeje prije svega o parcijalnom promatranju i izu-avanju arheoloških pojava i povijesnih procesa ili samo pojedinih perioda kroz koje se pro imalo i dezitijatsko postojanje. Puna sinteti-ka istra ivanja, posebno ona koja bi bila izvo.ena i prezentirana sublimiranjem više segmenata izvorne gra.e u vezi Dezitijata u doba i protohistorijskog i anti-kog razvitka Gornje Bosne i lašvanskog porje-ja nisu postojala. I istra ivanja onog posebnog i klju-nog dijela dezitijatskog petstoljetnog postojanja koje je sadr ano u periodu vladavine Augusta Oktavijana makar samo na osnovi povijesne izvorne gra.e su još slabija, jer ne postoji ni jedna sinteza, makar i kra2eg opsega koja bi dala neku cjelovitu sliku o Dezitijatima u ovom periodu. Prvu, najstariju poznatu sintezu o Dezitijatima, ali isto vrlo sa etu, daje natuknica C. Patscha o Dezitijatima u PaulysWissowa Real-Encyclopädie, a u istoj ediciji nalazi se i natuknica o Batonu Dezitijatskom («Bato der Dalmatier»).1 Studije Esada Pašali2a o ilirskom ustanku 6-9. god. n. e. («Questiones de bello dalmatico pannonique») i Veljka Paškvalina («Ilirsko-panonsko pleme Desitijata srednje Bosne u rimsko doba i rekognosciranje njihova podru-ja»)2 iako do danas predstavljaju jedine 1 Patsch, 1901; PWRE, 1899, 142-143. Natuknicu o Batonima daje i William Smith (1867, 474-475). Natuknica Williama Smitha se uglavnom doslovno bazira na prijevodu teksta Kasija Diona, a kao korištena vrela su navedeni i Velej Paterkul, Svetonije i Ovidije. Me.utim, sama rekonstrukcija je prilikom opisa druge polovice 8 god. n. e. konfuzna i neodgovaraju2a, jer je W. Smith nesumnjivo pomiješao Dionove podatke. Zanimljivo je ipak da ovaj britanski leksikograf daje pravilnu ocjenu zna-enja Ilirskog ustanka za rimski tadašnji svijet i Augustovu vladavinu (1867, 474)⇒»…one of the most formidable insurrections in the reign of Augustus.». 2 Nešto ranije, Veljko Paškvalin je objavio još jedan rad posve2en Dezitijatima (1996, 93-116), koji je 4 godine kasnije objavljen i u prijevodu na engleski jezik i u izdanju Zemaljskog muzeja na engleskom jeziku (WMBH, 2000 A, 63-81). Osnovni nedostatak Paškvalinove studije o Dezitijatima iz 2000 god., predstavlja to što se ona zadr ava samo na obradi Dezitijata u rimsko, anti-ko doba a i to samo na op2im i okvirnim objašnjenima, bez ulaska u suštinsku i detaljniju analizu. Tako je ostao potpuno neobra.en segment protohistorijskih Dezitijata i njihovog razvitka u predrimsko vrijeme nezavisnosti, -ime je znanstvena javnost ostala uskra2ena cjelovite slike. U 24 Mesihović, Dezitijati, 2007 sinteti-ke radove, nastale prevashodno na osnovi povijesne i epigrafske gra.e koje su posvetile najviše pa nje Dezitijatima, njihovo postojanje predo-avaju samo u segmentiranom obliku, kako i sama imena spomenutih studija sugeriraju. Novije osvrtanje na Dezitijate u nešto izrazitijoj mjeri, iako promatrano iz perspektive jedne monografije o Ilid i, dali su i Z.Mari2, sa aspekta predrimskog razdoblja, te H.M. Jeman, sa aspekta rimske vladavine, romanizacije i urbanizacije sarajevskog polja te postojanja Aquae S… Posljednji nešto sadr ajniji osvrt na Dezitijate dao je ponovo V.Paškvalin ( posebno u odjeljku posve2enom Sarajevu u rimsko doba, 2003, 202-229), koji je uostalom u svojoj knjizi «Krš2anstvo kasne antike u zale.u Salone i Narone», od svih domoroda-kih naroda najviše prostora i pa nje posvetio upravo Dezitijatima, te u posebnom radu o kultnoj umjetnosti Dezitijata u rimsko doba.3 Historiografija se na Dezitijate uglavnom osvrtala i kroz promatranja povijesnih doga.aja i procesa u kojima su u-estvovali Dezitijati, u prvom redu kroz ustanak 6-9. god. n. e. Nešto više pa nje ratu 6-9. god. n. e. posve2uju i sva tri izdanja knjige Aleksandra Stip-evi2a «Iliri» (1974, 1989, 1991), dok se druge dvije op2e sinteze o Ilirima znatno slabije odnose na ovaj rat. Ona od Cabanesa, koja se istina odnosi samo na razdoblje od Bardileja do Gencija i na ju noilirske oblasti ga uop2e i ne spominje, dok ga Wilkes u svojim «Ilirima» prikazuje samo na pola stranice (2001, 220), a i samim Dezitijatima on posve2uje zanemarljiv, gotovo fragmentaran prostor. Za razliku od «Ilira» opse na monografija Wilkesa o provinciji Dalmaciji ipak izvjestan prostor sa nešto detaljnijim prikazom posve2uje ratu 6-9 god. n. e., (1969, 69-77; 92-93). Izvjesna pa nja je posve2ena Dezitijatima i municipijima središnje i Gornje Bosne i u djelima Ive Bojanovskog «Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji…» (1978, 1981 A), «Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji» i «Bosna i Hercegovina u anti-ko doba». U ovom posljednjem djelu ustanku 6-9 god. n. e., posve2en je u odnosu na -itavo djelo nesrazmjerno mali dio (1988, 50-54; 355), a civitates u središnjoj i Gornjoj Bosni jedno opse nije poglavlje (1988, 143-175). I u monografiji o Visokom, Bojanovski (1984) se nešto šire osvrnuo na ustanak 6-9. god. n. e. Posebno je potrebno ista2i vrlo vrijedan rad I.Bojanovskog o rimskoj cesti dolinom Bosne i njezinoj tipografiji iz 1973, koja pru a vrlo vrijedna zapa anja ne samo pru anja rimskih komunikacija u Gornjoj Bosni, nego i o anti-koj topografiji i anti-kim nalazištima sa toga prostora. Paškvalinovoj studiji, iako nesumnjivo predstavlja jedno vrijedno djelo, nema ni podataka o ustanku 6-9 god. n. e., gospodarskom, duhovnom, društvenom i politi-kom ivotu i razvitku, niti su riješena pitanja dezitijatske etni-ke pripadnosti i njihovog podrijetla, niti predstavljena i izvršena sustavna analiza izvorne gra.e. 3 Paškvalin, 2005, 25 Mesihović, Dezitijati, 2007 Veliki ilirski ustanak od 6. do 9. god. n. e., iako me.u najistaknutijim, nije imao sudbinu drugih sli-nih doga.aja iz rimske povijesti da se sustavno obradi i prezentira u svojoj cjelini. Ni znanstvena ni pu-ka javnosti nisu se u dovoljnoj mjeri obratile pa nju niti bile informirane o ovom velikom pokretu udru enih ilirskih naroda koji je proizveo prelomne posljedice po povijesni razvitak -itavog tadašnjeg rimskog svijeta. Ve2u pa nju povijesnom fenomenu ustanku 6-9. god. n. e. pru aju djela Buchana (1969, 310 - 314) i Köstermanna (1953, 345 i d.), i to u prili-no dobroj ali ipak sa etoj rekonstrukciji, Izvjesnu pa nju ovom ustanku posve2uju i Maškin (1949; 1951) i Syme (1952, 369 - 373). Od ranijih istra iva-a koji su pa nju posvetili ratu 6-9. god. n. e., potrebno je navesti A.Abrahama (što je i prvi poseban znanstveni rad o ovom ratu zasnovan na detaljnijem ispitivanju izvornih vijesti), Hirschfeld a, Bauera, Gardthausena, Vuli2a, Raua, Swobode, i dr. 4 I Momzen i njegova «Römische Geschichte», Duruy i njegovo isto tako epohalno djelo «Histoire des Romains depuis les temps les plus reculés jusqu’a l’invasion des Barbares» (koje je Petar Tomi2 djelomi-no ekscerptirao i na naš jezik) su se osvrtali na ustanak. Vrijedne radove o ratu 6-9 god. n. e., pru ili su i S. Anamali (1987--- s tim da je potrebno ukazati na moment modernizatorskog pristupa ovom povijesnom problemu s jasno vidljivim prizvukom «modernog albanskog patriotizma») i M. Sui2 (1991-1992). Me.utim, u kontekstu ovog razmatranja, zanimljivo je napomenuti da Oksfordska istorija rimskog svijeta (prijevod objavljen u Beogradu 1999) uop2e ne spominje rat 6-9. god. n. e. Ipak i pored ovih brojnih djela, još uvijek ne postoji niti jedna op2a sinteza koja bi obuhvatila ustanak od 6. do 9. god. n. e. u njegovoj cjelini i punoj analizi, gledano iz perspektive Dezitijata i njihove uloge u tome povijesnom procesu. Jedan kra2i prikaz ustanka nalazi se i kod Miroslave Mirkovi2 (2003, 38–39). U arheološkom pogledu, sagledavanje dezitijatskog postojanja u predrimsko doba je vršeno kroz izu-avanje manifestacija srednjobosanske kulturne grupe eljeznog doba. Spomenuta kulturna grupa spada u red onih kulturnih eljeznodobnih fenomena sa današnjeg bosansko-hercegova-kog podru-ja, iako se nalazi u samom njegovom središtu, koji su slabije sustavno i intenzivno istra ivani, posebno npr., u odnosu na isto-nog «glasina-ko»autarijatskog susjeda. Arheološki rad na eljeznodobnom naslje.u Gornje Bosne, lašvanskog porje2ja, Skopljanske udoline i Gornje Rame (koja ustvari zemljopisno pripada sjevernoj Hercegovini) se uglavnom zadovoljavao rekognisticiranjem, sa nešto sonda nih ispitivanja i vrlo malo sustavnih istra ivanja, pogotovu gradinskih naselja. Tako su vršena istra ivanja na 4 Abraham, 1875; Hirschfeld , 1890; Bauer, 1894; Gardthausen, 1904; Vuli2, 1911; 1926; Rau, 1925; Swoboda, 1932; o njima više; Pašali2, 1975, 382-383; 388-389; 393-394; 396 26 Mesihović, Dezitijati, 2007 naseobinskom kompleksu Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar u Sarajevu,5 te gradinskih naselja Pod kod Bugojna, Alihod e kod Travnika, Kopilo kod Zenice,6 Grad u Svrakama kod Semizovca (u daljem tekstu samo Semizovac)7, U sferi istra ivanja nekropola i grobova obra.ivani su lokaliteti Puti-evo i Nevi2-polje kod Travnika,8 Grbavica kod Viteza,9 Podastinje kod Kiseljaka,10 Gra-anica u Malom Oajnu kod Visokog11 i Vratnica kod Visokog koju je 1966 god. istra ila (i to prete an dio objekta) Lj. Tomi-i2.12 Posebnu va nost za izu-avanje dezitijatskog fenomena sa stajališta materijalne gra.e ima nekropola Kamenja-a kod Breze, ali rezultati njenog istra ivanja, koje je vodio V. Paškvalin, nisu publicirani, izuzev nekih manjih dijelova i nalaza, bez sustavnog i analiti-kog pregleda. Istra ivanja (rije- je o zaštitnim arheološkim iskopavanjima) na Kamenja-i su obavljena u dva navrata, 1975 god., i u periodu 1978-1980. 13 Istra ivanju, ili bar obra2anju izvjesne pa nje, prapovijesnog i protohistorijskog eljeznodobnog razvitka, pored spomenutih Tomi-i2 i Paškvalina, posvetili su se i O.Truhelka, F. Fiala, V. Radimsky (koji je izvršio i manja probna iskopavanja na gradini Rogoš), V. Jur-i2, J. Petrovi2, J. Korošec, S. Sielski, M. Mandi2, P. An.eli2 i posebno B. Oovi2. O tim istra ivanjima B. Oovi2 je pored njegovih neprevazi.enih i nezaobilaznih radova o Podu kod Bugojna, ostavio i dvije, kra2e, sublimirane sinteze i to prvo u separatu «Zemlja Desitijata» koji se nalazi u njegovom kapitalnom djelu «Od Butmira do Ilira» (Sarajevo, 1976, 187-237) koje dobar dio teksta posve2uje i eljeznom dobu današnje BiH, a zatim i u separatu «Srednjobosanska grupa» u 5 Vrlo vrijedna istra ivanja F.Fiale vezana za naseobinski kompleks Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar izvo.ena su u periodu 1888-1896 god. 6 Alihod e i Kopila su va ne samo za po-etnu fazu eljeznog doba; Trajkovi2 O, 1971; Oovi2, 1980, 74; Isto, 1987, 482-483. Gradinu Kopilo su sonda no iskopavali D. i O. Trajkovi2 1971 god., a 1978 sistematski B.Oovi2 i D. Šljivar. 7 Mandi2, 1933; Korošec, 1943, 56-60; Peri2, 2002, 188 8 Fiala, 1897, 661; Petrovi2, 1926, 19; 21; Korošec, 1950; Oovi2, 1987, 483-484; Peri2, 2002, 188 9 Sielski, 1931, 9; Peri2, 2002, 188 10 Mandi2, 1925, 62; An.eli2, 1963, 156, sl. 1 11 Oovi2, 1984 A, 31-37; Peri2, 2002, 187 12 Oovi2, 1984 A, 37-48; Isto, 1987, 485; 504-505; 511-512; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 28 (natuknica B.Oovi2a i I. Oremošnik); Peri2, 2002, 189-191 Rije- je bila o zaštitnom iskopavanju. 13 Oremošnik-Sergejevski, 1930, 8-9; Sergejevski, 1943, 14-19; Paškvalin, 1975, 57-62+Tbl. XXX-XXXIII; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 21 (natuknica V. Paškvalina); Paškvalin, 2000, 192; Peri2, 2002, 191-193. 27 Mesihović, Dezitijati, 2007 «Praistoriji jugoslavenskih zemalja», tom V- eljezno doba (Sarajevo, 1987, 481-528).14 Srednjobosanskoj kulturnoj grupi eljeznog doba i Dezitijatima posve2ena je izvjesna manja pa nja i u Arheološkom leksikonu BiH (kao do sada temeljnoj sintezi i sublimaciji znanja o arheologiji BiH).15 U svojim sinteti-kim radovima Oovi2 je pru io sa eto i prezentirano u jednoj vrlo uspješnoj formi znanje o razvitku srednjobosanske kulturne grupe iz koje su i potekli i koje su bili nositelji i Dezitijati. Posljednji koji se osvrnuo na prapovijesno razdoblje ovih krajeva je Slaviša Peri2 sa jednim -lankom o fenomenu sahranjivanja u Gornjoj Bosni za bron-anog i eljeznog doba.16 Ote avaju2u okolnost za rezimiranje rezultata istra ivanja vezanih za srednjobosansku kulturnu grupu predstavlja -injenica da ubjedljivo velika ve2ina tih nalaza pripada i odnosi se na eljeznodobno razdoblje razvitka do kraja IV. st. p. n. e., i po-etka narednog III. st. p. n. e. Najmla.a istra ena i objavljena cjelina je jedinstvena velika grobnica iz Vratnice kod Visokog, koja pripada fazi 6. razvitka srednjobosanske kulturne grupe, odnosno periodu druge polovine (mogu2e posljednje -etvrtine) IV. st. p. n. e.,17 i od svih nalaza i nalazišta (sustavno istra enih, analiziranih i objavljenih) je najbli a dezitijatskom povijesnom postojanju. Ovaj izraziti nedostatak nalaza koji pripadaju periodu III do zaklju-no prvim razdobljem rimske vladavine (uklju-uju2i i razdoblje rata 6-9 god. n. e.), nije rezultat neke depopuliranosti ovih oblasti u navedenom vremenu, nego prije svega slabe i površne istra enosti, ali i ne analiziranja i objavljivanja nalaza i rezultata nekih od bitnijih istra ivanja, npr., u slu-aju velike nekropole Kamenja-a kod Breze -iji nalazi pripadaju upravo ovom razdoblju i teritorijalno se odnose samo na brezansko podru-je.18 Sustavna i temeljita analiza nalaza sa spomenute nekropole, i to u 14 Ipak je potrebno ista2i da u svome poglavlju «Zemlja Desitijata», Oovi2 ubjedljivo najve2i dio prostora posve2uje raspravi i zapadnobalkanskom geometrijskom stilu, a ne o Dezitijatima kao takvima i njihovoj materijalnoj kulturi i povijesti, i vrlo se slabo, skoro samo uzgredno, osvr2u2i na period nakon V st. p. n. e. 15 Arheološki leksikon BiH. Tom I, 1988, 163-164; Me.utim rezultati iz ovih skromnih sustavnih istra ivanja još su slabiji i manje relevantniji za našu tematiku ako se ima u vidu da se oni uglavnom odnose na višedeseljetno istra ivanje naselja Pod kod Bugojna (1959-1983) koje se nalazi na podru-ju Skopljanske udoline, što zna-i da su rezultati koji se odnose na Gornju Bosnu (nedvosmisleno dezitijatsko podru-je) i lašvansko podru-je još oskudniji. Rezultati proizašli iz istra ivanja naselja Pod, poslu ili su B. Oovi2u i kao osnovica za izradu stratigrafije i kronologije srednjobosanske kulturne grupe, što dovoljno govori o nesrazmjeri prona.enog materijala u odnosu na pojedine oblasti s posebnim manjkom za Gornju Bosnu, što još više ote ava rekonstruiranje prapovijesnog i protohistorijskog razvitka dezitijatske narodnosne i politi-ke zajednice sa stajališta materijalne izvorne gra.e. 16 Peri2, 2002 17 Oovi2, 1984 A, 48 18 Rije- je o periodu dugom sada skoro 30 godina, kako taj materijal nije objavljen. 28 Mesihović, Dezitijati, 2007 svim njihovim segmentima i vezama, bi bar na djelomi-an na-in osvijetlila eljeznodobni razvitak dezitijatske narodnosne i politi-ke zajednice. A i sticajem okolnosti i najmla.i slojevi Poda koji bi pripadali razdoblju od III. st. p. n. e.-nova era, su uništeni djelovanjem erozije, te samo sporadi-ni nalazi u jamama ili u najmla.em sloju bedema potvr.uju postojanje naselja i u tome dobu.19 Upravo na primjeru najmla.ih slojeva Poda, vidi se još jedna nevolja koja proizlazi iz materijalne baštine srednjobosanske kulturne grupe, jer je dosta nalaza otkriveno pod nedovoljno jasnim okolnostima kao npr., u slu-aju Nevi2-polja kod Travnika i Grbavice kod Viteza, pa im je teško odrediti i dataciju, pa i sam karakter nalazišta.20 Dio nalaza je i izgubljen kao npr. u slu-aju skeletnih grobova sa razli-itim metalnim prilozima koji su otkriveni u Travniku, a u jednom od njih je navodno na.en i jedan šljem gr-ko-ilirskog tipa.21 Vidljiva nesrazmjera u razini istra enosti eljeznodobnog razdoblja izme.u jugoisto-ne Bosne na jednoj strani i Gornje Bosne i ostalih oblasti koje sigurno pripadaju Dezitijatima se mo e objasniti i jednom vrlo prostom -injenicom. Glavna razlika proizlazi iz istra enosti grobova, (u -emu izrazito nesrazmjerno prednja-i autarijatsko-«glasina-ko» podru-je) a ne gradina -ija je razina istra enosti ista i u jugoisto-noj Bosni i u Gornjoj Bosni, zna-i vrlo niska. Ustvari to je rezultat samog oblika grobova i njihove vidljivosti na terenu, o -emu 2e biti više rije-i u poglavlju o nekropolama. Uslijed toga je i razumljivo da su i do sada prona.ene, istra ene i publicirane nekropole i grobovi npr., one u Gra-anici, prona.ene prilikom slu-ajnih drugih vrsta radova, 22 Semizovcu i Vratnici a i Kamenja-a je slu-ajno a ne namjenski otkrivena. Za razliku od starijeg eljeznodobnog razdoblja, razina istra enosti ova dva podru-ja u anti-kom razdoblju je obrnuta, odnosno bolje su poznati i istra eni lokaliteti anti-ke baštine u Gornjoj Bosni i lašvanskom podru-ju (iako i oni u još uvijek nedovoljnom opsegu) nego oni u jugoisto-noj Bosni. Prvi koji su obratili pa nju na anti-ke starine Gornje Bosne bili su A.Evans i M. Hörnes.23 Od istra ivanja gornjobosanskog i lašvanskog prostora u ovom periodu vrijedi spomenuti ona iz okoline Zenice, u dolini Lašve u Malom Mošunju, šireg sarajevskog podru-ja i drugim zonama koje su izvodili O. Truhelka (bazilike u 1. Zenici i 2. Varošluku, Turbe, Travnik), Patsch, I Kujund i2 (koji je 1913 otkrio i dijelove ranokrš2anske crkve u Malom Mošunju), V.Radimsky i skoro amaterski Hoffer A.P. Od ve2ih istra ivanja ovog podru-ja vrijedi ista2i fokusiranje na 19 Oovi2, 1987, 483 20 Oovi2, 1987, 483-484; Peri2, 2002, 187-188 21 Fiala, 1897, T II; Korošec, 1950, 266; Oovi2, 1987, 511 22 O tome v. Peri2, 2002, 187-189 23 Hörnes , 1880, 43-44; Evans, 1883-1885 29 Mesihović, Dezitijati, 2007 lokalitet Aquae S…(sarajevsko naselje Ilid a), pod rukovo.enjem I. Kellnera.24 Fiala je izvjesnu pa nju posvetio i lokalitetu Naklo u Vojkovi2ima kod Ilid e.25Na lokalitetu Dabravine prva iskopavanja je obavio K. Fitzinger 1891, a analizi i istra ivanju ovog gradinskog naselja i anti-ke aglomeracije posvetio je pa nje i V. Radimsky. I pored iznesenog, ipak su istra ivanja anti-ke baštine ovih prostora bila u relativnom zasjenku velikih i sustavnih arheoloških kampanja.26 Tome nekom relativnom zasjenjivanju istra ivanja antike, na neki na-in je doprinosila i teorija koju je iznio Patsch da su Dezitijati, narod vrlo osvjedo-en u pisanim vrelima bili nositelji glasina-ke kulture. Ipak ostaje i dalje kao nepobitna -injenica da je znanstveni i istra iva-ki rad u ovom periodu, posebno od strane spomenutih autora predstavljao temelj na kojem su bila zasnovana sva budu2a istra ivanja. Period izme.u dva svjetska rata, obilje en je zastojem u arheološkim i epigrafskim istra ivanjima na tlu današnje BiH. Ipak su i u ovom razdoblju zabilje eni vrijedni nalazi i analiti-ki rad sa prostora Gornje i središnje Bosne kao ona koja su izvodili G.Oremošnik, D.Sergejevski, V.Skari2, J.Petrovi2 (koji je još 1915 god., otkopao ranorimske grobove u Crkvinama, Gornje Turbe, Travnik, a 1924 god., prekopao sedam gromila na lokalitetu Gradina, Velika Bukovica, Travnik) i K.Misilo. Najistaknutiji predstavnik me.uratnog razdoblja bio je D.Sergejevski -iji je rad posebno izrazit na reviziji dotadašnje i definiranja nove epigrafske gra.e, te istra ivanju novih materijalnih ostataka sa podru-ju Gornje Bosne i lašvanskog podru-ja. Skari2 se opet posvetio istra ivanju lepeni-ko-kiselja-kog podru-ja i to iskopavanju pojedinih lokaliteta 1931-1932 (Homolj) te istra ivanju (period 1926-1928 god.) Ilinja-e kod Gornjeg Kotorca, što je ve2 1912 god. zapo-eo V.Our-i2. Za ovo razdoblje vrijedi ista2i i rad M.Mandi2a (probna istra ivanja 1927 god., na lokalitetu Pala-ište (Pola-iš2e), Rankovi2i, Novi Travnik, a vršio je i manja istra ivanja na lokalitetu Trojan, Pazari2 1937 i 1938 god.,). Od nalaza i rezultata istra ivanja vezanih za Dezitijate i njihovu baštinu, za me.uratni period, u prvom redu je potrebno navesti i posebno ista2i izu-avanje bazilike u Brezi, koje i danas predstavlja temelj na kome se baziraju sva istra ivanja okoline Breze,27 te pronalascima tri vrlo vrijedna natpisa⇒posvetni natpis R.P. Aquae S…(prona.en 1936 u ruševinama starog mosta iz 24 Kellner, 1895, 161-197+tbl.I-X 25 Fiala, 1889, 92; Isto, 1892, 212-214, 26 O ranom istra ivanju prapovijesnih i anti-kih nalazišta u BiH v. Spomenicu Zemaljskog muzeja, 1988 (odgovaraju2a poglavlja), Bojanovski, 1988, 15-21 27 Oremošnik G - Sergejevski, 1930; Sergejevski, 1936 30 Mesihović, Dezitijati, 2007 osmanskog doba na Ueljeznici na Ilid i),28 natpisa ILJug III, 1591 porodice «Batona» u Uup-i (1933)29 i natpisa ILJug III, 1582 princepsa T.F.Valensa iz Breze u sekundarnoj upotrebi u arealu brezanske bazilike. S druge strane vrijedne natpise iz Višnjice obradili su Nikola Vuli2 i Krunoslav Misilo.30 Poslije II sv.rata ponovo se otvaraju intenzivna istra ivanja i kampanje, a svoj rad u velikoj mjeri nastavlja i D.Sergejevski sa I.Oremošnik npr. 1948 god., iskopavanjem lokaliteta Crkvina (Gr-ko groblje), Donja Zgoš2a, Kakanj (Sergejevski vrši i reviziona istra ivanja lokaliteta Dabravine 1954).31 I.Oremošnik je vršila istra ivanja na Crkvinama, Roga-i2i kod Ilid e 1950 i 1951 god., a sistematski je istra ivala i lokalitet Pala-ište (Pola-iš2e), Rankovi2i, Novi Travnik. Intenzivna i sustavna istra ivanja na Ilid i nastavili su N.Andrijaševi2 (1949-1950) i E.Pašali2 (u periodu 1955-1958), te drugi istra iva-i krajem osamdesetih godina XX st.32 Zaštitna iskopavanja na lokalitetu Varošište, (Mihaljevi2i, Sarajevo-Novi Grad) obavila je N.Mileti2 u periodu 1954-1956 i 1958 god. Topografijom dijelova Gornje Bosne bavio se i Ð.Basler koji je ponovo vršio i istra ivanja brezanske bazilike,33 dok je A.Benac opisivao Sarajevo i njegovu okolinu u prapovijesno i rimsko doba.34 P.An.eli2, koji se uglavnom bavio istra ivanjem kasnog srednjeg vijeka, dao je i sam prilog istra ivanju prapovijesti, protohistorije i antike u dolini Lepenice.35 Izu-avanjem fenomena tra-kog konjanika iz Sarajeva bavio se B.Gabri-evi2.36 Iskopavanjima oko Zenice bavili su se D. i O. Trajkovi2 i Veljko Paškvalin (gradina Kopilo, Putovi2i, Mlin-i2i)37 a istra ivanjima u fojni-ko-lepeni-kom dijelu bavio se i E.Imamovi2 koji je pa nju posvetio i nekim epigrafskim, topografskim, religioznim, povijesnim i filoškim 28 O tome v. Sergejevski, 1936; Isto, 1941, 15; Pašali2, 1975 A, 190; Isto, 1975 B, 203; Jeman, 2000, 137; po ovom autoru natpis je «sa-uvan na kamenoj bazi koja je prona.ena 1936. g. u konstrukciji mosta podignutog na rijeci Ueljeznici u Ilid i u vrijeme osmanske vlasti. Ta baza je znatno je ošte2ena direktnim pogotkom u agresiji i ratu 1992-1995. g.». 29 O nalazu spomenutog natpisa v. Paškvalin, 1996, 97, fus. 9 30 Vuli2, 1933 A, 69-71; Misilo, 1936, 18-21 31 Zanimljivo je da su neka istra ivanja vršena i za vrijeme II sv. rata, pa su tako D.Sergejevski (kasnoanti-ki mauzolej) i J. Korošec (prapovijesno naselje) istra ivali lokalitet Crkvine, Gornje Turbe, Travnik. 32 Pašali2, 1959; Isto, 1959 A Ina-e o istra ivanju rimske Ilid e v. ; Pašali2, 1959 A, 115-121; Jeman, 2000, 160-162 33 Basler, 1975 34 Benac, 1954 35 An.eli2, 1963 36 Gabri-evi2, 1954 37 Paškvalin, 1990; Isto, 1996, 94 i fus. 8 31 Mesihović, Dezitijati, 2007 problemima vezanima za prostore Gornje Bosne, a u svojoj knjizi o kultnim i votivnim spomenicima osvrnuo se i na anti-ko religiozno naslje.e spomenutog podru-ja.38 Posebno vrijedan rad na dezitijatskoj baštini bilo je istra ivanje nekropole u Kamenja-i kod Breze, koje je izvodio V.Paškvalin.39 Topografiji i pru anju cesta i razmještaju naroda veliku pa nju je posvetio i I.Bojanovski u ve2em broju radova, uklju-uju2i i dvije ve2 spomenute sinteze. U zadnjoj fazi istra ivanja (sonda na, zaštitna-V.Paškvalin) su usmjerena i na Gromile i gradinu Karaula kod Kaknja, Kati2ima kod Busova-e, Begovi2ima u Gornjoj Višnjici kod Kiseljaka, kao i lokalitet Vina u Uup-i kod Breze.40Manja reviziona iskopavanja na Debelom Brdu su 1983 god., izveli L.Feke a i B.Govedarica, a u periodu 1984-1986 izvodili su i istra ivanja na Ilinja-i u Gornjem Kotorcu. L.Feke a je istra ivala u periodu 1981-1983 i Gradac kod Had i2a, te lokalitet Gradac-Hodidjed. Istra ivanju predrimskog metalnodobnog i rimskog naslje.a prostora koji je pripadao Dezitijatima posve2ivali su se i I.Bajo (zaštitna iskopavanja na Kamenja-i kod Vogoš2e), M. Malez, M.Smole Gavrilovi2 (zaštitni radovi na Marin Dvoru 1971 god.). I podru-je sliva Lepenice i okolice Kiseljaka, vrlo zna-ajna prapovijesna, protohistorijska i anti-ka aglomeracija Gornje Bosne se vrlo rano po-elo ispitivati i to od prvih godina austrougarske uprave pa u narednim desetlje2ima (V.Handel, A.J. Evans, Patsch),41 a kasnije i M.Mandi2, N.Vuli2, K.Misilo, D.Sergejevski, E.Pašali2, P.An.eli2, I. Bojanovski. V.Skari2 je 1931 i 1932 god., izvršio jedino sustavno arheološko iskopavanje u ovoj oblasti, koje je na Gracu kod Homolja otkrilo ruševine kasnoanti-ke bazilike sa bogato ornamentiranim kamenim namještajem.42 Na ovu oblast obratio je pa nju i u rukopisu Arheološke topografije BiH i W.Radimski (rukopis se -uva—bar se -uvao do 1992 god.,---u Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti, Sarajevo), i u topografskim bilješkama Ð.Baslera.43 Posebno va na arheološka istra ivanja u kiselja-kom podru-ju obavljena su u periodu 1987-1990 god., pod vodstvom E.Imamovi2a.44 38 Trajkovi2 D i O, 1969; Imamovi2, 1972; 1974; 1977; 1978; 1978 A; 1979; 1987 39 Paškvalin, 1975 40 Paškvalin, 1983; Isto, 1991; Isto, 1996, 94 i fus. 8; Isto, 2000, 219-223 41 Prvi nalaz na Podastinju je evidentiran 1882 god., kada je natporu-nik Dumi-i2 pronašao rimski nadgrobni spomenik oslobo.enika Honesimusa. Imamovi2, 1992-1995, 64 42 Skari2, 1932 43 Basler, 1954, 299-306 O istra ivanju Lepenice i Kiseljaka v. An.eli2, 1963, 152-153 44 Imamovi2, 1992-1995 32 Mesihović, Dezitijati, 2007 Veliku teško2u za istra ivanje materijalnih ostataka u Gornjoj Bosni i lašvanskom porje-ju predstavlja i -injenica da je rije- o zonama sa brojnijom populacijom i središtima šireg bosanskog i hercegova-kog okru ja još od srednjeg vijeka i izrazitim urbanim aglomeracijama. Uslijed toga dosta materijala je podleglo tim faktorima razvitka, za razliku od npr., romanijskoglasina-kog podru-ja sa manjom populacijom i znatno slabijim intenzitetom urbanizacije na kojem je dosta sa-uvanog predrimskog materijala. Prapovijesno, protohistorijsko i anti-ko materijalno naslje.e je u tim kasnijim razdobljima korišteno u dosta slu-ajeva, bez ikakvog povijesnog osje2aja i svijesti, i u sekundarnoj upotrebi i to kao ve2 obra.eni materijal. Tako se materijalna zaostavština protohistorijskih i anti-kih stanovnika Gornje Bosne, nalazi direktno ugra.ena u izgradnju materijalne kulture kasnijih povijesnih razdoblja. To bogato gornjobosansko naslje.e ve2 se u sekundarnoj upotrebi po-elo koristiti u kasnoj antici, što pokazuje primjer epigrafskog spomenika sa natpisom ILJug III, 1582 princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa, da bi se kao gra.evni materijal po-eo intenzivnije koristiti i u toku srednjeg vijeka. Ilustrativan je u tome pogledu i pronalazak natpisa ILJug III, 1591 porodice «Batona», isto u uvjetima njegove sekundarne ili mo da -ak i tercijarne upotrebe još u ranom srednjem vijeku. Samo na osnovi na-ina otkri2a ova dva spomenuta primjera, koja osvjedo-uju postojanje Dezitijata, mo e se postaviti pitanje koliko se još tragova dezitijatske egzistencije krije u okvirima sekundarne ili tercijarne upotrebe širom gornjobosanskog pojasa. Posebno je toj razgradnji, raznošenju i sekundarnoj pa i tercijarnoj upotrebi ostataka iz protohistorije i posebno antike bilo izlo en lokalitet Aquae S…. i njegovo okolno podru-je, koji su prvo korišteni kao izvrsno vrelo za izgradnju srednjovjekovnih gra.evina u sarajevskom polju, a zatim u urbanizaciji i izgradnji Sarajeva od druge polovine XV st., i posebno u prvoj polovini XVI st. Vjerojatno je veliki broj anti-kih spomenika koji su se nalazili unutar agera R.P. Aquae S…. ugra.en u -itav niz zgrada, npr. d amija koje još uvijek postoje, što bi potvr.ivali nalazi kao što su epigrafski spomenik sa natpisom Katija i nadgrobni cipus sa natpisom Ulpije Paule koji su prona.eni u temeljima Kemaludinove d amije, srušene u jesen 1940 god.45 Zanimljivo je napomenuti da je natpis Katija se ugradnjom u temelje Kemaludinove d amije sagra.ene 1539 god. u samom srcu današnjeg Sarajeva, nalazio ustvari u tercijarnoj upotrebi, jer je ve2 prije bio upotrijebljen u gradnji nekog krš2anskog objekta, vjerojatno crkve, o -emu svjedo-i to što je na donjoj strani spomenika ispisan, ve2 prili-no izlizan krš2anski tekst. U dvorištu d amije Ferhadija je sve do neposredno nakon II. svjetskog rata bio izlo en i jedan rimski kapitel sa astragalom, a 1947 god. u ruševinama još jedne d amije, Jijid ik-d amije. prona.en je jedan 45 Sergejevski, 1941, 15-19; Sergejevski, 1947, 45-46 33 Mesihović, Dezitijati, 2007 veliki kameni blok, podrijetlom iz neke anti-ke gra.evine.46 Vjerojatno su svi ovi nalazi korišteni kao gra.evinski materijal za vrijeme nagle urbanizacije Sarajeva u prvoj polovini XVI. st., podrijetlom bili sa sarajevskom polja, odnosno sa agera R.P. Aquae S…., i to ne samo sa njenog urbanog dijela. Filološka istra ivanja dezitijatskog fenomena postojanja uglavnom su se zasnivala na izu-avanju onomastike (poznate sa natpisa ILJug III, 1591 porodice «Batona») i imena rijeke Bosne. U tom pogledu nezaobilazni su radovi o jeziku ilirskog etni-kog kompleksa Krahea (1925; 1929; 1955), Mayera (1957; 1959) Alföldya (1969), Duje Rendi2-Mio-evi2a (1948), Radoslava Kati-i2a (1962; 1963; 1964; 1965; 1976) i Balduina Sarie (1929; 1930; 1933). Na kraju ovog poglavlja vrijedi spomenuti da ni beletristika povijesnog anra nije ostala bez svoga predstavnika koji bi na literarni na-in predstavio svoje vi.enje ustanka 6-9 god. n. e., i samim tim i jedan segment dezitijatske povijesti. Robert Graves je velikom ilirskom ustanku posvetio relativno opširan odjeljak u svome -uvenom djelu «Ja, Klaudije», koji i pored nesumnjive literarnosti i slobode prikaza nije ostao bez -injeni-ne vrijednosti u svom najve2em dijelu. Sam opis je u velikoj mjeri potkrijepljen povijesnim podacima iz pisanih vrela i ne sadr ava preveliku fikciju i nerealna pretjerivanja. I kao što se iz navedenog vidi ne postoji jedna znanstvena sveobuhvatna, analiti-ka i sinteti-ka obrada dezitijatskog fenomena u svim njegovim segmentima i detaljima i koja bi nastojala da što je u mogu2e manjoj mjeri ostane nedore-ena. Pored -injenice da su sve navedene sinteze prili-no sa ete i segmentirane, potrebno je ukazati i na -injenicu da ni jedna od njih ne donosi zaklju-ke koji su doneseni korištenjem i me.usobnim pro imanjem i analiziranjem svih aspekata izvorne gra.e (i arheološke i pisane i filološke, pa i još uvijek prisutnih rudimenata tradicije). I sami prezentirani zaklju-ci ne daju jedinstveno mišljenje o više problema koji proizlaze iz fenomena postojanja dezitijatske narodnosne, politi-ke i kulturne zajednice, nego se još uvijek zasnivaju na donošenju razli-itih postavki i teorija, npr. na pitanjima podrijetla, njihove etni-ke pripadnosti, u-eš2a i doprinosa u ratu 6-9. god. n. e., itd. Upravo iz razloga ove fragmentarne istra enosti ni pojedini postignuti rezultati nisu dovedeni u me.usobni sklad, i u pojedinim slu-ajevima su i prili-no fragmentirani pa i kontradiktorni. 46 Sergejevski, 1947, 29; 33 34 Mesihović, Dezitijati, 2007 Izvori Pisani podaci o Dezitijatima ( bilo da se oni izriito spominju, bilo da se nasluuje njihova prisutnost, bilo da se spominje teritorija koju naseljavaju ili koju su naseljavali) došli su do nas na tri naina,; a) u djelima grkih i rimskih pisaca1b) u itinerarijima i zemljopisnim kartama nastalim u antici i ranom srednjem vijeku c) preko natpisa Literarna vrela Najvei dio informacija o Dezitijatima koje dobivamo od antikih pisaca odnosi se na sukobe sa Rimskom dr&avom, tj. Veliki ilirski ustanak 6-9. god. n. e. i dezitijatsko ueše u njemu, 1 Pitanje predrimske pismenosti kod epihorskog stanovništva zap.Balkana predstavlja jednu od najveih enigmi u pokušajima rekonstruiranja toka i naina njihove egzistencije. Umijee pismenosti, odnosno upotrebu smislenog sustava prijenosa informacija u pisanom obliku u kontinentalnoj unutrašnjosti zapadnog i središnjeg Balkana sigurno ne treba vezati samo za uspostavu rimske vlasti. Ne ulazei u fenomen tzv, «vinanskog pisma» i bez &elje za špekuliranje po tom pitanju (o pojavi ovog fenomena na teritoriju današnje BiH v. viš. Arheološki Leksikon BiH, 1988, 137; natuknica B.5ovia i Mesihovi, Autarijati, 2007, 30, fus. 83) potrebno je naglasiti da je epihorsko stanovništvo sigurno poznavalo i koristilo umijee pismenosti i stoljeima prije konane uspostave rimske vlasti. Naravno ono je egzistiralo u vrlo uskom krugu i bilo je temeljeno na korištenju stranih pisama (grkog, umbroetrurskog i latinskog). O tome rjeito govori i izvorna gra:a, jer uz nalaze natpisa na posudama iz naselja Pod i u literarnim vrelima nailazi se na nagovještaje ne samo poznavanja pismenosti nego i samostalnog pismenog izra&avanja u vrijeme samostalnosti zapadno i središnjoj-balkanskih naroda. U tom kontekstu je potrebno promatrati i Polibijev podatak (II, VI, 4) da Teuta šalje pismo (γραµµavτων), što znai da su i Teuta i Skerdilaida (ili bar njihovi lini sekretari) kojem ona šalje pismo morali znai i itati i pisati, a i da je pismena korespondencija unutar dvora Agronida i izme:u njegovih du&nosnika (na terenu) bila uobiajena i razvijena. Drugo je naravno pitanje kojim su se oni jezikom slu&ili u toj slu&benoj korespondenciji, da li svojim materinjim (prilagodivši grko pismo) ili grkim. Pismenost je mjestimino prodirala u protohistorijsku kontinentalnu unutrašnjost Europe i preko dolazaka iz mediteranskog svijeta trgovaca, putujuih zanatlija ili pukih avanturista, da bi nalazila neko svoje mjesto u opoj kulturi tih još uvijek protohistorijskih zajednica. Po Tacitu (Ger. 3), iako sa zadrškom rezerve, na granici Recije i Germanije se «…i sada (prijelaz I u II st. n. e.) još uvijek nalaze neki spomenici i grobovi sa grkim natpisima«. Preko Cezarovih izvještaja o galskim ratovima, znamo da su se grkim pismom slu&ili i Helveti (Caes. de bell. gall. I, 29). I keltski i ilirski novci sa natpisima (prona:eni i u dubokoj balkanskoj unutrašnjosti), makar oni u pojedinim sluajevima bili imitacije grkog novca (Papazoglu, 1969, 297-298; Stipevi, 1974, 60; 158-162 sa odgovarajuim slikama; 232-233) isto ukazuju na korištenje mediteranske pismenosti kao prijenosnika i arhivara informacija i u europskim protohistorijskim zajednicama, iako rijetko i to samo u specijalnim sluajevima. Me:utim od sve te pismenosti u europskim ilirskim, trakim, keltskim i germanskim zemljama prije rimskog osvajanja, do izuzev nekih manjih, zanemarljivih tragova, zbog injenino male produkcije pisanog materijala i razloga estih ratovanja i uništavanja, skoro nije ništa ostalo. 35 Mesihović, Dezitijati, 2007 ili su se u sluaju Strabona koji ne spominje izriito ustanak 6-9. god. n. e. pojedine informacije o Dezitijatima u tekstu ipak pojavile pod utjecajem doga:anja na zapadnom Balkanu iz perioda od 6 do 9 god. n. e. Pojava da se povijest i postojanje epihorskih naroda kod grkih i rimskih pisaca veinom evidentira samo kroz prizmu ratova, pohoda, nekih neobinih i fantastinih doga:aja ili za Grke i Rimljane specifinih i interesantnih vidova &ivota je prisutna kod svih epihorskih naroda zapadnog Balkana i panonskog bazena. Izlo&eni “represiji” takvog karaktera izvornih povijesnih informacija, pored nas nezapa&eno i neprimjeeno mogu, skoro neujno, proi drugi segmenti &ivota i periodi mira, stabilnosti i stvaralaštva narodnosnih zajednica zapadnog i centralnog Balkana, njihove me:usobne interakcije i kulturnog, gospodarskog pa mo&da i etnikog pro&imanja sa civiliziranim mediteranskim svijetom. Na osnovu tih «filtriranih» informacija mo&emo stei sasvim iskrivljenju sliku o predrimskim epihorskim narodima i njihovom nainu &ivota. Autarijati, Dezitijati, Delmati, Ardijejci, Japodi, Breuci, Skordisci, i drugi narodi zapadnog i središnjeg Balkana i Panonskog bazena nisu ni manje ni više ratovali niti bili krvoloniji nego drugi narodi u tom razdoblju, ukljuujui i one na mnogo veoj kulturnoj i civilizacijskoj razini. Oni nisu bili nikakvi divljaci nego zajednice koje su za sobom do danas ostavile iznimnu kulturnu tradiciju izra&enu u svom materijalnom aspektu, a koja pokazuje i iznimnu tehniku kvalitetu izrade i estetsku profinjenost, a u pojedinim sluajevima autohtona materijalna kultura otkriva i tragove proto-urbanog naina &ivota u predrimskom razdoblju. Kada se govori o pisanoj izvornoj gra:i mora se raunati s tim da se izme:u njenog nastanka i suvremenog doba nalazio period ljudske povijesti koji se uobiajeno naziva srednji vijek, sa svim onim što je on donosio. Sve do sredine XV st., odnosno do masovnije upotrebe štamparskog stroja, cirkulirao je veoma maleni broj primjeraka, a uslijed stalnog prepisivanja mogla se javiti korumpiranost izvornog teksta. I znai, kada se ve obra:uju pisani literarni izvorni podaci potrebno je imati na umu da su oni sauvani, odnosno došli do nas u stanju koji mo&da u pojedinim svojim dijelovima ne odgovara baš originalu. Sve to poveava slo&enost pisane izvorne gra:e i primorava nas na metodološke postupke vanjske i unutrašnje kritike, leksiko-filološke analize i otkrivanja eventualne korumpiranosti teksta. I kada se sve to riješi, rekonstrukcija na osnovu pisane gra:e, upravo zbog oskudnosti i fragmentarnosti izvora više se ini kao pabirenje i nabacivanje svih moguih informacija dobivenih razliitim putem i logikim razmišljanjem. Svaki od izvornih podataka se pretresa više puta zavisno od konteksta, i mjesta u kome e se upotrijebiti i podlije&e samim tim i razliitim metodološkim postupcima. U djelima grkih i rimskih pisaca treba raunati i sa injenicom da autori (na osnovu svoga kompleksa «civilizacijske više vrijednosti», ali i opravdavanja akcija politiko-dr&avne i gospodarske prirode koje poduzimaju njihovi sunarodnici prema epihorskim narodima zapadnog Balkana) esto 36 Mesihović, Dezitijati, 2007 omalova&avaju i podcjenjuju ilirske narode, posebno njihove vo:e i obiaje i tako ih predstavljaju u krivom svjetlu. Antiki pisci koji spominju Dezitijate, doga:aje u kojima su ovi uestvovali uglavnom promatraju sa rimskih pozicija i vidokruga, što se posebno mo&e rei za Veleja Paterkula koji ustanak 6-9. god. n. e., tumai i promatra ne samo sa vidika rimskih javnih interesa, nego i svojih osobnih i povla:ivakih potreba. Prilikom prouavanja podataka o Dezitijatima i Gornjoj Bosni i lašvanskom porjeju u protohistoriji i antici podrijetlom iz djela antikih pisaca potrebno je imati u vidu i da su njihovi izvještaji i podaci o Dezitijatima do trenutka kada su se našli u rukama i djelima antikih pisaca u veini sluajeva ve jednom bili prošli kroz rimski filter, znai da su podaci sa kojima raspola&emo u stvari najmanje druga ruka.2 Isto tako postoji i velika kvantitativna razlika kod veine pisaca u odnosu podataka koji govore o povijesti domorodakih naroda unutrašnjosti zapadnobalkanskih i panonskih zemalja kroz opise rimske povijesti kao što je to sluaj sa Velejem Paterkulom i Kasijem Dionom i onih podataka koji su direktno i namjenski usmjereni samo na objašnjavanje autohtonih naroda i njih samim bez obzira na ueše Rimljana u tim opisima. U prvom sluaju koji apsolutno kvantitativno prednjai, informacije koje govore o autohtonoj populaciji prvenstveno imaju sporednu ulogu u svrhu objašnjavanja nekih aspekata ope rimske povijesti i podre:eni su podacima o rimskoj strani u tim doga:anjima. Tako ustvari veinu podataka o Dezitijatima koji potiu iz radova antikih pisaca mi imamo u tim djelima samo zahvaljujui tome što su se oni na neki nain našli povezani sa rimskom poviješu. Jednostavno reeno njih nije zanimalo ništa u vezi tih naroda a što nije bilo povezano sa rimskom poviješu, zbog ega smo ostali uskraeni za itav niz podataka o Dezitijatima koje su oni sigurno posjedovali, posebno Kasije Dion, Uostalom i djela i Veleja Paterkula i Kasija Diona su ope rimske povijesti, samo napisane na dva jezika. Zanimljivo je u tome pogledu kao najbolju potvrdu gore iznesenog stava navesti to da Kasije Dion, iako je slu&beno boravio i u Dalmaciji i u Panoniji du&i period i sigurno ostvarivao, na osnovi svojih slu&benih odgovornosti, komunikaciju sa Dezitijatima ili njihovim romaniziranim potomcima iz podruja Gornje Bosne i lašvanskog porjeja i bio znatno detaljnije upoznat sa dezitijatskom poviješu i tradicijama, što je mogao doznati i preko provincijalnog arhiva, povijesti i tradicije (u kojima je posebno mjesto vjerojatno 2 5ak je to i sluaj sa Velejom, jer je on sigurno informacije o borbama 9. god. n. e., u kontekstu kojih spominje Dezitijate dobio od nekog drugog, a ne kao neposredni oevidac tih zbivanja. Jedino bi njegovo spominjanje Batona (ukljuujui i onog dezitijatskog ), vo:a ustanka mo&da bila rezultat njegovog boravka na zapadnom Balkanu i ueša u ratu, što bi implicira da je rije o kakvom takvom neposrednom oevidu. 37 Mesihović, Dezitijati, 2007 zauzimao ustanak 6-9. god. n. e., i mjesto Dezitijata u njemu)3, u odnosu na ono što je predstavio u svome djelu, ipak nije smatrao za shodno i potrebno da sve te svoje informacije podijeli i sa svojim itaocima i slušaocima. Za njih su sve one informacije o Dezitijatima koje nisu imale neku kljunu ulogu za objašnjavanje bitnih trenutaka ope rimske povijesti bile suvišne i optereujue za djela koja su stvarali. A pošto su Dezitijati, kako izgleda samo u jednom povijesnom procesu, ustanku 6-9. god. n. e., znatno utjecali na opi razvitak rimske povijesti, normalno je da je njihovo dalje spominjanje u bilo kakvom drugom kontekstu bilo izlišno i nepotrebno, bar po njihovom nainu razmišljanja i zadatim smjernicama za izradu njihovih povijesti. Jedino bi mogli u neku ruku izdvojiti Plinija Starijeg, koji nije spomenuo Dezitijate u smislu njihove povezanosti u odre:enom sluaju sa rimskom poviješu, nego kao realnu injenicu koja egzistira, što uostalom u potpunosti odgovara koncepciji «Naturalis historia», djela koje nije posveeno samo i specijalno ni jednom narodu niti jednoj politikoj ili nekoj drugoj zajednici, ili odre:enim povijesnim doga:ajima, pojavama i procesima. Strabonovo spominjanje Dezitijata na prvi pogled mo&e izgledati nepovezano sa rimskim dodirom sa njima, ali dubljom analizom konkretnog podatka vjerojatno se i on mo&e dovesti u vezu sa doga:ajem u koji su bili upetljani i Rimljani. Kao što je ve reeno i Velej i Kasije Dion su veinu svojih podataka o ustanku 6-9. god. n. e., u kojima se spominju Dezitijati i njihova aktivnost bazirali u veini sluajeva na ve jednom obra:enim rimskim podacima. Ali u njihovom sluaju se ne mo&e iskljuiti, iz razloga injenice da su oni slu&beno boravili u provincijama Dalmaciji i Panoniji, da su dolazili u neposredni kontakt sa Dezitijatima, njihovim ve romaniziranim potomcima ili samo stvarima (materijalna i pisana kultura) koje su oni ostavili iza sebe, a preko kojih bi oni oblikovali neke svoje podatke o Dezitijatima i njihovom djelovanju koje su ostavili u djelima koja su stvorili. Za razliku od Veleja Paterkula i Kasija Diona, Plinije Stariji i Strabon vjerojatno nikada nisu imali direktni kontakt sa dezitijatskim narodom ili sa potomcima Dezitijata, što naravno ne znai da su njihovi podaci i manje kvalitetniji, što se posebno odnosi na podatak Plinija Starijeg jer se on izgleda bazirao na jednom vrlo dobrom neposrednom izvještaju- oevidu o Dezitijatima. Slino Pliniju Starijem Svetonije, Flor i Apijan su isto svoje podatke dobili posrednim putem, ali za razliku od njega to nije bio neki zvanini, precizni dokument nego izgleda isto neka vrsta literarne gra:e. Pisana vrela koja govore o Dezitijatima u sebi nose i jednu posebnu vrijednost koja im daje veu kvalitetu od npr. povijesnih podataka koji spominju Autarijate. U veini sluajeva literarni pisani podaci o Dezitijatima pripadaju zaokru&enim cjelinama, u kojima je izlo&en, makar i u 3 Dezitijati su zauzimali posebno mjesto u provincijalnom ustroju, što pru&a i injenica da se njihovo ime nalazi zapisano i na solinskim natpisima. 38 Mesihović, Dezitijati, 2007 nacrtnom obliku, cjelokupni izvjesni povijesni proces (kao što su npr. Oktavijanova zapadnobalkanska kampanja 35-33. god. p. n. e., ustanak 6-9. god. n. e.,4 popis stanovništva) u kojem su Dezitijati i njihovi predstavnici bili aktivni sudionici, bez obzira da li je on opširnije ili šturo prezentiran. Iz toga razloga olakšano je utvr:ivanje i praenje uzrono-posljedine veze i donošenje itavog niza zakljuaka koji se odnose na egzistenciju Dezitijata. Za razliku od podataka o Dezitijatima, podaci iz djela antikih pisaca koji govore o Autarijatima prilino su u veini sluajeva fragmentarnog karaktera, esto van konteksta glavnog izlaganja. To se mo&e objasniti izrazitom vremenskom distinkcijom (od više stoljea) u odnosu na razdoblje na koje se odnose podaci o Autarijatima i ono na koje se odnose podaci o Dezitijatima i injenicom da Autarijati za vrijeme svoga postojanja sa antikim svijetom uglavnom imaju posredan i periferan odnos (izuzev posljednje faze svoje egzistencije kao jedinstvene i prepoznatljive narodnosne zajednice i politike jedinice), dok Dezitijati, ne svojom voljom, ulaze u neposrednu interakciju sa antikim svijetom. Me:utim sauvana i dostupna pisana izvorna gra:a iz djela antikih pisaca u sebi nosi i jedan nedostatak u odnosu na onu koja govori o Autarijatima, jer se ona sva odnosi na jedan vrlo mali dio dezitijatskog postojanja, tj. na razdoblje od nešto manje od jednog stoljea, i to opet sa gro informacija koje se odnose na samo tri godine. Tako bi istra&ivanje dezitijatskog postojanja, ako bi se oslonilo samo na podatke dobivene iz djela antikih pisaca, ostalo uskraeno za poznavanje velikog dijela &ivota Dezitijata iz vremena nezavisnosti i dobrog dijela njihove antike povijesti. Iz literarnih vrela Apijanov podatak predstavlja njihovo najranije smještanje a to se najvjerojatnije odnosilo na 33. god. p. n. e., dok podatak Plinija Starijeg predstavlja najkasnije vremensko smještanje. Apijanov podatak je ustvari jedini preostali podatak iz ovog segmenta izvorne gra:e koji se djelimino odnosi na vrijeme dezitijatske nezavisnosti, što ne znai da Dezitijati nisu postojali i prije 33. god. p. n. e. Iako je Strabon bio pisac koji je pripadao najstarijem razdoblju u odnosu na ostale pisce koji su spominjali Dezitijate ili bar povijesne doga:aje i procese za koje znamo da su oni bili direktno i vrlo aktivno upleteni, i njegov podatak se odnosi na vrijeme ustanka 6-9. god. n. e. Ta izvorna gra:a nije ni ujednaena, nego je po 4 Definirati šta je to izvorna gra:a ne samo u sluaju rekonstruiranja povijesne pojave, injenica i procesa Velikog ustanka u Iliriku od 6. do 9. god. n. e., nije jednostavno. Od onog do danas poznatog što se u znanosti smatra da je izvorna gra:a za Veliki ustanak ništa nije neposredno nastalo u ovom trogodišnjem periodu. Ali to ne umanjuje njenu vrijednost, pošto je njena sadr&ina manje-više direktno uvjetovana zbivanjima u toku ove tri i po godine teškog ratovanja na zapadnom Balkanu. A sudei po smislu i podacima koje daje ta pre&ivjela izvorna gra:a, gotovo je sigurno postojala i obilna izvorna gra:a koja je nastala u toku ovog perioda i koja je bila uzrokovana Velikim ustankom. Dio «naše izvorne gra:e» je koristio ovu primarnu gra:u, koja je mogla nastati i u zapadnobalkanskim zemljama. 39 Mesihović, Dezitijati, 2007 podacima i pojedinim opisima rata 6-9. god. n. e., ak i kontradiktorna, u pojedinim sluajevima fragmentarna (Svetonije), vrlo «mršava» (Plinije Stariji), nacrtnog karaktera pa i prilino tendenciozna (Velej Paterkul) pa je potrebno ulo&iti dosta analitikog rada kako bi se došlo do prihvatljive rekonstrukcije doga:anja samo za te tri kljune godine itavog ilirskog svijeta, a posebno za Dezitijate. I pored svih nedostataka koje u sebi sadr&e, antika literarna gra:a ipak predstavlja jedan od osnovnih alata u procesu rekonstruiranja povijesne egzistencije Dezitijata. Dubljim promatranjem izvornih informacija mo&e se iz njih izvui dovoljno dosta podataka o &ivotu zajednica koji su tematika našeg rada. Iako se one mogu otkriti samo “skidanjem” naslage glavnog razloga prezentacije vijesti, iz pisane gra:e tako procure i informacije o gospodarstvu, društvenoj strukturi, zemljopisnom razmještaju, etnikom sastavu, religiji i drugim segmentima koji ine sastavni dio postojanja jedne narodnosne zajednice. Strabon( cc 64/3. p. n. e – cc 23/4. g. n. e )5 je iza sebe ostavio jedno od najveih pisanih djela antikog svijeta u kome se sadr&ava i obilje podataka vezanih za ilirske zemlje,6 i to ne samo u zemljopisu nego i povijesti i etnografiji ovog podruja.7 Strabon podatke o Dezitijatima i uope podruju Ilirika daje u sklopu 5. poglavlja svoje VII. knjige, koju je finalizirao, u onoj redakciji u kojoj je mi danas poznajemo, zbog spominjanja Batona kao vo:e8 Dezitijata u vrijeme razvitka ilirskog ustanka, ili neposredno po Batonovoj predaji.9 Istina, postoje odre:ene nedoumice da li je Strabon kada je spominjao Batona kao vo:u Dezitijata upotrebljavao prošlo ili sadašnje vrijeme. Potvrdu da je Strabon u konkretnom sluaju mislio u sadašnjem vremenu daju i sljedee injenice; 5 O Strabonu v. Ðuri, 2003, 766 6 O Strabonu i njegovom pogledu na ilirske-dalmatinske zemlje v. 5ae, 1995 A 7 U ovom kontekstu zanimljivo je osvrnuti se i na njegove podatke o Autarijatima (Strab. Geo. VII, 5,1; 5, 6; 5,7; 5,11; 5,12), ilirskom narodu koji je oko tri stoljea prije nastanka Strabonov djela prebivao na prostorima zapadnog i središnjeg Balkana. Kako izgleda tradicija o Autarijatima je bila veoma prisutna i na prostorima kasnijeg Ilirika, im Strabon o njima daje relativno dosta podataka, više npr. nego o Dezitijatima i Ardijejcima koji su još uvijek postojali kao zasebni i prepoznatljivi narodi u periodu kada je Strabon &ivio. Snaga, veliina i vjerojatno ope znaenje koje je egzistencija Autarijata i njihove kulture imalo na razvitak ostalih okolnih i neilirskih naroda, i shodno tome sjeanje na njih koje je još uvijek bilo prisutno (ne samo u grkoj literaturi nego i u tradiciji Strabonu suvremenih epihorskih naroda) da on Autarijatima koji su bili «neko najvei i najmoniji ilirski narod» (µέγιστον καί ἄριστον τῶν ᾿Ιλλυριῶν ἔθνος) posveti dovoljno pa&nje. 8 Mo&da bi pravilnije bilo Batona u spomenutom Strabonovom pasusu navesti uz titulu vojvode jer se u grkom originalu upotrebljava rije «hegemon» (ηJγεµωvν ) 9 Strab. Geo. 5, 3; 40 Mesihović, Dezitijati, 2007  U 5. poglavlju VII. knjige u kojoj se govori o ilirskim zemljama, nailazimo na veliki niz imena domorodakih (ilirskih, panonskih i keltskih) naroda koji su postojali i koji i u Strabonovo vrijeme još uvijek postoje, ali samo u sluaju Dezitijata Strabon spominje i ime njihovog vojvode, i ni kod jednog drugog. To jasno ukazuje da je u vrijeme kada Strabon stvara konkretno poglavlje, to ime itekako poznato i prisutno u rimskoj javnosti i da je Strabon smatrao za shodno da ga uvrsti u svoje djelo. U suprotnom ne vidimo nikakav razumljiv razlog da se npr. spomene ime jednog od vo:a i predstavnika samo jednog naroda, i to situiranog u dubokoj kontinentalnoj unutrašnjosti dinarskog pojasa, a ne i imena drugih ilirskih narodnosnih du&nosnika, vo:a, kne&eva, kraljeva.  Osim toga i u nainu Strabonovog prezentiranja Batonovog imena kao da se osjea da je Baton šire poznat i suvremen sa vremenom kada Strabon stvara, i kao da Strabon samo daje svome itateljstvu dodatnu informaciju koju o njemu on posjeduje, a koja baš nije u tolikoj mjeri prisutna u samoj toj javnosti. 10 Tako on rimskoj i grkoj javnosti podastire i 10 Me:utim u dijelu VII, 1, 4, Strabon ne samo da spominje poraz Kvintilija Vara iz 9 god. n. e., nego i Germanikov trijumf od 26. svibnja 17 god. n. e., (uspo. Tac. Ann. II, 41), što mo&e izgledati prilino kontradiktorno sa upotrebom prezenta kada govori o Batonu Dezitijatskom kao vojvodi Dezitijata. Uostalom pojedini detalji spomenuti u njegovoj Geografiji, kao smrt kralja Jube mogu se datirati u 23. god. n. e. Kako se ini iz itavog niza podataka, Strabonovo djelo je do&ivjelo više redakcija izvršenih od samoga autora u razliitim razdobljima i to u odre:enim dijelovima svoga djela. Prilikom tih redakcija Strabon je ubacivao nove podatke, pa i itave pasuse kao npr. onaj o Germanikovom trijumfu kojem je izgleda Strabon osobno prisustvovao, pa je smatrao za shodno da ga ubaci u svoje djelo, tako su se i podaci o Arminiju i Kvintiliju Varu našli vremenski ugra:eni tek nakon podatka koji je spominjao Batona. Znai Strabonovo djelo je, sasvim prirodno jer je takve naravi, do&ivjelo itav niz redakcija i dopunskih retuširanja prvobitnog teksta i kompozicije djela. Ali prilikom tih redakcija Strabon izgleda da nije vodio rauna o ispravljanju podataka koji su zastarjeli kao što je to upravo primjer Batona Dezitijatskog koji prilikom Germanikovog trijumfa nije sigurno bio vojvoda Dezitijata. Razlog takvog Strabonovog odnosa je le&ao vjerojatno u &elji da što je mogue br&e ugradi nove podatke u svoje ionako preglomazno djelo. Sasvim je razumljivo da je Strabon upravo iz razloga iznimne opširnosti svoga djela sa golemim brojem detalja (i to ne samo za uvjete antikog svijeta) morao praviti odre:ene previde kada je vršio naknadne redakcije pojedinih poglavlja svoje Geografije. Prilikom tih estih redakcija Strabon vjerojatno nije ponovo prelazio itav tekst kako bi ga (i injenino i gramatiki) uskladio sa novim saznanjima i trenutnim vladajuim uvjetima. On je samo mijenjao i dopunjavao prilikom tih svojih redakcija samo ona poglavlja u kojima je smatrao za potrebno da ubaci nova saznanja, dok su ostala poglavlja naelno ostajala «nedirana». Osim toga teško bi bilo oekivati da je Strabon svoje djelo pisao i izdao samo jednom i to neposredno pred svoju smrt, prije izgleda da je ono do&ivljavalo više izdanja, sa stalnim redakcijama, što je sasvim razumljivo ako se ima u vidu da je njegova «Geografija» (u 17 knjiga) neka vrsta ope zemljopisne enciklopedije u kojoj se sadr&ava i itav niz povijesnih i drugih podataka, ak i anegdotskog, mitološkog i svakidašnjeg karaktera. Samim tim dopune te enciklopedije su se stalno doga:ale, a i sam Strabon je i znatno prije 23. god. n. e. (u koju se datira njegov najkasniji podatak, koji kao takav mo&emo rekognisticirati) bio poznat u tadašnjoj rimskoj i antikoj javnosti kao dobar i 41 Mesihović, Dezitijati, 2007 podatak o specifinoj narodnosnoj pripadnosti osobe ije je ime nesumnjivo u toj istoj javnosti u toku tri godine &ivo cirkuliralo i bilo poznato. Vjerojatno se Batonovo ime u toj istoj javnosti u toku te tri godine uglavnom javljalo povezano sa terminima «ilirski», «panonski», «dalmatinski», a ne sa njegovom stvarnom narodnosnom dezitijatskom pripadnošu, pa je smatrao za shodno i potrebno da svome itateljstvu ili slušateljstvu ubaci i neke podatke, koje je on znao, a koji bi se na neki nain detaljnije odnosili na tadašnje stanje u Dr&avi, koje je u odre:enoj mjeri zaokupljalo javnost.  Nijedno djelo, ne samo povijesnog karaktera, bez obzira koliko se trudilo da izbjegne njegove impulse i bez obzira koliko drevna razdoblja obuhvaalo, nije u potpunosti oslobo:eno utjecaja svoga vremena, njegovih shvaanja, naina &ivota i svakodnevnice.11 cijenjen znanstvenik, što bi bilo u nesumnjivo u koliziji da je kojim sluajem on izdao Geografiju tek 23 ili 24 god. n. e., u svojoj ve prilino poodmakloj starosti. Zatim sam Strabon u Geografiji citira i svoju, izgubljenu, Historiju/Historijske bilješke (koja je nesumnjivo bila ranije napisana – u 43 knjige) što je isto još jedan pokazatelj koji govori da je njegova Geografija bila djelo izlo&eno stalnim dopunama. Zatim sasvim je logino pretpostaviti da se nastanak konane redakcije poglavlja VII, 5, koje govori o ilirskim zemljama mo&e datirati u vrijeme rata 6 -9. god. n. e., kada je u Rim i druge urbane centre antike civilizacije dolazilo dosta vijesti iz ovih zemalja. S druge strane, iz slinih razloga kao što je to bio sluaj sa ilirskim zemljama, informacije i vijesti o germanskim zemljama su prošle kroz filter naknadne Strabonove redakcije, koja je izgleda i bila najviše motivirana upravo germanskim ratovima nakon 9. god. n. e. Uostalom kada se i sagleda kompletno 1. poglavlje VII. knjige, jasno se mo&e uoiti da njegov etvrti odjeljak, u kojem se govori o Varovom porazu i Germanikovom trijumfu, ne pripada izvornoj kompoziciji toga poglavlja, nego da je naknadno dotjeran sa novim podacima koji su nastali uslijed doga:aja iz rujna 9. god. n .e. Tom odjeljku neposredno prethodi odjeljak u kojem se u zadnjim reenicama spominje ratovanje Druza u germanskim zemljama i njegova smrt 9 god. p. n. e., a u sljedeem petom odjeljku Strabon spominje Tiberijevo ratovanje sa Vindelicima. Pojedini antiki pisci su uostalom uobiavali izdavati svoja velika, &ivotna djela po dijelovima, sukcesivno, što je moglo trajati desetljeima. O datiranju Strabonove «Geografije» v. i Introduction u The Geography of Strabo, H. L. Jones, LCL, gdje se isto pretpostavlja da je «Geografija» do&ivljavala više revidiranih izdanja. Iz svega izlo&enog se jasno mo&e zakljuiti da je Strabonova Geografija, djelo izrazito kompleksne prirode, koje je do&ivjelo više redakcija, a pošto je ono prevashodno zemljopisne naravi, pojedini povijesni podaci su dati u šturim cjelinama, veinom samo kao uzgredna dopuna zemljopisnom opisu odgovarajueg prostora. Tako se mo&e desiti da je on pojedine narode i zajednice iako ih spominje na jednom relativno uskom dijelu teksta gledao i opisivao u razliitim, esto i prilino vremenskim udaljenim razdobljima, emu je dodatno doprinosilo obilje izvorne gra:e kojom se slu&io (o tome više v. Mesihovi, Autarijati, 2007, 93 - 94). U Loeb izdanju je upotrijebljen prezent (sa dodatnom napomenom⇒ «Certainly «is» is more natural»), iako i ono ostavlja otvorenim i moguu upotrebu engleskog prošlog svršenog vremena u prijevodu. Strabon 1954, V. III, str. 256, nap. 1 i str. 257. 11 Na znanstveni rad, pogotovu onaj iz društvene sfere, izvjesni utjecaj ima i stanje duha, ideja, ideologija i uope javnog mnenja u vremenu u kojem znanstvenik radi i istra&uje. Nijedan istra&iva prošlosti, i u najslobodnijim 42 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tako su se i pojedini Strabonovi podaci vjerojatno nalazili u njegovom djelu i prilago:avali prema potrebama javnosti kojoj se ono prezentiralo. U tom kontekstu se sigurno našlo u njegovom djelu i Batonovo ime prikaeno uz jedan od naroda o kojima u dotinom poglavlju Strabon govori, jer je ono dok je rat trajao, a pogotovu kada je Baton Dezitijatski ostao kao jedini ustaniki vrhovni vojvoda, nesumnjivo pobu:ivalo interesiranje te javnosti. O Batonu su tada sigurno ne samo &eljeli znati oni koji su bili direktno povezani i involvirani na neki nain sa zbivanjima koje je producirao ustanak 6-9. god. n. e,, nego sigurno i obina javnost, te je u tom smislu, kada je ve znao tako zanimljiv podatak kao što je Batonova specifina narodnosna pripadnost, i Strabon smatrao potrebnim da u svoje djelo, onako uzgred i u sekundarnom obliku, uklopi i tu informaciju.  Taj podatak nije mogao nastati prije 6. god. n. e., jer je prije te godine toj javnosti u kojoj se Strabon kretao i &ivio Baton Dezitijatski bio sigurno nepoznat, a mo&da nije ni bio vojvoda Dezitijata. Podatak nije mogao nastati ni poslije 12. god. n. e., kada je Baton poslije Tiberijevog trijumfa interniran u Ravenu, a fokus te javnosti se potpuno usmjerio na nove zemlje, doga:aje, povijesne i politiko-vojne procese koji su se odvijali u njenom okru&enju, i naravno na osobe koje su u tim zbivanjima uestvovale. Nakon IX. mjeseca 9. god. n. e., u toj javnosti je u prvi plan izbilo novo ime, predvoditelja germanskog ustanka, pobjednika u Teutoburškoj šumi i osloboditelja Germanije Arminija i sigurno su znaenje i prisutnost Batona bili prilino zasjenjeni u Strabonovoj «javnosti» od strane novog neprijatelja Dr&ave. Samim tim se i promijenilo i interesiranje Strabonove «javnosti», te se uslijed toga i sam Strabon morao prilago:avati, pa bi uzgredno uklapanje Batonovog imena u «Geografiju» izgledalo kao demode. Strabon inae u svoje djelo ubacuje i Arminija, i Germanikov trijumf što je jasan pokazatelj da se on u komponiranju svoga opusa, esto orijentira prema fokusu pa&nje tadašnje javnosti.  Osim toga ne postoje baš neki posebni razlozi zašto bi Strabon, u svome zemljopisnom radu, spominjao Batonovo ime u prošlom vremenu, koje inae u smislu opeg poglavlja u kojem se nalazi zauzima potpuno sporedni, uzgredni karakter i kao da je stavljeno samo kao neka trenutna i još uvijek postojea zanimljivost.  Baton Dezitijatski je u neku ruku bio i suvremenik Strabona, tako da on za njega nije predstavljao ni neku povijesnu kategoriju i vrijednost kao što su to bili Demetrije Hvarski društvima, ne mo&e tvrditi da je potpuno oslobo:en i pošte:en u svome radu od djelovanja trenutnih ideoloških postulata, mišljenja i percepcije javnosti., bez obzira kakvog oni karaktera bili. 43 Mesihović, Dezitijati, 2007 i neki epihorski narodi koje isto spominje u konkretnom poglavlje, da bi ga predstavljao u prošlom vremenu. Ta etabliranost Batonovog imena u rimskoj javnosti nije mogla nastati odjednom i moralo je proi neko vrijeme da ono zauzme svoje mjesto u njoj. Isto tako u prve dvije godine postojalo je kolegijalno vodstvo ustanka izme:u dva Batona, Dezitijatskog i Breukog, ali Strabon ne spominje Batona Breukog. Sve bi to sugeriralo da je nastanak dotine Strabonove pisane informacije nastao u vrijeme dubokog razvitka ustanka, od 7. god. n. e. do zakljuno sa periodom do rujna 9. god. n. e. Mogue je da se na rat 6-9. god. n. e., odnosi još jedan Strabonov podatak (VII, 3, 13) u kojem on ka&e da se Rimljani slu&e srednjim tokom rijeke Dunav za prenošenje opreme za rat. Strabon ne precizira koji je rat u pitanju, ali jedino dugogodišnje aktivno ratište u vrijeme stvaranja njegove VII. knjige je bilo ilirsko ratište. Što se tie vrela svojih podataka, sam Strabon ka&e da je za zemlje koje nije vidio, uzimao informacije od onih koji su ih vidjeli i o njima pisali. Znamo da se slu&io Eratostenom i Artemidorom (koji je napisao zemljopis oko 100. pr.n.e.), povjesniarima Polibijem, Posejdonijem, kronografom Apolodorom.12 Velej Paterkul (cc 20. god. p. n. e.-cc 31. god. n. e.) je Dezitijate spomenuo u kontekstu svoga izlaganja o ratu 6-9. god. n. e, koje se nalazi uklopljeno u njegovu II. knjigu «Rimske historije», i to od II, CX, 1 do II, CXVI, 3 (sa izvjesnim podsjeanjima na rat u podacima CXXIII, 1; II, CXXV, 5). Sam Velej Paterkul je bio uesnik rata i neposredni svjedok bar dijela zbivanja na ratištima panonskog bazena i dinarskog pojasa.13 Rimska historija Veleja Paterkula izgleda da je najvjerojatnije bila samo skica za planirani vei rad, i koja je finalizirana (u osnovnom obliku u kojem je danas poznata) nekih 20-tak godina nakon kraja ustanka.14 Svoje djelo Velej je posvetio prijatelju Marku Viniciju, sinu svoga prvoga zapovjednika. Sudei po Velejevom (II, CXXVIICXXVIII) nainu spominjanja L.Elija Sejana (L.Aelius Seianus) njegova nacrtna povijest i njen panegiriki ton nisu bili posljedica pada Sejana i obrauna sa svima onima koji su sa Sejanom sara:ivali i bili njegove pristalice. 15 Po tome je Velej Paterkul nevezano sa pokušajem spašavanja 12 Encyclopedia Britannica, Volume 21 str. 446 Musi, 1900, 304-305 13 O Veleju Paterkulu kao vrelu za rat 6-9 god. n. e. v. Pašali, 1975, 380-385 14 Velej na više mjesta, govorei o nekom doga:aju, navodi koliko se to godina desilo ranije (valjda od trenutka kada je pisao o konkretnom doga:aju) i to : podatak II, C, 2 je pisao 28. god. n. e.; II, CXXX, 4; 15 O Sejanovoj «zavjeri» v. Cass. Dio LVIII, 5,1-16,7 i podatke iz djelimino sauvane V i poetka VI knjige Tacitovih Anala. 44 Mesihović, Dezitijati, 2007 svoga &ivota bio povla:ivaki raspolo&en prema Tiberiju Cezaru Augustu16, ali je i ujedno bio i pristalica tada svemonog Sejanu. Upravo to što nije došlo do nastanka planirane knjige govorilo bi u prilog toga da je i Velej Paterkul nastradao uslijed pada Sejana. On je vjerojatno bio likvidiran, sa svim onim drugim pojedincima za koje se osnovano ili neosnovano smatralo da su bili involvirani u Sejanovu «zavjeru».17 Velej injenicu da ne daje detaljniji opis mnogih doga:aja iz rimske povijesti (ukljuujui i posebno zbivanja na ilirskom podruju 6-9. god. n. e.) u trenutnom nacrtu i da ga ostavlja za svoju planirano veliko djelo opravdava time što njegovo trenutno djelo (tj. nacrt) mora slu&iti svojim (zacrtanim) formama (hoc opus servet formam suam).18 Da je Velejev rad zadr&ao priline karakteristike opširnog nacrta, bolje reeno neke vrste excerpta budueg planiranog rad i u opisu ustanka 6-9. god. n. e. dokazuju i sljedee injenice;  Velej Paterkul kao uesnik rata u kome je «glavni lik» njegovog itavog rada odnio istinski veliku pobjedu, morao je, po samoj prirodi stvari, da dă vei, detaljniji i precizniji izvještaj o samom ustanku od onoga što je ostavio. Znai Velejevi dati podaci i opis imaju samo karakter opširnog podsjetnika, lišenog detalja i opisa koji bi bili neophodni u stvarnom radu. Na osnovi takvog nacrta on bi tek kasnije izgra:ivao svoje budue djelo ukljuujui i detaljnije planirano opisivanje ustanka 6-9. god. n. e.  Velej vrlo rijetko spominje izriito imena naroda uesnika u ratu. Ustvari u njegovom opisu ustanka, jedino nailazimo na imena Pirusta i Dezitijata, i to samo po jednom spomenuto,19 dok Breuke izriito po njihovom imenu nigdje ne spominje. Za Veleja kao da ne postoji zajedniki nazivnik za itav ustanak, i on uglavnom koristi ope nazive Panonija i panonski rat, Dalmacija i dalmatinski rat za predstavljanje ustanika, njihovih pokreta, 16 Njegovo ime steeno ro:enjem Tiberije Klaudije Neron, inom usinovljenja od strane cara Augusta 4 god. n. e., i samim tim ulaskom u rod Julijevaca, ogranak Cezar, promijenjeno je u Tiberije Julije Cezar, da bi nakon Augustove smrti i preuzimanja carske vlasti 14. god. n. e. dobio ime Tiberije August Cezar., koje je po Svetoniju upotrebljavao samo u oficijelnoj komunikaciji. 17 Pojedinci optu&eni za suradnju sa Sejanom su bili pritvoreni i naknadno pogubljeni. (Tac. Ann. VI, 19). Sam nain izlaganja o Sejanu kod Veleja daje naslutiti da je on bio povla:ivaki raspolo&en i prema Sejanu i da ga je podr&avao. Ali to ne znai da je Velej Paterkul bio direktno uvuen u Sejanove planove i akcije. On je najvjerojatnije povla:ivao i podr&avao Sejana iz jednostavnog razloga što je ovaj bio iznimno moan i što je va&io kao Tiberijev stub i glavni oslonac. Tako se i Velej Paterkul poradi svoga openitog dodvorakog djelovanja prema Tiberiju jednostavno dodvoravao i podr&avao Sejana. Ali kada se situacija naglo izokrenula, ta njegova dodvoraka sklonost ga je vjerojatno stajala i glave. 18 Vell. II, XCVI, 3 19 Vell. II, CXV, 4 45 Mesihović, Dezitijati, 2007 akcija i uope njihovog djelovanja u toku ustanka. Ali on opet upotrebljava termin Ilirik kada govori o nekoj oficijelnoj injenici kakva je npr. provincija (usp. exercitum, qui in Illyrico merebat…; Messalinus…praepositus Illyrico), Sam termin Ilirik/Illyricum Velej upotrebljava u svome djelu sedam puta (II, LXXVIII, 2; II, CIX, 5; II, CXII, 2; II, CXVI, 3; II, CXXIII, 1; II, CXXV, 1; II, CXXV, 5) i to skoro uvijek u smislu koji kao da otkriva njegovu oficijelnu upotrebu za odre:enu sadr&inu koja za spominjanja Ilirika vezano za ustanak 69. god. n. e., u sebi podrazumijeva kao posebne segmente i panonski i dalmatinski.  U njegovom opisu ni na jednom mjestu se ne daje preciznija narodnosna identifikacija predvodnika ustanka. Jedina pripadnost koju Velej daje o njima jeste šira etnika ili zemljopisna identifikacija, pa tako za mo&emo pretpostaviti da su jedan od Batona i Pines vo:e Panona, dok o drugom Batonu ne nailazimo ni na bilo kakav nagovještaj bilo kakve (narodnosne, etnike, zemljopisne) pripadnosti.  Da nema izvještaja Kasija Diona, i da se oslanja prvenstveno ili samo na Velejeve podatke, predstava o ustanku i njegovim osobenostima i ukupnom razvitku ne samo da bi bila suštinski nepotpuna, nego bi u svojim bitnim dijelovima bila i prilino iskrivljena u odnosu na stvarno stanje. Tako bi se teško mogao povezati jedan od Batona sa Dezitijatima (a i njihova uloga openito gledajui bi bila prilino minimizirana), iako se preko natpisa ILJug III, 1591 «Batona» iz Supe kod Breze zna da je ime Baton bilo vrlo odomaeno i u dezitijatskoj sredini.20 Sa Breucima bi stajalo još gore, njih mo&da uope ne bi ni bilo u radovima koji bi se bavili ustankom. A bez Dionovog izvještaja, stekla bi se i pogrešna predstava o Batonima, pa bi u njoj, a zahvaljujui Svetoniju, panonski Baton bio taj koji se bori do kraja i ostaje u &ivotu. Razlozi svemu gore navedenom ne le&e u Velejevoj slaboj obaviještenosti, namjernom zamagljivanju i prešutkivanju injenica, i openito njegovoj površnosti i nezainteresiranosti za ustanak, nego samo i zbog nacrtnog karaktera njegovog djela. Velejev opis ustanka treba zbog toga promatrati, analizirati ga i uzimati njegove podatke i uope pristupati mu samo sa jasnom i stalno prisutnom sviješu da je rije o nacrtnom opisu, a ne konano dovršenom radu. Upravo iz toga razloga u Velejevom radu na mnogim mjestima nedostaje detaljniji i precizniji opis ili se daju samo sumarni i opi podaci. Velej Paterkul je po svojoj osnovnoj vokaciji bio prije svega vojnik, i nešto prije nove ere je uestvovao u trakim ratovima u kojima mu je zapovjednik bio Publije Vinicije (Publius Vinicius), namjesnik Makedonije. On je bio i konjaniki zapovjednik (praefectus equitum) u Tiberijevoj 20 Natpis na sepulkralnom spomeniku iz Supe obitelji «Batona» 46 Mesihović, Dezitijati, 2007 kampanji u Germaniji 4. i 5. god. n. e.21 U toku 6. god. n. e. Velej Paterkul je izabran za kvestora i tako je ušao u senatorski stale&. U toku rata Velej je jedno vrijeme boravio kao štabni oficir u Tiberijevom zapovjedništvu. Sam Velej ka&e da je kontinuirano proveo (od 4. god. n. e.) devet godina, u inovima konjanikog prefekta i legata, kao promatra «nadljudskih dostignua» Tiberija.22 Nakon rata Velej je nastavio sa usponom u karijeri i bio je prisutan u politikom &ivotu Rima. Znaajno mjesto u svome nacrtu Velej Paterkul je posvetio panonskim i dalmatinskim narodima i nacijama, najviše iz razloga što su oni u jednom odre:enom razdoblju direktno bili povezani sa sudbinom i ratovanjem Tiberija, kome se Velej dok je ovaj bio car nastojao dodvoriti. U tu svrhu je Velej namjeravao, što i istie na jednom mjestu, da kasnije u planiranom veem radu da detaljniji i precizniji opis Panonije i Dalmacije23. Prava je šteta da Velej nije uspio da ostvari svoj naum u potpunosti, 24 jer njegove informacije kao suvremenika i sudionika ustanka, i 21 Vell. II, CIV, 3-CVII, 3 22 Vell. II, CIV, 3; Mo&da bi ovaj podatak ukazivao i na to da je Velej Paterkul bio u jednom periodu i zapovjednik i jedne legije. I ako je ova konstatacija tona ona bi se onda najvjerojatnije odnosila na razdoblje ustanka 6-9 god. n. e. i to preciznije na prijelaz 7. na 8. god. n. e. 23 Vell. II, XCVI, 2-3 24 Posebno pitanje u Velejevom &ivotopisu zauzima natpis CIL VIII. 10311 iz El Arroucha u Al&iru, koji spominje izvjesnog Gaja Veleja Paterkula kao legata III. Augusta (njen zimski logor se nalazio u numidskom mjestu Theveste),. Ako je praenomen našeg Veleja stvarno bio Caius, to bi onda impliciralo da je on bio i prokonzul provincije Afrike (III ..Augusta se nalazila stacionirana u ovoj provinciji), odnosno konzul. Po Dionu (LIII, 14, 2) August je provincije Afriku i Aziju namijenio samo bivšim konzulima. Me:utim u konzulskim listama se uope ne nailazi na Velejevo ime, što znai da on uope nije bio rimski konzul (najviša du&nost koju je obnašao je pretorska i to zajedno sa svojim bratom Magijem za 15 god. n. e. II, CXXIV, 4), pa se postavlja pitanje na koji se nain uope neko sa nomen Velleius našao kao zapovjednik III. Augusta i to sa titulom legatus Augusti. Tek je za vrijeme Kaligule došlo do odvajanja provincije na dva dijela, ime su afrike vojne snage dodijeljene drugom du&nosniku (Cass. Dio LIX, 20, 7). Kao rješenje ove zagonetke nudi se itav niz razliitih opcija, ali bez dovoljne i zadovoljavajue argumentacije; 1. Potrebno je ukazati da natpis ne daje nikakve indikacije da je legat III Augusta Gaj Velej Paterkul bio i namjesnik neke provincije, sam natpis ga nedvosmisleno bez aluzija, potisnutih i skrivenih znaenja determinira samo kao legijskog zapovjednika. To bi opet moglo ukazivati da su jedno vrijeme namjesništvo afrikih provincija i zapovjedništvo III. Auguste bile odvojene institucije, i da je mogue da je Velej bio zapovjednik ove legije, bez veze sa obnašanjem institucija provincijskih namjesnika u afrikoj provinciji. Ovom stavu daje odre:enu utemeljenost i to da su Kaligula i Klaudije, procjenjujui opasnim injenicu da se senator nalazi i kao namjesnik bitne Afrike i na elu jake vojne jedinice, za zapovjednika legije imenovali svoje ljude. Ali prije Kaligule, odnosno prije 39. god. n. e., i izbora Lucija Pizona (sina Gneja Pizona i Plancine) za namjesnika Afrike, legijski zapovjednik je izgleda bio i namjesnik provincije. 47 Mesihović, Dezitijati, 2007 osobe koja je boravila u tim krajevima bi bile iznimno vrijedne. Me:utim s druge strane, zbog osnovne dodvorake intencije Velejevog djela, njegovi podaci o ovim prostorima, a posebno ustanku. u nacrtu pokazuju izvjesnu dozu korumpiranosti stvarnog stanja stvari. Taj panegiriki ton djela Veleja Paterkula u odnosu prema Tiberiju se i u njegovom opisu ustanka najviše ogleda kada;  umanjuje ulogu Augusta, prikazujui ga kao i paniara, dok Tiberije zadr&ava hladnokrvnost i promišljenost u tim teškim danima, što se mo&e otkriti kada se ita «izme:u redova»,  umanjuje zasluge i djelovanje Germanika u toku ustanka dok suprotno od toga prešuuje nesumnjive greške Tiberija, ne samo na vojnom planu. 2. III Augusta je u periodu 17-24. god. n .e., sa promjenljivom sreom aktivno bila ukljuena u te&ak rat sa Takfarinatom, koji je okupio u protu-rimski savez pojedine numidske i mauritanske narode i plemena. Velej Paterkul nije uestvovao u ovom ratu, što bi znailo da ako je on bio zapovjednik III Augusta, to je moralo biti najvjerojatnije prije 17. god. n. e. Protiv Takfarinata su rimske trupe predvodili Furije Kamil (Tac. Ann. II, 52), Lucije Apronije (Tac. Ann. III, 21), Junije Blez (Tac. Ann. III, 73) i Publije Kornelije Dolabela (Tac. Ann. IV, 23). O ovom ratu v. Mirkovi, 2003, 66 3. Velej Paterkul u svojoj povijesti samo na jednom mjestu spominje (II, CXXIX, 4) i to uzgred ratna zbivanja u Africi i u vezi sa Takfarinatom (njega osobno po imenu ne navodi), i to opet u kontekstu ve neumjesnih panegirika Tiberiju što bi podrazumijevalo da on uope nije bio tamo, odnosno da uope nije uestvovao u bellum Africum. A pošto u ostatku njegove povijesti (tonije reeno u preostala dva poglavlja CXXX i CXXXI) uope ne nailazimo na dalje crtice vezane za rat u Africi, naš Velej ne samo da tamo nije boravio, nego je bio i vrlo slabo upoznat sa zbivanjima i u afrikim provincijama, ali i u Galiji u kojoj je 21. god. n. e. izbio ustanak, o kojem Velej isto daje samo jednu, istine radi nešto opširniju crticu (II, CXXIX, 3-4) u odnosu na onu afriku. Za razliku od Veleja, Tacitov opis Takfarinatovog rata je znatno vei (Tac. Ann. II, 52; III, 21; 7374; IV, 23-24). Indirektno se na Afriki rat Velej osvrnuo još jednom kada je govorio o Juniju Blezu (II, CXXV, 5). 4. A pošto Velej prilino detaljiše u vezi sa politikim zbivanjima nakon 9. god. n. e., pa do kraja svoga nacrtnog opisa (poglavlja CXVII-CXXXI) tj. sa godinom izbora njegovog prijatelja Marka Vinicija za konzula (30 god. n. e.) on se tada nalazio u veim dijelom u Rimu i Italiji, a ne u afrikim gradovima i taborima. To bi znailo da naš Velej Paterkul nije bio onaj Gaj Velej Paterkul koji je bio legatus Augusti III. legije Augusta, iako su se oni nesumnjivo nalazili u nekoj bli&oj ili daljoj rodbinskoj vezi. 5. Kršanski pisac Priskilijan navodi da je praenomen našeg Veleja bio Marcus, a ne Caius, što sugerira da je tvrdnja iznesena pod tokom 4. ipak najrelevantnija. Uostalom, za 20. god. n. e. u Tacitovim Analima (III, 39) se spominje izvjesni P. Vellaeo (vjerojatno Velleius) i to vezano za zbivanja na istonom Balkanu. Inae o Veleju Paterkulu v. Introduction u Velleius Paterculus, Compendium of Roman History, Frederick W. Shipley, LCL. 48 Mesihović, Dezitijati, 2007  poveava snagu i brojnost ustanika i uope predimenzionira opasnost koju su oni predstavljali, sve s ciljem da poka&e sa kakvom se velikom opasnošu od strane Dalmatinaca i Panona bila suoila Rimska Dr&ava, a sa kojom je na kraju Tiberije uspio da uspješno iza:e na kraj. Velej je u sklopu toga uzdizao i karakterne osobine naroda koji su naseljavali jedinstvenu provinciju Ilirik, pa na istom mjestu gdje obznanjuje svoju namjeru o detaljnijem prikazu, ka&e za stanovnike Dalmacije i Panonije «…virium excelsissimasque…», upotrijebivši vrlo zanimljivu konstrukciju koja se sastoji od superlativa pridjeva excelsus, koji se mo&e prevesti kao uzvišen, visok, odlian. I na drugom mjestu nešto dalje u tekstu i to direktno vezano za posljednju fazu ustanka, Velej istie ratobornost i ratniko umijee i to eksplicite na Piruste i Dezitijate. Iako su Dezitijati i Pirusti, kao i drugi ilirski narodi nesumnjivo u svome temperamentu odr&avali i odre:ene doze borbenosti, beskompromisnosti (zašto ne i tvrdoglavosti) i umijea ratovanja koje su kod njih bile nešto izra&ajnije, svako Velejevo prenaglašavanje njihovih kvaliteta te njihovo stalno ponavljanje potrebno je promatrati u kontekstu povla:ivanja Tiberiju, koji je «eto uspio da pobijedi tako monog, sna&nog i plemenitog višestoljetnog rimskog neprijatelja i u to u njegovoj nepristupanoj i teško osvojivoj zemlji». A u stvarnosti radilo se o narodima koji su se nalazili na razini društveno-politikog, gospodarskog i opeg kulturnog razvitka koja je bila nešto ispod generalnog prosjeka sraunatog za sve narode sa kojima su Rimljani u toku svoje povijesti dolazili u intenzivni kontakt i me:usobnu interakciju. Ilirski narodi ukljuujui i Dezitijate i Piruste samo su branili svoja prava i svoju zemlju, u pojedinim momentima sa oajnikim &arom. S druge strane dok je znaaj i uloga-po rimske imperijalne interese- Tiberija preuveliavana, a Germanika umanjivanja u toku rata na zapadnom Balkanu i ju&noj Panoniji u periodu od 6. do 9. god. n. e., sam opi tok operacija u toku ustanka, posebno onih koje su izvodile rimske i saveznike jedinice je u Velejevom djelu u naelu vjerodostojan. Korumpiranje povijesne injenice vo:enja opeg toka vojnih operacija prezentiranog u glavnim crtama nije u svojoj bitnosti moglo da bude dobar objekt na kome bi se primijenilo dalje Velejevo pretjerano dodvoravanja. Uostalom on sam je kao iskusni i aktivni viši oficir u ovom pogledu morao biti pa&ljiviji i vjerodostojniji. Kada je rije o prikazu ili bar nagovještaju prikaza unutarnje konstitucije itavog ustanka u Velejevom nacrtnom opisu, moramo istai da je ono vrlo mršavo predstavljeno, pa i na momente kontradiktorno (a i to je rezultat kao što emo pokazati u tekstu našeg rada i nacrtnog karaktera njegovog opisa rata i nekih drugih inilaca). Osnovna kontradikcija ne samo sa drugim vrelima, nego i sa samim sobom ogleda se u tome što Velej esto i to u kasnijim dijelovima opisa promatra i opisuje ustanak gledajui ga ne u njegovoj cjelini nego odvojeno na njegove (panonski i dalmatinski) segmente. U tom sluaju (a bez današnjeg poznavanja i analiziranja nama dostupne 49 Mesihović, Dezitijati, 2007 druge izvorne pisane gra:e o ratu 6-9. god. n. e.) mogli bismo stei vrlo pogrešan utisak kao da je rije o dva paralelna pokreta sa malo dodirnih toaka i sa dosta labavom vezom. Naravno taj njegov opis je u koliziji sa podacima koje prezentira na poetku svoga opisa gdje govori o zajednikom nastupu ilirskih naroda, i stvaranju jedinstvenog Saveza i zajednikim vrhovnim vojvodama. Ta razliitost prezentiranja je rezultat i injenice da je Velej rat promatrao iz svoje perspektive, sa ratišta na kojima je boravio i na koja se prebacivao. Nesumnjivo je njegov prevashodni boravak na dijelu ratišta koji se nalazio u panonskom bazenu, i kasnije prebacivanje glavnog toka rata na dinarski masiv (u emu on ne uestvuje), odigrali veliku ulogu u tom nainu prikazivanja i kroninom kod njega prisutnom davanju prvenstva u stvarima koja se tiu pokretanja ustanka, stvaranja Saveza i daljeg razvitka rata Panoniji u odnosu na Dalmaciju. Tako je i injenica da je on bio neposredni uesnik i svjedok dijela ratnih doga:aja koje opisuje uz ve navedeni i objašnjeni nacrtni karakter opisa imala izvjesnu ulogu u iskrivljenosti nekih podataka. To je sasvim razumljivo ako se ima u vidu da je kao aktivni uesnik na terenima bojišnica rata, Velej imao sasvim drugu perspektivu na kojoj je temeljio svoj nacrtni opis nego što je to bio sluaj sa npr. Kasijem Dionom. Velejev vidik je zbog boravka na ratištu bio su&en, primarno orijentiran samo na podruje na kome se nalazio i na kome je imao odgovornost i teško je mogao u cjelini sintetizirati sva doga:anja u ustanku na ravnopravan i kritiki nain. To upravo dokazuje ve navedena unutarnja kontradikcija jer posebice navo:enje panonske i dalmatinske kampanje odvija se upravo u onim dijelovima nacrtnog opisa koji odgovaraju periodu Velejevog dolaska na ratište i boravka na njemu, dok na sam poetak opisa rata, za koji on nije neposredni oevidac, stavlja podatke koji potvr:uju ipak zajedniki nastup. Osim toga Velej je kao uesnik rata, prilikom oblikovanja nacrtnog opisa sigurno patio i od «sindroma sudionike pristranosti» koji je inae kronino prisutan kod veine autora koji opisuju rat, ili samo neke njegove aspekte iji su bili aktivni uesnici i sudionici. Temelj toga sindroma le&i u tome što pisac smatra da više mo&e vjerovati svojim oima, svojim ušima, svome sjeanju, svome nainu na koji je do&ivio odre:eni doga:aj, svojim shvaanjima o tome ratu i uope svemu onome što je pro&ivio, a što zna ovjeka prilino zavesti i prevariti u ocjeni, nego podacima i informacijama koje je dobio preko drugih vrela, makar oni bili i znatno realniji, toniji, prizemljeniji i jasniji. Pogotovu se utjecaj toga sindroma pojaava ako pisac kao temelj toga opisa koristi dnevnik koji je vodio, ili neke druge zapise, napomene i zabilješke slinog karaktera. U tom sluaju pisac u veini sluajeva daje prednost onoj predstavi nekog doga:aja na nain kako ju je on do&ivio, i samo potpuno postojan pisac sa razvijenim osjeajem za povijesnu metodologiju a i to nakon poticanja odre:enog vremenskog perioda mo&e relativizirati negativni utjecaj sindroma, ali ga i ne potpuno odstraniti jer je on nepovratno kao aktivni uesnik ratnih zbivanja «korumpiran» onim što je do&ivio. Istine 50 Mesihović, Dezitijati, 2007 radi potrebno je naglasiti da gore opisana vrsta pristranosti ne podrazumijeva da je autor namjerno iskrivljavao podatke i procese i predstavljao ih pogrešnim ili ih zamagljivao i prešutkavao, jer pisac-sudionik doga:aja koji opisuje, je pod utjecajem toga sindroma stvarno vjerovao u tonost svojih pretpostavki i onoga što je napisao. Velej Paterkul je osim toga bio i vojnik od zanata, tako da je njegovu predstavu o ustanku potrebno analizirati imajui na pameti i ovu injenicu. On je bio i narator, a ne i stvarni povjesniar. Njegov opis ratnih zbivanja je pored toga što je optereen pretjeranom apologijom Tiberiju koja se sree skoro u svakom dijelu i odjeljku Velejevog izvještaja, je u odnosu na koncizan i «zanatski» i metodološki ura:eni Dionov izvještaj slikovit i &ivopisan. Opisi pojedinih zbivanja sadr&e u sebi prilino izrazito ovu slikovitost i Velejeve «duboke opservacije» i zakljuke koji kao po pravilu sadr&e i pohvalu Tiberiju ili ukazanje na njegove vrline i mudrost. Publije Ovidije Nazon (43. god. p. n. e. – 17. god. n. e.) je bio još jedan suvremenik ustanka 6 – 9 god. n. e. U Epistulae ex Ponto koje je pisao u izgnanstvu na crnomorskoj obali, Ovidije je ostavio spomen Batona Dezitijatskog i slikovit opis Tiberijevog trijumfa. Ovidije trijumf opisuje u svome stihovanom pismu Germaniku. U njemu, skoro jednim patetinim tonom, opisuje trijumf, a pismo ima osnovni cilj⇒da se preko njega Germanik podstakne da uini nešto kako bi se prema Ovidiju postupilo milostivo i omoguio mu se povratak u Rim i Italiju. I ako pre:emo preko «ulizivakog» stila Ovidija, ostaju injenice o izgledu trijumfa koje su vjerojatno vjerodostojne. On sigurno nije osobno prisustvovao trijumfu, ali je sudei po podacima koje navodi bio dobro informiran o trijumfu i njegovom toku, kao i o sudbini zarobljenih ustanikih vrhovnika (ukljuujui i Batona Dezitijatskog kojeg i imenuje). 25 25 Ovid. Ex Ponto, II, I (Germanico), 1 – 68; Ovidije zahvaljuje slavi (ili javnom mnenju ili javnom glasu ili prii) da je iako zatvoren me:u Getima ipak vidio velianstveni trijumf. Ovo je dokaz da su vijesti iz Rima, i to prilino detaljne, dolazile i u najudaljenije dijelove Imperije i da je ustanak i ono što se zbivalo u vezi njega bilo više-manje poznato. Mogue je da je Ovidije dobio pismo nekog svog prijatelja/prijateljice koji je bio oevidac trijumfa jer je opis ipak i previše detaljan da bi se mogao dobiti samo zahvljajui usputnoj vijesti ili raspitivanjima kod pojedinaca koji bi došli do Ponta. Ovidijeva pisma sa Ponta su u kontekstu znanstvenih istra&ivanja ustanka 6 – 9 god. n. e. ostala potpuno zanemarena i do danas ih nije niko obra:ivao po pitanju odnosa prema ustanku, osim spominjanja u natuknici Williama Smitha (1867, 475). Inae u djelima Tristia (II, 225) i Ex Ponto (II, II, 75 - 80) Ovidije ima još podataka koji se odnose na zbivanja na zapadnom Balkanu od 6. do 9. g. p. n. e. To ne bi trebalo uditi kada se zna da je on suvremenik ustanka i da su se najtraumatinija zbivanja vezana za njega odvijala u istom vremenu kada i ustanak. O Ovidijevom progonstvu i boravku na Pontu (u gradu Tomis u današnjoj Dobru:i) te o Tristia i Ex Ponto v. Introduction u Loeb izdanje Ovidijevih Tristia i Ex Ponto. 51 Mesihović, Dezitijati, 2007 Plinije Stariji (Caius Plinius Secundus Maior 23/24. god. n. e.-24.VIII 79. god. n. e.)26 je bio jedan od najveih enciklopedista antikog svijeta, svestrana i obrazovana osoba koja je za «NH» koristila djela nadasve velikog (i za moderne uvjete) broja autora, te slu&bene dr&avne, provincijske, lokalne dokumente. Iz razloga prirode samih podataka, koji su matematiki precizni u sluaju etnografskog opisa provincije Dalmacije, Plinije Stariji se primarno oslanjao na statistike podatke rimske dr&avne administracije27 i u manjoj mjeri na djela M. Varona28 i vjerojatno i drugih autora ija imena izriito ne navodi u spomenutom odjeljku. Varonov podatak kod Plinija Starijeg ima usputni karakter, i jedino pokazuje šarolikost politikih tvorevina kod epihorskih naroda na kasnijem podruju obuhvaa naronitanskog konventa (M. Varro LXXXVIIII civitates eo ventitasse auctor est).29 Za brojeve dekurija i neke druge podatke statistike ili opisne naravi Plinije Stariji se oslanjao u potpunosti na podatke iz zvaninih popisa, te se u tom smislu 26 Wells, 1995, 287 27 O popisima stanovništva u Rimskoj dr&avi više v. Historija ovjeanstva, 1967, 210-213 28 Marko Terencije Varon (Marcus Terentius Varro 116-27. god. p. n. e.), poznat je i kao Varro Reatinus. On je bio vrlo plodan i svestran pisac, i smatra se da je napisao nekih 74 djela razliite sadr&ine u 620 knjiga od kojih je najpoznatije djelo «Starine ljudskih i bo&anskih djela» (Antiquatatum rerum humanarum et divinarum libri XLI ). Varon je bio i aktivan i u politikom &ivotu, podra&avao je Pompeja, bio je narodni tribun, edil, kvestor i pretor. Varon je boravio i u ilirskim zemljama (bio je Koskonijev legat 77. god. p. n. e. Mirkovi, 2003, 51), konkretno na istono-jadranskoj obali te je nesumnjivo bio neposredno upoznat sa stanjem i nekim injenicama bar na dijelu ilirskih zemalja (Domi Kuni, 2004, 131 i fus. 48). U vrijeme Pompejevog rata sa gusarima, Terencije Varon je bio postavljen za zapovjednika Jonskog i Egejskog mora—istovremeno su za Jadransko more bili zadu&eni Pompejevi sinovi---(Flor. I, 41). Svi navedeni podaci ukazuju da Varon ima dodira sa balkanskim svijetom, ukljuujui i onaj ilirski. Iako je za vrijeme gra:anskih ratova Varon, kao uvjereni konzervativac bio na strani Pompeja, kasnije je od strane Cezara bio postavljen za upravitelja javne knji&nice u Rimu. U vrijeme nakon Cezarovog umorstva bio je proskribiran od Marka Antonija, kojom prilikom je izgubio vei dio imovine i knji&nicu, ali je kasnije našao zaštitu i patronstvo od Oktavijana. App. de bell. civ. IV, 47; Tomi, 1885, 245-246; Maškin, 1951, 11, Budmir-Flašar, 1963, 193206; Pareti – Brezzi – Petech 1967 A, 341; 357-358; Domi Kuni, 2004, 131-132; 153-154; i web-site http://en.wikipedia.org/wiki/Varro. Varon se npr. mnogo slu&io djelom (koje je imalo i putopisni karakter) Lucija Manlija. Tomi, 1885, 247. Iako kognomen Varro pripada ilirskoj onomastici (ime je evidentirano i na dezitijatskom podruju), on nije ilirskog podrijetla, nego je to postao naziv jednog od ogranaka roda Terencija, nakon što je jedan njegov lan u dvoboju ubio ilirskog neprijatelja po imenu Varro, za vrijeme I. ilirskog rata 229-228. god. p. n. e. Ne bi ga trebalo miješati sa Markom Terencijem Varonom Lukulom ( Marcus Terentius Varro Lucullus oko 116.- poslije 56. g. p. n. e.), mla:im bratom Lucija Licinija Lukula (konzul za 74. god. p. n. e. i pobjednika nad Mitridatom). On je nakon obnašanja svoga konzulata (73. god. p. n. e., godinu nakon svoga biološkog brata) bio i namjesnik Makedonije (o njemu kao namjesniku Makedonije i ratovima koje je vodio v. Papazoglu, 1969, 313-314; Šašel Kos, 2005 A, 495 498). 29 Plin. NH III, 142 52 Mesihović, Dezitijati, 2007 mogu smatrati prilino vjerodostojnim.30 Me:utim postavlja se pitanje na koje bi se doba mogli odnositi Plinijevi podaci, odnosno na koje godine se odnose statistiki podaci.31 Terminus post quem teksta u kome se daje etnografski opis Gornjeg Ilirika, odnosno nastanka statistikih podataka Plinije Stariji zbog oznaavanja cara Klaudija bo&anskim (divus), tj. ve pokojnim je 54. god. n. e. Tada je Plinije Stariji imao oko 30 godina, i sigurno mu je trebalo još dosta da «naui, sazna i pro&ivi» da bi u stanju da napiše jedno takvo opse&no i svestrano enciklopedijsko djelo kao što je «NH». Pored spomenutog enciklopedijskog djela u kojem se i nalazi etnografski opis Gornjeg Ilirika, Plinije Stariji je sastavio i druga djela (koja su na veliku &alost nestala u vihoru povijesti) kao što su Povijest germanskih ratova32 (ispisanu u narativnom stilu), koja je obuhvaala doga:aje od 47. god. n. e. do 70. god. n. e. i biografiju Pomponija Sekunda.33 Sva spomenuta djela Plinije Stariji je završio i izdao prije finaliziranja i izdavanja «NH». Posveivanje «NH» Titu Flaviju 77. god. n. e.34 predstavljalo bi ujedno i završetak rada na ovom velikom enciklopedijskom djelu, ali i terminus ante quem vremena nastanka statistikih i drugih podataka o Iliriku koje je mogao dobiti iz slu&benog popisa i drugih oficijelnih dokumenata sline sadr&ine (u našem sluaju posebno onih koji se tiu peregrinskih civitates i dekurija). Sa poetkom Vespazijanove vladavine Plinije Stariji je napustio Rim i Italiju, slu&ei kao prokurator u provincijama Gallia Narbonensis (70. god. n. e.) i Hispania Tarraconensis (73. god. n. e.). zatim je boravio i u provinciji Belgica i Africi, i na kraju je bio postavljen za zapovjednika flote u Misenumu.35 U tome periodu on je sintetizirao gra:u o zapadnom Balkanu koju je u njenom najveem dijelu (posebno onu sa aspekta statistikih i popisnih podataka) skupio u ranijem 30 O tim slu&benim dokumentima v. Domi Kuni, 2004, 159-164, posebno imajui u vidu provincijalne formule (formulae provinciarum). 31 O nekim zakljucima vezanim za izvornu gra:u za Plinijeve podatke v. Bojanovski, 1988, 63, fus. 45 i 48; 5ae, 2001; i posebno Domi Kuni, 2004; 32 Povijest ratova sa Germanima, Plinije Stariji je poeo pisati nakon sna u kojem mu se ukazao Klaudije, Druz, pobjeditelj Germana, mla:i brat cara Tiberija i otac cara Klaudija. Plinije Mla:i, Pisma, III, 5, 4 i http://en.wikipedia.org/wiki/Gaius_Plinius_Secundus. Plinijevo djelo je kasnije koristio i Tacit za svoju «Germaniju» i za prve knjige Anala. 33 34 35 Wells, 1995, 34; Oksfordska historija rimskog sveta, 1999, 291 http://en.wikipedia.org/wiki/Gaius_Plinius_Secundus Plinijev duh &eljan saznanja se nije mogao obuzdati da 24. VIII 79. god. n. e., lino ne predvodi spasilaku misiju za vrijeme erupcije Vezuva (koja je «balzamirala» Pompeje i Herkulanum), na što ga nije pokretao samo (rimski) osjeaj du&nosti kao zapovjednika flote u Misenumu, nego i unutarnja strast da izbliza promatra erupciju, osjeti njene posljedice i do:e do bilo kakvih zakljuaka o fenomenu vulkana. Plinije Mla:i, Pisma, VIII, 66; Wells, 1995, 187-189; Oksfordska istorija rimskog sveta, 1999, 291 53 Mesihović, Dezitijati, 2007 periodu, Dr&imo s toga da bi se najvjerojatnije moglo smatrati da je te statistike podatke (koji su i uopeni i ukratko prezentirani) Plinije Stariji dobio najvjerojatnije iz nekog slu&benog popisa ili nekog drugog slu&benog dokumenta sline prirode koji je uinjen za vrijeme Neronove vladavine (54 - 68. god. n. e), jer je linije Stariji za vrijeme Neronove vladavine boravio u Rimu, gdje je dolazio u kontakt sa slu&benim administrativnim dokumentima, kao npr. sa kartom Armenije i okru&ja Kaspijskog mora koja je iz Korbulovog štaba bila poslana u Rim 58. god. n. e. Da je on za opis zapadnog Balkana upravo koristio taj slu&beni popis dokazuje to što on ka&e da je kod nekih ilirskih naroda …ljudstvo popisano ( discriptis ) po dekurijama…, jer upravo rije discriptis jasno ukazuje da je izvršen popis i da postoje popisni dokumenti u kojima se nalaze podaci koje je preuzimao i Plinije Stariji. Plinije Stariji je radi opsega zadatka koji je prihvatio da uradi i sa ciljem da u svome djelu objedini što je mogue više enciklopedijskih stavki i aspekata onoga što mu je bilo poznato, je u oblikovanju «NH» esto pribjegavao i nekoj vrsti sa&etog izlaganja u vidu «lakonskog» stila, tj. davanja itaocima u obliku najobinijeg nabrajanja i navo:enja najosnovnijih informacija a koje inae ulaze u prilino opširni krug saznanja. To se lako da objasniti time što je Plinije Stariji raspolagao sa golemim brojem znanstvenih i opeinformativnih podataka. Da bi njihov unos uskladio sa prostorom i vremenom kojim je raspolagao, i kako mu djelo ne bi bilo preglomazno, sa puno diskursa (kao što je to npr. bio Pauzanijev opis Grke koji je nastao desetljeima kasnije) a nastojei da u njega ipak ugradi što je mogue više korisnih, i za njegovo shvaanje potrebnih informacija, on je vjerojatno sa podataka koje je unosio u tekst «skidao» po njemu nepotrebni balast dodatnih informacija i pojašnjena. Ta njegova tendencija i literarni izraz se upravo osjeti i na primjeru etnografskog opisa zapadnog Balkana, gdje je obilje podataka sa kojima je nesumnjivo raspolagao, a koji su govorili o ovom prostoru, pokušao sa&eti i predstaviti u svom koncentriranom maniru. Plinije Stariji je nastojao da što je u mogue veoj mjeri da podataka o Iliriku koji bi ga na najbolji nain opisali i predstavili itaocu, ali i da ujedno izbjegne opširna objašnjena i po njega nepotrebna skretanja i tako etnografski opis Ilirika uklopi u za njega predvi:eni prostor u «NH». U tu svrhu je Plinije Stariji koristio u svome opisu uglavnom kratke, koncizne reenice i izraze. Zbog toga u njegovom etnografskom opisu nema objašnjena za pojedine podatke. npr. šta je to dekurija?, zašto u njegovo vrijeme u naronitanskom konventu više ne postoji skoro 70 civitates ?. što se to uope podrazumijeva pod izrazima Liburnija i Dalmacija?, i sl. Plinije Stariji se samo zadovoljava time da konstatira injenino stanje i ništa više. I Plinije Stariji u svojoj «NH» daje, u svom skoro «telegrafskom» maniru (koja se izra&ava i kroz zbijenost teksta i podataka te škrtost u izra&avanju i taksativno izlaganje), u biografiji 54 Mesihović, Dezitijati, 2007 Oktavijana Augusta36 dosta oskudne ali vrijedne podatke o ustanku, posebno one koji se odnose na ope stanje Rimske dr&ave i carske porodice u tome vremenu.37 Iz injenice da on ka&e da je Iliriku izbila pobuna (rebellio Illyrici), on se iz razloga što upotrebljava slu&beni naziv koji se tada odnosio na zapadni Balkan i panonski bazen za ovu informaciju slu&io najvjerojatnije nekim zvaninim dokumentima koji su izdati u tom periodu. Svetonije ( Caius Suetonius Tranquillus cc 71-cc 135. god. n. e.) nije direktno spomenuo Dezitijate, ali se na više mjesta u svojim &ivotopisima Augusta i Tiberija osvrnuo na doga:aje i doga:anja vezana za ustanak i situaciju u tadašnjem Iliriku.38 Od tih sporadinih podataka, najvei opseg ima onaj eksurz u Tiberijevom &ivotopisu u kojem on gledano kroz vizuru djela i naina &ivota Tiberija daje nešto ipak sadr&ajniji prikaz sa zanimljivim podacima o ustanku i o sudbini ustanikog vojvode Batona Dezitijatskog, kojeg on naziva panonskim. Zahvaljujui natpisu otkrivenom 1952. god. u Svetonijevom rodnom mjestu Hippo Regius, znamo da je Svetonije obnašao itav niz va&nih slu&bi u dr&avnoj slu&bi kao što su a bybliothecis, a studiis i ab epistulis, koje su mu omoguavale svestran uvid u dr&avne arhive i biblioteke.39 Na ustanak Svetonije se osvre iz perspektive njegovog istra&ivanja cara Tiberija, koji je bio vrhovni zapovjednik protu-ustanikih trupa. To je uvjetovalo da on samom ustanku nije posvetio dovoljno pa&nje i da mu je prikaz dosta štur, ali je zato u pojedinim detaljima konkretan i na pojedinim mjestima koncizan. On u svezi ustanka daje informacije opeg karaktera te one koje bi najbolje koristile u oslikavanju Tiberija kao dr&avnika i vojnika, njegov karakter i druge osobine. Sve ostalo je smatrano nepotrebnim balastom, te se nije posveivala dodatna pa&nja istra&ivanju pojedinih tih sporednih stvari kao što je npr. tzv. panonska pripadnost Batona Dezitijatskog, te 36 Prije usinovljavanja od strane Gaja Julija Cezara zvao se Gaj Oktavije (Caius Octavius). Nakon usinovljavanja Gaj Julije Cezar Oktavijan (Caius Iulius Caesar Augustus Octavianus), a od prvog sporazuma sa Senatom 27. god. p. n. e. dodao je svome imenu i poasni naziv August (Augustus) =uzvišeni. Koristio je i naziv Imperator Cezar bo&anskog (deificiranog Cezara) sin, August (Imperator Caesar divi filius Augustus ). 37 Plin. NH VII, 149 38 Svet. Aug. 25; Tib. 16-21 39 Slu&ba a bybliothecis, je znaila da je Svetonije bio odgovoran za sve gradske biblioteke grada Rima, a studiis je bila slu&ba koja bi najprikladnije odgovarala nekoj vrsti arhivskog radnika koji je odgovoran za brigu, uvid i korištenje dr&avne dokumentacije. Posebno je kancelarija ab epistulis davala Svetoniju (posebno u periodu Hadrijanove vladavine i to u razdoblju 117-122. god. n. e.) veliku mo i znaaj unutar hijerarhije carske birokratske šeme, ukljuujui i pristup svim dr&avnim dokumentima. Svetonije je mo&da jedno vrijeme bio i lan consilium principis. Svetoniju je inae mnogo u karijeri, dodatnom obrazovanju i uope &ivotu u prijestolnici i Italiji pomoglo i prijateljstvo sa Plinijem Mla:im, koji mu je u neku ruku bio i zaštitnik i pokrovitelj, a kasnije i Septiciusa Clarusa, pretorijanskog prefekta (Plinije Mla:i, Pisma, 1, 24, 3; 5, 10, 3). 55 Mesihović, Dezitijati, 2007 nazivanju ustanika samo Panonima, što mo&e bez detaljnijeg uvida u spomenutu problematiku da izazove donošenje pogrešnih zakljuaka. Svetonije je nastojao i da realno predstavi mjesto koje je Tiberije zauzimao u svim doga:anjima izme:u 6. i 9. god. n. e., i ta njegova slika je za razliku od Velejeve sa jedne strane i kritiara Tiberija sa druge strane mnogo uravnote&enija i prihvatljivija. Svetonije je nastojao da itav niz razliitih mišljenja koja su postojala o Tiberiju, veinski negativno intoniranih, dodatno provjeri, o emu i sam svjedoi.40 Tako da iako njegovo djelo sadr&i i dosta glasina i klasinog traa, Svetonije ne ignorira niti (namjerno) pogrešno i tendenciozno interpretira informacije iz svojih vrela. Samim tim se namee zakljuak da su podaci koje on donosi u svome djelu tono takvi kakvi jesu postojali u vrelima koje je on koristio i da su nisu prošli neku Svetonijevu prilagodbu. I te šture podatke Svetonije je crpio iz djela drugih pisaca i u arhivskoj gra:i koja mu je bila dostupna. Sudei po estoj upotrebi termina Ilirik koji je bio slu&bena kategorija Rimske Dr&ave za prostor zapadnog Balkana i panonskog bazena i u periodu ustanka, izvorna gra:a iz kojih je izvlaio podatke vezane za razdoblje od 6. do 9. god. n. e., sadr&avala je i slu&bene dr&avne dokumente. Svetonije se za podatke koje donosi o ustanku., slu&io i pismima koja su predstavljala korespondenciju Augusta sa Tiberijem dok se ovaj nalazio na ratištima.41 Sam Svetonije nije naveo na koje ratove se odnose odabrani odlomci iz Augustovih pisama upuenih Tiberiju, ali se vjerojatno po stilu i samom sadr&aju odnose na razdoblje nakon usinovljavanja Tiberija 4. god. n. e. I iz same injenice da on spominje ta pisma jasno je da je bio u mogunosti da neposredno ima uvid i u ona pisma koja su slu&ila kao korespondencija izme:u Augusta i zapovjednika rimskih trupa na ilirskom ratištu 6-9. god. n. e, a koja su nesumnjivo postojala i bila arhivirana. Ne bi trebalo iskljuiti ni mogunost da se od strane Svetonija izabrani odlomci upravo odnose na vrijeme spomenutog rata i da oslikavaju iz prve ruke stanje duha rimskog politikog i vojnog vrhovništva. To se posebno odnosi na drugi i etvrti fragment izvoda iz primjera Augustove korespondencija sa Tiberijem koje donosi Svetonije u Tiberijevom &ivotopisu. Iz samoga konteksta tih odlomaka i tona i naina obraanja Augusta Tiberiju kao spasiocu Dr&ave i rimskog naroda, te injenice da ih piše ve ostarjeli August, mogli bismo pretpostaviti sa velikom vjerojatnoom da se bar neki od navedenih odlomaka odnose na korespondenciju Augusta sa rimskim vrhovnim zapovjedništvom na balkansko-panonskim ratištem. Uostalom ovi odlomci se u Svetonijevom tekstu nalaze u blizini podataka u kojima se govori o Tiberijevom ratovanju u Iliriku u periodu 6-9. god. n. e., i na Rajni i germanskim zemljama u periodu 10-12. god. n. e. 40 Svet. Tib. 21 41 Svet. Tib. 21 56 Mesihović, Dezitijati, 2007 Flor ( ili Julius Florus ili Lucius Anneus Florus ili samo Annaeus Florus ili i Publius Annius Florus), &ivio je za vrijeme Trajana i Hadrijana (ili mo&da i kasnije za vrijeme Marka Aurelija) i uradio je jedan vrlo, vrlo sa&eti prikaz Livijevog djela, ali koristei i druge izvore.42 U Florovim epitomama (II, 25) gdje se govori o Bellum Delmaticum se nalazi i jedan zanimljiv i iznimno vrijedan podatak koji se najvjerojatnije odnosi na sami kraj rata 9. god. n. e., i neposredno vrijeme nakon njega jer se spominju i August i izvjesni Vibije, kome se povjerava zadatak konanog i kompletnog pokoravanja i koji upravlja pobije:enim «divljim narodom» koji je usto jedan i od najglupljih naroda. Ovaj podatak ukazuje da je mo&da u Livijevom (59. god. p. n. e.-17. god. n. e.) djelu odre:ena pa&nja bila posveena i ustanku 6-9. god. n. e. Samo se ne zna u kojem obliku i kojim dijelovima ratišta je bila posveena pa&nja, jer ono što je kod Flora sauvano odnosi se na dinarski aspekt i to onaj u dubljoj unutrašnjosti i to samo za sami kraj rata i prvo poslijeratno stanje u dinarskom pojasu, novoj provinciji Gornji Ilirik ili Dalmacija. Isto tako se ne zna da li su one vrlo oštre konstatacije o divljem i glupom narodu protiv kojih dejstvuje i kojima upravlja Vibije Postumije bile iz Livijevog djela, što ne bi trebalo apriori iskljuiti, ili su Florova zamisao (mo&da i rezultat njegovih vlastitih arhivskih istra&ivanja) ili su izvuene iz nekog drugog izvora. Livije je uostalom &ivio za vrijeme ustanka i kao starac je bio svjedokom svega onoga što je sa sobom donio ustanak, jedno od najveih iskušenja Augustove vladavine od 31. god. p. n. e., pa je mogue da su kod starog povjesniara dok je pisao o ratu 6-9. god. n. e., proradile i emocije, bolje rei mr&nja prema surovom neprijatelju, a poslije prezir prema pobije:enom stanovništvu.43 Ustvari najte&e rijei prema nekom stranom narodu u Florovim epitomama su upravo posveene Dalmatincima. Livije je u svojoj povijesti vjerojatno spominjao i Oktavijanovu zapadno-balkansku kampanju, Agripine i Tiberijeve panonske ratove, doga:aje u kojima se on morao osvrnuti i na etnografsku sliku dinarsko-panonskog prostor i na neke aspekta postojanja Dezitijata, njihove 42 Iako Je Floru bio glavni izvor, Livije nije bio i jedini izvor koji je koristio, pa su izvjesno upotrijebljeni i radovi Salustija i Cezara, a mo&da i Historije starijeg Seneke. v. Introduction u Loeb izdanju Flora, x-xi. Tako je mogue i da podaci o Vibiju nisu morali doi iz Livijevog djela, nego iz nekog drugog vrela. 43 Trideset Livijevih knjiga, na&alost danas izgubljenih, je pokrivalo razdoblje od 44. god. p. n. e. do 9. god. n. e. Buchan, 1969, 6-7. O Liviju v. Budmir – Flašar, 1963, 397 - 405. Ako je Livije spominjao ustanak 6. – 9. god. n. e. onda se to nalazilo u knjigama u kojima se opisivala vladavina Oktavijana Augusta nakon Akcija (134. – 142. knjiga) i koje su mo&da publicirane do 17. god. n. e. Dosta sa&et uvid u sadr&aj tih knjiga se mo&e dobiti preko excerpta iz IV. st. n. e. (Periochae). U periochae nedostaju sa&eci za 136. i 137. knjigu, iako postoji mogunost da su oni integrirani u 141. knjigu. 57 Mesihović, Dezitijati, 2007 narodnosne zajednice i politike jedinice. Naravno s druge strane ne bi trebalo ni odbaciti mogunost da je podatke o Postumiju i Dalmatincima Flor uzeo iz nekog drugog vrela.44 Apijan (cc 95. god. n. e-165. god. n. e.)45, je Dezitijate spomenuo na samo jednom mjestu i to onom koji se odnosi na Oktavijanovu zapadno-balkansku kampanju i taj njegov podatak predstavlja jedini pisani trag u vrelima antikih pisaca o Dezitijatima u periodu nezavisnosti. Sam Apijan je nakon odlaska iz rodne Aleksandrije u prijestolnicu Imperije bio i pravni zastupnik i vjerojatno nakon 147. god. n. e. i prokurator, a njegova Rimska povijest se pojavila prije 162. god. n. e. Spominanje Dezitijata, i to u prilino korumpiranoj jezinoj formi, nalazilo se u IX. knjizi Rimske povijesti, koja je posveena makedonskim i ilirskim ratovima i koja je na&alost ostala sauvana samo djelimino i u bizantskim excerptima.46 Apijan rijetko spominje svoje izvore iz slinog razloga kao i Kasije Dion, jer ne slijedi samo jedan izvor za odre:enu problematiku nego koristi više starijih tekstova koje je onda uspore:ivao. On nije koristio samo djela pisaca, nego vjerojatno i itav niz slu&benih dokumenata do kojih je mogao doi zahvaljujui svome upravnom polo&aju. Iako je Apijan nesumnjivo, openito gledajui na njegov rad, bio pronicljiv i analitian povjesniar, što na najbolji nain pokazuje injenica da je on jasno i precizno prepoznao i prezentirao socijalne uzroke rimskih gra:anskih ratova,47 on u sluaju ratova koji su se vodili za 44 Po Pareti – Brezzi – Petech 1967 A, 360-361 Livijeva Ab urbe condita libri CXXXXII se završavala do 9. god. p. n. e., vjerojatno zbog sadr&aja periohe Livijeve CXLII knjige koja govori o 9. god. p. n. e. i sudbini Druza i njegovoj smrti i pogrebu. To bi znailo da u ovoj Livijevoj povijesti nije bilo spomena o ilirskom ustanku iz 6. god. n. e., pa bi samim tim Flor podatke o Postumiju i Dalmatincima morao uzeti iz nekog drugog vrela. 45 O Apijanu v. Mirkovi, 2002, 25 – 26; Ðuri, 2003, 740 – 741; 46 Apijanove razloge za to što je «ilirske doga:aje» uvrstio zajedno sa makedonskom povijesti v. App. de bell. civ. V, 145. Apijanova Ilirska knjiga je ustvari dodatak njegovoj Makedonskoj povijesti. Šašel Kos, 2005, 433; Ilirski dio IX. knjige je, za razliku od makedonskog fragmentarno sauvanog, u svojoj cjelini sa izvjesnim lakunama. Šašel Kos, 2005 A, 29; 52 47 Apijan je pravilno ocijenio da je temeljni uzrok izbijanja gra:anskih ratova u agrarnoj krizi koja je kulminirala od sredine II st. p. n. e., i zapeatila sudbinu Republike i njenih politikih institucija (App. de bell. civ. I, 10-11). Pored Apijana i Plutarh je (ali sa slabijim kvalitetom i dosta površno) u svome &ivotopisu Tiberija Grakha, sa ijom tribunskom djelatnošu i zakonima stvarno i zapoinje vrijeme gra:anskih ratova, posvetio pa&nju socijalnim uzrocima, te Salustije, ali skoro uzgred, u svome «Jugurtinom ratu» (41, 8-9) O Apijanu kao povjesniaru prilino dobru analizu nudi F.Papazoglu u predgovoru (str. V-XX) izdanju prijevoda (prijevod Bogdan M.Stevanovi, Kultura, Beograd, 1967) Apijanovih Rimskih gra:anskih ratova. Po tome mišljenju Apijan je dobar ekscerptor, tako da je njegovo pravilno shvaanje uzroka gra:anskih ratova, olieno u agrarnoj i opoj moralnoj krizi rezultat njegovog ekscerptiranja i korištenja drugih vrela. Tako da i to nije njegov originalni stav, nego da je rezultat promatranja, analiziranja i shvaanja tvoraca njegove izvorne gra:e, odnosno one 58 Mesihović, Dezitijati, 2007 njega slabo poznatim zemljama, sa za Apijana «neinteresantnim» barbarskim narodima kao što su Iliri, njegova preciznost i pronicljivost je bila razmjerno manja. Pogotovu se ta njegova nepreciznost poveava poradi toga što je i u sluaju ilirskih ratova, i to onih iz vremena prije Oktavijana Augusta, koristio itav niz vrela, koji su mogli imati priline kontradiktornosti, posebno za starija razdoblja ilirske povijesti, ona mitološka i u kojima se još uvijek u «&ivotu» ilirskih naroda ne pojavljuje sila Rimske Republike. Tako za ta razdoblja, kod Apijana vlada velika konfuznost i miješanje itavog niza injenica (najbolji primjer u tom kontekstu je njegovo spominjane Autarijata). Uostalom njegova knjiga o makedonskim i ilirskim ratovima nije ni sauvana u cijelosti, nego samo u dijelovima i preprianim excerptima, što dodatno oduzima izvornosti Apijanovog teksta i njegovoj «informacionoj misiji» koju je &elio izraziti u svojoj 10. knjizi. Ali s druge strane, njegova preciznost i vjerodostojnost se poveava kako se pribli&ava razdobljima vladavine Oktavijana, tako da je njegov opis doga:anja vezanih za kampanju Oktavijana 35-33. god. p. n. e., pouzdan, pogotovu što taj njegov izvještaj predstavlja glavno (sauvano) vrelo za opis svih doga:anja vezanih za Oktavijanovu kampanju 35-33. god. p. n. e., jer su podaci Kasija Diona koji govore o ovoj kampanji znatno siromašniji i kvantitativno i kvalitativno. Ta pouzdanost Apijanove «Ilirske knjige» za opis konkretno kampanje 35-33. god. p. n. e., (izuzev itavog niza imena domorodakih naroda prezentiranih u vrlo korumpiranom obliku) je vjerojatno rezultat njegovog korištenja Augustovih memoara (po samom Apijanovom tekstu «komentara»), koje je kako izgleda u sluaju ratova sa Ilirima u odre:enoj mjeri excerptirao.48 A i ti izvodi iz memoara su ustvari predstavljali pretoene izvještaj Senatu koji je Oktavijan podnio.49Zanimljivo je da Apijan uope ne spominje ustanak 6-9. god. n. e., osim ako se njegova odrednica na samom kraju Ilirike o Panonskom ratu koji je vodio August ne odnosi na veliki ustanak.50Me:utim to je slabo vjerojatno, jer sam Apijan izgleda da ima na umu ratove u periodu 16-9. god. p. n. e., koji su zahvatili široke prostore gornjeg i sliva srednjeg Dunava. Razlog tome što Apijan uope ne govori o jednom od najveih ilirskih ratova, mo&da se nalazi u injenici da o njemu nema spomena u Augustovim memoarima. Uostalom August uope ni jednog trenutka nije neposredno uestvovao u borbama na ilirskom ratištu u periodu od 6. do 9. god. n. e. gra:e koja je nastajala u prvoj ruci (Apijan je dio informacija za svoje gra:anske ratove nesumnjivo crpio i iz gra:e koja bi bila druga pa i trea ruka korištenja). 48 App. Ill. 14; Šašel Kos, 1999; Isto, 2005, 434-435 49 Šašel Kos, 1999, 261 50 App. Ill. 29 59 Mesihović, Dezitijati, 2007 I kod Kasija Diona Kokejana ( cc 155. god. n. e. Nikeja u Bitiniji - cc 235. god. n. e.)51 se kao i u sluaju Veleja Paterkula, podaci o Dezitijatima nalaze uklopljeni u izvještaj o velikom ilirskom ustanku.52 Ustvari okosnicu itave pisane izvorne gra:e o ustanku danas predstavljaju upravo ova dva izvještaja, od Veleja Paterkula i dva-stoljea kasniji od Kasija Diona. Izvještaj Kasija Diona o ustanku 6-9. god. n. e., uklopljen je u njegove LV. i LVI. knjige i to od LV, 29, 1 do LVI, 17, 2 i prilino je opširan. Sudei po sadr&aju i koncepciji svoga izvještaja o zbivanjima iz 6-9. god. n. e., Kasije Dion se nije slu&io izvještajem i podacima koje je prezentirao Velej Paterkul, koji je bio suvremenik i svjedok ratovanja na zapadnobalkanskom i panonskom prostoru. On je znatno opširniji i njegov prikaz je openito gledajui sadr&ajnija i zatvorenija cjelina u odnosu na ono što pru&a Velej. Izvještaj Kasija Diona upravo najviše iz razloga da je dovršen i predstavljen u finalnoj verziji, ima prvenstvo, pa i samim tim i veu vrijednost u odnosu na nacrtni opis koji nudi Velej Paterkul, koji ipak nije predstavljen u svojoj završnoj verziji. Uslijed toga Dion raspola&e sa znatno više detalja i podataka odnosne naravi, npr. da nema Dionovog podatka LV, 29, 2 u kome se naglašava da je Baton «Dezitijat» mi ne bismo znali koja je bila narodnosna pripadnost, i vjerojatno bi ga proglasili «istim» Panoncem, jer ga uostalom takvim oznaava sam Svetonije.53 Bez Dionovih podataka ne bi se ni znalo ni koji se to Baton od njih dvojice predao Tiberiju, jer Velej u opisu doga:anja kod rijeke Bathinus i pada Panonije ka&e samo da se Baton, ne precizirajui koji, predao.54 I samo vršei usporednu analizu ovog Velejevog podatka sa odgovarajuim Dionovim podatkom, mo&e se doi do pravilnog shvaanja i doga:anja vezanih za predaju i kasniji pad Panonije i uloga koje su u svemu tome imale pojedini ustanike vrhovne vojvode. U izvještaju Diona, mi nalazimo itav niz podataka kojih nema ni kod Veleja a pogotovu ne kod Svetonija, dok s druge strane ni Dion ne spominje neke detalje koji su kod Veleja slikovito prikazani, kao npr. doga:anja na rijeci Bathinus, što se mo&e objasniti i time što Dion u naelu i 51 O Kasiju Dionu v. Ðuri, 2003, 742 52 O Kasiju Dionu kao vrelu za rat 6-9. god. n. e., v. Pašali, 1975, 385-394; Me:utim potrebno je naglasiti da u toku itave svoje studije Pašali, ne uzima u razmatranje injenicu da su Kasije Dion i njegov otac bili namjesnici Dalmacije, što je inilac bez kojeg se ne mo&e dati potpuna slika o Dionu kao osnovnom vrelu za izuavanje ustanka 6-9 god. n. e. Dobar prikaz podataka koje donosi Kasije Dion o zapadnom Balkanu i o njihovoj relevantnosti v. Graanin, 2005 53 Svet. Tib. 20 Iako bismo iz injenice da Velej Paterkul kada opisuje kraj rata u kome je preostao kao vrhovni vojvoda samo još jedan Baton, govori da su se me:u posljednjim narodima koji su se predali bili Dezitijati i Pirusti (II, CXV, 4), mo&da mogli na neki nain logiki povezati Batona sa spomenutim narodima, pa prema tome i špekulativno determinirati njegovu narodnosnu pripadnost. 54 Vell. II, CXIV, 4 60 Mesihović, Dezitijati, 2007 po temeljnoj intenciji svoga djela, za razliku od Veleja, ne pati od dodvorake slikovitosti ni prema kome.55 Ali Kasije Dion ne daje, za razliku od Svetonije ni statistike podatke u vezi anga&mana trupa, a od Veleja o brojnosti ustanika i uešu pojedinih legija. Velika pa&nja (najvea u odnosu na sve ostale rimske pisce ija su djela sauvana) koju je Dion posvetio ustanku da se objasniti njegovim boravkom kao provincijskog namjesnika u Dalmaciji i Gornjoj Panoniji,56 gdje je on mogao raspolagati sa provincijskim arhivima i dokumentima, dolazio u dodir sa povijesnim djelima lokalnog karaktera, natpisima iz toga perioda, pa i sjeanjima i tradicijama na te doga:aje koja su još uvijek bila prisutna. Uostalom Kasije Dion, koji je bio i vrsni intelektualac i povjesniar, sigurno je smatrao neophodnim da se dobro upozna sa poviješu i tradicijama provincija koje je dobivao u namjesništvo i naroda koji su u njima prebivali.57 Kasije Dion je bio namjesnik Dalmacije 224 - 226. god. n. e. (prije je bio 55 Posebno zabrinjava injenica da bi bilo kakva rekonstrukcija ustanka 6-9. god. n. e., bez Dionovog opisa bila potpuno pogrešna u odnosu na ono što se stvarno doga:alo, jer bi bila zasnovana na okvirnim, nacrtnim, fragmentarnim i tendencioznim podacima. Samo konfrontiranje Velejevih, Plinijevih i Svetonijevih podataka sa opisom koji donosi Kasije Dion mo&e dovesti do pravilnijeg sagledavanja povijesnog fenomena ustanka. Ovo ukazuje na svu relativnost literarne gra:e, koja bi mogla da zavede istra&ivaa i odvede ga u pogrešnom pravcu, što bi se neminovno desilo i u sluaju ustanka, da se sreom ne raspola&e sa Dionovim opisom. A sada na ovom mjestu povijesna kritinost mora postaviti još jedno pitanje⇒koliko je i sam Kasije Dion relevantan po opisu ratu i da li i on odstupa od stvarne istine, odnosno stvarnih doga:aja i dešavanja koje prikazuje, i ako da u kojoj mjeri i u kojim podacima i radi ega. Ali bez dodatne pisane ili bar nekih elemenata materijalne izvorne gra:e na to pitanje e se teško moi sa apsolutnom i decidnom sigurnosti odgovoriti. Ipak na osnovi sagledavanja itavog Dionovog opisa mo&e se ipak najvjerojatnije smatrati, da je Dionov opis od sve one pisane izvorne gra:e sa kojem se sada raspola&e ipak najpribli&niji onome što se stvarno doga:alo u Iliriku u periodu od 6. do 9. god. n. e. Samo mo&emo &aliti za time što je nestala sva ostala pisana izvorna gra:a o ustanka, a koja je nesumnjivo postojala jer su Svetonije, Plinije Stariji i Kasije Dion koji nisu bili suvremenici rata, morali raspolagati sa neim na osnovi ega su u svoja djela ugra:ivale bilo pojedine podatke bilo itave opise u svoja djela. Kao što je reeno ni jedan od sva tri spomenuta pisca nije koristio drugoga, a niti Veleja Paterkula, jer njihovi podaci i opisi razlikuju ak i u primjenjivanoj terminologiji npr. indikativan je sluaj sa odnosom upotrebe izraza «Illyricum», «Pannonia», «Delmatia». 56 Cass. Dio XLIX, 36, 4 57 Potrebno je kada se razmatra poznavanje zapadno-balkanskog i panonskog pojasa od strane Kasija Diona imati na umu da je i njegov otac M.Kasije Apronijan (M. Cassius Apronianus) bio namjesnik Dalmacije vjerojatno 185. god. n. e. (Cass. Dio XLIX, 36, 4), te je vrlo vjerojatno i Kasije Dion još kao djeak boravio i &ivio odre:eni period u Dalmaciji, te je tako on za tu ilirsku provinciju bio vezan itavim spletom veza još od najranijih razdoblja svoga &ivota, što je neminovno moralo imati utjecaja na njegovo poznavanje lokalne dalmatinske povijesti. A sudei po tome što on ustanku daje u svome djelu prilino dosta prostora za razliku od itavog niza drugih antikih povjesniara u Dalmaciji je još u II. pa i na samom poetku III. st. n. e. vjerojatno još uvijek bilo &ivo povijesno sjeanje i tradicija na veliki ustanak iz posljednje dekade &ivota prvog princepsa. Sam Kasije Dion se samim tim 61 Mesihović, Dezitijati, 2007 namjesnik Afrike), a Gornje Panonije 226 - 228. god. n. e.58 Znai Dion je djelo konano napisao nakon što je obnašao te funkcije, jer i sam ka&e, kada opisuje Panone, njihov nain &ivota, ali i karakter, kvalitet ali i teškoe i vrijednost &ivljenja u toj zemlji ije su osobnosti prilino strane jednom mediterancu kakav je bio Kasije Dion, da to zna ne samo iz onoga što je uo od drugih ili proitao, nego i iz iskustva koje je o njima stekao dok je bio namjesnik Gornje Panonije.59 Radi toga je razumljivo je da je on u sebi prirodno morao akumulirati znatno više znanja o Dalmaciji i ilirskim zemljama uope, nego npr., Tacit, Svetonije i Flor. Uostalom i drugi glavni izvjestitelj o ustanku Velej Paterkul je bar najmanje jednu godinu u kontinuitetu boravio u ilirskim zemljama, tako da mo&emo sa sigurnošu tvrditi da bi naša sadašnja i raspolo&iva izvorna gra:a o ustanku 69. god. n. e., bili znatno siromašnija da Velej Paterkul i Kasije Dion nisu boravili u ilirskim zemljama jedan du&i period, obnašajui oficijelne du&nosti. Kasije Dion je koristio za opis ustanka izvornu gra:u koja je nastala sigurno u I. st. n. e., a vjerojatno do poetka njegove druge polovine. Tako se on u sluaju opisa ustanka najviše slu&io gra:om koja je kada je nastajala nije bila suviše vremenski udaljena od doga:aja koji je opisivala, a dijelom mo&emo pretpostaviti da mu je bila i suvremena. Ali to ne iskljuuje da je on bio u prilici da podatke o ustanku, crpi i iz djela koja su nastajala iz kasnijih perioda, ali koja su se po konkretnom pitanju ipak bazirala na onome što je napisano u tim prvim desetljeima nakon ustanka. Pošto je &ivio skoro dva stoljea kasnije, Dion je u kompilaciji dijela svoje Rimske povijesti gdje nas izvještava o doga:anjima vezanim za ustanak (i samim tim i o Dezitijatima) morao koristiti izvornu gra:u koja je vjerojatno bila i dosta sadr&ajna i raznolikog karaktera kao što su ranija povijesna djela, memoari i biografije uesnika u ratu, dr&avna i provincijska arhiva, izvještaji i zapisnici sa ratišta, a mo&da narodna tradicija i natpisi.60 Me:utim Kasije Dion je tu izvornu gra:u u svoju sintezu unio sa&imajui je, što mo&e objasniti injenicu da se kod njega mogao nai pod utjecajem toga «dalmatinskog», pa je smatrao za shodno da u svome djelu posveti i obradi povijesni proces ustanka ilirskih naroda 6. god. n. e. 58 Cass. Dio XLIX, 36, 4; Bojanovski, 1988, 50 59 Cass. Dio XLIX, 36 60 Za fazu Oktavijanove kampanje 35-33. god. p. n. e., moglo bi se smatrati da je Dion koristio kao izvornu gra:u Augustove memoare, historije Azinija Poliona i Kremucija Korda. Šašel Kos, 1999, 261; 5ini se na osnovi uspore:ivanja opisa kampanje 35-33. god. p. n. e., i ustanka 6-9. god. n. e., kod Kasija Diona da je njegov opis ustanka precizniji, detaljniji i opse&niji što je injenica koja bi govorila u prilog toga da je Dion imao na raspolaganju bolje i jasnije izvore, bar u vidu nu:enja konkretnih a ne samo uopenih podataka, za ustanak nego za kampanju 35-33. god.p. n. e. Zanimljivo je da je u sluaju opisa kampanje, kod Diona obrnuta situacija u odnosu na ustanak, u još jednom pogledu a to je da je znatno vea pa&nja posveena zbivanjima u japodskim i panonskim oblastima nego u onim «dalmatinskim», što je rezultat njegove izvorne gra:e za to konkretno razdoblje te naina njenog korištenja. 62 Mesihović, Dezitijati, 2007 nailazi na veliki broj podataka povezanih više-manje, za razliku od Veleja Paterkula, u jednu smislenu cjelinu zasnovanu na uzrono-posljedinoj vezi, ali bez detaljisanja i dubljeg promišljanja u vezi tih podataka, ime pojedini doga:aji koje on prezentira izgledaju nedoreeni. Iz injenice da Kasije Dion u veem dijelu svoga opisa ustanka promatra zbivanja vezana rat iz vizure rimske strane fronta, on je u veini sluajeva koristio rimska vrela, ali sudei po nekim podacima koji su nesumnjivo nastali na ustanikoj strani, on nije u odre:enoj mjeri zanemario ni upotrebu domae, ilirske gra:e, do koje je mogao doi kao namjesnik Dalmacije. Mo&da bi upravo odnos promatranja bilo sa rimske bilo sa domae strane fronta odra&avao i procentualni udio rimske i ilirske gra:e u Dionovom kreiranju opisa ustanka. Znai sluaju izvještaja Kasija Diona, tvorci i uesnici realnih situacija iz vremena ustanka transformiranih u informacije sadr&ane u izvornoj gra:i koju je on koristio bili su u veini sluajeva Rimljani, i u manjem dijelu samoga izvještaja i domorodci. Te realne situacije iji su tvorci, a koje su transformirane u informacije koje nalazimo kod Kasija Diona, bili ilirski ustanici predstavljene su npr. u opisima samog pokretanja ustanka, nastanka zajednikog ustanikog Saveza, zatim posebno u nainu zarobljavanja i su:enja Batonu Breukom, i onim koji su vezani za doga:anja unutar Andetrija i Ardube.61 Informacije koje kreiraju opise spomenutih doga:aja i procesa takvog su karaktera i opsega da su one neminovno morale nastati promatranjem sa ustanike, ilirske strane, a ne rimske strane. Njihovi uesnici su samo domorodci, i sav razvoj tih situacija se odvija unutar toga ilirskog, domorodakog, ustanikog kruga. Opseg i preciznost detalja predstavljenih u tim informacijama mogli su dati samo aktivni i neposredni uesnici tih doga:aja, koji su u njih bili veoma upueni. Nije nemogue pretpostaviti i postojanje domaih, «dalmatinskih» povijesti, nastalih neposredno nakon kraja rata pa sve do Dionovog namjesništva Provincijom.62 Naravno s druge strane, mogue je pretpostaviti i da su rimsko-grki pisci, ija je djela koristio Kasije Dion, dolazili do tih podataka korištenjem zvaninih dokumenata i djela memoarskog tipa u kojima bi bila zabilje&ena saslušavanja zarobljenika ili skupljanja svjedoenja pre&ivjelih ustanika. Tako je mogue pretpostaviti i da je Dion samo koristio samo rimska vrela, ali onda su i ona morala na neki nain biti upoznata sa informacijama koje su nastale promatranjem sa ustanike strane, a što bi onda Dion samo jednostavno kompilirao ili ekscerptirao. I u tom sluaju bi Kasije Dion 61 Kada Velej govori o npr. poetku ustanka i padu Panonije kao uostalom i o skoro svim drugim podacima iz rata 6-9. god. n. e., vidi se da su oni nastali promatranjem sa rimske strane. 62 Mo&da bi ta injenica objašnjavala da kod Diona postoji nesrazmjer u opisima borbi i aktivnosti koje izvode «dinarski», tj. «dalmatinski» ustanici u odnosu na njihov panonski pandan, što je opet razliito od Velejevog pristupa. 63 Mesihović, Dezitijati, 2007 koristio informacije nastale promatranjem sa domorodake strane, samo posredno. Ipak bez obzira da li su realni tvorci pojedinih informacija koje su se nalazile u izvornoj gra:i korištenoj od Kasija Diona bili i samo ustanici, ta gra:a je oblikovana ipak vjerojatno prolazei kroz rimskoantiki filter, ako ni zbog ega drugog (kao npr. da su te informacije nekako došle do rimskih pisaca koji bi ih iz raznoraznih razloga zapisali i tako utisnuli u kolektivno pamenje ) a ono injenice da nije napisana na domaem jeziku.63 Kasije Dion je bio veoma oprezan u upotrebi vrela koja je koristio i birao ih je veoma pa&ljivo i kompilirao ili ekscerptirao, zavisno od potrebe i zahtjeva koje je postavljao (prostorni) okvir njegovog rada, isto tako pa&ljivo nastojei da ne naruši osnovni koncept informacije koju pru&a i idejnu poruku koju je slalo njegovo vrelo. Sam Dion je proitao i koristio veoma mnogo izvorne gra:e poradi ega je morao da vrši sustavno ekcerptiranje itavog niza djela ije je podatke koristio. I u tom procesu sa&imanja on je bio prilino pedantan i pa&ljiv u nastojanju da ne odstupi od izvornog teksta i ure:enog informacionog sustava koji je on prenosio svojim itaocima. I zato su Dionovi tekstovi, u ovom smislu, prilino pouzdani jer se u njima kriju sa&eti prikazi opširnih opisa koji nisu, uslijed Dionovog ekscerptiranja, izgubili svoj informacioni kod i izvornost niti podlegli filteru subjektivizma samoga ekscerptora, koji bi ih modernizirao i prilago:avao svojim shvaanjima. Najbolji primjer za iznesenu tvrdnju pru&a primjer Dionovog opisa Cezarovih ratova u Galiji, ustvari njegov excerpt Cezarovih Komentara o Galskom ratova, a koji je prilino kompatibilan u svojoj «informacionoj misiji» sa onim što pru&a sam original, tj. Cezarovi Komentari. Pa ako je ovakav sluaj bio sa opisom Cezarovih osvajanja u Galiji, zašto isti princip Kasije Dion ne bi primijenio i prilikom svoga opisa ustanka i uloge i djelovanja Batona Dezitijatskog u njemu. Kasije Dion je za pojedine periode (npr. vladavina Augusta i II st. n. e.) najva&nije povijesne vrelo, a njegovo djelo sadr&i i vrlo vrijedne dijelove opisa pokreta Julija Vindeksa u proljee 68. god. n. e., (LXIII, 22, 1-6; 23, 1 - 24, 4).64 Zanimljivo je da u svome opisu ustanka Kasije Dion za razliku od Veleja Paterkula i Svetonija nigdje ne daje ni jedan statistiki 63 Postojanje lokalnih, domaih povijesti, kronika i ljetopisa na dalamatinskom i ilirskom podruju ne bi trebalo biti ništa udno. Najbolji primjer pru&a Gildas koji je u mnogo te&im uvjetima prve polovice VI. st. n. e. napisao De Excidio Britanniae (Ruševine Britanije). Ipak, zbog injenice da je otpor Romano-Brita/Britanaca, odnosno Velšana germanskim invazorima i kolonizatorima bio znatno du&i, trajniji, &ilaviji i organiziraniji nego što je to bio sluaj sa Iliroromanima prema avarsko-slavenskoj najezdi britanske tradicije, kronike i povijesti su ostale sauvane, dok su iliroromanske nestale. 64 I u sluaju pokreta Julija Vindexa, kao i kod opisa ustanka 6-9. god. n. e., Kasije Dion je najvrjednije vrelo. 64 Mesihović, Dezitijati, 2007 podatak, što je ili rezultat karaktera korištene izvorne gra:e ili Dionovog okvirnog prezentiranja podataka.65 Za razliku od vremena kojeg su simbolizirali niz progona i stradanja predstavnika senatorskog i viteškog stale&a, stalno prisutna atmosfera stvarnih, la&nih ili samo umišljenih zavjera, strah od naglih obrta sudbine a sve pod plaštem jednog ve ostarjelog i pomalo poremeenog cara,66 i u kojem je Velej Paterkul stvarao svoj nacrtni opis, Kasije Dion je uglavnom stvarao pod mnogo snošljivijim okolnostima, posebno za vladavine cara Aleksandra Severa koje su primarno karakterizirali relativna stabilnost u odnosima carske vlasti i Senata koja nije bila tako poremeena kao u vrijeme pojedinih careva iz prve I st. n. e. Za vrijeme Septimija Severa 204 god. n. e., izabran je prvi put za konzula, a potom je bio namjesnik Afrike, Dalmacije i Gornje Panonije, a svoju karijeru je 229. god. n. e., za vrijeme vladavine Aleksandra Severa zakljuio ponovnim izborom za konzula. Samu svoju Rimsku povijest Kasije Dion je napisao izme:u 211. i 233. god. n. e. Suprotno od Veleja Paterkula, jer je &ivio u znatno kasnijem razdoblju, Kasije Dion nije bio optereen ni «sindromom sudionike pristranosti» i mogao je svoje djelo da oblikuje i dovrši slu&ei se podacima i izvještajima koji bi iz razliitih aspekata, vizura i perspektiva promatrali i prikazivali ustanak. Za razliku od Veleja Paterkula, koji je bio suvremenik pa i u odre:enim periodima i uesnik povijesnog procesa ustanka 6-9. god. n. e., Kasije Dion se u koncipiranju svoga izvještaja o spomenutom ratu nije mogao oslanjati na svoja osobna sjeanja i iskustva, nego je morao da koristi znatno rašireniju izvornu gra:u.67 Tako je i izvještaj o ustanku, kod Kasija Diona predstavljao ustvari sintezu jednog znaajnog dijela izvorne gra:e koja je sadr&avala podatke o zbivanjima od 6 do 9. god. n. e, a koja je nastajala u toku dva stoljea, a koju je ili on sam prikupio i obradio ili je to neko drugi uradio, pa se onda Dion slu&io samo njegovim djelom kao svojim osnovnim vrelom za kreiranje svoga izvještaja o ustanku. Ova potonja mogunost je slabo vjerojatna, jer sam karakter Dionovog izvještaja, njegova unutarnja strukturiranost, opse&nost, raznovrsnost podataka, sagledavanje rata i njegovih pojedinih etapa i 65 Kasije Dion tako ne spominje ni na jednom mjestu ni broj legija niti legije pojedinano koje uestvuju u borbi, niti uope spominje neke cifre. 66 v. Svet. Tib. 67 To što neko koristi i svoje osobno sjeanje i iskustvo u koncipiranju odre:enog povijesnog izvještaja, ne mora automatski oznaavati prednost. Naprotiv iz niza razloga od kojih smo neke detaljnije naveli, takav vid «vrela», ne mora, ali mo&e donijeti i odre:ene probleme i kontradikcije i to posebno ako se koristi samo, bez druge izvorne gra:e, i ukoliko u samoj glavi pisca, koji usto nije povjesniar po svojoj osnovnoj vokaciji, nije rašišeno sa predrasudama, predubje:enjima, ideološkim zastranjivanjima i pretjerivanjima pa i pogrešnim percepcijama i la&nim sjeanjima o doga:aju koji se &eli opisati. 65 Mesihović, Dezitijati, 2007 doga:aja iz razliitih pozicija i toaka promatranja, ali i razliitost posveivanja pa&nje i obra:ivanja pojedinih poglavlja, odjeljaka i perioda ustanka (u smislu njihovih opsega) odaju da se, u našem konkretnom sluaju, Kasije Dion ipak slu&io sa više vrela, a ne samo sa jednim koji je kompilirao ili ekscerptirao. Ono što mo&emo tvrditi jeste da u Dionovu izvornu gra:u za izvještaj o ustanku., nije ulazio i izvještaj o istom povijesnom procesu koji je sastavio Velej Paterkul. 5ak s decidnom sigurnošu mo&emo tvrditi da se Kasije Dion uope nije slu&io Velejevim izvještajem prilikom koncipiranja svoga opisa, a kako izgleda ni sa Svetonijevim podacima o ustanku 6-9. god. n. e., jer u suprotnom on vjerojatno ne bi propustio da spomene bar neke zanimljive detalje koje se nalaze kod Svetonija. Razlike u dva osnovna izvještaja su prevelike, kut i gravitiranje promatranja i opisa su razliite, jer dok kod Veleja izrazito dominira panonski segment, kod Diona je nešto uravnote&eniji prikaz ali sa ipak relativnom dominacijom dinarskog (dalmatinskog) segmenta ustanka.68 Upravo oni dijelovi koji su kod Diona prilino detaljno i precizno opisani kod Veleja su ili vrlo slabo, šturo i okvirno predstavljeni ili ih on uope ne spominje. Sve izneseno sugerira da se Kasije Dion slu&io i drugom izvornom gra:om i drugim metodološkim nainom rada i da je imao drugaije shvaanja onoga što je obra:ivao u odnosu na Veleja Paterkula. Uz to, izgleda da je bar dio Dionove izvorne gra:e bio naklonjeniji Germaniku, i ne baš toliko sklon Tiberiju i njegovom djelovanju (oklijevanje, prepuštanje ustanku da zahvati nove teritorije, bezidejnost, ali i navod da August sumnja u njegove stvarne namjere),69 što se mo&e osjetiti kroz neke podatke, iako je taj duh iskusni povjesniar Kasije Dion izgleda uspio da dovede na podnošljivu mjeru. Dodatnu vrijednost Dionov izvještaj dobiva ako se ima u vidu da on pripada onom dijelu njegovog ukupnog djela koji je ostao sauvan u verziji kakva je ostavljena od samog autora, a ne preko ekscerpta i djela bizantskih (romejskih) pisaca Ivana Xiphilinusa (XI. st.) – izvod od XXXVI 68 Me:utim, s druge strane dok u njegovom opisu rata 6-9. god. n. e., dominira u odre:enoj mjeri taj «dalmatinskii» segment Ilirika, u opisu doga:anja u periodu Oktavijanove kampanje 35-33. god. p. n. e., prevaga je na opisu zbivanja sa Japodima, Panonima, tj., Segestanima (rije je najvjerojatnije o Kolapijanima, Bojanovski, 1988, fus. 40) a ne sa Delmatima i Dalmatincima uope. Tako on borbi sa Japodima posveuje kompletan odjeljak XLIX, 35, u kojem je sa&eto prikazao istu onu sadr&inu koju ve nalazimo kod Apijana, što je dokaz o korištenju iste izvorne gra:e o konkretnom pitanju, tj. Augustove memoare. Borbi sa Panonima i opisu Panonije, te unutar toga poglavito borbi sa Segestanima on posveuje odjeljke XLIX, 36-37, a teškom ratu sa Delmatima i onome dalje u unutrašnjosti zapadnog Balkana samo podatak 4, koji je usto i završni dio unutar odjeljka XLIX, 38. Do ove disproporcije je došlo samo uslijed korištenja razliite izvorne gra:e i to za Oktavijanovu kampanju i ustanak. Dok je najvjerojatnije kao izvornu gra:u za kampanju koristio i Augustove memoare, za ustanak je imao na raspolaganju sasvim drugu gra:u u koju sigurno ne ulaze Augustovi memoari, niti njegove Res Gestae. 69 Pašali, 1975, 387 66 Mesihović, Dezitijati, 2007 knjige pa dalje--- i Zonare (XII. st.) – svjetska kronika ---, ili nekih drugih kasnoantikih i bizantskih pisaca kao što je inae sluaj sa veim dijelom povijesnog djela Kasija Diona. Taj sauvani dio od XXXVI do LX knjige pokriva i za našu tematiku upravo ono kljuno razdoblje od 68. god. p. n. e do 46/47. god. n. e.70 Me:utim i ta direktna izvornost tih poglavlja, na jednom mjestu se ipak prekida i prelazi u lakunu i to upravo u dijelu gdje se opisuju neka od doga:anja vezana za ustanak, konkretno spremnost jednog od ustanikih zapovjednika Skenobarda da dezertira. Zbog lakune ovaj opis je ostao nedoreen i mi ne znamo šta se dalje desilo u vezi Skenobarda.71 Osim relativno opširnijih prikaza ustanka 6-9. god. n. e. kod Veleja Paterkula i Kasija Diona, te manjih detalja kod Svetonija, Flora i Plinija Starijeg, neke aspekte koji su vezani za pobunu zapadnobalkanskog i panonskog stanovništva spominju i drugi autori koji su pisali na latinskom i grkom jeziku. Tako i Makrobije (Ambrosius Theodosius Macrobius kraj IV-prva polovina V. st. n. e.) u «Saturnalijama», spominje neka doga:anja koja, ako se usporede sa komplementarnim podacima iz drugih vrela, pripadaju povijesnom procesu ustanka 6-9. god. n. e.72 Makrobijevo spominjanje je isto fragmentarne prirode i sa konkretnim podatkom u kojem spominje dobrovoljake kohorte on je sigurno upoznat preko nekog zvaninog dokumenta ili nama nepoznatog povijesnog djela o Augustovom &ivotu u kojem se pobuna 6-9. god. n. e., terminološki doga:a u Iliriku. I neki detalji spomenuti u Augustovim Res Gestae, odnosno na Monumentum Ancyranum, mo&da se odnose na zbivanja vezana za veliki ustanak 6-9. god. n. e., 70 Musi, 1900, 302-303 Sauvano je 11 manuskripta koji sadr&avaju najvei dio ovih sauvanih knjiga. LV. i LVI. knjiga u kojima se nalazi opis ustanka nalaze se u manuskriptima : Marcianus (ili Venetus) 395, Parisinus 1689, Laurentianus (or Mediceus) 70, 10. Loeb izdanje je za dijelove teksta koji govori o periodu 6-9 god. n. e. u velikoj veini koristilo manuskript Marcianus (ili Venetus) 395 iz XI st. v. Introduction u Loeb izdanje Kasija Diona. 71 U Loeb izdanju Rimske povijesti Kasija Diona, vol. VI., u knjizi LV., dijelu 33, 2 (str. 476) prekida se tekst Kasija Diona koji govori o nekim doga:anjima u ustanku 6 - 9 god. n. e. Po izdavau izme:u tog prekida i poglavlja 34 u kojem se nastavlja izvorno Dionovo pripovijedanje u manuskriptu Marcianus (ili Venetus) 395 (u kojem izme:u grkih rijei προπαvθη÷ i µεvντοι nedostaju etiri lista) nalazi se prazan prostor, koji je sam izdava popunio sa jednim Jordanesovim fragmentom-Gethica, 29, 150 ( u Loeb izdanju Kasija Diona, LV, 33, 3), i manjim excerptom Ivana Xiphilinusa, 114, 15-30 (u Loeb izdanju Kasija Diona LV, 33, 4-5). Nastavak izvornog teksta Kasija Diona u poglavlju 34 govori o doga:anjima u Rimu istovremenim u ustanku, o emu govori i, kao popuna lakune, ubaeni excerpt Ivana Xiphilinusa, dok Jordanesov fragment daje opis uša rijeke Po i luke grada Ravene, uslijed ega je na&alost potpuno ostao nejasan kraj afere vezane za Skenobarda. Od dijela LV, 34, 4 u Loeb izdanju se nastavlja Dionov opis rata u Dalmaciji i Panoniji. U manuskriptu Marcianus se isto nailazi i na više veih lakuna u onom dijelu Dionove LV knjige koji se odnosi na period od 6. god. p. n. e. do 4. god. n. e. 72 Macro. Satur. I, XI, 32 67 Mesihović, Dezitijati, 2007 konkretno u poglavlju V, 30. Jordanes (sredina VI. st. n. e.) u svojim «De summa temporum vel origine actibusque gentis Romanorum» daje podatak o Vibiju i Dalmatincima koji je skoro potpuno podudaran sa Florovim podatkom, pa je najvjerojatnije prepisan iz Florovog podatka II, 25.73 Kao što se iz prilo&enog mo&e vidjeti, svi antiki pisci izuzev Strabona, koji su spominjali Dezitijate i ustanak su pripadali utjecajnim slojevima rimskog politikog &ivota, obnašajui najviše dr&avne, provincijske i vojnike institucije i slu&be ili su se nalazili u neposrednijem odnosu sa carskim dvorom, u prvom redu to se odnosi na Veleja Paterkula, Svetonija i Kasija Diona. To definitivno nisu bile osobe sa umanjenim ili sumnjivim kredibilitetom. Pored nabrojanih pisaca, o Dezitijatima su vjerojatno pisali, bez obzira da li su ih izriito po imenu spominjali ili su opisivali doga:anja i prostore sa kojima su Dezitijati bili na neki nain ukljueni i povezani, i drugi antiki pisci ija su djela na&alost ostala izgubljena.74 Primjenom metode «pretpostavljene istine», koja se izvodi povezivanjem itavog niza logikih i ve definiranih injenica, mo&e se i sa velikom vjerojatnoom pretpostaviti i postojanje djela koja su govorila o ustanku 6-9. god. n. e., a iji su autori jednim svojim dijelom bili više-manje suvremenici sa samim ratom, slinog tipa kao što su to bile razne i mnogobrojne povijesti judejskog rata koje spominje Josip Flavije.75 Kao što su i te povijesti nestale, tako su u povijesnim vrtlozima nestale i povijesti o ilirskom ustanku koji je poremetio planirani razvitak i time presudno predodredio dalju sudbinu Imperije. Znaaj ovog ustanka je sigurno imao utjecaja i na antike pisce iz kasnijih razdoblja, koji su isto više ili manje opisivali i davali podatke o ustanku. A ne bi trebalo ni odbacivati mogunost postojanja «domaih» djela, mo&da i itavih povijesti, u kojoj su se davali podaci iz povijesti velikog ilirskog rata, a u kojima bi se zbivanja vezana za ustanak, za razliku od prethodnih djela, primarno promatrala i sa druge strane ratišta.76 O postojanju takvih djela 73 Iord. De summa…244. O Jordanesovom prepisaivanju Flora v. Introduction u Loeb izdanju Flora, xiv 74 Svetonije (Svet. Cal. 7) spominje pisce koji su pisali Augustovu povijest i koji su pisali da je Germanik bio poslan u Galiju poslije svoga konzulata (12. god. n. e.). Gotovo je sigurno da su ti pisci govorili i opisivali i ustanak od 6. do 9. god. n. e. 75 Josephus, I, 1-5. Sauvanost djela Josipa Flavija i to u svojoj cijelosti najviše zahvaljuje injenici da su njegova djela koja obra:uju povijesna zbivanja u Judeji na prijelomima dvije ere i uope hebrejsku povijesnu tradiciju, mogla dograditi na osnovnu religioznu ideološku platformu srednjeg vijeka koja je izgra:ena od dogmi proizašlih iz abrahamske religiozne misli (jevrejsko-kršansko-islamske). Samim tim srednjovjekovni pisci su imali razloga da prepisuju povijesti Josipa Flavija, za razliku od mnogih drugih «paganskih» antikih djela koja su propadala, nestajala ili iji su tekstovi bili brisani, a materijal korišten za pisanje drugih, uglavnom religioznih tekstova (palimpsest). 76 Povijesti o Ilirskom ratu 6-9. god. n. e., su imale i dodatnu nepogodnost jer su govorile o zbivanjima na prostorima na kojima se dogodila radikalna destrukcija antikog naina &ivota uslijed avarsko-slavenske najezde i 68 Mesihović, Dezitijati, 2007 direktno svjedoanstvo, kao što je ve izlo&eno, pru&a Kasije Dion, jer se njegov izvještaj (koji je i najopširniji i najvjerodostojniji) o ustanku, morao oslanjati i na djela koja su izgubljena. I Svetonijevi podaci o ustanku, pored dr&avne arhive, morali su se oslanjati i na neka djela koja su postojala, s tim da sudei po podacima koje daje sam Svetonije nije koristio Veleja Paterkula. Dezitijati ulaze u okvire pa&nje razvijenog mediteranskog svijeta sa Oktavijanovim ilirskim kampanjama, a u periodu od 6. do 9. god. n. e., ostvaruju i izvjesni utjecaj na zbivanja i procese koji se odra&avaju na cjelokupnu dr&avnu strukturu, tako da je realno oekivati da su ih i pisci iz grko-latinskog govornog podruja koji su djelovali i stvarali svoja djela od poetaka vladavine Oktavijana mogli spomenuti ili njih direktno ili posredno u okviru opisa odre:enog povijesnog procesa. Vjerojatno je i dobar dio povjesniara iz Augustovog doba a ija djela nisu u cijelosti sauvana, spominjao na neki nain Dezitijate ili zbivanja i povijesne i ope kulturne procese u koje su ovi bili ukljueni.77 Sasvim je mogue pretpostaviti da su se i Azinije Polion, Nikola Damašanin, Seneka Stariji u svojim Historijama, Agripa u svojim memoarima, Mesala Korvin, u svome djelu o gra:anskim ratovima nakon smrti Cezara, osvrnuli ako ne na Dezitijate direktno onda bar na neke doga:aje i procese u kome su oni aktivno uestvovali kao npr. Oktavijanova kampanja i ustanak. Azinije Polion (76. god. p. n. e. – 4. god. n. e.) je 39. god. p. n. e., vodio jednu zamašnu operaciju na zapadno-balkanskom podruju, i mo&da se u njegovom djelu nalazilo i podataka o ilirskom svijetu, i to ne samo onom u priobalju, nego i u dubljoj kontinentalnoj unutrašnjosti zapadnog Balkana.78 Nepoznato je da li su u svojim povijestima ustanak spominjali Deksip i Zosim, a Dezitijate Perijegeza od Dionizija iz Aleksandrije. Sekst Aurelije Viktor u svojim «Epitome de caesaribus» kada govori o Augustu i Tiberiju ne spominje direktno ustanak 6-9. god. n. e., nego samo ovlaš spominje da su oni ratovali protiv Dalmata (vjerojatno u smislu Dalmatinaca) i Panona. Mo&da je ustanak od 6. do 9. god. n. e. bio obra:ivan ili bar spomenut u Apijanovoj, na&alost potpuno izgubljenoj, XXII. knjizi (Stogodišnja povijest - Hekatontaetia) u kojoj je izgleda Apijan opisivao akcije Augusta i Tiberija. Na Pojtingerovoj karti se daju podaci o lokalitetima i naseljima na prostoru koji je pripadao Dezitijatima. Ujedno Pojtingerova karta predstavlja i najstariji kartografski prikaz naseljavanja. Tako nitko nije imao nekog posebnog interesa da prepisivanjem uva sjeanje na taj povijesni doga:aj, pa su se sasvim razumljivo podaci o ustanku uspjeli sauvati samo uklopljeni kao pojedinani podaci ili separati unutar veih djela. 77 Za Augustovo doba registrirano je djelovanje itavog niza povjesniara. Budimir – Flašar, 1963, 395 - 397 78 Zanimljivo je da je od plijena koji je sakupio na tome pohodu dao sagraditi prvu javnu knji&nicu u Rimu, a da je i Oktavijan isto od plijena koji je donio sa svoje zapadno-balkanske kampanje 35-33. god. p. n. e., dao sagraditi drugu veliku javnu knji&nicu u Rimu, koju je u ast svoje sestre nazvao «Octaviana». Cass. Dio XLIX, 43, 8 69 Mesihović, Dezitijati, 2007 podruja i Gornje Bosne, ma koliko on bio loše i šematski prikazan sa spomenutim naseljima. Iako se ona odnosi na stanje kasne antike, naselja spomenuta na Pojtingerovoj karti su sigurno postojala i u ranijim periodima, mo&da neka i za vrijeme ustanka. Po Ravenjaninu79 (IV, 16) Dalmaciju su opisivali mnogi «filozofi»80 od kojih on spominje Provina, Marcela i Maksima, koji su vjerojatno djelovali u VI. st. n. e.,81 i ija su djela danas izgubljena, i koji su se mo&da osvrtali i na topografiju i opise i kontinetalnijih oblasti. Za opis Panonije, koja je po Ravenjaninu (IV, 19) bila vrlo proširena prema jugu slu&io je kao vrelo gotski «filozof» Markumir. U okviru opisa Panonije, Ravenjanin vjerojatno se pozivajui na Markumira opisuje i prostor koji su Dezitijati naseljavali dajui izvjesne podatke o topografiji kasne antike na navedenom prostoru. Natpisi Natpisi (epigrafski spomenici) su za razliku od djela antikih pisaca sadr&avali u sebi u odre:enoj mjeri i domai (autohtoni) karakter, istina pod znatno veim prisutnim antikim utjecajem prvenstveno izra&enim kroz korišteni jezik i pismo ( na današnjoj teritoriji Bosne i Hercegovine poglavito latinski ili vulgarno latinski i u znatno manjoj mjeri grki), zatim oblik spomenika i sl. Tako bismo u sluaju velikog broja natpisa mogli tvrditi da je spoljašnji, materijalni izgled i izra&aj natpisa stranog (rimskog) karaktera a duh natpisa, njegov unutarnji izra&aj domaeg karaktera. A u sluaju da se na spomeniku nalazi i slika ili neki ornamentalni i drugi za grko-rimski svijet ne svojstveni oblik/ci mogli bismo i u njima u veoj ili manjoj mjeri tra&iti tragove autohtonog «genija». Tako su Dezitijati za razliku od Autarijata za sobom uspjeli da ostave i pisanu gra:u, izra&enu kroz natpise, koje su oni sami direktno ili indirektno (kao naruioci natpisa) bili tvorci. Preko ovih natpisa mi mo&emo ostvariti «neposredni kontakt» bez grko-rimskog filtera sa sudbinama pojedinih Dezitijata a preko njih i sa fenomenom dezitijatske povijesti. I opet za razliku od Autarijata, mo&emo zahvaljujui ovim natpisima da osjetimo i pojedine individualnosti sa njihovim imenima, koje su u odre:enom vremenskom periodu inile sastavni dio dezitijatske narodnosne i politike jedinice. Iako direktno ne spominju dezitijatsko ime, niti se nalaze na podrujima koja su pripadala Dezitijatima pojedini natpisi na kojima se 79 Za detaljniju analizu Ravenjaninove «Kosmografije» v. 5ae, 1995; Ravenjanin inae nije sastavio klasini itinerarij kakav je npr., Antoninov ili itinerarijsku kartu kao što Pojtingerova karta. (5ae, 1995, 9; 12-13; 22) 80 Ravenjanin «filozofima» (philosophi) naziva zemljopisce koje on citira u svome djelu; 5ae, 1995, 9 81 5ae, 1995. 19 70 Mesihović, Dezitijati, 2007 spominje ustanak 6-9. god. n. e., ( (bello)? Batoniano, bello Delmatico,) 82, isto izgleda odr&avaju neko svjedoanstvo o dezitijatskom postojanju. Na teritoriju koji je zauzimala dezitijatska narodnosna zajednica prona:en je i evidentiran znaajan broj epigrafskih spomenika, nastalih u antikom periodu. Za jedan dio mi sa velikim stupnjem izvjesnosti mo&emo smatrati da su posveeni ljudima koji su ili pripadali dezitijatskom narodu i njegovom politikom biu ili su bili dezitijatskog podrijetla. Tako pored imena rimskolatinske i uope italske provenijencije nailazimo i na natpise na kojima itamo i domaa imena. A gotovo sigurno se i pod rimskim imenima kriju veinom romanizirani domai ljudi, a ne samo italski i drugi doseljenici. Tradicija Epihorski narodi dinarskog pojasa su slino Keltima sigurno njegovali i umjetnost usmenog izlaganja i &ive rijei koje bi se prenosilo sa generacije na generaciju izra&eno u vidu epskog izlaganja, lirske poezije, pjesama, legendarnog ili povijesno-realnog pripovijedanja i usmene tradicije, što je mo&da u pojedinim sluajevima pratila i muzika. Na&alost od te baštine do danas nije ostalo apsolutno ništa, iako je ona mo&da posredno utjecala na neke aspekte pisane izvorne gra:e (i literarne i epigrafske) koja govori o zapadnom Balkanu, ali i materijalnog naslje:a. Materijalna izvorna gra:a Dezitijatska materijalna kultura izra&ena u kontinuiranom razvitku srednjobosanske kulturne grupe &eljeznog doba predstavlja jedan od osnovnih elemenata arheološke izvorne gra:e. Ona se zadr&ava prilino dugo, ulazei i u duboko rimsko i antiko razdoblje povijesti na prostorima Gornje Bosne, i aspekti protohistorijskog naslje:a se, na osnovi nekropole Kamenjaa, zadr&avaju i u toku I. pa i II. st. n. e. Ali kako vrijeme bude odmicalo, proporcionalno napredovanju procesa romanizacije slabila je i domaa materijalna kultura i do kraja II. st. n. e., njeni osnovni aspekti i njena prepoznatljivost i cjelovitost su išezli. Do danas prona:eni 82 CIL V 3346 (Verona); CIL III 3158. Da se bello Delmatico sa ovog potonjeg natpisa odnosilo na ustanak 6-9 god. n. e., jasno ukazuje injenica da se na njemu pojavljuje i Tiberije kao usvojeni sin Augusta (Ti. Caes. Aug. F. Augusto), a jedini rat koji se desio na zapadnom-balkanskom prostoru nakon Tiberijevog oficijelnog priznavanja za lana porodice Julija Cezara, odnosno Augustovog usinovljavanja bio je «naš» ustanak. Termin …bello Delmatico… (Bellum Delmaticum) sa ovog natpisa samo ukazuje da je izvjesni Gaj Julije Etor. kojem je posveen natpis uestvovao primarno na ratištu prema dinarskom segmentu ustanka. (o natpisu više v. Patsch, 1896, 134, fus. 2; Sui, 19911992, 57 i fus. 6 ) 71 Mesihović, Dezitijati, 2007 protohistorijski i antiki materijal, ovaj posljednji u veoj mjeri, sa prostora Gornje Bosne i lašvanskog porjeja se uva poglavito u Zemaljskom muzeju. FiloškoFiloško-lingvistiki tragovi dezitijatskog postojanja Sve ono što je ostalo od jezika kojim su govorili Dezitijati sadr&ano je u njihovom narodnosnom imenu, i u onome što je ostalo sauvano od njihove toponimije, hidronimije i onomastike. Jezik svake zajednice je neotu:ivo povezan sa opom kulturnom baštinom te zajednice. Govor ne ostaje isti, nego se evolutivno modificira uslijed itavog niza okolnosti koje prate opi kulturni razvitak odre:ene zajednice. Za razliku od Autarijata i grkog oblika njihovog imena u nominativu mno&ine Αὐταριᾶται i izvedenica koji proizlaze iz pade&nih promjena u akuzativu mno&ine Αὐταριᾶτας i genitivu mno&ine Αὐταριᾶτων koji se pojavljuju u tekstovima (tj. rukopisima i izdanjima) veine pisaca na grkom jeziku koji su spominjali Autarijate83 u sluaju pisanog prezentiranja imena Dezitijata vlada vea raznolikost. Posebnu teškou u odgonetanju originalnog oblika ne samo za dezitijatsko, nego i za bilo koje drugo ilirsko narodnosno, plemensko i zemljopisno ime predstavlja injenica da je antikim piscima originalni izgovor tih naziva bio te&ak. Sam Plinije Stariji tako ka&e govorei o skardonitanskom konventu da imena naroda sa ovog podruja nisu laka, mislei na njihov izgovor.84 To ukazuje da su oni, zbog tih teškoa, mogli prilago:avati svome izgovoru originalni i stvarni oblik domorodakih imena, ime ih mogu i korumpirati, tako da je potrebno obratiti prilinu pa&nju kako bi se prvo utvrdila da li postoji ta korumpiranost i zatim ako egzistira da se pokuša ukloniti. Dr&imo da je najpravilniji oblik ili bar najsliniji oblik originalnom izgovoru i pisanju onaj oblik dezitijatskog imena koji nalazimo na epigrafskim spomenicima, iz razloga koji su ve navedeni u dijelu rada u kome se obra:uje izvorna gra:a koja se pojavljuje na natpisima. Me:utim, ni na do sada prona:enim natpisima na kojima se nalazi dezitijatsko ime, njegov oblik nije isti. Na solinskom natpisu (CIL III, 3198b (p 2275, 2328,19) = CIL III, 10156b = ILJug I, 263) sree se oblik «DAESITIATIVM» koji pored osnove «Daesitiat», koja je izvorno domaeg podrijetla, u sebi sadr&ava i latinske nastavke genitiva mno&ine, dodane uslijed tvorbe tree deklinacije iosnove. Na latinskom jeziku oblik sa solinskog natpisa bi u nominativu mno&ine glasio «DAESITIATES» (slino kao kod Plinija Starijeg, samo sa a izme:u d i e), a ako bi se dr&alo strogih 83 Autarijati se u mnogo veoj mjeri susreu u tekstovima pisaca na grkom, nego na latinskom jeziku v. Mesihovi, Autarijati, 2007, 32 84 Plin. NH III, 139 72 Mesihović, Dezitijati, 2007 gramatikih pravila nominativ jednine solinskog oblika dezitijatskog imena bi glasio «DAESITIAS» (Dezitijat). U sluaju solinskog natpisa, iz više razloga85 mo&emo pretpostaviti da je osoba koja ga je pisala nije bila ni dezitijatskog podrijetla niti bliska po nekoj drugoj osnovi ovoj narodnosnoj zajednici. Naravno to ne mora apriori znaiti da oblik dezitijatskog imena na solinskom natpisu odnosno odgovarajui njegov izgovor odudara više-manje od originalnog naziva i izgovora. Naprotiv pošto je natpis ura:en po osnovi odluke javnih vlasti i u svrhu oficijelne politike i interesa, moglo bi se pretpostaviti da su njegovi naruioci i sastavljai bili prilino obazrivi i pa&ljivi i da su se potrudili da dezitijatsko ime na natpisu bude što je mogue više u skladu sa oblikom dezitijatskog imena koji je bio upotrebljavan od strane rimske dr&avne i provincijske administracije. Suprotno solinskom natpisu naruioci i tvorci (bilo zajedno bilo odvojeno) ostalih spomenutih natpisa na kojima itamo dezitijatsko ime su bili mnogo bli&i dezitijatskom narodnosnom, etnikom i politikom biu. 5ak i ako nisu bili izvorno Dezitijati, pisci natpisa su morali imati intenzivnije kontakte sa dezitijatskom zajednicom ili bar sa nekim njenim lanovima (ova druga konstatacija se više odnosi na nastanak natpisa u Gardunu i Herculaneumu). Na natpisima iz Garduna i Herculaneuma86 sreemo dezitijatsko ime (podvrgnuto tvorbi tree deklinacije latinskog nominativa jednine) u oblicima [Da]esitias i Desidiati.87 Za natpise posveene dezitijatskom vojniku (u Gardunu) i mornaru i legionaru (u Herculaneumu) mogli bismo pretpostaviti da su nastali ili od samih osoba koje su pripadale 85 1. sainjen je daleko od Dezitijatske teritorije; 2. izra:en je po slu&benom nalogu; 3. spominjane Dezitijata ima isto tehniki karakter. 86 U svezi ovoga natpisa vlada prilina konfuzija, i u njegovom navo:enju, i prezentiranju izvornog teksta ali i rekonstrukciji teksta. U Arheološkom leksikonu BiH, Tom I, 1988, 33, ovaj natpis je naveden kao CIL III D. VI iz Herculaneuma, a isto se nalazi i u natuknici o Dezitijatima u PWRE (Patsch, 1901, 1983⇒CIL III D. VI=VII2=X 1402 Herculaneum), dok se kod Bojanovskog (1988, 147 i fus. 20) natpis navodi kao CIL II D. VI=C.XVI 11. U PWRE natpis se i rekonstruira i na sljedei nain; Nervae Laidi f. Desidiati vet. leg. II ad. , a kod Bojanovskog (1988, 147) kao; Nerva Laidi f. Daesitias, vet(eranus) leg(ionis) II Ad(iutricis). Kao što se iz prilo&enog mo&e vidjeti, neslaganja nisu samo u navo:enju natpisa, nego i u njegovom samom tekstu, od kojih se to najizrazitije mo&e vidjeti na primjeru navo:enja dezitijatskog imena Desidiati= Daesitias. Patsch u PWRE navodi i datum podizanja natpisa od 7. III 70 god.n.e. U CIL XVI, 11 = CIL III, p 849 (p 1959) = CIL X, 1402 = D 1989 zabilje&eni oblik dezitijatskog imena je Desidiati. U našem radu e se za herkulanumski dezitijatski oblik koristiti ova posljednje spomenuta verzija Desidiati. 87 CIL XVI, 11 = CIL III, p 849 (p 1959) = CIL X, 1402 = D 1989 Herculaneum i CIL III 9739 iz Garduna (o pitanjima rekonstruiranja dezitijatskog imena na spomenutom natpisu v. Patsch, 1910, 178-179; Bojanovski, 1988, 147, fus. 20 i poglavlje «Hrestomatija pisanih vrela i natpisa»). 73 Mesihović, Dezitijati, 2007 dezitijatskom narodu, ili pod njihovim utjecajem ili od osoba koje su bile bliske Dezitijatima ili bar na neki nain poznavale ili bile povezane sa nekim od Dezitijata. U sluaju natpisa iz Garduna zanimljivo je da je jedan Dezitijat ustvari bio pripadnik I. Belgijske konjike kohorte, što je dokaz da je ova kohorta popunjavana za vrijeme svoga dugotrajnog boravka u Dalmaciji, domaim ljudima iz provincije Dalmacije, dok je samo ime ostalo kao reminiscencija na galsko-belgijsko podrijetlo ove jedinice.88 Samim tim je u sluaju natpisa Temansa Platorova Dezitijata, izvjesnije da su njegovi tvorci bili sami Iliri i Dezitijati, vjerojatno Temansovi suborci i prijatelji koji su ga pored imena uobiavali nazivati i njegovom narodnosnom pripadnošu. Sam Temans je izgleda bio pripadnik turme Valerija Prokula (Proculus ili Procula su vrlo esta imena u ilirskom svijetu, ukljuujui posebno i Gornju Bosnu). Za natpis iz Herculaneuma manja je vjerojatnoa (iako nije nemogue) da su njegovi tvorci bili izvorni Dezitijati ili bar neki drugi po podrijetlu Iliri. Nerva sin Laide, je bio prvo mornar, najvjerojatnije sa bazom u Raveni u kojoj je inae slu&io veliki broj Ilira, i to ne samo iz primorskih oblasti, nego i iz panonskih oblasti.89 Iliri su, po Tacitu, inae bili dosta brojni u rimskoj mornarici i to u obje flote i u onoj sa središtem u Raveni i onoj (u manjoj mjeri) sa središtem u Misenumu.90 U slu&bu su znai uzimani ili su dobrovoljno odlazili ne samo oni iz obalnih zajednica, nego i oni koji su &ivjeli u dubljoj kontinentalnoj unutrašnjosti kao što su bili Mezeji i Dezitijati. Tako je i Dezitijat Nerva sin Laide slu&ei u mornarici, koja je u I. st. n. e., u odnosu na kopnenu vojsku bila prilino besposlena, mogao u mornarikim posadama nai dosta drugih Ilira.91 Dezitijati kao kontinentalni narod, smješten u dubokoj unutrašnjost nisu baš prijemiv element za slu&bu u mornarici, ali eto našao se i jedan od njih koji je bio u ravenskoj 88 Cohors I Belgarum equitata je garnizonirala i na Gardunu i na Humcu, i njeni pripadnici su ostavili itav niz natpisa širom Provincije, prvenstveno njenog primorskog i jadranskog zale:a. Sudei po imenima koja se pojavljuju na tim natpisima (npr. CIL III 8762 Salona; CIL III 8437 Narona; Natpis Mezeja pripadnika I Belg.kohorte), njeni pripadnici su bili domaeg, ilirskog podrijetla, što jasno pokazuje da su domai ljudi bili ti koji su novaeni u sastav ove kohorte, koja je nakon «izumiranja prve generacije» svojih vojnika «belgijska» ostala samo po imenu. Ova kohorta je sigurno boravila u Provinciji u II. i III. st. n. e., Patsch, 1910, 178-180; Bojanovski, 1988, 356-358; Zaninovi, 1996, 216; 226-227; Škegro, 1999, 255; 261 89 Tac. Hist. III, 12; 50; (Po Tacitu je mnogo mornara i uope pripadnika Ravenske flote dolazilo iz provincija Dalmacije i Panonije); Jireek, 1952, 20; Stipevi, 1974, 72; Bojanovski, 1988, 358; Wilkes, 2001, 268 90 Zaninovi, 1999, 221 «Nella classe Ravennate faceva il servizio quasi una metà dei Delmati e Pannoni e in quella Misenata il 10%».Bojanovski, 1988, 358; pozivajui se na Jünemann (1894, 26)⇒u classis praetoria Ravennas je bilo 39% iz Dalmacije, 10, 9 % iz Panonije, a u classis praetoria Misenensis je bilo 5,5 % iz Dalmacije i 3,5 % iz Panonije mornara. (Zaninovi, 1967, 74 i dd). 91 Od mornara ratne flotile stacionirane u Raveni, a koji su u sukobu Vitelija i Vespazijana podr&ali potonjeg u jesen 69. god. n. e., je obrazovana legio II. Adiutrix, što je na neki nain predstavljalo nagradu, odnosno njihovo unapre:enje iz statusa mornara u status legionara. 74 Mesihović, Dezitijati, 2007 flotili.92 Za vrijeme gra:anskog rata 69. god. n. e., ova flotila je stala na stranu Vespazijana pa su mornari nešto kasnije, dobili rimsko gra:anstvo i uvršteni u novu flavijevsku II. legiju Adiutrix.93 Zanimljiva sudbina jednog Dezitijata. Koji su bili razlozi koji su ga odveli iz kontinentalnih balkanskih šuma u mornaricu stacioniranu u Raveni ostati e nepoznati. Oblici Desidiati i Daesitias na koji se nailazi na natpisima posveenim Nerva Laidi f. i Temansu Platorovu kao da zauzimaju mjesto kognomena, nadimka kojim su ovi pojedinci u nedezitijatskoj sredini mo&da bili kolokvijalno nazivani, a koji je bio izveden iz njihove matine narodnosne i politike pripadnosti. 94Pa se onda taj nadimak zbog este upotrebe transformirao i uklopio u puni oblik imena spomenutih osoba.95 92 U Ravenskoj mornarici, u isto vrijeme kada je u njoj boravio i naš Nerva Dezitijat, boravio je i jedan Mezej …Platori Veneti f.…koji se spominje na natpisu CIL III D. VII=VIII2 sa datacijom od 5. IV 71. god. n. e., (Patsch, 1910, 180). Ovaj podatak o prisutnosti Mezeja u Ravenskoj mornarici, potvr:uje da su i kontinentalni ilirski narodi davali mornare za ratnu mornaricu sredinom I st.n.e. Sada se postavlja pitanje da li su ti kontinentalci, kao što su bili naš Dezitijat i Mezej unovaeni prisilno, tj. „po sili zakona“ ili je rije dobrovoljnom prikljuivanju. U mizenskoj floti je u isto vrijeme boravio još jedan Ilir, pripadnik Breuka, naroda koji se nalazio u još dubljoj kontinentalnoj unutrašnjosti u odnosu na Dezitijate, i to Likaj, sin Birsov (Miškiv, 2005). Po Patschu (1915, 54 - 55) : „U jednom grobnom kamenu na:enom kod Travnika, koji se sad uva u travnikoj gimnaziji, nalazi se odulji metrini natpis, koji tuguje za jednim umrlim vojnikom iste (ravenske op.a.) mornarice.“ Znai još je jedan kontinentalac iz središnje Bosne bio u mornarici. O ovom natpisu iz Runjia CIL 8385 v. Patsch, 1893 A, 707; Hoffer, 1895, 46 93 Po Tacitu (Hist. III, 12; 50) flota u Raveni se pobunila protiv Vitelija u (ranu) jesen 69. god. n. e., i pridru&ila se Vespaziju, ije su pristalice ve kontrolirale matine provincije dobrog dijela, ako ne i veine mornara Ravenske flote. Inae Dalmacija je u znatnoj mjeri doprinijela pobjedi Vespazijanove stranke u ratu 69. god. n. e., jer je 6000 unovaenih mladia iz Dalmacije bilo pridodano XI. legiji prilikom prodora vespazijanovaca u Italiju. Elitni dio mornara Ravenske flote, ije su po Tacitu, posade bile sastavljane od Dalmatinaca, tra&io ili zahtijevao je, mo&da kao uvjet ili nagradu za svoje prila&enje Vespazijanovoj stranci, dozvolu da slu&e u legijama, što se i desilo. Me:u onih 6000 unovaenih Dalmatinaca sigurno je bilo u odre:enom broju i Dezitijata, posebno ako se ima u vidu da su neki Dezitijati ve slu&ili u Ravenskoj floti, kao što je bio Nerva, sin Laide. Naravno nije nemogua ni druga solucija, a to je da je Nerva, Laidin sin bio me:u onih 6000 unovaenih ljudi i da se nije nalazio u Ravenskoj floti. 94 Njih dvojica su se mo&da nalazili u vojnim jedinicama u kojima je bilo malo Dezitijata, ali puno drugih Ilira koji su dobro znali šta znai pojam «Dezitijat» pa su onda oni za nazivanje rijetkih Dezitijata me:u sobom upotrebljavali i dezitijatsku atributizaciju. Da su se kojim sluajem ovi Dezitijati nalazili u prete&ito ili totalno neilirskom okru&enju u svojim jedinicama onda bi se mo&da realnije upotrebljavao nadimak Ilir ili ak i Delmata (jer su dolazili iz Dalmacije⇒»Dalmatinac»). 95 To što oni koji podi&u natpis Temansu i Nervi Laide sinu, znaju imena njihovih oeva, pokazuje da su se ta imena esto upotrebljavala uz osobna imena i detektiranje spomenute dvojice, pogotovu jer su obojica sahranjeni daleko od svoje matine teritorije i mo&e se rei izoliranije od svojih rodbinskih veza (pogotovu Nerva). 75 Mesihović, Dezitijati, 2007 Na natpisu iz Breze Sergejevski je rekonstruirao oblik Desitiati(um).96 Za natpis u Brezi sa potpunom sigurnošu, mo&emo tvrditi da je naruen od strane Dezitijata, dok za njegovog pisca to ne bi mogli tako decidirano tvrditi. Pisac je bio obrazovanija osoba koja je dobro poznavala latinski jezik i mo&da bismo mogli, jer je natpis posveen istaknutom dezitijatskom prvaku, pretpostaviti da je i on sam bio Dezitijat ili bar dezitijatskog podrijetla. Tako da za oblik sa natpisa iz Breze, mo&emo tvrditi da je od svih spomenutih oblika po osnovi stvaranja bio najbli&i dezitijatskom narodnosnom biu, odnosno mo&emo s pravom pretpostaviti da su njegovi ne samo naruioci, nego i neposredni stvaraoci, tj. pisci natpisa bili ljudi koji su pripadali dezitijatskom ili bar gornjobosanskom miljeu. Natpis je nastao u vremenu kada je latinska pismenost prilino prodrla u dezitijatsko-gornjonbosansko podruje i bila se ve udomaila. Osim toga na obliku iz Breze primjeuje se jedna zanimljivost, jer poslije suglasnika D, ne dolazi ae, nego samo e, razliito od solinskog natpisa. Izgleda kao da pisac natpisa nije poznavao onaj oblik dezitijatskog imena (na latinskom jeziku i pismu) koji je korišten na solinskom natpisu. Za njega, a i za naruioce je ovakva pravopisna upotreba dezitijatskog imena prirodna i razumljiva. Jednostavno su ti romanizirani Dezitijati, u nekoj svojoj doradi latinskog pravopisa, kojim su ga prilago:avali prema svome usvojenom latinskom jeziku, ispustili znak a, i svoje narodnosno ime bukvalno izgovarali fonetski. Ovo je više nego jasan dokaz da je i neposredni pisac natpisa Dezitijat. Na još jednom natpisu se pretpostavlja da se mo&e proitati dezitijatsko ime. Rije je o natpisu izvjesnog Marcela (Marcellus), legionara i centuriona XI. legije (od 42. god. n. e. sa dodatkom Claudia pia fidelis C.P.F, koji je imala i VII. legija) , stacionirane u Dalmaciji do 69. god. n. e., prona:enom u Bovianum Undecimanorum-Samnium.97 Sam natpis je ustvari prilino ošteen i nedostaju mu itavi dijelovi teksta. Ono što se mo&e iz sauvanog dijela teksta sigurno odgonetnuti je da je natpis datiran po Vespazijanu (najvjerojatnije oko 75. god. n. e.), i da je Marcel, kao centurion XI. legije bio prefekt civitas Mezeja i još jedne civitas, od ijeg imena je 96 Natpis ILJug III, 1582 iz Breze princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa; v. 5remošnik-Sergejevski, 1930; Sergejevski, 1940, 141-143; Rendi-Mioevi, 1948, 67; Bojanovski, 1988, 147, fus. 21; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 16, (natuknica Ðure Baslera); Paškvalin, 1996, 95-96; Isto, 2000, 193-194; Me:utim, oblik Desitiati(um), se ustvari ne ita na samom natpisu, nego se jasno mo&e proitati samo dio dezitijatskog imena u obliku DESITIA…. Iza slova A mo&e se uoiti poetak jedne prave vertikalne crtice, tako da se mo&e pretpostaviti da se nalazi i slovo I ili T. Pošto je rije o genitivu mno&ine mo&e se vrlo lako pretpostaviti nastavak rijei u vidu --- TIVM. U sluaju tonosti rekonstrukcije Sergejevskog, mo&e se i u ovom sluaju smatrati da se raspola&e sa dokazom o dekliniranju dezitijatskog imena na latinskom jeziku sa III. deklinacijom i-osnove. 97 U Arheološkom leksikonu BiH, Tom I, 1988, 33 se potpuno pogrešno navodi da je Marcellus centurio bio pripadnik VII. legije C.P.F. 76 Mesihović, Dezitijati, 2007 ostao ouvan i jasno itljiv samo zadnji dio-IATIVM. I tako se to narodnosno ime uvrije&eno rekonstruira kao DAESITIATIVM, znai u obliku koji je identian onim koji se nalazi na solinskom natpisu. Odmah zatim se spominje ponovo upravljanje u svojstvu prefekta kohortom III. Alpinorum i još jednom zajednicom od koje je isto tako ostao sauvan samo zadnji dio imenaMANORVM, što se isto rekonstruira u oblik MELCOMANORVM.98 Nesumnjivo je da je rije o dva ilirska naroda koja su pripadala provinciji Dalmaciji, jer su i XI. legija i cohors III. Alpinorum equitata bili sastavni dio provincijske vojske Gornjeg Ilirika.99 Popunu prednjeg dijela imena IATIVM i rekonstruiranje dezitijatskog imena izvršio je Momsen, s im se sla&e i Patsch…»Ime Daesitiates pravo je doduše popunjeno, pošto se nikoje drugo ime poznatih dalmatinskih plemena tako ne da priudesiti ouvanim pismenima».100Ovaj narod se nalazio negdje u blizini Mezeja, znai negdje u bosansko-hercegovakom podruju i stvarno od naroda pobrojanih u popisu Plinija Starijeg za salonitanski i naronitanski konvent malo njih dolazi u obzir da oblikom svoga imena mogu popuniti ovo narodnosno ime.101Pored Dezitijata, u nominativu mno&ine III deklinacije kojoj pripada dio IATIVM, kod Plinija Starijeg se nalaze i Dicioni (Ditiones) koji su isto kao Mezeji pripadali salonitanskom konventu i bili vrlo brojni sa 239 dekurija (Dezitijati imaju 103 dekurije) te Glindicioni (Glinditiones) sa 44 dekurije. Me:utim za razliku od ovih naroda, oblik IATIVM zahtijeva deklinaciju i-osnove, koju od svih plinijevskih naroda jedino imaju Dezitijati. 102 Da to što Mezeji pripadaju salonitanskom, a Dezitijati naronitanskom konventu nema veze u vezi Marcelove prefekture dokazuje i to što je on bio prefekt i Melkumanima (nastavak MANORVM se jedino na njih mo&e odnositi od svih plinijevskih peregrinskih naroda Gornjeg Ilirika), a i to što je Marcel bio prefekt (neka vrsta nadzornika i kontrolora) auksilijarne 98 O natpisu CIL IX 2564 Bovianum Undecimanorum v. Patsch, 1896, 134-135; Isto, 1898, 362-364; Bojanovski, 1988, 61, fus. 31; 147, fus. 18; Me:utim i u sluaju ovog natpisa postoji izvjesna konfuzija jer se kod Patscha na jednom mjestu (1896, 133, fus. 6; 134) on navodi kao CIL IX 2864, a na drugom (1898, 363) kao CIL IX 2564, ega se dr&i i Bojanovski (1988, 61, fus. 31) i Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 33. 99 III. Alpska konjika kohorta je bila od vremena Augusta, pa do kraja II st. n. e., stacionirana na podruju Gornjeg Ilirika-Dalmacije (Humac, Salona, Gardun, Halapi) Bojanovski, 1988, 356 100 Patsch, 1898, 363, fus. 2) 101 Plin. NH III, 142-143 Sam tekst natpisa se upravo više-manje odnosi na razdoblje na koje se odnosi i Plinijevo nabrajanje tih domorodakih naroda salonitanskog i naronitanskog konventa. 102 Dezitijatsko ime se na latinskom jeziku sudei po natpisima iz Salone i mo&da Breze i mo&da isto po podatku Plinija Starijeg (III, 143) dekliniralo po III deklinaciji i-osnove. 77 Mesihović, Dezitijati, 2007 III. Alpske konjike kohorte, koja je mo&da bila stacionirana na Humcu.103 U sluaju natpisa iz Bovianuma mi mo&emo sa velikom sigurnošu smatrati da njegovi i tvorac i naruilac nisu bili ni etniki ni narodnosno ni jezini (u smislu maternjeg govora) povezani sa Dezitijatima. Pored pet natpisa, dezitijatsko ime sadr&i i pet djela antike knji&evnosti i to sa tri oblika na grkom jeziku (Strabon-∆αισιτιαÇται; Apijan-∆αίσιοί; Kasije Dion-∆ησιδιαvτου) i dva na latinskom (Velej Paterkul-Desidiates; Plinije Stariji-Desitiates).104 Kao što se vidi iz predstavljenog najkorumpiraniji je onaj oblik koji se nalazi kod Apijana, ali i ostali oblici pokazuju prilinu raznolikost i praktino se ni jedan ne podudara. To je rezultat i stalnog procesa prepisivanja kojima su bila podvrgnuta ova djela, posebno za prepisivae kojima je dezitijatsko ime u uvjetima srednjeg vijeka bilo potpuno nepoznato i zanemarljivo pa se moglo lako korumpirati, ali i injenice da su i autorima ovih djela ova imena teško izgovorljiva, kako se tu&i i sam Plinije Starije. Zanimljivo je da se izgleda Strabonov oblik, transkribiran u latinsko pismo⇒Daisitiatai, najviše pribli&ava obliku sa solinskog natpisa. Sudei po vrelima, najpravilniji oblik za dezitijatsko ime sadr&avao je ipak primarno glas s a ne z, ali u duhu našeg jezika u radu smo upotrebljavali zvuni suglasnik z. Poradi svega izlo&enog, u radu je primjenjivan transkribirani na naš jezik oblik dezitijatskog imena (sa zvunim suglasnikom z) sa solinskog natpisa «Daesitiates» (Dezitijati) , jer je to izgleda bio oblik koji se upotrebljavao u slu&benoj administraciji Provincije neposredno nakon kraja rata 9. god. n. e. Uostalom, kako je ve reeno i Plinijev oblik Desitiates, je vrlo slian solinskom obliku i mogue je da je naknadnim prepisivanjem došlo do gubljenja slova a, što je za Ilire u kontinentalnoj unutrašnjosti imalo malo znaenje, jer i ae i e se izgovaraju e.105 103 Ova bi sugeriralo na to da kontrolu nad auksilijarnim trupama Rimljani nisu prepuštali sluaju i samo oslanjanju na lojalnost domaih ljudi (što im se uostalom više puta i «obilo od glavu» kao npr., prilikom izbijanja ustanka 6 god.n.e., kada su pobunu izazvali skupljeni auksilijari). Spomenuta injenica je potpuno u skladu i sa podatkom sa CIL V 3346 iz Verone, u kojem se ka&e da je Japode i Liburne (odnosno njihove pomone jedinice) u bello Batoniano predvodio Rimljanin mogue upravo sa titulom prefekta. Znai prefekti su naelno smatrani za upravljae provincijskih peregrinskih zajednica i njihovih vojnih jedinica, odnosno osobe kojima je povjeren precizirani mandat. 104 Strab. Geo. VII, 5,3; App. Ill. 17; Cass. Dio LV, 29, 2; Plin. NH III, 143; Vell. II, CXV, 4 105 Uostalom i Plinijev oblik Desitiates bi po ovome zakljuku bio slian solinskom obliku, što bi isto mogao biti dokaz da je Plinije Stariji za svoj etnografski opis zapadnog Balkana koristio slu&bene popise, pa samim tim i njihov jezik. Uostalom i sam nain i stil izlaganja (nabrajanje naroda sa brojem dekurija i njihovim konventskim rasporedom) ukazuju na kruti i precizni slu&beni i oficijelni rjenik. 78 Mesihović, Dezitijati, 2007 Pitanje podrijetla dezitijatskog imena, odnosno njegove korijenske analize je još uvijek otvoreno.106 5im postoji bar neki zajedniki sadr&ilac (npr. jezik ili bar jezina razumljivost, teritorija, politiki okvir, podrijetlo) morala postojati i neka razina zajednike svijesti o pripadnosti «neemu zajednikom». Što ima više zajednikih sadr&ilaca, i što je njihovo pro&imanje izra&ajnije i razina zajednike svijesti je vea, sna&nija, sadr&ajnija i vrša. A iz zajednike svijesti u domaoj sredini se mo&e razviti i zajedniko ime, samo je pitanje na koji nain i u kojem obliku. Za strane promatrae, est je sluaj da se ime neke manje sastavnice te zajednice proširi na itavu tu zajednicu, npr. sluaj grkog imena, ali je prisutna i mogunost postojanja stvarnog zajednikog imena npr. sluaj latinskog imena. Pošto su Dezitijati sami bili sastavnica jednog širog, ilirskog kompleksa, podrijetlo njihovog imena potrebno je tra&iti u ilirsko-balkanskoj filologiji, ali i osobnostima društvenog i politikog razvitka zajednica koje su tvorile ovaj narodnosni i politiki fenomen. I zemljopisne odlike prostora koje dati fenomen naseljava i ekskluzivno ve&e za svoje postojanje mogu imati odre:enu ulogu u etabliranju zajednikog imena. I zateene i stare tradicije koje izvorno ne pripadaju konkretnom fenomenu, isto mogu utjecati na ovaj proces. Lingvistiki aspekt ilirske i antike toponimije, hidronimije i onomastike dezitijatskog podruja Flumen Bathinus, rijeka Bosna-podrijetlo imena Bosna Sa vremenom dezitijatske egzistencije je povezano i ime Bosna, odnosno prvobitni oblik iz kojeg se ovaj sadašnji oblik razvio i to posebno u periodu koji je tema našeg rada jer izvorna gra:a potvr:uje postojanje hidronima i etnonima ija se imena mogu dovesti u vezu sa rijeju Bosna, kao njen protohistorijski i antiki oblik. Sudei po literarnim i epigrafskim podacima ime iz kojeg se direktno razvilo, i to evolutivnim putem, moderno ime Bosna postojalo je i bilo je korišteno i od Rimljana i od domorodaca upravo u vrijeme egzistencije Dezitijata, što znai da su oni aktivno upotrebljavali tu imenicu u svome rjeniku. Pošto rijeka Bosna svojim gornjim tokom pokriva i slu&i kao glavna «kimena» os pru&anja dezitijatskog teritorija, logiki je oekivati da je 106 Imena ilirskih naroda su esto bila izgleda totemskog podrijetla, kao npr. Enhelejci⇒narod jegulja („zmija“ – u antikoj zoologiji jegulje spadaju u zmije), Delmati⇒ovce, Helidonci⇒pu&eva ili jegulja („zmija“), Dardanci⇒kruške, Taulanti⇒lastavice, (Stipevi, 1989, 157 – 158; Wilkes, 2001, 110; 257), pa zašto i dezitijatsko ime ne bi mo&da sadr&avalo neku totemsku odrednicu. Mo&da bi se albanska rije „dash“ (u pluralu „desh“), u znaenju ovan, mogla etimološki dovesti u vezu sa dezitijatskim imenom, pa bi u tom sluaju totemska &ivotinja kod Dezitijata bio ovan. 79 Mesihović, Dezitijati, 2007 prabosansko ime pripadalo na neki nain i dezitijatskim zajednicama. Ustvari Dezitijati bi tako predstavljali najstariji po imenu poznati populacijski element iz Gornje Bosne koji je upotrebljavao kao svoju rije taj jezini oblik iz kojeg je nastalo ime Bosna. Samo ozbiljno moderno znanstveno izuavanje imena rijeke i zemlje, njegovog nastanka, etimološke sadr&ine i razvitka poelo je skoro usporedo sa periodom i razvitka arheologije u BiH.107 Ime se razliito izvodilo, pa je tako npr. Tallócsy smatrao da je “starodrevno znaenje imena Bosne jest dakle solna zemlja,”108 dok ju je Tomaschek prvi povezao sa terminima Basante, Basinus i Ad Basante. Tri su osnovna izvorna podatka koja se više-manje dovode u vezu s terminom Bosna i sva odnose na period izme:u 35. god. p. n. e., i 20. god. n. e., i to su;  Apijanovo spominjanje u Ilirskoj knjizi jedne odre:ene zajednice pod imenom Bathiatai, u kontekstu Oktavijanovih ratova 35-33. god. p. n. e. 109  Podatak Veleja Paterkula u okviru njegovog opisa Velikog ustanka 6-9. god. n. e., u kome se govori o predaji panonskih snaga u ljeto 8. god. n. e., kod rijeke pod imenom Bathinus (…apud flumen nomine Bathinum…).110  Solinski natpis namjesnika Dalmacije Publija Kornelija Dolabele u kome se ka&e⇒ AD BATH?[…. ?]MEN QVOD DIVIDIT B[.] E[…. …..] IBVS, što se uobiajeno i ope prihvaeno rekonstruira kao ad Bath[inum? flu]men quod dividit B[r]e[ucos Oseriat?]ibus . Nastanak spomenutog natpisa i drugog natpisa sa kojim je usko povezan i na kojem se spominje He(dum) castellum Daesitiatium datira se u 19/20. god. n. e.111 Sudei po posljednja dva podatka ime zemlje je nesumnjivo izvedeno iz imena rijeke. Ta konstatacija se mo&e dokazati time što je ono posvjedoeno sa dva primjera i to za prve dvije dekade I st. n. e., dok se ime za zemlju javlja tek kod Konstantina Porfirogenita u X. st. Uz to podruje gornjeg toka rijeke je sudei po izvornoj gra:i nedvosmisleno pripadalo narodnosnoj zajednici i politikoj jedinici sa dezitijatskim imenom, pa bi bilo loginije pretpostaviti da se i prostor Gornje Bosne prije zvao po Dezitijatima nego po rijeci koja je tuda prolazila, odnosno sijekla njihovo podruje. 107 O tome v. : Tomaschek , 1880, 499; Sax, 1889; Tallócsy, 1889; Isto, 1893; Rücker, 1889; Isto, 1893; 108 Tallócsy, 1889, 11 109 App. Ill. 16 110 Vell. II, CXIV, 4 111 CIL III, 3198b (p 2275, 2328,19) = CIL III, 10156b = ILJug I, 263; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 153 80 Mesihović, Dezitijati, 2007 Problem Bathiatai Za razliku od jasnog preciziranja podataka koji se odnose na rijeku Bathinus,112 vei problem postoji kada se razmatra pitanje zajednice Bathiatai. odnosno transkribirano na naš jezik Batijati. Samo ime te narodnosne zajednice u sebi nosi prizvuk eventualne povezanosti sa hidronimom Bathinus, odnosno rijekom Bosnom. Batijati se rijetko spominju u cjelokupnom do sada sauvanoj antikoj izvornoj gra:i, i to kod Apijana i Stjepana Bizantinca koji ne daju uope njihovu preciznu lokalizaciju, što na neki nain mo&e relativizirati njihovu eventualnu vezu sa Bathinus, jer kao što smo ve govorili ti Batijati se onda po istoj logici, slinosti imena i njegove korijenske jednakosti dovesti u vezu i sa rijekom Bosut. Sam izvorno ilirski korijen bos-, odnosno transkribiran u latinski bath- je prisutan ma ilirskom prostoru, posebno od gornjobosanskog do istonoslavonskog, i to ne samo u hidronimiji nego i u onomastici, pa zašto onda ne bi bio prisutan i u etnonimiji. Sukladno s tako postavljenim zakljukom Batijati mogu, ali i ne moraju biti dovedeni u direktnu vezu sa Bathinus flumen.113 Kod Apijana Batijati se spominju u nizu naroda koje je u toku svoje kampanje u ilirskim zemljama pokorio Oktavijan i to bez nekih veih problema. Uz Batijate u neposrednom nizu sa njima nailazimo tako i na Parthene, Ozuaei, Taulante za koje znamo, zahvaljujui Pliniju Starijem, da su bili situirani u istonom dijelu Dalmacije,114 te bi na osnovi toga mogli da izvedemo zakljuak da su i Batijati bili situirani negdje na podruju Dalmacije više orijentirano prema njenim središnjim i istonim dijelovima. Batijati se ne spominju u Plinijevom popisu naroda naronitanskog konventa, što bi oni da su postojali 112 Ranije se ova rijeka identificirala sa s Bednjom u Hrvatskom zagorju, ali ju je kasnije potisnula ona ipak mnogo prihvatljivija teorija o povezanosti sa današnjom rijekom Bosnom, v. Saria, 1929; Isto, 1930; Isto, 1933; Vuli, 1933 A; Isto, 1935; Mayer, 1940; Isto, 1957; Budimir, 1959; Alföldy, 1965 A---Bathinus-Bosinus-Bosina-Bosna; Bojanovski, 1974, 192-202; Isto, 1988, 51, i fus. 66; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 157; Zaninovi, 2003, 445. A. Mócsy (1959) je identificira sa Bosnom, ali omoguava «tako:er identificiranje sa Bacuntius», tj. s rijekom Bosutom. Šašel Kos (1999, 261) povezuje Batijate sa toponimom Bantia kod jezera Ohrid⇒»The existence of hypothetical Banthiatae, related to the toponym of Bantia, by lake Ohrid and identified with, elsewhere unattested, Appian js Bathiatae, was postulated by Mayer ». Ali to bi bilo malo nelogino s obzirom na injenicu da se podruje oko Ohridskog jezera prvo nalazilo vjerojatno ve od ranije pod rimskom kontrolom pa nije bilo potrebe za poduzimanje aktivnosti za pokoravanje ovih oblasti, a i to je bila dubina «antonijevske» zone. Nešto kasnije Šašel Kos (2005 A, 408) se ispravlja ⇒ «It would perhaps not be entirely impossible to connect the Bathiatae with the Bathinus river (the present –day Bosna) which divided the Oseriates (?) from the Breuci; in this case they would have been settled in the area of Zenica, …». 113 v. i Mesihovi, Autarijati, 2007, 41, fus. 112 114 Plin. NH III, 134-144 81 Mesihović, Dezitijati, 2007 kao zasebna i prepoznatljiva, i od Rimske dr&ave priznata kao politika jedinica, narodnosna zajednica situirana u gornjem i srednjem toku rijeke Bosne morali biti navedeni.115 Novi detalj u razmatranje ovog pitanja unosi itav niz natpisa na kojima se nasluuje ime municipija Bistuensium, odnosno lokacije Bistue Nova ije je ime mo&da slino obliku Bathinus, a koji se sigurno prostirao i kroz oblasti kuda je tekla rijeka Bosna (Zenica), ali izgleda samo jednim manjim dijelom. Ali i mnoga druga pitanja vezana za spomenuti municipij (lokalizacija urbanog jezgra; oblast zahvata i narodnosna i politika zajednice na ijoj teritoriji se rasprostire ovaj municipij, odnos sa Bistue Vetus) još uvijek ostaju otvorena. Zatim ako bismo Batijate locirali u zeniku kotlinu,116 onda bi zeniko podruje, dio municipija Bistuensium ustvari bilo prostor na kome su &ivjeli Batijati. Ali s druge strane, ako je njima pripadalo zeniko podruje, ukljuujui i zonu utoka Lašve u Bosnu, time bi bila presjeena eventualna veza Dezitijata iz ju&nog i srednjeg dijela Gornje Bosne sa lašvanskom udolinom i kompletnim prostorom na zapadom. Tako bi oni bili svedeni na jedno u&e podruje koje je sigurno bilo sredinom I. st. n. e. malo da primi 103 dekurije, a realno je pretpostaviti i da je prije ustanka 6-9. god. n. e., dezitijatska populacija bila znatno brojnija.117U Plinijevoj «NH» nailazimo na jedan vrlo vrijedan podatak vezan za ovu problematiku. Kada opisuje V. italsku regiju-Picenum, Plinije Stariji spominje i flumen Batinum, (danas rijeka Tordino), i to odmah uz navo:enje Truentuma, i istoimene rijeke, za koje Plinije Stariji ka&e da su jedini ostatak Liburna u Italiji (Truentum cum amne, quod solum Liburnorum in Italia relicum est).118 Upadljiva je slinost ove italske rijeke, koja se nalazi uostalom na prostoru koji je bio izlo&en i kolonizaciji sa istono-jadranskih obala, i naših hidronima pa i jednog narodnosnog imena i pitanje je kako je on nastao. Mo&da je rije o nekom zajednikom indoeuropskom korijenu svojstvenom i Italicima na neki nain, ili su i njega donijeli istonojadranski kolonisti, što bi onda moglo indicirati i pretpostavku o ilirskom karakteru jezika Liburna. Kada se ve izuava lingvistiki i povijesni fenomen imena Bosna, potrebno je ukazati i na istono-slavonsku rijeku Bosut. Vjerojatno obje rijeke imaju isti filološki korijen. U vrelima Bosna 115 Batijati se uostalom u Plinijevom popisu autohtonih naroda i zajednica uope ne spominju, što bi indiciralo da su oni bili uklopljeni u neki od veih narodnosnih kompleksa. 116 O tome da se Batijati dovode u vezu sa rijekom Bosnom, odnosno da se situiraju sa centrom u zenikoj kotlini v. Alföldy (1965 A, 35; 38-39) te Bojanovski (1973, 394) koji se poziva na Alföldya; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 61; 117 Prostor sjeverno od Vranduka, odnosno od utoka Krivaje u Bosnu pa do Doboj je relativno prostraniji, pa bi se mo&da i tu mogli locirati Batijati, ali to je samo pretpostavka. 118 Plin. NH III, 110 82 Mesihović, Dezitijati, 2007 se spominje u varijantama Bathinus, a Bosut kao Basante (mansio Pojtingerova karta), Bassantis (Ravenjanin 215, 1), Bacunitus kod Plinija Starijeg (III, 148).119 Slinost izme:u antikih naziva Bosne i Bosuta je evidentna. Da li bi to onda ukazivalo i na neku vrstu jezinog jedinstva središnje Bosne i istone Slavonije koje je postojalo u odre:enom prapovijesnom, povijesnom, pa mo&da i antikom periodu. Zanimljivo je ukazati i na injenicu da je rijeka Bosna svojim gornjim tokom sjekla podruje Dezitijata, a Bosut tekao i kroz podruje Breuka (ija je uostalom zapadna granica ju&no od Save, bar jednim svojim dijelom, bila rijeka Bosna), dva naroda koji su bili okosnica ustanka 6-9. god. n. e., i zajednikog ustanikog Saveza a koje su predvodila dva imenjaka Batona. Inae ilirski prostor prosto obiluje rijeima sa korijenom bas-, slino kao i sa korijenom tar-, koji ini osnovicu imena jednog velikog ilirskog naroda. Pa tako nailazimo na Bassania, ilirski grad kod rijeke Mati i Bassiana (Donji Petrovci u Panoniji na teritoriji Skordiska, istono od Sremske Mitrovice). 120 Autohtona (dezitijatska) onomastika Najvei dio dezitijatskog filološko-lingvistikog sauvanog materijala odnosi se na onomastiku. I pored injenice da sav do danas poznati onomastiki materijal datira iz rimskog vremena ova gra:a u sebi sadr&ava najvrijednije tragove dezitijatskog postojanja, jer nesumnjivo vodi svoje podrijetlo iz perioda nezavisnog politikog i kulturnog razvitka Dezitijata. I u okviru rimske politike i antike mediteranske kulture supremacije autohtona (dezitijatska) onomastika pokazuje relativno dugo postojanje. I kako izgleda nije u potpunosti išezla sve do kraja antike na tlu Gornje Bosne i lašvanskog porjeja. Sudei po natpisu iz Supe Dezitijati nisu bili baš maštoviti što se tie vlastite onomastike jer su raspolagali sa relativno malo osobnih imena, dok kako izgleda gentilna i mo&da porodina, ako su ona uope postojala, imena nisu koristili uz svoje osobno ime kao sastavni dio itavog, slo&enog imena. Najva&nije mjesto u domaoj, ne samo dezitijatskoj onomastici, zauzima ime Baton (latinski oblik nominativa singulara Bato, grki nominativ singulara oJ Βαvτων121), koje se sree na raznim stranama ilirskog prostora i to kroz jedan dugi povijesni ciklus.122 Ovo ime je jedno od naješih domaih imena na koje se nailazi u povijesnim vrelima i natpisima i izgleda da je bilo vrlo rašireno me:u ilirskim zajednicama, ukljuujui i Dezitijate i Breuke i Dardance i dr. Samim tim ovo ime nije bilo dezitijatski specifikum, iako je injenica da je na dezitijatskom prostoru do 119 Bojanovski, 1974, 192, fus. 2 120 Wilkes, 2001, 187; 270 121 Za grki oblik imena Baton v. Strab. Geo. VII, 5, 3; Cass. Dio LV, 29, 2; 32, 3; 34, 4; 6; LVI, 12, 2-3; 13, 2; 16, 1; 122 O tome krai, ali vrlo koristan i nezaobilazan (u kontekstu izuavanja ovog pitanja), pregled v. u PWRE, 1899, col. 141-144 (spomenutu natuknicu je uredilo više autora—a dio o Batonu Dezitijatskom je uradio Henze). 83 Mesihović, Dezitijati, 2007 danas otkriven veliki broj domaih ljudi koji su nosili ime Baton i da spomenuti prostor u odnosu na ostale ilirske oblasti po pitanju brojnosti nalaza osoba sa tim imenom zauzima prvo mjesto. Pored vrhovnih vojvoda ustanka, dvojice Batona koji su dolazili iz dezitijatske i breuke sredine, ime Baton nose još i sin dardanskog vladara Longara,123 te niz osoba širom ilirskih zemalja, kod Diciona, Delmata, te u itavom nizu mjesta, ukljuujui i Dakiju (rije je o kolonistima iz ilirskih oblasti).124 Ime Bato se javlja i na rimskom natpisu u Fatnici (istona Hercegovina).125 Konkretno kod Dezitijata ime Baton sreemo, pored vrhovnog dezitijatskog vojvode i na natpisu iz Supe, te na natpisima prona:enim u Trijuši kod Zenice i u malom Mošunju kod Travnika, ali samo pod uvjetom da je lašvanska dolina pripadala Dezitijatima.126 Ta izrazitost upotrebe imena Baton kod Dezitijata posebno dolazi do izra&aja ako se ima u vidu relativna siromašnost u prona:enim domaim imenima sa dezitijatskog podruja. Oblik Baton esto se u znanstvenoj literaturi navodi kao «Bato», npr. u engleskim prijevodima Loeb izdanja (Velej Paterkul, Svetonije, Strabon, Ovidije, Kasije Dion) upotrebljava se u jednini oblik «Bato». Sudei po latinskim tekstovima Veleja i Svetonija ime Baton se na latinskom jeziku dekliniralo po treoj deklinaciji suglasnike osnove –o, -onis, što bi znailo da se ono u latinskom jeziku u jednini nominativa navodilo kao Bato. I Livije spominje u nominativu iste deklinacije dardanskog Batona kao «Bato».127 Na tekstovima na latinskom jeziku (Velej Paterkul, Ovidije, Svetonije) u kojima se spominju dvojica Batona, vrhovnih vojvoda ustanka, nailazi se na oblik ⇒Bato, Batonis sa svim odgovarajuim oblicima III deklinacije ( Batonem, Batonibus).128 Ista deklinacija se upotrebljava i na natpisu, ije je stvaranje u sebi za razliku od djela antikih pisaca moralo sadr&avati i crtu dezitijatske autohtonosti, iz Supe (i to genitiv i dativ jednine). Ovaj epigrafski spomenik iz Supe podi&u domai ljudi što dovoljno govori da je izgovor imena Baton na domaem jeziku bio ili isti ili prilino slian obliku koji upotrebljava i latinski jezik, te se samim tim i današnji izgovor imena Baton nije puno u fonetskom pogledu razlikovao od originalnog izgovara, naravno uz uva&avanje akcentualnih razlika, koje su ostale 123 Liv. XXXI, 28, 1-3; Oko 200 god.pr.n.e, Dardancima je vladala osoba po imenu Bato(n) 124 O rasprostranjenosti imena Baton v. : Patcsh, 1899, 107, posebno fus.2; Paškvalin, 2000, 201 i odgovarajue fusnote. O ilirskim imenima u Dakiji, ukljuujui i Baton (Andueia Batonis…quae est Alb[urno] Maiori vico Pirustar[um]) v. Protase, 1979, 129; Zaninovi, 1995, 113; 125 CIL III 12 800 126 CIL 12772; CIL III, 12 779; Truhelka, 1890 B, 188; Isto, 1892, 349; Patsch, 1893 A, 702; Sergejevski, 1932 A. 127 Liv. XXXI, 28, 1 128 Vell. II, CX, 4; II, CXIV, 4; Ovid. Ex Ponto, II, I (Germanico), 46; Svet. Tib. 20; Ruf. Fest. . VII, 5 koristi oblik Bathone 84 Mesihović, Dezitijati, 2007 nepoznate.129 Slino je stanje u vezi nominativnog oblika jednine i sa natpisima iz Trijuše i Malog Mošunja. Sve bi to govorilo da su antiki pisci na latinskom jeziku prilino tono i u neiskvarenom obliku u odnosu na njegov izvorni oblik (i u pisanom obliku i u izgovoru) preuzeli ime Baton, i to u obliku nominativa jednine oblik Bato. Ime Baton, spominje se i u grkoj mitologiji i to u okviru tebanskog ciklusa, koji se smatra i jednim od starijih slojeva grke mitologije.130 Me:utim ovo pojavljivanje imena Baton u grkoj onomastici najvjerojatnije je rezultat sluajnosti i odre:ene jezike slinosti u imenicama. Grka imenica oÓ Βαvτος, u prijevodu znai kupina,, a širom Europe je u prapovijesnom i protohistorijskom vremenu bio rasprostranjen tabu kupine koji se vezuje za htonine kultove i smrt uope.131 Ipak, i pored transkribiranja grkog oÓ Βαvτος, na latinicu kao Bato ili Baton koje se pojavljuje u nekim knjigama,132smatramo da je ovakva transkripcija neodr&iva. U tekstovima na grkom koji spominju ilirsko ime Baton, a iji su autori Strabon (koji je bio suvremenik sa Batonom Dezitijatskim) i Kasije Dion, se ono izriito navodi u obliku oJ Βαvτων i iz njega proizašlim izvedenicama oblikovanim na osnovu gramatikih (deklinacija) pravila grkog jezika. Iz 129 Nejasno je da li je govor Dezitijata imao deklinacije imenica, i sukladno tome odgovarajuu njihovo morfološku promjenu, i ako je imao kakva je ona bila i koliko je bila slina ili razliita u odnosu na latinsku i grku prema kojima se deklinira ime Baton, u nama poznatim djelima antikih pisaca i natpisima. Jedino se mo&e pretpostaviti da je nominativ singulara imena Baton bio isti ili dosta slian sa onim odgovarajuim oblikom koji se upotrebljava u latinskom i grkom jeziku. 130 Zamarovský, 1978 Na ime Baton nailazimo u onom dijelu tebanskog ciklusa koji govori o pohodu sedmorice protiv Tebe. Koijaš jednog od uesnika pohoda sedmorice Amfijaraja zvao se Baton. Graves, 1999, 299. Potrebno je napomenuti da mitologija koja govori o Tebi u sebi sadr&ava u odnosu na ostale grke mitološke cikluse i najviše podataka koji govori o Ilrima, koji vjerojatno na svoj nain predstavljaju iskrivljenu «povijest« odnosa izme:u stanovnika grkog potkontinenta i Ilira u bronanom i mikenskom periodu. Indikativna je injenica da tebanski ciklus (mitovi o Kadmu i Harmoniji) zapoinje upravo sa uvo:enjem u ciklus, preko Ilirija i pitanja i objašnjavanja postanka Ilira. Sve to govori da su veze proto-Ilira i mikenskih Helena bile ne samo prisutne nego i sadr&ajne i prije seobe nosilaca «&arnih polja» i Dorana. Battos ( oJ ΒαvττοV) je bio i legendarni vo:a kolonizacije i osnivanja kolonije Kirene u VII st. p. n. e. Po Herodotu (IV, 150-158), taj Battos je dobio ime, jer to na «libijskom» (valjda berberskom ili nekom drugom hamitskom jeziku ili dijalektu) znai kralj. Murray, 1993, 117-121. Njegovi nasljednici se zovu οιJ Βαττιαvδαι. 131 Graves, 1999, 301, U okviru toga je potrebno promatrati i pojavu koijaša Batona, koji zajedno sa svojim gospodarom išezava u svijet mrtvih. Tako se u grkom mitu «Sedmorica protiv Tebe», koijaš Baton ini kao personificirani u ljudskom obliku pratilac ili simbol smrti, koji prati (bolje rei odvodi) Amfijara, koji je po mitu još uvijek zvanino &iv, u svijet mrtvih. 132 Graves, 1999, 299 i fus. 5; 301 85 Mesihović, Dezitijati, 2007 gore jasno primjetne pravopisne i tome odgovarajue fonetske razlike, jasno je da se grki Batoni ne mogu po svojoj sadr&ini potpuno izjednaiti sa ilirskim Batonima. Korijen oba oblika je mo&da bio zajedniki (iz razloga rasprostranjenosti htoninog kulta kupina širom Europe), ali koji se jezinim, kulturnim i povijesnim procesima dalje fonetski pa i sadr&ajno razvijao razliitim pravcima. Inae tradicija na ime Baton je još uvijek prisutna na tlu današnje BiH i ogleda se u toponimiji niza mjesta ije ime bi se mo&da, korijenski, moglo povezati sa ovim estim ilirskim imenom. Tako imamo, od Truhelke evidentirana prisutnost toponima Batovo na Glasinakoj visoravni, na potezu prema dolini rijeke Prae, te niz mjesta, naselja i lokaliteta sa nazivima Batuni, Batingrad, Batotii, Batuša, Batii i sl.133 Svi navedeni primjeri, kao i oni koji se navode u PWRE (1899, 141-144) i kod Williama Smitha (1867, 474-475) a koji potiu iz svijeta grkog jezika, uz dodatne natuknice za Batonius i Batora, svjedoe o razgrananoj upotrebi imenica (najviše u formi osobnog imena) sa korijenom bat-; bato-; na indoeuropskom prostoru, a posebno onom balkanskom. Prvi koji je pokušao, znanstvenom analizom, odgonetnuti eventualnu pojmovnu sadr&inu i korijen imena Baton bio je 5iro Truhelka, kojem je ilirski “bato” bio oznaka vladarskog polo&aja, politika titula u društvenoj hijerarhiji ilirskih naroda, kne&evskog ranga.134 Truhelkinu tezu, koja je bila zasnovana na jednom loše prevedenom i shvaenom odjeljku iz djela Kasija Diona koji opisuje predaju Pinesa i Batonovo preuzimanje vladarske asti kod Breuka, a koja se u sluaju Truhelke manifestirala u zamjeni Pinesa i Batona Breukog je odbacio Carl Patsch u svome kraem osvrtu na ovo pitanje i Truhelkinu tezu.135 Uostalom da je neodr&ivo smatrati ime Baton 133 Truhelka, 1890, 393; Isto, 1900, 12; 5orovi, 1925 134 Truhelka, 1890, 393 135 Patsch, 1899, 107; Zanimljivo je po ovom pitanju da Truhelka i nakon uvjerljive argumentacije Patscha, ostaje na svojim stajalištima koje ponavlja i u lanku «Les restes Illyriens en Bosnie» - Ilirski ostaci u Bosni (Truhelka, 1900, 12) kada ka&e da je «Bato était le nom de la dignité princière», istina sa izvjesnom ogradom po kojoj se Bato koristilo i kao osobno ime, a koju je izrazio u ve sljedeoj reenici «Ce mot était usité aussi comme nom propre». Inae, kada se razmatra znanstveni i drugi rad i doprinos istra&ivaa iz austro-ugarskog perioda, potrebno je imati u vidu zategnute odnose Patscha i Truhelke, i osobni karakter ovog potonjeg. 5esta razmimoila&enja u donošenju i zastupanju znanstvenih zakljuaka bila su i rezultat spomenute me:usobne surevnjivosti. I jedno stoljee kasnije, ime Baton izaziva itav niz kontroverzi, dilema i kontradikcija od kojih je potrebno navesti onu kod Veljka Paškvalina koji u istom djelu u istom poglavlju (2000, 201) na jednom mjestu ka&e (pozivajui se na Katiia, 1964, 9-30) da «ime Bato mnogo je eše u izvornom materijalu u srednjodalmatinskom i u Panoniji nego u jugoistonoj onomastikoj skupini», da bi samo par redaka ni&e u tekstu dao drugu (pozivajui se na Alföldy, 1969, 185) i to kontradiktornu tvrdnju za ime Baton «koje je potvr:eno u sjevernoj Dalmaciji, ali je nešto eše u ju&noj». 86 Mesihović, Dezitijati, 2007 odnosno «bato» za neku titulu ili oznaku na hijerarhijskoj ljestvici politikog ustroja zapadnobalkanskih i panonskih naroda, a ne kao obino osobno ime, dokazuje upravo naila&enje na ovo ime širom ilirskog prostora shvaenog u širem smislu, na natpisima i u djelima antikih pisaca, od kojih je najilustrativniji primjer upravo natpis ILJug III, 1591 porodice «Batona» na Vini iz Supe. Na tom natpisu nalazimo ime Baton izmiješano sa drugim imenima i potpuno se nalazi u funkciji osobnog imena, a ne neke titule što je nedvosmislen dokaz da je rije o osobnim imenima uobiajenim u toj porodici, a ne tituliranju.136 Dezitijatska nerimska imena, koja su dosada poznata, se u velikoj svojoj veini sreu i kod drugih ilirskih naroda i zajednica i to na praktino svim prostorima koji je zauzimao ilirski etniki kompleks, odnosno unutar razliitih «onomastikih» provincija koje su odredili Alföldy i Katii.137 Tako su i pored u naelu razliitih imenskih standarda koje su upotrebljavali pojedine ilirske subkomponente i narodi, velika veina imena koja su upotrebljavali Dezitijati bila svojstvena i drugim ilirskim komponentama, narodima i zajednicama. To bi mo&da na neki nain govorilo o središnjem polo&aju Dezitijata u ilirskom svijetu. a Dezitijati onda izgledaju kao neka vrsta miješane zone, prelazne ne samo imenske oblasti. Jedino imena Kalo (odnosno njegov oblik sa natpisa u Supi Callo) i Vieto nalazimo samo na Dezitijatskom podruju, dok se sva ostala imena nalaze i na ostalim ilirskim prostorima.138 S druge strane ne samo zbog ove injenice potrebno je odvajanja pojedinih “onomastikih” oblasti unutar etnikog kompleksa Ilira koja predla&u Alföldy i Katii uzeti relativno, jer znatan broj imena, i to nekih koja se esto koriste, pripada svim ilirskim «onomastikim oblastima».139 U prvom redu kao dezitijatsko, ali i ope ilirsko ime dolazi ime Baton, koje kako je ve istaknuto, nalazimo ne samo kao osobno ime kod Dezitijata, Breuka i Dardanaca, nego i u delmatskom podruju, u ist. Hercegovini i u ju&noj Iliriji.140Pored ovoga imena i sljedea nerimska osobna dezitijatska imena nalazimo na drugim oblastima širom samo ilirskog svijeta; Teuta, Likaj, Plator, Varro, Skenobar…? (ili bar ona sa korijenom na Ske…, Skeu… ili Skev…), Dasius (Dassius) i druga. 136 141 Za razliku od ovoga šire Osim toga ni na jednom mjestu se ime Baton ne sree u nominativnom obliku «Bato», nego uvijek sa suglasnikom n na kraju. 137 O imenskim podrujima kod Ilira v. Katii, 1962; Isto, 1963; Isto, 1964; Isto, 1965; Alföldy, 1964; Isto, 1969; Wilkes, 2001, 82-83; 87-100; O onomastici na ilirskom podruju v. Rendi-Mioevi, 1960; Isto, 1967 138 Paškvalin, 2000, 201-202 139 A i inae je istra&ivanje onomastikih odnosa na odre:enom prostoru iznimno slo&en zadatak, jer je i sama onomastika i sustav njenog postojanja i razvitka iznimno slo&ena sociološka kategorija koja zavisi od niza inilaca. 140 Wilkes, 2001, 88; Cabanes, 2002, 115; 120 141 Za ova dezitijatska osobna imena pogledati dodatak ovom poglavlju i poglavlje «Imenik Dezitijata». 87 Mesihović, Dezitijati, 2007 shvaenog ilirskog etnikog kompleksa imena Baton, Teuta, Plator ni ona sa korijenom Ske… uope nisu koristili ni Traani, ni Daani, ni Skiti, ni Italici, ni Grci, ni Kelti ni Etrurci ni Germani. Jednostavno reeno na ova imena jedino nailazimo kod ilirskih zajednica koje su prebivale (u smislu matine teritorije) na prostorima izme:u Jadrana i Dunava i od srednje Dalmacije do Pomoravlja, ukljuujui i dezitijatsko podruje i njihovu narodnosno-politiku jedinicu. To bi jasno sugeriralo da su ova imena specifina samo za jedan širi etniki kompleks naseljen na dotinom prostoru, odnosno za jedan niz naroda, plemena i drugih društvenih zajednica koja su me:usobno srodna ili slina po nekim osobenostima i koje prepoznajemo po skupnim ilirskim imenom. I ta specifinost upotrebe pojedinih imena ukazuje na postojanje jednog, istina dosta široko shvaenog, ilirskog etnikog kompleksa. I njene komponentesastavnice ma koliko bile razliite (posebno u kulturološkom pogledu, razliitim povijesnim tradicijama i iskustvima, duhovnoj sadr&ini njihovog postojanja te razinama dostignutog opeg kulturnog razvitka) me:u sobom, ipak moraju u sebi posjedovati toliku koliinu zajednikog i srodnog kako bi mogle uope prihvatiti ta imena kao svoja, i tako na jedan nain prevladati svoju predrimsku me:usobnu diferencijaciju.142 O izlo&enom v. Natpis na sepulkralnom spomeniku iz Supe obitelji «Batona», CIL III 9739 iz Garduna, Cic. Pison, XXXIV, 16; De Harus. XXXV; Pol. IV, 55, 2; Liv. XLIV, 30, 2-4; frag. Polibijeve knjige29 nalazi se kod Athen. X, 440 a, Cass. Dio LV, 33, 2; Truhelka, 1890 B, 188; Isto, 1892, 349; Patsch, 1893 A, 702; Isto, 1895 B, 289; Isto, 1898, 364; Isto, 1899, 108; Isto, 1910, 179-181; Patsch, 1915, 12; Sergejevski, 1924, 114; Sergejevski, 1938, 109; Katii, 1964; Alföldy, 1969; Stipevi, 1974, 44; 5ovi, 1976, 172; Imamovi, 1977, 316; Bojanovski, 1988, 43, fus. 34; 68; 358; 364-366; Zaninovi, 1994, 47; Paškvalin, 2000, 200-202; Wilkes, 2001, 84; 85; 88-94; 97-98; 127; 284; Cabanes, 2002, 115; 120; Buzov, 2005, 129; O ilirskoj onomastici v i Skok, 1920; 142 Slinu analogiju mo&emo izvui i iz modernog razdoblja, i to upravo na ju&noslavenskom prostoru koji djelomino zahvata i nekadašnji ilirski etniki kompleks. Pojedina imena kao što su npr. Bisera, Damir, Jasna, Jasmina, Zlata, Zlatko, Zlatan, Srebren, Vesna su zajednika ju&noslavenskim narodima Hrvatima, Bošnjacima, Srbima, Crnogorcima (koji imaju istu jezinu osnovu), pa i Slovencima (ija osnova je vrlo bliska spomenutim narodima) i pored naelno razliitih imenskih standarda koje upotrebljavaju spomenuti narodi (posebno izra&eno kod Bošnjaka muslimana) te razliitih religija, prošlosti, povijesnih iskustava (pa i trauma), i vlastite kulturne tradicije. 5ak i Makedonci, pa i Bugari ija jezina osnova pripada istonoj ju&noslavenskoj komponenti upotrebljavaju imena Zlatko i Zlatan. Ta imena se ne sreu ni kod Italijana, Nijemaca, Ma:ara, Rumuna, Grka, Turaka i Albanaca, sve naroda koji okru&uju spomenuto ju&noslavensko podruje, i pored toga što su pojedini od tih naroda ostvarivali interaktivne veze u skoro svim aspektima &ivota sa pojedinim ju&noslavenskim narodima koji ak dijele, sticajem povijesnih okolnosti, i neke ope kulturne karakteristike (ne samo u religiji) više sa nekim od tih neju&noslavenskih naroda nego sa drugim ju&noslavenskim komponentama i narodima. 5ak je i podrijetlo pojedinih od tih naroda, poglavito zbog razliite razine udjela vlaško-romanskog i arbanaškog i drugog neslavenskog elementa u njihovim genezama, neidentino. Ali i pored svih tih razliitosti najviše zahvaljujui jezinoj bliskosti, koja svoj izraz ima i u onomastici, toponimiji i hidronimiji gore spomenuti narodi sainjavaju jedinstven šire shvaeni 88 Mesihović, Dezitijati, 2007 Ipak kada se razmatra ilirska, odnosno dezitijatska onomastika potrebno je imati u vidu da je ona do nas došla primarno preko tekstova na latinskom i grkom jeziku, odnosno da je podlegala gramatikim pravilima tih jezika. Tako su sva ta imena poznata tako što su ve «korumpirana» poglavito latinskim i grkim deklinacijama, tako da ustvari mi ni jedno od tih imena ne poznajemo u punoj originalnoj formi. Ustvari veliki broj pokušaja otklanjanja tih korumpiranosti, odnosno transkribovanja u originalni oblik predstavlja prilino slo&en zadatak, i dok se neka imena mogu prilino dobro rekonstruirati kao što je Baton ili Teuta, za druge je to znatno te&e uiniti npr. u sluaju imena sa natpisa ILJug III, 1591 porodice «Batona» iz Supe, kao što su Sken, Prorad, Skenokalus, Skeva, Kalo. U ovim onomastikim istra&ivanjima primarno je riješiti oblik ovih imena u nominativu jednine, a time bi se riješili svih latinskih i grkih sufiksa, i lakše bi mogli bazirati dalja rekonstruktivna istra&ivanja. Na osnovi dosadašnjih pokazatelja, izgleda da se &enski rod imena u nominativu jednine ipak završavao na glasu a, kao uostalom kod veine indoeuropskih govora. Kod muških imena ovo je prilino znatno slo&enije pitanje.143 «ju&noslavenski etniki kompleks». Tako da kojim sluajem od tog kompleksa ostane samo onoliko koliko je ostalo od ilirskog etnikog kompleksa, na osnovi njihove sauvane onomastike, hidronimije i toponimije kao i povijesnih podataka (u onoj mjeri i kvaliteti koju imamo o Ilirima) te djelomino sauvane materijalne kulture, mogli bismo isto izvui zakljuak o njenom jedinstvenom postojanju i razvitku. Inae zapadna komponenta «ju&noslavenskog etnikog kompleksa» zauzima prostor koji je dobrim dijelom podudaran sa nekadašnjim prostorom ilirskog etnikog kompleksa, koji je inae procesima etnogeneze i politijogeneze ju&noslavenskih naroda, pored slavenske, doprinio sa najveim udjelom u odnosu na ostale etnike komplekse. I slino kako su se odvijali procesi unutar ju&noslavenskog etnikog kompleksa, sa itavim nizom me:usobnih pro&imanja, preslojavanja i miješanja doga:alo se to i unutar ilirskog etnikog kompleksa u predrimsko doba. Slinu onomastiku osobnost ima i traki etniki kompleks npr. u imenu Kotis koje se sree i poetkom IV. st. p. n. e., i za vrijeme III. makedonskog rata, i u pretposljednjoj dekadi I. st. p. n. e., i u prvoj polovini I st. n. e., znai u razmaku od skoro pola tisuljea i to što je zanimljivo uvijek u okviru trakih (pa i dakih, Šašel Kos, 1999, 263) kraljevskih porodica. Dok su imena Kotis, Remetalk, Raskiporis svojstvena trakom etnikom kompleksu, dotle su imena Baton, Teuta, Plator svojstvena ilirskom etnikom kompleksu. 143 U razmatranju pitanja jezike zaostavštine ne samo Dezitijata, nego i uope ilirskih naroda zanimljivo je obratiti pa&nju na jedan zanimljiv lingvistiki fenomen koji se kod ju&noslavenskih naroda sauvao sve do danas, a koji je mo&da mogao biti ilirskog podrijetla. Na ju&noslavenskim prostorima je raširen obiaj da se muška imena (i narodnog i stranog podrijetla) skrauju u nadimke koji veinom imaju etiri glasa i uvijek završavaju sa vokalom o, što je slino autohtonom ilirskom nazivlju za muška imena u nominativu usp. npr. neka registrirana imena koja pripadaju samo dezitijatskom miljeu a koja su se mogla rekonstruirati u originalnom obliku kao Bato. Me:utim mogue je da se ovaj jezino onomastiki fenomen kod muških imena, bolje rei nadimaka kod veine ju&nih Slavena bez obzira na strano podrijetlo izvornog i kompletnog imena (usp. Mujo, Pero, Meho, Jovo, Jozo, Ivo, itd.), ustvari 89 Mesihović, Dezitijati, 2007 Kako se iz izlo&enog vidi autohtona imena koja se sreu kod Dezitijata, prisutna su i uobiajena širom ilirskog prostora, bez obzira koja ga ilirska komponenta zauzimala. Uz to još jedna okolnost ukazuje na neko jezino jedinstvo, govornu razumljivost ili bar zajedniko jezino podrijetlo. 5itav niz gradova na jadranskoj obali pa sve do Epira ima na kraju svoga imena sufiks –ona, kao što su Narona, Scardona, Promona, Dodona, te naselja (po Pliniju Starijem oppida) 144 skardonitanskog konventa Alvona, Flanona, Enona, što ukazuje na neko jezino jedinstvo veeg dijela istono-jadranske i jonske obale, što bi samim tim iskljuivalo da su npr. Delmati govorili nekim potpuno razliitim jezikom u odnosu na Ilire ju&no od Neretve i sjeverne i srednje Albanije. Zanimljivo je u kontekstu razmatranja ovog vjerojatno ilirske jezike specifinosti spomenuti i to da Emona isto ima završetak kao i mnoga druga naselja na širem zapadnobalkanskom podruju. Ovaj primjer sa domorodakim sufiksom –ona ukazuje i na tonost pretpostavke da su se u ilirskim govorima &enska imena u nominativu jednine završavala na a.145 Dodatak poglavlju Pored Teute iz prvog rimsko-ilirskog rata i Teutaie sa juga, na ovo ime se na dezitijatskom prostoru nailazi i na natpisu na sepulkralnom spomeniku ILJug III, 1591 iz Supe obitelji «Batona».146 I ime Likaj koje se nalazi osvjedoeno na dezitijatskom natpisu iz Supe je bilo korišteno i u drugim ilirskim skupinama ukljuujui i panonske zajednice, zatim na delmatskom podruju (Liccaius, Licei, Liccai), pa i na liburnskom podruju i na ilirskom jugoistoku. Ime Liccaius se sree i na natpisu posveenom jednom Mezeju ( CIL VIII 9384 ), a na natpisu posveenom jednom breukom vojniku se ita Liccaius Liccai f. Breucus. U Karnuntumu se nalazi i natpis pripadnika Coh. V Breucor. c. R. na kojem se nalazi izraz Venemo Liccei f., a na drugom natpisu (CIL XIII 8313) isto iz okrilja breukih kohorti, spominje se Sassaius Liccai f. Breuci su ostao sauvan mo&da preko romanske, tj. romanizirane zapadnobalkanske baštine jer se u italijanskom jeziku muška imena završavaju glasom o. 144 Plin. NH III, 139 145 Mo&da nešto slino imamo vezano za nastavke -uba ili –uva i u imenima naselja Arduba, Pardua, Buthua i dr. «Neki misle da taj element ima znaenje naselje, mjesto». Sui, 2003, 75. 146 O korijenu imena Teuta v. Budimir, 1953; Mesihovi, Autarijati, 2007, 286, fus. 845; Mallory, 2006, 159 - 160 90 Mesihović, Dezitijati, 2007 dali još jednog Likaja, o kome svjedoi vojnika diploma iz Slavonskog Broda izdana 7. II. 71. god. n. e., i koju je dobio Likaj, Birsov sin (Liccaius Birsi f. Marsunnia), inae veteran mizenske flote.147 Pored Platora, oca vojnika Temansa, u Gornjoj Bosni ime Plator se sree i u okolici Zenice. Inae ovo ime je vrlo rašireno širom ilirskog svijeta i kod Mezeja, Delmata i Panona, u Dirahiju- Dyrrhachion (gdje se na jednom nadgrobnom spomeniku, iji se nastanak datira izme:u III i I st. p. n. e., nalazi grkim slovima zapisano ime Plator) i u ju&noj Iliriji. Inae je kod Dirahija ukupno prona:eno ak pet primjera imena Plator, i jedan sa oblikom ovog imena u femininumu Platoura. Ime Plator je nosio i jedan lan dinastije Agronida, brat kralja Gencija. Slian oblik Plaetorius se sree i na venetsko-liburnskom imenskom podruju. U okolini današnje Ljubljane se opet sree oblik Pletor, a kod Japoda Platorius. Zanimljiv nalaz imena Plator nalazi se na delmatskom podruju, gdje se spominje izvjesni Plator Carvius Batonis, znai Plator sin Batona, slino kao i na natpisu iz Trijuše izme:u Zenice i Janjia. Pored ovog Platora, isto kod Delmata nailazi se i na spomen (Prispa kod Livna) još jednog Platora⇒ Prevo Masiopiae Platori filio.148 Izvjesni Plaetor je bio pripadnik i Cohors VIII voluntariorum civium Romanorum stacionirane u Dalmaciji i popunjavane u kasnijim periodima i od njenih stanovnika. Ime Plator je osvjedoeno i kod Mezeja.149 Ime Varro posvjedoeno na natpisu ILJug III, 1582 princepsa T.F.Valensa se koristilo i na delmatskom podruju,150 a posvjedoeno je i na ju&noiliskom podruju gdje se spominje i u periodu 229-228. god.p. n. e. Imena sa korijenom Ske…, (Skenobar…, Sken, Skenokalus, Skeuas, Skeva) koja su vrlo široko primjenjivana na dezitijatskom podruju se esto sreu i u drugim ilirskim oblastima. Imena Skerdilaida, Σκενοvβαρδοvς, Scenobarbus, Scenus (Sken) se sreu u ardijejskoj vladajuoj dinastiji Agronida, na pravcu prema Sisciji, na delmatskom podruju, kod panonskih Iasa, na natpisima CIL III 8437 Narona …Victori Scenobarbi…, CIL III 1266…Bisius Scenob(arbi?)… kod Sardeata,151 oblik Scenus kod Mezeja (CIL VIII 9377 kao oca pripadnika 6. dalmatinske turme). 147 O imenu Likaj i drugim primjerima njegovog spominjanja me:u drugim ilirskim zemljama i narodima (Pirusti, Peonija) v. detaljnu analizu Miškiv, 2005. 148 Na Livanjskom podruju sa kojeg potie natpis delmatskog Platora, sina Batona, nalazi se spomen na još jednog Batona, oca izvjesnog Elija Tita (Aelius Titus Batonis). 149 CIL III D. VII=VIII2 sa datacijom od 5. IV 71 god.n. e., Patsch, 1910, 180. 150 Zaninovi, 1994, 47 primjeri sa Livanjskog podruja⇒Varr Iato Nepotis; Aelius Varro Loisci i Bojanovski, 1988, 369 iz Busije u Glamou⇒ Au[relius] Plautius Var[roni]s)), 151 Patsch, 1910, 179; Zaninovi, 1995, 113 91 Mesihović, Dezitijati, 2007 Ime Dasius se isto javlja na dezitijatskom podruju, u ju&nijim predjelima koji pripadaju delmatskom podruju (Dasas/Dasaz,Dasius Gemelli iz Gradca kod Halapia-Glamo), ju&noj Iliriji (pored Dasius i oblik Dazas). Ovo ime je izgleda vrlo drevno i mo&e se mo&da datirati i sa ranim indoeuropskim periodima. Sline imenske oblike nalazimo i u Panoniji (kod Breuka Dasmenus, Dasi, Dasius) i u ju&noj Italiji,152 a zanimljivo je da oblike imena Dasas i Dasyus nalazimo i u vedskim himnama. Oblik Dasas se sree na pravcu prema Sirmijumu, u Dardaniji ak etiri primjera Dasius i sedam primjera Dassius. Ilirsko ime Dazus sree se i na natpisu sa Isse, koji se datira u III. st. p. n. e. Izvjesni Dassius je bio pripadnik i Cohors VIII voluntariorum civium Romanorum stacionirane u Dalmaciji i popunjavane u kasnijim periodima i od njenih stanovnika, a mo&da je neki Dassius …[Das]sius Bastarni…153 bio vojnik 1. belgijske kohorte stacionirane i popunjavane u Dalmaciji. Da su ime Dassius i slini oblik Dazas bili odomaeni i esti kod Mezeja svjedoe i natpisi CIL XIII 7581 (…Dassius Daetoris fil…) i CIL VIII 9377 (…Dazas Sceni f…). Ime Dasius se spominje i na natpisu iz Bioske kod U&ica. CIL III, 14613. Oblik Dasantis se sree i na delmatskom (livanjskom) podruju Aelina Titus Dasantis i to u Suhai. Mogua varijacija ili izvedenica ovog imena javlja se i na nekadašnjem skordikom podruju, konkretno kod Kornakata iz istone Slavonije, pa je tako evidentiran izvjesni Dasentis, Dasmeni f., koji opet ima ker sa keltskim imenom Turuna. 154 I na natpisu pripadnika jedne od breukih kohorti se ita Dasmenus Dasi f. (CIL XII 7801-7802), a još jedan natpis (CIL III p.940, VII) iz okrilja breukih kohorti spominje Dasius Breucus. Ime Dasa Suttinis se sree na natpisu CIL III 1262 Alburnus Maior (Rosia Montana) i rije je o osobi podrijetlom iz delmatskog ili dalmatinskog podruja.155 Kod Wilkesa (2001, 92-93), se nalazi podatak da ime Laidus, kao i Temans potiu ili od Delmata ili od ju&nih Ilira. Zanimljivo je da se u i u dubokoj unutrašnjosti prekodravske Panonije (u kojoj dobrim dijelom dominiraju imena keltske provenijencije), na sjeverozapadu oko Brigetija sreu neka ilirska imena koja u identinom ili slinom obliku imamo i kod Dezitijata kao Bato, Dases, Licco, Liccaius. U Dakiji se nakon Trajanovog osvajanja sree itav niz ilirskih imena kao što su Baton, Das(s)ius, Epicadus, Plator (Plaetoria), Scenobarbus.156 Zanimljivo je da se iskrivljeni oblici imena 152 Wilkes, 2001, 84 153 Natpis Mezeja pripadnika I Belg.kohorte; Patsch, 1910, 180-181 154 CIL XVI, 2; Bijela Crkva Papazoglu, 1969, 265----isti natpis kod Bojanovskog, 1988, 358 se ita Dases Dasmeni f. Cornac(ac) ex equitate coh. II Hispan(orum) in Illyrico. 155 Po Zaninoviu (1995, 112), koji se poziva na vrlo respektabilnu i referentnu literaturu ⇒ «Dasas e; uno dei piu; frequenti nomi illirici e specialmente nella tribu dei Delmati». 156 Protase, 1979, 129; Zaninovi, 1984, 65 92 Mesihović, Dezitijati, 2007 Bato, Plator i Liccaius mo&da sreu i u srednjovjekovnim dokumentima.157 A i ime Likaj postoji i danas me:u Albancima, znai na nekadašnjem ju&noilirskom podruju, što uz ve dobro poznatu etimologiju delmatskog imena sa albanskim délme ili déle u znaenju ovca dokazuje jezino jedinstvo (sa naravno moguim i vjerojatnim razlikama u narjeju i dijalektu) jednog golemog prostora na zapadnom, dijelu središnjeg Balkanu i u panonskom bazenu, posebno onom ju&no od Drave. I imena Prorad i Skeva (poznata sa natpisa u Supi) se sreu na nedezitijatskom podruju, a i ime Sken sa istog natpisa je potvr:eno i na podruju Kolapijana i Iasa. 157 Wilkes, 2001, 284; Miškiv, 2005, 388-389 kao Licca, Batoca, Pletto. 93 Mesihović, Dezitijati, 2007 O d r e  e nj e D e z i t i j a t a u o k v i r u Ilirskog kompleksa Osnovni sadrioci koji karakteriziraju sloene etnike komplekse, kao što su ilirski, keltski, traki itd. su; a) zajednika jezina osnova sa najvišim stepenom meusobnog (naroda i plemena) razlikovanja na razini narjeja ili dijalekta, ili ak i meusobno razumljivih ali ve razliito izdiferenciranih jezika koji imaju prepoznatljivo i jasno zajedniko blisko podrijetlo.1 b) zajedniko podrijetlo izvedeno iz etnogenetskog procesa koji je otpoela (kao „incijalna kapisla“) jedna etnika zajednica. c) jasna prepoznatljivost od strane susjeda kao zasebnog etnikog (ili samo istovrsnog jezikog) kompleksa d) Izvjesni stupanj kulturnog jedinstva ili bar proizilaenje (podrijetlo) originalnih kulturnih tekovina iz zajednikog kulturnog jezgra, Svi ovakvi etniki kompleksi ( primarno govorimo samo o razdoblju eljeznog doba) moraju baštiniti najmanje spomenute osobenosti da bismo ih uop(e mogli definirati kao jedinstvene etnike komplekse. Sloeni kompleksi se sami po sebi sastoje od manjih sastavnih dijelova, od kojih oni osnovni predstavljaju zajednice kojemo moemo nazvati «narodom“.2 Da bismo mogli na spomenuti nain definirati odreene zajednice potrebno je da posjeduju zajedniku svijest o pripadnosti jednom narodu i njegovim interesima i razvitku. Pored ove neophodnog uslova, narod ne mora ali moe baštiniti i sljede(e karakteristike; a) cjelovitu politiku strukturu b) pripadnost odreenom prostoru 1 Po Strabonu jedan od bitnijih etnikih sadrilaca i odrednica je i jezik, odnosno jezika bliskost zajednica. Strab. Geo. VII, 3, 10; 13 2 U pojedinim sluajevima, uvjetovano odreenim specifinostima povijesnog i op(enitog razvitka narodi su mogli unutar sloenog etnikog komleksa kojem su pripadali biti uklopljeni u prelazne etnokulturne komplekse koji bi unutar zajednikih osnovnih osobnosti ipak razvili odreene karakteristike svojstvene samo jednoj grupi naroda. a te distinkcije bi uglavnom bile sadrane u dijalektu ili u baštinjenu pojedinih izraenih kulturnih formi, odlikama duhovnog ivota i u obiajima. Tako bi Dezitijati zajedno sa Delmatima i drugim narodima formirali središnjo bosansko-dalmatinski kompleks tj. «zapadnu ilirsku komponentu.». 94 Mesihović, Dezitijati, 2007 Navedene dvije osobenosti uglavnom su posjedovali narodi koji su se nalazili na višem stupnju društvenog i gospodarskog razvitka, odnosno one zajednice koje su se ili nalazile na putu prerastanja njihove društvene strukture u dravnu strukturu ili koje su se ve transformirale u dravu. Dezitijati kao narod sa razvijenim gospodarstvom koje se nije samo zasnivalo na poljoprivredi i dugom tradicijom razvitka svojih društvenih struktura, te zavidnim stupnjem kulturnog razvoja nesumnjivo su pored osnovnog uvjeta, baštinili i druge dvije osobnosti, što u velikoj mjeri potvruje izvorna graa. Dezitijatska narodnosna zajednica je u toku cjelokupnog svoga postojanja više-manje bila vezana samo za prostor (sigurno) Gornje Bosne i (vjerojatno) lašvanskog porjeja. Oni su u toku svoje egzistencije kao prepoznatljivog narodnosnog, politikog, gospodarskog i kulturnog faktora (i u protohistorijsko doba i za vrijeme rimske vlasti) moda mijenjali svoj/e centar/centre, ali nikada ga nisu pomjerili izvan teritorijalnog okvira Gornje Bosne. Za razliku od npr. Autarijata koji su nakon završetka svoje ekspanzije pomjerili svoj centar iz jugoistone Bosne i gornjeg Podrinja dalje prema istoku, prvenstveno ka srednjem Pomoravlju i dolinama rijeka Ibra i Raške, a nakon 310. god. p. n. e, uslijed keltske invazije raspršivši se od Makedonije, Male Azije i Gornjeg Podunavlja.3 Kada je rije o postojanju politike cjeline, tu su pisana vrela jasna i nedvosmislena, i Dezitijati su, ako je suditi po vrelima, na prijelazu iz stare ere u novu posjedovali jedinstvenu politiku cjelinu (istina pod vrhovnim rimskim suverenitetom i u periodu ustanka., u okvirima ustanikog Saveza), a koju su nesumnjivo morali razviti još u periodu nezavisnosti, Etnika pripadnost Jedno od najdiskutabilnijih i najnejasnijih pitanja u vezi dezitijatske egzistencija predstavlja njihova šira etnika pripadnost. Na tom primjeru sauvana povijesna pisana graa, pa u nekoj mjeri i onomastika graa sa jedne strane i do sada pronaeni arheološki materijal pokazuju razliite pozicije.4 Antiki pisci u dva sluaja determiniraju Dezitijate u 3 Potrebno je ipak naglasiti da su Autarijati vrhunac svoga razvitka, za razliku od Dezitijata dostigli stotinama godina ranije, u starije eljezno doba. 4 V.Paškvalin (1996, 105 i posebno fus. 59-107; 2000, 200; 212-213; 231) iznosi stav o ve(oj povezanosti Dezitijata sa Panonijom. Meutim drimo da su po ovom pitanju njegove konstatacije ipak preoštre, jer neki nalazi iz Ograje kod Zenice, jedna olovna ploica iz Han-Kumpanije kod Viteza, medaljon sa prikazom trakog konjanika iz Sarajeva, nain pokrivanja glave i nošenje ogrta(a na likovnim prikazima sa antikih spomenika, i to na onim koji se datiraju ne ranije od kraja II st. n. e., ne mogu dokazivati neku „panonsku“ etniku 95 Mesihović, Dezitijati, 2007 svijet Panona, od kojih Strabon uz Breuke, Andizete, Dicione, Piruste, Mezeje direktno spominje i Dezitijate kao panonski narod ( “Εθνη δj εjστι; τωÚν Παννονιvων...και; ∆αισιτιαÚται...), a u drugom Svetonije naziva Batona Dezitijatskog panonskim vojvodom (Batonem Pannonium ducem).5 Zanimljivo je da se oba spomenuta povijesna podatka u kojima se sugerira veza Dezitijata sa panonskim etnosom nalaze uvijek zajedno u jednoj smislenoj cjelini s spominjanjem Batona Dezitijatskog i vjerojatno se odnose na vrijeme ustanka 6-9. god. n. e. Dok za Strabona s velikom vjerojatno(om moemo tvrditi da je pisao svoje dotino poglavlje i za vrijeme ustanikog vojvode Batona Dezitijatskog, u sluaju Svetonija moramo konstatirati da su bili korišteni ve( obraeni podaci nastali najvjerojatnije za vrijeme samoga ustanka ili neposredno nakon njegovog završetka (slubena arhivska graa, povijesna i druga djela), a u kojima je glavna panja bila koncentrirana na djelatnost Tiberija Klaudija. Vezanost Dezitijata sa «panonskim» je u oba povijesna podataka bila uvjetovana fenomenom ustanka, i procesima i dogaanjima vezanim za njega. Upravo radi ove injenice moe se s pravom postaviti pitanje⇒ da li je onda uzrok povezivanja Dezitijata sa Panonijom i njenom osnovnom etnikom sadrinom bilo nešto drugo, a ne neka stvarna i prepoznatljiva srodnost?. Suprotno Strabonu Velej opet Dezitijate naziva dalmatinskim (…et Desidiates Delmatae.6) i tako unosi u nove moment u istraivanje ovog osjetljivog pitanja. Strabonov podatak, na osnovi kojeg su se izgraivale teze o «panonskoj» etnikoj pripadnosti Dezitijata, mogao bi takvo stajalište da potvrdi samo u sluaju ako se promatra izvuen iz konteksta teksta itavog Strabonovog poglavlja 5., knjige VII., i to samostalno bez bilo kakve smislene veze sa ostalim podacima iz navedenog poglavlja ili bez op(e analize stanja i tendencija koje su vladale u rimskom društvu i dravi u periodu kada je Strabon kreirao ovo poglavlje. Ako se ima u vidu itavo Strabonovo poglavlje, onda bi postavljena bliskost. Po istoj logici, zbog orijentaliziraju(eg stila na sepulkralnim spomenicima iz IV. st. n. e., i primjerima orijentalne nošnje, kao i orijentalnih elemenata u gradnji bazilika iz prve polovice VI. st. n. e. moglo bi se govoriti i o orijentalnom podrijetlu gornjobosanskog stanovništva. Pod isto zakljuivanje bi onda dolazili i nalazi helenistike keramike na Kamenjai. I po Z.Mari(u (2000, 120) Dezitijati su Panoni, onako kako ih on vidi, kao zasebni etniki kompleks. 5 Strab. Geo. VII, 5, 3; Svet. Tib. 20 Posebno pitanje predstavlja zadovoljavaju(i prijevod Strabonove konkretne sentence. Izraz τωÚν Παννονιvων se nalazi u genitivu mnoine i mogao bi se prevesti i kao „od Panona“, tako da bi bi onda dobili sljede(i smisao⇒narodi od Panona su .... . 6 Vell. II, CXV, 4 96 Mesihović, Dezitijati, 2007 teza o navodnoj «panonskoj» etnikoj pripadnosti Dezitijata došla u tešku koliziju sa drugim podacima koje on donosi kada govori o zemljama izmeu Dunava i Jadrana.7 Strabon na samom poetku poglavlja 5., knjige VII., daje uop(enu etniku sliku «ostatka Europe» (odnosno prostora koji se danas ugrubo terminološki determinira kao Jugoistona Europa) kojem je namjeravao posvetiti naredna poglavlja i koji se nalazi izmeu (unutar) Istra i okruuju(eg mora (λοιπη; δj εjστι; τηÚV ΕυjρωvπηV ηJ εjντο;V !Ιστρου και; τηÚV κυvκλω÷ θαλαvττηV).8 Po Strabonu na ovom prostoru su Grka i narodi (ε[θνη) Makedonci i Epiroti, te svi oni (narodi) iznad (sam Strabon upotrebljava izraz υJπε;ρ− iznad, ali po smislu je jasno da se to odnosi na sjever od njih tj. Makedonaca i Epirota).9 Ti narodi sjeverno od Makedonaca i Epirota, po Strabonu pruaju se od Istra do Jadranskog i Crnog mora. Odmah zatim u istoj smislenoj, pa moe se re(i i sloenoj reeninoj cjelini, sa prethodnim dijelom on navodi da je onaj dio (od rijeke Dunava) do Jadrana jΙλλυρικαv, termin koji se na osnovi konteksta cijelog teksta ovog odjeljka moe prevesti kao ilirski «narodi» (…προ;V µε;ν τη;ν jΑδριατικη;ν τα; jΙλλυρικαv ...),10 Po Strabonu drugi dio ovoga prostora sjeverno od Makedonaca i Epirota zauzima Θραvκια, dok su skitski i keltski narodi (Σκυθικα; η] Κελτικαv) sporadino izmiješani sa Ilirima i Traanima. Znai po Strabonu 7 Inae je vrlo uobiajena praksa u znanstvenim istraivanjima da se pojedini podaci ne samo iz pisane izvorne grae, promatraju, analiziraju i tumae izolirano od op(eg konteksta ne samo itavog djela, nego i u odnosu na šire poglavlje u kojem se nalazi, što moe doprinijeti pojavi i donošenju ishitrenih zakljuaka. Svaki podatak je potrebno obraditi u skladu sa op(im smislomteksta i pojmovnih sadranja i djela i poglavlja, kako bi se prilikom njegove obrade to(no naznailo mjesto koje mu u itavom autorovom opusu i pripada. 8 Strab. Geo. VII, 5, 1 9 Iako se u grkom tekstu izraz ε[θνη konkretno ne nalazi u okviru reeninog dijela u kojoj se govori o onima iznad Makedonaca i Epirota, jasno je iz samoga konteksta itave navedene smislene cjeline da se dio u kome se govori o „onima iznad“ moe potpuno to(no sadrinski slobodno prevesti kao „narodi sjeverno od Makedonaca i Epirota.....“ O grkom identitetu Epirana v. Wilkes, 2001; Cabanes, 2002; Isto, 2005; I to što su ime jednog sjevernoepirskog plemena Grekoi, Rimljani uzeli za identifikaciju itavog jednog etnikog i kulturnog kompleksa, potvruje helenstvo Epirana, jer da su oni bili Iliri, onda bi i Grekoi bili Iliri pa bi samim tim bilo besmisleno da se to ime protegne kao latinsko-rimska jezina oznaka za Helene. 10 τα; jΙλλυρικαv, izraz koji se nalazi u akuzativu mnoine se moe prevesti i kao „zemlje Ilira“, ili samo pridjevom „ilirski“, sve zavisno od konteksta reenice i smislene i sadrajne cjeline u kojoj se nalazi kao sastavni dio, te misli koje eli izraziti. U konkretnom sluaju smatramo da je spomenuti grki izraz najbolje i najpriblinije onoj sadrini koju je Strabon imao na umu i nastojao izraziti prevesti kao „ilirski narodi „. 97 Mesihović, Dezitijati, 2007 podruje sjeverno od Grka i Makedonaca pa do dunavske granice naseljeno je sa etiri etnika kompleksa (ilirskim, trakim, keltskim i skitskim), od kojih ilirski etniki kompleks u naelu dominira zapadnim dijelom, a traki istonim dijelom, dok su keltske i skitske zajednice bile naseljene u samo pojedinim oblastima. Kao što se moe jasno primijetiti u konkretnom sluaju neki zasebni i prepoznatljivi panonski etniki kompleks uop(e se ne spominje. Na osnovi spomenutog stava panonski bazen ulazi u onaj dio na kome dominira ilirski etniki kompleks, te bi se moglo zakljuiti da Panone Strabon smatra sastavnim dijelom ilirskog etnikog kompleksa. U okviru ovog razmatranja postavlja se pitanje da li se u prezentiranju ovakve etnike slike Balkanskog poluotoka i dijela Podunavlja, Strabon moda nalazio pod utjecajem postojanja provincije Ilirik. Ovakav stav bi se teško mogao prihvatiti kada se ima u vidu da Strabon u konkretnom dijelu teksta nigdje ne spominje upravno-teritorijalni ustroj koji su uspostavili Rimljani, zatim spominje se Trakija, iji dijelovi još uvijek nisu ulazili u sustav provincijalnog ustroja Imperije, te skitski i keltski narodi, za koje izriito navodi da su bili sporadino izmiješani (αjναµεvµικται) sa Ilirima i Traanima.11 Upravo ova posljednja stavka dokazuje da je Strabon ipak primarno na umu u odjeljku VII, 5, 1 imao i prezentiranje u izrazito op(im crtama etnike slike Balkana i dijela Podunavlja bez utjecaja administrativno-upravnoteritorijalnog ustroja koji je u njegovo vrijeme postojao na navedenom podruju.12 Tu sliku 11 Nešto ranije u dijelu VII, 3, 2, Strabon nešto detaljnije govori o prisustvu skitsko-sarmatskih i keltskih naroda u jugoistonoj Europi. 12 Na prelazu iz stare u novu eru ovo podruje se kompletno nalazilo pod kontrolom Rimske drave. U okviru njenog provincijalnog ustroja tada su egzistirale; provincije Ilirik, Makedonija, Ahaja osnovana izgleda za Augusta, dok se ve(i dio Trakije nalazio u poloaju rimskog protektorata i zavisne kraljevine, kojom je još uvijek upravljala doma(a dinastija. Trakija je pretvorena u rimsku provinciju tek 46 god. n. e., za vrijeme cara Klaudija. Zanimljivo je u kontekstu teritorijalno-upravnog ustroja balkanskog poluotoka na razmeu dviju era sagledati pitanje provincije Ahaje, koja je upravo za vrijeme Augusta bila osnovana odijeljivanjem grkih oblasti od provincije Makedonije. U vrijeme ustanka 6-9 god. n. e., kada je Strabon finalizirao svoj opis zapadnog Balkana, provincija Ahaja ve( postoji, ali se ona u samom opisu ne spominje, niti se uostalom kod Strabona pojam Ahaje protee na grke-balkanske oblasti što nedvosmisleno govori da on nije svoje ilirske termine vezivao za upravno-teritorijalni ustroj. Tada nisu postojali ni provincije ni druge (nezavisne i zavisne) dravice koje bi bile nazivane Epirska (koja je kao posebna provincija uspostavljena tek 140 god. n. e.), Keltska ili Skitska. Da Strabonova Ilirika nema zemljopisno odreenje jasno je iz injenice koja govori da su Ilirika i Trakia sporadino izmiješane sa Keltikom i Skithikom, što onemogu(ava bilo kakvo zemljopisno zakljuivanje. Znai osnovna distinkcija koja odvaja τα; jΙλλυρικαv odnosno ilirske narode od Σκυθικα; η] Κελτικαv jeste njihova etnika pripadnost i meusobna srodnost i odreena bliskost izraena i prepoznatljiva od strane Strabona, a ne neko teritorijalno ili upravno jedinstvo jer ilirski narodi ive na 98 Mesihović, Dezitijati, 2007 je Strabon prezentirao u samom uvodu petog poglavlja VII knjige, ime je sve kasnije izlaganje stavio u neku vrstu subordiniranog poloaja u odnosu na ono što je naveo u uvodu. Tako je kompletno njegovo kasnije kazivanje koje govori o etnikim, narodnosnim i politikim odnosima na ovom podruju direktno proizlazilo iz osnovnih crta i postavki koje je naveo u odjeljku koji smo detaljno analizirali. Upravo ta injenica o uvodnosti, isto moe na posredan nain ukazivati da je τα; jΙλλυρικαv shva(ena kao etniki i kulturološki fenomen koji je radi odreenih zajednikih osobnosti kao takav i prepoznatljiv strancima. Na osnovi ovakvog zakljuka i podatak koji govori o panonskoj pripadnosti Dezitijata dobiva novo svjetlo i znaenje, jer bi to praktino znailo promatrano isto logikom dedukcijom, a pošto su po Strabonu Panoni sastavni dio ilirskog etnikog kompleksa da su i sami Dezitijati ustvari Iliri. Vrijednost spomenutog zakljuka dodatno pojaava i injenica da Strabon na mjestu gdje spominje i Dezitijate i druge «panonske» narode, tono vrši usporedno odvajanje toga «panonskog» fenomena u odnosu na izraze Dalmacija (on koristi izraz ∆αλµατιvα) i zemlja Ardijejaca. To što on na tome mjestu vrši tu meusobnu distinkciju koriste(i termine panonsko-dalmatinsko, a ne panonsko-ilirsko, ukazuje da on nije smatrao prijemivim i shodnim da ilirsko ime koristi za usporedbu sa onim panonskim, jer je panonsko dio ilirskog i time onemogu(eno da bude njegov pandan.13 pojedinim podruijima izmiješani sa keltskim i skitskim zajednicama. S druge strane i zavisna Trakija je obuhvatala samo juni dio onog podruja na kojem bi po Strabonu trebao dominirati traki etniki kompleks. Iz toga se jasno vidi da za Strabona Θραvκια nije sasvim podudarna sa zavisnom trakom kraljevinom, jer je ona za njega obuhvatala širu sadrinu u odnosu na ono što se podrazumijevalo pod trakom kraljevinom zavisnom od Rimljana. Samim tim ni jΙλλυρικαv ne bi trebala za Strabona da bude izuzetak u svome osnovnom sadrinskom odreenju, u smislu da podrazumijeva ilirski kompleks u odnosu na Θραvκια, Σκυθικα;, Κελτικαv.. I u uvodu VII knjige, Strabon isto koristi termine jΙλλυρικαv, Θραvκια, te ΚελτικωÇν, koji je izvedenica od Κελτικαv i to u kontekstu ilirski narodi, traki narodi i keltski narodi, što je i dodatni dokaz da Strabonova Ilirika, Trakia, Keltika, Skithika, primarno podrazumijevaju širi etniki kompleks, a ne neko drugo odreenje politikog, društvenog ili zemljopisnog karaktera. Uostalom i engleski prijevod Strabona u The Loeb Classical library, volumen III, p. 153 i 249 upotrebljava izraze Illyrian tribes, Thracian tribes, Scythian tribes, Celtic tribes. Na osnovi i rješavanja smisla ovog podatka mogao bi se izvu(i zakljuak da na prostorima jugoistone Europe (poglavito je rije o Balkanskom poluotoku i dijelu panonskog bazena), naelno gledaju(i postoje tri etnika kompleksa (shva(enim u širem smislu) koji svoje podrijetlo vuku iz kasnog bronanog doba a to su helenski (koji moda obuhva(a i Epirane i Makedonce), traki i ilirski. Kasnije se javljaju i iranski (skitsko-sarmatski) elementi i keltski etniki kompleks. Pripadnost Peonaca i Pelagonaca (o njima v. Wilkes, 2001, 62-64) je nejasna. 13 Meutim, odmah zatim Strabon dalje objašnjavaju(i oblasti zapadnog Balkana zapada u još jednu nedosljednost jer navodi da su cijela planinska oblast koja se prua uzdu (paralelno) sa Panonijom, do 99 Mesihović, Dezitijati, 2007 Jedini pravi pandan tome po Strabonu «panonskom» bilo bi isto tako ilirsko «dalmatinsko», pa ga on u konkretnom sluaju i koristi. Zanimljivo je da Strabon na slian nain vrši i usporedbu zemlje Japoda (koji su Iliri) i zemlje Panona, i tom prilikom kao da i Japode i Panone stavlja u istu, ali samo naelnu sadrinsku ravan.14Pored gore spomenutog podatka, Strabon i sa još jednim podatkom i to znatno preciznije determinira ilirsku etniku pripadnost «Panona». Na samom poetku VII. knjige (VII, 1,1) koji predstavlja uvod u sadraj VII knjige, daju(i njen kratak etnografski pregled on opisuje rijeku Ister-Dunav i navodi da se juno od Dunava sve do Grke nalaze Ilirika, tj. ilirski narodi, Trakia, tj. traki narodi, te keltski i drugi narodi koji su izmiješani sa njima (µεσηµβρινα; δε; ταv τε jΙλλυρικα; και; τα; Τραvκια, και; ο”σα τουvτοιV αjναµεvµικται τωÇν ΚελτικωÇν η[ τινων α[λλων, µεvχρι τηÇV JΕλλαvδοV ).15 I ovo je više nego jasan pokazatelj da za Strabona ne postoji juno od Dunava nikakva Pannonika, tj. panonski etniki kompleks i da se juno od spomenute rijeke pa do Jadrana nalazi Ilirika, tj. ilirski etniki kompleks. Strabon se svoga koncepta pisanja i sistematizacije VII. knjige precizno dri, te se kao osnovne vodilje i osnovice konkretnog teksta dri Dunava, te prvo govori o narodima sjeverno od Dunava kao što su pojedini germanski narodi, a zatim se preko Geta nadovezuje na opis trakog etnikog kompleksa sjeverno i du rijeke, onda prelazi na skitsko-sarmatsko podruje sjeverne obale Crnog Mora, i tek zatim, sa poetkom 5. poglavlja VII. knjige obra(a glavni fokus svoje panje i svoga djela na zemlje juno od Rizonskog zaliva (Boka Kotorska) i zemlja Ardijejaca ilirske, nalaze(i se izmeu panonskih naroda (najvjerojatnije od Strabona nešto ranije spomenutih i nabrojanih) i mora. Ovdje se odmah upada u jednu kontradikciju, jer tome planinskom podruju pripadaju kao domicilni stanovnici i Dezitijati i Pirusti, a ako bi se samo sudilo po ovome podatku, bez njegove dublje analize, ilirsko bi bilo samo ono što se nalazi uz istonu obalu Jadrana i u njenom neposrednom zaleu, ne baš suviše duboko u kontinentalnu unutrašnjost. Pa bi tako Ilirima pripadali ne samo Ardijejci, nego i Delmati i Liburni, ali ne i Dezitijati i Pirusti, od kojih su prvi nesumnjivo na osnovi materijalne kulture i onomastike najsrodniji Delmatima, a drugi naseljeni na jugoistoku Ilirika, na osnovi izvorne grae o njima vrlo usko povezani sa junoilirskim narodima i zbivanjima na tome podruju. U podatku VII, 5, 10, Strabon opisuju(i unutrašnjost od ilirske obale, omeuje Panone sa Dalmatincima ili Dalmatima (nije baš jasan Strabonov kontakt) i Ardijejima na jugu, Isterom na sjeveru i zemljom Skordiska na istoku. Znai ni na ovom primjeru se Panoni ne usporeuju niti omeuju sa neim što bi nosilo pridjev «ilirski». 14 Strab. Geo. VII, 5, 4 15 U istom odjeljku sjeverno od Dunava su galski i germanski narodi. 100 Mesihović, Dezitijati, 2007 Dunava.16 Cijelo spomenuto poglavlje ustvari ima kao glavnu temu upravo opis onoga što Strabon sadrava pod terminom Ιλλυρικα;, uz sporadino spominjanje i Skordiska, i tek u narednom poglavlju on prelazi na etnografski opis istonog Balkana. Da je Strabon «panonski» vidio samo kao podskup «ilirskog» dokazuje još jedan zanimljiv detalj iz njegove Geografije. U poglavlju VII, 5, 2; Strabon navodi da su Japodi miješani keltsko-ilirski (…τωÚν jΙαποvδων, ΚελτικουÚ τε α›µα και; jΙλλυρικουÚ ε[θνουV).17 narod Ne ulaze(i na ovom mjestu u samu raspravu o pitanju navodnog (po Strabonu) miješanog ilirsko-keltskog karaktera Japoda,18ostaje injenica da su, na osnovi Strabona, Japodi bili i ilirske etnike pripadnosti. Ako bi se ostalo na stajalištima teorija o zasebnom (u odnosu na ilirsku) panonskom etnikom kompleksu i o takvom, po panpanonskom stavu, panonskom pruanju sve do u duboko na zapadni Balkan teško bi bilo shvatljiva to ilirstvo Japoda. Jer 16 Naravno cijeli ovaj tekst prošaran je itavim nizom digresija, koje mogu biti i relativno opširne u kojima se govori o drugim etnikim kompleksima (posebno keltskim), narodima, oblastima, ali se osnovna linija po kojoj se odvija pripovijedanje i dalje jasno primje(uje po osnovi gore navedenog obrasca. Ti diskursi, posebno oni opseniji, su vjerojatno nastali i kao posljedica dopunskih redakcija u ve( izraenu kompoziciju Strabonovog djela. 17 Bitno istu, a sadrinski nešto razliitu konstataciju Strabon daje i na drugom mjestu (VII, 5, 4), gdje govori da je japodska borbena oprema keltska, ali da se oni tetoviraju kao ostatak Ilira i Traana. 18 Bez izvršene detaljnije analize ovog pitanja i zadovoljavaju(i se samo na uop(enim podacima, smatramo da je ilirska etnika osnova Japoda ipak bila ona predominatna etnika osobnost ove narodnosne zajednice, dok je keltski utjecaj bio uglavnom vanjskog karaktera, kao što je to npr. bojna oprema, pa je samim tim taj karakter mogao vanjskom promatrau prije upasti u oi. Uostalom sude(i po karakteru Strabonovih podataka o Japodima u odjeljku VII, 5, 4, koji sadre odrednice vezane za njihovu ratobornost, bojnu opremu i tetoviranost , za raspored najvanijih gradova (koje Strabon naziva ποvλειV) koji su bili japodska uporišta za vrijeme Oktavijanove kampanje te konstataciju da je August sasvim podinio Japode, njegova izvorna graa za opis Japoda i njihove zemlje bio je neki izvještaj vezan za Oktavijanovu kampanju 35-33 god. p. n. e. Samim tim je njegovo vrelo najvjerojatnije bio neki zvanini dokument ili pisano svjedoenje nekog od oevidaca i uesnika Oktavijanove kampanje (moda i samih Augustovih memoara) na koga su primaran utisak ostavile vanjske karakteristike ratobornih Japoda, a to su keltska bojna oprema i ilirsko tetoviranje tijela (što u sebi nosi ve(e op(e kulturno znaenje i odreeni specifini identitet nego korištenje bojne opreme). A to je sude(i po smislu tekstova u kojima on govori o Japodima, bio vjerojatno podatak na temelju kojeg je Strabon i izgradio svoj zakljuak o ilirsko-keltskom miješanom karakteru Japoda. U takvoj izvornoj grai on je sigurno došao i do podatka o nekom etniki miješanom karakteru Japoda, ali i do toga da Japodi ipak sadre i ilirsku etniku pripadnost, što je više nego vrijedan podatak. Flor (II, XXIII) opet Oktavijanov rat sa Japodima 35. god. p. n. e. naziva ilirskim ratom, i za njega su Japodi Iliri koji ive na «Alpama». 101 Mesihović, Dezitijati, 2007 po Strabonu, Japodi se nalaze u blizini panonskog grada (ovdje Strabon upotrebljava termin ποvλιV) Segestike te zapadno isto po Strabonu panonskih Mezeja, Diciona i Dezitijata, i po tome bi onda Japodi predstavljali i to samo djelomino (jer bi drugi dio inio keltski etnikom) «ilirski otok» odvojen od ostatka ilirskog svijeta navodnim panonskim miljeom, Liburnima i Jadranskim morem.19 Tako bi Japodi bili udaljeni od pod, panpanonskoj teoriji, ilirske teritorije stotinama kilometara i itavim jednim i to homogenim panonskim pojasom što je sve vrlo teško prihvatiti. I to što su po Strabonu keltski i skitski narodi sporadino izmiješani (αjναµεvµικται) sa Ilirikom, dokazuje da je pod etnikom bazom panonskog bazena doivljavao ilirske narode.20 Keltski i skitski (iranski) narodi nisu bili koncentrirano naseljeni u ilirskom dinarskom, «dalmatinskom» podruju nego su zahva(ali panonski bazen. Keltski Skordisci, Taurisci i manjim dijelom Boji su svojim rasprostiranjem zahva(ali i dijelove panonskog bazena, isto kao i pojedine skitske zajednice. Znai jedina mogu(nost da pojedine keltske i skitske zajednice budu izmiješane sa Ilirikom, jeste da se ilirski kompleks prua u znaajnoj mjeri i u panonskom bazenu. Panonski bazen, je radi mogu(nosti za bre migracije koje prua zahvaljuju(i svojim zemljopisnim, ravniarskim karakterom, je u protohistorijsko vrijeme bio etniki prilino šarolik. Narodi i plemena koji su ga naseljavali od sredine IV. st. p. n. e. pa do uspostave i u toku prvih desetlje(a rimske vlasti na ovom prostor su se mogli na osnovi etnike pripadnosti klasificirati u više razliitih etnikih kompleksa (panonsko-ilirski, keltski, skitsko-sarmatski, daki). Iz svega navedenog, jasno proizilazi da za razliku od etniki koheretnijeg dinarskog pojasa, panonski bazen nije pruao prostu i jedinstvenu ni etniku ni kulturnu sliku. Na širem prostoru panonskog bazena izmeu, pa i unutar narodnosnih i politikih zajednica keltskih Skordiska, Tauriska i Boja u toku mlaeg eljeznog doba ivjeli su narodi i plemena ilirske, dake i skitske i sarmatske etnike pripadnosti i jezika. Kako izgleda sami Kelti, shva(eni u uskom etnikom odreenju, i pored nesumnjive politike supremacije (do širenja Dakije za vrijeme Bojrebiste) nisu u toku protohistorije predstavljali ve(inu stanovništva panonskog bazena. Tu su ivjeli i Panoni, za koje Apijan striktno navodi da nisu ivjeli u gradovima, nego rastureni po poljima, selima, 21 ali i Keltski Skordisci sa skoro 19 Strab. Geo. VII, 5, 2; VII, 5, 4 20 Strab. Geo. VII, 1, 1; VII, 5, 1; 21 App. Ill. 23 Ipak je ova Apijanova konstatacija malo preoštra i udaljena od istine, ako se ima npr. u vidu postojanje velikog naselja u Donjoj Dolini, koje je u toku svoga postojanja pripadalo panonskom elementu. Izgleda da je 102 Mesihović, Dezitijati, 2007 proto-urbanim ustrojem i zaecima robno-novane privrede.22 Zanimljivo je u ovom kontekstu primijetiti da Flor, odnosno njegovo vrelo (vjerojatno Livije) ograniavaju Panone na prostor dviju rijeka Save i Drave.23 Nejasno je šta bi u tom sluaju Svetonije i Strabon stvarno podrazumijevali ako su govorili o «panonskom» u smislu etnikog odreenja u vremenima velikog ilirskog ustanka, kada je panonski bazen tada bio pravi multietniki mozaik. Da li su njih dvojica kada su govorili o «panonskom» imali u vidu odreenu teritorijalnu ili ak politiko-vojnu povezanost uslijed zajednikog ustanka itavog niza ilirskih naroda, a ne primarno etniku. Kada se razmatra ovo pitanje potrebno je imati u vidu da narodi srodnog etnikog podrijetla nisu morali imati kontinuiranu, meusobnu teritorijalnu uvezanost, što znai da odreeni etniki kompleksi nisu morali ustvari Apijanova konstatacija nastala uslijed površnog promatranja naseobene kulture ilirskih Panona od strane njegovog vrela, a koja je nesumnjivo primarno bila ruralnog karaktera i jer su, naelno, bili na nioj razini op(eg kulturnog razvitka u odnosu na svoje keltske susjede sa kojima su imali interaktivne odnose. Buzov, 2005, 130 Drugu Apijanovu konstataciju u istom podatku po kojoj Panoni nemaju zajedniku vlast/vladu, da nemaju zajednike vladare nad itavim narodom i da iako mogu podi(i 100 000 boraca u periodu rata, da se ne okupljaju u jedno tijelo, ne bi trebalo shvatiti da su Panoni ivjeli u nekoj vrsti „idiline anarhije i slobode“. Apijan je, odnosno njegovo vrelo u konkretnom sluaju vjerojatno Oktavijanovi memoari, elio da istakne da ne postoji jedinstvo Panona, tj. domorodakih naroda koji ive u panonskom bazenu, posebno onom u njegovom „donjem dijelu“. Naravno to ne iskljuuje injenicu da su postojali razvijeni politiki entiteti pojedinih panonskih naroda, sa jakom i stabilnom unutarnjom društveno-politikom konstitucijom i ustrojem, priznatom i funkcionalnom vlasti koja postoji i koja se razvija kao što je to npr., kod Breuka. Svi ovi elementi su nesumnjivo poradi svih onih podataka koje o breukim politikim institucijama i liderima daje izvorna graa morali pro(i dui razvojni put. Uostalom takva konstatacija o nejedinstvu i o tome da nemaju vlast bi se mogla odnositi sa stajališta jednog Rimljanina ili Grka i na Ilire Dalmacije, Gale, Ibere, Brite itd., ali niko npr., ne(e tvrditi da su Gali ivjeli u anarhiji u ureenju bez vlasti, na što bi se prvo pomislilo kada se proita Apijanov podatak. O ovome Apijanovom podatku o nejedinstvu Panona v. Buzov, 2005, 130-131; Detaljnu analizu Apijanovih spominjanja Panona v. Šašel Kos, 2005 22 Papazoglu, 1969, 297 (sl. 13); 298; 23 Flor. II, XXIV; To ne bi trebalo shvatiti u smislu da su oni bili naseljeni izmeu tih dviju rijeka, jer se to kod Flora i ne spominje, nego da su te rijeke predstavljale okosnicu njihovog teritorija isto kao gornji tok Drine za Autarijate prije ekspanzije i kao gornji tok Bosne za Dezitijate. Panoni su bili naseljeni na obje strane i Save i Drave, ali ipak navoenje samo tih dviju rijeka kao da sugerira da se Panoni ipak znatno više orijentiraju na njihove tokove nego npr. na Dunav, što bi znailo da su drugi veliki dijelovi panonskog bazena i to ne samo onog transdunabijskog, nego i onih pojaseva koji se nalaze sjeverno od Drave naseljeni zajednicama sa drugom etnikom pripadnoš(u, što isto ukazuje na tu etniku šarolikost panonskog bazena. Ali sude(i po nekim drugim podacima (npr. Tac. Ger. ) pojedine panonske zajednice su bile naseljene i prilino sjevernije u odnosu na Dravu. 103 Mesihović, Dezitijati, 2007 biti podudarni sa izvjesnim zemljama i teritorijama. Jedan etniki kompleks je, uslijed povijesnih, gospodarskih i drugih raznoraznih okolnosti, mogao imati svoje narodnosne zajednice situirane na razliitim teritorijama, odvojene od teritorijalnih jezgri vlastitih etnikih kompleksa pojasima naroda koji su pripadali drugim etnikim kompleksima, ine(i tako neku vrstu «etnikih otoka». Keltski narodi su od sredine III. st. p. n. e. npr. bili razbacani od središnje Male Azije do Britanije i Irske, esto razdvojeni meusobno teritorijima drugih naroda. Ilustrativan je primjer i Britanije, gdje su trenutku rimskog dolaska još uvijek postojali narodi nekeltskog podrijetla. Znai i na osnovi svega izloenog jasno je da Strabon kada je govorio o «panonskom» nije imao u vidu neko specifino etniko odreenje u smislu kako ga mi danas doivljavamo. Ali sada posebno pitanje u okvirima ovog razmatranja zauzima definiranje toga što su antiki pisci, u konkretnom sluaju Strabon, tj. njegova vrela i Svetonije, odnosno autor/i izvorne grae koju je ovaj potonji koristio sadrinski podrazumijevali kada bi govorili o «panonskom» u kontekstu spominjanja Dezitijata i njihovog politiara i vojvode Batona Dezitijatskog i uop(e kada bi opisivali razdoblje sa smjene stare i nove ere. Klju za odgonetanje razloga determiniranja Dezitijata i Batona kao «panonskih» nalazi se u detaljnoj analizi i shva(anja uvjeta koji su vladali u godinama na koje se konkretni podaci odnose. U okviru toga bi se onda moglo i odgovoriti na pitanje što je to onda Strabon podrazumijevao pod «panonskim», i kakva je njegova stvarna pojmovna sadrina kada on spominje taj izraz. Ako iskljuimo, na osnovi gore izloenog to da je Strabon u dotinom poglavlju pod «“Εθνη δj εjστι; τωÚν Παννονιvων....» podrazumijevao primarno specifinu etniku pripadnost (u smislu zajednikog jezika sa moda dijalektalnim razlikama, podrijetlo, kulturnu bliskost ili neki drugi zajedniki sadrilac), postavlja se pitanje da li je on u vidu imao neku drugu vezu. Kada se uostalom malo dublje ue u podatak u kojem Strabon navodno odreuje etniku pripadnost Dezitijata kao panonsku, onda se u njemu mogu vidjeti i neki drugi «prikriveni» detalji, koji prilino relativiziraju i neke druge eventualne pripadnosti Dezitijata panonskom fenomenu. Prije svega treba imati na umu da Strabon 5. dio svoje VII knjige vjerojatno stvara u vrijeme dok još uvijek traje ustanak, o emu je ve( bilo više rijei u poglavlju o izvornoj grai. U tome kontekstu zanimljivo je da se u listi naroda koje Strabon (VII, 5, 3) nabraja kao panonske nalaze oni za koje iz drugih vrela znamo da su aktivno uestvovali u ustanku (Breuci, Pirusti, Mezeji, Dezitijati). Zašto se u svome nabrajanju panonskih naroda Strabon zadrava samo na onim narodima koji bi se u sluaju da su Panoni nalazili na teritorijalnim marginama rasprostiranja panonskog svijeta, i to 104 Mesihović, Dezitijati, 2007 samo na junom pravcu, odnosno na prostorima naješ(ih borbi sa Rimljanima u prve dvije godine rata. Pored toga i Dicioni, koje u istom odjeljku Strabon isto uvrštava u panonske narode, su pripadali provinciji Dalmaciji i sigurni su bili uesnici ustanka. Uz Breuke, jedino se od tih Strabonovih šest panonskih naroda još za Andizete moe tvrditi da su nesumnjivo pripadali panonskoj komponenti i da su naseljavali prave panonske prostore, a mogu(no je sa visokim stupnjem vjerojatno(e pretpostaviti da su i oni uestvovali u ustanku. Baton Dezitijatski je u toku 6. i 7. god. n. e., boravio i u dubini panonskog bazena i to prilikom stvaranja zajednikog Saveza, i u toku pruanja pomo(i panonskom segmentu ustanka za vrijeme protu-ustanikih strateških operacija u Panoniji, konkretno sudjelovao je u bici kod Vulkajskih movara. I naredne 8. god. n. e., Baton Dezitijatski je došao u podruje odgovornosti panonskog segmenta ustanka kada se razraunao sa izdajom Batona Breukog. Na kraju krajeva, Baton Dezitijatski je sa trupama sa kojima je neposredno zapovijedao dosta vremena u tri godine ustanka proveo i «okrenut» prema Tiberijevim snagama koje su više-manje gravitirale Sisciji, isto panonskom podruju.24 I ove injenice vezane za Batona Dezitijatskog su mogle utjecati da se u rimskoj javnosti stvori uvjerenje da je najistaknutiji ustaniki vojvoda Baton Dezitijatski, a ije su ime i uu narodnosnu pripadnost više-manje zavisno od pojedinca ve( znali, ustvari panonski vojvoda. Samo oni pojedinci koji su imali, iz raznoraznih razloga, svestraniji, precizniji, detaljniji i potpuniji uvid u zbivanja na ilirskom prostoru i stanju unutar ustanka su mogli znati pravo stanje stvari ostavivši iza sebe tone podatke o Batonu Dezitijatskom. Razlozi koji su rukovodili pisce sa prijelaza iz stare u novu eru i iz prvih desetlje(a I st. n. e., (što se kasnije prenijelo i u druga povijesna vrela) odnosno rimske javnosti kojoj su pripadali, da podlegnu toj panonskoj «predominaciji» kada govore o ilirskim zemljama, leali su primarno u iskustvu ustanka 6-9 god. n. e. Nesumnjivo je ova preteita determinacija itavog ustanka pod atributima «panonskog» i to upravo kod pisaca koji su bili suvremeni sa samim ustankom i stvarali su podatke paralelno sa njegovim odvijanje dolazila i iz razloga da se rimska panja prvo bila fokusirala na panonski bazen na koji su bile pokretane i prve rimske ofenzivne akcije. Ova «panonska faza» rimske reakcije trajala je skoro dvije godine, sve dok Plaucije Silvan nije konano slomio ustroj otpora u panonskom bazenu. I sam Velej 24 Borbena snaga kojom je direktno zapovijedao Tiberije se izgleda, i prije pada Batona Breukog, više sukobljavala sa snagama koje su naelno govore(i pripadale zoni odgovornosti Batona Dezitijatskog, pa je i to moralo dovesti do dominacije znaenja Batona Dezitijatskog u rimskim javnim krugovima. Sjeverozapadno ustaniko podruje okrenuto i prema Sisciji je po svemu sude(i ulazilo u ovu zonu odgovornosti Batona Dezitijatskog. 105 Mesihović, Dezitijati, 2007 Paterkul, daje upravo radi toga odreeni primat panonskom u odnosu na dinarski segment ustanka. Naravno takvo mišljenje se moglo dobiti samo ako se ustanak promatrao sa rimskog stajališta i vidika, dok je sa domorodake strane situacija izgledala dijametralno suprotna, što se moe moe vidjeti posrednim promatranjem tekstova glavnih vrela o ustanku, posebno Kasija Diona.25 Iz svega slijedi da se u motiviranju svoga nabrajanja panonskih naroda Strabon nesumnjivo nalazio i pod dojmom ustanka i stalnih informacija koje su stizale sa ratišta u središta grko-rimske civilizacije. Te informacije su oblikovale javno mnenje u Rimu i drugim oblastima van samoga ratišta na osnovima predubjeenja da je primarno rije o «panonskom ratu». Uostalom glavne borbene operacije se od dolaska Tiberija na ratište pa sve do kraja 8 god. n. e., i vode na panonskom prostoru, pa se tako i mogla i ste(i pogrešna predstava, pa se onda i imena naroda koji predstavljaju glavne stupove otpora poveu sa tim «panonskim». Tako i Strabonovu panonsku determinaciju Dezitijata, Mezeja, Diciona i Pirusta moemo objasniti i tom predobom koja je površno uop(avala stanje koje je vladalo u zapadnobalkanskim i panonskim zemljama. Znai logiki predloak koji je doveo Strabona do panonske determinacije spomenutih naroda izgledao je na sljede(i nain⇒ rat koji se dogaa dok Strabon stvara odjeljak VII, 5, 3 u tadašnjoj rimskoj javnosti iz raznoraznih razloga se prepoznaje primarno kao «panonski rat», a narodi koji aktivno uestvuju u njemu pa i predvode su samim tim panonski narodi. Ta predoba koja je dovela do predominacije «panonskog» u tekstovima antikih pisaca koji su govorili o dogaanjima na prostorima izmeu Jadrana i Dunava a koji se datiraju u period smjene stare i nove ere je izgleda, sude(i po smislu tih tekstova i podataka u njima, bila jedna op(a tendencija uvrijeena u tadašnjoj javnosti. To je najvjerojatnije bila posljedica Tiberijevih ratova vezanih za pokoravanje panonskih naroda i ugušivanje pobuna u provinciji Ilirik, pa Svetonije kae da je i Tiberije, prije poetka ustanka, pokorio Breuke i Delmate u panonskom ratu, odnosno za vrijeme njegovog vojevanja u panonskom bazenu 12-9. god. p. n. e., i prilikom ugušivanja pobune Delmata 12/11. god. n. e.26 Ta dominacija «panonskog» u odnosu na «dalmatinsko» u rimskoj javnosti kada se govori o zemljama i narodima provincije Ilirik, a o emu su svjedoci podaci Strabona i Veleja Paterkula trajala je kratko. Ali je kao posljedicu ostavila to da su i pojedini kasniji antiki pisci, kao što je 25 I na ovom primjeru se pokazuje jedna od osobenosti povijesti, a to je mogu(nost njene relativnosti koja se u ovom sluaju pokazuje u donošenju razliitih zakljuaka o istom povijesnom procesu ve s obzirom na poziciju sa koje se on promatra. 26 Svet. Tib. 9 106 Mesihović, Dezitijati, 2007 Svetonije, koji bi se uzgred osvrtali na zbivanja vezana za zapadni Balkan i panonski bazen u razdoblju prelaska iz stare u novu eru, nekritiki i direktno prepisivali te podatke, ili se samo nalazili pod utiskom korištene izvorne grae i tako u svoja djela unosili tu predominaciju. Sam Svetonijev Batonem Pannonium ducem, iako se vee za «panonsko“ iji su nesumnjivi sastavni dio inili Breuci i njihov Baton isto jedan od vrhovnih ustanikih vojvoda, ipak se odnosi na Batona Dezitijatskog, a ne Breuka. Osnovni razlog nalazi se u tome što je nesumnjivo rije o onome Batonu koji se našao u rukama Tiberija, jer je onaj breuko-panonski iako se formalno kod rijeke Bathinus potinio Tiberiju, sude(i po Kasiju Dionu bio pogubljen od strane svojih bivših saveznika i suboraca.27 Baton Breuki se sa svoje strane sude(i po izvornoj grai nešto ve(im dijelom nalazio okrenut prema istonoj bojišnici, dok je zapadnu bojišnicu, odnosno sjeverozapadno podruje pokrivao Baton Dezitijatski. Tako je jedini Baton koji se našao u rukama Tiberija, i koji je samim tim mogao da bude interniran u Ravenu bio je onaj koji je dolazio iz redova Dezitijata. Nejasno je kako je kod Svetonija došlo do panonske determinacije Batona Dezitijatskog. Da li je on tu determinaciju direktno preuzeo iz izvorne grae koju je koristio, ili je ona bila njegova osobna konstrukcija jer je u itavom odjeljku gdje se govori o Tiberiju i ustanku, primjetna izrazita dominacija „panonskog“.28 Za njega Ilirik i «panonsko» kao da se meusobno uzajamno proimaju, dopunjuju i ine jednu nedjeljivu cjelinu. To se posebno vidi u odjeljcima 16. i 17. kada on opisuje Ilirik, kao podruje koje se protee izmeu Italije, Norika, Trakije i Makedonije te izmeu Dunava i Jadranskog mora (toto Illyrico, quod inter Italiam regnumque Noricum et Thraciam et Macedoniam interque Danuuium flumen et sinum maris Hadriatici patet, perdomito et in dicionem redacto).29 Svetonije, uostalom, sam kae da se Ilirik odmetnuo ali da se kao posljedica toga rat vodi sa Panonima. Kako se moe zakljuiti iz smisla spomenuta dva odjeljka po Svetoniju taj Ilirik naseljavaju Panoni što se sasvim jasno moe vidjeti i iz sljede(e reenice „nemine dubitante quin uictores Germani iuncturi se Pannoniis fuerint, nisi debellatum prius Illyricum esset “ gdje su Ilirik i Panoni dovedeni u direktnu, sastavnu, vezu. Potrebno je u kontekstu razmatranja ovog pitanja navesti i da se u konkretnim Svetonijevim odjeljcima (16-20) Tiberijevog ivotopisa uop(e ne nailazi na izraz Iliri, i pored spominjanja Ilirika, što bi u sluaju prihva(anja 27 Cass. Dio LV, 34, 4 28 Svet. Tib. 16-20 29 Ovo uokviravanje Ilirika odgovara prostornom opsegu koji Strabon sadrava pod terminom Ιλλυρικα;, i vrlo je iznenauju(e da on ne spominje Meziju, iako ona 6 god. n. e., izgleda ipak ima zasebnu upravu u odnosu na provinciju Ilirik, a po Svetonijevom opisu Mezija bi ulazila u sastav Ilirika. 107 Mesihović, Dezitijati, 2007 teorije o postojanju zasebnog panonskog etnikog kompleksa izgledalo prilino paradoksalno, ali zato umjesto Ilira (i to baš na mjestima gdje bi njihovo spominjanje imalo smisla) nailazimo na Panone, Sve izloeno jasno ukazuje da je i Svetonije u naelu i svojoj svijesti odnos ilirsko-panonsko vidio na slian nain kao i Strabon i kako (emo pokazati kasnije u toku ovog razmatranja kao i mnogi drugi antiki pisci, odnosno da je za njega to «panonsko» samo jedan od aspekata i izraza onog «ilirskog». S druge strane, i on je kao i Strabon i Velej Paterkul bio pod velikim utiskom onog „panonskog“ u odnosu na ono «dalmatinsko» u opisu dogaanja iz ustanka. Osim toga osnovna ideja Svetonijevog rada, u kojem se daju podaci o ustanku je bio Tiberijev ivotopis a ne precizno detaljisanje vezano za itav niz posebnih epizoda u kojima je Tiberije uestvovao, a posebno za ustanike sa zapadnog Balkana i panonskog bazena koji su se pobunili 6. god. n. e. To bi znailo da „panonska“ determinacija Batona Dezitijatskog nije automatski morala znaiti i da je bila direktno preuzeta iz nekog izvora, ve( da je mogla nastati i kao konstrukcija samoga Svetonija, odnosno njegovog zakljuivanja pod utiskom izvjesne panonske predominacije, kojoj je on bio izloen u toku svoga rada i korištenja izvorne grae. I sama Svetonijeva dominacija „panonskog“, koja je kod njega izraena u iznimnoj mjeri nastala je pod utjecajem prepisavanja pojedinih, njemu zanimljivih detalja kojima bi na najbolji nain oslikao Tiberija i njegovu djelatnost i karakter iz vremena ustanka., iz izvorne grae koju je koristio, a koja se isto nalazila pod predubjeenjem tadašnje obine rimske javnosti koja je bila odijeljena od ratišta, o panonskom kao kljunom elementu ustanka. Potrebno je napomenuti, na osnovi smisla samoga teksta i da Svetonije doivljava Ilirik u njegovoj administrativnoj formi provincije Ilirik, koja je postojala u vrijeme ustanka, ali je do Svetonijevog vremena ona bila podijeljena na Dalmaciju i Panoniju due od stolje(a, što dokazuje da se on sluio i oficijelnim dokumentima nastalim u toku i neposredno nakon perioda odvijanja ustanka, ali i drugom izvornom graom koja je nastajala u spomenutom periodu (npr. korespondencija Tiberija i Augusta koja se odvijala tih godina, ali vjerojatno i neka literarna, memoarska djela). Da je u sluaju determinacije Batona Dezitijatskog kao panonskog vojvode u Svetonijevom ivotopisu Tiberija, rije o konstrukciji zasnovanoj na pogrešnim temeljima dokazuje i to što Kasije Dion, naš najinformativniji i najpouzdaniji izvor za ustanak 6-9. god. n. e. Batona Dezitijatskog izriito naziva «dalmatinskim» (οJ Βαvτων οJ ∆ελµαvτης),30 jasno ga odvajaju(i od Batona Breukog kojeg vee za Panoniju. Naravno to što ga naziva 30 Cass. Dio LV, 29, 4 108 Mesihović, Dezitijati, 2007 delmatskim, ne znai da je Kasije Dion Batona narodnosno vezao za narod Delmate, jer kada upotrebljava izraze delmatski, Delmatia i sl. u kontekstu opisa ustanka, Dion ima u vidu teritorijalnu a ne narodnosnu pripadnost, pogotovu s toga što je on na samom poetku svoga opisa rata toga Batona izriito i precizno narodnosno determinirao kao Dezitijata (ΒαvτωνοvV τινοV ∆ησιδιαvτου).31 Naravno izgleda da se te neke «panonske» opsesije u potpunosti nije uspio osloboditi ni sam Kasije Dion, jer se i on nalazio pod iskušenjem da neke podatke iz izvorne grae koja je predimenzionirala ulogu Panonije u ratu bukvalno prepisuju. Zanimljivo je da se ovaj podatak odnosi upravo na onaj segment, koji opisuje poasti koje su bile dodijeljene ili su se namjeravale dodijeliti Tiberiju zbog pobjede, konkretno o podizanju dva (εjν τη÷Ú Παννονιvα÷ τροπαιοφοvροι δυvο εjδοvθησαν). pobjednika 32 trofeja u Panoniji Upravo na ovom segmentu kod antikih pisaca, npr. Svetonija najviše dolazi do izraaja ta dominacija «panonskog». Da li to govori da je postojao neki dokument ili pisano vrelo nekog drugog karaktera koje su koristili i Svetonije i Kasije Dion, a u kojem je bilo izraena ta panonska crta. Jer teško bi bilo shvatiti da ako je rat završen u dinarskom pojasu, koji je po Kasiju Dionu Dalmacija, da se pobjedniki trofeji podiu samo u Panoniji. Terminološka nepreciznost i njena iznimna raznolikost posebno izraena u tako neodreenom pitanju kakvo je etniko odreivanje kod antikih pisaca nastala je paradoksalno njihovim nastojanjem ka sistematiziranju ovog pitanja, ali koje nikad nije poprimilo globalnu i op(eprihva(enu formu nego je zadralo individualni pristup, tj. svaki pisac je vršio sistematizaciju na svoj nain i po svojim naelima i shva(anjima i razumijevanjima. Drugo je pitanje koji su to bili kriteriji za sistematiziranje nekog naroda u odreeni širi etniki kompleks i što se to uop(e za grke i rimske pisce podrazumijevalo pod sadrinom modernog termina etniki kompleks, odnosno što su oni vidjeli u pojmovima Iliri, Traani, Kelti kada su ih spominjali, jer nijedan od ovih etnikih kompleksa nije uspio ostvariti puno politiko jedinstvo. Da je to bio sluaj odnosno da se pod terminom npr. Iliri podrazumijevala sadrina samo nekog politikog ili pravnog organizma, kao u sluaju Rimljana onda bi bio puno lakši put ka detekciji sadrine kod antikih pisaca upotrebljavanog pojma Iliri.33 Naravno kada je rije o neemu što je jasno i 31 Cass. Dio LV, 29, 2 32 Cass. Dio LVI, 17, 1 33 Moderno shva(ena sadrina pojma Iliri obuhva(a sve one osobenosti ve( istaknute u radu o Autarijatima ovog autora (Mesihovi(, Autarijati, 2007, 84). To ne mora znaiti da su i svi antiki pisci generalno pod ovim osobenostima podrazumijevali sadrinu pojma Iliri, svaki od njih se mogao rukovoditi i 109 Mesihović, Dezitijati, 2007 precizno odreeno u oficijelnom ivotu i radu i samim tim nedvosmisleno op(eprihva(eno u javnosti antiki pisci ne prave takve razlike i mnogo su usaglašeniji. Najbolji primjer u ovom pasusu iznesenih stavova prua Kasije Dion za kojeg se pod terminom Germanija (Γερµανιvα), podrazumijevaju rimske provincije koje u svome imenu imaju i germanski termin (ukljuuju(i i onu provinciju koja je postojala istono od Rajne do rujna 9 god. n. e.). Suprotno od toga, on samu Germaniju iz nama nejasnih razloga naziva Keltike (Κελτικηv), a i same Germane (u konkretnom sluaju i Markomansko kraljevstvo Marobodua) naziva Keltima (Κελτουvς)34 što bi kod neupu(enog itaoca moglo proizvesti zabunu u vezi etnikog odreenja zemalja istono od Rajne.35 Vjerojatnije je da je «panonski» za vrijeme na koje se odnose podaci Strabona i Svetonija više bio doivljavan kao odrednica za neodreenu teritorijalnu pripadnost (jer kao oficijelna upravno-teritorijalna formacija postoji samo provincija Ilirik) ili odreenu subspecifinost u odnosu na šire shva(eni kompleks. Gornja Bosna se nalazi skoro na pola puta koji povezuje panonski bazen sa jadranskom obalom, tako da se ve( u kontekstu razdoblja i prilika koje su u njemu vladale ovaj prostor nekada mogao i sistematizirati bilo sa panonskim bilo sa jadransko-mediteranskim svijetom, ve( zavisno od stupnja njegove otvorenosti i gravitacije, i trenutnih povijesnih i op(ih kulturnih uvjeta i procesa koji su se odvijali na širem prostorom, regionalnom obuhvatu. Uostalom prostori koji su bili najviše zahva(eni ratnim operacijama glavnine protu-ustanike armije u periodu sredina 6—kraj 8. god. n. e. bili su oni koji su konano ukljueni u provinciju Ilirik u desetlje(ima nakon Oktavijanove zapadno-balkanske kampanje i koji su kasnije ulazili u sastav provincije ovim ali i posebnim naelima prilikom sistematiziranja pojedinog autohtonog naroda u jedan etniki kompleks. Ali to i ne zna(i i da su oni bez ikakve podloge, potpuno paušalno i bez ikakvih kriterija, vršili spomenutu sistematizaciju. Sude(i po mjestima i nainima njegove upotrebe u tekstu Geografije, kod Strabona vlada prilina šarolikost i u korištenju termina ε[θνοV. 34 Cass. Dio LIII, 12, 6-7; LV, 29, 1; 30, 1; LVI; 18, 1, i komentare prireiva(a Loeb-izdanja Kasija Diona u (vol. VI, str. 221, fus. 2; Vol. VII, str. 39, fus. 1 ) 35 Slinu grešku, upravo nekritiki se ophode(i prema Dionovom podatku LV, 29, 1, je napravio Ivo Bojanovski (1988, 50), kada kae da je povod za ustanak 6 god. n. e. „...bilo skupljanje danka i novaenje mladih ljudi u rimsku vojsku za rat protiv Kelta u Galiji“!?. Neshvatljivo je kako je I.Bojanovski mogao da podatak ovakvog karaktera bez ikakve detaljnje njegove analize, povijesne kritike i uzimanja u obzir njegovog smisla i mjesta u op(em kontekstu Dionovog djela, uvrsti u svoju sintezu o Bosni i Hercegovini u antiko doba. Iako se svojoj fusnoti vezanoj za konkretan podatak poziva na opsenu izvornu grau i literaturu (u kojima je precizno naznaen cilj planiranog Tiberijevog pohoda⇒germanska Markomanija) ostaje nejasno kako je moglo do(i do ovakvog ne teorijskog ili postulatskog, nego materijalnog previda. 110 Mesihović, Dezitijati, 2007 Donji Ilirik, a koji su uobiajeno (za vrijeme Strabona i Veleja) a kasnije i oficijelno (za vrijeme Diona) nazivani panonskim. Uostalom nakon ugušivanja ustanka, bilo je predlagano da se izmeu ostalih prijedloga Tiberiju dodijeli i nadimak «Pannonicus», u ast pobjede u Iliriku. To dodatno govori u prilog našoj tvrdnji da je Tiberijev uspjeh na zapadnobalkansko-panonskom ratištu u samom Rimu više bio promatran kroz prizmu potonjeg, panonskog segmenta ustanka, iako su glavni i naješ(i nositelji ustanka ustvari dolazili iz dinarskog pojasa. Iz toga razloga moglo se vrlo lako desiti da doe do pogrešne klasifikacije itavog niza naroda koji su uestvovali kao aktivni sudionici ustanka kao «panonskih». Pojedini autori koji nisu teili baš potpunoj preciznosti u opisima onoga što je bilo vezano za dogaanja iz 6-9. god. n.e. u provinciji Ilirik jer to nije bila glavna i temeljna tematika njihovih djela i zadovoljavali su se površnim, tada uobiajenim (to se posebno odnosi na Strabonov sluaj) prikazom i prijenosom informacijom. Suprotno od njih kod pisaca kojima je opis ustanka, ulazio u glavnu tematiku i ideju rada determinacija pripadnosti je bila jasnija i preciznija i bez velikog utjecaja koji je po tom pitanju imala obina rimska javnost iz prve dekade I st. n. e. IlirskoIlirsko-panonski problem Još u toku rješavanja svih zagonetki vezanih za ime Baton, koje su se razmatrale u poglavlju u kojem smo govorili o dezitijatskoj onomastici, otvorilo se još jedno vrlo vano poglavlje, a to je detekcija razine bliskosti i razliitosti, ili ak mogu(eg etnikog i jezinog jedinstva dalmatinskih i panonskih zajednica, odnosno o Panonima kao nekoj vrsti subgrupe unutar šire shva(enog ilirskog kompleksa. Još uvijek u javnosti povijesnih znanosti stoji neriješeno na op(eprihva(eno zadovoljstvo pitanje da li Panoni, pripadaju ilirskom kompleksu ili stoje kao zasebni, oblikovani i prepoznatljivi etniki kompleks koji nosi odreene osobnosti u odnosu prema Ilirima i drugim narodima jugoistone i srednje Europe. Drugo pitanje koje se postavlja u svezi ilirsko-panonskih relacija jeste da li su Panoni ako su ve( postojali kao zasebni i prepoznatljivi etniki kompleks imali i u kojem stupnju i pogledu bliskosti sa ilirskim kompleksom.36 Kada se raspravlja o ovom pitanju potrebno je imati na umu da su u mlaem eljeznom dobu, na koje je usmjeren fokus 36 Prva premisa sa kojom treba zapoeti bilo kakvo razmatranje i istraivanje ilirskog fenomena je odbacivanje radikalnih stajališa po ovom pitanju-tj. panilirsku i mikroilirsku tezu, koje su dosada imale prilinog utjecaja na donošenje znanstvenih zakljuaka o ilirskom pitanju. Istina je ustvari negdje izmeu ove dva krajnja stajališta. 111 Mesihović, Dezitijati, 2007 naših istraivanja, prostori Panonije, kao što je ve( istaknuto, relativno etniki šarolikiji i tu pored starosjedilaca koji kontinuitet svoga postojanja izvlae još iz starijeg eljeznog doba i nemirnih vremena seobe nosilaca «arnih polja», nailazimo još na keltske narode (Skordiske na istoku i Tauriske na zapadu panonskog bazena) te na narode i zajednice ak i skitskog ili sarmatskog podrijetla. Zbog toga je teško tono odrediti da li antiki pisci kada govore o ovom prostoru i spominju izraz Panoni misle op(enito na stanovnike Panonije ili na neki odreeni etniki kompleks. U naelu izgleda da razni antiki pisci tome problemu prilaze na razliite naine, odnosno da nema uniformnog stava, ve( se on odrava imaju(i u vidu razne okolnosti, kao što je i njihovo stvarno poznavanje situacije u Panoniji za vrijeme mlaeg eljeznog doba i principata. Osnovna distinkcija koja bi determinirala postojanje zasebnog etnikog kompleksa Panona, ne lei u njihovoj materijalnoj kulturi nego prije svega u jeziku, a jedino što je od jezika Panona ostalo su doma(a imena, zabiljeena u djelima antikih pisaca na grkom i latinskom jeziku i na natpisima te neki tragovi u toponimiji. I ta slabo sauvana onomastika i toponimsko-hidronimska zaostavština Panona pokazuje izvjesnu vezu sa junijim podrujima, i to ne samo sa Dezitijatima i Delmatima, nego i sa prostorima na kojima se rasprostirala glasinaka kultura, iji su nositelji nedvosmisleno bile ilirske zajednice. Ime Baton se sre(e samo na prostoru koji je evidentno zapadno i središnjo balkanski i panonski, te se ini kao da onomastika imena Baton ini neku nit koja povezuje itav niz naroda sa ovog prostora i kao da sugerira njegovu bliu meusobnu vezu. Ali ne samo ovo ime, nego i drugi primjeri kao imena rijeka Bosna i Bosut pokazuje tu srodnost i slinost.37 Zanimljivo je u ovom pogledu da Tacit, u svojoj «Germaniji», kada govori o prostoru sjeverno od srednjeg Dunava prepoznaje «panonski jezik».38 Po Tacitu narod Osa govori jezikom koji on naziva «panonskim», jasno ga odvajaju(i od germanskog, galskog i sarmatskog jezika (E quibus Marsigni et Buri sermone cultuque Suebos referunt: Cotinos Gallica, Osos Pannonica lingua coarguit non esse Germanos, et quod tributa patiuntur. Partem tributorum Sarmatae, partem Quadi ut alienigenis imponunt ). Ovaj Tacitov podatak unosi u naše razmatranje novu dimenziju jer je nejasno što je to on podrazumijevao pod sadrinom termina Pannonica lingua. Do ovog podatka Tacit nije sigurno neposredno došao, pogotovu jer je rije o prostoru istono od Elbe i sjeverno od srednjeg Dunava. On ga je sigurno koristio iz nekog putopisa ili izvještaja koji je o tim 37 O ovoj uvezanosti v. poglavlje o izvornoj grai, dio o onomastici Dezitijata 38 Tac. Ger. 43 112 Mesihović, Dezitijati, 2007 krajevima ostavio neki od trgovaca (što bi sugerirala injenica da Tacit spominje da Kotini koji su «susjedi» Osa imaju rudnike eljeza), 39avanturista, izaslanika koji su dolazili sa rimskog teritorija a koji su na neki nain došli u dodir ili samo do informacije o tim narodima. To Tacitovo vrelo je moralo na neki nain povezati Ose sa dominantnim etnikom i jezinim kompleksom u panonskom bazenu, da bi se njihov jezik determinirao kao panonski, odnosno on je njih zbog njihove jezike identinosti ili bliskosti povezao sa najbliim dijelom ilirskog kompleksa, onim u panonskom bazenu pa je uslijed toga i njihov jezik nominirao kao «panonski». Slian sluaj imamo u istom poglavlju, kada Tacit kae da su Marsigni i Buri po jeziku i kulturi (obiajima) srodni Svebima, što bi moda moglo sugerirati da su i Svebi neki zasebni etniki kompleks. A preko drugih vrela zna se da su i sami Svebi samo dio velikog i širokog germanskog etnikog kompleksa koji se za vrijeme ivota Tacita prua od Skandinavije do srednjeg Dunava, pa sporadino i dalje prema istoku i jugu.40 Uostalom Tacit u «Germaniji» ni na jednom mjestu ne spominje niti termin «Ilir», niti ijednu njegovu izvedenicu, tako da se ne moe izvršiti ni direktna usporedba niti utvrditi odnos izmeu sadraja onoga što je u «Germaniji» shva(ao pod pojmovima «ilirski» i «panonski».41 39 Kako izgleda ovo po Tacitu planinsko podruje (ili Sudeti ili karpatsko-slovako gorje) je predstavljalo etniko europsko vorište. Potpuno je nejasan poloaj Osa, koji su ivjeli udaljeni od svoje ilirsko-panonske etnike matice, i postavlja se u vezi njih pitanje da li je njihov boravak u tom prostoru neki preivjeli zaostatak ranijeg velikog etnikog i jezinog kompleksa ili je rije o nekoj vrsti naknadne seobe. 40 Slino imamo i u sluaju Daana i Geta za koje Strabon kae da imaju isti jezik, a da uop(e ne govori o Traanima (Strab. Geo. VII, 3, 13), a i oni su isto bili samo sastavni dio širokog trakog etnikog kompleksa. 41 Mogu(e je i pretpostaviti da je kod panonskih sjeverno-ilirskih zajednica postojala izvjesna distinkcija na razini narjeja ili dijalekta, pa moda i drugog jezika (naravno veoma bliskog i srodnog i sa zajednikim podrijetlom) u odnosu na govore ilirskih zajednica zapadnog i dijela središnjeg Balkana, analogno moda odnosu našeg jezika prema slovenakom, makedonskom i bugarskom. Nešto prije u odnosu na svoj odjeljak 43, Tacit u svojoj Germaniji isto govori o Osima, koji po njemu govore jednim jezikom (znai “panonskim”) i imaju iste ustanove i obiaje kao i Eravisci, koji ive juno od Dunava (Plin. NH III, 148)- Sed utrum Aravisci in Pannoniam ab Osis, Germanorum natione, an Osi ab Araviscis in Germaniam commigraverint, cum eodem adhuc sermone institutis moribus utantur. incertum est.. Znai i Tacit istie da nije jasno kako je došlo do odvajanja spomenutih naroda, odnosno da li su Osi prešli Dunav prema sjeveru, ili su se Eravisci (Araviski) odvojili od Osa i prešli na junu stranu. Zanimljivo je da Tacit kae da su Osi Germanorum natione, znai narod (u politikom smislu) Germanije, ali da to ne znai i da pripadaju germanskom etnikom svijetu, jer njihovi etniki srodnici Eravisci (Araviski) ive u Panoniji, pa su panonski narod, a ne germanski. Znai Tacit je determinirao i Ose i Eraviske ne prema njihovoj osnovnoj etnikoj bazi, koja im je ista, nego prema zemljopisnoj poziciji (koja im je razliita), odnosno Osi 113 Mesihović, Dezitijati, 2007 Zanimljivo je da ovo podruje povezuje još jedna pojedinost, koja se pojavljuje u mitološkoj etnogenezi naroda zapadnog i središnjeg Balkana i panonskog bazena, na koju nailazimo u Apijanovoj Iliriki.42U spomenutom podatku, najviše se sre(emo sa eponimima naroda za koje smo utvrdili ilirsku pripadnost, kao što su Autarijati, Daorsi, Taulanti itd., ali i sa Tribalima, Skordiscima ija je etnika osnova keltskog podrijetla, i sa Panonima. Potrebno je ista(i da su po Apijanu posljednja tri naroda, odnosno njihovi eponima u direktnoj vezi po muškoj liniji sa eponimom Autarijata, koji je njihov predak. Autarijati, narod ilirske pripadnosti, su bili nosilac jedne od najvanijih i najve(ih politikih i kulturnih pojava na zapadnom i središnjem Balkanu u starijem eljeznom dobu i njihovo dovoenje u vezu sa Tribalima i Skordiscima se moe povijesno objasniti. Tribali su poetkom V. st. p. n. e., poraeni i djelomino pokoreni od strane Autarijata, dok su Skordisci potomci onih Kelta koji su srušili nešto prije 310. god. p. n. e., autarijatsku narodnosnu zajednicu i njen politiki entitet i niza postautarijatskih ilirskih i drugih zajednica. Ali koji su onda razlozi da se Panoni dovode u vezu sa Autarijatima, što je posebno indikativno kada se ima u vidu da je Panonije, mitski sin Autarija i otac Skordiska i Tribala, jer bi po ovome Panoni po mitološkoj svijesti na neki nain bili blii ilirskim Autarijatima nego Skordiski i Tribali. Nesumnjivo je da mitološka svijest u sebi sadrava bar neko zrnce stvarnog stanja, koje se uslijed stalnog prenošenja sa generacije na generaciju prilino izobliilo, što bi onda sugeriralo da je neka veza izmeu ilirskih Autarijata i Panona moda postojala.43 Ako je ta veza postojala, kakvog je onda mogla biti karaktera, da li su moda Autarijati proširili svoju politiku, narodnosnu i kulturnu ekspanziju i na neke prostore Panonije. Iako se na prostorima rasprostiranja bosutske, i daljske kulturne grupe, sredinom I. tisulje(a p. n. e. javljaju novi elementi u materijalnoj pripadaju Germaniji jer ive sjeverno od Dunava, a Eravisci Panoniji, jer pripadaju toj definiranoj rimskoj provinciji. A pošto u odjeljku 43, Tacit odvaja Ose od Gala i Germana, znai da i Eravisci juno od Dunava pripadaju nekoj drugoj etnikoj kategoriji. A pošto je jezik Osa podudaran ili vrlo slian sa onim koji se dobrim dijelom govori u Panoniji, on je samim tim i “panonski jezik”, a da je kojim sluajem u vrijeme pisanja Germanije još uvijek postojala jedinstvena provincija Ilirik, moda bi taj jezik Tacit nazvao “ilirskim”, jer bi se preteito govorio u Iliriku koji se protezao sve do srednjeg Dunava. 42 App. Ill. 2 43 Indikativno je u razmatranju ovog pitanja i to da su Autarijati bili ilirska kulturna, narodnosna i politika zajednica ija je egzistencija pripadala ranijim razdobljima ilirske povijesti, a njena destrukcija predstavlja na neki nain i toku na kojoj se završava razvitak starijeg eljeznog doba na ilirskom prostoru. Samim tim, ako je veza sa Panonima postojala, ona je morala nastati i egzistirati u starijim periodima, sigurno prije autarijatskog ulaska u interakciju sa Tribalima i Keltima. 114 Mesihović, Dezitijati, 2007 kulturi, u znatnoj mjeri proeti odlikama glasinake kulture starijeg eljeznog doba, smatramo da to nije rezultat prodora autarijatske ekspanzije na ova podruja. Ovi novi «glasinaki» kulturni elementi su vjerojatno dospjeli na sjever razmjenom dobara ili prenošenjem odreenih kulturnih utjecaja sa autarijatskog Balkana.44 Moda se ovo zrnce stvarne bliskosti ilirskih Autarijata i Panona krije moda prije u nekoj etnikoj bliskosti, nego politikim odnosima kao što bi to bio sluaj sa Skordiscima i Tribalima, koji su opet i sami sa svoje strane na neki nain, ali ne etniki, povezani sa panonskim prostorom.45 I antiki pisci, koji pišu u razdoblju prije uspostave rimskog Ilirika, bez obzira dokle proteu Ilire na sjever jadranskom linijom (Pseudo-Skilak, Eratosten, Pseudo-Skimno) ipak ilirskom pridaju i podruje sjeverno od Neretve. Herodot opet ilirsko ime protee prilino duboko u kontinentalnu unutrašnjost.46 Kao što vidimo, itavo jedno podruje od Jadrana pa do Dunava, ukljuuju(i zapadni i središnji Balkan te panonski bazen su u eljeznom dobu inili jednu cjelinu sa itavim spletom naroda, koji su mogli imati i razliitu etniku pripadnost, ali ije su sudbine bile meusobno isprepletene iz najrazliitijih razloga i uzroka. Tu cjelinu «prepletenosti» i prepoznatljive (za grki i italski svijet) u nekim samo njima specifinim aspektima meusobne slinosti ve(ine autohtonog stanovništva (u odnosu na druge okolne etnokulturne komplekse) zapadnog i središnjeg Balkana i panonskog bazena su prepoznali i Rimljani pa su od cijelog tog podruja uspostavom svoje vladavine kreirali jednu provinciju koju su nazvali Ilirik, a nakon slamanja ustanka od te jedinstvene provincije kreirali dvije nove; Gornji i Donji Ilirik. To oficijelno nominiranje itavog toga prostora ilirskim terminom dalo je i zajedniko ime itavom tom srodnom i meusobno slinom (u nekim osnovnim aspektima kojima se definira etniki kompleks)47 svijetu od Jadrana do Dunava. Taj «svijet» bi, ako iskljuimo iz njega keltske, skitskosarmatske i druge elemente, nego zadrimo samo one nedvosmisleno ilirske i panonske mogli nazvati šire shva(enim ilirskim etnikim kompleksom, a sukladno tome bi Panone mogli izraziti i terminom «sjeverna ilirska komponenta». I to što Rimska drava oficijelno jednoj provinciji koja se prostire od Jadrana do srednjeg Dunava daje ilirski naziv isto sugerira izvjesno prepoznavanje jedne etnike mase kao osnovnog i najbrojnijeg etno44 Vasi(, 1987 B, 557-558; Isto, 1987, 532; Isto, 1987 A, 533; Benac, 1987, 795-796; Mesihovi(, Autarijati, 2007, 149 - 151 45 Mesihovi(, Autarijati, 2007, 83, fus. 241 46 Herod. IV, 49; Ps. Scyl. 22-27; Eratos. fr. III B, 112; Pseudo-Skimnos; Za pitanje pruanja ilirskog prostora v. i Cabanes, 2002, 7-10 47 Mesihovi(, Autarijati, 2007, 83 - 90 115 Mesihović, Dezitijati, 2007 elementa dotine provincije. Tako bi Panoni ustvari predstavljali samo jednu od subkategorija ilirskog kompleksa, jednu njegovu komponentu koja je bila prilino modificirana i preslojena (posebno u kulturnom pogledu) od strane nosilaca «arnih polja» i koja je bila prepoznata od strane antikog svijeta, odnosno grko-rimskih pisaca.48 Druge dvije komponente bi bile «istona», koja je nedvosmisleno ilirska i «zapadna» koja je zahva(ala središnjo bosansko-dalmatinski kompleks.49 48 Na naelnom jedinstvu ilirskog etnikog kompleksa stoji i Buzov, 2005; 49 Op(enito o ilirskom pitanju i detaljnije o specifikacijama unutar šire shva(enog ilirskog etnikog kompleksa v. Mesihovi(, Autarijati, 2007, 82 - 90; 99 - 101 Posebno pitanje u problemu razmatranja šire shva(enog ilirskog etnikog kompleksa i njegovog opsega i sadraja je ilirsko predrimsko prisustvo na italijanskoj obali Jadrana. Ve( su antiki pisci (Plinije Stariji, Festus) primje(ivali da pojedine zajednice, plemena, pa i itavi narodi na u Italiji imaju ilirsko podrijetlo (o Ilirima u Italiji v. Stipevi(, 1974, 32-35; Isto, 1989, 24-26; Bojanovski, 1988, 23-25. Sama prisutnost Ilira na zapadnoj obali Jadrana je nesumnjiva (vrlo zanimljivu analogiju po ovom pitanju prua i sluaj dardanskog plemena Galabri ), ali u kojem opsegu i nainu i kvaliteti prisutnosti je još uvijek diskutabilno. Da li Peligni (Paeligni), Dauni, Japigi, Mesapi, Salentini, Dardi i druge zajednice u Italiji u nekoj mjeri predstavljaju dio ilirskog etnikog stabla ili ne, i ako su oni bili sastavnice ilirskog kompleksa, kojoj su njegovoj komponenti/ama pripadali ili su pod utjecajem italskog okruenja oblikovali zasebnu, prekojadransku komponentu ostaje još uvijek otvoreno pitanje. Pored prekojadranskih Ilira, posebno mjesto sude(i po kontekstu njihovog spominjanja u povijesnim vrelima i arheološkoj grai u ilirskom etnikom kompleksu zauzimala je narodnosna zajednica Japoda ija je ilirska etnika osnova neprijeporna, ali koja je uslijed niza okolnosti formirala neku vrstu ilirskog corpus separatum, posebno u odnosu na susjedne zapadnu i sjevernu (panonsku) ilirske komponente. I dolenjska kulturna grupa koja postoji u starijem eljeznom dobu je vjerojatno formirana i odreenim ilirskim etnikim momentom, ilirskim eskuzom iz zone rasprostiranja glasinake kulture na što bi ukazivale izvjesne slinosti u materijalnoj i duhovnoj kulturi (npr. u nainu sahranjivanja). I ova dolenjska kulturna grupa je nešto prije sjeverne varijante glasinake kulture nestala, najvjerojatnije uslijed keltske najezde. O dolenjskoj kulturnoj grupi v. Vasi(, 1997, 262-266; Gabrovec, 1987, 29-119. Inae prostori današnje Slovenije su znaajnim dijelom ulazili u sastav ilirskih provincija, a prostori Dolenjske, zajedno sa Belom Krajinom i Tumberkom predstavljaju i neku vrstu krajnjeg sjevernog ogranka dinarskog pojasa. Inae nije bez znaaja obratiti panju i na injenicu da su ove oblasti današnje Slovenije za koje se najviše pretpostavlja da su bile naseljene zajednicama koje pripadaju ilirskom etnikom kompleksu, bile ukljuene u sastav provincije Ilirik, odnosno nakon njene disolucije provincije Donji Ilirik (Panonije), a ne Italije ili Norika. Ako bi ovi prostori bili u svojoj etnikoj osnovi ilirski, onda bi se moglo potvrditi i ilirstvo npr. naroda Latobici. Kultura tumula egzistirala je poetkom starijeg eljeznog doba i u zapadnoj i istonoj Makedoniji, koju krajem VIII st. p. n. e. i poetkom VII st. p. n. e., smjenjuje i preslojava talas junjaka. To bi ukazivalo na odreenu ekspanziju etnikog elementa koji je asimilirao zateene ilirske zajednice i koji je u povijesnim vrelima poznat kao peonski. Inae o granici ilirskog svijeta prema jugu, Makedoniji i Trakiji v. analizu Cabanes, 2002, 11-28. Poseban aspekt u izuavanju i raspravljanju o ilirskom kompleksu predstavlja 116 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tu jedinstvenost ilirskog kompleksa na neki nain potvruje i Strabonov podatak VII, 5, 1, koji unosi u razmatranje ovog pitanja jednu sasvim novu dimenziju, jer on pokazuje postojanje jedinstvenog ilirskog etnikog kompleksa koji dominira prostorom od Dunava do Jadrana, tek sporadino isprekidanim keltskim i manje vjerojatno skitskim i sarmatskim elementom. Ne samo kod Strabona i Svetonija nego i kod drugih antikih pisaca, i to posebno kod onih koji su stvarali u ranijim rimskim razdobljima, se narodnosni i zemljopisna odreenja ilirski i panonski esto miješaju ili meusobno dopunjuju i proimaju što ukazuje da su ovi termini u antikom svijetu imali relativno nedefiniranu, ali ipak prisutnu i to ne slabu meusobnu sadrajnu povezanost. Dok Velej Paterkul pravi izvjesnu sadrinsku razliku prilikom korištenja pojmova Panonija i Dalmacija (kod Veleja u obliku Delmatia), kada upotrebljava termine Iliri i Ilirik dolazi esto do djelominog ili potpunog sadrinskog miješanja i proimanja sa pojmovima Dalmacija (usporediti II, XXXIX, 3; II, LXXVII, 2; pa i II, CIX,5 i II, CX, 2; zatim II, CXII, 2 i II, CXXV, 5) i Panonija (usporediti II, CIX, 5, II, CXII, 2 i II, CX, 2; te II, CXXV, 1 gdje Velej navodi da se pobunjene –panonske-legije iz 14 god. n. e., nalaze u Iliriku iako tada više nije postojala jedinstvena provincija Ilirik, ali jeste provincija Donji Ilirik, tj. Panonija).50 Konani dokaz da je oficijelni naziv, konkretno za Dalmaciju a tako posredno i za Panoniju, u sebi nosio i odrednicu Ilirik u Velejevo vrijeme (za namjesnika Dolabele sigurno) daje sam Velejev podatak (II. CXXV, 5) u kome govore(i o Dolabeli kae⇒»Cuius curam ac fidem Dolabella quoque, vir simplicitatis generosissimae,, in maritima parte Illyrici per omnia imitatus est». Velejev «primorski dio Ilirika» se nesumnjivo odnosi na ve( formiranu, priznatu i funkcionalnu provinciju Dalmaciju (jer i po Veleju njim upravlja Dolabela, za koga znamo da je bio zvanini namjesnik), jer je on ovu ilirsku provinciju nastalu disolucijom nekada jedinstvene provincije prepoznao pod ovim izrazom. A ako postoji «primorski dio Ilirika», onda postoji i onaj dio koji nije «primorski», a koji je isto kao i onaj «primorski» morao biti provincija. Iz svega izloenog jasno se vidi sva na prvi pogled konfuznost Velejevog pitanje eventualne ilirske pripadnosti Liburna, Histra i Veneta odnosno ako su i oni bili njen sastavni dio, stupnja njihovog ilirstva ili naina i vremena njihove ilirizacije ako je do nje naravno uop(e došlo. Po Wilkesu (2001, 94) se „...u vrijeme rimskih osvajanja ilirski narodi nisu mogli na(i sjeverno od rijeke Drave“, što bi znailo da je Drava predstavljala sjevernu granicu ilirskog etnikog svijeta. Meutim na drugom mjestu Wilkes (2001, 196-201) je Ilire izgleda shvatao u prilinom velikom opsegu, ukljuuju(i Venete, Histre, Karne i Liburne. Inae o rasprostriranju Ilira kod Wilkesa, 2001, 104-116. Po Bojanovskom(1988, 32), Karni nisu Iliri. 50 Spomenuta injenica jasno podvlai da je u Velejevo vrijeme zvanini naziv za nove dvije provincije još uvijek u svome imenu sadravao i «ilirsku» odrednicu. 117 Mesihović, Dezitijati, 2007 terminološkog odreivanja ilirskih zemalja, ali nakon detaljne analize ipak vrlo jednostavnog terminološkog odnosa Veleja prema ilirskim zemljama i provincijama. I u Res Gestae Divi Augusti, «August» navodi, neposredno nakon što govori kako su gentes Pannoniorum pokoreni, da je proširio granice Ilirika sve do obala Dunava.51 I u spisu Dimensuratio provinciarum (nastalom moda oko 4. god. p. n. e.) Ilirik se prostire sve do Dunava.52 I Plinije Stariji decidirano kae da je ustanak 6-9. god. n. e., izbila u Iliriku, odnosno on je ak definira kao «ilirsku pobunu», što bi podrazumijevalo i dalmatinske i panonske zemlja.53 Slino se terminološki prema ustanku odnosi i Makrobije u «Saturnalijama» spominju(i Ilirik.54 I u Tacitovim Analima se, kada spominje na jednoj strani Dalmaciju i Panoniju i na drugoj strani Ilirik, primje(uje ova njihova nedefiniranost, pa je primjetno da su za njega i termini Dalmacija (kod Tacita u obliku Deelmatia) i Ilirik (Anali, II, 52) te Ilirik i Panonija (usporediti Anali, I, 46 i 47 u kojima se vidi da se pobunjene panonske legije nalaze u Iliriku); III, 9; i XVI, 13) u neku ruku praktino sinonimi. Odnosno i za Tacita su prezicnije reeno i «dalmatinsko» i «panonsko» sastavni dio, tj. podskupovi, onog šireg što se podrazumijeva pod pojmom «ilirsko». Tacit inae termin Ilirik upotrebljava i kada govori o periodu neposredno nakon završetka rata.55 A ta 51 Res Gestae, V, 30 52 Bojanovski, 1988, 46 53 Plin. NH VII, 149 54 Macro. Satur. I, XI, 32 55 Tac. Ann. I, 5; Opisuju(i isti dogaaj kao i Tacit (upu(ivanje Tiberija u ilirske zemlje 14 god. n. e.), izraz Illyricum, a ne Delmatia ili Pannonia, upotrebljavaju i Vell. II, CXXIII, 1; Svet. Aug. 27. Jedino Kasije Dion (LVI; 31, 1), umjesto termina Ilirik upotrebljava izraz ∆ελµατιvα÷ za opis konkretnog sluaja, koji je on sigurno tako „preveo“, jer je teško zakljuiti da ako tri prvospomenuta pisca spominju Ilirik, koji su oni vjerojatno dobili koriste(i neke zvanine dokumente da je Dion našao nešto u emu bi se spominjala Dalmacija. On je jednostavno u skladu sa svojom op(oj tendencijom da „ilirski“ (u smislu provincije i šire etnike pripadnosti) zamjenuje sa „dalmatinski“ ili „panonski“ (u manjoj mjeri), terminima koji su uvrijeeni u njegovo vrijeme. Kasije Dion je u svoje vrijeme mogao da upotrebljava potpuno slobodno izraz „dalmatinski“, jer se ve( na poetku III st. n. e., ovaj termin udoma(io i kao op(a oznaka za širu sadrinu, a ne samo za jednu narodnosnu i politiku jedinicu unutar Provincije, koja je izgleda u tome periodu kao takva bila i nestala. Sve izneseno bi ak sugeriralo izvoenje još jedan mogu(i zakljuak⇒ako je vrelo koje su koristili spomenuti pisci govorilo da se Tiberije uputio u «Illyricum“, a ne u Delmatia ili Pannonia, onda je oficijelni provincijalni naziv zemlje u koju se Tiberije uputio 14. god. n. e., nosio „ilirsko“ ime, bez obzira da li je do tada ili ne došlo do disolucije jedinstvene provincije, a ako je do Tiberijevog odlaska 14. god. n. e., ve( došlo 118 Mesihović, Dezitijati, 2007 kronina nedefiniranost u meusobnom sadrinskom odnosu pojmova Dalmacija i Panonija na jednoj strani i Ilirik i ilirski na drugoj strani, posebno izraena u I. st. n. e., morala je biti sa neim uzrokovana, a najbolje je za to izvjesno i to izraeno i prepoznatljivo zajedniko odreenje. Nešto bar prividno drugaiji, ali bitno isti, pristup se nalazi kod Plinija Starijeg, koji determinira jasno Panoniju, odvajaju(i je od Ilirika pod kojim on podrazumijeva izgleda samo provinciju Gornji Ilirik, tj. ono što on naziva Liburnijom i Dalmacijom. Meutim kada spominje veliku pobunu koja je obuhvatila i dalmatinske i panonske oblasti, ali ne i liburnske on je naziva «rebellio Illyrici». Tako bi se moglo zakljuiti da je Plinije Stariji, ve( prihvatio kao oficijelno panonsko provincijsko ime, dok se ilirska odrednica izgleda još uvijek upotrebljavala za Dalmaciju, što i sam Plinije Stariji svjedoi kada kae «appellatur Delmatia et Illyricum supra dictum».56 Naravno Plinijevo spominjanje Ilirika, pa i onda i Dalmacije i Panonije i definiranje njihovih sadrina u nizu svojih podataka, prije svega i to primarno zavisi od vrela (kojih je bilo više, nastalih u razliitim vremenima i u razliitim okolnostima za razliite potrebe, te uop(e razliitih vrsta izvorne grae koje on koristi---ne samo literarno autorske nego i slubene i dokumentacijske) koje on upotrebljava kada govori o Iliriku. Zato se i dobila i ta iznimna šarolikost u njegovom odnosu prema spomenutim terminima i onim što se pod njima sadrava, pa je vrlo teško shvatiti što je osobno Plinije Stariji stvarno podrazumijevao i mislio kada bi u svakidašnjem svom ivotu upotrebljavao izraz Ilirik, ili Dalmacija ili Panonija. I Plinije Mlai u svome pismu Nepotu govore(i o vrlini Arije, ene Cecine Peta koji je uestvovao u Skribonijanovoj pobuni 42. god. n. e., za ovog namjesnika Dalmacije kae da se na oruje podigao u Iliriku (Scribonianus arma in Illyrico contra Claudium do disolucije to sa svoje strane opet dokazuje da je u prvo vrijeme oficijelno ime Dalmacije i Panonije bilo Gornji i Donji Ilirik. 56 Plin. NH III, 139; 141; 147; 150-152; Isto, VII, 149; Izgleda da ipak kod Plinija Starijeg u kompletnom tekstu vlada prilina šarolikost u tome što treba podrazumijevati pod «ilirskim» koji on inae esto koristi, pa se tako spominju Iliri u pravom smislu rijei, Ilirik u smislu provincije Dalmacije, Ilirik u onom smislu kakav postoji oko prijelaza iz stare u novu eru, pa onda imaju(i u vidu ilirski etniki prostor (bolje re(i ilirske zemlje) prilikom ega navodi i širinu i duinu izraene u rimskim miljama (III, 150), pa ak kada se govori o samo nekim liburnskim oblastima. A radi elje da golemo more informacija sa kojima je raspolagao same u što je mogu(e koherentniju, ali i manju masu, došlo je do toga da se nae ilirsko ime kao pojmovno odreenje za razliite sadrine, ali bez bilo kakvih Plinijevih objašnjenja zašto je to tako i koji su to razlozi, te ih treba promatrati samo kao šture, spomenute u «nabacanoj formi» i meusobno nepovezane injenice. O tome v. i Vae, 1995, 20 i fus. 67 119 Mesihović, Dezitijati, 2007 moverat).57 I u Otonovom ivotopisu od Svetonija u podatku u kome se isto govori o dogaajima vezanim za 42. god. n. e. Skribonijana i Dalmaciju spominje se Ilirik (Ausus etiam est in Illyrico milites quosdam, quod motu Camilli ex paenitentia praepositos suos quasi defectionis adversus Claudium auctores occiderant, capite punire et quidem ante principia se coram, quamvis ob id ipsum promotos in p228ampliorem gradum a Claudio sciret.…). 58 Osim toga i Apijan osvajanje i panonskih zemalja uvrštava u svoju Ilirsku knjigu, i izriito navodi na samome poetku svoga djela da Grci Ilirima nazivaju one narode koji se pruaju do Dunava,59što praktino znai da ilirski etniki kompleks obuhva(a i prostore rasprostiranja od nas definirane tri ilirske komponente.60 Neimenovani grki 57 Plin. Min. Epist. III, C.Plinius Nepoti suo S. 7 58 Svet. Otho. 1 59 App. Ill. 1 “Grci nazivaju Ilirima one narode koji su ivjeli s onu stranu Makedonije i Trakije, od Haonije i Tesprotije do rijeke Dunava”. 60 Apijan veliinu prostora koje naseljavaju Iliri daje na dva naina, prvo direktno se pozivaju(i na neimenovane grke pisce i to širinu na 5 dana putovanja, a duinu na 30 dana, a po rimskim mjerenjima na 6000 stadija duine i 1200 širine, što se naelno podudara sa procjenama grkih pisaca, odnosno o okvirnom odnosu duine i širine od 5 ili 6 : 1. Ako je 1 stadij iznosio naših oko 177, 6 m, onda bi duina zemalja koje naseljavaju Iliri iznosila oko 1065/6 km, a širina oko 213 km. Naravno postavlja se pitanje što se to podrazumijevalo pod duinom ili širinom u konkretnom sluaju, pošto je to iz Apijanovog podatka prilino nejasno na osnovi ega su Rimljani izmjerili ilirske zemlje, odnosno s kojih poetnih toaka su bazirali svoje mjerenje i na osnovi ega i kuda su pruali svoje duinske i širinske linije. Ipak bez obzira kako se uzimala spomenuta širina (ako je uostalom ovo rimsko mjerenje bilo tono izvršeno, kada i u kojim uvjetima obavljeno i sa kojih koordinatnih toaka bilo pokrenuto ili da li je uop(e to od Apijana to(no preneseno), bilo kao pravoj liniji izraunata ili na drugi nain, ona ako se uzme kao njen jedan kraj odreena to(ka na obali Jadrana ili na bilo kojem drugom graninom prostoru prema zemljama, rijekama i planinama sa kojima Apijana omeuje Iliriju, ona uvijek zahvata prostore naroda koji bi bili obuhva(eni panpanonskom teorijom kao što su Delmati, Dezitijati, Pirusti itd. Po Wilkesu (2001, 103), duina je 750, a širina 150 rimskih milja, što bi ako bi jedna rimska milja iznosila 1497 m, iznosilo po duini 1122/3 km, a po širini 224/5 km. O razliitim nainima izraunavanja rimske milje (prijedlozi 1472 m, 1478 m, 1480 m, 1497 m, 1500 m) v. Bojanovski, 1974, 133, fus. 1. Po Pliniju Starijem opet «širina Ilirika na najširem mjestu iznosi 325 milja, a duina od rijeke Raše do rijeke Driniuma 530 milja. Udaljenost je od Drima do Akrokeraunijskog rta, prema Agripi, 175 milja, a itav zaliv, koji omeuju Italija i Ilirik ima 1700 milja. » Iz ovoga Plinijevog podatka se vidi da on na ovom mjestu kada govori o Iliriku, pod tim pojmom ne vidi neku upravnu i teritorijalnu jedinicu, nego ilirske zemlje, jer je oblast juno od Lissusa uglavnom pripadala provinciji Makedoniji, a ne Dalmaciji. A i razlike u odnosu izmeu širine i duine su mnogo manje nego kod Apijanovih podataka, jer od Raše do Akrokeraunijskog rta (do kojeg se po smislu izlaganja ovog Plinijevog podatka prua Ilirik) udaljenost iznosi 705 milja, znai izmeu 10371058 km, dok je širina Ilirika 325 milja, znai izmeu 478-488 km, što je znatno više od «Apijanove» širine. 120 Mesihović, Dezitijati, 2007 pisci, na koje se poziva Apijan, a koji su svoja djela moda napisali i prije rimskog zaposjedanja ilirskih zemalja i uspostave provincije Ilirik, pomisao na koju nas navodi sam smisao Apijanovog podatka,61 sigurno su dobro znali što se podrazumijeva pod pojmom • napomena Originalni tekst Plin. NH III, 150 glasi; «Illyrici latitudo qua maxima est CCCXXV p. colligit, longitudo a flumine Arsia ad flumen Drinium DXXX. a Drinio ad promunturium Acroceraunium CLXXV Agrippa prodidit, universum autem sinum Italiae et Illyrici ambitu|XVII|. in eo duo maria quo distinximus fine, Ionium in prima parte, iinterius Hadriaticum, quod Superum vocant». Spomenuta rijeka Drinium/Drinio je Drim, a ne Drina, jer je njeno spominjanje povezano sa lokalitetom «Akrokeraunijski rt», od kojeg je udaljena 175 milja, što moe odraavati udaljenost do Drima, a ne do Drine jer bi u tom sluaju udaljenost bila znatno ve(a, dok bi udaljenost od Raše do spomenute rijeke morala biti manja, a ne 530 milja. Uostalom udaljenost od Raše do naše rijeke predstavlja 3/4 ukupne duine po Pliniju Starijem predstavljene duine Ilirika, a ona od naše rijeke do Akrokeraunijskog rta iznosi 1/4 duine, što u sluaju da je rije o Drini ne bi baš moglo biti. Akrokeraunijski rt se nalazi prilino na jugu današnje Albanije, na podruju koje je za vrijeme ustanka, administrativno pripadalo provinciji Makedoniji, a ne Iliriku (Plin. NH III, 97; 145; 150; IV, 1; 2; 4; 52). Ipak sude(i po nekim indicijama, izgleda da esto oni antiki pisci koji nisu imali direktni uvid u zapadni Balkan, i to posebno njegovu unutrašnjost, miješaju (poradi slinosti njihovih imena i relativne zemljopisne blizine ali ujedno i znaaja kao hidronima koji su imala ova dva toka) Drinu (Drinius) i Drim (Drilon), što je moda bilo i razlogom injenice da se na Pojtingerovoj karti (VI, 3) Drinum fl. ulijeva i u Savu (ili Sava i Drava u nju) i u Jadransko more. • napomena U konkretnom podatku Pliniju Starijem je kao vrelo sluila velika karta svijeta (Orbis descriptio) koju je dao izraditi Marka Vipsanije Agripe (i koja je bila izloena u trijemu zvanom porticus Vipsania), što je dovoljan dokaz da zavisno od vrela koje koristi za konkretni podatak, Plinije Stariji ima drugaije vienje onoga što se podrazumijeva pod Ilirikom, tj. izgleda da on prosto mehaniki (modernim rjenikom reeno naelnom primjenom sustava copy-paste) u svoje djelo unosi pojedine podatke koje donose razliiti autori. Na primjerima gdje se spominje Ilirik to je posebno evidentno i vidljivo. Agripa je znai, kada je mislio pod terminom Ilirik, imao u vidu više etniko njegovo odreenje i to bar u onom dijelu koji su Rimljani do njegove smrti ve( bili zaposjeli. Znai Agripin, odnosno Plinijev Ilirik u konkretnom podatku, nije bio shva(en kao provincija niti neka administrativna jedinica nego više kao zemljopisno-etniko odreenje, injenica koja posebno dobiva na potvrdi ako se ima u vidu da je ve(ina panonskih oblasti ušla u provincijalnu strukturu nakon Agripine smrti. (o Agripinoj karti v. Imamovi(, 1980, 49 – 50; Domi( Kuni(, 2004, 130; 150; 154) 61 Apijan prvo navodi procjenu Grka izraenu u danima, što je prilino relativna forma odreivanja udaljenosti koja se ne zasniva na zvaninim izraunavanjima nego na subjektivnim procjenama i doivljavanjima, što bi sugeriralo da je ona nastala prije rimske procjene koja se izraava u jasnim mjerama za udaljenost. Osim toga i sam Apijan kae da su Rimljani izmjerili ilirske zemlje, što znai da je rije o 121 Mesihović, Dezitijati, 2007 «Iliri», Odnosno oni su prepoznavali pod tim terminom jedan (srodan, blizak ili sa zajednikim podrijetlom) etniki i jezini kompleks. Ti pisci su znai sasvim razumljivo taj kompleks vukli sve do obala Dunava. Nešto dalje u svome tekstu Ilirskih ratova, Apijan daje moda i najbolju definiciju ilirskog etnikog kompleksa i onoga što su Grci i Rimljani podrazumijevalo pod sadrinom «ilirski».62 Apijan u konkretnom odjeljku kae da Rimljani i Panone i Rete i Norike kao i europske Mize (Mezi) i ostale narode koji naseljavaju desnu obalu Dunava razlikuju jedne od drugih isto onako kako razlikuju Grke od Grka, tj. jedne grke narode od drugih, i da ih op(enito sve u Iliriju ukljuuju, odnosno za Ilire dre. Istu konstataciju Apijan ponavlja i na kraju svoje Ilirske knjige u kojoj on opet kae da su Reti i Norici i Mezi sve do Crnog mora za Rimljane dio Ilirije.63 Na drugom mjestu u tekstu Apijan se zadrava na pitanju Panona, i jasno kae da Rimljani «veliki narod (Apijan upotrebljava termin ethnos) Panona» meu Ilire broje,64Pa ako su Rimljani koji su do 9. god. n. e., konano pacificirali zapadno-balkanske i panonske zemlje, Panone smatrali podskupom Ilira, ne vidimo razloga da se i to ne smatra i u moderno doba.65Apijan i u poetku svoje slubenom mjerenju izvršenom nakon osvajanja, a ti pisci na grkom jeziku ne bi onda nakon toga izvršenog mjerenja davali te relativne forme odreivanja udaljenosti. 62 App. Ill. 6 63 App. Ill. 29; i u narednom odjeljku (Ill, 30) Apijan kae da Rimljani smatraju Meze za Ilire. Ipak u podatku Ill, 5, i sam Apijan pravi odreenu distinkciju jer kao da odvaja one ilirske narode koje su za takve drali Grci, a koji se uglavnom poklapaju sa onim narodima sa kojima Grci u klasino i helenistiko razdoblje dolaze u kontakt od onoga što Rimljani podrazumijevaju pod Ilirima a što on navodi u sljede(em podatku Ill, 6. Kao što se vidi Rimljani imaju znatno šire shva(anje o onome što je to Ilirija, odnosno što su to Iliri od Grka u predrimskom razdoblju, što je i sasvim razumljivo. Grci predrimskog doba su imali odnose samo sa dijelom ilirskog svijeta, dok im je svijet unutrašnjosti zapadnog, sjevera i sjeverozapada Balkana i Panona više-manje slabo poznat , ali za razliku od njih Rimljani su bili u mogu(nosti da imaju puni uvid u etnogenetske i narodnosne odnose na cjelokupnom podruju juno od Dunava. 64 App. Ill. 14 Sve nedoumice da li se Apijanovo konkretno spominjanje odnose na Panone ili Peonce otklonjene su kada se ima u vidu da se u istom podatku oni dovode u direktnu vezu sa rijekom Dunavom, iako u istom poglavlju sam Apijan miješa Peonce i Panone i smatra ih istom zajednicom ija je imenska razlika nastala, po Apijanovom tekstu, uslijed razliitog nazivanja od Grka i Rimljana. Radi toga što ih smatra istom zajednicom Apijan Panone protee od Japoda do Dardana, i smatra ih jednim velikim narodom. O tumaenju panonskog imena i distinkciji Panoni=Peonci v. mišljenje Kasija Diona (XLIX, 36, 4-6) 65 U Apijanovo vrijeme stara provincija Ilirik ve( odavno nije postojala, ve( su se pod novim dalmatinskim i panonskim imenima etablirale provincije potekle iz te stare jedinstvene provincije, tako da se ilirsko i ono što se podrazumijevalo pod njim nije u II. st. n. e., nigdje podudaralo sa nekom upravno-administrativnom i teritorijalnom cjelinom. Osim toga i ve(ina izvorne grae, ukljuuju(i i zvanine rimske dokumente i dravne 122 Mesihović, Dezitijati, 2007 Ilirske knjige, decidno kae da su Iliri veliki i da se nalaze na prostranoj zemlji,66 što ne bi bilo ni u kom sluaju da su oni bili situirani samo na prostore koje im daje mikro-ilirska teorija. Upravo je Apijanova Ilirska knjiga, i pored itavog niza nepreciznosti, netonosti, konfuznosti i grešaka, jedan od najvanijih dokaza o postojanju šire shva(enog ilirskog etnikog kompleksa. Apijan u osnovnoj svojoj misli o Ilirima ipak nije mogao napraviti baš toliku grešku i zabunu, jer bi to znailo da je u ilirskoj determinaciji griješila itava njegova izvorna graa, a koja je bila prilino velika i raznovrsna za itavu njegovu Ilirsku knjigu. U svojim «Rimskim graanskim ratovima», Apijan na dva mjesta kada se najavljuje Oktavijanova kampanja 35. god. p. n. e., u kojoj se ide protiv Japoda, Delmata, i mnogih drugih naroda na zapadnom Balkanu, kae da je rije o ratovima i pohodima protiv Ilira.67 I Kasije Dion, odnosno Zonara definira pojam Ilirik koji je po tome bio u ranijim vremenima primjenjivan na razliite oblasti, ali se kasnije prenio i u kontinentalnu unutrašnjost proteu(i se od Alpa do Hemusa i Rodopa i izmeu rijeka Aenus i Ister, ak i do Crnog mora, pa na nekim tokama i preko Istera (Dunava).68 Klaudije Ptolemej (prva polovina II. izvještaje, za Apijanovu Ilirsku knjigu nije se odnosila samo na kratkotrajno razdoblje postojanja jedinstvene provincije Ilirik od Jadrana do Dunava, jer se kompletan njen sadraj odnosio na period prije postojanja ove provincije u spomenutom obliku. 66 App. Ill. 3 67 App. de bell. civ. V, 128; 132 68 Cass. Dio fr. Knjige XII, odnosno Zonara, VIII, 19 Sude(i po usporeivanju tekstova i po onome kako se Zonara odnosi prema tekstovima Kasija Diona koji ne doivljavaju neke bitne promjene, ovaj podatak o rasprostriranju Ilirika je u velikoj mjeri odraavao ono što je stvarno napisao Kasije Dion. U Zonarino vrijeme, uostalom na prostoru na kojem se po ovom podatku prua Ilirik, sada postoje Bugarska, Raška (Srbija), Bosna, Hum, Duklja, Hrvatska i Dalmacija i dijelovi Ugarske. Za vienje Ilirika i njegovog prostranstva kod Kasija Diona, Herodijana, Zosima, Seksta Aurelija Viktora, anonimnog autora „Epitome de caesaribus“, autore Historia Augusta, Eutropija i Rufija Festa v. iznimno dobru i detaljnu analizu kod, Graanin, 2005, 287-290. Po Kasiju Dionu, a prema H. Graaninu (2005, 288) koji se poziva na Dionove podatke (XLVI, 53,2; XLVII, 21, 4; cf. LXIII, 7, 1) ⇒“Illyricum stretches from Noricum to the borders of Macedonia“. Zonara, pozivaju(i se na Diona je definirao Ilirik kao ime za podruje sjeverno od Makedonije i dio Trakije i kae da on lei izmeu Hema, Rodopa i Alpa i takoe izmeu rijeka Aenus (Inn) i Dunava, proteu(i se sve do Crnog Mora. (Graanin, 2005, 288 fus. 9 pozivaju(i se na Epitome historiarum, 8, 19, 8). Prema H. Graaninu (2005, 288)⇒“he (misli se na Herodijana op.a.) regularly uses the term Illyricum to refer to Pannonia”. Slinu konstataciju H.Graanin (2005, 289) ima i u svezi Zosima⇒ “it seems that he (misli se na Zosima op.a.) includes in the term the provinces of Noricum, Pannonia, Dalmatia, Moesia, Dacia, Thracia and Epirus”. Po H.Graaninu (2005, 289), Sekst Aurelije Viktor ⇒“includes in the term Illyricum the native provinces of Diocletian, Maximian, Constantius I, Galerius 123 Mesihović, Dezitijati, 2007 st. n. e.) daje nešto specifiniji pogled na Ilirik koji odvaja od dvije Panonije (Gornje i Donje), jer za njega (u okviru pete knjige Europe) on praktino predstavlja sinonim za prostor koji on naziva Liburnija i Dalmacija, odnosno rije je provinciji Dalmaciji, iako u poetku teksta kae⇒ «Ilirija ili Liburnija i Dalmacija» (jΙλλυριvδοV ηj ΛιβουρνυιvαV και; ∆αλµατιvαV θεvσιV).69 Ptolemejev podatak je po osnovnoj sadrinskoj misli vrlo slian Plinijevom pa se moe pretpostaviti da je i «NH» korištena u stvaranju ovog Ptolemejevog podatka.70 U kasnijim razdobljima «dalmatinsko»-«panonska» distinkcija poinje da se ipak uobliava, najviše zahvaljuju(i injenici da se na dvije ilirske provincije, sve eš(e poinju upotrebljavati nazivi Dalmacija i Panonija i u oficijelnoj upotrebi, ime Panonija dobiva jasniji sadrinski okvir, ali opet samo u odnosu na junog susjeda, ali ne i na op(e ilirsko ime. Kasije Dion u svojim knjigama od XLIX do LX, koje opisuju razdoblje u kojem dolazi do naješ(eg meusobnog proimanja spomenutih pojmova, samo na jednom mjestu se (39.26), Severus, and Maximin Daia (40.1), that is Dalmatia (cf. 39.30: Illyrici ora), Pannonia (cf. 33.1-2), and Dacia”. H.Graanin (2005, 289) smatra da i Historia Augusta ⇒ “includes in the term Illyricum the provinces of Pannonia, Dalmatia, Moesia, Dacia, and Thracia”. Rufije Fest Ilirik definira na osnovi upravnoadministrativnog ureenja, odnosno onoga što se pod tim imenom podrazumijevalo u okviru njegovog sustava u periodu 360. god. n. e., i prema Festu Ilirik ima osamnaest provincija (Graanovi(, 2005, 289). Ilirski termin u svim njegovim izvedenicama vrlo esto koristi i Amijan Marcelin (u knjigama XV-XXII i XXV-XXXI ak skoro 48 puta). 69 Ptol. Geo. II, 16 Vrlo zanimljiv Ptolemejev izraz koji kao da sugerira sinonimiju, bar za njega Liburnije i Ilirije, ali ne i Dalmacije i Ilirije. Ipak iz kasnijeg teksta se jasno vidi da je za njega i Liburnija i Dalmacija ustvari Ilirija, posebno kada odreuje njene granice ukljuuju(i i njeno odreivanje na osnovi geografske duine. (u vezi navoenja Klaudija Ptolemeja potrebno je navesti da se u korištenim tekstovima i prijevodima nalazi na razliito navoenje pa tako kod Mate Sui(a, 1976 A, dijelovi koji govore o zapadnom Balkanu pripadaju poglavlju 16 druge knjige, za razliku od izdanja http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Gazetteer/Periods/Roman/_Texts/Ptolemy/2/15*.html, gdje navedeni opis pripada poglavlju 15 druge knjige, dok Luka Jeli(, 1898 u svome iscrpnom radu o Ptolemejevom opisu zapadnog Balkana upotrebljava opet neko sasvim drugaije navoenje). Mi smo se odluili da zapadnobalkansko podruje navodimo kao 16. poglavlje II knjige. 70 Tre(i etnografski rimski pisac koji spominje naše krajeve u antiko doba Pomponije Mela uop(e ne spominje rije Panonija ili panonski, dok «ilirsko» napominje etiri puta u podacima II, 15; II, 49; II, 50; a u njegovom opisu kao da se Panonija podrazumijeva pod ilirskim. 124 Mesihović, Dezitijati, 2007 spominje Ilirik.71 Suprotno tome on u spomenutim knjigama vrlo esto upotrebljava pojmove Panonija i Dalmacija (kod Diona u obliku ∆εελµατιvα) u svim njihovim izvedenicama (posebno u knjigama LV i LVI), esto u vrlo bliskoj meusobnoj korelaciji. Tom esto primjenjivanom kohabitacijom pojmova dalmatinsko-panonski Dion je izgleda nastojao kompenzirati injenicu da ne spominje skupni ilirski naziv koji je u opisivanom periodu bio zajedniki i za dalmatinsko i za panonsko podruje. Najbolji primjer prua njegov odjeljak LV, 29, 1 u kome izriito kae da je Valerije Mesalina α[ρχων i Dalmacije i Panonije, jer on ne upotrebljava zajedniki izraz Ilirik, koji je u vremenu na koje se konkretni podatak odnosi, oficijelno egzistirao. Kao što se vidi, i Velej Paterkul i Kasije Dion, naši glavni izvjestitelji o ilirskom ustanku nikada ni na jednom mjestu ne vrše usporedbu ilirsko-panonsko ili ilirsko-dalmatinsko, što jasno ukazuje da je za njih sadrina onoga što navedeni termini podrazumijevaju pod ovim izrazima neadekvatna za usporedni prikaz. Za njih su jedino termini dalmatinski i panonski, sa svojom sadrinom najkompatabilniji za meusobno usporeivanjem, jer oba pripadaju ilirskom etnikom kompleksu. Ako Panoni nisu imali neku vezu sa šire shva(enim ilirskim etnikim kompleksom teško bi bilo shvatljivo da Rimljani i nakon podjele provincije Ilirik, zadravaju u oficijelnoj ilirski naziv i to kao njihov osnovni atribut za obje novoosnovane provincije, što bi za Panoniju, ako u njoj nije bilo ilirskog etnikog ivlja, bilo teško shvatljivo.72 I kada te dvije provincije poinju da nose svoja ekskluzivna imena, i tada 71 Cass. Dio L, 6, 4 (pod ovim Dionovim Ilirikom se izgleda podrazumijeva zapadni Balkan). Inae on pored ovog mjesta za period Oktavijanove aktivnosti prije njegove kampanje 35-33. god. p. n. e., termine ilirski, Ilirik koristi na još tri mjesta (XLVI, 53, 2; XLVII, 21, 6 ovo se izgleda odnosi na oficijelni naziv oblasti kojom upravlja P.Vatinije; XLVIII, 41, 7 u smislu etnikog odreenja junih Parthena). 72 U Arheološkom leksikonu BiH, u odrednici vezanoj za pojam “Illyricum” (1988, Tom I, 93-94), njen autor Ivo Bojanovski relativizira injenicu da su dvije nove provincije u sebi nosile i odrednicu “Illyricum”, i da je nakon podjele Ilirika, ovaj termin imao samo zemljopisno odreenje. Natpis CIL III 1741 ne predstavlja jedino svjedoanstvo, kako to Bojanovski smatra, o tome da su ove dvije nove provincije oficijelno nosile kao svoju osnovnu odrednicu ilirski epitet, naslijeen od matine provincije iz koje su nastali. I na jednom od solinskih natpisa (CIL III, 3198, a=10156, a+3200 vjerojatno nastali 16/17 god. n. e) provincija kojom upravlja Kornelije Dolabela od 14 do zakljuno sa 21 god. n. e., jasno se naziva Ilirik, što u svojoj odrednici o saobra(aju u rimskom dobu na tlu BiH i sam Bojanovski spominje (Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 151-160). Naziv Illyricum Superior je nesumnjivo bio oficijelni naziv za provinciju kojom je upravljao Publije Kornelije Dolabela. I to da dosta antikih pisaca (koji kao svoju izvornu grau imaju i zvanine dokumente) sporadino upotrebljava i nadalje izraz Ilirik kada govore o zapadno-balkanskim i panonskim zemljama ukazuje da se taj naziv nije tretiran samo kao zemljopisni pojam, iako je on u sebi sadravao i takvu sadrinu, nego i kao oficijelni naziv. Posebno je po tome pitanju indikativno korištenje termina Ilirik od strane Veleja 125 Mesihović, Dezitijati, 2007 antiki svijet (što dokazuju sauvani zvanini dokumenti i djela antiki pisaca) doivljava to dalmatinsko i panonsko samo kao podskupe za ono ilirsko. Ovo sve zorno ukazuje na prisutnost i ukorijenjenost ilirskog imena u tadašnjem svijetu i u onom odreenom periodu kada se ono nije upotrebljavalo kao uobiajeno ime za odreenu provinciju, što bi bilo slabo mogu(e da nije postojala neka snana podloga izraena npr. u odreenom etnikom svijetu, koja nije mogla biti ograniena samo na istone i june dijelove tadašnje provincije Dalmacije. A da je ilirsko ime i u kasnom Carstvu bilo korišteno kao skupno ime i za zapadno-balkanske i panonske provincije dokazuje i uspostava Legio I Illyricorum, koju je 273 god. n. e., formirao Aurelijan.73 Ova ilirska legija dobila je svoj naziv zahvaljuju(i injenici da je bila osnovana od vojnika iz zapadno-balkanskih i panonskih oblasti. A u dijelu «Historia Augusta» posve(enom tridesetorici tirana, od kojih su neki bili i samoproglašeni i odmetnuti gospodari i panonskih provincija pa i Dalmacije, uop(e ne nailazimo na izraz Panonija i ostale njene izvedenice, dok se izraz Dalmacija (i to u obliku Daalmatia) nalazi na samo jednom mjestu, i to usko vezano sa izrazom Ilirik,74 dok se izrazi Ilirik, ilirski i sl., u spomenutom dijelu spominju ak devet puta.75 Iz svega ovoga se jasno moe vidjeti da su autori «Tyranni triginta» pod izrazom Ilirik, ilirski i sl., podrazumijevali i Dalmaciju i panonske provincije Paterkula (o emu je ve( bilo detaljnijeg govora u poglavlju o izvornoj grai), te Tacita jer u pojedinim sluajevima oni kada govore o dogaanjima nakon kraja ustanka (konkretno vezano za pobunu panonskih legija) izgleda koriste oficijelni rjenik i upotrebljavaju izraz Ilirik, vezano i za Panoniju. Zatim rimska esta praksa je bila i da prilikom podjele neke provincije na dva dijela, oba dijela u prvo vrijeme nose u svome imenu prethodni naziv, pa su tako podjelom provincije Panonije (za vladavine Trajana izmeu 103-107 god. n. e.) nastale Pannonia Superior i Pannonia Inferior, a daljom parcelizacijom panonskih provincija za Dioklecijana nastale su Pannonia Prima, P. Secunda, P.Valeria, P. Savia. I Dalmacija je imala slinu sudbinu, jer su njenom podjelom za vrijeme Dioklecijana nastale oficijelno Dalmatia Superior i Dalmatia Inferior, od kojih se prva kasnije nastavlja nazivati samo Dalmacija, a potonja Prevalitana. Isto pravilo se primijenilo i prilikom imenovanja nove dvije provincije nastale za vrijeme Domicijanove vladavine podjelom dotadašnje jedinstvene Mezije, koje su dobile naziv Gornja Mezija (Moesia Superior) i Donja Mezija (Moesia Inferior). Osim toga Plinije Stariji pojam “Delmatia” odvaja od pojma „Liburnia“, (III, 143) iako se i po njemu sadrine oba pojma sadravaju u istoj provinciji. 73 Sude(i po tome što se ova legija nalazi u popisu «Notitia Dignitatum» za Istono Carstvo, I Ilirska legija postojala je još oko 400. god. n. e. 74 75 SHA, Tyranni triginta, Macrianus, XII, 17 SHA, Tyranni triginta, Regilianus, X, 1; 9; Aureolus, XI, 1; Macrianus, XII, 12; 17; Ballista, XVIII, 5; 8; Valens Superior, XX, 3; Celsus, XXIX, 1 126 Mesihović, Dezitijati, 2007 pa ak i Meziju, znai središnji Balkan.76 Inae u dijelu «Historia Augusta» posve(enom Septimiju Severu spominje se «…Illyriciani exercitus…», i to konkretno za 193. god. n. e.,77 a pošto te godine nije bilo legija u Dalmaciji, nego samo u panonskim provincijama jasno je da se ova ilirska vojska odnosi na armiju stacioniranu u panonskim provincijama. U vrijeme vojnikih i ilirskih careva postoji i vojna sluba koja nosi naziv dux totius Illyrici, pod kojim se podrazumijevaju i Dalmacija i Panonije, ali izgleda i neke susjedne zemlje i provincije, što isto ukazuje na pojmovno jedinstvo jednog širokog prostora, koje je moralo biti zasnovano na nekoj vidljivoj sadrini.78 Da se i u drugoj polovici III. st. n. e., miješaju na jednoj strani pojmovi «ilirski», a na drugoj «panonski», «dalmatinski», pa ak i «noriki» dokazuje i podatak o uspostavi limes Illyricianus, kojem su za vrijeme Aurelijana bile samo u obrambenom pogledu bile prikljuene Dalmacija, obje Panonije i Norik, pod nadzorom dux militis vojvode granice, i to one vanjske ilirske.79 U III. i IV. st. n. e., nailazi se na upotrebu ilirskog imena kao skupnog nazivnika za pokrajine od Jadrana i Dunava, i od Konstantina uspostavljena prefektura koja je obuhva(ala i zapadni Balkan i panonske provincije kojom je upravljao inovnik koji je slubeno nosio naziv Praefectus Praetorio Illyrici, Italiae, Africae.80 Pod onim Illyrici su se nedvosmisleno podrazumijevale i panonske provincije i zapadni Balkan. I sama dijeceza Panonnia je bila sastavni dio spomenute prefekture i ve(im dijelom je bila teritorijalno podudarna sa nekadašnjom jedinstvenom provincijom Ilirik, što isto pokazuje da su se «ilirsko» i «panonsko» u shva(anjima antikih ljudi meusobno proimali.81 U «Notitia Dignitatum» za Zapadno 76 Pretpostavlja se da je Historia Augusta kao skup itavog niza biografija nastala djelovanjem šest povjesniara, na samom kraju III. i u prvim desetlje(ima IV. st. n. e., a sam zbornik je sauvan u redakciji s kraja IV. st. n. e. (Maškin, 1951, 21) 77 SHA , Severus, V, 3 78 Teško bi bilo oekivati da Rimljani jednoj velikoj provinciji kao što je bila Ilirik sa prijelaza dvije ere daju ime ako bi se prihvatila panpanonska teorija, po etnikom kompleksu koji bi u tome sluaju zauzimao samo jedan njen krajnji periferni jugoistoni dio, dok bi se s druge strane isto tako veliki dio tog etnikog kompleksa našao u okvirima druge provincije Makedonije. Praktini Rimljani sigurno ne bi sebi mogli dozvoliti takvo nepoznavanje situacije na terenu da poine takvu neloginost ako ne i nonsens. 79 Bojanovski, 1988, 57 80 Istovremeno je i druga od etiri prefekture carstva isto u svome imenu sadravala ilirsko ime. Prefektura Ilirik je obuhva(ala središnji Balkan i Grku, ali se oko 400. god. n. e., nalazila u okvirima Istonog Carstva, za razliku od italijansko-ilirsko-afrike prefekture koja je bila sastavni dio Zapadnog Carstva. 81 Dijeceza Pannonia se zvala i Zapadni Ilirik (Illyricum Occidentale) za razliku od prefekture Ilirik koja je nazivana Istoni Ilirik (Illyricum Orientale), Novak, 2005, 70 127 Mesihović, Dezitijati, 2007 Carstvo (odjeljci I, II, VII, IX, XI, XII) ova dijeceza koja obuhva(a šest provincija (Dalmacija, Panonija Prima, Panonija Secunda, Savia, Norik mediterranei i Norik ripensis) se naziva samo Ilirik. Slino shva(anje jedinstva ilirskog podruja nalazimo i u jednoj instituciji koja je za vrijeme rimske vladavine bila odgovorna za rudarstvo u obje provincije (procurator metallorum Pannoniorum et Delmatiorum), a za cara Klaudija II. Gotskog rudnicima u podruju i Dalmacije i Panonije je upravljao curator Illyrici metallarius.82 A i oko 400. god. n. e., isto postoji samo jedan dravni inovnik odgovoran za rudnike u svim ilirskim zemljama (comes metallorum per Illyricum).83Osim toga i ilirske zemlje su inile i jedinstveno carinsko podruje pod nazivom publicum portorii vectigalis Illyrici (sa sjedištem u Poetovio),84 dok je starješina carinarnica, odnosno spomenutog carinskog podruja nosio naziv comes commerciorum per Illyricum.85 A po Apijanu takse skupljene od Dunava do Crnog mora86 nazivaju se ilirska taksa. Uostalom o jedinstvu dvije ilirske provincije dodatno govori injenica da je do flavijevskih vremena postojao jedan carski agent (procurator Augusti) koji je bio odgovoran za oporezivanje i Dalmacije i Panonije zajedno.87Tako su i ilirski carevi, bez obzira na provinciju iz koje potiu za povijesna vrela «ilirski», a ne samo dalmatinski ili samo panonski.88 I Aurelije Viktor kada govori o 82 SHA , Vita Claudii, XV, 2; 4; Škegro, 1998, 89; 103; Isto, 1999, 87-88; 135 83 Jireek, 1952, 23 84 Šašel, 1989; Wilkes, 2001, 224 85 Jireek, 1952, 24; Po Škegri (1999, 132; 138) se ta titula spominje za 365. god. n. e., za Valentijana i Valensa. Vak je i u Justinijanovo doba «ilirsko» jedan široki i skupni pojam za itav niz zemalja balkanskih, panonskih i podunavski, pa se tako spominju «Illyriciani episcopi» i ilirski sinod (Jireek, 1952, 32). Zapovjednik Mund nosi titulu magister militum per Illyricum , a na vojnike Ilire nailazimo i u romejskoj Italiji (numerus felicium Illyricianorum). Jireek, 1952, 30. Ilirsko ime za nominiranje velikog dijela Balkana i Podunavlja nestaje tek za prilinom etnikom izmjenom u VII. st. kada ovi prostori postaju sklavinije, i tako na zapadnom i središnjem Balkanu i dijelu Podunavlja prestaje višetisuljetno ilirsko razdoblje i poinje, novo slavensko doba. A i biskupija Bestoensis , ija se jurisdikcija prostire mogu(e i na nekadašnjim dezitijatskim prostorima se još 533. god. n. e. smatra ilirskom. 86 App. Ill. 6 U Starevi(evom prijevodu Apijanove Ilirske knjige, umjesto Crnog mora, stoji «mora jadranskoga». 87 Wilkes, 2001, 224 88 Npr. Decije je iz Panonije iz blizine Sirmijuma, Klaudije II iz Dardanije ili Dalmacije, koja nije ni ulazila u okvire provincije Ilirik, Aurelijan iz Panonije, Prob iz Panonije isto iz kraja Sirmijuma, Dioklecijan iz Dalmacije, Maksimijan iz Panonije (Wilkes, 2001, 275-276; Graanin, 2005, 293). Ustvari ilirski carevi druge 128 Mesihović, Dezitijati, 2007 Dioklecijanu (rodom iz Dalmacije) i Maksimijanu (rodom iz Panonije), pa i njihovim cezarima kae da je Ilirik njihova domovina (His sane omnibus Illyricum patria fuit).89 Osim toga i prilina dugovjenost upotrebe ilirskog imena (sve do naseljavanja Slavena) i njegova raširenost širom Balkana i Podunavlja ukazuje na znaaj i veliinu kompleksa pod ilirskim imenom koja sigurno nije po mikro-ilirskoj teoriji zauzimala samo prostore Glasinac-Mati kulturnog kompleksa.90 Iz svega izloenog jasno proizlazi zakljuak da sauvana antika izvorna graa tretira i doivljava Panone samo kao ilirsku subkomponentu, koja posjeduje odreene specifinosti u odnosu na druge dvije ilirske komponente, ali koja ipak ulazi u šire shva(eni ilirski etniki kompleks. Ako je takva situacija bila u periodu rimske vladavine, onda je sasvim logino pretpostaviti da je i antiko shva(anje širih etnikih odnosa na zapadnom Balkanu i dijelu Panonije bilo posljedica istog stanja koje je vladalo u periodima protohistorije i prapovijesti na spomenutim prostorima. Vrlo zanimljiv nalaz koji sugerira postojanje neke vrste ilirskog identiteta pronaen je u Hardomilju kod Ljubuškog. Rije je o ulomku rtvenika na kojem se moe proitati izraz (T)ERRAE HILLYRIC(AE),91 te bi se vrlo lako moglo na osnovi ovog nalaza pretpostaviti i neka vrsta posve(enosti neega ilirskog, u ovom konkretnom sluaju ilirske zemlje, što god ona u datom trenutku (datacija rtvenika je nepoznata) znaila, obuhva(ala i podrazumijevala. Osim toga kult Silvana i njegove paredre Dijane je raširen na cijelom ilirskom prostoru «…od Morave na istoku do Istre na zapadu…Nakon Jupitera,…Silvan je i u Panoniji boanstvo kojem se naješ(e postavljaju poasni oltari… ».92 Moda se i u spomenutoj injenici ogleda neki ilirski zajedniki nazivnik, i to u njihovoj religioznoj sferi polovice III. st. n. e., ve(im dijelom su poticali iz panonskih provincija koje su predstavljale granino podruje, ali kako vidimo i ilirska Dalmacija je davala i vojnike i careve u znatnoj mjeri. Kao ilirski car se spominje i Kar, iako je on po Eutropiju (IX, 18, 1) bio iz Narbone u Galiji. Ilirskim carevima pripadali su i iz druge polovice IV. st. n. e., Jovijan, rodom iz Singidunuma i bra(a Valentijan i Valens iz Cibala u Panoniji (Wilkes, 2001, 277) Uostalom i za Mócsya (1974, 34), Panoni doline Save su Iliri. 89 Aurelije Viktor, XXXIX, 26 90 Mesihovi(, Autarijati, 2007, 83 91 Imamovi(, 1977, 183-184; 416-417 sl. 185; Izrazi HISTRIAE TERRAE i TERRAE HIS(T) spominju se na natpisima iz Porea i Nezakcija, v. Šašel Kos, 1999 A, 66-67; Girardi Jurki(, 2005, 125-126 92 Bojanovski, 1988, 370 129 Mesihović, Dezitijati, 2007 ivota. Izraz Ilirija je upotrijebljen i u Ljetopisu popa Dukljanina,93 u smislu obuhva(a jedne prilino velike regije na zapadnom Balkanu. Sasvim je normalno, a za vrijeme prvog razdoblja rimske vladavine koje svršava sa ustankom 6. god. n. e., da se identifikacija sa provincijom Ilirik u koju su se našla uklopljena sva zapadno-balkanska i panonska podruja ostvari kod onog etnikog kompleksa koji je na ovim prostorima bio predominantan. A ako bismo prihvatili postojanje zasebnog i prepoznatljivog panonskog etnikog kompleksa i samim tim i shva(anja proizašla iz mikro-ilirske, odnosno panpanonske teorije, onda bi bilo normalno da se itava provincija zove Panonijom, jer ti «mikro-Iliri» bi zauzimali sami mali dio nje.94 Meutim, ni na jednom mjestu antiki pisci ne ostavljaju u svojim djelima, a samim tim i itav jedan svijet kojem oni pripadaju, ni najmanju mogu(nost da se itavom, jedinstvenom Iliriku da neka druga odrednica osim ilirske. Sva teritorija koja pripada toj provinciji naziva se samo ilirskom i nikako drugaije, ali zato se njeni pojedini unutarnji segmenti nazivaju drugaije, naješ(e «dalmatinski» i «panonski». I to što ustanku iz 6. god. n. e., pristupaju samo narodi «dalmatinskog» i «panonskog» backgorunda i da je to ekskluzivno pokret Ilirika i više nijedne okolne provincije, a da mu se ne pridruuju npr. Skordisci koji su keltske etnike osnove i Liburni ije je ilirstvo diskutabilno a oni sami se ve( u godinama neposredno pred ustanak, prilino pribliili nainu ivota svojstvenom antikom, mediteranskom svijetu,95 moe da govori o nekom naelnom, u svojoj bitnosti, etnikom jedinstvu ustanka. I iz toga proizlazi aksiom po kojem su i «dalmatinski» i «panonski» ustanici bili i u svojim naelnim temeljima i u velikoj ve(ini jedne, i to ilirske etnike pripadnosti, shva(ene u širem kontekstu.96 Uostalom morala je izmeu «dalmatinskog» i «panonskog» segmenta ustanka postojati neka izvjesna, neprecizirana, etnika veza i jezika bliskost i obostrana razumljivost koja im je olakšavala suradnju, komunikaciju i ostvarivanje jedinstvenog Saveza. Sve to jasno sugerira da je u svojoj osnovi ustanak od 6. do 9. god. n. e., bio ilirski, iako su u njemu vjerojatno uestvovali i pojedinci iz drugih etnikih kompleksa. 93 Ljetopis popa Dukljanina, II 94 Mesihovi(, Autarijati, 2007, 83 95 Stipevi(, 1974, 168; O liburnskoj kulturnoj grupi v. Batovi(, 1987, 339-390; Vasi(, 1997, 268 96 Kao analogija mogu posluiti istovrsni, kao u sluaju ustanka 6-9 god. n. e., op(enarodni protu-rimski pokreti (ne dravnog karaktera kao što je to bio Jugurtin otpor) Vercingetoriska koji je bio galski, Arminija koji je bio germanske etnike naravi, Virijata koji je bio naelno luzitanski. 130 Mesihović, Dezitijati, 2007 Potrebno je u kontekstu razmatranja ovog pitanja obratiti panju i na podatke koji su govorili o dubokoj unutrašnjosti Balkana i o Podunavlju i koji su nastali i koji su se odnosili na znatno ranija stolje(a, prije keltske invazije i naseljavanja odnosno na još uvijek prisutni halštatski, starije eljeznodobni razvitak ovih prostora. Herodot u svojoj «Historiji» iako opisuje šire prostore oko rijeke Ister, što znai i dijelove panonskog bazena, ni na jednom mjestu ni direktno ni posredno ne upotrebljava izraz panonski, niti se moe uop(e naslutiti neku prisutnost toga termina, ili nekog zasebnog etnikog kompleksa koji naseljava dotino podruje i koji bi se mogao podvesti pod «panonski» pojam.97 Suprotno od toga, Herodot predstavlja najstarije povijesno vrelo koje prua podatke o ilirskom kompleksu i omogu(ava time što on «ilirsko» prepoznaje i duboko u kontinentalnoj unutrašnjosti Balkana, preciznije na zapadnoj Moravi,98 da Ilire primarno definiramo kao jedan široki etniki kompleks, koji su kao takav prepoznavali i «priznavali» i stari Grci još u V. st. p. n. e., pa i ranije. Samo «ilirsko» u razliitim kontekstima i izvedenicama Herodot u svojoj Historiji spominje tono pet puta, a na dijelove šireg prostora Erdelja, srednjeg i donjeg Podunavlja i panonskog bazena on smješta itav niz naroda, razliitog etnikog podrijetla kao što su Agatirsi,99 Sindi100 te Sigini101 koji bi sude(i po Herodotovom opisu bili iranske pripadnosti102. Vjerojatno ovim zajednicama naseljenim u ovom podruju treba pribrojati i Graukene. Nastanak subetnike komponente «Panona» potrebno je traiti u nemirnim vremenima seobe nosilaca kulture «arnih polja» koji su preslojili stanovništvo koje je prije seobe sainjavalo jedinstveni etnokulturni kompleks sa zajednicama na jugu, u dinarskom i albanskom pojasu.103 Nositelji kulture «arnih polja» koji su prodrli u dijelove panonskog bazena koji su do tada etnokulturno pripadali ovom velikom proto-ilirskom kompleksu od Jadrana do Dunava, nisu zbrisali starije stanovništvo, nego su ga preslojili, bolje re(i najvjerojatnije se izmiješali sa njim. 97 104 Tako svijet Panona eljeznog doba Herodot se za opis podruja oko Dunava i njegovih pritoka se sluio i podacima Hekateja iz Mileta, koji nisu mogli nastati nakon samog poetka V st. p. n. e., Musi(, 1900, 12; Papazoglu, 1969, 48; Mesihovi(, Autarijati, 2007, 33; 87; 90; 92 – 93; 98; 110; 135 98 Herod. IV, 49 99 Herod. IV, 48; 100; 102; 104; 119; 125 100 Herod. IV, 28; 86 101 Buzov, 2005, 125-126 102 Herod. V, 9 103 Mesihovi(, Autarijati, 2007, 86-87 104 Na ovom mjestu je potrebno postaviti pitanje i koja se to etnika sadrina podrazumijeva pod nositeljima kulture “arnih polja”, jesu li oni pripadali nekom drugom etnikom kompleksu koji se u toku 131 Mesihović, Dezitijati, 2007 moemo promatrati upravo kao smjesu nosilaca «arnih polja» i srednjobronanodobnog protoilirskog supstrata Podunavlja koji je u tu smjesu unio i neke svoje odlike. To bi znailo i da seoba i naseljavanje nosilaca «arnih polja» na pojedinim prostorima panonskog bazena, i pored kulturološkog preslojavanja pa i društvenog podinjavanja proto-ilirskog elementa, bar na jednom dijelu prostora, nisu uspjeli da izbrišu njegovu etniku bit i uvezanost sa junijim krajevima.105 I pored kulturološkog nametanja, izgleda da je proto-ilirsko panonsko stanovništvo kojem su se nametnuli nositelji «arnih polja» uspjelo da u tim etnogenetskim procesima koji su se odvijali nakon završetka nemirnih razdoblja seoba kasnog bronanog doba, djelomino u nove narodnosne fenomene na dijelu panonskog bazena unese dovoljno svojih osobnosti da bi u mlaem eljeznom dobu Panoni mogli biti prepoznati kao podskupina, jedna od komponenti šire shva(enog ilirskog etnikog kompleksa. Najvjerojatnije su oni uspjeli da u taj panonski amalgam unesu svoju jezinu osnovicu, jer upravo onomastika, toponimija i hidronimija koja pripada Panonima pokazuju najviše zajednikog posebno sa zapadnom, ali i sa istonom (istom) ilirskom komponentom.106Po Mócsy (1959, 75) i Bojanovski (1988, 366) breuka onomastika je isto eljeznog doba rastoio u okvirima drugih etnikih kompleksa ili su bili slini bronanodobnom stanovništvu dijela srednjeg Podunavlja po ijim podrujima se ta kultura širi (što bi na nove osnove postavilo rješavanje zagonetke vezane za šire shva(eni ilirski etniki kompleks). Ako bi se Panoni smatrali samo jednom od varijanti etnikog kompleksa koji definiramo i nazivamo “ilirskim”, onda bi oni od starosjedilaca neproslojeni potomci nosilaca kulture arnih polja koji su u kasnom bronanom dobu prodrli u panonski i širi dunavski bazen moda mogli biti pretkeltski stanovnici Norika i gornjeg Dunava i dobrog dijela Panonije sjeverno od Drave i u tom sluaju bi oni bili pokoreni, preslojeni i asimilirani tek od strane Kelta. U drugom sluaju moda su i sami pokretai te velike seobe koja se razvijala lananim putem i koja (e svoje završne krake imati na dalekim obalama Egipta i Gaze bili i sami etniki bliski proto-ilirskom kompleksu pa i njegov sastavni dio i koji je potiskivao druge proto-ilirske zajednice, kao npr. Dorani koji su nesumnjivo bili etniki bliski Ahejcima i Jonjanima i Eolcima pa su i oni kao jedan od segmenata te velike seobe sa kraja bronanog doba potiskivali i preslojavali ostale helenske zajednice i rušili njihovu kulturu. Dorani su bili prilino kulturno razliiti od starosjedilaca na ije su prostore prodirali, ali su pripadali istom etnikom kompleksu. 105 v. Mesihovi(, Autarijati, 2007, 87, fus. 249 106 Po pitanju detekcije jezike situacije koja je vladala u Podunavlju i širem panonskom bazenu vano je obratiti panju i na sluaj podrijetla i upotrebe latinske rijei Danubius. Rije Danubius je vjerojatno iranskog, skitsko-sarmatskog podrijetla slino kao rije Dnjestar, Dnjepar, Don, i ona od trenutka kada Rimljani izbijaju na tu rijeku, i to konkretno u njen srednji tok potiskuje traku rije Ister koja je za ovu rijeku u rjenik mediteranskog svijeta ušla zahvaljuju(i tome što je ovu rijeku taj svijet upoznao preko njenog istonog dijela koji se nalazio i u zoni rasprostiranja trakog etnikog kompleksa shva(enog u širem smislu. Ovo dokazuje prvo da su prilikom izlaska na srednji tok Dunava Rimljani više smatrali za shodno da prihvate i usvoje u 132 Mesihović, Dezitijati, 2007 ilirska, što je nesumnjiv pokazatelj da je rije o ilirskoj jezinoj osnovi njihovog govora, te samim tim i etnikoj srodnosti sa Dezitijatima, Delmatima, Pirustima i drugim ilirskim narodima. A ako su Breuci bili Iliri, onda su to bili i drugi narodi Panona, posebno oni juno od Drave. Panonska ili sjeverna ilirska komponenta je bila smještena na najprometnijem prostoru jugoistone Europe, koje meusobno povezuje Srednjoeuropsko, balkansko i latinski jezik «iransku» skitsko-sarmatsku rije, što je vjerojatno bilo posljedica injenice da je taj etniki i jezini kompleks bio više vezan za tu rijeku u njenom srednjem toku od drugih kompleksa koji su se isto rasprostirali u tom podruju. To bi samim znailo da ne postoji neki posebni etniki kompleks posve(en samo panonskom bazenu i srednjem Podunavlju, jer bi u tom sluaju bilo sasvim logino da su Rimljani rije za Dunav preuzeli iz jezika te zajednice te da je «panonska komponenta» ipak bila više orijentirana prema rijekama Savi i Dravi a ne toliko prema Dunavu što dodatno potvruje njenu ilirsku etniku pripadnost . A mogu(e je da i je i sama ilirska panonska komponenta za rijeku Dunav upotrebljavala rije koju je preuzela iz iranskih dunavsko-ukrajinskih dijalekata. O tome bi na neki nain govorila i sentenca u Apijanovoj Ilirskoj knjizi (22), u kojoj se govori o Savi i Dunavu, da se ova posljednja spomenuta rijeka na podruju srednjodunavskog sliva zove Dunavom, a nie Ister. Zanimljivo je primijetiti da je rije iz koje potekao današnji i naš izraz za rijeku Dunav, u latinski jezik uvrštena relativno rano, i da je koriste i Velej Paterkul (II, CX, 1) i Res Gestae (V, 30, gdje se Dunav navodi kao fluminis Dan(u)i), s tim da je u verziji na grkom jeziku Res Gestae se na konkretnom mjestu upotrebljava rije Ister. Posebno je u korištenju nazivlja za rijeku Dunav interesantan Strabon koji pored znatno eš(eg korištenja oblika Ister ( [ΙστροV) na dva mjesta upotrebljava i drugi imenski oblik za rijeku Dunav i to transkribiran na grki jezik (∆ανουvιον VII, 3, 13; VII, 5, 2; ). Ova dvojnost je sigurno rezultat njegovog korištenja izvorne grae, što sugerira da je stara grka izvorna graa u kojoj se koristi oblik Ister mnogo eš(e korištena od strane Strabona od mlae izvorne grae poglavito rimske provenijencije u kojoj nailazimo na «dunavski» oblik. Strabon (VII, 3, 13), napominje da se «dunavski» termin koristi za gornji i srednji tok Dunava do katarakta (mogu(e Ðerdapske klisure), a termin «Ister» za donji tok od katarakta do Crnog mora. Kao što je ve( navedeno, slino se o ovoj rijeci, odnosno o razliitim imenima za razliite tokove jedne rijeke izraava i Apijan (Ill, 22). I to jasno ukazuje da se «dunavsko» ime za ovu europsku rijeku koristilo primarno za njen srednji tok koji se po Strabonu pruao kroz zemlju Daana (ali koji su po istom Strabonu dali ime Ister, što znai da «dunavsko» ime nije njihovo). Ovaj Strabonov podatak je zanimljiv jer moe sugerirati da u Strabonovo vrijeme rijeka Dunav srednjim tokom presijeca daku zemlju, koju Rimljani nisu još pokorili, što bi znailo da se rimska vlast poetkom nove ere još nije prostirala du itavog toka srednjeg toka Dunava. Sude(i i po jednom od Strabonovih fragmenata (koji se nalazi kod Eustathiusa) izgubljenog dijela njegove VII knjige, on je na drugom mjestu u svojoj Geografiji detaljnije razmatrao pitanje imenske determinacije ove europske rijeke, i sam povezuju(i termine ∆αvνουβιV ili ∆αvουσιV za skitsku etniku i jeziku sredinu (Strabon, fragmenti VII knjige, 65). Meutim Strabon (VII, 3, 12) isto tako kae da su se Daani, kako on misli, ranije zvali Dai (∆αvουV), što moda sugerira neku filološku povezanost sa «dunavskim» imenom. Iranski narodi su naseljavali i kontrolirali i dijelove donjeg Dunava oko samoga uš(a. 133 Mesihović, Dezitijati, 2007 istonoeuropsko podruje i preko kojeg su se prelamali najrazliitiji gospodarski, kulturni, etniki, narodnosni, duhovni i politiki utjecaji, struje i impulsi. Neke od tih razliitosti su i prolazile, ali i ostajale i davale svoj doprinos osebujnom kulturogenetskim i etnogenetskim procesima u panonskom bazenu, poevši od seobe nosilaca «arnih polja» pa do posebno keltske invazije i naseljavanja. Vjerojatno su u odreivanju osobnosti etnikog mozaika panonskog bazena u toku starijeg eljeznog doba veliku ulogu imali i skitski etniki i kulturni elementi, koji su na ovo podruje prodirali u sukcesivnim valovima. Keltska dominacija, izraena preko keltskih naroda Tauriska, Boja i Skordiska nad ve(im dijelom panonskog bazena, znai i nad ilirskim panonskim narodima koja je zapoela sa naseljavanjem keltskih zajednica sredinom IV. st. p. n. e. trajala je sve do invazije Daana predvoenih Bojrebistom.107 Skordika mo( i hegemonija na prostorima 107 Slom keltske hegemonije u panonskom bazenu izazvala su tri dogaaja; 1. Seoba Cimbara i Teutona u prvoj polovini devete dekade II. st. p. n. e. (do 113. god. p. n. e.); O odnosu Cimbra i Skordiska v. Strabon-pozivaju(i se na Posejdonija-- VII, 2, 2 2. pobjeda Lucija Kornelija Scipiona Azijagena, vjerojatno iz 84. god.p. n. e. 3. ekspanzija Dakije za Bojrebiste Strab. Geo. VII, 3, 5; 11; VII, 5, 2; O odnosu Skordiska i Bojrebiste v. Papazoglu, 1969, 255-261 Bojrebista je ivio za vrijeme Cezara, koji je namjeravao da povede ratne operacije protiv njega (Strab. Geo. VII, 3, 5). Po Strabonu, Bojrebista je uz pomo( sve(enika? Dekaeneja, stvorio veliku daku hegemoniju u širem pojasu sjevernog Balkana i donjeg i srednjg Podunavlja. Ilirske zemlje koje su bile na udaru Bojrebiste su vjerojatno bile one istone i panonske. To bi znailo da je keltska dominacija nad Podunavljem, koja je trajala skoro tri stolje(a, slomljena sredinom I. st. p. n. e., odnosno nešto ranije, kada su na dotinom prostoru Daani postali novi politiki i vojni faktor. Dake snage su prelazile i Dunav i pustošile Trakiju, Makedoniju i ilirske zemlje. Strabon (VII, 3, 13) determinira jezino, samim tim i etniko jedinstvo Geta i Daana. O Bojrebistinoj ekspanziji v. Šašel Kos, 2005 A, 498 – 502. Ta dako-getska zajednica nije pripadala ni ilirskoj, ni keltskoj ni iranskom crnomorskom etnikom kompleksu i najvjerojatnije je bila zajedno sa Karpima, Kostobocima i drugim erdeljskim i karpatskim narodima uklopljena u šire shva(eni traki kompleks, koji se prostirao i na maloazijskom prostoru. (o trakom etnikom kompleksu u širem shva(anju koji bi obuhvatao i Daane, Gete, Meze, Tribale, Frigijce v. Strab. Geo. VII, 3,2; 10; 13, uporediti i Cass. Dio LI, 22, 6 - 8). Pa ako se traki etniki kompleks prostirao do duboko preko Dunava u Karpatski bazen i vlaškomoldavske ravnice, a neki njeni elementi i u Malu Aziju u Frigiju (po Herodotu Traani su drugi najbrojniji narod na svijetu, poslije Indijaca), zašto se i šire shva(eni ilirski etniki kompleks ne bi prostirao preko Save i Drave pa na nekim mjestima i do Dunava. Slinu analogiju sa postojanjem i determiniranjem i antikim nominiranjem ilirskog, trakog pa i germanskog kompleksa moemo povu(i i sa sluajem slavenskog etnikog kompleksa. Ovoj zajednici nesumnjivo u ranom srednjem vijeku pripadaju i Anti, ali se oni u ranosrednjovjekovnim romejskim i gotskim (Jordanes) vrelima spominju posebno uz “slavensko”. ime koje 134 Mesihović, Dezitijati, 2007 dijelova Panonije i središnjeg Balkana oslabljena je ve( ranije kretanjem Cimbra i Teutona koji su u velikoj masi prokrstarili i panonske i djelomino i balkanske oblasti. i rimskim sukcesivnim pohodima, posebno u periodu 114-109. god. p. n. e., i naroito za vrijeme pohoda Lucija Kornelija Scipiona Azijagena (vjerojatno 84. god. p. n. e).108 Nakon slamanja keltske hegemonije (izraene ne samo preko Skordiska koji su bili sa Ilirima i Traanima najviše izmiješani, nego i preko Boja i Tauriska) u srednjem Podunavlju, i nemogu(nosti stvaranja trajnije Dake hegemonije na dotinom podruju, do tada Keltima podinjene ilirsko-panonske zajednice su obnovile svoju punu samostalnost. Jedna od tih ilirskopanonskih politikih jedinica, odnosno narodnosna zajednica koju je ona predstavljala, a koja je u velikoj mjeri uspjela da se profilira kao bitan politiki i narodnosni inilac bila je ona breuka. Breuci su se vjerojatno sve do slamanja skordike mo(i nalazili u okvirima njihove hegemonije na jugoistoku panonskog bazena, a nakon toga su sve više izgraivali svoju samostalnost i u okviru nje svoj politiki i društveni sustav. Tako su se Rimljani kada su se za vrijeme Augusta pokrenuli prema srednjem Dunavu suoili prvenstveno sa sjevernoilirskim, panonskim narodima koji su bili nezavisni u odnosu na narode druge etnike pripadnosti, poglavito one keltske. Svi ti višestoljetni procesi su morali imati posljedica i na razvitak naroda i zajednica, koji su pripadali panonskoj, sjevernoilirskoj komponenti, koji su ako ve( nisu izgubili dio teritorija predavši ga drugim etnikim kompleksa (posebno keltskim narodima), morali da u sebe apsorbiraju i dosta elemenata iz stranih etnikih kompleksa sa kojima su ivjeli u intenzivnoj interakciji i uzajamnim proimanjima. Skoro tri-stoljetna keltska dominacija je morala ostaviti nekih posljedica na razvitak i nain ivota kod panonskih ilirskih zajednica sa kojima su se doseljeni Kelti nalazili u neposrednom kontaktu, Naravno i druge ilirske komponente, narodi i zajednice su doivjele utjecaje iz keltskog kulturnog i etnikog kruga, ali je ipak panonska komponenta bila ta koja je najintenzivnije primala i apsorbirala te utjecaje. Ustvari kako se išlo dalje na jug od Dunava prema zapadnom Balkanu naelno je slabio intenzitet strujanja stranog elementa (od nosilaca kulture «arnih polja», preko determinira drugu zajednicu, ali koja je po svojim etnikim karakteristikama koja joj daju neka od tih vrela skoro identina sa Antima. Slian odnos koji su Panoni imali prema ilirskom kompleksu imamo i u sluaju odnosa Skandinavaca prema germanskom etnikom kompleksu, koji se u povijesnim srednjovjekovnim vrelima nikada ne nazivaju Germanima, iako oni nedvosmisleno pripadaju germanskom kompleksu pa ih i sam Tacit ubraja u Germane (Ger. 44) i u odnosu Skita i Sarmata prema iranskom etnikom kompleksu. 108 Seoba Cimbra i Teutona je predstavljala neku prete(u kasnijeg gotskog krstarenja, jer je u periodu od dvadesetak godina (znai manje od jedne generacije) zahvatila široko podruje središnje i zapadne Europe. 135 Mesihović, Dezitijati, 2007 skitsko-sarmatskog elementa do Kelta), tako da su sasvim prirodno panonski Iliri bili najviše izloeni miješanjima i gubljenju teritorija koje bi bile «ustupljene» narodnosnim zajednicama sa osnovicom drugaije etnike sadrine. Suprotno sjeveru, zapadna i istona ilirska komponenta, posebno oni krajevi u njihovim unutrašnjostima, nalazile su se u izoliranijim prostorima u kojima su uspjeli da više sauvaju svoj originalni ilirski izraz i identitet, a iji je razvitak najviše osvjedoen u Glasinac-Mati kulturnom kompleksu. Upravo radi tih razloga identitet i vanjska prepoznatljivost istone ilirske komponente, odnosno glasinake kulture u sebi više sadri onog izvorno ilirskog nego zapadna i posebno sjeverna ilirska komponenta. Samim tim je i razumljivo da je identifikacija ilirskog kompleksa sa nositeljima istone komponente najlakša i jedina nediskutabilna, zapadne nešto tea, a sjeverna poprište donošenja najrazliitijih teorija i postavki koje se pozivaju ili na arheološka istraivanja, ili na povijesne podatke ili na lingvistiku ili samo na logiku.109 Iz svega izloenog je jasno da su narodi i zajednice koje su antiki pisci prepoznavali kao Panone, ustvari predstavljali sastavni dio ilirskog kompleksa, i da su baštinili odreene zajednike osobnosti sa drugim ilirskim komponentama, narodima i zajednicama, ali i neke odreene specifinosti. Te specifinosti, a koje su bile zajednike narodima i zajednicama koje su sainjavale sjeverno-ilirsku komponentu a koje su bile nesumnjiva posljedica procesa opisanih u prethodnim odjeljcima, su ih odreivale i prepoznavale kao takvu posebnu ilirsku komponentu. I dosadašnja arheološka istraivanja i njihovi rezultati ne samo da ne govore u prilog tezi o etnikom odreenju Dezitijata u okvirima nekog navodnog zasebnog etnikog kompleksa Panona, nego ni o pripadnosti ove narodnosne zajednice panonskoj-ilirskoj komponenti. Srednjobosanska kulturna grupa iji nositelji su bili i Dezitijati je autohtoni i zasebni kulturološki fenomen, a ne ogranak neke ve(e kulture, npr. one koja bi svoje središte imala u panonskom bazenu, na kojem su se rasprostirali narodi sjeverno-ilirske komponente. Kultura «arnih polja» iz koje su proistekle kulturne grupe eljeznog doba iji su nositelji bile i zajednice panonskog bazena posjeduje drugaije osnove i naine svoga 109 Vjerojatno je i materijalna kultura halštata bar u svojoj osnovi bila neki zajedniki kulturni sadrilac izvorno svojstven ilirskom kompleksu. Tako bi starije eljezno doba, halštatsko razdoblje i njegova materijalna kultura na zapadnom, dijelu središnjeg Balkana i u panonskom bazenu juno od Dunava bilo po svojoj osnovnoj vokaciji ilirske sadrine. Ovaj halštatski kompleks je odigrao veliku ulogu u širenju metalurgije eljeza i to ne samo u ilirskom svijetu, nego i uop(e u srednjoj Europi, Podunavlju, dijelovima današnje Njemake i u isto(noalpskim podrujima. 136 Mesihović, Dezitijati, 2007 funkcioniranja i razvitka, nego što je to sluaj sa srednjobosanskom kulturom. Do sada otkrivena materijalna kultura u srednjoj i Gornjoj Bosni ne pokazuje naelne zajednike odlike sa eljeznodobnim «panonskim» kulturama na sjeveru, nain sahranjivanja, taj najvaniji determinator eventualne etnike i duhovne pripadnosti je potpuno drugaiji od onoga na sjeveru u bosanskoj Posavini, gdje su elementi kulture arnih polja vrlo izraeni. I podrijetlo nastanka SBKG ne vee se primarno za nositelje kulture «arnih polja» ije je dejstvo »najzaslunije» za pojavu i oblikovanje sjevernoilirske, panonske komponente, nego za autohtoni ve( prisutni središnjobosanski bronanodobni kulturni i etniki element.110 Kultura «arnih polja», odnosno eventualno njeni nositelji, iako su neki njeni elementi prisutni, ima sasvim sekundarnu ulogu u kreiranju i oblikovanju srednjobosanske kulturne grupe. Vjerojatno je postojao pritisak sjevernih zajednica i nosilaca kulture arnih polja na središnje bosansko podruje, pa je moda dolazilo i do manjih dolazaka sa sjevera, poglavito je rije o izbjeglicama sa ugroenijeg sjevera o emu svjedoi i znatan broj kasnobronanodobnih ostava koje su pronaene na sjevernom pravcu od središnje Bosne i gornjeg toka rijeke Bosne. Ali i zbjegovi su etniki i kulturno srodniji sa kasnobronanodobnim stanovnicima središnje Bosne, tako da je i u tom sluaju iskljueno masovnije doseljavanje nosilaca kulture «arnih polja» . U toku eljeznog doba, sve do rimskog osvajanja srednjobosanska kulturna grupa po odlikama svoje materijalne produkcije i elemenata duhovne kulture (religija vezana za posmrtni kult i umjetnost) najviše slinosti, pa i srodnosti u odnosu na druge okolne kulturne pojave ima sa srednjodalmatinskom kulturnom grupom, iji nositelji su bili i protohistorijski i povijesni Delmati. To bi moglo sugerirati i odreenu meusobnu povezanost ova dvije autohtone zapadno-balkanske kulturološke i narodnosne pojave, moda ak i u vidu podrijetla. Te dvije više srodne narodnosne i kulturne zajednice bi sa još nekim slinim pa i srodnim narodnosnim i kulturnim pojavama u pojasu od sanskog podruja do srednjeg Jadrana inili «središnjo bosansko-dalmatinski» kompleks, odnosno u etnikom smislu «zapadnu ilirsku komponentu», za razliku od «istone ilirske komponente» proizašle iz kulturnog kompleksa Glasinac-Mati te nekih drugih kulturnih fenomena sa prostora današnje Albanije.111 Tako bi ovom pojasu pored Dezitijata i Delmata 110 Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 100-102; 136; 111 O eventualnoj meusobno jaoj povezanosti srednjobosanske kulturne grupe sa srednjodalmatinskom kulturnom grupom, o središnjo bosansko-dalmatinskom kompleksu i zapadnoj i istonoj ilirskoj komponenti v. Mesihovi(, Autarijati, 2007, 99 – 101; 156 i fus. 446 137 Mesihović, Dezitijati, 2007 pripadali i Dicioni, Mezeji itd. Naravno to ne iskljuuje mogu(nost izraajnijih u nekoj mjeri i sa panonskim narodnosnim zajednicama, odnosno «sjevernom ilirskom komponentom», što bi sugerirala sauvana onomastika graa, posebno u mlae eljezno doba, kad je sjeverna (autarijatska) varijanta glasinake kulture starijeg eljeznog doba prestala postojati, keltska prisutnost na granicama Balkanskog poluotoka postala izrazita i dominantna. Paralela sa ilirskim etnikim kompleksom i njegovim komponentama moe se povu(i i sa helenskim etnikim kompleksom. Jonjani, Eolci, Dorani, Arkaani, Epirani, pa i Makedonci su predstavljali samo sastavnice helenskog kompleksa, odnosno njegove komponente. Niko ne(e osporiti helenstvo ni Jonjanima ni Eolcima ni Doranima iako oni sainjavaju posebne podskupine unutar helenskog svijeta, nastale razliitim razlozima i djelovanjima i interakcijama kroz stolje(a, razvijaju(i itav niz posebnosti u kulturi, jeziku (dijalektu), pa i mentalitetu. Wilkes (2001, 83; 100) inae sistematizira Ilire u 3 skupine na osnovi “onomastikih” provincija koje je odredio Katii( i to; 1. Venetsko-liburnsku, koja ukljuuje Venete, Karne, Histre i Liburne, 2. juno-ilirsku, 3. Srednjo-dalmatinsko-panonsku ; Alföldy (1964) je opet izvršio podjelu na 5 “onomastikih” oblasti; 1. Pravi (juni) Iliri, 2. Delmati, 3. Venetsko-liburnsku, 4. Japodi, 5. Panonsku. 138 Mesihović, Dezitijati, 2007 Podrijetlo Smatramo da se problematika podrijetla Dezitijata moe promatrati samo iz kulturološkog i politikog aspekta gradnje društveno-narodnosnog organizma, a ne u smislu istraivanja krvno-genetskih veza.1 Iako su one u ovom procesu imale znaajnu ulogu, apsolutiziranje njihovog znaenja i inzistiranje da se istraivanje problematike podrijetla neke etnike, narodnosne, politike i druge ljudske zajednice promatra primarno ili iskljuivo iz tog aspekta odvelo bi nas na posve drugi kolosijek. Da jednu narodnosnu zajednicu ne treba promatrati kao objekat krvno-genetskog pa i samo imperativa etnikog razvitka, dokazuje itav niz primjera iz prapovijesti i protohistorije.2 Termine „etnogeneza“ i „podrijetlo“ u našem radu treba gledati kroz prizmu sloenog procesa kojim se oblikuje prepoznatljivi etniki, narodnosni i kulturološki organizam. Prema tome je postulatu jasno da su Dezitijati kulturološki, narodnosni i politiki fenomen koji je nastao, razvijao se i išezao u jednom povijesnom vremenu na prostorima Gornje Bosne. U uem razdoblju imao je i vrlo bitnu ulogu i kao pokreta niza povijesnih i op*ih kulturnih procesa i zbivanja koji su utjecali na povijesne procese ne samo na uskoj regionalnoj razini, nego i u itavome rimskome svijetu. U okviru toga etnogenezom Dezitijata se podrazumijeva itav proces izgradnje njihove kulturne i narodnosne zajednice od poetka pa dok se oblikuje kao prepoznatljivi i funkcionalni organizam, Politijogeneza je pak proces izgradnje dezitijatske politike jedinice koja je obuhvatila prostor Gornje Bosne. Razmatranje oba procesa (i etnogeneze i politijogeneze) nastojali smo provesti uzevši u obzir sve što je na njih moglo utjecati. Ovo poglavlje namijenjeno je istraivanje etnogeneze Dezitijata. 1 Govoriti o porijeklu nekog naroda nema smisla, jer postoje samo dva relativiziraju*a faktora. Prvo dokle vu*i traenje porijekla ...do bronanog doba, do mezolitika, do prvih homo sapiensa koji su došli u Europu, moda do samoga australopiteka ili još i dalje. Linija porijekla je neprekinuta sve do samoga zametka stabla ivota na našoj rodnoj Planeti i onda bi po tome itav ivi svijet imao isto porijeklo. Zatim, ako bi i traenje porijekla ograniili samo na modernu ljudsku vrstu, opet bi se našli u slijepoj ulici. Uzajamno miješanje i genetske mutacije su bile tolike da ne postoji nijedan „ist narod“. Zato se i u sluaju Dezitijata moe govoriti samo o politijogenezi, procesu nastanka jednog politikog fenomena kojeg antiki svijet poznaje pod dezitijatskim imenom. 2 Organizacija Dorana u tri file i od kojih jedna nosi naziv Pamfili (=oni iz svih ostalih fila) jasno ukazuju na sloenost gradnje jednog naroda, koja se ne zasniva samo na krvno-genetskom naelu. Dobar primjer koji potvr3uje navedenu konstataciju prua i rimski narod, odnosno politika zajednica koju je tvorio, u svom prvotnom obliku. Nastao je simbiozom tri tribusa (plemena?) za koje se smatra da su bila razliite etnike pripadnosti (latinske, sabinske, etrurske). 139 Mesihović, Dezitijati, 2007 I Dezitijati pripadaju onoj grupi balkanskih naroda o ijem podrijetlu nisu ostale sauvane niti pisane predaje mitološkog karaktera kakve poevši od Kadmovog mitološkog ciklusa pa do Apijanove genealogije postoje za itav niz ilirskih naroda. U prikazu «mitološke etnogeneze» u Ilirskoj knjizi Apijan, za razliku od mnogih susjednih naroda, ne spominje Dezitijate, odnosno njihovog rodonaelnika.3 Kada navodi mitološku etnogenezu mnogih naroda zapadnog i središnjeg Balkana i panonskog bazena i njihove eponime, sam se Apijan poziva na stare pisce. Ne spominje ni druge narode koji *e se kasnije isticati u ilirskoj povijesti (Ardijejci, Mezeji, Liburni, Japodi). Svoju etnogenezu Apijan je temeljio na podacima koje je dobio iz više djela, koja ne navodi poimence. Izriito kae da se za ovo pitanje koristio onime što su pisali «arheolozi».4 Vjerojatno su vrela iz kojih je Apijan izvukao genealogiju i etnogenezu koja se nalazi u njegovom djelu bila po svome nastanku nešto starijeg datuma, koja su se u svojoj inicijaciji temeljila na mitološkom sje*anju, koje potie još iz grkog arhajskog doba, i na tome nastajala u razliitim ciklusima uglavnom od poetka V. st. p. n. e. (moda i ranije) pa do kraja III. i prve polovice II. st. p. n. e.5 Tragovi prisustva paleolitikih ljudi u središnjem dijelu Bosne su na osnovi dosadašnjih istraivanja dosta rijetki. Kao jednu od mogu*ih stanica gdje je prona3en materijal karakteristian za gornji paleolitik, vrijedi ista*i lokalitet Bijambarske pe*ine izme3u Olova i Srednjeg.6 U mla3e kameno doba prostori Gornje Bosne nalaze se u središtu intenzivnijih kulturnih i populacijskih preobraaja. Gornji sliv rijeke Bosne, pored pogodnosti za neolitiko gospodarstvo, bio je i vorište gdje su se komunikacije iz panonsko-srednjoeuropskog bazena povezale s onima jadransko-mediteranskog svijeta. Tu su se, uz popratne kulturne pa moda i populacijske utjecaje i impulse koji su dolazili, u srednjem i kasnom neolitiku razvile autohtone kulturne, pa vjerojatno i etnike pojave. Iako su u naelu, prostori središnje Bosne imali više slinosti s istovremenim neolitikim kulturnim pojavama u dubljoj kontinentalnoj unutrašnjosti posebno u ranom neolitiku (lokalitet Obre I kod Kaknja je po svojim nalazima najsliniji starevakoj kulturi, iako se javljaju i elementi impresso-keramike), tu su se proimali i utjecaji koji su dolazili sa jadranske obale. Ovi impulsi mediteranskih kulturnih pojava su posebno u toku srednjeg i kasnog neolitika i sami dali svoj doprinos formiranju jednog bogatog i osebujnog naina 3 App, Illyr, 2 4 App. Illyr, 2; U smislu «oni koji se bave starinama» 5 O mitološkim priama u vezi Ilirije v., Šašel Kos, 2004 6 Malez, 1968; Vasi*, 1997, 217 140 Mesihović, Dezitijati, 2007 ivota i kulturne produkcije središnje Bosne. I uz te strane impulse i utjecaje središnjo i gornjo-bosanski neolitik se primarno odlikuje autohtonim razvitkom kao konstantom svoga postojanja. 7 U srednjem neolitiku tu dominira kakanjska kulturna grupa (nalazišta Kakanj, Arnautovi*i i mla3i stratum Obre I) u kojoj se pove*ava udio jadranskih elemenata.8 Nakon kakanjske kulture, u gornjem slivu rijeke Bosne razvila se butmirska kultura, vrhunac neolitikog razvitka ne samo ovog, ve* i na širem podruju.9 Ona je originalna kulturna i duhovna pojava ije se postojanje i razvitak prilino bogato i sadrajno manifestiraju (nalazišta Nebo kod Travnika, Obre II, Kraljevine kod Novog Šehera, itd.). U mla3em kamenom dobu je u prostorima Gornje Bosne cvjetala butmirska kultura. Oni su tada bili jedno od arišta kulturnog razvitka neolitikih kultura, i cijelo podruje je bilo prekriveno naseljima i sa nesumnjivo brojnijom populacijom.10 Pojedina naselja su bila iznimno velika kao Okolište kod Visokog, sam Butmir kod Sarajeva itd. Me3utim, završetkom neolitikog razdoblja i poecima upotrebe metala u oblastima središnje i Gornje Bosne doga3a se korijenita kulturološka i populacijska promjena.«Butmirci» i drugi neolitiki stanovnici Gornje Bosne jednostavno se nisu, ni u jednom segmentu mogli oduprijeti indoeuropskim osvajaima. U vremenu rušenja neolitikih kultura i stabilizacije novih prilika nakon velike indoeuropske seobe, stvara se temeljna osnova za budu*e etnogenetske procese. U kojima su svoj udio morali dati i ostaci starog, neolitikog stanovništa, ali su u konanome nadvladale indoeuropske sastavnice.11 Doseljene zajednice zatekle su na prostorima Gornje Bosne ve*u koncentraciju neolitikog supstrata, nego npr. u susjednoj jugoistonoj Bosni, koja je bila nukleus razvitka glasinake kulture. Prostor koji je zauzimala Dezitijatska narodnosna zajednica i koji je obuhva*ala njena politika tvorevina, prema sadašnjem poznavanju arheoloških izvora, odgovara arealu rasprostiranja butmirske kulturne grupe. Nesumnjivo su i nekadašnje populacije i pojedine odlike njihovih op*ih kulturnih tradicija našli svoje mjesto u etnokulturnim procesima metalnog doba koji su se odvijali u Gornjoj Bosni. 7 O neolitiku u središnjoj Bosni; PJZ, II-neolit; Vasi*, 1997, 233-237 8 Kakanjska kulturna grupa ima dosta zajednikog sa danilskom kulturom koja je raširena na jadranskoj obali. 9 Posebno visok umjetniki i tehniki domet butmirska kultura je pokazala u plastici. 10 Butmirska kultura je više-manje istovremena sa vinanskom kulturom s kojom je na istoku i sjeveru (ili sjeveroistoku) i graniila preko širokih pojaseva romanijskog pojasa i poteza Karaula-Ozren. 11 Sljede*a velika kulturna i etniko-populacijska promjena dogodit *e se tek poetkom VII. st. n. e., sa naseljavanjem Slavena. 141 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tako su i utjecaj i ueš*e tog neolitikog populacijskog pa i kulturnog supstrata u etnokulturnim procesima u središnjoj i Gornjoj Bosni bili izraeniji. Od svih eneolitikih i ranobronanodobnih kulturnih pojava, izgleda da je za prostore Gornje Bosne i lašvanskog porjeja najznaajnija bila vuedolska kultura, iji su nositelji na Debelom Brdu u Sarajevu bili na temelju ranijeg naselja razvili jednu ivu metaluršku proizvodnju. Nesumnjivo su u kasnim eneolitikim fazama i ranom bronanom dobu, središnja i Gornja Bosna bile naseljene nositeljima vuedolske kulture, na ija naselja nailazimo, pored Debelog Brda i na lokalitetu Alihode kod Travnika. Srednjobronano doba je slabo poznato, što je vjerojatno rezultat slabije istraenosti ovih oblasti.12 Podrijetlo Dezitijata sa prijelaza dvije ere je nesumnjivo autohtono i predstavlja rezultat dugih etnogenetskih i politijogenetskih procesa koji su se na ovim podrujima trajali od eneolitikog, preko bronanodobnih perioda do posebno kasnog bronanog doba i prvih razdoblja eljeznog doba, a koji su se odvijali u vidu više etapa.13Same korijene podrijetla Dezitijata potrebno je znai, primarno traiti u nemirnim vremenima koja su obiljeili seobeni pokreti koje su inicirali nositelji kulture «arnih polja», odnosno u periodu geneze i prvih stolje*a razvitka srednjobosanske kulturne grupe. Samu genezu SBKG je zbog dosadašnje razine istraivanja srednje bronanodobnog razdoblja na središnjobosanskim prostorima teško pratiti u preciznim crtama, za razliku od susjedne june i jugoistone Bosne u kojoj je utvr3ena kontinuirani razvitak glasinake kulture. Tek od kasnog bronanog doba moe se bolje pratiti kontinuitet kulturnog, pa moda samim tim i etnikog razvitka oblasti središnje Bosne. Da je vršen sa sjevera vanjski pritisak na središnju Bosnu za vrijeme turbulentnog vremena u kojem su se odvijali pokret nosilaca arnih polja i njime izazvana «Egejska» seoba, potvr3uju i ostave bronanih predmeta prona3ene u budu*em graninom pojasu izme3u dezitijatskih zajednica i narodnosnih i kulturnih zajednica panonskog bazena, Nastanak tih ostava (Blatnica-Mladikovine kod Tesli*a, Majdan-Ridali kod Zavidovi*a, Brezovo Polje-Heljezno polje kod Hepa, i Lu*ica-Hrge kod Zavidovi*a, Boljani* kod Graanice i Lukavac)14 okvirno se datira u kasno bronano doba. Inae u kasno bronano doba se datira nastanak i do danas prona3enih mnogih ostava i sa središnjobosanskog 12 Jovi*, 1976, 189 13 O podrijetlu srednjobosanske kulturne grupe i u okviru nje Dezitijata, v. Jovi*, 1976, 188-193; Isto, 1983 A; Isto, 1983 B; Dimitrijevi*, 1979 A; Mari*, 2000, 118-121 14 Dragievi*, 1897 A, 479-480; Mandi*, 1931, 13-15; Sielski, 1931, 9-10+tbl. XVI, 142; 143; 144; 147; Jovi*, 1955, 91-91+tbl. I-II; Jovanovi*, 1958, 23-31; Vinski-Gasparini, 1983, 665-666 142 Mesihović, Dezitijati, 2007 prostora kao što su one na lokalitetima 1. Motke, Brnj, Kakanj, 2. Brgule, Brgule, Vareš 3. Lašva, Lašva, Zenica i posebno velika ostava Veliki Mošunj kod Viteza. Ali izgleda da se spomenute srednjobosanske ostave datiraju u posljednja razdoblja kasnog bronanog doba, te bi ona moda odraavala neke unutarnje turbulencije i poreme*aje. Dobar dio kasnog bronanog doba je bio period kada je cjelokupna jugoistona Europa bila pozornica stalnih pomjeranja narodnosnih i plemenskih zajednica razliite etnike pripadnosti. To je uvjetovalo nestabilnost i nesigurnost što se manifestiralo i u nastanku ostava vrijednih predmeta. Pošto je glavni pritisak na prostorima zapadnog Balkana dolazio pravcem iz panonskog bazena, sasvim je normalno za oekivati da najviše ostava nalazimo u sjevernoj Bosni i u pravcima koji su vodili prema dubini zapadnog Balkana (gledano iz panonskog vidika), ukljuuju*i i one prema prema središnjoj Bosni. Taj pritisak je izazivao i reakciju pokre*u*i starosjedilake etnokulturne zajednice na dalje pokrete, koji su se lanano pokretali prema jadranskoj obali i dalje preko mora na obalu Apeninskog poluotoka, te prema jugoistoku Balkanskog poluotoka, gdje su pojedine skupine uestvovale i u okvirima «Egejske seobe».15 Pojedine panonske grupe ukljuuju*i i one koje su bile nositelji kulture arnih polja moda su i prodirale u podruja središnje Bosne utiu*i svojom pojavom i na dalje pokrete, etnogenetske i kulturogenetske procese na tome podruju. Ipak se ini da je starija etnika osnovica ostala sauvana i da se na njoj zasnivao dalji etniki, narodnosni i op*i kulturni razvitak a koji su panonski impulsi samo dopunjavali i modificirali.16 15 U kontekstu ovog razmatranja potrebno je imati u vidu, a poradi prona3enih ostava u sjevernoj Bosni nastalih uslijed najezde nosilaca «arnih polja», da je došlo i do izbjeglištva pojedinih sjevernobosanskih skupina srodnih srednjobosanskom bronanodobnom stanovništvu. Najblie i najsigurnije njihovo pribjeište nalazilo se na jugu u oblastima središnje i Gornje Bosne, koje bi onda i utopilo unose*i moda i neke svoje osobnosti u zajednice nositelje srednjobosanske kulturne grupe. Naravno ne bi trebalo iskljuiti ni mogu*nost da su se pojedine skupine nosilaca srednjobosanske kulturne grupe i junobosanske kulturne grupe otisnuli u svojim pokretima još i dalje i da su i sa svoje strane dali odre3en impuls i doprinos egejskodorskim seobama. 16 Srednjobosanska kulturna grupa se, zbog zemljopisnog karaktera i pozicije prostora na kojem su naseljeni njeni nositelji, nalazila na najisturenijoj dinarskoj poziciji okrenutoj prema kulturama koje su proizašle iz kulture «arnih polja», i realno je oekivati da su u njoj bili prisutni i neki elementi «arnih polja» izraeni u pokretnom materijalu i djelomino keramografiji, ali ne i u nepokretnoj materijalnoj kulturi i duhovnoj kulturi (religija i umjetnost). I ta injenica sugerira da je etnokulturna osnova srednjobosanske kulturne grupe ipak autohtona, a ne produkt nekog doseljavanja iz panonskog bazena za vrijeme seobe nosilaca «arnih polja». Nepokretna materijalna kultura i duhovna kultura osvjedoena u primjerima sahranjivanja (koji je razliit od sjevernog «arnopoljskog») i zapadnobalkanskog geometrijskog stila (iji je jedan od «tvoraca» bila i SBKG) u sebi više baštine izraze specifinosti etnikog, duhovnog i kulturnog bi*a, 143 Mesihović, Dezitijati, 2007 Nositelji SBKG u vremenima ekspanzije nisu bili samo objekt pritiska migracionih pokreta, nego su i sami pokazivali ekspanzivnost, posebno onu internog karaktera. U toku prvih stolje*a 1. faze nositelji SBKG su prodrli prema jugu ka sarajevskom podruju (do sunanih padina Starog Grada), gornjem Vrbasu i dolini Rame, u oblasti na kojima je dotada dominirala junobosanska kulturna grupa bronanog doba,17 te dalje, preko kupreške visoravni prema zapadnobosanskim poljima, gdje je aktivno uestvovala u genezi srednjodalmatinske kulturne grupe te etno- i politijogenezi delmatske narodnosne zajednice.18 Nakon završetka migracija, u vremenu stabilizacije, od zajednica u Gornjoj nego pokretna materijalna gra3a. Importirane elemente i mogu*e i manje etnike impulse iz zone rasprostiranja kulture «arnih polja» i drugih etnokulturnih fenomena u svoje bi*e je uspješno apsorbirala SBKG. Oblici keramike i ornamentalnog sustava u najranijoj fazi razvitka srednjobosanske kulturne grupe pokazuju slinost sa bronanodobnim kulturama iz oblasti Karpata i susjednih predjela na istonom rubu Panonskog bazena. Spomenuta injenica ukazuje da su izvjestan utjecaj na razvijanje bar kulturnih aspekata, shva*enih u uem smislu, srednjobosanske kulturne grupe imale i stare metalurške i rudarske zone Karpatskog podruja. Jovi*, 1976, 190-191 17 Jovi*, 1976, 193-195 18 Srednjodalmatinska kulturna grupa je nastala djelovanjem više razliitih inilaca; a) utjecajima iz središnje Bosne, b) utjecajima «arnih polja», c) i starijim bronanodobnim supstratom (koji je izgleda bio slian onom naseljenom u Varvari, znai pripadao je junobosanskoj kulturnoj grupi bronanog doba). .Srednjobosanski doseljenici iz Skopljanske udoline su preslojili ranije bronanodobno stanovništvo kraških polja zapadne Bosne, znai upravo na prostoru gdje su se formirali Delmati. Delmatska narodnosna zajednica je bila pokretljivija za razliku od dezitijatske koja je zauzimala više-manje statiniju poziciju, što se moe objasniti time što su dezitijatske zajednice naseljavale prostore Gornje Bosne pogodnije za zemljoradnju u odnosu na zapadnobosanska polja koja su klasini stoarski areali, i naravno zbog ve*e razvijenosti rudarske aktivnosti. Delmatska narodnosna zajednica se proširila iz svoga jezgra u zapadnobosanskim poljima, zapadnom Hercegovinom (u koju su prodrli relativno rano, vjerojatno za vrijeme faze 2 razvitka srednjodalmatinske kulturne grupe) i kasnije primorjem izme3u Cetine i Neretve, pa i još zapadnije do rijeke Krke. Delmati su posebno iskoristili nestanak Ilirske drave ardijejskih Agronida da bi izbili na primorske prostore sjeverno od Neretve. Tako su Delmati dolazili u intenzivnije interaktivne kontakte i odnose sa itavim nizom razliitih etnikih, narodnosnih, kulturnih i politikih skupina, tradicija i impulsa, ime je i obujam (u zemljopisnom pogledu) njihovog prisustva, kontrole i utjecaja bio ve*i. Delmatsko podruje je tako u njihovo «klasino», povijesno doba bilo sa istoka zatvoreno sa Neretvom, sa zapada rijekom Krkom (Plin. NH III, 141), prema Jadranu morem i agerima Salone, Narone i drugih grkih i rimskih toaka na obali, a na sjeveru lancem planina i visoravni Vitorog (1906 m)-Kupreška visoravan-Raduša (1956 m)-Ljubuša (1797 m)Vran (2074 m)- Jvrsnica (2226 m). Taj široki prostor je bio sasvim adekvatan za prebivanje 342 delmatske dekurije. I pored zajednikog jezgra, uslijed niza okolnosti (posebne okolnosti daljeg op*eg kulturnog razvitka) srednjobosanska kulturna grupa i srednjodalmatinska kulturna grupa su ipak evoluirali u dvije srodne, ali ipak razliite kulturne grupe. 144 Mesihović, Dezitijati, 2007 Bosni i dijelu središnje Bosne oblikuje se osnova razvitka protodezitijatskih zajednica. Na osnovi iznesenog protodezitijatski supstrat Gornje Bosne nastaje kao produkt procesa preslojavanja koji su izvršili nositelji srednjobosanske kulturne grupe na dijelovima prostora nekadašnjeg rasprostiranja junobosanske kulturne grupe bronanog doba. I tek je vrijeme koje je korespondiralo sa razdobljem poetaka starijeg eljeznog doba donijelo odre3enu stabilnost i otpoinjanje sloenih etnogenetskih, kulturogenetskih i politijogenetskih procesa, koji su rezultirali na jednoj od svojih razvojnih razina i pojavom i postojanjem itavog niza ilirskih naroda ija imena poznajemo iz pisanih vrela. I kao zatvorena cjelina srednjobosanska kulturna grupa se konano kristalisala i potpuno oblikovala tek nakon završetka velikih migracijskih pokreta nosilaca arnih polja. I ve* krajem II tisu*lje*a p. n. e., srednjobosanska kulturna grupa se ocrtava pred nama kao dosta sloen društveni i kulturni organizam, s razvijenom podjelom rada i jakom i razvijenom gospodarskom osnovom, koja se usto odlikuje i visokim društvenim ustrojem i disciplinom što je bilo i dobar preduvjet za njenu ekspanziju prema jugu i jugoistoku. Sa eljeznim dobom zapoinje novo doba u kojem je iz reda nosilaca srednjobosanske kulturne grupe proizašla i narodnosna i politika zajednica poznata pod svojim autohtonim dezitijatskim imenom. U toku starijeg eljeznog doba, u okviru op*eg razvitka ilirskih zemalja, 19 odvija se ne samo tehnološka i gospodarska nego i društvena i politika preobrazba, koje su vodile ka uvrš*ivanju i oblikovanju doma*ih zajednica. 19 O eljeznodobnim kulturama na ilirskom podruju v. PJZ V-eljezno doba, 1987; Vasi*, 1973; Wilkes, 2001, 54-79 145 Mesihović, Dezitijati, 2007 Teritorijalni okvir Sve vanjske granice i oblasti koje su pripadale Dezitijatskoj narodnosnoj i politikoj zajednici, ne samo u onom polustoljetnom vremenu vladavine Oktavijana Augusta, nego i uope postojanja njihove zajednice nije baš jednostavno odrediti.1 Za razliku od Autarijata, njihovi zapadni susjedi su imali više sjedilaki karakter jer se njihovo gospodarstvo u velikoj mjeri zasnivalo, ne samo na stoarstvu nego i na zemljoradnji i rudarstvu i u pojedinim sluajevima imali su elemente i skoro razvijenog proto-urbanog ure$enja.2 Naravno to ne znai da su gornjobosanske dezitijatske zajednice bile teritorijalno statine, one su, a posebno u vrijeme prije politikog ujedinjena iz raznoraznih razloga modificirale ili mijenjale svoje teritorijalne okvire prilago$avajui se novim okolnostima bez obzira da li ih one stvarale ili su bile primorane na njih. I nakon ujedinjena Dezitijatska narodnosna i politika jedinica je višemanje modificirala svoj teritorijalni okvir i granina podruja, ali je naelno tada njena granina linija postala jasnija i stabilnija. Kada se raspravlja o granicama Dezitijatske narodnosne i politike zajednice, potrebno je imati u vidu i da postoje dvije forme njihovog ustroja i funkcioniranja, prvo u vrijeme nezavisnosti kao protohistorijskog politikog entiteta i za vrijeme rimskih vladavina kao zavisne peregrinske civitas, koja je opet i sama imala dva posebna razdoblja razvitka podijeljena epizodom velikog ilirskog ustanka predvo$enog Dezitijatima. Posebno mjesto zauzima taj trogodišnji periodu u kome su se Dezitijati našli unutar velikog ustanikog Saveza, i to kao jedan od njegovih kljunih stupova. Zato je sasvim je logino pretpostaviti da su se i poradi tih turbulencija, i promjena politikog i upravnog strukturiranja i ustroja, mijenjali ili modificirali vanjski teritorijalni okviri dezitijatske narodnosne i politike jedinice ali i unutarnje granice i me$e. Posebno je kritino razdoblje bilo završetak ustanka 9. god. n. e., u kojem su Dezitijati praktino do,ivjeli biološki pogrom i ponovno uvo$enje sustava i šeme rimske vlasti i uprave u ilirskoj unutrašnjosti. Znai prilikom odre$ivanja dezitijatskih granica potrebno je raunati i sa navedenim injenicama. U periodu rimske vladavine, dezitijatska civitas je sigurno bila precizno odre$ena i ome$ena, s tim da te granice izgleda nisu puno i radikalno odstupale od stanja prije 33. god. 1 Kratak pregled povijesti odre$ivanja granica Dezitijata u znanstvenoj javnosti v. kod Pašali, 1975, 399 i fus. 46 2 Razloge toj izvjesnoj razliitosti primarno treba tra,iti u zemljopisnim i geomorfološkim osobnostima autarijatsko-«glasinakog» podruja jugoistone Bosne i šireg zahvata Gornjeg Podrinja i «dezitijatskog» podruja Gornje Bosne i lašvanskog porjeja. 146 Mesihović, Dezitijati, 2007 p. n. e. To da je ope granine osobnosti dezitijatska narodnosna zajednica i politika jedinica sauvala i nakon uspostave rimske vlasti mo,emo za pojedine dionice granice dezitijatske civitas utvrditi na osnovu izvorne gra$e ne samo za prvo razdoblje rimske vladavine nego i za period samoga rata. Iz konteksta tekstova Veleja Paterkula i Kasija Diona, posebno kod ovog potonjeg, u kojima se opisuje ustanak jasno proizlazi da je na pojedinim etapama sjeveroistone dezitijatske granice kao sljedee narodnosno i politiko podruje stajalo ono koje je pripadalo Breucima.3 Nemamo puno informacija o moguoj teritorijalnoj modifikaciji dezitijatskog podruja nakon IX. mjeseca 9. god. n. e., ali po svemu sudei glavna podruja i oblasti koja su do tada pripadala Dezitijatima, ostala su i poslije te godine u sastavu njihove civitas.4 Uslijed svega navedenog i našu determinaciju dezitijatskog teritorijalnog uokvirivanja treba shvatiti samo u opim crtama kojim se daju neke osnovne i naelne konture teritorijalnog opsega koje su se u svezi sa vremenom i prilikama mogle i mijenjati. Ali i pored tih izvjesnih moguih modifikacija koje bi se eventualno doga$ale na vanjskom prstenu linije koja je uokvirivala dezitijatsku narodnosnu i politiku zajednicu, ipak je kroz sva vremena i promjene politikih i društvenih uvjeta i okvira njeno središte i ,arište ostalo na prostoru Gornje Bosne. Potrebno je navesti, da sudei po izvornoj gra$i (i pisanoj i ostacima materijalne kulture), ako ih je i bilo da eventualne modifikacije nisu poprimale radikalni karakter i nisu mijenjale ope osobnosti dezitijatskih granica prema drugim narodima, posebno u periodu nakon ujedinjena Ali ta injenica da oni nisu bili skloni velikim migracijama i radikalnim promjenama staništa kao npr. njihovi istoni susjedi Autarijati, ipak ne znai da je opseg njihovog pru,anja lakše odrediv u odnosu na Autarijate. Za Dezitijate je lakše, s obzirom na materijalnu kulturu (tip, kvalitetu i koncentriranost) i epigrafske nalaze (natpis ILJug III, 1582 princepsa T.F.Valensa, natpis ILJug III, 1591 porodice «Batona», oba iz Breze i njene okoline, solinskih 3 O Breucima krai pregled v. kod Patsch, 1897 A; Bojanovski, 1988, 364-366; Sui, 1991-1992, 55-56; Zaninovi, 2003; Miškiv, 2005 4 Veliki broj Flavija, Ulpija, Elija i posebno Aurelija sa podruja kiseljako-fojnikog, sarajevskog, brezanskog, zenikog i travniko-lašvansko-bilskog podruja jasno pokazuje da je domorodaki peregrinski element u svim segmentima populacijski dominirao na spomenutim podrujima bar do Flavijevaca. Znai i du,nosnici lokalnih zajednica su bili peregrini kao i gro stanovništva (pogotovu onog domicilnog) i u prvim desetljeima nakon završetka rata, što je znailo da na tim prostorima nije bilo nekog oduzimanja zemljišta i njegovog direktnog predavanja rimskom narodu. A izgleda da ni dezitijatska narodnosna, teritorijalna i politika cjelina i pored svega nije iskusila odvajanje svojih pojedinih sastavnica kako bi se formirale posebne autohtone narodnosne i politike jedinice. 147 Mesihović, Dezitijati, 2007 natpisa na kojima se spominje He(dum) (c)astel(lum) Daesitiatium) odrediti samo središnje dezitijatsko podruje, a to su brezanska, sarajevska i visoko-fojniko-lepenika oblast. Iz toga slijedi zakljuak da je gornjobosanski prostor (i to njegov ju,ni i središnji dio), ija je os gornji tok rijeke Bosne (Bathinus) nesumnjivo bio dezitijatski, i to kao njegovo narodnosno, politiko, kulturno i upravno središte. Ali sa daljim odre$ivanjem oblasnog rasprostiranja Dezitijata stvari stoje znatno drugaije, i potrebno je ulo,iti dosta analitike, pa i špekulativne i intuitivne pa,nje u rad sa izvornom gra$om (literarna, epigrafska, materijalna, filološka i tradicijska) da bi se mogao pokušati izvui neki zakljuak o graninim zonama Dezitijata. Jedinu granicu koju sa sigurnošu mo,emo odrediti je ona istona, jer se srednjobosanska kulturna grupa, iji su nosilac bili (i) Dezitijati pru,ala do prvih planinskih oblasti romanijskog podruja, a naseobinski kompleks Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar (centar Sarajevo) bi predstavljalo jedno od glavnih velikih dezitijatskih graninih naselja prema istoku. 5 Romanijsko i gornjopodrinjsko podruje je u starijem ,eljeznom dobu pripadalo glasinakoj kulturi ,eljeznog doba, odnosno njenoj sjevernoj varijanti iji su nosilac bili Autarijati. Me$utim i nakon sloma autarijatske narodnosne i politike zajednice ne raspola,e se sa dokazima materijalne prirode da je u taj prostor (ukljuujui i onaj najbli,i u srednjem porjeju Prae) u toku mla$eg ,eljeznog doba došlo do infiltracije nekih zajednica nosilaca srednjobosanske kulturne grupe, koje bi došle npr. iz sarajevskog podruja. Kako se ini ovo podruje je u mla$e ,eljezno doba, pa sve do dolaska Rimljana bilo poglavito naseljeno surogat zajednicama nekadašnje autarijatske narodnosne i politike zajednice. I ju,nu granicu je zbog zemljopisnih karakteristika, odnosno postojanja planinskog lanca poznatog kao bjelašniki masiv, mogue lakše odrediti, a veza sa sjevernom Hercegovinom je preko toga pojasa odr,avana kao i danas preko prijevoja Ivan, kojim se ulazilo u Gornju Bosnu. Uostalom na karti se jasno vidi široki brisani prostor koji postoji na liniji Igman-Bjelašnica-pa preko Trebevia prema Romaniji. Jasno je da taj pojas predstavlja neku vrstu graninog podruja izme$u nekih razliitih kompleksa (kulturnih, narodnosnih i politikih). I sjeveroistona 5 O spomenutom naseobenom kompleksu v. Fiala, 1889, 92-93; Isto, 1890, 212-220; Isto, 1891, 424-431; Isto, 1894, 107-140 ; Isto, 1895, 123-137; Isto, 1896, 97-107; Euri, 1908 A, 364-365; Fovi, 1976, 75, 78, 98; 193-194; Isto, 1976 A, 105-115+Tbl.I-III; Isto, 1983, 170-182; Isto, 1983 A; Isto, 1983 B, 390-412; Isto, 1987; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 42; U srednje bronano doba sa ovog naseobinskog kompleksa se datira i vrlo interesantan nalaz iji nastanak i Z.Mari pripisuje mikensko-egejskog kulturi. .Sakellarakis-Mari, 1975, 153-156; Zlatište-Debelo brdo-Soukbunar je svoj dugotrajniji kontinuitet naseljenosti zadr,ao i u antiko doba, sve do dolaska Slavena, s tim da je u tom periodu veu va,nost steklo ravniarsko podruje uz Miljacku (današnji centar Sarajeva). Sergejevski, 1947, 39-40 148 Mesihović, Dezitijati, 2007 granica, bi se radi zemljopisnih karakteristika i koncentracije materijalne izvorne gra$e (one nepokretnog karaktera-gradine i nekropole) mogla kako tako odrediti. I na ovom pravcu je Gornja Bosna obrubljena planinama (Ozren-1453m; Zvijezda-1349m) na kojima se zaustavlja prostor rasprostiranja srednjobosanske kulturne grupe, i granica bi se mogla postaviti na rijeku Krivaju i to sa veom sigurnošu na njen gornji tok. Me$utim, potrebno je naglasiti da je jedan veliki pojas od sarajevskog i brezanskog podruja prema Krivaji ustvari arheološki prazan; ne zna se da li je rije samo o neispitanosti ili o stvarnoj slaboj naseljenosti.6 Radi toga je nejasno da li ovo prostranstvo uope treba pripojiti Dezitijatima, ali s obzirom da i danas te oblasti više i primarno gravitiraju prema gornjem toku Bosne, a da rijeka Krivaja ipak predstavlja neku vrstu prirodne granice smatrali smo moguim da dezitijatsku granicu pomjerimo sve do spomenute rijeke, ili bar do planina Greben, Ravan i Zvijezda. Time se dezitijatsko podruje ne bi svelo samo na neposredno porjeje gornjeg toka rijeke Bosne, nego bi zahvatilo i širu dubinu, koja je nesumnjivo bila neophodna za normalno pre,ivljavanje (i sa gospodarskog i sa sigurnosnog aspekta) zajednicama iz Gornje Bosne. Inae kada se promatraju koncentracije lokaliteta sa nalazima koji se mogu datirati u ,eljezno doba, poglavito ako je rije o gradinskim i drugim naseljima te nekropolama, a koji su najbolji pokazatelj o brojnosti populacije na odre$enom podruju, na kartama iz Arheološkog leksikona BiH (posebno, karte 7, tom I. i 8, tom II.-praistorijsko doba), uoava se veliki «prazan» prostor koji se prostire od planine Konjuh, zahvaajui i ozrensko podruje, odnosno kompletan prostor izme$u rijeka Krivaje i Spree. Na cjelokupnom tom prostranom i danas dobro naseljenom me$urijeju dosad su registrirane samo etiri gradine koje su bile naseljene i u toku ,eljeznog doba ( Gradac-Straište kod Maglaja, Gradina Hišci, Gradi Vukovine i Gradina Ribnica kod Zavidovia) sve na ju,nim i zapadnim padinama Ozrena okrenutim prema središnjoj i Gornjoj Bosni. Ta u ,eljezno doba slabije naseljena zona, prelazi rijeku Bosnu i pru,a se du, brdsko-planinskog podruja sjeverno od Vranduka sve do planine Borja i sjeveroistonih obronaka Vlašia, zahvaajui i gornji tok Usore. Na tom dijelu nailazimo samo na tri me$usobno udaljene gradine koje bi mo,da na osnovi svojih oskudnih nalaza mogle biti naseljene i u ,eljezno doba (Gradina Oauš kod Teslia, Gradina Ozimica kod Hepa i Gradina Lug-Zimjan kod Zavidovia).7 I tek se u srednjem toku spomenute rijeke ponovo 6 Na planini Zvijezdi se nalazi gradinsko naselje Zvjezdan, ali ono je potpuno neistra,eno. 7 Ovakvo ,eljeznodobno stanje prilino odudara od situacije koja je vladala u neolitika, kada je na ovom prostoru, konkretno oko Novog Šehera kod Maglaja, sudei po prona$enim i istra,enim naseljima (GajeviPonijevo kod Maglaja, Novi Šeher, Kraljevine kod Novog Šehera, i nešto ju,nije od ovih lokaliteta gradina Orašac- 149 Mesihović, Dezitijati, 2007 poinje javljati jaa koncentracija gradinskih i drugih naselja. Iz izlo,enog se mo,e izvui zakljuak da je ovaj pojas ustvari u ,eljezno doba razdvajao vee, tradicionalne narodnosne, kulturne i politike zajednice središnje i gornje Bosne i posavsko-panonskog bazena.8 Srednjobosanska kulturna grupa ,eljeznog doba ne prelazi ovaj pojas i zaustavlja svoje kompaktno rasprostiranje na njegovim ju,nim rubovima. Sjeveroistonu granicu okrenuta prema Breucima, dezitijatske narodnosne zajednice i kasnije i politike jedinice inio bi spomenuti pojas. Ako je dezitijatska sjeverna granica bila i donji tok Krivaje, onda bi u njihov okvir ušli Vranduk i zeniko podruje, koje je ulazilo u okvir municipija Bistuensium. Isti municipij je obuhvaao u svome ageru pored zenikog podruja i travniko-lašvansko pa mo,da i neka druga središnjobosanska podruja. A ako je municipij Bistuensium, uz R.P. Aquae S… proizašao iz dezitiijatske civitas, onda su Dezitijatima pripadale i ove oblasti. Iz navedenog problema direktno proizlazi jedno od kljunih pitanja iz tematike dezitijatske matine teritorije i zone rasprostiranja i zauzimanja njihove politike jedinice a to je da li u taj dezitijatski politiki, samim tim i narodnosni okvir treba pored Gornje Bosne ju,no od zenike kotline, ukljuiti i lašvansko porjeje i Skopljansku udolinu, odnosno podruja preko kojih se isto kao i u sluaju Gornje Bosne ju,no od zenike kotline (nedvosmisleno dezitijatske zemlje), rasprostirala srednjobosanska kulturna grupa. Obje spomenute oblasti se nalaze zapadno od Gornje Bosne i narodnosno-politiko detektiranje nosilaca naseljavanja ovog podruja u mla$em ,eljeznom dobu i principatu predstavlja ujedno i rješavanje enigme o zapadnim granicama dezitijatske narodnosne zajednice, odnosno njenog politikog entiteta i peregrinske civitas. Upravo to što se preko sve tri oblasti rasprostire ista ,eljeznodobna kulturna grupa i istovrsni razvitak, ote,ava odre$ivanje dezitijatskih granica na ovim pravcima. Radi toga prona$eni arheološki materijal nije onaj dio izvorne gra$e koji bi imao primarni znaaj u rješavanju ovog pitanja, nego se moramo pokušati osloniti na izvlaenje posrednih zakljuaka iz pisane gra$e, odnosno preciznije na pokušaj teritorijalizacije autohtonih ilirskih naroda na bosanskom prostoru.9 Ozimica koja se mo,e datirati u kasni neolitik ili eneolitik) bila nastanjena brojnija populacija koja je pripadala «butmirskoj kulturi». Dragievi, 1897, 161-167; Isto, 1906, 244; Truhelka, 1914, 53-58; Benac, 1964 A, 50-52 8 Da su granina podruja u predrimsko doba bila ili ispra,njena ili slabo naseljena dokazuju i granini pojas izme$u Dardanije i Makedonije nazvan deserta Dardaniae te isto tako po Strabonu slabo naseljeni ali iznimno duboki pojas oko zemlje keltskih Skordiska prema ilirskim narodima. Jireek, 1952, 11; Strab. Geo. VII, 5, 12 9 U prvom redu tu u obzir ulaze etnografski podaci Plinija Starijeg. 150 Mesihović, Dezitijati, 2007 Skopljanska udolina predstavlja gornjovrbasko podruje i najvjerojatnije se nalazila na liniji razdvajanja salonitanskog i naronitanskog konventa, te bi se ustvari detekcijom unutarnjih granica me$u tri gornjoilirska konventa omoguilo lakše i razumijevanje teritorijalnog razmještaja autohtonih ilirskih naroda i samim tim i ujedno narodnosnopolitika identifikacija stanovnika Skopljanske udoline. Vrlo je lako mogue na to plodno i široko podruje, koje predstavlja jednu posebnu, zatvoreniju zemljopisnu cjelinu, a koje je od Gornje Bosne odvojeno planinskim pojasom Vranica-Bitovnja, a od lašvanskog porjeja prijevojem Komar, smjestiti bilo koji drugi vei ilirski narod ija podruja do sada nisu identificirana. Me$utim tu se javljaju epigrafski nalazi iz Varvare, koja ustvari pripada gornjoramskom podruju (ju,noj oblasti iz koje proistie Skopljanska udolina) iz ijih se tekstova nasluuje spominjanje municipija Bistuensium.10 Inae u toku ,eljeznodobnog razvitka Skopljanska udolina je spadala u jedno od veih i razvijenijih kulturnih ,arišta, o emu svjedoi posebno lokalitet proto-urbanog naselja Pod kod Bugojna, koji u punom razvoju postoji i u VI. i V. st. p. n. e.11 Ako natpisi iz Varvare potvr$uju da je i ovo podruje pripadalo municipiju Bistuensium, a za koji se isto mo,e pretpostaviti da je proizašao iz dezitijatske civitas, onda bi njegov prostor obuhvatio i Gornju Ramu, te bi se u tom sluaju granice Dezitijata pomjerile skoro do zone dodira sa Delmatima, što bi se teško moglo prihvatiti.12 Uz sve izreeno potrebno je naglasiti da jedan prilino široki arheološki prazan pojas odvaja Skopljansku udolinu od lašvanskog porjeja i Gornje Bosne i ona je u pravom smislu bila jedna odvojena cjelina. Fitav niz drugih ilirskih naroda, koje Plinije Stariji spominje u 10 Patsch, 1906 A, 151-159; Bojanovski, 1974, 138; Isto, 1988, 157-159 11 O Podu kod Bugojna v. Fovi, 1964; Isto, 1965, 48-65; Isto, 1975; Isto, 1976, 198-209; Isto, 1983, 170-181; Isto 1983 A, 433-457; Isto, 1986, 60-62; Isto, 1987; Isto, 1991; Šalabali, 1967; Arheološki leksikon, Tom II, 1988, 183 12 O lokalitetu Varvara u zoni izvora Rame, v. Euri, 1900, 99-118; Patsch, 1906 A, 151-159; Truhelka, 1914, 79-80; Mandi, 1922, 30; Forovi, 1956, 142; Nikolajevi, 1969, 217-223; Fovi, 1976, 194; Isto, 1978; Isto, 1983 B, 390-412; Mileti, 1984, 422; U tom sluaju bi dezitijatsko-delmatska granica predstavljala i granicu izme$u dva konventa, ime bi salonitanski konvent bio po površini skoro duplo manji u odnosu na naronitanski, a da ima znatno više peregrinskog stanovništva. Sasvim bi logino bilo da se izme$u Dezitijata i Delmata postavi neki drugi narod spomenut kod Plinija Starijeg (Deuri, Deretini itd.). A i Naresi, tj. njihovih 102 dekurije su morale zauzimati znatno veu teritoriju nego što je to planinski konjiki kraj, i da budu po površini zauzimanja bar pribli,ni Dezitijatima. U tom sluaju nije nerealno im prikljuiti i ramsko-prozorske i uope kompletno sjeverno hercegovako podruje. Po Bojanovskom (1988, karta-TERRITORIA CIVITATUM PEREGRINARUM), Dezitijatima je pripadala Skopljanska udolina, a i po Škegri (1999, 123) podruje uz gornji Vrbas, Dezitijati su naseljavali i u predrimsko i u rimsko doba. 151 Mesihović, Dezitijati, 2007 salonitanskom i naronitanskom konventu moraju se negdje smjestiti u okvirima bosanske unutrašnjosti. Posebno se to odnosi na naronitanski konvent, jer gro prostora salonitanskog konventa zauzimaju tri velike narodnosne i politike zajednice (Delmati, Mezeji i Dicioni). U naronitanskom konventu je znatno vea rascjepkanost domorodakih jedinica, što je injenica koja se ne mo,e zanemariti prilikom procesa detektiranja autohtone narodnosne teritorijalizacije na prostorima današnje BiH. U Skopljansku udolinu se tako mo,e smjestiti neki drugi ilirski narod naveden kod Plinija Starija, a ne Dezitijati o emu e u kasnijim poglavljima biti znatno više rijei. Za razliku od Skopljanske udoline, Lašvansko porjeje i zeniko podruje su znatno bli,i i zemljopisno i komunikacijski otvoreniji gornjobosanskom podruju ju,no od Zenice i prirodnije je da sa njim ini jednu cjelinu, posebno onaj dio oko uša Lašve u Bosnu (Zenica, Busovaa). Još od neolitika ovo podruje sa Gornjom Bosnom ini jedinstvenu i zemljopisnu ali i kulturnu cjelinu, pa bi bilo sasvim loginim pretpostaviti i njegovo narodnosno i politiko jedinstvo u mla$em ,eljeznom dobu i u prva dva stoljea nove ere. Osim toga postojanje 103 dezitijatske dekurije (a prije ustanka, vjerojatno ih je bilo još više) implicira i posjedovanje nešto veeg podruja nego što je to Gornja Bosna ju,no od Zenice, ali ne i prevelikog. Delmata npr. ima 342 dekurije i njihova teritorija samim tim je morala biti od dezitijatske bar najmanje 2, 5 puta vea, a kod Mezeja kojih je bilo 269, bar u odre$enoj vidljivoj mjeri vea. Uz to pojasi Gornje Bosne i travniko-lašvanskog i zenikog podruja predstavljaju nešto pitomije oblasti, sa mogunošu i zemljoradnje. U ,eljeznom dobu su primjetni i jasni tragovi i jakih i znaajnih naselja sa nešto veim dimenzijama i samim tim brojnijim stanovništvom. To bi impliciralo da je dezitijatska populacija sa svojom brojnom populacijom mogla zauzimati i površinski manje oblasti u odnosu na npr., više pokretljivije zajednice sa sezonskim stoarstvom. Uz sve izneseno, potrebno je navesti da izme$u zenike udoline i kakanjskog podruja, koje je nesumnjivo bilo dezitijatsko, ne postoji neki vei i izra,eniji brisani prostor sa arheološkim predrimskim nalazištima, nego se prije ini da je rije o nekom ipak prisutnom jedinstvu posebnih oblasti, i to one od Visokog do Kaknja uz tok Bosne i njenih odgovarajuih pritoka i one u Zenikoj kotlini. Tako bi se moglo i lašvansko porjeje ukljuiti u dezitijatsku teritoriju i u tom sluaju zapadne granine toke bi bili Komar i travniko Turbe te pojas Vranice i Bitovnje, s tim da bi zapadni dio ovih planina pripadao Skopljanskoj udolini, a istoni Gornjoj Bosni, odnosno Dezitijatima. Na samom širem prostoru oko uša Krivaje u Bosnu, ali ju,no od obje rijeke, na nizu dominatnih uzvišenja primjeuje se vea koncentracija gradina, koja izgleda kao da je uvezana 152 Mesihović, Dezitijati, 2007 u neku smislenu cjelinu. Sjeverno od Krivaje tek sporadino nailazimo na pojedine gradine koje djeluju kao neke usamljene toke na ozrenskom prostoru. Ako se dezitijatsko podruje pru,alo i do donjeg toka Krivaje ono onda svemu sudei u neposrednoj blizini uša Krivaje u Bosnu nije prelazilo ni na lijevu stranu Bosne, jer je i taj prostor nepokriven koncentracijom gradina i nekropolama. Iz ovoga bi onda mogli da zakljuimo da se granica dezitijatske narodnosne zajednice nešto prije samog uša, mo,da sjevernije od Vranduka spustila na sam tok rijeke, ime je od sada njena desna strana sve do uša Krivaje pripadala dezitijatskim zajednicama. Time je toka Vranduk bila jedna od bitnijih dezitijatskih pozicija koja je bila «odgovorna» za krajnje sjeverno podruje dezitijatskog teritorija. Ali Vranduk nije bio klasina granina toka, jer se, ali samo u sluaju da je ovaj prostor pripadao Dezitijatima, on nalazio nešto dublje unutar teritorija dezitijatskog politikog entiteta, odnosno njihove peregrinske civitas.13Ako je Dezitijatima pripadalo pored Gornje Bosne ju,no od Zenice i zenika kotlina, pojas do utoka Krivaje u Bosnu i lašvansko-travniko podruje, a što je vrlo vjerojatno, sjeverozapadnu granicu prema Mezejima i drugim narodima i zajednicama nije vei problem odrediti, a to su bile ju,ne i istone padine Vlašia. Znai glavne markantne toke koje obrubljuju i preko kojih se ulazi u središnje dezitijatsko podruje, odnosno dezitijatsku politiku jedinicu bile su prijevoji i prolazi Komar, Vranduk, Ivan-Sedlo tj. Bradina, krajnje istono-sarajevsko podruje i olovsko podruje na sjeveroistoku.14Kako se iz svega izlo,enog vidi, dezitijatska jedinica je u naelu i sr,i uspijevala sauvati tu svoju koherentnost i tek ju je proces romanizacije i prelazak na municipalni ustroj ne samo narušio nego i «ugušio». Ali kada se raspravlja o municipalnom ustroju postavlja se pitanje da li je on slijedio bar u nekom obliku i pravcu granice pre$ašnjeg upravno-politikog ustroja olienog u dezitijatskoj civitas (što je vrlo mogue), i ako jeste u kojem obliku. Ovo je posebno va,no s obzirom na postojanje ve spomenutog problema u vezi municipija Bistuensium, odnosno opsega njegovog podruja koje je prilino nesigurno odrediti. 13 Rijeka Sprea je mo,da predstavljala prepoznatljivu ju,nu granicu breukog rasprostiranja, a ozrensko podruje granino podruje sa mjestimino utvr$enim tokama, koje je dodatno, uz prijevoj Karaula i oblasti planina Konjuh, Javornik itd., uvrstio Baton Dezitijatski nakon svoga povlaenja iz panonskog bazena. 14 Spomenute toke su obrubljivale i prvobitni Bosanski Banat. 153 Mesihović, Dezitijati, 2007 Politiki ustroj i struk tura u prapovijesti i protohistoriji Povijest «Dezitijatskog naroda», ukljuujui i period vladavine Oktavijana Augusta, prvenstveno predstavlja razvitak njihovog politikog ustroja, strukture, sustava vlasti i uprave, odnosno dezitijatske politije.1 Ustvari jedino se na takav nain mo!e pravilno sagledati povijest nekog «naroda», jer insistiranje na nekim drugim aspektima kao npr. «krvno»-genetskim je, kako je ve ranije istaknuto, zbog stalnih turbulencija, miješanja, pro!imanja, preslojavanja i sl., vodi u sasvim pogrešnom smjeru, skoro u «slijepu ulicu» i bezizlaznu poziciju za dalja istra!ivanja i donošenje pravilnih zakljuaka.2 Jedan narod mo!e biti sainjen i od zajednica koje nemaju istovrsnu genetiku liniju razvitka i jedino što ih me(usobno objedinjuje je politika veza i svjesnost o pripadnosti jednoj cjelini, bez obzira kakvog ona bila karaktera.3 To bi podrazumijevalo da se pod «dezitijatskim 1 Da bi uope moglo postojati i biti funkcionalno svako ljudsko društvo, ma koliko bilo prosto ili slo!eno, malo ili veliko, i bez obzira na kojoj se razini opeg kulturnog, društveno-politikog, gospodarskog razvitka nalazilo, ono mora imati odre(eno ure(enje. Svako takvo ure(enje zahtijeva da postoje odre(ena naela, odnosno iz njih izvedena specijalizirana pravila, na kojima se ono temelji i funkcionira a opet to proizvodi i formiranje društvenih, kasnije i iz njih izvedenih politikih institucija. 2 U sluaju insistiranja na tra!enju nekog genetskog podrijetla Dezitijata, praktino bi se mogao stvoriti niz koji bi se mogao vui, kao u formi kakvog «porodinog stabla», kroz tisue i desetine tisua godina, a što bi se dublje išlo u istra!ivanje postajalo bi jasno da su Dezitijati genetski povezani sa golemim brojem rasnih, etnikih, narodnosnih, plemenskih, politikih i kulturoloških zajednica, a istra!ivanje ne bismo u naelu mogli zaokru!iti i završiti, jer bismo morali ui u neolitik i paleolitik. S druge strane svaki pojedinac u drugoj generaciji ima dva direktna genetska pretka, u treoj etiri, u desetoj ak 512 etc…. Samim tim se vidi koliko je besmisleno, iluzorno, pa i neodgovorno tra!iti ili insistirati na nekoj krvno-genetskoj vezi podrijetla neke zajednice. Porijeklo neke povijesne i socijalne zajednice mo!e se primarno tra!iti samo u okviru povijesnih i socioloških naela, zakonitosti i vizura, a ne u smislu samo neke genetike. 3 Postavljeni postulat vrijedi i u sluaju da se odre(eno «genetsko» ime transformiralo u politiki pojam, odnosno da je postalo ime za jedan politiki narod, entitet, dr!avu, pa i pravni status i polo!aj i sl. U ovom smislu vrlo je bitno obratiti pa!nju na injenicu da za Rimsku Dr!avu, kao uostalom i kod veine grkih dr!ava (npr. Atene), pripadnost nekom narodu prije svega znai njegovu politiku (odre(enoj priznatoj i faktikoj politikoj jedinici) i pravnu pripadnost. Onaj tko nema nikakvu politiku ili pravnu ili bilo kakvu drugu društvenu pripadnost, za antiku politiku teoriju, ne pripada nijednom narodu, on je apatrid. Znai pripadnost nekom narodu nije se odre(ivala na osnovi etnikog podrijetla, nego na osnovi gra(anstva ili neke druge pripadnosti ili podaništva, tako su naelno jednom narodu mogli pripadati i ljudi najrazliitijeg etnikog pa i rasnog podrijetla. Najbolji primjer su upravo Rimljani koji su u svoj narodnosni i politiki okvir apsorbirali itav niz zajednica najrazliitijeg etnikog i rasnog podrijetla. Rimljani su ak i jedno etniko ime- 154 Mesihović, Dezitijati, 2007 narodom» primarno definirala ona sadr!ina koju uokviruje i povezuje me(usobna politika veza i svijest o politikoj pripadnosti, a tek onda iz takve osnove proizlaze ostali aspekti. Dezitijatska politija nije imala «sree» da se razvije u dr!avu i svoje postojanje je u periodu nezavisnosti bazirala na formaciji «politikog entiteta», a kasnije sve do svoga nestanka nalazila se kao politika injenica --peregrinska civitas -- uklopljena u jednu širu, stranu dr!avnu cjelinu.4 Ustvari, nestanak Dezitijata smatramo da bilo konano rastakanje Latini-koristili i kao oznaku za odre(ivanje odre(enog pravno-politikog statusa, pa je tako i etniki Gal i Ilir i German i Grk i itd., mogao biti «Latin». 4 Posebno pitanje bilo bi kakva se to politika sadr!ina trebala podrazumijevati pod neim što bismo terminološki odredili pod pojmom «dr!ava», i «dr!avotvoran». Zanimljivo razmišljanje o ovom problemu dala je Nada Klai (1994, 5-28), iako primarno sagledavajui rani srednji vijek, koja smatra da «…taj izmišljeni, svadljivi, i zloupotrebljavani termin dr!ava jednostavno izbacimo iz naše historiografije». Ipak, i uz uva!avanje mnogih razloga koje je u svojoj studiji iznijela N.Klai, smatramo da bi ipak bilo i suviše pretjerano da se odreknemo pojma «dr!ava». Odrei se pojma «dr!ava» imalo bi isto znaenje kao kada bismo napustili upotrebu pojma «grad», i tako izbrisali bilo kakvu pojmovnu distinkciju izme(u «grada» i «sela», odnosno negirali postojanje kvalitativnih razina razvitka ljudskog naseobinskog naina !ivota koje se terminološki odre(uju kao «grad» i «selo». Sudei po sagledavanju cjelokupnog opeg kulturnog, politikog i povijesnog razvitka ovjeanstva postoji više faza razvitka društveno-politikih okvira !ivota jedne zajednice, od kojih onaj posljednji postignuti mo!emo nazvati dr!avom, jer svaka od tih faza baštini neke osobnosti koje ih me(usobno odre(uju i diferenciraju. U tom sluaju ako bi se izbacio pojam «dr!ava» nestala bi jedna vrlo vrijedna stavka i pojam na osnovi kojih bi se vršila sistematizacija i diferencijacija politikih sustava i stupnja njihovog razvitka. Osnovna razlika izme(u pojmova «dr!ave», «politiki entitet» i nekih drugih predr!avnih politikih okvirnih zajednica nalazi se u kvaliteti sadr!ine politikog ustroja, sustava vlasti, politike svijesti i pripadnosti. Pod izrazom «dr!ava» sadr!avao bi se onaj stupanj politikog ustroja :  koji svoj sustav primarno bazira na teritorijalnom naelu a ne na sustavu vertikalne hijerarhije narod-pleme-bratstvo-rod (ak ako on u sebi i sadr!ava teritorijalna odre(enja),  sa jasnom idejom o potrebi svoga trajnijeg postojanja i mehanizmima koji bi trebali da tu ideju i odr!avaju i uine funkcionalnom,  koji posjeduje široki i razgranati sustav vlasti i uprave od najni!e lokalne razine do dr!avnog statusa sa izgra(enim, detaljnim i raznovrsnim politikim institucijama i pisanim zakonima što znai da bi se taj stupanj mogao nazvati i «ustavnim poretkom», bez obzira kakvog karaktera on bio.  Sa svestranom zakonodavnom djelatnošu i sudskim sustavom koji je teorijski i naelno posebna grana javnog !ivota, ali koji se mo!e osobno i institucionalno podudarati sa striktno politikim institucijama i osobama koje ih obnašaju.  osim toga ta zajednica mora biti prepoznata kao takva i gledano sa vanjske strane.  sa stanovništvom koje se ipak nalazi na višoj kulturnoj razini razvitka,  i sa postojanjem ustanove ekskluzivno dr!avnog posjeda. 155 Mesihović, Dezitijati, 2007 njihovog politikog ustroja, tj. dezitijatske politije koja ih je predstavljala i koja ih je inila priznatim i prepoznatljivim. Otada !ive samo «genetiki» Dezitijati, ali ne i «politiki» Dezitijati, iako njihovi tragovi i rudimenti i dalje postoje, ali neuvezani i samo sporadino. I ovi prvospomenuti Dezitijati i ti ostaci koje je iza sebe ostavilo postojanje «politikih» Dezitijata su kasnije ušli u druge etnogenetske i politijogenetske procese u unutrašnjosti zapadnog Balkana. Uostalom nakon što je nestalo politikih Dezitijata, i genetiki Dezitijati su napustili i izgubili i dezitijatsko ime i postali su dio rimskog provincijalnog i municipalnog stanovništva koje se identificiralo novim imenima koja odr!avaju nove politike i upravno-teritorijalne jedinice i realnosti. I radi svega izlo!enog, dezitijatska politijogeneza, politika konstitucija, shema razvitka i sustav vlasti morao je slijediti neke okvirne zakonitosti koje karakteriziraju prvenstveno opi protohistorijski politiki razvitak, a kasnije ulaskom pod rimski dr!avni plašt i osnovna naela funkcioniranja koje ima jedna zajednica unutar rimskog dr!avnog i politikog sustava. Prapovijesne i protohistorijske forme i sustavi politikog ustroja Sa !eljeznim dobom pokrenuo se i br!i politiki razvitak niza europskih narodnosnih zajednica u pojasu od Atlantika do Crnog mora. On je uvjetovan sve razvijenijim i svestranijim gospodarstvom, poveanjem populacije i impulsima koji dolaze iz urbanih kultura Mediterana a ogleda se u posvemašnjoj unutarnjoj transformaciji društvenih struktura, njihovom uslo!njavanju i jaanju. Dotadašnje društvene zajednice zasnovane primarno na rodovsko-plemenskim vezama sve više, kako !eljezno doba odmie i prerasta u povijesno razdoblje, gube primat u odnosu na politike veze koje opet sa svoje strane sve više poprimaju i obrise dr!avnosti.5 Proces zapoinje kada odre(ena rodovskoSamo ako odre(ena okvirna politika zajednica ispunjava sve gore postavljene zahtjeve ona se mo!e nazvati dr!avom. Ustvari okvirne politike zajednice koje su ušle i postoje u povijesnom razdoblju a predstavljaju i suverene jedinice (bez obzira da li one bile potpuno nezavisne ili bili udru!ene u šire dr!avne i nedr!avne zajednice) mo!emo terminološki determinirati kao «dr!ave». One okvirne i nezavisne politike zajednice koje se nalaze još uvijek u protohistoriji, a zadovoljili su i druge kriterije koje ga odre(uju determiniramo pod pojmom «politiki entitet», a prapovijesti pripadaju još ni!i oblici politikog ustroja. Dezitijatsku civitas iako je postojala i razvijala se u povijesnom, antikom razdoblju ipak ne mo!emo smatrati dr!avom niti dr!avotvornom iz jednog temeljnog razloga, jer je ona proizašla iz strukture dezitijatskog «politikog entiteta» iz perioda nezavisnosti, a dok se nalazila u okvirima Rimske dr!ave nije bila u punoj i dovoljnoj mjeri suverena jedinica. 5 Ovaj proces društvene i politike izgradnje jedne zajednice u prapovijesnim uvjetima traje veoma dugo i odvija se postupno ujedno kod lanova te zajednice oblikujui i psihološko-emocionalne preduvjete koji omoguavaju sudionicima te zajednice da prihvate i uestvuju u okviru odre(ene dostignute razine 156 Mesihović, Dezitijati, 2007 plemenska zajednica poinje (postupnim razvitkom ili nasilno) mijenjati svoju unutarnju društvenu strukturu zapostavljajui krvno-genetske veze u odnosu na politike veze i interese. To dovodi i do teritorijalizacije zajednice koja se nalazi u tom procesu, jer krvnogenetsku vezu mora nadomjestiti izra!ena veza pojedinca sa teritorijem koji pripada njegovoj politikoj jedinici, a to neminovno kao posljedicu ima etabliranje neke vrste nukleusa politije (manjeg politikog entiteta6). U veini sluajeva taj oblik nukleusa politije se nije razvio iz samo jednog odre(enog plemena nego iz saveza sela koja pripadaju razliitim plemenima i rodovima koji naseljavaju istu oblast,7 Proces se dalje produbljuje u momentu kada na gore opisani nain ustanovljene zajednice sa odre(enim zajednikim karakteristikama (podrijetlo, jezik, zemljopisni polo!aj, religija) poinju formirati me(usobne ad-hoc saveze u svrhu rješavanja pitanja ili problema zajednikih za sve zajednice koje ulaze u taj savez. Uglavnom je rije o zajednikoj opasnosti, regulaciji me(usobnih odnosa kako bi se sprjeavali sukobi tj. stvaranju primirja ( na latinskom indutiae) ili mirovnih saveza, njegovanju zajednikih kultova i svetišta8, ili u ( u evropskim društvenog, kasnije i politikog ustroja i strukturalizacije, u kojima oni nisu povezani samo na krvnogenetskim vezama tj. na samom instinktu, nego na slo!enoj vezi koja povezuje ljude ne samo primarno na prepoznatljivoj i vidljivoj genetskoj i rodbinskoj vezi. 6 O upotrebi termina «politiki entitet» i uope o osobnostima ove razine društveno-politike formacije i ustroja v. Mesihovi, Autarijati, 2007, 7; 121 - 122 i fus. 337; Dobar primjer postojanja i funkcioniranja formacije «politikog entiteta» pru!aju predcezarovski galski narodi kao Helveti (koji su u svome posjedu imali 12 oppida i oko 400 sela), o kojima je vrijedan opis i to njih u pokretu (kao jedan od primjera putujueg politikog i narodnosnog entiteta) ostavio Cezar na poetku svojih Galskih ratova. Ovi galski narodi/politiki entiteti su imali i svoje glavne «gradove» kao što su Gergovija kod Arverna, Avaricum kod Bituriga, Bibrakte kod Heduanaca. O procesu i razlozima formiranja politikih entiteta na sjeverozapadnom grkom podruju i ju!noj Iliriji, kao i o njihovom openitom politikom, društvenom i gospodarskom razvitku i funkcioniranju v. Cabanes, 2002, 23-25; 105-109. O unutarnjem ure(enju politike formacije na sjeverozapadnom grkom podruju koja je bez institucije kralja v. Cabanes, 2002, 68; Potrebno je navesti da P.Cabanes (2002, 68) u kontekstu razmatranja politikog ustroja i razvitka epirskog podruja upotrebljava izraz «…politiki entiteti…». I Tukidid (I, 24) npr. ju!noilirske Taulante oznaava kao narod, koji je u vrijeme krize u Epidamnu i izbijanja Peloponeskog rata, sudei po nainima njihovog reagiranja u svim tim zbivanjima vjerojatno nalazio na razini razvitka politikog entiteta. 7 Najbolji primjer ovakvog politikog stapanja pru!a spajanje sela na bregovima prvobitnog Rima. Taj Savez nosi ime Septimontium (Sedmobre!je). Tomi, 1884, 20; 34; Maškin, 1951, 75. Zamimljiv i detaljan prikaz rane politike organizacije Italije (posebno za Latinski Savez i Etrurski Savez). v. Mirkovi, 2002, 41 58. 8 Npr. Latinski Savez je imao zajednika svetilišta Hram Jupitera Lacijarija, sveti gaj kraj Ferentinskog izvora, Hram Junoni u Laviniji i svetilište boginje Dijane na obali Nemejskog jezera. Na Albanskoj gori se 157 Mesihović, Dezitijati, 2007 okvirima manje prisutnim razlozima) privrednim zahtjevima i potrebama, kao što su regulacija tokova rijeka, šireg navodnjavanja, melioraciji zemljišta i pravu na ispašista.9 Vremenom ovi ad-hoc savezi mogu dobivati sve više i obrise stalnosti, odnosno postaju vei politiki entiteti.10 Savezi ne moraju nastajati samo na dobrovoljni nain (sinoikizmom) nego i prisilno, kada jedna zajednica sa svojim istaknutim rodom nametne svoje prvenstvo u odnosu na okolne zajednice, i u tom sluaju osnovni razlog njenog formiranja le!i u «ekspanziji» jedne zajednice ili njenog vladajueg sloja. Prvi dobrovoljni nain je prisutniji kada se radi o objedinjavanju manjih zajednica, a drugi, prisilni metoda, kada je rije o stvaranju veih protohistorijskih politikih entiteta. Ali to ne znai da je to bilo i pravilo, a u pojedinim sluajevima se moglo desiti i da se u zajednicama nastalim na dobrovoljni nain pojavi prvenstvo odre(enog roda ili plemena ili ak i samo porodice, a i suprotno da u zajednici sa prvenstvo jednog roda ili plemena sve njene sastavne jedinice vremenom postanu ravnopravne. Termin «plemenski savez» koji je prilino udomaen u našoj znanstvenoj literaturi bi se prije svega mogao objasniti u kontekstu saveza rodovsko-plemenskih zajednica koje u sebi nisu još uvijek razvile u dovoljnoj mjeri svoju društveno-politiku strukturu da bismo ih mogli nazvati politijama, odnosno u njima još uvijek prevladava krvno-genetsko i rodovsko srodstvo kao primarna društvena veza. U biti termin «plemenski savez» bi se svake godine odr!avala i «latinska svetkovina» ( Feriae Latinae ). Tomi, 1884, 31; Maškin, 1951, 72; Za razvitak grkih polisa, stvaranje saveza, njihove me(usobne odnose i sl. pogledati odline sinteze historije stare Grke; Duruy, 1881; Struve-Kalistov, 1961; Zamarovský, 1978; Djurant, 1996 9 Privredni razlozi, posebno oni koji su esencijalno vezani za sisteme navodnjavanja i regulacije tokova velikih rijeka bili su uzrono-posljedino vezani za nastanak dr!ava temeljenih na naelima koja su bila nešto drugaija u odnosu na ona iz kojih su se razvile antike dr!ave. Zbog iznimnog opsega neophodnih radova, mase populacije koja ih je izvodila i nadasve veliine i opsega prostora koje iziskuju irigacioni i melioracioni radovi potrebno je bilo ustanoviti jaku i stabilnu dr!avnu strukturu, sa autokratskim sistemom uprave u kojoj se suverenost dr!avne vlasti i njenih odluka i postupaka, a koju reprezentira vladar ne mo!e dovoditi konstantno u pitanje. Iz svega ovoga proistekao je tip despotske dr!ave, ije je stvaranje svojstveno zajednicama ije stalne egzistencijalne potrebe mo!e zadovoljiti samo funkcioniranje autokratskog sistema uprave. 10 U tim zajednicama te razine unutarnjeg strukturiranja koje vode ka izgradnji politije mogu prerasti u jedinstvene cjeline, odnosno ti nukleusi politija se pretvaraju u najobinije sastavnice koje su subordinirane zajednici i njenim interesima, ali mogu se i zadr!ati i na razini saveza samostalnih nukleusa politija bez dogra(ivanja i jaanja institucija i infrastrukture zajednice, te širenja njenog suvereniteta. Naravno ima sluajeva kada ti nukleusi politija ostaju i nadalje samostalni bez ulaska u širu zajednicu i u tom sluaju oni predstavljaju manji politiki entitet. 158 Mesihović, Dezitijati, 2007 mogao primijeniti na ustroj koji neposredno prethodi ustroju koji obilje!avamo pod izrazom «politiki entitet» a kojem pripadaju po svojim osobinama one razine unutarnjeg strukturiranja koje vode ka izgradnji politije. Npr. taj nukleus rimske politije se razvio iz saveza tri plemena, atenski iz etiri file, a spartanski iz tri dorske file (Dimani, Hili i Pamfili). U izvjesnom broju sluajeva, posebno kada je rije o zajednicama sa ni!om razinom opeg kulturnog razvitka, nedostaje ta «nukleus faza» razvitka politije, nego se vei politiki entitet direktno razvija iz plemenske strukture, odnosno procesom udru!ivanja niza plemena koja su ve dostigla nešto veu društvenu i politiku razinu razvitka i koja su zahvaljujui tome poprimila oblik teritorijalno ome(ene plemenske «kne!evine».11 Ovakav proces se odvija u oblastima u kojima pojedine plemenske zajednice zahvaaju prostorno vea podruja. Najkarakteristiniji politiki entiteti nastali «preskakanjem» «nukleus faze» politije su oni nastali u starijem !eljeznom dobu, kao što je autarijatski. Za razliku od autarijatskog entiteta, neki drugi entiteti nastali na slian nain kao i autarijatski uspjeli su u toku V i IV st. p. n. e. svoju unutarnju strukturu razviti do formiranja dr!ave, sa svim onim elementima koja je karakteriziraju.12 Najbolji primjeri vrlo uspješnih transformiranja (za pojedine zajednice ovi procesi «ra(anja dr!ave» mogu biti vrlo traumatini sa moguim i negativnim ishodom i posljedicama) pru!aju Makedonija na elu sa dinastijom Argeada i Mološki Epir na elu sa dinastijom Ajakida. Kao što se iz navedenih primjera vidi, politiki entitet predstavlja posljednju stavku ka prerastanju odre(ene zajednice u dr!avu, ali to se i ne mora desiti, odnosno te zajednice ako su i dostigle tu razinu razvitka su mogle na njoj i ostati i u krajnjoj konzekvenci i propasti. Pojedini entiteti nisu uspijevali, a mo!da nisu ni pokušavali, da se transformiraju u dr!ave što se na kraju za njih završilo tragino, kao što je to npr. bio sluaj sa politikom tvorevinom Autarijata,13 ili su ostajali ili nasilno zaustavljeni ili dobrovoljno ukliješteni 11 U ovom kontekstu je potrebno spomenuti da povremena udru!ivanja tih plemenskih «kne!evina» nisu morala automatski da vode ka etabliranju veeg politikog entiteta, jer su to uglavnom bili privremeni savezi za rješavanje odre(enih pitanja. Tek kada bi ti savezi postajali trajniji iz njih je mogao proizai politiki entitet. 12 Elementi su : a) dr!avne institucije i njihova strukturiranost, b) postojanje zakonodavstva koje definira dr!avnu suverenost i njena prava i obaveze, c) jasna svijest o neophodnosti postojanja, d) teritorijalizacija, e) osjeaj pripadnosti, f) degradiranje znaenja krvno-rodovskih i plemenskih veza i njihovih interesa u odnosu na metafiziku vezu povezanosti sa dr!avom i njenim interesima, g) definiranje statusa sudionika dr!ave, njihovih prava, obaveza i odgovornosti u odnosu na dr!avu. 13 Razlozi toga su mogli biti najrazliitiji, kao što su samo npr., sklonost konzervativizmu ili jaina otpora unutarnjih snaga koje svaki proces koji vodi definiranju dr!avne strukture smatraju opasnošu po svoj 159 Mesihović, Dezitijati, 2007 negdje na pola puta ka razvitku kao što su bili politika tvorevina Ardijejaca na primorju pod vodstvom dinastije Agronida14 (u povijesnoj literaturi uobiajeno nazivanoj «Ilirska dr!ava»)15 i Odriska kraljevina u kasnijim periodima svoje egzistencije. Na osnovi svega izlo!enog politiki entiteti protohistorijskog razdoblja, proizašli bilo iz plemenskog saveza koji im je prethodio ili ne, mogu biti po svojim osobnostima : a) samostalni teritorijalni mali nukleusa razvitka jasne politije (koji je mogao proizai i sastojati se i od samo jednog plemena) npr. iz jednog takvog oblika se razvio polis Sikion, b) zajednicu tih «nukleus» politija koja bi prerasla u jedinstvenu politiku cjelinu/politiju kao što je bila Samnitska Federacija, a npr. iz jedne takve zajednice se razvila Atenska dr!ava, Lakonska (Spartanska) dr!ava i Rimska Republika, c) savez samostalnih «nukleus» politija npr. Latinski Savez sa Alba Longom na elu16, prije nego je potpao pod hegemoniju Rimske Republike) bez vrših me(usobnih veza njegovih sastavnih jedinica, d) stabilna, trajnija unija niza plemenskih «kne!evina». integritet, privilegije, utjecaj i autoritet ili ih je jednostavno strah velikih i radikalnih promjena koje zahvaaju ustaljeni dr!avni i politiki ustroj kojem pripadaju. 14 Iako je najstariji po imenu poznati, lan ove vladajue dinastije Pleurat, dr!ali smo ipak cjelishodnijim i smislenijim da kao terminus technicus naziva ove dinastije upotrijebimo izvedenicu iz imena Agron, sina Pleurata, ija je aktivnost uvela tu politiku tvorevinu kao aktivnog inioca u zamršene jadranske i balkanske politike odnose. 15 Termin «Ilirska dr!ava» potrebno je promatrati isto kao terminus technicus, jer je prilino diskutabilno koliko je ova politika tvorevina uspjela ostvariti prelazak na dr!avotvornu razinu iz pozicije politikog entiteta. A i korištenje «ilirskog» imena potrebno je shvatiti u kontekstu tadašnjih okolnosti. Spominjanje Ilira kod antikih pisaca kada govore o nekoj posebnoj dr!avnoj ili protodr!avnoj cjelini, potrebno je shvatiti u istom smislu kao kada oni govore o skitskim kraljevima i spominju pojedine skitske narode samo kao Skite. To ne znai da je unutar skitskog etnikog kompleksa, postojao istovremeno i poseban narod koji se isto zvao Skiti. Antiki pisci su u tim sluajevima kada govore o ilirskim kraljevima, vojvodama, zajednicama, mislili na pojedine ilirske narode i zajednice determinirajui ih samo njihovim opim etnikim imenom, a ne imenom koji su ti narodi i te zajednice stvarno nosile. O «Ilirskoj dr!avi» Agronida openito dobar prikaz daju Stipevi, 1974, 52-61; Bojanovski, 1988, 25-31; Zaninovi, 1996, 210; 221-222; Šašel Kos, 1999 B.; Isto, 2005 A, 180; 249 – 290; Wilkes, 2001, 170-191; Cabanes, 2002, 137-175; Po Šašel Kos (1999 B, 137) «…the Illyrian kingdom was governed by Agron (bearing the title of «Illyrian king»), who belonged to the so-called Ardiaean dynasty…». Slino mišljenje M. Šašel Kos ponavlja i u svojoj knjizi „Appian and Illyricum” (2005 A, 180). 16 Latinski Savez se, po tradiciji, sastojao od otprilike 30 zajednica. Tomi, 1884, 31; Maškin, 1951, 72 160 Mesihović, Dezitijati, 2007 Dok su rod i bratstvo17 nastale i funkcionirale na osnovu krvno-genetske veze, svaka društvena zajednica koja se nalazila na višoj razini društveno-politikog razvitka, u sebi mora sadr!avati i politiko odre(enje svoje unutarnje konstitucije. Svaka društvena struktura koja se uzdi!e nad razinama ustroja bratstva i roda, svoje unutarnje ure(enje i institucije bazira na postojanju politike veze me(u njenim sudionicima. To znai da nije postojala niti jedna zajednica koja se nalazila na razini ustroja veem od bratstva (pleme, plemenski savez, politiki entitet, narod, dr!ava, nacija) a da nije imala unutarnje politike ure(enje. Da bi takvo ure(enje koje je bazirano na politikoj vezi uope moglo funkcionirati i razvijati svoje strukture, interno zakonodavstvo, institucije, norme politikog !ivota i reguliranja odnosa me(u svojim sudionicima, ono se mora temeljiti na nekim naelima. A društveno-politiki razvitak, pogotovu u toku metalnog doba, je proizveo i pretpostavke na osnovi kojih su se razvila i ona poznata naela antikog društva koje je izbjeglo prerastanje svoje politike strukture u formu despotije kakve su npr. bile egipatska, akadska, asirska, babilonska, perzijska dr!ava,18 a to su monarhija, oligarhija i demokracija. Odre(ivanje da li neka i protohistorijska i antika politika zajednica preferira jedan od gore tri definirana naela unutarnjeg ure(enja vrši se na osnovi prepoznavanja njenog strukturiranja institucija, opsega ingerencija i stvarne vlasti koje imaju te institucije, te u rasporedu i pravima izvršne, zakonodavne i sudske vlasti kojima pojedini tipovi institucija raspola!u. I naela i metode izbora zvaninika politike zajednice te pitanje njihove odgovornosti prema nekom od tri tipa institucija odre(uju da li je neka politika cjelina preferirala monarhijske, oligarhijske ili demokratske oblike. Iako su se razvila najrazliitija unutarnja društveno-politika ure(enja, strukture, institucije i norme, jer je svaka politika formacija imala samo njoj svojstven izgled ure(enja, ona su se ipak u toku !eljeznog doba, sva definirala i oblikovala na temelju tri naela (monarhijski, oligarhijski, demokratski). 19 17 Bratstvo predstavlja neku prelaznu formu koja povezuje rod i pleme i kao rod nosi primarno karakteristike krvno-genetske uvezanosti. Samo bratstvo (fratrija, kurija) ustvari na odre(eni nain sistematizira rodovsko ure(enje i priprema ga za prelazak na viši plemenski ustroj. 18 U despocijama vladar je sve, ak u pojedinim sluajevima i bo!anstvo. 19 Još uvijek je nejasno da li bi se ovo pravilo moglo primijeniti samo na !eljezno doba ili i na ranija razdoblja. Ovaj proces nastanka tri naela društveno-politikog ustroja vjerojatno je nastupio još u znatno ranijim periodima, vjerojatno u onoj fazi razvitka odre(ene zajednice koji neposredno prethodi njenom prerastanju u dr!avu, pa tako preko Ilijade mo!emo rekonstruirati i obrise ure(enja predarhajskih grkih i egejskih politikih zajednica (jer iako se po svojoj tematici odnosi na mikensko razdoblje, Ilijada ipak odr!ava i neke osobnosti homerskog razdoblja u kojem je i sama nastala). Sudei po podacima iz Ilijade (vijea 161 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tako su se i unutarnja ure(enja politikih entiteta u naelu ustrojila na osnovi tri forme; a) sa vladajuim jednim rodom ili porodicom i kraljem b) sa odre(enim na neki nain izdiferenciranim vladajuim slojem c) vlasti izabranoj od strane svih sudionika ahajskih junaka, prvenstvo Agamemnona, sazivanja skupština) to ure(enje je primarno bilo oligarhijsko. Sve odluke bitne po cjelinu pretresane su i donošene na vijeima ahajskih junaka, odnosno «aristokratskih prvaka», lokalnih ahejskih basileusa. I Agamemnon nije predstavljao samo vrhovnog zapovjednika nego i neku vrstu vrhovnog kralja, suverena nad svim ostalim ahejskim prvacima jer nije izabran od strane ostalih prvaka nego se uslijed same prirode svoga statusa nalazio na elu ahejske vojske. On je više smatran kao «primus inter pares», nego kao apsolutni monarh ija su volja i rije presudni u donošenju odluka i funkcioniranju politikog sustava. U pjevanjima Ilijade nailazimo i na doga(anjima u kojima se sazivaju skupštine vojnika, a zbog openarodnog karaktera vojske, ustvari narodne skupštine. Me(utim ovaj demokratski aspekt je imao samo simbolinu ulogu, u smislu primanja k znanju i legalizacije ve donesenih odluka, bez bitnijih ingerencija i stvarne moi koja su le!ala u pravima i rukama njihovih basileusa. Na tim skupštinama vojnika, uglavnom su slušana mišljenja zapovjednika i prezentirani zakljuci donošeni na vijeu basileusa, ahajskih junaka. Ta skupština nije ni sudila ni presu(ivala, za razliku od npr. sluaja sa su(enjem Batonu Breukom, niti je mogla na bilo koji nain odluivati o vo(enju rata ili reguliranju razmirica me(u ahejskih zapovjednicima (Mirmidonci nisu mogli uticati na Ahila da se ponovo pokrene u borbu). Pitav prikaz ahejske sredine u Ilijadi odiše aristokratskim duhom, u kojem zajedniki vladaju posveeni pojedinci, koji su i najbolji, najljepši, najhrabriji. Sve odluke, su(enja i rasprave vode se na sjednicama Vijea prvaka u zatvorenom šatoru, bez prisustva publike tj. obinih vojnika koje su ti prvaci predvodili. Iako su na skupštinama vojnika i obini vojnici uzimali rije, kao što pokazuje primjer Tersita, to se nije uzimalo u obzir i bilo je nasilno prekidano (Homer, Ilijada, II, 186-199). Naravno prilikom analize oblika društveno-politikog ustroja Ahejaca koji se nalaze pod Trojom, potrebno je imati u vidu poslovinu i svugdje prisutnu pristranost tvorca Ilijade prema aristokraciji i lokalnim basileusima. Na njihovim dvorovima se uostalom i oblikovao spjev Ilijada, tako je mo!da dolazilo i do namjernog iskrivljavanja kako bi se vijeu ahejskih prvaka i openito ahejskih basileusima dalo primarno i presudno politiko znaenje. Suprotno Ahejcima, kod Trojanaca su izgleda dominirale monarhijske forme suverene vladavine jedne porodice, iji interesi su jednaki interesima itave Troje. Sama « Ilijada» inae pokazuje dosta antidemokratskih sklonosti, koji se izra!avaju ne samo opisom epizode vezane za Terzita, nego i stihom «nije mnogovla(e (u smislu vladavine naroda, veine stanovništva op. a.) dobro». (Homer, Ilijada, II, 204). Naravno prilikom razmatranja Homerovih epova, pogotovu Ilijade, kao izvorne gra(e za izuavanje politikog razvitka i ustroja te njihovih ideoloških temelja, potrebno je ipak imati da umu sljedee injenice : da je redakcija oba epa, koju mi danas poznajemo izvršena u vrijeme Pizistrata i da je ona ranije pjevana na dvorovima lokalnih monarha i aristokracije u homerskom i arhajskom razdobljima. I pored nesumnjivog prisustva monarhijskih, oligarhijskih i demokratskih elemenata u društveno-politikim ure(enjima u ranijim periodima, ipak je, po svemu sudei, tek izra!ajnija upotreba !eljeza, usavršavanje gospodarskih i proizvodnih sredstava za proizvodnju i odnosa omoguilo dovršavanje procesa izgradnje koji je zapoeo mnogo ranije i konano teorijsko uobliavanje tri naina, u svim njihovim segmentima i pravilima, ure(enja unutarnje konstitucije narodnosnih zajednica i njihovih politikih formacija koja su karakteristina za antiku povijest. 162 Mesihović, Dezitijati, 2007 punopravnih entiteta «protogra(ana». Kako se mo!e primijetiti iz politike povijesti veinom su se u unutarnjem ure(enju entiteta primjenjivali «monarhijsko» ili «oligarhijsko» naelo, ali su pojedine zajednice uspješno primjenjivale i «demokratskofederalistiko» naelo.20 U veini zajednica koje su dostigle razinu politikog entiteta ili i prešle na ustroj antike dr!ave istovremeno manje-više egzistiraju usporedo tri tipa institucija; a) narodna skupština b) manje vijee predstavnika i c) predstavnika dr!avnog ili entitetskog suvereniteta. Naravno svaka samostalna politika zajednica ima svoje shvaanje i poimanje izgleda, sastava, trajanja, du!nosti, ingerencija i funkcioniranja svakog od ta osnovna tri tipska oblika na kojima su zajednice izgra(ivale svoje politike institucije.21 One zajednice u kojima se prevaga stvarne vlasti nalazila u tipu predstavnika suvereniteta pripadale su obliku monarhija. U njima taj predstavnik suvereniteta potie iz jednog vrlo uskog kruga povezanog rodbinskim i porodinim vezama, dok su vijea predstavnika i skupština, iako postoje, ustvari u realnom politikom !ivotu subordinirane suverenu koji vlada dok !eli ili do svoje smrti, U monarhijama zvaninici politike zajednice izabirani su prvenstveno voljom suverena, a i prema njemu oni imaju odgovornost. Suveren je u monarhijama i vrhovni sudac i najviši i neprikosnoveni predstavnik sudske vlasti, koju on mo!e na ni!im razinama prenijeti na za to ovlaštene osobe, dok skupštine i vijea nemaju bitnu ulogu u sudskoj vlasti.22 U skladu sa monarhijskim nainom uprave razvile su se i neke njene 20 Iz osnovna tri naela su se mogli razviti i neka specifini oblici ure(enja, kao što su tiranija, samovoljna uprava, vladavina jednog ovjeka pa i demagogija, i sl. O prisustvu npr. vladavine jednog ovjeka koji to ostvaruje a bez baziranja na pravu jedne dinastije u ilirskim zemljama v. pozivajui se na PseudoSkimna kod Cabanes, 2002, 88 po kojem upotreba termina kralj (βασιλεὺς) ne mora automatski podrazumijevati i postojanje monarhijskog, dinastijskog naela ure(enja politikog ustroja. 21 Slikovit ali okvirni i nepreciziran (za koji narod) opis funkcioniranja ove tri institucije u germanskom svijetu ostavio je Tacit (Ger. 11-12). Sudei po Tacitovim podacima, germanski narodi su imali raznovrsna politika ure(enja i društvenu slojevitost koja je u sebi sadr!avala i klicu nastanka kasnijeg feudalnog ure(enja sa zavisnim seljaštvom. Tako su postojale i germanski politiki entiteti, tj. Tacitove germanske civitates i res publicae (u prijevodu Pajkanovia dr!ave ) kojima su vladali kraljevi i one u kojima je ure(enje «slobodoumno», tj. demokratsko, ali i one u kojima su vladali nobiles i principes., tj. lokalna aristokracija (Tac. Ger. 11-14; 25 ). Potrebno je naglasiti da su se germanski narodi iz Tacitovog opisa ipak nalazili na ni!em stupnju i opeg kulturnog i gospodarskog i društvenog i politikog razvitka nego Iliri, posebno oni iz dinarskog bazena, u svoje protohistorijsko doba. 22 Iako postoji i makedonska vojnika/narodna skupština, ona nije ni sudila ni presu(ivala npr. po pitanjima ak i optu!bi za najte!i zloin-izdaju, po predmetima Filote, Parmeniona, Kalistena itd., ve je o tome presudnu rije imao Aleksandar, pa vjerojatno i njegovo neposredno povjerljivo okru!enje. 163 Mesihović, Dezitijati, 2007 vanjske manifestacije, kao što su izvjesna izdvojenost osobe koja predstavlja monarha.23 U politikim zajednicama u kojima je realna mo le!ala na jednom manjem vijeu sastavljenom od aristokratskih uglednika i predstavnika izabranih na osnovu neke vrste cenzusa ili nasljednih prava pripadala je oligarhijskom obliku. U oligarhijama bez obzira da li funkcioniraju u politikim zajednicama sa predr!avnim ili dr!avnim formama predstavnik suvereniteta, koji i sam pripada oligarhijskim krugovima ima prilino ogranienu i od vijea kontroliranu vlast,24 a skupštine efemernu ulogu dok su i sami njeni lanovi podijeljeni na razliite naine (podrijetlom, imovinom, statusom itd.). Planovi vijea imaju znatno du!i vremenski, u pojedinim sluajevima i do!ivotni mandat na svoje prisustvo u vijeima.25 U politikim zajednicama sa dominacijom oligarhije izbor zvaninika podre(en je interesima aristokratskog malog vijea, prema kojem ti zvaninici, ali i predstavnik vrhovnog suvereniteta pravno imaju ili osjeaju odgovornost. Prava koja proizlaze iz sudske vlasti, ukljuujui i ona koja bi bila primijenjena prema suverenu presudno i potpuno se nalaze u rukama oligarhijskog vijea koji jedini sa njima ima pravo raspolagati. U politikim zajednicama, predr!avnim entitetima i antikim dr!avama u kojima stvarna vlast le!i na pravima i odgovornostima koje ima narodna skupština dominiraju demokratski oblici ure(enja. Uloga manjeg vijea je prilino umanjena u odnosu na skupštine, a predstavnici suvereniteta podre(eni su izboru narodne skupštine. U politikim zajednicama u kojima dominiraju demokratski oblici broj punopravnih sudionika je znatan u odnosu na ukupno stanovništvo i oni su u naelu me(usobno ravnopravni. Tom sloju protogra(ana ili gra(ana, sudionika narodne skupštine koja ima širok opseg ingerencija uglavnom pripadaju svi punoljetni muškarci koji su pripadnici odre(ene narodnosne zajednice ili nekog drugog tipa zajednice sa oblikom politike suverene cjeline. U «uvjetno reeno» demokracijama skupštine ili neka druga tijela sa opim pravom ueša i odluivanja protogra(ana ili gra(ana imaju pravo izbora zvaninika, 23 Dolenjskim Ilirima je, sudei po nalazima npr. rukotvorina situlske umjetnosti prona(enim u bogatim grobovima (Gavela, 1997, 264) upravljala kao i autarijatskim zajednicama kne!evska/vladarska vlast. 24 U oligarhijskim ure(enjima mo!e postojati i pojava da predstavnici suvereniteta mogu dolaziti samo iz reda odre(ene porodice i nasljedne linije, ali zbog njihovih su!enih prava i ovlaštenja i praktine uprave koja je u rukama jednog odre(enog i zakonski i obiajno povlaštenog, aristokratskog sloja ne mo!e se govoriti o monarhijama. Usp. primjer Sparte. 25 Jedno svjedoanstvo o postojanju toga vijea kod protohistorijskih zapadnobalkanskih naroda ostavio je Livije (XLI, 11) u opisu ratovanja sa Histrima, gdje spominje principes, u smislu lanova odre(ene upravljake institucije. 164 Mesihović, Dezitijati, 2007 a prema njima tj. u prenesenom znaenju, ali formalno tonom, narodu, zvaninici imaju i pola!u odgovornost. Teorijski u demokracijama sudsku vlast ima i ostvaruje politiki narod, a ne suveren ili neko aristokratsko vijee ili bilo koji drugi zvaninik. To svoje pravo su(enja i presu(ivanja narod iz praktinih razloga prenosi na niz institucija koje isto imaju demokratski karakter i koje su sastavljene od sudaca-porotnika izabranih iz reda itavog (politikog) naroda26 koji teorijski donose presude u ime toga naroda. Samo oni delikti koji se smatraju teškim zloinima, dolaze pred narodne skupštine ili u izvanrednim okolnostima i situacijama druga slina tijela koja ih mogu pravno i u bitnosti potpuno zamijeniti kao što je to npr. skupština vojnika, koja im direktno sudi i donosi presude. Najva!niji i naješi sluajevi iz kategorije tih teških delikata u predr!avnim i antikim politikim cjelinama su izdaja politike cjeline i njenih interesa te teški religiozni prekršaji i skrnavljene. Na skupštine, kao vrhovna sudska tijela, mogu u naelu i svi sudionici neke zajednice uiniti i konani priziv na neke vrste presuda koja su im izrekli druga tijela i zvaninici. Naravno pojedina društva i politiki narodi, mogli su u okviru svoga politikog i institucionaliziranog razvitka dobiti i takvo specifino unutarnje ure(enje koje je u sebi baštinilo skoro u istoj mjeri osobnosti sva tri oblika ure(enja. U takvom društvu je bilo teorijski zamišljeno da me(u njima vlada obostrana koegzistencija, pro!imanje i harmonija odnosa, prava i obaveza a sve uskla(eno u jednu cjelinu.27 Najbolji primjer takvog ure(enja 26 Termin politiki narod koristi se samo za one narodnosne zajednice koje imaju svoje jasno prepoznatljive politike cjeline ili samo politike institucije. 27 Zanimljivo je u kontekstu razmatranja pitanja razvitka društveno-politikog sustava kod zajednica koje nisu još uvijek prešle u stadij dr!ave obratiti pa!nju i na razvitak jednog naroda, koji je pripadao i drugom kontinentu i drugom razdoblju u odnosu na prostor i razdoblje na koje u ovom poglavlju najviše sagledavamo, ali o kojem postoji dosta preciznih podataka koji zorno potvr(uju ope zakonitosti na osnovi kojih se temelji politiki razvitak razvitak ljudskih zajednica. Irokezi, iako nesumnjivo zajednica koja nije bila dr!ava i nalazila se u trenutku dodira sa Europljanima na stadiju kulturnog razvitka koji je u naelu odgovarao europskoj prapovijesti - a u sluaju Mediterana protohistoriji, razvili su i unapre(ivali vrlo slo!eni društveni i politiki ustroj i strukturu sa itavim nizom institucija koji su povezivali pet, kasnije šest plemena u jedan vrst politiki entitet. Ideološku podlogu postojanja irokeškog entiteta, odnosno jedinstvenog naroda, davala je sna!na tradicija i obiajno pravo koje bismo mo!da mogli u pojedinim sluajevima nazvati i protozakonodavstvom. Irokeška narodnosna zajednica i politika jedinica postojali su kroz dugo višestoljetno razdoblje, što dodatno potvr(uje vitalnost i dugovjenost ustroja strukturiranog na razini politikog entiteta, kao posljednje preddr!avne formacije. I Irokezi, iako udaljeni i prostorom i vremenom od europskih protohistorijskih entiteta i antikih dr!ava su isto zasnivali postojanje svoje politije na dominaciji jednog od tri spomenuta naela. Uzgred vrijedno je napomenuti da su Irokezi !ivjeli u uvjetima matrijarhata, a da su 165 Mesihović, Dezitijati, 2007 nalazimo za vrijeme Rimske srednje Republike. Potrebno je istai i iznimnu ulogu religije u formiranju politikih ure(enja i javnih institucija i njihovog daljeg razvitka, iako dr!imo da tu ulogu ne bi trebalo predimenzionirani i dati joj presudni znaaj za razvitak politikih društava starog vijeka kao što je to uinio Fistal de Kulan! u svome djelu «Antika dr!ava». Uloga religije se uglavnom sastojala da svojim autoritetom uvršuje politiko ure(enje i norme i pravila njegovog daljeg razvitka u svijesti sudionika odre(ene zajednice. Naravno dopušta se i mogunost istovremene koegzistencije razliitih dostignutih razina društveno-politikog ustroja u okviru odre(ene politike jedinice kao i formiranja te politike jedinice od dijelova koji se nalaze na razliitim stupnjevima društveno-politikog razvitka.28 Dobar primjer pru!a politiki entitet «Odriska kraljevina» sa svojom dugovjenosti, koji je jedno vrijeme u sebi istovremeno sadr!avao i druge manje trake i peonske i narode i entitete i pojedinana plemena i plemenske saveze, ali i pojedine crnomorske grke polise.29 Povijesna vrela potvr(uju postojanje «Odriske kraljevine» i u posljednjim desetljeima V. st. p. n. e., ali i u toku IV. st. p. n. e. («kralj» Kotis se spominje za 362. god. p. n. e.).30 Ali izgleda da ova Odriska politika tvorevina nije uspjela da se ujedno bili najsna!niji politiki i vojni inilac u odnosu na sve ostale domorodake narode na širokom prostoru Sjeverne Amerike. 28 Naravno ova raznolikost se nije mogla dugo odr!ati u okvirima jedne politike jedinice, bez obzira da li je ona imala karakteristike dr!avnosti ili se još uvijek nalazila na nekoj od razina predr!avnog ustroja i kad tad je moralo doi do više-manje izra!enog niveliranja tih raznolikosti i to uvijek po zakonitosti;→da ni!e razine politiko-društvenog ustroja i strukturiranja išezavaju u susretu sa razvijenijim oblicima politikog ustroja i ujedno im prepuštajui i svoju ulogu. 29 Odriski politiki entitet je najbolji dokaz da i dr!avotvorni ustroj (u ovom sluaju olien u nekim grkim polisima) mo!e biti subordiniran politikom ustroju koji još uvijek nije prerastao razinu politikog entiteta. Ali naravno u tom sluaju je rije samo o izuzecima, koji samo kratko traju i javljaju se u pravilu samo u trenucima kada je dr!avna struktura odre(ene zajednice ili toliko slaba da su njeni obrambeni mehanizmi neotporni ili se nalazi u dubokoj krizi i rastrojstvu. I u naelu, zajednica koja se nalazi na razini dr!ave (pogotovu ako je ona dobro ure(ena i efikasna) je superiornija, jaa, dugovjenija i izdr!ljivija od zajednica koje se nalaze na ni!oj razini dostignutog društveno-politikog razvitka (pleme, plemenski savez, politiki entitet). Najbolji primjer pru!aju samnitski ratovi. Rimska Republika je pobijedila Samnitsku Federaciju, i pored njene snage, najviše iz razloga što je Republika bila dr!ava, a Federacija se još uvijek nalazila na razini ustroja politikog entiteta. I u konkretnom sluaju dr!avni ustroj i struktura Republike se pokazala superiornijom, izdr!ljivijom i nadasve spremnijom na vee i du!e napore (sa veim resursima i rezervama) u sukobu sa Samnitskom Federacijom. 30 Poslije smrti kralja Kotisa I 359. god. p. n. e. Odrisko-traki entitet se konano raspao na tri zasebna manja kraljevstva, od kojih je ona sa sjedištem u Seuthopolisu najdu!e pre!ivjela. O Odrisko-trakoj 166 Mesihović, Dezitijati, 2007 izdigne iznad forme politikog entiteta u smislu unutarnje politike strukture i ustroja, tj. nije se razvila u dr!avu antikog tipa.31 Svaka zajednica bez obzira da li je rije o prostoj (nukleus razvitka politije ili pleme na veoj razini društvenog i politikog ustroja koje ima formiranu kne!evinu) ili slo!enoj (vei politiki entiteti tj. ve formirana politija) da bi u sebi odr!avala i izvjesnu politiku sadr!inu mora u protohistorijskom razdoblju imati svoje središte. U najveem broju sluajeva to je utvr(enje opasano i zaštieno zidom i fortifikacijama na istaknutom vrhu ili znaajnoj zemljopisnoj toki ( gradina, capitolium, akropolis, dunum, burg). Onog trenutka kada je odre(ena zajednica ustanovila politiki entitet tada za nju mo!emo upotrebljavati i termin «narod». Iz na gore spomenutog naina formiranih politikih jedinica (politikih entiteta) proizašle su i antike dr!ave, koje isto mogu biti oblika koji su direktni nasljednici pre(ašnjih formi; a) jedinstvena dr!ava, b) savez samostalnih i ravnopravnih polisa, c) savez polisa na ijem se elu nalazi hegemon. Potrebno je naglasiti da u protohistoriji i starom vijeku, kao uostalom i danas etniki kompleks nije morao podrazumijevati i politiku zajednicu ili se sadr!avati pod terminom narod ili nacija (ἔϑνος, gens, natio, populus). Jedinice razliitog etnikog podrijetla i pripadnosti su mogle uestvovati u formiranju jednog naroda i u njegovoj daljoj politijogenezi kao što je to najvjerojatnije bio sluaj i sa Rimljanima, s tim da bi vremenom jedna od etnikih jedinica koje su uestvovale u tome procesu iz raznoraznih razloga nametnula više svojih osobina narodu i politikoj cjelini koju su formirali. Naravno eši je bio sluaj da je samo u okviru jednog od etnikih kompleksa nastajao odre(eni narod i njegov politiki okvir. I ilirski narodi su više-manje prošli samostalno kroz sve razine i forme razvitka politike svijesti, strukture i ustroja, s tim da veina predrimskih naroda zapadnog Balkana kraljevini v. Cabanes, 2002, 63-67. I nakon raspada sve tri nove kraljevine su proizašle iz entiteta Odriza. Nejasno je da li je ona Rimu vazalna traka kraljevina kojom za vrijeme ustanka 6-9. god. n. e. vlada kralj Remetalk i njegov brat Raskiporis koji su i aktivno uestvovali u spomenutom ratu bila ustvari jedan od tih nasljednika surogata nekada jedinstvene Odrisko-trake kraljevine, koju su utemeljili kraljevi Teres i njegov sin Sitalko u drugoj polovini V. st. p. n. e. Zanimljivo je da se i sin Remetalka zvao Kotis, kao i posljednji jedinstveni odrisko-traki kralj (Vell. II, CXXIX, 1; Tac. Ann. II, 64-67;69; III, 38). I taj traki politiki entitet ugasiti e se tek 46 god. n. e. kada je pretvoren u rimsku provinciju. (O razmiricama izme(u Remetalkovih nasljednika i pretvaranju u provinciju v. Mirkovi, 2003, 66 – 67; 79; 81). 31 Starješine plemena su imali znatnu vlast što se pokazalo ve nakon smrti spomenutog Kotisa. Sve to jasno govori da plemena, sastavni dijelovi «Kraljevine» još uvijek nisu me(usobno srasli u jedinstvenu i cjelovitu strukturu i politiki ustroj, odnosno nisu se pretvorili u najobinije upravno-administrativne jedinice, mo!da i glasake jedinice u naelu vezane za odre(enu teritoriju. Duruy, 1881, 385 167 Mesihović, Dezitijati, 2007 nije uspjela stii da svoj politiki razvitak kruniše i dostizanjem i onog krajnje ⇒dr!avne razine. Jedino su Iliri priobalnog pojasa ju!no od Neretve uspjeli da kratkotrajno razviju protodr!avnu strukturu. Veina starosjedilakih zajednica zapadnog Balkana je sudei po arheološkim nalazima i pisanim vrelima ve u toku starijeg !eljeznog doba prevazišla razinu politikog ustroja razine plemena ili plemenskih kne!evina i dostigla polo!aj naroda i politikog entiteta. Najvjerojatnije su u tome procesu prednjaila dvije narodnosne zajednice Liburni na obali (sa ijom etnikom pripadnošu stvari još uvijek ne stoje naisto) koji su u VIII. st. p. n. e. odr!avali talasokraciju na Jadranskom i Jonskom moru (do izbacivanja sa Korkire od strane Korinana) i ilirski Autarijati koji su od kraja VI. st. p. n. e. i u toku V. st. pa mo!da i u prvoj polovini IV. st. p. n. e. imali hegemoniju na središnjem i dijelu zapadnog Balkana. Reljezno doba je tako postalo i vrijeme u kome su odigrao preobra!aj politike i društvene strukture zapadno- i središnjebalkanskih zajednica, odnosno njihovo prerastanje u narode ija su imena poznata iz pisanih vrela i povijesnih zbivanja i dostizanje stupnja politikog ustroja na razine politikog entiteta. Naravno ovaj proces se nije odvijao odjednom i kod svih epihorskih zajednica u istom momentu i one su se postupno razvijale sve dok nisu formirale narode, i one koji su ostali poznati iz opisa povijesnih zbivanja ali i onih koji su nestali u povijesnoj magli. Dolazak Kelta je imao odre(enog utjecaja na ovaj razvitak, uglavnom eliminirajui neke politike entiteta sa domaom osnovom (npr. sutarijatski) i formirajui nove sa keltskom osnovom (npr. skordiki). Pored toga što je dolazak Kelta i njihove materijalne kulture oznaio prelazak u novo latensko, razdoblje razvitka !eljeznog doba na zapadnom i središnjem Balkanu, on je uticao i na politiki razvitak autohtonih zajednica i to onih naseljenih više u kontinentalnoj unutrašnjosti. Ali izgleda da su oni zapadnobalkanski narodi koji se nisu direktno naslanjali na podunavsko podruje i dijelom na Pomoravlje uspjeli sauvati ne samo osnove razvitka svoje materijalne kulture nego i osnove svoga politikog razvitka, odnosno da nije bilo bitnijeg preuzimanja osobnosti politikog !ivota svojstvenog Keltima od strane epihorskih zajednica zapadnog i središnjeg Balkana koje nisu direktno ulazile u okvire keltskih politikih tvorevina na Balkanu. Tako se mo!e rei da je i politiki razvitak veine domaih naroda i zajednica zapadnog Balkana sve do konanog rimskog zaposjedanja imao autohtoni karakter. Helenistiki utjecaj na razvoj politike svijesti je izgleda isto imao ogranien karakter i mo!da je jedino bio izra!ajniji na podruju Daorsa. Autohtoni politiki razvitak (koji jedino nije imao sree da se u potpunosti i dovrši) najbolje se mo!e sagledati upravo na primjeru «Ilirske dr!ave» Agronida, koja je od svih domaih politikih tvorevina u protohistoriji i starom vijeku dostigla najvei stupanj 168 Mesihović, Dezitijati, 2007 razvitka politike svijesti, ustroja i strukture. Primjer koji to najvidljivije osvjetljava je ve u povijesnoj literaturi na desetine puta opisivan i objašnjavan-dijalog Teute sa rimskim i isejskim izaslanicima. Teutini odgovori na rimske zahtjeve i to oni koji se tiu zaustavljanja ilirskog gusarenja reflektiraju sliku unutarnjih politikih ure(enja i odnosa u okvirima zemlje kojoj se na elu nalazila dinastija Agronida.32 Nemogunost kraljevske vlasti da se miješa u privatne stvari svojih podanika pod koje se podrazumijevalo i gusarenje, iako je ono moglo štetiti višim dr!avnim i opim interesima, pa i samoj sigurnosti cjelokupne zajednice je bilo nespojivo sa tradicionalnim shvaanjima grke i rimske politike misli po kojoj je dr!ava kao vrhovni suveren, odnosno njeni predstavnici imali krajnju neprikosnovenu rije u odluivanju o vitalnim opim interesima. Potrebno je napomenuti da ta nemogunost nije bila rezultat slabosti centralne vlasti (u tim godinama za namjesništva Teute «Ilirska dr!ava» je bila na vrhuncu svoje moi) nego prije svega stvar va!eih normi, obiaja pa mo!da i zakona koji su vladali, ili samo preovla(ivali unutar «Ilirske dr!ave». Po njima vrhovna vlast nije se smjela miješati u privatne poduhvate niti imati na njih bilo kakav utjecaj.33 32 O ilirskom gusarenju Škegro, 1999, 224-227; Cabanes, 2002, 140-142 33 Sudei po Polibijevom tekstu, odnosno njegovom vrelu koje je govorilo i opisivalo I rimsko-ilirski rat, i sama Teuta se suoavala sa unutarnjim nemirima za vrijeme svoje kratke uprave do rimskog udara, koji su sigurno bili posljedica njene ne baš vrste pozicije koju je zauzela nakon smrti svoga mu!a, a koja izgleda nije bila ni opeprihvaena u zajednici kojom je vladao njen mu! (v. Polyb. II, 6; 8). Poradi toga se ona morala oslanjati i na svoje prijatelje (φιvλοι), tj. kru!ok utjecajnih suradnika i savjetnika, koji su vjerojatno poglavito dolazili iz reda lokalne ardijejsko-ilirske aristokracije kojoj je vrlo mogue po svome podrijetlu pripadala i sama Teuta (Polyb. II, 4). Nije nemogue ni pretpostaviti da je Teuta ustvari i postala regent Pinesa, znai postala faktiki upravitelj zahvaljujui tom krugu koji Polibije naziva njenim φιvλοι, te samim tim i zasnivala svoje prilino labavo pravo na realno upravljanje «Ilirskom dr!avom» oslanjajui se na taj plemenitaški sloj. Taj sloj «Ilirske dr!ave» je vjerojatno bio ugro!en Agronovim procesom unutarnjeg uvršivanja i jasnije i konkretnije strukturalizacije ardijejsko-ilirske politike jedinice, odnosno jaanjem središnje vlasti i centralizacije što je vodilo putem transformiranja ardijejsko-ilirskog politikog entiteta u pravu dr!avu monarhijskog tipa. Vjerojatno je i Teutina odluka da dozvoli «onima koji plove na svoj raun da pljakaju brodove na koje nai(u» (Polyb. II, 4; 8), što je išlo u korist lokalnih prvaka i njihovih partikularnih interesa a nipošto interesa cjeline, motivirana tom njenom slabijom pozicijom u odnosu na onu koju je imao Agron, koji vjerojatno nije tolerirao privatne aktivnosti koje mogu biti oprene strateškim javnim interesima. Tako i tu Teutinu dozvolu mo!emo promatrati kao i !elju njenog okru!enja koje ju je podr!avalo, a koje je nesumnjivo moralo imati neke koristi od te privatne aktivnosti, ali i baziranja na stvarnim normama i obiajima koji su ranije postojali u ardijejsko-ilirskoj politikoj i narodnosnoj zajednici, a koje je moniji Agron izgleda odbacio na uštrb jaanja javnih interesa. Ali nakon njegove prerane smrti, proces izgradnje 169 Mesihović, Dezitijati, 2007 Zakoni i obiaji koji tretiraju ope i dr!avne vitalne interese su kod veine naroda i u veini slo!enijih politikih tvorevina kakve su npr. dr!ave, u odnosu na obiaje i zakone koji su tretirali samo interese i potrebe privatne naravi. U tome kontekstu se podrazumijevalo da se u okviru opih obiaja i zakona na najbolji nain mogu zaštiti i regulirati privatni odnosi me(u pojedincima i grupa pojedinaca u smislu rodbinske vezanosti ili interesnih skupina. Pak i najdemokratskije grke dr!ave (naravno u antikom smislu demokracije) kao što je bila jedna Atenska dr!ava nikada nisu ni pokušale da privatne interese ne samo izdignu nego i dovedu u istu ravan sa javnim, dr!avnim interesima. Pojedinac i njegovi interesi su uvijek morali biti podre(eni naelu na kojima su poivale dr!ave iji su oni bili sudionici (ne primarno i gra(ani) i opim interesima i potrebama, a ne pridr!avanje ovog principa bi bilo od strane dr!ave strogo sankcionirano (esto sa najte!im kaznama). Kao što vidimo u sluaju «Ilirske dr!ave», za razliku od njima suvremenih Grka i Rimljana, to nije bio sluaj i obiaji i zakoni koji su tretirali privatne interese bili su u jednakoj ravni sa onim koji su tretirali ope interese, makar takav odnos u svojoj krajnjoj konzekvenci mogao biti samo štetan. Kako se ini u politikoj svijesti i misli Ilira kojima su vladali Agronidi privatni interesi i potrebe nisu se smatrale subordinirane nekoj drugoj razini i nekim drugim interesima, što je našlo odraza i u va!eim obiajima (mo!da i zakonima) koji su vladali u tadašnjem politikom !ivotu «Ilirske dr!ave». Ovo nije bio samo rezultat ni!ih razina politikog ustroja i strukturiranja i nedovoljnog stupnja unutarnjeg me(usobnog stapanja sastavnica koje su inile «Ilirsku dr!avu» u odnosu na grke polise, helenistike monarhije i Rimsku Republike i njene italske saveznike. To je prije svega bio rezultat autohtonog politikog razvitka, bez bitnijih vanjskih impulsa koji su uticali na njegovo kretanje. Upravo iz razliitosti shvaanja odnosa javnog i privatnog interesa, odnosno stupnja njihove subordiniranosti proizašlo je i nerazumijevanje rimskih izaslanika na Teutinu iskrenu konstataciju da se ona, tj. vrhovni politiki organi ne mogu miješati u privatne stvari pojedinaca, tj. u prenesenom znaenju da je to ustaljeni red odnosa i pravila koji su vladali u društvu kojim je ona upravljala. Rimski izaslanici su najviše iz navedenog nerazumijevanja bili nezadovoljni pregovorima sa Teutom, poruivši izme(u ostalog i da e Rim prisiliti ilirske vladare, znai i same Ilire da promijene svoje zakone, što se uostalom na kraju i desilo. dr!avotvornog sustava je zbog malodobnosti njegovog nasljednika i slabije pozicije tutora zaustavljen i vjerojatno su te norme i obiaji kojim privatni interesi više nisu po samom automatizmu bespogovorno subordinirani javnom interesu, ponovo vraene i primjenjivane. 170 Mesihović, Dezitijati, 2007 Vjerojatno su opisana politika naela koja su va!ila u tadašnjoj «Ilirskoj dr!avi» bila više-manje zajednika veini ilirskih i zapadnobalkanskih naroda, ukljuujui i one koji su !ivjeli u dubljoj kontinentalnoj unutrašnjosti. Posebno navedena tvrdnja dobiva na te!ini kada se zna da su se Ardijejci (vjerojatni nositelji «dr!avotvornosti» kraljevine Agronida) doselili, uslijed autarijatskog pritiska, iz unutrašnjosti. Kao što se vidi, sudei po pisanim vrelima koji jasno prepoznaju vladajuu porodicu unutar «Ilirske dr!ave» sa jasnim naelima naslje(ivanja, mo!emo tvrditi da su Ardijejci svoju politiku strukturu zasnovali na monarhijskim naelima. Slino je bilo, sudei po bogatim i monumentalnim kne!evskim i vladarskim grobovima prona(enim u Ararevoj gromili, Pilatoviima, Atenici, Novom Pazaru i Pekoj Banji i u sluaju Autarijata, kod kojih se najvjerojatnije krajem VI st. p. n. e. iz reda kne!evske aristokracije izdiferencirala jedna vladajua dinastija, koja se nametnula itavom autarijatskom politikom entitetu. Posebno mjesto izuavanja društveno-politikog ustroja i strukturiranosti zajednica u protohistorijskom i neposredno preddr!avnom obliku trebalo bi da ima pitanje hegemonija koje su ostvarivale bilo pojedine protohistorijske zajednice (ukljuujui u njih ak u pojedinim sluajevima i urbane zajednice sa politikom strukturom) bilo jasno formirane dr!ave povlašujui zajednice preddr!avne forme ustroja.34 Ni zajednice nositelji srednjobosanske kulture nisu predstavljale izuzetak u odnosu opa pravila društvenog i politikog razvitka zajednica europskog !eljeznog doba (od VIII. st. p. n. e. do dolaska Rimljana). I one su prošle kroz faze postupnog procesa politikog razvitka karakteristinog i za mnoge druge narodnosne zajednice u širokom evropskom pojasu od Atlantika do Kaspijskog mora. To je ukljuivalo i izgradnju formacija koje bi se mogle okarakterisati kao politiki entiteti, te prihvaanje odre(enih naela funkcioniranja društveno-politikog sustava i u skladu sa tim i uobliavanje institucija preko kojih se odvijao politiki !ivot protohistorijskih zajednica Gornje Bosne i lašvanskog porjeja, a koje su poznate pod dezitijatskim imenom. 34 Na primjer, Makedonska hegemonija uspostavljena za vrijeme Filipa II samo je stavljala pod vrhovnu vlast itav niz i entiteta i dr!ava koje je podinila, dok nije primjenjivala u velikim i znaajnim razmjerima klasinu aneksiju teritorija ili kolonizaciju. Tako su i ilirski entiteti, i epigoni Odriske «kraljevine» i Tribali i Epir i grki polisi mogli da nastave sa svojim starim, kontinuiranim politikim razvitkom samo sada pod hegemonijom Makedonije. Ostale su sauvane i domae dinastije sa visokim stupnjem autonomije ukljuujui i oru!ane snage, povezane sa Makedonijom ili samo sa dinastijom Argeada kompliciranim sustavom koji se sastojao od klasinog ili podinjenog savezništva, vazalstva, formalnog vrhovništva ili rodbinskih veza. Tek je Aleksandar prešao na nešto ozbiljniju formu odr!avanja i funkcioniranja svoga Carstva. Najsavršeniji oblik hegemonije koji se sam od sebe pretvorio u jaku dr!avnu cjelinu prvo u formi neke vrste Federacije, a zatim Imperija razvili su Rimljani, o emu e kasnije biti znatno više rijei. 171 Mesihović, Dezitijati, 2007 Terminološko odre(enje Na ovom mjestu bi bilo umjesno da se pozabavimo i pitanjem primjenjivane terminologije u odnosu na odre(enje pojedinih naroda. Pod terminom etniki kompleks podrazumijevali su se slo!eni kompleksi sainjeni od više naroda sa odre(enim zajednikim ili srodnim karakteristikama (npr. jezik, podrijetlo, tradicija, kultura, religija. itd). Pod spomenutim terminom bi se mogli podvesti Germani, Slaveni, Heleni, indoeuropski Italici, Iliri, Traani, Kelti i sl. Etniki kompleks skoro nikada nije podrazumijevao i politiko jedinstvo, nego samo kulturološko ili jezino. Politiko jedinstvo je bilo mogue jedino kada oni nisu bili izdiferencirani na pojedine narode, znai u vrijeme kada još uvijek nije postojao etniki kompleks (upo. Romani koji su kao etniki kompleks nastali tek raspadom Zapadnog Rimskog Carstva).35 Pod terminima narod i narodnosna zajednica (natio, gens, populus, ἔϑνος) kriju se ni!e razine uvezanosti, ali koje su unutar sebe koherentnije i sa jaom izra!enom povezanošu i me(usobnom sviješu. Termin narod je u sebi mogao sadr!avati i neke od sljedeih karakteristika: a) da je ekvivalent posebnoj suverenoj politikoj tvorevini sa osobnostima preddr!avnog ili dr!avnog ure(enja, gdje se pripadnost politikom narodu odre(ivala na osnovu institucije protogra(anstva ili gra(anstva, b) ili da je samo u okviru neke zajednice bez politikog okvira, na osnovi nekih zajednikih sadr!ilaca, prisutna i izra!ena jasna svijest o neophodnosti postojanja politike tvorevine, c) ili da postoje samo autonomne institucije (koje ne moraju imati samo politiko, nego i kulturološko i religijsko ili neko drugo odre(enje) koje odr!avaju tradiciju i svijest o jedinstvu i odre(enju u politikom ili kulturološkom (bez obzira da li je rije o punoj samostalnosti, suverenosti bez potpune samostalnosti ili obinoj skuenoj autonomiji) smislu, d) unutar naroda mora postojati svijest o pripadnosti njemu, koja se producira preko spomenutih politikih ili kulturoloških institucija koje pripadaju i smatraju se ekskluzivnom odrednicom koja karakterizira jedan narod te naravno zahvaljujui spoznaji o zajednikim sadr!iocima U biti oni ilirski protohistorijski narodi koji su ulaskom u strukturu Rimske dr!ave bili transformirani u peregrinske civitates, ime bi dobili i priznato politiko odre(enje mogli bi se terminološki odre(ivati i kao natio. Latinski termini «natio», «populus» i «gens» esto su u antikom-rimskom svijetu do!ivljavani i kao sinonimi, iako u naelu imaju razliitu sadr!inu, jer nacija (natio) primarno nosi odre(enje politikog naroda, dok 35 O preciznijem odre(enju termina etniki kompleksa v. poglavlje «Odre(enje Dezitijata»; Mesihovi, Autarijati, 2007, 83 172 Mesihović, Dezitijati, 2007 to «gens» i «populus», iako mogu i u dosta sluajeva u svijetu antike to i podrazumijevaju, oni ne moraju uvijek i to odre(enje politikog naroda u sebi sadr!avati. Npr. u svome nacrtnom opisu ustanka Velej navodi u istom redu, ali odvojeno i termin gens i termin natio, što bi sugeriralo da su za Veleja ovi pojmovi bili sadr!inski ne sinonimi.36 Ipak smatramo da zbog specifine sadr!ine pod kojom shvaamo i upotrebljavamo naš termin «narod» u ovom konkretnom radu, njemu najbolje odgovara upravo latinsko «natio» (ali u antikom-starorimskom smislu). Zbog duha našeg jezika i kako bi se izbjegle mogue zabune u radu ne planiramo upotrebljavati termin «nacija», koji u našem modernom jeziku ima neku sasvim drugu, strogo definiranu, pojmovnu sadr!inu, Radi toga smo u kontekstu našeg razmatranja termin «narod» uvijek koristili u smislu neke jasne politike uvezanosti, odnosno on je smatran ekvivalentom izraza politiki narod.37 Tako bi se pod termin narod mogli podvesti Autarijati, Dardanci, Samniti, Dezitijati, Liburni, Japodi, Mezeji, narodi, odnosni peregrinske civitates Panonije kao Azali, Kolapijani, Amantini, Breuci itd., Heduanci (i mnogi drugi narodi Galije kao Sequani, Helveti, Arverni, Alobrozi, Biturigi, Treviri itd.), Skordisci, germanski narodi iz I st. n. e. Batavci, Sugambri, Brukteri, Herusci, Marsi, Hati, Markomani, Kvadi, Semnoni (u kojima Tacit, Ger. 39, prepoznaje njihova «jednokrvna plemena»), Herodotovi38Tauri, Agatirsi, Neuri, Androfazi, Melanheni, Geloni, Budini, Sauromati, pa i Lakonci, maloazijski Jonjani, Atenjani, Etolci, Mološani, Rimljani, Foki(ani, Makedonci, Egipani, stari Izraelci pa i Irokezi i sl. itd. U rimskom periodu termin «narod» u pojedinim sluajevima (ukljuujui i ilirske narode do romanizacije) se mo!e smatrati ekvivalentom rimskoj terminološko-politikoj odrednici i formaciji civitas peregrini. Termin narodnosna zajednica opet mo!e u sebi sadr!avati i postojanje stalnog, prepoznatljivog i funkcionalnog politikog okvira, ali se isto mo!e odnositi i na odre(enu zajednicu koja posjeduje odre(enu u!u «genetiku srodnost» u odnosu na etniki kompleks (tj. u okviru jednu), ali koja je isto tako prepoznata i priznata i od njenih sastavnica i od drugih zajednica, ali koja opet ne posjeduje taj zajedniki stalni i 36 Vell. II, CX, 3 37 Cabanes (2002, 33-37; 60; 78; 83), u svome radu isto esto upotrebljava termin narod ili grki éthne, za terminološko oznaavanje onoga što se mo!e podrazumijevati i pod terminom politiki entitet ili politiki narod. Ipak po našem mišljenju Cabanes (2002, 105) stavlja i suviše oštru razliku izme(u ure(enja i samog fenomena onoga što on oznaava kao polis i onoga što oznaava kao etnos. Grki polisi su se razvili u takvom obliku izme(u ostalog i zbog specifinosti grke zemlje, ali ostaje injenica da svi narodi prolaze kroz naelno i okvirno iste razine razvitka, naravno u skladu sa svojim specifinostima i osobnostima. 38 Herodot, IV, 102 173 Mesihović, Dezitijati, 2007 funkcionalni politiki okvir. Tako bi ustvari terminu narodnosna zajednica najbolje odgovarao latinski izraz gens., koji je sadr!ajno i u latinskom jeziku širi od izraza natio, koji je njegov sastavni dio i koji se mo!e, ali i ne mora podudarati sa izrazom gens,. I tako se odnos termina gens-natio mo!e promatrati u neku ruku i kao ekvivalent u našem korištenju i njihovog me(usobnog odnosa termina «narodnosna zajednica» -- «narod». Ustvari izraz «narodnosna zajednica» bi odgovarao našem modernom shvaanju i podrazumijevanju sadr!ine pojma «narod». Pod terminom pleme sadr!avale bi se sastavnice jednog naroda koji je ve prošao jedan dugi proces društvenog, politikog i gospodarskog razvitka, ustroja i strukturiranja. Pleme (tribus, fila) bi bilo zasnovano i na zajednikom podrijetlu i pod njim bi se mogli podvesti npr. rimska prvobitna tri tribusa (Ramnes, Luceres i Titiji), atenske file prije Klistenovih reformi, spartanske dorske file, sastavni dio Etolaca ine i Apodoti, Ofioneji i Euritani,39 i Mološani se u prvoj polovini IV. st. p. n. e.,sastoje od 10 evthne.40 Pored spomenutih naroda i njihovih sastavnica, razina ustroja i strukture koji mo!emo nazvati «plemenskim» u okvirima jednog naroda prepoznaje se i kod niza drugih naroda. Kod Delmata bi te «plemenske sastavnice», inili npr. Narestini i Onestinci, koji su imali i svoja ekskluzivna središta, kastele, tj. gradine (Nareste i Oneum) koji su nosili imena vezana sa plemenskim imenom. Sastavnice Liburna su vjerojatno bile od Plinija Starijeg spomenuti Lacinienses, Stulpinos, Buristas, Olbonenses.41 Histarska plemena prepoznaje i 39 Thucyd. III, 94, 4-5; Cabanes, 2002, 15 40 Cabanes, 2002, 17 Izgleda da je latinski jezik praktinih i politiki prilino pronicljivih ali i u ovom smislu i pedantnih Rimljana jasnije primijetio i prepoznao, te pokušao i terminološki definirati sa nizom pojmova ove razlike u sadr!ini razliitih razina razvitka i oblika odre(ene društvene zajednice i njene strukturiranosti, te njenog funkcioniranja i postojanja u odnosu na grki ἔϑνος, koji je mogao kako se vidi oznaavati i sastavnice jednog naroda. 41 Plin. NH III, 139; Nešto ranije Plinije Stariji ka!e da su narodu Liburna (…gens Liburnorum…) pripadali (izra!avajui u prošlom vremenu) Mentores, Himani, Encheleae, Bulini i oni koje Kalimah naziva Peucetii. Ovi podaci o sastavnicama Liburna koje on navodi u dva maha u istom podatku pojaavaju konfuziju u vezi pitanja Liburna i njihovog unutarnjeg ure(enja i ustroja, iako se mo!e smatrati da je drugo spominjanje sastavnica Liburna (sa spomenutim Lacinienses, Stulpinos, Buristas, Olbonenses) vezano za ustroj u rimsko doba ( kada su Liburni ve dobrano podlegli procesu kulturne i društvene asimilacije) koje nije moralo biti identino niti slino sa onim u predrimsko ili u vrijeme liburnske talasokracije na Jadranu i Jonskom moru. 174 Mesihović, Dezitijati, 2007 Livije odnosno njegovo vrelo.42 Kod Japoda se spominju Moentini, Avendati, Arupini, Metuljani,43 zatim imamo dardanska, po imenu spomenuta, plemena Galabrije i Thurnate, samnitske zajednice «toutoa» Pentri, Carricini, Irpini, Kaudini i Frentani, kod starih Izraelaca 12 plemena (Benjamin, Judejci, itd.), kod Irokeza plemena Mohavci, Onondage, Seneke, itd. Zanimljiv je primjer Zulua, koji su se u vrijeme zenita svoje moi za vrijeme vladavine Shake nalazili na razini razvitka slinom europskim !eljeznodobnim zajednicama, i koji su pošto je 1816. god. Shaka stupio na prijestolje, bili podijeljeni u ak 46 plemena. Procjenjuje se da je tada pod vlašu Zulua !ivjelo 78 000 ljudi, dok je samih pravih Zulua bilo nešto manje od 2000.44 Primjer Zulua je interesantno analogan sa !eljeznodobnim zajednicama «barbarske» Europe. Da je za zajednice poznate pod imenima Mezeji, Dezitijati, Delmati, Autarijati, Dardanci itd., neprimjenjivo koristiti termin pleme, dodatno govore i sljedee injenice;  Njihova iznimna brojnost od više desetina tisua sudionika. Teško bi bilo pretpostaviti da je i ijedna ilirska zajednica plemenskog tipa kao što su to bile dardanske sastavnice Galabriji i Thurnati mogle imati toliko veliku brojnost. Relativno prostije i jednostavnije ure(ene strukture i institucije koje karakteriziraju plemensku razinu ustroja nisu mogle da na sebi nose sav teret i odgovornost koje iziskuju potrebe jedne zajednice ije je brojno stanje vee od par desetina tisua sudionika.  Njihov unutarnji slo!eni društveno-politiki ustroj i konstitucija, koji omoguavaju uspješno funkcioniranje brojne i sadr!ajne društveno ustrojene zajednice sa prisutnim svim razinama ustroja od roda, preko bratstva i plemena do cjeline naroda.  Sudei po pisanoj izvornoj gra(i izvorna suverenost se nalazila na razinu naroda, a ne na pojedinim njihovim sastavcima, te se i zbog toga ne mogu Dezitijati ili Delmati karakterizirati kao plemenski savezi. 42 Liv. XLI, 11 43 App. Ill. 16; 20; Strabon (VII, 5, 4) spominje etiri japodska polisa (grada) : Metulum, Arupini, Monetium, Vendo/Avendo. Ovo bi vjerojatno bila plemenska sjedišta japodske politije. To bi znailo da su pojedina plemena sigurno imala odre(eno istoimeno gradinsko naselje kao svoje sjedište i mjesto okupljanja (politika, društvena, privredna, duhovna svrha ). 44 Davidson, 1984, 176, fus. *; Inae o afrikim politikim jedinicama na stadiju protohistorijskog !eljeznodobnog razvitka i koje su bile slo!ene društveno-politike formacije v. Davidson, 1984, 101-126 175 Mesihović, Dezitijati, 2007  Antika pisana vrela ih jasno prepoznaju kao kompleksnu društvenu pojavu i kao takvu je oznaavaju izrazima ἔϑνος, gens, natio, a ne latinskim i grkim ekvivalentima termina pleme.  I kao najva!niji argument iznosimo sljedeu injenicu⇒ Izme(u imenovanih naroda u cijelosti koji predstavljaju jedan posljednji, najvišu razinu ustroja i formacije jedne domorodake zajednice i njene unutarnje formacije koju uobiajeno nazivamo bratstvo kod veine ovih naroda postoji još jedna razina društvenog i strukturalnog ustroja, koji se na našem jeziku nikako terminološki drugaije ne mo!e nominirati nego kao pleme. To upravo potvr(uju navedeni primjeri kod svih ve nabrojanih naroda koja su se nalazila na slinoj razini protohistorijskog kulturnog i politikog razvitka, a u kojima se i jasno prepoznaje i postojanje te plemenskog razine društvene i politike hijerarhije i strukture. Društveno-politika razina ustroja na razini plemena svoju izra!enu ulogu ima i u okvirima politikog entiteta, kada u!iva i svoje oficijelno priznanje, ima odre(eni stupanj odgovornosti i prava, ostvaruje utjecaj na politiki !ivot zajednice kojoj pripada i ima stupanj unutarnje autonomije. Ali je pleme bez izvorne suverenosti, jer politika zajednica kojoj pripada nije federalna dr!ava, pa je onda izlišno govoriti o nekoj plemenskoj suverenosti. U sluaju da do(e do disolucije odre(enog entiteta i šire narodnosne zajednice kao što se to npr. desilo sa Autarijatima, pojedina plemena mogu postati i sami zasebne suverene politike cjeline i pokrenuti se u pravcu izgradnje one razine društvenopolitikog ustroja koji se naziva politikim narodom. Tako od jednog veeg naroda mo!e nastati niz malih naroda, koji raspola!u i sa izvornom suverenošu. Kao što vidimo kod ovih predr!avnih (protohistorijskih) zajednica postoje etiri osnovne razine na kojima je izgra(ena njihova politika i društvena struktura, a to su; rod, bratstvo, pleme i narod. Etniki kompleks predstavlja neku sasvim drugu, «neoficijelnu» formaciju u naelu bez politike sadr!ine (samo sa jezikom, kulturološkom, etnikom i duhovnom sadr!inom), te se ne mo!e smatrati nekom novom osnovnom razinom politiko-društvene strukture protohistorijskih zajednica. Sa formiranjem dr!avnog ustroja, plemenski ustroj, kao nepotreban i nefunkcionalan u novim uvjetima, se potpuno potiskuje i zamjenjuje teritorijalnoupravnim ustrojem, od ega na postojanje plemena podsjeaju još samo u pojedinim sluajevima imena koja nose odre(ene teritorijalne i upravne jedinice. Ime koje nosi odre(ena jedinica ne mora direktno odra!avati i tradicionalnu povezanost sa odre(enim 176 Mesihović, Dezitijati, 2007 nestalim plemenom (posebno kada se ima u vidu teritorijalna sadr!ina jedinice), i ono ima obinu tehniku namjenu. Takav je na primjer bio sluaj sa rimskim tribusima i atenskim filama. Na još ni!im razinama ustroja nailazi se na bratstvo (fratrija) i rod (klan, gens) koji su posebice u preddr!avnoj fazi razvitka imali i zadr!ali još uvijek utjecaj na opedruštveni pa i politiki !ivot zajednice. Sa razvitkom dr!ave, njenih institucija i nadasve jaanjem uloge teritorijalno-upravnog i administrativnog ustroja gubi se uope i politiki i društveni znaaj institucija bratstva i roda, pogotovu ove prvospomenute ustanove, dok se gens još uvijek zadr!ava bar u formalnom determiniranju pojedinca. Kako se proces društvenopolitikog razvitka zajednice kojoj pripada produbljuje dolazi i do preobra!aja krvnogenetskog roda, koji poprima sve više i odlike teritorijalizacije, te se u razdoblju protohistorije kod jednog dijela ilirskih i panonskih naroda on u izvjesnoj mjeri i teritorijalizira. U skladu sa razvitkom društveno-politike i gospodarske strukture odre(ene zajednice mora se mijenjati i uskla(ivati primjenjivana terminologija ne samo na razine razvitka, nego i na institucije te zajednice. Titulirati vrhovnog politikog du!nosnika (bez obzira na njen karakter) ilirskih naroda u protohistorijsko doba kao poglavicu dr!imo potpuno pogrešnim. Naravno sve gore spomenuto u kraem raspravljanju o terminologiji odnosi se samo u kontekstu protohistorije i antike, bez pretenzija zahvaanja u druga razdoblja.45 45 O ovom pitanju v. Mesihovi, Autarijati, 2007, 8; 126; 272 - 272 177 Mesihović, Dezitijati, 2007 Šematski prikaz razvitka politikog ustroja u evropskom !eljeznom dobu prapovijesne i protohistorijske zajednice;46 Rod (gens)→bratstvo (klan)→pleme→narod (entitet)→dr!ava rod ⇓ udru!ivanje rodova u bratstvo ⇓ prerastanje jednog plemena u⇐udru!ivanje bratstava u jedno pleme⇒kreiranje⇒⇒⇒ teritorijalnu zajednicu ⇓ politije ⇓ 47 ⇓ (kne!evinu) ⇓ (politiki entitet) ⇓ ⇓ formiranje plemenskog saveza ⇓ ⇓ ⇓ ⇓ ⇓ ⇓ ⇓ ⇓ ⇓ prerasta u politiju ⇓ više ⇓ ⇓ (politiki entitet) ⇓ politija ⇓ ⇓ ⇓ ⇓ stvara vei ⇓ ⇓ ⇓ ⇓ politiki ⇓ ⇓⇒⇒objedinjavanje ⇓ ⇓ entitet48 povremena «kne!evina» u jedinstveni, vei ⇓ ⇓ ⇓ udru!ivanja tih politiki entitet ⇓ ⇓ ⇓ «kne!evina» ⇓ ⇓ ⇓ ⇓ u «plemenske saveze» ⇓ ⇓ ⇓ ⇓ ⇓⇒⇒ ⇒ politiki entitet (narod) ⇐⇐⇓ ⇐ ⇐ ⇐⇓ ⇓ po svome politikom ure(enju entitet mo!e biti ⇐⇐⇐⇐ ⇐ ⇐ ⇓⇒⇒⇒⇒⇒ ⇓ ⇓ ⇓ ⇓ sa jednim vladarom sa izbornim sa vladajuim entitet prerasta u («monarhijsko» obnašateljima dr!avu izdiferenciranim naelo) izvršne vlasti i sa slojem ⇓ istim politikim («oligarhijsko» ⇓ pravima svih naelo) ⇓ pripadnika zajednice ⇓ («demokratsko⇓ federalistiko» naelo) dr!ava u starom vijeku mo!e biti ustanovljena na dva tipa⇐⇐⇐⇐ ⇐⇓ ⇓ ⇓ tip despocije ⇒ monarhija tip dr!ave «gra(ana»⇒ ⇒ (npr. polis, civitas, res ⇒ oligarhija publica) ⇒ demokratija ( u antikom smislu)49 46 O primjerima politikog ure(enja naroda sjeverozapadnog Ilirika v. Pae, 1979 47 Rije je o teritorijalnoj zajednici jednog plemena koja je sama poprimila oblike politikog entiteta. 48 U ovom sluaju više manjih ve formiranih politikih entiteta se udru!uju u širu zajednicu koja isto ima oblik politikog entiteta. 178 Mesihović, Dezitijati, 2007 49 Ove forme unutarnjeg ure(enja mogu, ali i ne moraju, direktno proizlaziti politikog entiteta iz kojeg se konkretna dr!ava razvila. 179 iz oblika ure(enja Mesihović, Dezitijati, 2007 Društveno–politiki razvitak d o 33 . god. p. n. e. Kratki diskurs o opem povijesnom okviru politikog i društvenog razvitka Jugoistone Europe od VI. st. p. n. e. do rimskog zaposjedanja. Politiki i društveni uvjeti razvitka na prostorima jugoistone Europe u toku I. tisuljea p. n. e. nisu bili ujednaeni, nego su mogli biti i prilino divergentni. Krajnji jug Balkanskog poluotoka je do$ivio, zahvaljujui svojoj ranijoj kretsko-mikenskoj podlozi i izra$enim kontaktima sa razvijenijim centrima istonog Mediterana nagli uspon. Nakon izlaska iz homerskog doba, u arhajskoj fazi svoga razvitka (VIII-VI. st. p. n. e.) helenski svijet je uobliio osnovne konture svoga etnikog, civilizacijskog i opeg kulturnog bia, stvarajui i preduvjete za svoje izbijanje na elo civilizacijskog i politikog razvitka mediteranskog svijeta. Grka kolonizacija je razasula tekovine grke civilizacije i naina $ivota širom obala mediteranskog i crnomorskog bazena, potiskujui fenianske pomorce. Pored grkog civilizacijskog impulsa na ostatak Balkanskog poluotoka, na njegove zapadne dijelove u toku VI. st. p. n. e. dolazio je i utjecaj iz drugog civilizacijskog središta smještenog na susjednom poluotoku. Etrurski gradovi su u toku VI. st. p. n. e. dostigli zenit svoje moi, a etrurska hegemonija se prostirala od Tirenskog mora i Kampanije do zemalja sjeverno od rijeke Pada. Preko grada Adrije, etrurski utjecaji prelazili su i na susjednu istono-jadransku obalu a odatle dublje u unutrašnjost. Me0utim kada se govori o etrurskim utjecajima na zapadni Balkan, a koji su sudei po prona0enoj arheološkoj gra0i bili intenzivni u toku VI. i V. st. p. n. e., mora se imati u vidu da su oni dolazili i simbiozinirani sa kulturnim tekovinama drugih italskih naroda, naješe je rije o italskim Umbrima, a na sjeverozapad Balkana (na prostor današnje Slovenije) pomiješani i sa venetskim tradicijama. Umbri su inae predstavljali jai kulturni i narodnosni centar na Apeninskom poluotoku. Izgleda da je etrursko-italski utjecaj u vidu trgovinske aktivnosti i mo$da manjeg kulturnog strujanja u toku VI. st. p. n. e. na prostorima zapadnog Balkana bio prilino izra$en. Etrursko-italski utjecaj je u ovom periodu bio u odnosu na grki prisutniji na dijelovima zapadnog Balkana koji su bili više okrenuti i otvoreniji za trgovinu sa etrursko-italskim svijetom iji se glavni eksportni centar nalazio u Adriji. To su u sluaju teritorije današnje BiH bili njeni zapadni i 180 Mesihović, Dezitijati, 2007 središnji prostori, ukljuujui i podruje rasprostiranja srednjobosanske kulturne grupe.1 Grki utjecaj je zahvaljujui svome oslanjanju na grke gradove u ju$noj Italiji, albanskoj obali (Apolonija i Epidamnos), emporijima na jadranskoj obali bio jai na prostorima jugoistone Bosne, Crne Gore i jugozapadne Srbije. Grki utjecaj je na ovo podruje prodirao i preko gradova (kreui se du$ Vardarsko-moravske komunikacije) na makedonskoj i trakoj obali, ali i preko (kreui se du$ Dunava) crnomorskih kolonija.2 To bi onda podrazumijevalo da je zona rasprostiranja glasinake kulture starijeg $eljeznog doba, bila u «uvjetno reeno» primarno u grkoj «trgovinskoj zoni». Sukladno tome su se Autarijati kao nositelji sjeverne varijante razvitka glasinake kulture starijeg $eljeznog doba nalazili u odnosu na dezitijatske zajednice Gornje Bosne u toku VI. st. p. n. e. u razliitoj trgovinskoj zoni (naravno naelno i relativno reeno). Tek sa slabljenjem etrurske moi u samoj Italiji i njihovim postupnim povlaenjem sa najisturenijih taaka svoje hegemonije u toku V. st. p. n. e. kada se grki svijet, nakon pobjedonosnog rata sa Perzijom nalazi na vrhuncu i svoje politike i kulturne i gospodarske moi etrursko-italski utjecaj ustupa grkim trgovcima i emporijima, svoje mjesto prvenstva u trgovini na prostorima gdje je dotada bila više izra$ena njihova aktivnost. Za razliku od zapadnog i dijela središnjeg Balkana, sjever i sjeveroistok poluotoka i Podunavlje našli su se pod ne samo utjecajem nego i pod kolonizacijom stepskih etnikih elemenata (poglavito arijsko-iranske pripadnosti). Od VIII. st. p. n. e. tu se smjenjuju talasi «konjanikih naroda» koji dolaze sa ukrajinskih stepa (kreui se istim putovima kao ranije izvorni Indoeuropljani kasnije i Huni, Avari, Ma0ari i Mongoli). Skitski vojniki prodori su se granali sve do jugozapadne Srbije i srednjeg Podrinja gdje su se sudarili sa ilirsko-autarijatskim zajednicama.3 Perzijski prodor na jugoistok poluotoka, ukljuujui i Darijevu skitsku avanturu na samom kraju VI. st. p. n. e. i druge pokrete perzijskih trupa, i grko-perzijski ratovi proizveli su itav niz posljedica po politiki razvitak ne samo grkih polisa i makedonskih i trakih zajednica nego i na ilirske narodnosne zajednice dublje u unutrašnjosti, u prvom redu na autarijatske zajednice. Glavna posljedica po politiko-društveni razvitak bilo je objedinjavanje pojedinih politikih 1 O emu najbolje svjedoanstvo pru$a itava vaza sa natpisom, ispisanim umbroetrurskim alfabetom prona0ena u slojevima naselja Pod kod Bugojna, a koja se datira u period oko 600. god. p. n. e. =ovi, 1964; Isto, 1965, 48-65; Isto, 1975; Isto, 1983, 170-181; =ovi, 1983 A, 433-457; Isto, 1987; Šalabali, 1967; =ovi, 1987, 504; Arheološki leksikon, Tom II, 1988, 137; 164; Stipevi, 1989, 191 2 O tome više vidi, Mesihovi, Autarijati, 2007, 265 3 O odnosima skitskih i uope stepskih populacija sa ilirsko-autarijatskim zajednicama i o posljedicama stepskih i skitskih pomjeranja na središnje balkansko podruje v. Mesihovi, Autarijati, 2007, 90; 105; 110; 117 – 118; 121; 123 – 125; 162; 178; 186; 205; 220; 260 – 261; 276 – 277; 284 181 Mesihović, Dezitijati, 2007 jedinica u slo$enije politike organizme, politike entitete u zajednicama koje su se još uvijek nalazile na preddr$avnoj razini strukturiranja i saveze polisa na grkom prostoru kao što je npr. bio Delski. 4 Na središnjem i dijelom na zapadnom Balkanu uzdi$e se hegemonija autarijatskog politikog entiteta, na krajnjem istoku odriski entitet, a Makedonija dinastije Argeada, peonske politike tvorevine, politiki entiteti ilirskih naroda Enhelejaca, Taulanata i Ilira proprie dicti , situiranih na tlu današnje Albanije ve u svome ustroju dobivaju i odre0ene oznake dr$avotvorne strukture. Ju$no od Ilira nalazi se Epirska (Mološka) dr$ava dinastije Ajakida koja stupa u bliske rodbinske veze sa makedonskom dinastijom Argeada, što je imalo i odre0enog odraza na svrstavanje Epira u zbivanjima vezanim za makedonsko napredovanje, odnosno dalji razvitak epirske kraljevine Ajakida, posebno za vrijeme Pira. Na grkom prostoru dominiraju dva velika Saveza⇒Delski, na ijem se elu nalazi Atena i koji se postupno pretvara u Atensku pomorsku dr$avu i drevniji Peloponeski na ijem se elu Sparta a kojem se pridru$uju i tebanski Beotski savez i Korint. Naredno IV. st. p. n. e. donijelo je na povijesnu pozornicu jugoistone Europe tri bitna procesa. Prvi je vezan openito za poetak slabljenja koji je zahvatio veinu politikih tvorevina koje su dominirale i dostigle svoj zenit u prethodnom V. st. p. n. e. Slabljenje se nije ogledalo samo na politikom planu nego i u gospodarskom i kulturnom aspektu. Njemu su naroito bili izlo$eni Autarijati ija materijalna kultura u njenoj razvojnoj fazi Va do$ivljava prvo stagnaciju a zatim i opadanje, te dr$avice u balkanskoj Grkoj koje ulaze u proces nazvan «kriza polisa». Zatim slijedi uspon Makedonije za Filipa II. i njegovog sina Aleksandra III., kada u jugoistonoj Europi pod makedonsku direktnu vlast, hegemoniju ili samo vazalstvo vei dio središnjeg, istonog i ju$nog Balkana.5 Trei i posljednji doga0aj koji je obilje$io IV. st. p. n. e. na 4 Više o posljedicama perzijskog prisustva v. Mesihovi, Autarijati, 2007, 118; 120 – 121; 205; 257 5 Od dolaska Filipa II. na elo Makedonije, 359. god. p. n. e. i otpoinjana realizacije njegovih politikih i vojnih ciljeva, i poetka I. Svetog rata, geopolitika slika jugoistone Europe je do$ivjela oblikovanje prvog u povijesnim vrelima dokumentiranog (Diodor, Pauzanija, Plutarh, Demostenovi (posebno Filipike), Eshinovi i Izokratovi govori, fragmenti Teopompovih povijesti) sustava blokova i paktova koji je obuhvatio šire podruje poluotoka, i u koji su bili aktivno i stalno ukljueni i nehelenski (ilirski, traki i drugi kao Tribali, Skiti) narodi. U toku dvije dekade, sve do konane uspostave makedonske hegemonije na dobrom dijelu Poluotoka nakon dunavske kampanje Aleksandra III., stvarane su itave mre$e savezništava uglavnom sa antimakedonskim sentimentom, a koje su oblikovane na intenciju Atenske dr$ave. U prvo vrijeme za vrijeme I. Svetog rata ta antimakedonska $ica nije bila toliko izra$ena, ali je sve više dobivala na znaenju sa poveavanjem makedonske moi, snage unutarnjeg ustroja i teritorijalne ekspanzije. Tako je i Teba koja se za vrijeme I. Svetog rata, stjecajem okolnosti, našla na istoj strani sa Filipom II protiv Fokide i njenih saveznika Atene i Sparte na kraju završila kao protivnik Makedonije. Atenjani su u svoje protu-Filipovske koalicije vrlo lako ukljuivali ne samo one ilirske i trake narode te Tribale koji su bili susjedi Makedonije nego i udaljenije narode. Nakon Filipove smrti, vjerojatno je bio za kratko stvoren (namjerno ili igrom 182 Mesihović, Dezitijati, 2007 Balkanu, a ije su se posljedice osjeale intenzivno na dobrom dijelu poluotoka i u toku naredna dva stoljea bio je prodor Kelta u jugoistonu Europu. Oni se prvo od sredine IV. st. p. n. e. obrušavaju na sjeverozapadno podruje Balkana, zatim se spuštaju u Podunavlje i Posavlje i za vrijeme svoje dunavske kampanje 336/5. god. p. n. e. na njih na srednjem Dunavu nailazi Aleksandar. Pri tome svome kretanju Kelti su preplavili panonske i druge podunavske izvorno nepanonske etnike pripadnosti, vjerojatno i skitsko-stepskog podrijetla. Kelti, kao zemljoradniki narod, izbjegli su kretanje dinarskim pojasom gdje se više-manje nesmetano od strane zapadnih pridošlica nastavljao autohtoni razvitak, ali su zato prešavši na ju$nu stranu Save i Dunava obrušili se na srednjobalkansko podruje. Do zakljuno sa 310. god. p. n. e. Kelti naseljeni u prostoru oko uša Save u Dunav su u potpunosti uništili autarijatski politiki entitet i prekinuli kontinuirani skoro tisuljetni razvitak autarijatske narodnosne zajednice te nastavljali pustošenja širom poluotoka. Iskorištavajui kaos izazvan dijadoškim ratovima Dunavsko-Savski Kelti su se 279. god. p. n. e. u velikom stilu obrušili na Peoniju, Trakiju, Makedoniju i Grku i tek su kod Termopila suzbijeni od strane udru$enih grkih snaga. Pre$ivjeli sa pohoda su se povrativši na obale Save i Dunava bili jezgro oblikovanja narodnosne zajednice Skordiska i politikog entiteta. Skordisci su sve dok ih Rimljani konano ne pokore predstavljati vrlo bitan politiki i društveni inilac na središnje-balkanskom prostoru.6 Keltski upad u Italiji i preplavljivanje preko dijela etrurske i italske teritorije konano je završilo i ve ionako oslabljenju umbro-etrursku trgovinsku i drugu aktivnost na zapadnom Balkanu. Pored prezentirana tri doga0aja koji su obilje$ili povijesnu pozornicu promatranu sa opebalkanskog gledišta, još je jedan proces odigrao veliku ulogu skoro sudbinskog karaktera, ali samo na lokalnoj razini zapadnog Balkana. Sa samim poetkom IV. st. p. n. e., inicijativom sirakuškog tiranina Dionizija Starijeg zapoinje grka kolonizacija otoka srednjeg Jadrana i osnivanje niza grkih naselja i emporija na kontinentalnoj obali. Nakon smrti Dionizija Starijeg Issa se osamostaljuje od sirakuške dr$ave i vremenom i sama postaje bitan politiki i gospodarski inilac srednjeg Jadrana.7 I tako od poetaka IV. st. p. n. e., zapoinje intenzivnija grka aktivnost koja se nije osjetila samo na srednjojadranskoj obali, nego i dublje u unutrašnjosti. sluaja) široki «savez» protu-makedonske hegemonije koji su pored pobunjenih grkih polisa (posebno se isticala Teba) inili i Tribali, autonomni Traani, Geti, te ilirski narodi Autarijati, Taulanti. mo$da Dasareti ili Enheleji ili Iliri proprie dicti i drugi ilirski narodi. 6 O Skordiscima v. Todorovi, 1968; Isto, 1974; Papazoglu, 1969, 209-298; 442-453; Jovanovi, 2003; Kne$evi- Jovanovi, 2003; Popovi, 2003; Dizdar, 2003; 7 Stipevi, 1989, 34 183 Mesihović, Dezitijati, 2007 Nestanak Autarijata otvorio je put uzdizanju Ardijejaca i Dardanaca, koji su do tada stajali u zasjenku svoga sjevernog ilirskog susjeda. Ardijejci su tako sredinom III. st. p. n. e. stajali sa svojom dinastijom Agronida na elu politike tvorevine poznate kao «Ilirska dr$ava», a koja je svoj vrhunac dostigla za vladavine Agrona i namjesništva njegove supruge Teute.8 Djelovanje 8 O Ardijejcima kao nositeljima «Ilirske dr$ave» v. Mesihovi, Autarijati, 2007, 119; 142 – 143; 172, fus. 490; 192; 268, fus. 798; 272; . Potvrdu o smještaju jezgre «Ilirske Dr$ave» Agronida (ili Pleuratida) na sjeverno, ardijejsko podruje pru$a i injenica o stavkama sklopljenog mira nakon I. Ilirskog rata. Po tim stavkama «Ilirska Dr$ava» se odrie posjedovanja ili ostvarivanja pretenzija na podruje ju$no od Lissusa i zabranjuje se i ograniava plovidba brodova spomenute politike tvorevine isto ju$no od Lissusa (Polyb. II, 12). Ovo jasno ukazuje da prostori ju$no od Lissusa (današnji Lješ) nisu sainjavali ni jezgro ni temelj «Ilirske dr$ave», ve da su ona bila naknadno prikljuena njenoj politikoj sferi, te bi bilo sasvim razumljivo da se ona i prva otcjepljuju od nje. Iz svega izlo$enog proizlazi da središte «Ilirske Dr$ave» treba tra$iti ju$no od Isse i Pharosa i sjeverno od Lissusa, odnosno preciznije izme0u rijeka Neretve i Bojane. Ardijejska «Ilirska Dr$ava» se na svome vrhuncu prostirala ne samo du$ primorja, nego i duboko u unutrašnjost, što dokazuje i injenica o konstantnom neprijateljstvu sa Dardancima, što bi impliciralo i postojanje neposrednog dodira negdje u unutrašnjosti. Da su Ardijejci bili nositelji «Ilirske dr$ave», odnosno da je dinastija Agronida bila ardijejske narodnosne pripadnosti posredno govore i Polibije (II, 11-12), Livije (XXVII, 30) i posebno, i to direktno Kasije Dion fr. Knjige XII, odnosno Zonara VIII, 19, 1-2; 20, 11. Po Polibiju prilikom prodora rimskih snaga u unutrašnjost za vrijeme I rimsko-ilirskog rata 229/8. god. p. n. e., jedini ilirski narod koji on pod njihovim imenom navodi da se bori sa Rimljanima su Ardijejci, za koje ka$e da su ih Rimljani prilikom svoga prodora pokoravali. U istom kontekstu treba shvatiti i drugi Polibijev podatak (II, 12) u kojem se ka$e da Rimljani pod zapovjedništvom Aula Postumija nakon što su zauzeli najvei dio «Ilirije» 229. god. p. n. e., jedino paze na Ardijejce. Ovi Polibijevi podaci jasno ukazuju na injenicu da su Ardijejci imali iznimnu ulogu i status u «Ilirskoj dr$avi», jer su oni za vrijeme I ilirskog rata, bili prema Rimljanima jedini po narodnosnom imenu poznati borbeni i sumnjivi element. U Livijevoj XXVI knjizi, poglavlje 30, nalazi se i vrlo zanimljiv podatak koji direktno ve$e Ardijejce za Skerdilaidu i Pleurata. Podatak o Agronu kao ardijejskom vladaru, Kasije Dion je sudei po tome što on upotrebljava stariji naziv za Jadransko more koje naziva Jonskim morem, našao u nekom relativno starijem vrelu koje je mo$da i bilo i suvremenik zbivanja na Jadranu sredinom i u drugoj polovici III. st. p. n. e., te bi onda spomenuti Dionov podatak odra$avao stvarno stanje politiko-narodnosne slike jednog dijela istono-jadranske obale i njenog zale0a. Osim toga Ardijejci su po Ateneju posjedovali veoma veliki broj prospelata, što bi isto sugeriralo iznimnu politiku i društvenu mo ovog ilirskog naroda, koju je jedino mogue prepoznati u «Ilirskoj dr$avi» Agronida. I to što se Ardijejci ne spominju u ugovoru izme0u Rima i Teute, u proljee 228 . god. p n. e., (o odredbama mira nakon I ilirskog rata v. Cabanes, 2002, 148-149; 152-153) ni nakon sabora u Skodri (Bojanovski, 1988, 29-30; Cabanes, 2002, 174-175; za mir i sa Ilirijom i sa Makedonijom Liv. XLV, 26; 30), ukazuje da su se oni nalazili situirani u jezgru «Ilirske dr$ave». Ardijejci u tim sporazumima nisu nabrajani kao narod ili zajednica koja postaje «samostalna» ili «slobodna» (kao npr. Rizon i Olcinium) naravno onako kako su to Rimljani shvaali, podrazumijevali i prihvaali, što direktno podrazumijeva da se oni nemaju ni od koga «osloboditi». Raspravu o tome jesu li Ardijejci bili nositelji «Ilirske dr$ave» v. kod Cabanes, 2002, 138; F.Papazoglu (1965; 1967,) nastojei podr$ati svoju prilino nategnutu teoriju o kontinuitetu «Ilirske dr$ave» od IV do II st. p. n. e. to osporava; Stipevi, 1974, 52-53 i odgovarajue fusnote; Bojanovski (1988, 25-31). 184 Mesihović, Dezitijati, 2007 «Ilirske dr$ave» i njenih podanika izazvali su I. rimski-ilirski rat i uveli Republiku na prostore jugoistone Europe. Od 229. god. p. n. e. zapoinje rimsko postupno prodiranje na i zaposjedanje zapadnobalkanskih i panonskih zemalja koje je trajalo sve do prvih godina nove ere. Dardanci su od III. st. p. n. e. pa do stvaranja provincije Makedonije igrali ulogu stalnih neprijatelja Makedonije.9 «Ilirska dr$ava» je i pored poraza u prva dva rata sa Republikom, uspjela da se za vrijeme Skerdilaide i pored teških ratova, posebno sa Filipom V., obnovi, stabilizira i ponovo aktivno ukljui u zamršeni svijet grko-makedonske politike i rata,10 pa i da privremeno za vrijeme Pleurata (197-181. god. p. n. e.) uvrsti i svoju hegemoniju i politiki utjecaj na širem istono-jadranskom podruju.11 Ipak sa stupanjem na prijestol Gencija (181-167. god. p. n. e.) nastupa konano razdoblje vladavine ove dinastije politikom formacijom nazvanoj «Ilirska dr$ava», jer odmah poinje njeno rastakanje (otcijepljenje Delmata) koje se završava porazom u III. rimsko-ilirskom ratu i zarobljavanjem Gencija i podjelom zemlje kojom je on vladao.12 Nakon Ardijejsko pitanje koje je itavo jedno stoljee zaokupljivalo politiku Rimske Republike prema istonom Jadranu i sjevernim obalama Jonskog mora je konano riješeno njihovim prisilnim preseljavanjem u neplodnu unutrašnjost (Strab. Geo. VII, 5, 6). Iz Strabonovog podatka se ne vidi kada se to desilo, ali vrlo je mogue da je to bilo nakon rimskog kaznenog udara na Ardijejce i Plereje 135. god. p. n. e. (App. Ill. 10) Nakon toga, ovaj kako se mo$e zakljuiti iz Strabonovog podatka nekada brojan i vrlo moan narod je skoro izumro, znai do$ivio je radikalnu depopolaciju do poetka nove ere. Ardijejci su nesumnjivo na osnovi ovog Strabonovog podatka morali u ranijim stoljeima biti jedan od tri najznaajnija ilirska naroda, zajedno sa Autarijatima i Dardancima i samim tim morali su biti nositelji nekog veeg i monijeg politikog fenomena, a to je na prostorima koje su oni naseljavali u periodu III-II. st. p. n. e., jedino bilo mogue u «Ilirskoj dr$avi». 9 Liv. XL, 57, 6 10 Polyb. IV, 29; V, 3-4; 95; 101; 108; 110; Liv. XXVI, 24, XXVII, 30;33; XXVIII, 5; XXXI, 28 11 Za vrijeme Pleurata podruje pod vladavinom Agronida se pru$alo od srednjeg Jadrana ukljuujui i Delmate pa sve do granica grko-makedonskog svijeta u ijim je poslovima uzimao aktivno ueše. (Polyb. XXI, 11, 7; 21, 3; XXXII, 18, 2; Liv. XXVI, 24; XXVII, 30; XXVIII, 5; XXIX, 12; XXX, 34; XXXI, 28; 34; 38; 40; XXXIII, 34; XXXVIII, 7; XLIV, 11; 30) 12 Nije nemogue pretpostaviti da su Ardijejci i Plereji koji su 135. god. p. n. e., pora$eni ustvari i sami oblikovali i pripadali tim trima malim pupit-dr$avica nastalim nakon podjele «Ilirske dr$ave», pa su se oni desetljeima kasnije pretjerano osamostalili i ponovo otisnuli baviti starim poslom-gusarenjem. Isto nije nemogue pretpostaviti da je i sam Balej, vladar jedne od tih dr$avica bio mo$da Ardijejac ili Plerej i na neki nain povezan i sa dinastijom Agronida (Liv. LIV, 45, 31; Škegro, 1999, 36). O Ardijejcima i Plerejima v. App. Ill. 10; Liv. epitome libri LVI; Strab. Geo. VII, 5, 5-7. Trea pupit - dr$avica je pripadala Labeatima (Cabanes, 2002, 175), a mo$da su se u nastavku Livijevog teksta koji je u prilino lošem stanju nalazila i imena Ardijejaca i Plereja. U izdanju Livija (prijevod Canon Roberts, New York, 1912) ovaj dio je rekonstruiran tako što se ka$e da je jedan dio na troje podijeljene Ilirije ve spomenut, drugi da zahvata svu zemlju do Labeatskog jezera, i trei da ukljuuje Agravonites, Rizonite i Olcinanje i naseljenike na njihovim granicama. Ipak nejasno je ako su Rizonani i Olcinjani postali slobodni da se oni u nekoj drugoj odredbi 185 Mesihović, Dezitijati, 2007 slabljenja i nestanka «Ilirske dr$ave» sjeverno od Neretve i dublje prema zapadno-bosanskim poljima poveava se znaaj Delmata i njihovog politikog entiteta, koji sve više postaje primarni, ali i ekspanzivni element na srednjem Jadranu. Delmati se tako nameu kao neka vrsta surogata koji popunjava politiki i vojni vakuum nastao rastakanjem vojno-politikog znaaja «Ilirske dr$ave», koji Rimljani moraju ozbiljno da uzimaju u obzir prilikom kreiranja i provo0enja vanjske politike usmjerene prema zapadnom Balkanu. U III. i II. st. p. n. e. na sjeverozapadnom pravcu od nosilaca srednjobosanske kulturne grupe $eljeznog doba, su prebivale zajednice Mezeja i Japoda, koji su u navedenom periodu postojali kao potpuno oblikovane narodnosne zajednice i vjerojatno politike jedinstvene politike cjeline. Sjeverno od dezitijatskih zajednica pru$a se itav niz panonskih naroda koji su se više-manje nalazili u bli$im odnosima sa Keltima. Na istonom pravcu se nalazio situiran konglomerat malih ilirskih naroda, nastao vjerojatno uslijed dezintegracije autarijatske narodnosne zajednice. Istovremeno sa daljim autohtonim razvitkom, u pojedine ilirske narode (najizrazitije kod Daorsa) prodiru u jaoj mjeri i impulsi helenizma. Nešto dalje u pravcu sjeveroistoka u odnosu na Dezitijate nalazio se sna$an vojno-politiki faktor olien u keltskim Skordiscima koji je nesumnjivo bio nezaobilazni, pa mo$e se rei i glavni inilac svih zbivanja vezanih za središnjobalkanski prostor u III. i II. st. p. n. e. I njihovo prisustvo i djelovanje je u spomenutom razdoblju vjerojatno ostvarivalo izvjesni utjecaj na razvitak gornjobosanskih zajednica. Sa posljednjim periodom II. st. p. n. e., granine balkanske oblasti su bile zahvaene pokretima Kimbra i Teutona, što je moralo imati reperkusije i na politiki, društveni i gospodarski razvitak domorodakih zajednica. istog ugovora navode kao sastavnice druge politike jedinice, koja je proistekla direktno iz «Ilirske dr$ave» od koje su Rizon i Olcinium postali slobodni. Po Wilkesu (2001, 188) trea regija je pripadala Daorsima, što je isto neodr$ivo jer se oni u Livijevom podatku o saboru u Skodri jasno spominju kao nagra0eni (u vidu politike slobode) narod i ne spadaju u to jezgro «Ilirske dr$ave» koje je podijeljeno. Mogue je iz itavog smisla Livijevog podatka izvui i sljedee; u zakljucima sabora u Skodri precizira se da neki narodi i zajednice postaju slobodni (u politikom smislu, znai nezavisni, što bi impliciralo da su prije rata bili nekome podinjeni u politikom smislu) i oslobo0eni od svih poreza (bolje rei danka koje su isplaivali svojim dotadašnjim politikim pokroviteljima tj. «Ilirskoj dr$avi») me0u kojima su Taulanti, gradovi Rizon i Olcinium, Daorsi i itd. Nakon ove grupe naroda i zajednica dolazi zakljuak o zajednicama (Scodrensibus, Dassarensibus, Selepitanis) koje su obavezne da plaaju pola danka u odnosu na ono što su dotada plaali Genciju, ali se nigdje ne ka$e da postaju liberos, tj. politiki slobodni (naravno shvaeno u rimskim okvirima i naelima, a ne u realnim okvirima neije politike nezavisnosti) što bi moglo znaiti da su se oni nalazili još uvijek u nekim drugim politikim okvirima, mo$da i u onim pupit-dr$avicama koje su nastale nakon disolucije ostatka «Ilirske dr$ave» na tri dijela, ali ovo još uvijek nije pouzdano. O ovom pitanju i lakuni u Livijevom tekstu v. kod Bojanovski, 1988, 29-30 i fus., 32; 36; 37; Zaninovi, 1996, 223 186 Mesihović, Dezitijati, 2007 Ako bismo sudili po funkcioniranju naela nasljedstva u Ilirskoj dr$avi Agronida, mogli bismo tvrditi da je kod Ilira, bar kod onih koji su prešli na više razine kulturnog i društvenog razvitka bilo iskljueno naslje0ivanje na vladarskoj asti po sistemu starješinstva a da je primjenjivana primogenitura (u sluaju infantilnosti legalnog nasljednika primjenjivano bi bilo namjesništvo). Pines je taj, iako maloljetan, koji zvanino naslje0uje prijestol svoga oca, a ne Agronov brat Skerdilaida, dok Teuta postaje skrbnik i de facto vladar a ne ak i Pinesova prava majka Triteuta.13 Me0utim to što je dobar dio ilirskih i drugih balkanskih naroda imao 13 Cass. Dio fr. Knjige XII, odnosno Zonara VIII, 19, 1-2; Ime Triteuta je vjerojatno slo$enica i moglo bi se tumaiti kao trea Teuta (Tri+Teuta), u smislu da je Triteuta bila trea po redu Agronova $ena u njegovom poligamnom braku. Time bi bilo sasvim razumljivo da je Teuta kao supruga koja je zauzimala prvo mjesto u rangu Agronovih supruga (najvjerojatnije jer je prva od njih postala njegova supruga, a mo$da jer je i sama poticala iz istaknutijeg domae porodice, roda ili bratstva) postane skrbnik Pinesu, a ne njegova majka. Teuta sigurno nije imala $ive muške djece iz braka sa Agronom. Kako se ini Agron nije imao baš neke velike sree sa osiguravanjem svojih muških potomaka, i svoga je sigurnog zakonitog muškog nasljednika dobio tek u naknadnom braku i to sa Triteutom. Da je ova konstatacija tona dokazuje i injenica da je u trenutku Agronove smrti Pines (ro0en 232. god. p. n. e.) bio tek djeai, što bi sugeriralo da je Agron stupio u brak sa Triteutom relativno dockano i sigurno više iz $elje da konano ima osigurano nasljedstvo. Sa Teutom je Agron definitivno ušao u brak znatno ranije nego sa Triteutom, koja je vjerojatno u trenutku svoga vjenanja bila prilino mlada, o emu nedvosmisleno govori i injenica da je Pines ro0en tako kasno, nedugo prije Agronove smrti. Mogue je da je i Triteutina mladost bila ote$avajui faktor kada se odluivalo o skrbništvu nad njenim sinom, i ako je postojala Agronova posljednja volja o tome tko bi u sluaju njegove naprasne smrti (što se uostalom i dogodilo) trebao biti vladarski skrbnik onda bi to bila Teuta, njegov dugogodišnji $ivotni suputnik u koju je mogao imati puno povjerenje. Teuta nije iznevjerila svoje skrbništvo i nije naudila Pinesu (što je inae rijedak sluaj inae u povijesti namjesništava ili suvladarstava) u smislu da ga je lišila $ivota, protjerala ili mu samo oduzela njegova vladarska prava. To bi se moglo objasniti i injenicom da ona nije imala realnih ni motiva ni razloga a mo$da ni mogunosti da naškodi Pinesu i njegovim pravima. Prvo jer nije imala $ive muške djece (za kerke ne znamo da li ih je imala), drugo zbog iznimne malodobnosti Pinesa mogla je da de facto upravlja «Ilirskom dr$avom» du$e vrijeme a pokrivena sna$no izra$enim legalitetom u vidu njenog pastorka. Bez Pinesa, Teuta nije imala nikakvih osnova za vladavinu i zbog toga je u njenom interesu bilo da on $ivi i bude formalni suveren. Njena i formalna uzurpacija vlasti sigurno bi ugrozila krhku strukturu «Ilirske dr$ave» i mnogima pru$ila mogunosti da, u krajnjoj konsenkvenci na štetu interesa «Ilirske dr$ave», pokušaju ostvariti osobne ili partikularne ambicije i $elje. Primogenitura odra$ava i slo$eniji (zakonskiji) ustroj politike tvorevine na ijem elu su se nalazili Agron i Teut,a za razliku od npr. srednjovjekovne bosanske dr$ave u kojoj pitanje nasljedstva nikada nije bilo do kraja rašišeno. I tako su sve do Pinesove smrti (pod nejasnim okolnostima) još kao 15-godišnjeg djeaka 217. god. p. n. e., politikom pozornicom «Ilirske dr$ave», stjecajem unutrašnjopolitikih i vanjskopolitikih utjecaja, okolnosti i interesa rukovodili Teuta, nakon I. rimsko-ilirskog rata Demetrije Hvarski i nakon II. rimsko-ilirskog rata Skerdilaida. Tako je Pines formalno bio suveren jedne ilirske politike tvorevine i to kroz cijelo vrijeme (od ekspanzije prema jugu do zakljuno sa dva rata sa Rimskom Republikom) kada se odluujue prelamala i njena dalja sudbina, a da praktino 187 Mesihović, Dezitijati, 2007 monarhijsko ure0enje, 14 nije znailo da po automatizmu taj sustav treba prenijeti i na Dezitijate i neke druge narode. Dezitijati u prapovijesnom i protohistorijskom razdoblju postojanja do 33. god. p. n. e. Postojanje i nastanak dezitijatskog politikog entiteta Pod imenom Dezitijati u pisanim vrelima se nesumnjivo podrazumijevala i adekvatna politika cjelina, koja je za vrijeme nezavisnosti bila oliena u strukturi i ustroju koji odgovaraju tipu «protohistorijskog entiteta», a za vrijeme rimske vladavine u jedinstvenoj peregrinskoj civitas. Da je postojala jedna politika cjelina/jedinica (politija) koja je okupljala Dezitijate, i identificirala se sa dezitijatskim imenom i da je kao takva bila prepoznatljiva, priznata i uva$avana od strane i vanjskih, stranih inilaca i unutarnje domae, dezitijatske sredine dokazuje itav niz podataka iz izvorne gra0e. Samo identificiranje sa «dezitijatskim» imenom prisutno je esto kod domaih ljudi, o emu svjedoi itav i niz natpisa na kojima pojedinac pored svoga imena dodaje i etnonim, odnosno svjedoi o svojoj narodnosnoj, gra0anskoj i samim tim i politikoj pripadnosti kao što su natpisi mornara Nerva Laidi f. i vojnika Temans Platorisa, ili kao u sluaju natpisa ILJug III, 1582 princepsa T(ita) F(lavija) Valensa o svome statusnom polo$aju u on nije imao skoro nikakvog djelotvornog utjecaja na razvijanje toga procesa. Mo$da je i uklanjanje Pinesa bilo izraz $elja Skerdilaide za stabiliziranjem prilika u «Ilirskoj dr$avi», koju su avanturistiki potezi onih koji su vladali i faktiki upravljali u ime maloljetnog Pinesa doveli na ivicu propasti, ukljuujui i sam autoritet dinastije Agronida. Jednostavno je vrijeme zahtijevalo da «Ilirska dr$ava», zasnovana na još uvijek labavim unutarnjim vezama i ve dvaput u kratkom periodu teško pora$ena od Rimske Republike, i sa neprijateljima olienim u drugim ilirskim narodima kao Dardancima i grkim dr$avicama i savezima stvori vršu, oprezniju, realniju i iznad svega i autoritativniju vladajuu upravu koja bi umirila prilike. 14 Prosjeno trajanje jedne vladarske/kne$evske/kraljevske dinastije mogli bismo ugrubo procijeniti izme0u 25 i 30 godina. Kao osnova izraunavanje prosjenog trajanja jedne generacije (na vlasti) poslu$io je popis ( po Pauzaniji, Opis Grke, III, 2-7) spartanskih kraljeva iz dinastije Agida. Izme0u Kleomena (vl. 520-490. god. p. n. e) i Pausanije (vl. 408-394. god. p. n. e.) bile su 4 generacije spartanskih kraljeva iz dinastije Agida ukljuujui i njih dvojicu, i generacijski prosjek vladanja u kljunom V. st. p. n. e. iznosio je izme0u 24 i 28 godina. A izme0u spomenutog Pausanije i kralja Kleomena III. (vladao 235-222. p. n. e ), isto ukljuujui i njih obojicu bilo je ukupno sedam generacija spartanskih kraljeva (obuhvaajui IV. i III. st. p. n. e.), sa generacijskim prosjekom vladanja od oko 24-25 godina. Iz prezentiranog slijedi da je generacijski prosjek vladanja jedne generacije spartanskih kraljeva iz dinastije Agida u periodu kraj VI-kraj III. st.p. n. e. iznosio izme0u 26 i 28 godina. 188 Mesihović, Dezitijati, 2007 politikoj hijerarhiji dezitijatske civitas.15 Kao što se i navedenog vidi pripadnici i du$nosnici dezitijatske politike cjeline su bili i te kako svjesni svoga dezitijatskog narodnosnog, odnosno imena politike cjeline koja je objedinjavala i predstavljala tu narodnosnu jedinstvenost. Isticanje T(ita) F(lavija) Valensa da je princeps Dezitijata, jasno govori da je u njegovo vrijeme, i to duboko u II. st. n. e., postojala uklopljena u upravno-administrativni i teritorijalni sustav Rimske dr$ave, još uvijek jedna politika cjelina poznata i priznata pod dezitijatskim imenom. Naglašavanje svoje, dezitijatske pripadnosti koje je posebno izra$eno na natpisima onih Dezitijata koji su boravili i završili svoj $ivot van dezitijatske teritorije isto potvr0uje postojanje sna$ne dezitijatske svijesti, koja ne bi mogla egzistirati bez osnove na koju bi se naslanjala, a to je nesumnjivo morala biti jedinstvena dezitijatska politija. U vrijeme nastanka spomenutih natpisa od strane Rimljana, ova cjelina je bila priznata kao peregrinska civitas, koja je u prolazila kroz razliite stupnjeve unutarnje autonomije. Sa vanjske strane je isto tako jasno prepoznato postojanje dezitijatske narodnosne i politike cjeline, jer iz konteksta mjesta u djelima antikih pisaca (npr. u Plin. NH III, 143) u kojima se spominje dezitijatsko ime jasno se primjeuje da oni pod tim imenom podrazumijevaju i narodnosnu i politiku jedinstvenost. I za naša dva osnovna izvjestitelja o ustanku, Dezitijati bez ikakve sumnje predstavljaju jedinstvenu narodnosnu, i samim tim i politiku cjelinu, i kao takvi se i pojavljuju i funkcioniraju u zbivanjima vezanim za ovaj rat. Za Veleja Paterkula, Dezitijati su jedan prepoznatljiv narod naseljen u «Dalmaciji» (Perustae et Desidiates Delmatae),16 što je od posebne vrijednosti ako se ima u vidu da je on neposredni uesnik u ratu. On je kao takav morao biti upoznat sa stvarnim stanjem i narodnosnom i 15 CIL XVI, 11 = CIL III, p 849 (p 1959) = CIL X, 1402 = D 1989 Herculaneum, CIL III 9739 iz Garduna, Natpis ILJug III, 1582 iz Breze princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa 16 Vell. II, CXV, 4; Dr$imo da je u kontekstu opeg Velejevog izlaganja o ratu i korištenja izraza «Dalmacija» pravilnije navedenu latinsku reenicu na naš jezik prevesti kao «Pirusti i Dezitijati Dalmacije», nego u smislu «Pirusti i Dezitijati dalmatinski», kako bi to sugerirao engleski prijevod u Loebovom izdanju «Perustae and Desiadates, Dalmatian tribes». Iz postavljanja konstrukcije prevo0enja dotine Velejeve reenice, mogu se izvui i razliiti zakljuci. Dok bi u prvom sluaju bio dat naglasak na prostornu, teritorijalnu pripadnost, drugi sluaj ukljuujui i engleski prijevod mo$e sugerirati i neku širu etniku pripadnost. Iz razloga što u Velejevom nacrtnom opisu ustanka svi izraze koji proizlaze iz «Delmatia» u samom kontekstu izlaganja nose u sebi samo teritorijalnu odrednicu smatramo da je pravilnije primijeniti prvu varijantu. U Velejevom dijelu II, CX, 2 pod «Delmatia» se nesumnjivo podrazumijeva odre0ena teritorija koja pokriva ju$ni dio provincije Ilirik i ini uz Panoniju, drugu komponentu provincije. Isto pojmovnu sadr$inu termin «Delmatia» nosi i na još jednom mjestu (II, CXIV, 4) pa mo$da i u dijelu II, CXVI, 2, a do slinog zakljuka mo$emo doi i kada promatramo kontekst i drugih dijelova Velejevog izvještaja o ustanku 6-9. god. n. e., u kojima se pojavljuju izrazi izvedeni iz «Delmatia»(usporediti II, CXV, 1; II, CXVI, 1; II, CXVII, 1). 189 Mesihović, Dezitijati, 2007 politikom slikom ustanikog podruja, i da Dezitijati nisu bili jasna, zaokru$ena narodnosna i politika cjelina on ne bi imao nikakvog razloga da ih spominje. Iz samog njegovog spominjanja slijedi da su i u vremenima ustanka u rimskim «oima» Dezitijati predstavljali jedinstveno cjelinu. I u kontekstu izlaganja Kasija Diona Dezitijati su prepoznatljivi kao jedinstvena i nedjeljiva pa i kohezivna cjelina, jer je on smatrao neophodnim da uz Batonovo ime navede i to da je Dezitijat.17 Kasije Dion se u sintetiziranju svoga izvještaja o ustanku oslanjao na ranija povijesna i druga djela te arhivsku gra0u koja su spominjala, govorila ili detaljnije opisivala zbivanja na zapadnom Balkanu u tom periodu, tako da je mogue logikim slijedom zakljuiti da je i ova, za Diona Kasija, izvorna gra0a prepoznavala narodnosnu i politiku jedinstvenost. Ni u jednom od ovih izvještaja koji su relativno opširniji, a predstavljaju i zatvorene cjeline (što im daje posebnu kvalitetu) ne mo$e se ni naslutiti, ni u najmanjem detalju i prikrivenom znaenju izvjesna djeljivost Dezitijata. Naprotiv, oni u tim opisima uvijek kada se pojavljuju nastupaju kao jedinstvena zajednica, koja vjerojatno ima i sna$nu unutarnju koheziju. Plinije Stariji oslanja se na zvanine podatke što je dokaz da su i za rimsku administraciju I st. n. e. Dezitijati jedna narodnosna i politika cjelina sastavljena i popisana na osnovu 103 dekurije.18 A i za Strabona i za Apijana Dezitijati su jedan narod.19 Dovoljno svjedoanstvo o tome politikom i upravnom postojanju Dezitijata kao nedjeljive formacije i to za rimsko doba pru$a i natpis CIL IX 2564 Bovianum Undecimarum, u kome se oitava dezitijatsko upravno i politiko jedinstvo koje je povezano sa rimskom institucijom prefekta. Uostalom u spomenutoj literarnoj izvornoj gra0i ili se direktno navode ili se osjea prisustvo politikih institucija dezitijatske zajednice, npr. Strabon spominje instituciju vojvode (ηJγεµωvν) Dezitijata20 ije postojanje na indirektan nain potvr0uje i Kasije Dion, kod kojeg se posrednim putem mo$e naslutiti i prisustvo vojnike/narodne skupštine.21 A preko natpisa ILJug III, 1582 T(ita) F(lavija) Valensa saznajemo i za postojanje institucije princepsa kod Dezitijata. Znai iz same injenice postojanja dezitijatskih institucija koje u sebi nose politiku sadr$inu, mora slijediti injenica da postoji i funkcionira odgovarajua politika cjelina koja kao identifikaciju nosi dezitijatsko ime, iz ijeg opsega suverenosti ili autonomije proizlaze i gore nabrojane institucije. U suprotnom bi bilo besmisleno postojanje gore spomenutih institucija koje u sebi nose atribut «dezitijatski», ako nema stvarne egzistencije dezitijatske politije i njene prepoznatljivosti kao takve. Na kraju krajeva i Plinije Stariji definira, 17 Cass. Dio LV, 29, 2 18 Plin. NH III, 143 19 Strab. Geo. VII, 5, 3; App. Ill. 17 20 Strab. Geo. VII, 5, 3 21 Cass. Dio LV, 29, 2; LV, 34, 5 190 Mesihović, Dezitijati, 2007 posrednim putem, Dezitijate sredinom I. st. n. e., kao civitas,22 znai kao i priznatu i prepoznatljivu upravno-politiku jedinicu. Jedini pisani trag o Dezitijatima prije rimske vladavine daje Apijan, a i on je povezan sa Oktavijanovim zaposjedanjem zapadnobalkanskih i panonskih zemalja, i iz toga vidimo da su svi podaci iz pisane izvorne gra0e koji sugeriraju postojanje politike jedinstvenosti dezitijatskog naroda nastali i direktno se odnose na periode uspostave rimske vlasti, dva razdoblja rimske vladavine i na vrijeme ustanka od 6 do 9. god. n. e. Sa podacima takvog karaktera a koji su se svojom sadr$inom direktno odnosili na razdoblje pune nezavisnosti Dezitijata ne raspola$e, ali to ne znai da i u periodu nezavisnosti nije egzistirala u punoj snazi dezitijatska politija. Pisani podaci koji su direktno spominjali tu jedinstvenost, ili bi se ona bar, posrednim putem u njima mogla naslutiti su sigurno ostali izgubljeni u nemirnim nastupajuim povijesnim razdobljima. A to što se oni ne spominju u pisanim vrelima mo$e se jednostavno objasniti i time da Dezitijati, smješteni u dubokoj dinarskoj kontinentalnoj unutrašnjosti, prije Oktavijana nisu imali intenzivnog i neposrednog kontakta sa rimskim trupama, kao što su to imali Ardijejci, Delmati, Japodi…itd. Za antike pisce u velikoj veini sluajeva narodi zapadnog Balkana posebno za period njihove nezavisnosti, predstavljali su injenicu koja se pojavljuje u njihovim djelima samo u kontekstu opisivanja njihovog (uglavnom politike i vojne naravi) dodira sa grkim i rimskim svijetom. Dezitijati, odnosno njihova politija, su nesumnjivo imali svoj intenzivni protohistorijski razvitak u svim sferama $ivota, i vjerojatno su i stoljeima prije uspostave rimske vlasti bili i bitan politiki, društveni i gospodarski inilac na širem prostoru unutrašnjosti. O tome bi posredno svjedoile injenice da su Dezitijati bili još sredinom I. st. n. e., (i to nakon ustanka u kojem su imali iznimno velike populacijske gubitke)23 još uvijek najbrojniji autohtoni narod naronitanskog konventa, te da oni predstavljaju temeljni stup itavog ustanka. To oni nisu mogli biti ni u jednoj od gore navedenih injenica da i u periodima protohistorije nisu prošli du$i razvojni put, u kojem je njihova unutarnja kohezija mogla u dovoljnoj mjeri da ovrsne kako bi predstavljala takav prepoznatljiv i funkcionalan narodnosni i politiki fenomen da bude uva$avan i od drugih zajednica. Osim toga Dezitijati naseljavaju rudonosne oblasti koje usto posjeduju najplodnije areale zemljišta u širem prostoru. Sve je to moralo uvjetovati da je njihov utjecaj i to ne samo kulturološki, nego i gospodarski pa i politiki morao da bude u periodima protohistorije i izrazit i priznavan. I dezitijatska civitas je morala imati razloge svoga postojanja i 22 Plin. NH III, 142-143 23 Velej Paterkul (II, CXV, 4) posebno naglašava da su se Dezitijati u ovom ratu predali tek kada su bili dovedeni skoro do fizikog istrebljenja. Pa i pored toga Dezitijati pola stoljea kasnije predstavljaju najbrojniji (na osnovi broja dekurija) autohtoni narod naronitanskog konventa. 191 Mesihović, Dezitijati, 2007 u politikoj tradiciji i kontinuiranosti koja je postojala u predrimskom razdoblju. Sve te dezitijatske politike institucije, precizna prepoznatljivost i priznatost od strane vanjskih inilaca (ukljuujui i oficijelnu strukturu Rimske dr$ave), jasno identificiranje pod dezitijatskim imenom u unutarnjoj sredini, prisutna i duboko ukorijenjena svijest o dezitijatskoj pripadnosti pa i duga egzistencija dezitijatske civitas, nisu mogle nastati i biti uzrokovane u par prvih desetljea rimske vladavine. Navedene injenice su morale biti posljedica dugotrajnije dezitijatske politijogeneze koja se odvijala i stoljeima prije uspostave rimske vladavine. Uostalom bilo bi teško shvatljivo da Rimljani podinjavanjem zapadnog Balkana svojoj dr$avnoj i provincijskoj vlasti stvaraju novu, dezitijatsku narodnosnu i politiku jedinicu. Oni su se i u sluaju nametanja svoje vlasti Dezitijatima vjerojatnije dr$ali svojih ustaljenih pravila o reguliranju unutar provincijskih odnosa pa su u tom smislu poštivali i egzistenciju dezitijatske politike jedinice, koju su uklopili u svoju upravno-administrativnu šemu, pa je kao takvu nalazimo i u podacima iz pisane izvorne gra0e. A da bi je Rimljani kao takvu priznavali, ta dezitijatska politika jedinica je morala vui kontinuitet svoga postojanja još iz vremena nezavisnosti u kojem je morala biti stabilna i trajnija formacija sa relativno sna$nijom unutarnjom konstitucijom i tradicijom, te me0usobnom povezanošu njenih sastavnica. Jedino bi po tim uvjetima dezitijatska politija mogla pre$ivjeti razdoblje svoga «traumatinog» transformiranja iz ustroja protohistorijskog politikog entiteta u peregrinsku civitas, odnosno ulaska u okvire Rimske Imperije. Sve su to jasni pokazatelji postojanja dezitijatskog politikog jedinstva i u predrimsko doba. =injenica je i da Dezitijati doekuju Rimljane kao ve oformljena politija, što mo$emo posredno naslutiti iz Apijanovog spominjanja Dezitijata koji se mo$e smatrati jedinim pisanim podatkom koji se odnosi na vrijeme uspostave rimske vlasti na zapadnom Balkanu za vrijeme Oktavijana, odnosno na zadnje trenutke nezavisnosti Dezitijata kada su se oni suprotstavili nadolazeem rimskom osvajakom talasu.24 Apijan jasno prepoznaje Dezitijate kao jednu samostalnu cjelinu, koja se suprotstavlja Oktavijanu i brani svoju nezavisnost, a to ne bi bilo mogue da se pod dezitijatskim imenom nije jedna politija. Apijan je podatke za svoje povijesno djelo (nastalo dva stoljea nakon vremena koje opisuje u konkretnom sluaju) crpio i iz djela ranijih pisaca i rimskih arhiva odakle je uostalom i došao do navedene informacije o Dezitijatima, što bi automatski podrazumijevalo da su Dezitijati bili prepoznati i priznati kao politija i u tim djelima i arhivskoj gra0i i od Oktavijana Augusta jer je podatak o njima do Apijana došao vjerojatno došao preko Augustovih memoara. Rimljani prodorom u dublju kontinentalnu unutrašnjost zapadnog Balkana zatiu jedan oformljen i sna$an narodnosni organizam koji je 24 App. Ill. 17 192 Mesihović, Dezitijati, 2007 uokviren u monolitnu politiku cjelinu sa punom suverenošu i koja se identificira pod imenom Dezitijata. S druge strane ta jedinstvenost nije mogla nastati neposredno pred i uzrokovano samo rimskom najezdom, jer ona zahtijeva dugotrajniju politijogenezu kako bi se mogla oblikovati i biti u mogunosti funkcionirati kao takva cjelina koju bi Rimljani, odnosno antiki pisci uva$avali samo pod jednim imenom i stalno prepoznavali u njenom kontinuiranom razvitku kroz razliite periode razvitka od borbe za odr$anje nezavisnosti do sredine I. st. n. e. Uostalom ako su Delmati i Japodi mogli biti prepoznati u II. st. p. n. e. kao zasebni potpuno oblikovani narodi zašto to ne bi bili i Dezitijati u datom periodu. Ta narodnosna i politika cjelina u toku svih gore navedenih razdoblja pokazuje iznimnu unutarnju koheziju, i vrstou koja se suoava i sa teškim iskušenjima vezanim za svoje dalje odr$anje i biološki opstanak svoje ljudske sadr$ine kao što je to bio sluaj u zadnjoj fazi ustanka. Dezitijatska politija uspijeva sve to pre$ivjeti i opstati, pa i dalje funkcionirati kroz jedan du$i period, a to bi jedino bilo mogue ako su Dezitijati bili jakim nitima me0usobno povezani i sa izra$enom svijesti o dezitijatskoj pripadnosti. Uostalom u natpisima i djelima antikih pisaca, ni na jednom mjestu ne nailazimo ni na spomen, ni na posredni trag pa ni na samo nasluivanje imena i egzistencije ni$ih sastavnica u odnosu na dezitijatsku cjelinu. Jedino što mo$emo nai su osobna imena (jednoslo$na i dvoslo$na, ova potonja u pojedinim sluajevima nalazimo uz neposredni dodatak kojim se potvr0uje njihova dezitijatska pripadnost) i prisustvo i nominiranje dezitijatske cjeline. I ta injenica dodatno potvr0uje koheziju dezitijatske zajednice u razdobljima na koja se podaci odnose od druge polovice I. st. p. n. e. do II. st. n. e., koja je bila prepoznatljiva i strancima, ali i prihvaena u domaoj sredini. Uostalom i sama srednjobosanska kulturna grupa $eljeznog doba, odnosno njeni nositelji, pokazuje svoj jasan, dobar i precizan ustroj, kao što se mo$e slikovito vidjeti na primjeru strukturiranosti naselja Pod,25 a i uope kulturni identitet srednjobosanske kulture je vrlo jedinstven. Iz svega izlo$enog se namee zakljuak da je dezitijatske zajednice još od najranijih perioda njihovog postojanja odlikovao djelotvoran ustroj, visok stupanj kompaktnosti ali i unutarnje samodiscipline. Sve neposredno navedeno je moglo nastati jedino uslijed dugog razvitka te dezitijatske politike jedinstvenosti i u periodu nezavisnosti, kada je ona kroz jedan iznimno du$i period morala u$ivati svoju punu suverenost kako bi se stigla nametnuti u smislu dominirajue, bitne i jedine svijesti politikog karaktera svim pripadnicima Dezitijata u odnosu na ni$e sastavnice (plemena, lokalne teritorijalne jedinice, bratstva). U tom dugom razvojnom periodu u periodu nezavisnosti prevazi0eni su lokalni i plemenski partikularizmi i smanjen njihov utjecaj u tolikoj 25 =ovi, 1987, 524 193 Mesihović, Dezitijati, 2007 mjeri, da ni u vremenima najveih teškoa po dezitijatsku politiku cjelinu i njen narod oni nisu posebno nastupili i djelovali i tako ugrozili zajednicu kojoj su pripadali.26 Jednostavno reeno unutarnje dezitijatsko «bie» i njegova ukorijenjenost u svijesti Dezitijata su bili dovoljni sna$ni da odr$e dezitijatsko jedinstvo i identitet i kroz te periode i da dr$e u dubokoj sjeni eventualne partikularne te$nje svojih pojedinih sastavnica. Ovaj dezitijatski identitet je bio u dovoljnoj mjeri sna$an i da se nametne kao politika i narodnosna injenica i okolnim domorodakim politijama, koje su njega samog i institucije, teritoriju i norme $ivota koje su ga materijalizirale priznale. O tome nedvosmisleno svjedoi ponašanje i odnos drugih ilirskih naroda i njihovih predstavnika prema Dezitijatama u toku ustanka, ukljuujui i prihvaanje da Dezitijat bude jedan od dvojice vrhovnih vojvoda ustanka u koji su se ovi narodi ukljuili. a u posljednjoj fazi rata i jedini vo0a ustanka. Da bi neko mogao da bude prihvaen za zajednikog i vrhovnog vojvodu ustanka u koji se ukljuio veliki broj ilirskih naroda, uz sve ostale razloge koji su doprinosili tome njegova matina narodnosna i politika zajednica je morala da bude sna$nija, brojnija i da ima vršu i stabilniju strukturu i ustroj i naravno ona je morala da u$iva i odre0eni ugled, povjerenje i poštovanje me0u svojim neposrednim i daljim susjedima. Ove posljednje navedene karakteristike mogle su se razviti samo zahvaljujui tradiciji, odnosno dugom poznavanju, $ivljenju blizu i odr$avanju svestranih kontakata drugih politija sa Dezitijatima, što i sa svoje strane nedvosmisleno govori da je politija Dezitijata nastala u znatno ranijim razdobljima u odnosu na periode rimske vladavine i ustanka. To «unutarnje» bie koje je definiralo dezitijatsku politiju i u sebi objedinjavalo domorodake zajednice Gornje Bosne, i koje se odr$alo skoro još dva stoljea u okviru Rimske dr$ave, ipak je na kraju moralo podlei nemjerljivo sadr$ajnijem i opse$nijem rimskom narodnosnom i politikom identitetu kojem je dezitijatski identitet bio još i subordiniran. 26 Mo$da se nazivi za pojedina deztiijatska plemena, odnosno bolje rei neotu0ive sastavnice/dijelove dezitijatske narodnosne i politike zajednice, kriju u kasnijim, antikim nazivima kao što su npr. imena municipija Bistuensium, R.P. Aquae S…(mo$da se nalazi u nastavku one rijei koja poinje sa S…) ili u nazivima pojedinih naselja na dezitijatskoj teritoriji (poznatih preko Antonini Augusti Itineraria, Pojtingerove karte i Ravenjanina) ili biskupija koje su se sudei po salonskim saborima prostirale i preko podruja koja su pripadala Dezitijatima. U naelu nazivi ranokršanskih biskupija su slijedili nazive lokalnih kasnoantikih administrativno-upravnih i teritorijalnih (municipalnih) jedinica u kojima su imale svoja sjedišta. A i same te jedinice kasnoantikog municipalnog ustroja su uglavnom proisticale iz domorodakih peregrinskih jedinica-civitates, odnosno esto iz njihovih manjih sastavnih jedinica koje su u vremenu postojanja i funkcioniranja formacije politikog entiteta predstavljala formacija plemena. A nije nemogue i pomisliti da su npr. i Batijati jedno od dezitijatskih plemena. 194 Mesihović, Dezitijati, 2007 Sam proces i nain stvaranja dezitijatske politike jedinice koji se odigravao u toku protohistorijskog perioda mo$e se djelomino pokušati rekonstruirati i pomou pisanih vrela. Iz injenice da sva pisana vrela latinske i grke jezike provenijencije jasno obnašatelja najviše politike izvršne institucije kod Dezitijata tituliraju terminom vojvoda mo$e djelomino ocrtati glavne pravce politikog razvitka, pa i ujedinjenja dezitijatske narodnosne zajednice. Sudei po vrelima vrhovni obnašatelj izvršne politike vlasti u dezitijatskom entitetu, i kasnije dezitijatskoj civitas do 9. god. n. e. bio je primarno, ustvari najviši vojni zapovjednik. Na osnovi ove injenice mogli bismo pretpostaviti sa izvjesnom dozom vjerojatnoe da je stvaranje dezitijatske politike jedinice (protohistorijskog entiteta) nastalo kao posljedica prvotnog formiranja vojnog saveza. Tako se sami poetak egzistencije dezitijatske politike jedinice mo$e promatrati kao vojni savez u koji se udru$io itav niz plemena i zajednica koje su još od ranije bile etniki, kulturološki, narodnosno i zemljopisno povezane i srodne, te samim tim dijelile i neke zajednike interese u samom poetku obrambenog i vojnog karaktera, a ne kao nasilno politiko podinjavanje jednom plemenu ili zajednici. Dezitijatska politija je tako kreirana na onim istim temeljima kao i Samnitska Liga koja je nastala isto iz potrebe vojnog jedinstva, da bi se onda vremenom uslijed niza okolnosti jaala unutarnja kohezija sve do onog trenutka i mjere kada su se sastavni dijelovi jedinstvene cjeline smatrali nedjeljivim i od same cjeline i me0usobno te osjetili subordinirani zajednikim politikim i drugim (religijskim, gospodarskim) institucijama i interesima. Za stvaranje dezitijatske politike jedinice presudni inilac bila je neka vrsta vojne i obrambene potrebe koja se manifestirala u fenomenu vojnog saveza, koji je mogue je pretpostaviti postojao i prije kraja IV. st. p. n. e. Me0utim, sigurno ga je tek pojava keltskog osvajakog inioca prebacila na drugi kolosijek razvitka jer su se dezitijatske gornjobosanske i lašvanske zajednice sada suoile sa bliskom opasnošu koja se nadvila nad njima. Kelti su oko 310. god. p. n. e. konano srušili ne samo autarijatski politiki entitet nego i njegovu narodnosnu zajednicu, ime je zapanjujue naglo prestao dalji razvitak glasinake kulture starijeg $eljeznog doba. Tako je prestao postojati kulturološki, narodnosni i politiki fenomen koji je skoro pola tisuljea predstavljao istonog susjeda zajednicama nositeljima srednjobosanske kulturne grupe $eljeznog doba.27 I oko 310. god. p. n. e., na od dezitijatskog podruja istonom pravcu se stvorio politiki gledano prazan prostor bez adekvatnog domorodakog vojnog bedema sa kojim bi se Kelti kao novi svje$i, etniki, politiki, kulturološki i posebno izrazito vojni i ekspanzionistiki 27 Ipak je potrebno naglasiti da su od poetka V. st. p. n. e., autarijatski interesi primarno bili okrenuti prema istonim oblastima, na koje se izgleda preselio i jedan znaajan dio populacije, što se u nekoj mjeri manifestira i vrlo slabom me0usobnom razmjenom izme0u Autarijata i zajednica nosilaca srednjobosanske kulturne grupe u tom periodu. 195 Mesihović, Dezitijati, 2007 element suoili prije nego bi mogli ugroziti interese gornjobosanskih i lašvanskih zajednica. Jednostavno reeno dezitijatske zajednice su ostale na ovom pravcu same i otvorene eventualnom keltskom pritisku. Keltsko prisustvo dezitijatske zajednice su osjeale i na svojim sjevernim granicama prema panonskim oblastima ju$no od Save gdje su Kelti prodirali i politiki i vojno pa sporadino i populacijski, posebice u sjeveroistonoj Bosni, i to još prije od 310. god. p. n. e., u toku druge polovice IV. st. p. n. e. Sama Gornja Bosna i drugi dijelovi središnje Bosne su morali i radi svoga prirodnog bogatstva izgledati primamljivo Keltima ije je gospodarstvo i društvo osjealo potrebu za metalnim sirovinama, posebno nakon neuspjeha njihovog pohoda iz 279. god. p. n. e. na jug poluotoka te formiranja i stabiliziranja narodnosne i politike zajednice/politije Skordiska. Radi svega toga bilo je neophodno dalje uvršivanje, produbljivanje i sadr$ajnije povezivanje i to i na vojnim i na politikim osnovama gornjobosanskih i lašvanskih zajednica. Sudei po materijalnim ostacima, koji potvr0uju odsustvo keltskih elemenata koji bi po svome kvantitetu i kvalitetu sugerirali postojanje keltske vlasti ili naseljavanja, proces dezitijatskog ujedinjavanja je ne samo ostvario svoju primarnu svrhu, nego je doprinio i ra0anju jedinstvenog i nedjeljivog naroda sa jasnom politikom jedinicom.28 I nastanak nekropole Kamenjaa, koja na neki svoj nain simbolizira postojanje jedinstvenog dezitijatskog politikog naroda, vremenski se više-manje podudara sa poecima latenskog razdoblja, odnosno sa vidljivom pojavom Kelta. A i ratnika grobnica u Vratnici kod Visokog pripada razdoblju prodora i stabiliziranja Kelta u oblastima Donje Save i uope donje Panonije, pa bi se mo$da mogla povezati sa ovom pojavom novog, ekspanzionistikog etnikog, narodnosnog i politikog faktora. Uostalom ova grobnica se nalazi na desnoj strani rijeke Bosne i situirana je u relativnoj blizini nekropole Kamenjaa u Brezi, pa je narodnosno jedinstvo osoba sahranjenih u ovim grobnicama nedvojbeno, jer ih dijeli i vrlo kratak vremenski period (izme0u stvaralaca grobnice iz Vratnice i za sada evidentiranih poetaka sahranjivanja u Kamenjai) od samo mo$da par desetljea (ili još krae) i relativno mala prostorna razdaljina. Kao što vidimo i Vratnica i Kamenjaa svojim postojanjem obilje$avaju jedan kratki period posljednjih desetljea IV. st. p. n. e. i samih poetaka III. st. p. n. e., a što se analogno podudara sa totalnim raspadom autarijatske narodnosne i politike cjeline, zamiranjem glasinake kulture sjeverne varijante, prodorom Kelta i uzdizanjem 28 Stoljeima ranije, jedna od posrednih posljedica pojave perzijskog imbenika na jugoistoku Poluotoka je bilo i politiko ujedinjene autarijatske narodnosne zajednice. Kao što vidimo pojave vanjskih politikih i narodnosnih zajednica i novih kulturnih fenomena u okru$enju ilirskih zemalja i u njima samima su definitivno donosile sa sobom kao popratne pojave i ubrzavanje i pojaavanje društveno-politikog razvitka, odnosno «revolucionarne promjene» u društveno-politikim okvirima, strukturama, ustroju i stupnju uslo$njavanja autohtonih zajednica, a koji su u pojedinim sluajevima donosile na povijesnu pozornicu i nove autohtone politike fenomene. 196 Mesihović, Dezitijati, 2007 Dardanaca i Ardijejaca. Tako bi se vrijeme pojave Kelta u Donjoj Panoniji i njihov pritisak sa sjevera i istoka, moglo smatrati periodom oblikovanja i srastanja dezitijatskog politikog entiteta, odnosno razdoblje konanog formiranja naroda Dezitijata koji je zauzimao jedno šire podruje. Vjerojatno su i ranije postojale forme me0usobnog udru$ivanja pojedinih lokalnih, plemenskih kne$evina (sa centrima u nekim od veih i istaknutijih gradinskih naselja). Mo$da je i postojala neka vrsta i «amfiktionije» (zasnovane na lokalnim obrascima), labave konfederacije gornjobosanskih, lašvanskih pa mo$da i skopljanskih i gornjoramskih zajednica, a ije je djelovanje bar utjecalo na postojanje neke zajednike svijesti. Ipak je tek nova, mnogo izra$enija i ozbiljnija opasnost praktino, na nama nepoznat nain, dovela do pravog politikog ujedinjena u jedinstvenu i sna$nu narodnosnu cjelinu i politiju koja je u povijesnim vrelima poznata pod imenom Dezitijati.29 Dezitijatske zajednice koje su se suoile sa izvjesnom keltskom prijetnjom jednostavno nisu imale drugog rješenja nego da poveavaju ingerencije svoga vojnog saveza, jaaju njegovu strukturu i zajednike institucije koje se tako pretvaraju u mone, poštovane i autoritativne politike institucije. A upravo iz razloga vojne i obrambene osnove na kojoj se temeljio razvitak politikog entiteta, kod Dezitijata su dvije zajednike institucije postale posebno izra$ajne i prisutne, a to su bile skupština vojnika i institucija vrhovnog vojvode. A pošto je skupština vojnika ustvari predstavljala narodnu skupštinu tj. najviše suvereno politiko tijelo (u zakonodavnom i sudskom smislu), onda je i predvodnik i vrhovni zapovjednik koji je sigurno bio zbog svoje funkcije i predsjedatelj vojnih/narodnih skupština sve više postojao i vrhovna izvršna politika institucija. I na osnovi svega prezentiranog mogao bi se izvesti kao vjerojatni zakljuak⇒ da je, iako je i prije kraja IV. st. p. n. e, vjerojatno postojala neka vrsta saveza koji je povezivao gornjobosanske i neke središnjobosanske zajednice i plemena prevahodno na vojno— obrambenim potrebama, tek pojava Kelta dovela da se na osnovi tog od ranije egzistirajueg zajednikog nastupa oblikuje funkcionalan i jedinstven dezitijatski politiki entitet sa središtem u nekoj od gornjobosanskih zona ju$no od zenike kotline. Tako bismo terminus ante quem konanog kreiranja i oblikovanja jedinstvenog dezitijatskog politikog entiteta sa svim onim osobnostima koje karakteriziraju razina politikog ustroja «protohistorijskog entiteta», mogli staviti negdje u posljednje razdoblje IV. st. p. n. e. Prostor na kojem su $ivjeli Dezitijati se nalazio u bli$em susjedstvu teritorija koje su dr$ali keltski Skordisci posebno na istonim i 29 Dezitijatske zajednice situirane u dubokoj kontinentalnoj unutrašnjosti i samom središtu prostiranja ilirskog svijeta, nisu baš imali nekog vojnikog iskustva i dodira sa drugim etnikim kompleksima. Njihovi ratovi i sukobi lokalnog i nešto šireg opsega su stoljeima vo0eni na neki više-manje ustaljeni nain i tek je dolazak Kelta poremetio tu relativnu stabilnost i postupni, evolutivni razvitak i to na prilino radikalan nain. 197 Mesihović, Dezitijati, 2007 sjeveroistonim pravcima, tako da su Dezitijati svoj razvitak morali prilago0avati i svjesnosti stalne keltsko-skordike opasnosti. Dolazak Kelta i uspostavljanje etnike, narodnosne i politike formacije Skordiska koja je dva stoljea bila izniman ekspanzivni i remetilaki element, poremetili su u velikoj mjeri stanje odnosa na središnjem i dijelu zapadnog, istonog pa i ju$nog dijela Balkana. To se neminovno na neki nain, ako ve ne direktno, a ono posredno moralo osjetiti i na tendencije i usmjeravanje opeg razvitka dezitijatskih i drugih središnjo- i posebno istonobosanskih zajednica. O tim ratovima izazvanim skordikim postojanjem i djelovanjem ope, ali ipak slikovite podatke o njihovoj silovitosti daju Strabon, Flor, Apijan, Rufije Fest, Amijan Marcelin. Orozije i Jordanes.30 Podaci Flora u prvim reenicama njegovog poglavlja «Bellum Thracicum», ukazuju, ako se pod njegovim «Traanima» kriju ustvari Skordisci, da su oni u svojim pohodima prodirali vrlo duboko u podruja zapadnog Balkana, sve do jadranske obale.31 To bi znailo da je i dezitijatsko podruje moglo biti izlo$eno napadima skordikih «lutajuih» odreda. I tako su prva razdoblja postojanja dezitijatskog politikog entiteta nesumnjivo bila obilje$avana i stalnim sukobima sa Skordiscima koji su, zbog svoje politike i gospodarske snage puna dva stoljea predstavljali turbulentni inilac na dobrom dijelu poluotoka. Prisustvo Kelta, tj. Skordike «dr$ave» je bilo destabilizirajui faktor po autohtone zajednice zapadnog i središnjeg Balkana, skoro sve do pobjede rimske republikanske armije pod zapovjedništvom Lucija Kornelija Scipiona Azijagena (mo$da 84. god. p. n. e.), i nešto kasnije dake ekspanzije. Ali prestanak skordikog pritiska, vodio je pojavi novog još vitalnijeg, sna$nijeg, monijeg, ambicioznijeg i inteligentnijeg politikog inioca u kontinentalnoj unutrašnjosti Balkanskog poluotoka, koji je na kraju i zavladao kompletnim poluotokom. U periodu nezavisnosti Dezitijata, njihova politika jedinstvenost je nesumnjivo, iz razloga dostignutih razina društveno-politikog, gospodarskog i kulturnog razvitka, bila strukturirana i ustrojena na naelima protohistorijskog entiteta. Dezitijatski politiki entitet je u vrijeme nezavisnosti imao punu suverenost, što je samo moglo voditi, kasnijem svestranijim razvitkom, formiranju nedjeljive politike jedinice zasnovane na vršim temeljima i sa znatno širim ingerencijama na razini entiteta te razvitku zajednike narodnosne svijesti. Da je u protohistoriji, još prije dolaska Rimljana postojao i funkcionirao u svim svojim segmentima dezitijatski politiki entitet koji se sa dolaskom Rimljana bio transformiran u peregrinsku civitas, dodatnu potvrdu 30 Strab. Geo. VII, 5, 6; 11-12; Flor. I, 39; App. Ill. 5; Ruf. Fest. IX, Amm Marc. XVII, 4, 4; Oros. V, 23, 17; Iord. 219 31 Flor. I, 39 198 Mesihović, Dezitijati, 2007 nalazimo u materijalnoj kulturi, koja je ostala za Dezitijatima predrimskog perioda. Kada se razmatra pitanje nastanka dezitijatske narodnosne zajednice i njenog politikog entiteta, odnosno narodnosnog i politikog ujedinjenja na prostorima Gornje Bosne neizostavno se postavlja i sljedee pitanje⇒ da li je dezitijatska narodnosna zajednica proizašla kao rezultat politikog ujedinjena niza $eljeznodobnih gornjobosanskih i lašvanskih zajednica ili je obrnuto politiko jedinstvo bilo logika posljedica procesa politijogeneze koja se odvijala u jedinstvenoj narodnosnoj zajednici. Na osnovi materijalne kulture koja potie sa prostora Gornje Bosne, a koja pokazuje svoje prilino jedinstvo i daleko prije eventualnog vremena politikog ujedinjena postojalo je vjerojatno etniko i narodnosno jedinstvo ovog prostora i time bi bila vjerojatnija druga mogunost. Po tome bi se moglo pretpostaviti da u formiranju dezitijatskog naroda i politike jedinice nisu uestvovali razliiti etniki elementi, niti ak formacije koje pripadaju razliitim komponentama ilirskog kompleksa, nego samo domae autohtone zajednice koje su me0usobno vrlo srodne i sa istim podrijetlom u jednom dugom trajanju i sa pripadnošu istom kulturnom miljeu stotinama godina. Samim tim sve zajednice koje uestvuju u politijogenezi Dezitijata pripadaju uvjetno reeno «srednjobosancima», a ne i nekim drugim fenomenima razliite pripadnosti npr., panonske ili «glasinake» (shvaene u smislu nosilaca kulture) ili neilirskim zajednicama. Unutarnje ure0enje dezitijatskog politikog entiteta Ve je u prethodnom poglavlju istaknuto, i detaljno govoreno i objašnjeno, da svaka protohistorijska društveno-politika zajednica koja je dostigla razinu ustroja i strukture koja u sebi nosi osobnosti razine politikog entiteta, odnosno politikog naroda u svome unutarnjem ure0enju mora imati izra$ajnije karakteristike jednog od tri naela izgradnje unutarnjeg ure0enja kod $eljeznodobnih zajednica. Te izra$ajnije karakteristika razlog su i dominiranja jednog od naela u unutarnjem ure0enju, pa samim tim i nominiranja njega kao monarhijskog, demokratskog ili oligarhijskog. Ni dezitijatska narodnosna zajednica i njen politiki entitet nisu mogli biti iznimka u odnosu na gore postavljeno pravilo. Sa direktnim podacima iz izvorne gra0e koji bi govorili o naelu unutarnjeg ure0enja dezitijatskog naroda i entiteta u vrijeme njihove nezavisnosti i u prvom razdoblju rimske vladavine sve do poetka ustanka 6. god. n. e. na $alost, ne raspola$emo. A ako ih je i bilo, što mo$emo pretpostaviti, da su ostali izgubljeni u povijesti. Rekonstruiranje društveno-politikog razvitka Dezitijata u prapovijesnom i protohistorijskom razdoblju je ote$ano i zbog vrlo malog broja sustavno istra$enih, analiziranih i objavljenih materijalnih nalaza $eljeznodobne Gornje Bosne i lašvanskog porjeja, za razliku od npr., «glasinako»-autarijatskog miljea. I tako se jedino odre0eni zakljuci o tome razvitku mogu dobiti korištenjem metode posrednog zakljuivanja i uzrono-posljedinog povezivanja podataka iz do 199 Mesihović, Dezitijati, 2007 sada poznate, raspolo$ive i prezentirane izvorne gra0e o Dezitijatima. Na taj nain bi se jedino iz pojedinih podataka koji se odnose na razdoblje ustanka i ponašanje i djelovanje Batona Dezitijatskog posrednim i uzrono-posljedinim putem mogli izvui neki vrlo vrijedni i relevantni zakljuci o politikom i društvenom ure0enju dezitijatske zajednice. A takvo ure0enje i funkcioniranje iz vremena ustanka je vjerojatno imalo svoj odraz i u prethodnim periodima razvitka, ukljuujui i protohistorijsko vrijeme nezavisnosti dezitijatske narodnosne zajednice i politike jedinice. Pisana vrela ne potvr0uju, za razliku od pojedinih drugih, Dezitijatima kulturološki i etniki srodnim narodima, u okviru dezitijatskog politikog entiteta i postojanje institucije nasljednog vladara ili bar izbornog do$ivotnog vladara, odnosno monarhijsko ure0enje. Jedina osoba koju antiki pisci spominju kao vršioca politike vlasti kod Dezitijata je Baton, me0utim u njegovom sluaju su svi pisci nedvosmisleno izriiti i svi ga nazivaju latinskim (dux) i grkim (ηJγεµωvν) ekvivalentom naše rijei vojvoda, tj. vrhovni vojni starješina.32 Velej Paterkul i Svetonije Batona tituliraju kao dux, dok Kasije Dion ne upotrebljava nikakvu oficijelnu titulu. Strabon je još i odre0eniji i ka$e za Batona da je on …∆αισιτιαæται, ω»ν Βαvτων ηJγεµωvν⇒»Dezitijati, iji vojvoda vojvoda je Baton».33 Ni na jednom mjestu antika vrela pa ni epigrafski spomenici ne spominju nijednu dezitijatsku osobu koju bi titulirali kao βασιλεὺς, δινάστης, α[ρχων, rex, regulis, što bi mo$da sugeriralo odsustvo institucije suverena-vladara, kralja u politikoj hijerarhiji dezitijatskog 32 Obje ove rijei (i grka i latinska) u svojoj sadr$ini, pored vojno-zapovjednike komponente koja je izrazito dominantna, ukljuuju i odre0ene elemente ope politike uprave (ali ne i suverenosti), te je i tako prilino ekvivalentna sa našom rijei vojvoda i njenom sadr$inom. 33 Strabon terminom ηJγεµωvν i u za isto vrijeme titulira i Segimunta, sina Segesta, Arminijevog punca i Sesithakusa, sina Segimera (obojica kod Heruska, što jasno pokazuje da kod Strabona ovo oznaavanje nema neko monarhijsko obilje$je) i Ukromira kod Hata (VII, 1, 4). U sva tri primjera u ed. Loeb classical library, volume III, str. 161 grki ηJγεµωvν je prevedeno je na engleski kao «chieftain», bukvalno poglavica. Zanimljivo je da u istom odjeljku gdje spominje ove germanske vojvode, Strabon Arminija, isto Heruska, titulira kao τουÇ πολεµαρχηvσαντοV εjν τοιÇV ChrouvskoiV («vrhovni zapovjednik Heruska»). U istom Loebovom izdanju (volume III, str. 257) u sluaju Batona Dezitijatskog ηJγεµωvν se prevodi sa «leader», pa je nejasno zašto se prevoditelj Strabona na engleski jezik, odluio da na dva razliita mjesta gdje se u grkom tekstu nalazi termin ηJγεµωvν prevede sa dva pojma koja u engleskom jeziku imaju slinu, ali ipak razliitu sadr$inu. Da su Herusci imali u svome politikom ure0enju i odlike monarhijskog ure0enja ukazuje i to što Klaudije šalje Italika, sina Arminijevog brata Flava u zemlju Heruska da preuzme prijestol. Da Arminijeva porodica nije imala neko vladajue pravo na upravljanje Heruscima, teško bi bilo oekivati da jedna osoba, koja je uostalom potpuno romanizirana, mo$e se uputiti i vladati Heruscima sa kojima ga ve$e jedino rodbinsko srodstvo kao jedinog raspolo$ivog predstavnika jedne porodice. 200 Mesihović, Dezitijati, 2007 entiteta.34 Inae u djelima antikih pisaca (Strabon, Velej Paterkul, Svetonije, Kasije Dion) u kojima se nailazi na ime Batona Dezitijatskog i njegovo tituliranje kao vojvode, i to baš u poglavljima u kojima se i Batonovo ime i titula spominju, primjeuje se razliito tituliranje pojedinih osoba koje predvode svoje narode i zajednice. Spomenuti antiki pisci, odnosno izvorna gra0a iz koje su oni konkretne podatke preuzimali, po ovom pitanju nisu generalizirali, nego su na toan nain prepoznavali i prezentirali da li je rije o instituciji monarhijskog tipa ili nekog drugog tipa, bez obzira da li se to odnosi ne samo na ve izgra0ene dr$ave nego i na «barbarske» zajednice koje su se još uvijek nalazile na preddr$avnoj razini razvitka svoje politike strukture. Najbolji primjer pru$a sluaj trakog kralja Remetalka koji se kod Veleja sree i u opisima doga0aja i povijesnih procesa u kojima uestvuje i Baton Dezitijatski (za Veleja sa titulom dux) i koji se kod spomenutog pisca titulira kao kralj (Thraciae rex).35 Velej Paterkul i Sigimera, oca Arminija titularno terminoški odre0uje kao principis eius gentis,36 što potvr0uje kne$evsku vlast i status Arminijeve porodice kod Heruska koju Velej jasno prepoznaje i kao takvu je predstavlja, za razliku od tituliranja Batona.37 I itav niz drugih primjera potvr0uje primjenjivanje 34 Natpis ILJug III, 1582 iz Breze T(ita) F(lavija) Valensa, spominje i titulu princepsa Dezitijata koju je dotini nosio. Me0utim, sam natpis potie iz dubokog perioda drugog razdoblja rimske vladavine i odra$ava prevashodno stanje domae politike hijerarhije koje su Rimljani oktroirali Dezitijatima nakon ugušenja ustanka. A osim toga titula princepsa u smislu peregrinskog politikog ustroja na tlu ilirskih i panonskih zemalja odnosi se sadr$ajno na pripadnike domaeg oligarhijskog sloja koji kao politika institucija predstavlja peregrinsku civitas, odnosno njoj odgovarajui domorodaki narod u lokalnoj upravnoj hijerarhiji. Tako da natpis na kome se spominje princeps Dezitijata ne sugerira postojanje institucije vladara-suverena, pogotovu ako se ima u vidu da je u toku I. st. n. e., postojala i institucija prefekta, osobe koja je nakon 9. god. n. e. upravljala dezitijatskom civitas i kojoj je bilo subordinirano vijee princepsa. Narodi na protohistorijskoj razini razvitka mogu biti bez institucije nasljednog monarha, što prepoznaju i grki pisci, kao Tukidid (II, 80, 5) koji takve narode (Tesproane) naziva abasivleutoi. O tome v. Cabanes, 2002, 14; 67; 75; 88; Pored Tesporoana i Haonci i pojedini traki narodi nemaju kralja, tj. i oni su abasivleutoi (Ksenofont, Helenika, V, 2, 17; Cabanes, 2002, 66-68). I za pojedine ilirske narode je prema PseudoSkimnosu zabilje$eno da su bez kralja ( Cabanes, 2002, 88). 35 Vell. II, CXII, 4 Velej je u cijelom svome djelu izriit i jasan u distinkciji upotrebe naziva rex i dux., i ne primjeuje se miješanje ovih termina. Tako on, pored Remetalka, nazivima kralj u svome djelu npr. titulira i Agamemnona (I, I, 2), Kodra (I, II, 1) Eumena (I, IX, 2), Antioha Epifana (I, X, 1), Mitridata (II, XVIII, 1; II, XXXVII, 2); Tigrana (II, XXXVII, 2), Oroda (II, XLVI, 4), Jubu (II, LIV, 2); Amintu (II, LXXXIV, 2), Artavasda (II, XCIV, 4) i druge. 36 Vell. II, CXVIII, 2 37 Usporediti Tacitov (Ann. XI, 16-17) opis upuivanja Italika, Arminijevog bratia u zemlju Heruska koji ga tra$e da im bude kralj (…Cheruscorum gens regem Roma petivit…), što pokazuje postojanje dinastijske vlasti kod Heruska. 201 Mesihović, Dezitijati, 2007 pojmovne distinkcije u odre0ivanju statusa stranih vladara i vo0a, kao npr., kod Tacita Prasutag je rex Icenorum (Ann. XIV, 31) jer vlada dinastikim, monarhijskim naelom u okviru svoga politikog naroda, dok suprotno od toga Takfarinata i Mazipu (Anali, II, 52) vo0e afrikog ustanka, titulira kao vojvode (dux.), što pokazuje da ustanak predvode osobe koje nisu pripadali monarhijskim dinastijama. I Polibije (II, 2) Agrona jasno titulira kao kralja (basileus), te kada govori (II, 4) o Teutinom naslje0ivanju Agrona koristi izraz kraljevska vlast (basileian), a inae kada spominje vrhovnu upravu u «Ilirskoj dr$avi» on je odre0uje izrazima izvedenim iz termina basileus (Polyb. II, 8). I kod Kasija Diona je ova distinkcija vrlo jasna pa zato on kraljevskim tituliranjem (na grkom jeziku) oslovljava Sitasa (kralja Denteleta), Deldona (kralja Bastarna), Rolesa i Dapiksa (kraljeve getskih naroda).38 U sluaju Brita na koje se 43. god. n. e., pokrenula rimska invazija Kasije Dion je isto izriit i ka$e da oni nisu bili «slobodni i nezavisni», nego da su se nalazili pod razliitim kraljevima (η‹σαν δε; ουjκ αυjτοvνοµοι αjλλ j α[λλοι α[λλοις ΒασιλευÇσι προστεταγµεvνοι).39 I u sluaju drugih naroda i ratova nalazimo na sline sluajeve, pa se jasno mogu prepoznati osobe koje pripadaju tome dinastiko-monarhijskom miljeu (npr. Jugurta, Arminije, Maroboud, Budika) i onih koji to nisu (Virijat, pa i Vercingetoriks, Baton Dezitijatski, zelotske vo0e) upravo iz razloga njihovog razliitog tituliranja. Znai kao što je ve istaknuto grki i rimski pisci se inae nikada ne libe da nekog «barbarskog» vladara tituliraju odgovarajuim latinskim ili grkim kao kralja, nasljednog ili do$ivotnog suverena ako je to on zaista bio, dok s druge strane antiki pisci uvijek pokušavaju da odgovarajuom titulom naglase nekog «barbarskog» lidera ako on nije bio kralj. Ovakvo nastojanje što je mogue jasnije distinkcije koju primjenjuju pisci na grkom i latinskom rezultat je openitog insistiranja, svojstvenog antikim društvima, na jasnoj institucionalnoj determinaciji jer je ona kao funkcionalni i praktini fenomen direktno proizlazila iz politikih teorija tadašnjeg antikog svijeta. Sve ovo jasno pokazuje da antiki pisci paze da pravilno distanciraju terminološko tituliranje barbarskih vo0a i prvaka, s obzirom na njihov stvarni politiki i hijerarhijski polo$aj u matinoj zajednici. Na osnovi izlo$enih postavki moglo bi se zakljuiti da se preko analiziranja terminološkog odre0ivanja mo$e pokušavati izvršiti rekonstrukcija društvenog i politikog ure0enja pojedinih zajednica. U onim nezavisnim ili polu-samostalnim zajednicama ije se prvaci u vrelima tituliraju terminima koje sugeriraju postojanje nasljedne vlasti sigurno 38 Cass. Dio LI, 23, 4; 24, 4; 24, 6-7; 26, 1 39 Cass. Dio LX, 20, 1 202 Mesihović, Dezitijati, 2007 nije dominirao demokratski nain ure0enja politike konstitucije, dok bi se u onima u kojima nailazimo npr. na titulu dux, moglo tra$iti i demokratinije ure0enje.40 Upravo iz razloga steene navike za tonijim prikazom institucionalne determinacije smatramo da su antiki pisci prilikom tituliranja i vo0a ustanka, u konkretnom sluaju Batona Dezitijatskog, vodili rauna, bar u svojim okvirnim crtama, o izvjesnoj preciznosti. A pošto su termini βασιλεὺς, δινάστης, rex, regulis, po svojom jasnoj i osnovnoj pojmovnom sadr$inom poznati antikoj javnosti bilo bi za te grke i rimske pisce neprikladno da upotrijebe te termine radi determinacije odre0enih domorodakih institucija koje nisu predstavljale nikakvu kraljevsku ili nasljednu vladavinu, posebno u vremenu kada su mnogi istaknuti Rimljani, kao u sluaju ustanka od 6. do 9. god. n. e. bili u neposrednom dodiru sa osobama koje su obnašale ove institucije i silom prilika morali znati potpunu bit tih domorodakih institucija. Uostalom da je Baton Dezitijatski bio neka vrsta nasljednog monarha, suverena dezitijatske politike jedinice, on ne bi morao da po Kasiju Dionu 6. god. n. e. u taboru okupljene pomone vojske javno nagovara na oru$anu pobunu i odluku o pretakanju ideje o ustanku u praktinu realizaciju prepušta okupljenoj vojsci. Njegovom nagovoru na samom poetku prikljuuje se sami manji dio domorodaca, da bi se ostatak dobrovoljno prikljuio tek naknadno nakon prvog sukoba sa Rimljanima, što bi da je Baton Dezitijatski kralj znailo da je on suveren sa vrlo malo stvarnog autoriteta. Samim tim jedino mogue rješenje za smještaj Batona Dezitijatskoj na hijerarhijskoj politikoj ljestvici moramo tra$iti u sferi izbornih, mandatnih institucija unutar politike 41 konstitucije Dezitijata. A injenica je i da se u toku svih opisa ustanka. kod Dezitijata spominje samo vojvoda Baton, a ne još neka druga osoba što bi u sluaju postojanja dezitijatskog suverena bilo teško izvesti (npr. usporediti odnos Baton Breuki-Pines u pisanim vrelima). To bi onda znailo da Dezitijati nisu imali instituciju do$ivotnog vladara izabranog samo iz odre0ene porodice, roda ili bratstva nego da je njihov politiki entitet imao drugu formu uprave (protooligarhijsku ili mo$da ak nešto demokratiniju verziju politikog ustroja). U tom sluaju njihov politiki ustroj bi nalikovao mo$da samnitskom sustavu Touto. Naravno u kontekstu razmatranja ovog problema, postavlja se jasno pitanje da li je upotreba termina dux i ηJγεµωvν u latinskim i grkim tekstovima u kojima se spominju Dezitijati uope sadr$inski odgovarala dezitijatskoj i opeustanikoj politikoj instituciji koje je 40 Naravno, postojanje titula koje sugeriraju postojanje nasljedne vlasti ne znai da je u tim zajednicama dominirala monarhijsko naelo, jer je u tim uvjetima mogue i dominiranje oligarhijskih naela. Isto tako ni postojanje titule dux, ne podrazumijeva apriori da je rije o demokratinijem ure0enju, jer je i u ovom sluaju mogue dominiranje oligarhijskih naela. 41 Cass. Dio LV, 29, 2 203 Mesihović, Dezitijati, 2007 predstavljala. Nesumnjivo je da je politika institucija koju je Baton Dezitijatski obnašao nosila originalno domorodako titularno ime, koje je na$alost ostalo izgubljeno u povijesti. Latinski i grki pisci, odnosno vrela koja su oni koristili su sigurno to titularno politiko ime preveli, radi lakšeg snala$enja eventualnog itaoca, izrazima koji bi im se uinili najzgodnijim i najprihvatljivijim. Sam izraz vojvoda u svojim latinskim i grkim oblicima, je pru$ao svojom pojmovnom širinom dovoljno prostora da u sebi sa$me i karaktere itavog niza institucija koje su bile originalno domorodake, u konkretnom sluaju dezitijatske, a koje nisu imale baš potpuno odgovarajui pandan u latinskom i grkom jeziku. Da je kojim sluajem Baton Dezitijatski bio kralj, ili neki nasljedni ili do$ivotni vladar i suveren dezitijatske politike jedinice, pisci na latinskom i grkom jeziku ne bi imali nikakvog razloga da ne upotrijebe odgovarajue latinske i grke termine. Rimljani su se uostalom «u$asavali» termina rex i βασιλεὺς i ako bi postojala ikakva mogunost da ove njihovom mentalnom sklopu «odvratne» institucije prikae za neprijateljske vo0e, oni bi to iz propagandnih razloga vjerojatno i uinili. Ali pošto Baton Dezitijatski, isto kao i njegov breuki imenjak do sporazumne predaje na rijeci Bathinus, nisu bili kraljevi, Rimljani su morali da upotrijebe druge termine kojima su objasnili njihov polo$aj u politikoj i vojnoj hijerarhiji. Tako su oni morali ujedno da prona0u i adekvatne nazive za izvršnu politiku instituciju u okviru hijerarhijskog ustrojstva dezitijatske politike jedinice i njenog sustava. A kako je dezitijatska vrhovna politika izvršna institucija u njihovim oima, a vjerojatno sudei po podacima iz pisanih vrela i stvarno, bila primarno a posebno uslijed ustanka, povezana sa vojnim poslovima Rimljani su jednostavno tu instituciju preveli na dva glavna jezika Imperije kao dux i ηJγεµωvν, Naravno tu vojnu komponentu domae izvršne politike institucije koju je obnašao Baton Dezitijatski ne bi trebalo predimenzionirani i samo zbog toga što je antiki pisci nazivaju terminom vojvoda, odricati joj i politiki znaaj, pa mo$da i sudske ingerencije. U dezitijatskom društvu u trenutku ustanka, Batonova izvršna institucija je bila takvog karaktera da je objedinjavala i vojnike i politike komponente. To dokazuje opis samog kraja ustanka, jer da nije njegova institucija podrazumijevala i politike ovlasti sam zvanini kraj ustanka definitivno ne bi mogla oznaiti njegova dobrovoljna predaja rimskim zapovjednicima. Uostalom, još u periodu nezavisnosti vrhovna izvršna politika institucija dezitijatskog entiteta, zbog same preddr$avotvorne razine njegovog razvitka, je u sebi sigurno morala objedinjavati i vrhovnu entitetsku vojnu i izvršnu politiku komponentu. Za preddr$avne zajednice sa nesumnjivo prostijom politikom vojnom strukturom vojno-obrambeni i politiki interesi su bili objedinjeni i me0usobno pro$eti.42 Zbog uvjeta i dostignutog stupnja razvitka zajednice kojoj je pripadala ipak 42 Uostalom, i u pojedinim izgra0enim dr$avama dolazilo je do objedinjavanja vrhovnog vojnog zapovjedništva i 204 Mesihović, Dezitijati, 2007 je u spomenutoj instituciji njena vojna komponenta morala dominirati nad politikim znaajem, pogotovu u takvim vremenima kao što je ustanak od 6. do 9. god. n. e. Pojava Skeuasa, sina Batona Dezitijatskog kod Kasija Diona ne znai da je on, samim tim što je bio Batonov sin, imao odre0enu politiku poziciju unutar dezitijatske politike strukture u smislu direktnog nasljedstva «monarhijskog» tipa. On se uostalom kod Kasija Diona pojavljuje samo u ulozi ovlaštenog pregovaraa, jer je Baton Dezitijatski po samoj prirodi stvari mogao samo kod njega da ima najviše povjerenja i jer je slanjem ro0enog sina, vjerojatno najstarijeg, $elio da Tiberiju poka$e svoju ozbiljnost u datom trenutku.43 Me0utim, injenica je da i nitko ne bi slao prestolonasljednika, bez obzira kakva bila ozbiljnost situacije, u neprijateljski logor kako bi obavio pregovore. Da je on bio prestolonasljednik Skeuas bi bio izlo$en vrlo velikoj opasnosti, jer Rimljani bi sigurno voljeli da u svojim rukama dr$e nasljednika u «monarhijskom« smislu svoga neprijatelja. Ali pošto Skeuas nije bio nikakav legalni prestolonasljednik unutar dezitijatske zajednice, što su i sami rimski zapovjednici nesumnjivo znali, on je kao osobni izaslanik svoga oca koji je po antikim izvorima bio vojvoda Dezitijata, mogao biti upuen u rimsko vrhovno zapovjedništvo bez bojazni da bi mogao biti zadr$an kao neka vrsta taoca. Da je Baton Dezitijatski nosio titulu i obnašao instituciju koja bi bila neka vrsta ilirskog ekvivalenta βασιλεὺς i rex,, teško bi ga Rimljani ostavili u $ivotu. Njegovo i njegovog sina nasljedno pravo uvijek bi moglo predstavljati opasnost za ponovno razbuktavanje nemira u ilirskim i panonskom zemljama, pa i za pojavu najrazliitijih avanturista i samozvanaca oko kojih bi se opet moglo akumulirati protu-rimsko raspolo$enje i nostalgija za starom «slobodom», kao što se to npr. desilo u sluaju Andriska ili Pseudo-Filipa u Makedoniji. A sve se to u sluaju ilirskih zemalja i dezitijatske civitas nije desilo, što bi znailo da nije postojala ni teorijska mogunost da se pojavi neki stvarni ili samozvani pretendent, jer Dezitijati nisu u svojoj politikoj strukturi baštinili naela monarhije. Baton Dezitijatski je na osnovi svega prezentiranog, u toku ustanka za koji se njegovo postojanje u povijesnim vrelima jedino i vezuje, bio vojni vrhovni zapovjednik i izvršni politiki du$nosnik dezitijatske politike jedinice, znai u isto vrijeme i predvodnik vojske ali i njen (odnosno naroda) politiki predstavnik. Istovremeno je on bio jedan od vrhovnih, a od predaje Batona Breukog i jedini vrhovni vojvoda (znai vojno-politiki rukovoditelj) ustanka i Saveza pobunjenih naroda Ilirika. Vjerojatno je on u$ivao i izvjesno društveno uva$avanje u svojoj matinoj zajednici i prije proljea 6. god. n. e. obnašajui neke lokalne politike i vojne poslove i izvršne politike vlasti, npr. u sluaju atenskih stratega koji su iako prvobitno zamišljeni kao savjet vojnih zapovjednika za vrijeme Perikla prerasli u najznaajnije izvršno politiko tijelo Atenske dr$ave, pa i itavog Delskog Saveza. Slino se mogu promatrati i institucije rimskih konzula i diktatora. 43 Cass. Dio LVI, 16, 1 205 Mesihović, Dezitijati, 2007 du$nosti. O prilog tome bi govorilo njegovo ispoljeno iskustvo prilikom vo0enja ustanka, a osim toga on se ve nalazio u zrelim godinama kada je ustanak izbio pa je logino pretpostaviti da je bio vojno (mo$da u okvirima pomonih jedinica)44 i politiki aktivan i prije 6. god. n. e. Pošto nije imao neko po ro0enju specifino pravo na upravljanje narodom iz kojeg je poticao Baton Dezitijatski je najvjerojatnije u proljee 6. god. n. e., bio vojvoda dezitijatske oru$ane sile, u ijem je svojstvu vjerojatno bio odre0en i da predvodi dezitijatski kontingent na dunavsku granicu. A pošto su se kako izgleda u sluaju Dezitijata vojne i politike ingerencije poklapale, on je bio i vrhovni politiki du$nosnik dezitijatske civitas koja je imala politiki kontinuitet i sa dezitijatskim politikim entitetom iz vremena samostalnosti. Ovo poklapanje najviše politike izvršne funkcije i statusa vojvode, predvodnika oru$ane sile u sluaju Dezitijata je sa sobom nosilo itav niz prednosti, a posebno ako se one objedine u takvoj jednoj osobi kakva je bio Baton Dezitijatski sa svim njegovim karakternim i umnim kvalitetama, jer su time sprjeavana odre0ena razmimoila$enja i podjele kao što se to desilo u sluaju Breuka. Da se politika struktura dezitijatskog politikog entiteta nije razvijala u pravcu monarhijskih naela, mo$da bi na svoj nain potvr0ivao i nedostatak u do sada prona0enoj arheološkoj gra0i objekata koji bi ukazivali da su slu$ili kao statusni simbol vladarskemonarhijske vlasti kao što su to $ezla-skiptari i neki drugi oblici insignija (metalni pojasevi, dijademe). Za razliku od dezitijatskog podruja, na susjednom autarijatskom prona0en je izniman broj objekata koji su vjerojatno slu$ili kao vladarske insignije, što je na svoj nain ukazivalo na prisutnost kne$evskih i vladarskih dinastija na prostorima autarijatskog etnikog, kulturnog i politikog rasprostiranja u periodu VII-IV. st. p. n. e. Naravno kada se govori o ovom pitanju potrebno je imati u vidu da je autarijatski dalji politiki razvitak nasilno prekinut krajem IV. st. p. n. e. i samim tim se postavlja pitanje da li bi, mo$da da nije bilo keltske invazije, autarijatski politiki sistem evoluirao u pravcu napuštanja naela monarhijskog ure0enja. Za razliku od njih Dezitijati, odnosno zajednice koje su njih tvorile, su više-manje radikalno neometano sa vanjske strane mogli evolutivno razvijati svoj politiki sistem još tri stoljea. To bi moglo onda podrazumijevati da su oni u svojim najranijim fazama politikog ustroja ipak imali i neke monarhijske oblike ure0enje bilo na kne$evskoj osnovi bilo na vladarskoj. Mogue je špekulativno pretpostaviti da je monarhijska vlast kne$evskog tipa egzistirala u pojedinim dezitijatskim zajednicama prije njihovog ujedinjena u jedinstvenu politiku cjelinu. Tako bi po svome politikom ustroju te zajednice bile slinog tipa kao one koje se pojavljuju u Homerovim 44 Pomone jedinice su se i prve pobunile i to upravo na nagovor Batona Dezitijatskog što je znailo da se on u proljee 6 god. n. e., nalazio u okviru auksilijarnih trupa. 206 Mesihović, Dezitijati, 2007 epovima. Vremenom sa daljim produbljivanjem društveno-gospodarskog razvitka što je kao posljedicu neminovno moralo imati i uslo$njavanje politike strukture, a posebno procesom ujedinjavanja, ta vlast «monarhijskog» tipa je napuštana, a politiko znaenje su preuzimali oblici ustroja na drugim naelima. Ujedinjavanje i stvaranje politikog entiteta je sa svoje strane moralo voditi ukidanju lokalnih monarhija i do vremena pojave Oktavijanovih trupa u kontinentalnoj unutrašnjosti dinarskog pojasa, vlast na osnovi monarhijskih naela bi u tom sluaju ve bila odavno napuštena. Kao što je ve reeno na osnovi jednog podatka koji se odnosi na vrijeme ustanka od 6. do 9. god. n. e. i na djelovanje dezitijatskog vojvode Batona i izvo0enjem posrednih znaenja, otkrivanjem uzronosti nastanka situacije koju podatak opisuje i razloga takvog odvijanja opisane situacije koja se realno desila (nakon, kroz procese vanjske i unutarnje kritike, skidanja naslaga neautentinosti, nevjerodostojnosti ili korumpiranosti teksta)45 mogao bi se ipak ukazati smjer 45 Svaki povijesni podatak kojim raspola$emo, nakon što je prošao našu vanjsku i unutarnju kritiku mo$e odra$avati situaciju, ili samo neke njene segmente, koja se stvarno dogodila ili postojala u odre0enom povijesnom vremenu. U tom sluaju takav povijesni podatak, bolje reeno situacija koju predstavlja, u sebi bez obzira na svoju direktnu usmjerenost i veliinu mora sadr$avati i svoju uzronost nastanka, povod nastanka, razloge takvog svoga odvijanja i spomenutog sadr$aja, svoj dublji povijesni razvitak i svoje posljedice. Kada se pri0e analiziranju i objašnjavanju tih karakteristika jednog povijesnog podatka (odnosno realne situacije koja se odvijala ili postojala u povijesti, shvaene u svom širem smislu kao svega što se dogodilo u prošlosti), makar se on na prvi pogled inio neznatnim ili siromašnim, pred nama izvire u pravom smislu obilje novih podataka i pretpostavljenih zakljuaka. Oni su opet sa svoje strane me0usobno uvezani u jednu povijesnu cjelinu i zakonitost. Na osnovi ove metodološke radnje i zahvaljujui jednoj od osnovnih zakonitosti povijesnog razvitka (uzrono-posljedinoj vezi), te uz korištenje metoda analogije mo$emo otkriti ili samo pretpostaviti sa visokim stupnjem realnosti i itav niz zakljuaka za oblast iz koje na prvi pogled ne raspola$emo sa direktnim podacima. Sve te karakteristike toga podatka iznesene su u smislu njegovog realnog odr$avanja neke situacije, a ne djelovanja pisca zahvaljujui kojem raspola$emo tim podatkom, jer je taj aspekt njegovog «dešifriranja» spadao u nadle$nost vanjske i unutarnje kritike. Takva realna situacija do koje smo došli analizirajui povijesni podatak, nije jednodimenzionalna i nije uzrokovana samo jednim procesom, nego stjecajem spleta najrazliitijih doga0anja i procesa koja su zajedniku koordinatnu toku imale u datoj situaciji, odnosno zapamenom povijesnom podatku koji na neki nain mora odra$avati realnu situaciju koja se nekada desila. Tako se iz jednog podatka, nakon totalne njegove analize i oblikovanja realne situacije, mo$e povui više nizova uzrono-posljedinih doga0anja koji vode u razliitim pravcima. Npr. Iz Dionovog podatka (koji je na prvi pogled relativno sadr$ajno i prostorno mali) koji spominje su0enje i pogubljenje Batonu Breukog, mo$emo indirektnim putem koristei zakonitosti uzrono-posljedine veze izvui nizove preko kojih mo$emo razmatrati pitanja iz aspekata društveno-politikog ure0enja, normativnog sustava, trenutnih vojno-politikih odnosa, karaktera Batona Dezitijatskog i sl. Jednom rijeju kroz jednu, povijesnu situaciju prelama se itav niz linija, i ustvari ona predstavlja najobiniju toku koju presijecaju, tako je ujedno i stvarajui, linije razvitka povijesnih procesa koji su i sami uvjetovani zakonitostima na osnovi kojih se odvijaju. U kontekstu ovog analitikog procesa, potrebno je imati u 207 Mesihović, Dezitijati, 2007 kojim bi se trebalo kretati u svrhu odgonetanja tajni dezitijatskog unutarnjeg društvenopolitikog ure0enja i naela na kojima je poivao. U podatku Kasija Diona (LV, 34, 5-6) u kome se govori o su0enju Batonu Breukom nailazi se na jedan detalj koji bi posredno mogao osvijetliti taj smjer dešifriranja naela na kojima je poivao dezitijatski unutarnji društveno-politiki sustav. Radi lakšeg razumijevanja niza zakljuaka koji e biti izvueni iz ovog za odgonetanje naela na kojima je poivao politiki $ivota Dezitijata kljunog podatka, potrebno je predstaviti cjelinu Dionovog odlomka na grkom jeziku, te odgovarajui prijevod na naš jezik. (neposredno prije se govori o sklanjanju Batona Breukog u jedno od ustanikih uporišta u Panoniji) …και; µετα; τουÚτj εjκδοθεvντα υJπο; τωÚν «…Zatim, kada je bio predan (misli se na εjvνδον λαβω;ν παρηvγαγεv τε εjς το; Batona Breukog, op. a.) od onih stanovnika (iz στραvτευµα, και; καταψηφισθεvντα utvrde u koju se sklonio Baton Breukog, op. αjποθανειÚν εjν χερσι;ν εjποιvησε46... a.), on je (misli se na Batona Dezitijatskog, op.a) uhvatio njega predajui ga vojsci, i nakon izglasavanja osude (Batonu Breukom op. a.) on je pogubljen na licu mjesta».47 vidu još jednu injenicu, prema kojoj isto moraju polaziti pravci analitiko-sintetikog istra$ivanja a to je da nije bitno kako je autor napisao nešto, nego što je mislio, shvaao, podrazumijevao i do$ivljavao u svojoj svijesti i umu o tome što je pisao. 46 Slinu reenicu Kasije Dion (LII, 43, 1-2) koristi i kada opisuje su0enje i ka$njavanje Antioha od Komagene 29. god. p. n. e kojeg je August dao da se dovede pred Senat i kada je presuda izglasana (od strane Senata) protiv Antioha dao da se on pogubi (...και; εjvV τε το; συνεvδριον εjσηvγαγε και; καταψηφισθεvντα αjπεvκτεινε). Zapanjujua je slinost Dionovog teksta izme0u onoga što ine August i Baton Dezitijatski i to je još jedan dokaz da je Dion kada je opisivao su0enje Batonu Breukom mislio da presudu izglasava vojnika skupština. 47 Radi eventualnog uspore0ivanja ovog bitnog Dionovog podatka, predstavljen je i odgovarajui prijevod na engleski jezik u izdanju Loeb edicije, (Dio’s Roman history, VI volume), str. 481; «Later, when the Breucian was delivered over by those inside, he took him and brought him before the army, and then, when he had been condemned, put him to death on the spot.»⇒ u prijevodu; «Kasnije, kada je Breuk bio izruen od strane onih unutra, on (misli se na Batona Dezitijatskog op. a.) je uzeo njega (tj. Breuka op. a.) i doveo ga pred vojsku, i zatim, kada je on bio osu0en, dao je da se usmrti na licu mjesta». Kao što vidimo i Loebov engleski prijevod u sebi jasno sadr$ava smisao da je Baton Dezitijatski doveo Batona Breukog pored okupljenu vojsku, i da je tom prilikom Baton Bruki osu0en (od strane vojske, jer u suprotnom ne vidimo neki drugi relevantan razlog poradi ega bi se vojska okupila i pred nju izveo zarobljeni Baton Breuki) i odmah zatim i pogubljen. Tako da bez obzira kojim rijeima da pokušamo prevesti navedeni Dionov odjeljak, osnovni smisao koji Kasije Dion izrie o tome da je za su0enje Batonu Breukog primarno odgovorna okupljena vojska ostaje isti. 208 Mesihović, Dezitijati, 2007 U razmatranju tematike vezane za analizu sadr$aja Dionovog podatka LV, 34, 5-6, nezaobilazno je i rješavanje i pitanja putova kojim se kretala informacija, koja je svojim sadr$ajem odr$avala odre0enu realnu situaciju, do svoga uvrštavanja u Dionov izvještaj, te stupanj eventualne korumpiranosti koji je mo$da do$ivjela u toku toga svoga kretanja. Dion nije bio ni svjedok ni suvremenik doga0anja koje opisuje i on je zbog dvostoljetne distance koja ga je dijelila od perioda ustanka 6-9. god. n. e., svoj izvještaj morao da bazira na informacijama koje je crpio iz odre0ene izvorne gra0e sa kojom je raspolagao a koja je bila rimske provenijencije. Ali za razliku od veine drugih podataka iz ustanka, koji odr$avaju realnu situaciju neposredno gledanu sa rimske strane i u kojoj su Rimljani direktno uestvovali i samim tim bili i osnovni tvorci informacija koja je uvrštena u izvornu gra0u koju je Dion koristio, sa podatkom koji govori o me0usobnom sukobu dvojice Batona, zarobljavanju, izvo0enju pred sud, i ka$njavanju Batona Breukog stvari stoje nešto drugaije. Iako je i informaciju o njoj našao u izvornoj gra0i koja je primarno rimske provenijencije (makar samo iz razloga da je pisana na latinskom jeziku i u duhu antike, rimske historiografije), jer teško je pretpostaviti da je Dion dolazio do i koristio autohtonu izvornu gra0u na domaem jeziku (jer ona vjerojatno nije ni postojala), realna povijesna situacija koju odr$ava konkretni Dionov podatak se odigrala u «isto» domorodakoj sredini. Njeni tvorci i aktivni uesnici su bili samo domai ljudi, dok prisustva Rimljana u smislu subjekta ili objekta situacije nije bilo, i ona u najboljoj mjeri u odnosu na ostale Dionove podatke odra$ava duh domorodake-ustanike sredine. Pa kako se onda takav elementarno domorodaki «produkt» našao kao informacija u izvornoj gra0i koju je koristio Kasije Dion. U sluaju da su Rimljani tvorci onoga što je postalo za Diona izvorna gra0a za konkretni podatak, oni su neminovno do ove informacije (koja je odr$avala jednu realnu povijesnu situaciju koja se odigrala na ustanikom prostoru) došli posrednim putem preko nekih svojih izvora i sigurno su smatrali dovoljno bitnim i potrebnim da je zapisu i tako uvrste u svoje izvještaje, djela itd. Ona je uostalom govorila o jednom vrlo va$nom, prelomnom doga0aju koji se odigrao u dubini ustanikog podruja i predstavljala je svojom sadr$inom kljune detalje koji su ukazivali na nastavak odvijanja ratovanja i stanje me0u zapadnobalkanskim i panonskim stanovništvom. Rimljani, odnosno njihovo zapovjedništvo i sam dr$avni vrh, olien u Augustu, su morali znati i biti informirani o onome što se dogodilo sa jednim od dvojice vojvoda ustanka Batonom Breukim sa kojim su nedugo ranije sklopili sporazumnu predaju i što je moralo imati presudni efekt na dalje ratovanje. Oni su morali i kontinuirano pratiti dalje odvijanje situacije na terenu nastale uslijed eliminiranja Batona Breukog. Radi upravo takvog pravilnog sagledavanja situacije na terenu, rimski zapovjednici su morali raspolagati sa preciznom, sadr$ajnom i što je mogue 209 Mesihović, Dezitijati, 2007 tonijom informacijom, kako bi njihova procjena uzimala u obzir sve, od protivnikih snaga i njihovog kretanja, stavova, statusa i autoriteta Batona Dezitijatskog, morala i raspolo$enja naroda itd. i tako postojala realnijom i korisnom za zasnivanje planiranja daljih operacija. Do informacije koja je svjedoila o zarobljavanju i su0enju Batonu Breukom rimski zapovjednici su došli relativno brzo, o emu govori brza vojna intervencija Plaucija Silvana na ponovno ustaniko podruje Panonije. Informacija je do rimskih štabova došla bilo preko informativno-obavještajne mre$e koju su oni imali na terenu, od osoba koje su bile pristalice Batona Breukog, a uspjeli su se skloniti me0u Rimljane ili na neki drugi nain. I va$nost, po Rimljane, sudbine Batona Breukog i $elja da se što je detaljnije, iz razloga procjene vojno-politikog stanja i raspolo$enja na terenu, zna što se sa njim desilo i u vezi dolaska i polo$aja Batona Dezitijatskog rezultirali su brzim dobivanjem informacije koja je u sebi odr$avala prilino toan, precizan i detaljan opis itave situacije. Pošto rimski zapovjednici nisu imali logikih razloga da urade suprotno, ona se u naelu u takvom obliku našla i u izvornoj gra0i koju je koristio Kasije Dion. On je uostalom kao provincijski namjesnik imao i uvid u arhivsku gra0u, u kojoj su se mo$da nalazili i dokumenti i zapisi u kojima se nalazio jedan takav podatak koji je opisivao su0enje i pogubljenje Batona Breukog i raspad ustanikog Saveza. S druge strane, nije nemogue pomisliti da su za vrijeme Kasija Diona postojale i lokalne provincijske povijesti u kojima bi se našao sadr$an «naš» podatak. Ako su postojale te povijesti bi u sebi odra$avale i prilino domaeg duha i tradicije, odnosno mogla su sadr$avati i sjeanja samih uesnika u ratu sa domae strane i svjedoka obrauna sa Batonom Breukim. U tom sluaju, pouzdanost prijenosa informacije i odra$avanja realne situacije u tom informacionom kodu je bila još vea. Sve izneseno govori da informacija na koju je naišao u izvornoj gra0i i sa kojom je raspolagao Dion najvjerojatnije nije bila korumpirana u veoj mjeri, i da je u svojim osnovnim naelima odr$avala stvarna doga0anja i glavne pravce odvijanja realne povijesne situacije i da od njenog originalnog razvoja ne odstupa, i pored nekih za bitnost same informacije zanemarljivih razlika. Sam Kasije Dion je onda tu informaciju, pretvorio u svoj podatak, koji je ukomponirao u svoj izvještaj o ustanku 6-9. god. n. e., a zatim tako uklopljenog uvrstio u cjelinu svoga djela. U tome svome postupku ni Dion nije imao razloga da ugrozi osnovnu bit i kompoziciju informacije koja mu je slu$ila kao izvorna gra0a (izuzev što ju je nesumnjivo sa$eo), tako da smatramo da Dionov podatak LV, 34, 5-6 koji govori o su0enju i pogubljenju Batona Breukog u svojoj osnovnoj 210 Mesihović, Dezitijati, 2007 sadr$ini i biti ne pokazuje odstupanja od stvarne povijesne situacije i da vjerno odr$ava osnovne intencije tih doga0anja.48 Iz ovog Dionovog fragmenta jasno slijedi sljedei razvoj realne situacije; nakon što mu je isporuen Baton Breuki, drugi vrhovni vojvoda Baton Dezitijatski ga je predao (Kasije Dion upotrebljava glagol παρ−εγγυαvω u znaenju uruiti, predati, dati, preporuiti) vojsci okupljenoj radi su0enja i presu0ivanja.49 I nakon izglasavanja presude, ustvari osude Batona Breukog (Kasije Dion u ovom sluaju upotrebljava glagol κατα−ψηφιvζοµαι u znaenju glasovati protiv koga, osuditi koga50), on je bio na osnovi presude na licu mjesta pogubljen. Realna situacija, koju opisuje Dionov podatak o predaji, koju vrši Baton Dezitijatski, svoga dotadašnjeg kolege u vrhovnom zapovjedništvu okupljenoj vojsci na su0enje i donošenje presude je jedan od bitnih pokazatelja koji omoguavaju na posredan nain sagledavanje temelja unutarnjeg ure0enja dezitijatske društveno-politike formacije. Okupljena vojska (το; στραvτευµα)51 ustvari reprezentira neku vrstu institucije narodne skupštine, koja se u ovom sluaju pokazuje kao vrhovno suvereno i sudbeno tijelo pred kojim odgovaraju i najviši politiki du$nosnici. Karakter oru$ane sile ustanika je u toku cjelokupnog toka rata ostao narodni, milicionerski i samim tim se moglo smatrati da vojska predstavlja i suverenu volju naroda. U protohistorijskim i dijelu antikih društava, pod izrazom gra0anin ili sudionik ili pripadnik jednoga naroda sa politikim pravima se po automatizmu podrazumijevao i vojnik, 48 Detaljnom analizom izvorne gra0e, tj. što je za nas u konkretnom sluaju Dionov podatak, odnosno izvorne gra0e kojom se slu$io Kasije Dion, mogue je doi do realne situacije, o kojoj izvorna gra0a govori, pru$a informacije i svjedoanstva. Zbog toga je potrebno njenom izuavanju posebno dubinskog, sadr$ajnog i uzrono-posljedinog karaktera, posvetiti najveu pa$nju, kako bi se dobio niz «dešifriranih» i proišenih realnih situacija, me0usobno uvezanih i uklopljenih i u lanac uzrono-posljedine veze, kojom bi se i sama realna povijesna situacija, odnosno povijesni proces, mogli objasniti i protumaiti. 49 Postavlja se uostalom pitanje, zašto bi Baton Dezitijatski zarobljenog Batona Breukog uope izvodio pred okupljenu vojsku izuzev ako nije namjeravao da mu ona odlui o sudbini tj. sudi. Za nijedan drugi razlog ne postoji logiko objašnjenje. Stipevi (1974, 68; 1989, 51), konkretni podatak Kasija Diona tumai na sljedei nain⇒∀…(Baton Dezitijatski) izvede ga (Batona Breukog) pred plemenski sud koji ga osudi na smrt».. Znai i ovdje je rije da je su0enje i presu0ivanje rezultat postojanja odre0enog sustavnog ustroja i procedure, a ne samo volje jednog ovjeka. Me0utim izraz plemenski sud je ipak neodgovarajui jer mo$e sugerirati da je Batonu Breukom sudilo neko vijee manjeg opsega oligarhijskog karaktera koje ima i sudbenu nadle$nost, a ne skupština vojnika. Veliko je pitanje je da li uope nešto što se zove plemenski sud, postoji na razini ustroja jednog naroda ili ujedinjenog Saveza. 50 Korišten Grko-hrvatskosrpski rjenik, Majnari-Gorski, izd. «Školska knjiga», Zagreb 1960 51 Dionov izraz το; στραvτευµα potrebno je shvatiti u smislu okupljene, bolje rei u kontekstu ovog podatka, sazvane vojske na jednom mjestu. 211 Mesihović, Dezitijati, 2007 odnosno osoba koja je dio svoga $ivota morala posvetiti slu$bi u oru$anim snagama i vojnoj strukturi politike zajednice kojoj pripada i ija prava u$iva. I svi gra0ani sa punim ili djelominim politikim pravima su na osnovu ove zakonitosti smatrani vojnicima u aktivnoj slu$bi, rezervi ili kao veterani. I sasvim je normalno oekivati da se pod gra0anima ili sudionicima odre0ene politije podrazumijevaju oni koji su vojnici. Narodne skupštine tako u svojim temeljima nose i osobnosti skupština vojnika, od kojih su najreprezentativniji primjer centurijatske komicije, I Solonove reforme nisu atenske gra0ane dijelile (u pravima i odgovornostima) samo po cenzusu nego i na osnovi vojnog rasporeda i obaveza koje su imali, a u sluaju Sparte punopravni gra0ani su ak bili samo oni koji su pripadnici stajae vojske ili oni koji su zbog starosti ili neke druge sprijeenosti prestali biti stalni vojnici. I opadanje utjecaja i politikog znaenja narodnih skupština usko je povezano sa profesionalizacijom oru$ane sile, jer se tako iz ruku obinog naroda izbijao najva$niji argument-oru$je i vojna, milicionerska obaveza, kojim su oni raspolagali i koristili kao najva$nije oru0e u politikom $ivotu jedne zajednice.52 Ako se vojnike osobnosti narodnih skupština osjete još u razvijenim antikim dr$avama, njene izra$enosti su još vee u zajednicama koje se nalaze na ni$im razinama društveno-politikog ustroja, kao što su Dezitijati i drugi narodi koji su uestvovali u ustanku.53 U njihovom je sluaju oru$ana sila jedino i direktno proizlazila iz naroda, što dokazuje i velika brojnost ustanikih snaga. Za razliku od trupa Rimske Imperije sa kojima su se sukobljavali, u redovima ustanika nije bilo kompaktnih i prepoznatljivih jedinica stranih plaenika, nego je sam pobunjeni narod primarno dao ratnike. Uostalom ustanici nisu ni raspolagali sa mogunostima da plate strane plaenike, a zbog masovnog odaziva na ustanak ni potrebe za unajmljivanjem stranaca. Iako je mo$da u redovima ustanikih jedinica bilo i stranaca (avanturista, dezertera, izbjeglih robova i sl), itav pokret je imao, da ne zvui modernistiki i pretenciozno, openarodni karakter. I zato se, u svojim osnovama patrijarhalnim društvima kao što su bila i ilirska a koja su u naelu iskljuivala $ene kao punopravne gra0ane, mogla pod vojnom skupštinom podrazumijevati i narodna skupština.54 I u skladu sa tim Dionov izraz «pred vojsku» «το; στραvτευµα» treba tumaiti u smislu izvo0enja pred narodnu skupštinu sainjenu od punopravnih gra0ana koji su bili i vojnici. 52 Ovo jasno govori o znaaju koji oru$ane snage, njihova struktura i ustroj i uope vojni aspekt imaju na razvitak politikih sustava. Prijelaz na sustav principata se desio izme0u ostalog i zbog profesionalizacije vojske. 53 Primjere funkcioniranja makedonske vojniko/narodne skupštine u uvjetima postojanja monarhije vidjeti kod Diod. Syc. XVI, 4, 2-3 i Arr. Anab. VII, 9, 2-3. Diodor ak striktno tu makedonsku skupštinu naziva ekklesiva (εjκκλησιvα), slu$benim nazivom atenske narodne skupštine. 54 Korijene takvog shvaanja potrebno je tra$iti u jednom osjeaju svojstvenom indoeuropskim ratnicima (u ovom pogledu bitno je usporediti mišljenje M.Zaninovi, 1998, 37⇒»…»S druge su strane (autor uspore0uje istone 212 Mesihović, Dezitijati, 2007 Pod terminom vojska koju je u konkretnom sluaju upotrijebio Kasije Dion, ne treba podrazumijevati samo u tom trenutku aktivne vojnike, nego i one koji su nekada bili aktivni vojnici (milicioneri), a to više nisu uslijed starosti ili ranjavanja, Ipak zbog iznimne brojne dominacije onih onih su aktivno sa oru$jem u ruci uestvovali u borbama, u odnosu na ovaj drugi segment punopravnih gra0ana koji su se nalazili na okupljalištu, Kasije Dion odnosno vrelo koje je on koristio su sve to pojednostavili i predstavili u svojim pisanim podacima kao klasinu armiju. Uostalom, teško bi bilo oekivati da bi iz jednog ovakvog va$nog doga0aja bili iskljueni kao aktivni uesnici oni koji su bili nekadašnji vojnici, a imali su i ugled i autoritet i iskustvo, te oni koji su ranjavanjem postali nesposobni za nastavak aktivnog ueša u ratu. Znai okupljenu vojsku, koju je sigurno sazvao Baton Dezitijatski u svrhu su0enja Batonu Breukom, potrebno je promatrati i kao narodnu skupštinu, ili samo kao tijelo iji karakter, masovnost i ovlaštenja mogu biti u ovakvim izvanrednim okolnostima najbolji ekvivalent instituciji narodne skupštine. U konkretnom sluaju ova narodna skupština, taj skup aktivnih i islu$enih vojnika, nalazi se u ulozi ad-hoc formiranog vrhovnog sudišta pred koji je izveden Baton Breuki. U opisanoj situaciji svi uesnici sazvane skupštine, odnosno sudišta, predstavljaju i neku vrstu sudaca-porotnika i oni ovom prilikom djeluju u stilu atenske helijeje, dok je ulogu tu$ioca najvjerojatnije obnašao drugi vrhovni vojvoda Baton Dezitijatski. Legitimitet i suverenost ope saveznike skupštine, odnosno sakupljene vojske, koja je sudila i presudila Batonu Breukom direktno su proizlazili iz injenica da je ona ustvari predstavljala skup niza vojski (milicionerskog tipa) politija koje su uestvovale u ustanku. Kao što smo ve istakli ueše u narodnim vojskama kod ne samo pojedinih protohistorijskih zajednica, nego i antikih dr$ava je tretirano i kao pravo i privilegija civilizacije) arijske ili indoeuropske društvene zajednice koje funkcioniraju ustrojem društva slobodnih ljudi, koji se organiziraju zajednikim dogovorima». Tako su zasjedanja punopravnih sudionika odre0ene zajednice do$ivljavana kao okupljanja onih koji su kao ratnici zadu$eni da brinu o zaštiti zajednice. Uslijed stalnih ratova i sukobljavanja oni su smatrani najva$nijim segmentom zajednice, što je onda po njihovom mišljenju jedino njima i davalo puna politika prava. Inae je u $ivotu $eljeznodobnih indoeuropskih naroda rat i vojniki segment imao posebno i stalno aktivno mjesto. Opis germanskih vojnikih/narodnih skupština na koje njihovi sudionici dolaze naoru$ani, i na kojima se pretresaju pitanja od politike i sudbene va$nosti i odluuje zveketom oru$ja ostavio je Tacit (Ger. 11-12). I Cezar u De Bello Gallico, V, 56 daje u sluaju Trevera primjer funkcioniranja vojnike/narodne skupštine koju i naziva skupština pod oru$jem/naoru$ana skupština (…armatum concilium…). Da je narodna skupština kod indoeuropskih naroda u svojim osnovama imala primarno vojniko znaenje, odnosno da su termini politiki punopravan narod i vojska jedno te isto, slikovit primjer pru$a i latinski jezik jer rijei populus (narod) i populari (pustošiti u vojnikom smislu) i quirites (gra0ani) i quiris (koplje) pokazuju nesumnjivu slinost i zajedniko podrijetlo, 213 Mesihović, Dezitijati, 2007 omoguavaju ueše u politikom $ivotu zajednice kojoj pripadaju. Samim tim je lako razumljivo i da narodne vojske sastavljene od sudionika neke politije u izvanrednim uvjetima mogu biti od strane Ilira uesnika u ustanku smatrane legitimnim ekvivalentom narodnih skupština i njihovih ingerencija. Pojednostavljeno gledano saveznika skupština-sudište, ije djelovanje opisuje Dionov podatak, bi se mogla promatrati u neku ruku i kao skup improviziranih narodnih skupština politija, koje dobrovoljno uestvuju u zajednikom vojnikom-skupštinskom sudištu. Tako se i suverenitet i legitimitet saveznike skupštine-sudišta mogao shvatiti kao rezultat spajanja suvereniteta i legitimiteta narodnih skupština politija iji gra0ani-vojnici aktivno uestvuju u presu0ivanju Batonu Breukom. A to bi onda imalo znaenje da su vojnici i drugi aktivni uesnici skupštine-sudišta, kako se mo$e pretpostaviti bili i punopravni i ravnopravni u svome odluivanju, jer u suprotnom ne bi uope imalo smisla da se saziva skupština-sudište i da joj se predaje odluivanje o sudbini Batona Breukog. Znai da bilo ostvarivo su0enje Batonu Breukom pred skupljenom vojskom potrebno je ispuniti uvjet ⇒da su svi sudionici skupštine vojnika ( odnosno vojnikih/narodnih skupština iz kojih je ona crpila svoju suverenost i legitimitet djelovanja ) pred koju je izveden Baton Breuki, i koja mu je nalazei se sada u ulozi vrhovnog sudišta trebala suditi i donijeti presudu, shvaani kao punopravni i ravnopravni gra0ani u politikom smislu. Iz svega izlo$enog i detaljno objašnjenog, jasno proizlazi da je taj naelni uvjet ispunjen i da su svi uesnici skupštine-sudišta bili, po shvaanju Batona Dezitijatskog, u politikom smislu punopravni i ravnopravni i po temeljnim politikim pravima ravni obojici vojvoda. Jedino je pod tim uvjetom bilo mogue da se pred nju izvede Baton Breuki koji je bio jedan od vrhovnih vojvoda ustanikih snaga, tj. obnašatelj najviše izvršne ustanike institucije. Teško bi bilo oekivati da u sluaju da društveno-politiki sustav iz kojeg je poticao Baton Dezitijatski nije bio zasnovan na demokratskom naelu, da on pred vojniku/narodnu skupštinu izvede jednog od dvojice najviših vojno-politikih izvršnih du$nosnika koji je usto i najugledniji politiki du$nosnik drugog naroda-stuba ustanka. Baton Dezitijatski, ma koliko da je po njemu Baton Breuki izvršio te$ak zloin, da je pripadao oligarhijskom miljeu definitivno ne bi izvodio svoga «kolegu» pred vojsku/narod jer bi samim tim pravio opasan presedan i ugro$avao i svoju poziciju. U tom sluaju bi se i su0enje i presu0ivanje odigralo u u$em krugu u kojem bi Baton Dezitijatski i njegovo najbli$e okru$enje imalo jedinu ulogu. Suprotno od toga, Baton Dezitijatski neposredno po predaji Batona Breukog njega izvodi pred vojniki skup, odnosno narodnu skupštinu. I to što se Dezitijat po ovom pitanju ne premišlja mnogo i ne taktizira sa zarobljenikom, nego ga odmah, skoro po automatizmu prepušta vojnikoj/narodnoj skupštini potvr0uje na neki nain da je takav postupak za Batona Dezitijatskog bio sasvim normalan i obiajno i normativno opravdan što se mo$e objasniti jedino injenicom da je Baton Dezitijatski 214 Mesihović, Dezitijati, 2007 poticao iz društveno-politikog sustava u kojem dominiraju demokratska naela ustroja i funkcioniranja. Sve navedeno je samo po sebi podrazumijevalo da je saveznika skupština-sudište imala iznimno demokratski karakter (naravno u protohistorijskom i antikom smislu shvaanja pojma demokracija). Iako je skupština-sudište, kao što je ve navedeno, bila skup jednog niza domorodakih politija, ipak je teško pretpostaviti da su svi oni primjenjivali isto ili slino naelo u oblikovanju svojih unutarnjih društveno-politikih ure0enja i da su davali isti doprinos u generalnom oblikovanju institucija Saveza. Ilirske politije koje su uestvovale u ustanku su, s obzirom na veliinu svoje uloge i odgovornosti svojih predstavnika u ustanku, proporcionalno tome doprinosile i utjecanju svojih društveno-politikih ideja, normi i sustava na poslove i doga0anja u ustanku. A Dezitijati su nesumnjivo predstavljali najva$niji narodnosni i politiki segment ustanka, njihov vojvoda je bio jedan od dvojice vrhovnih vojvoda cjelokupnog ustanka, njihove jedinice su bile najodlunije i najbolje ustrojene u borbama, dezitijatska uporišta vrsta i teško osvojiva, i na kraju njihov vojniki kontingent je bio i pokreta ustanka, jednostavno reeno oni su i predstavljali i bili jezgro ustanka (bar na dinarskom podruju). Radi toga je sasvim normalno bilo za oekivati da su na oblike i nain rada ope-saveznikih institucija nastalih u toku ustanka, upravo najviše utjecali Dezitijati i naela njihovog društveno-politikog sustava i njegovih normi. Ustrajnost i snaga Dezitijata vjerojatno su utjecali i na njihove suborce iz drugih naroda, sudionika u ustanku, da više-manje bar privremeno usvoje dok traje rat neka pravila politikog $ivota Dezitijata. Dejstvo navedenih zakljuaka se na primjeru skupštine-sudišta koje sudi i presu0uje Batonu Breukom još više pojaava, jer su u datoj situaciji njenu jedinu okosnicu inile one jedinice koje su bile neposredno okupljene oko Batona Dezitijatskog, a to su morali biti njegovi dezitijatski sunarodnici. Drugi stup ustanka-Breuci u tim trenucima su se nalazili u rasulu svoje društveno-politike strukture i dezorganizaciji ne samo njihove oru$ane sile, nego i onih naroda iz panonskog bazena koji su oko Breuka bili okupljeni (o tome e biti detaljnijeg govora u poglavlju o Ilirskom ustanku 6-9. god. n. e.). I Breuci nisu bili u stanju da adekvatno utiu sa svojim naelima politikog ustroja na nain rada ove saveznike skupštine-sudišta, dok su pripadnici drugih naroda koji su uestvovali u skupštini-sudištu u praktinom djelovanju pod vodstvom Batona Dezitijatskog ipak imali ulogu mla0eg partnera. Tako su osobnosti dezitijatskog unutarnjeg društveno-politikog ure0enja, odnosno tradicije politikog $ivota koji je bio njima svojstven, morale imati presudan utjecaj u kreiranju i funkcioniranju saveznike skupštinesudišta. I drugi vrhovni vojvoda koji predaje vojsci Batona Breukog na dalji sudski postupak je i sam Dezitijat i visoki politiki du$nosnik dezitijatske narodnosno-politike cjeline. U kontekstu 215 Mesihović, Dezitijati, 2007 svih zbivanja koja su se tada odvijala u panonskom bazenu, Baton Dezitijatski je i sam u konkretnom sluaju, u okviru date situaciji koju Kasije Dion opisuje, mogao jedino biti vo0en normama ure0enja i funkcioniranja politikog sustava koji mu nije bio stran nego vrlo blizak i u kojem se ve neko vrijeme nalazio aktivno ukljuen. On nije mogao da bude sušta suprotnost naelima na kojima je poivala dezitijatska politika struktura i ustroj, iji je uostalom on bio i najviši politiki izvršni du$nosnik i predstavnik. Unutarnji duh i nain razmišljanja Batona Dezitijatskog u politikim odnosima morao je primarno biti oblikovan pod utjecajima svoje matine sredine i miljea, mentaliteta i tradicija koje je ona producirala. Ustvari, zajednike institucije ustanikog ilirskog Saveza vjerojatno su, pored toga što su preuzimale i neke oblike rimskog dr$avnog i provincijalnog ustroja, strukture i hijerarhije, i uope njihovog sustava, npr. u pojavi kolegijalnosti dvojice vrhovnih vojvoda, ipak po svojoj sadr$ini i stvarnoj biti bile preslika domorodakih institucija sa razine peregrinskih civitates. Opseg i bit tih institucija koje su stvorene na razini zajednikog Saveza kao što su vrhovne vojvode sa vojno-politikom odgovornošu i vojnika/narodna skupština morale su, iz isto praktinih razloga da svoju i inspiraciju i praksu i nain rada izvlae iz postojeih tradicionalnih narodnih institucija. To je bilo razumljivo iz dva razloga;  Ustanici i njihovo vodstvo jednostavno nisu imali ni vremena ni mogunosti, uslijed stalne i iznimne intenzivnosti borbenih operacija, da se posvete nekom bitnom profiliranju tih novih, «zajednikih» institucija.  Rimske dr$avne i provincijske institucije nisu mogle, zbog svoje precizirane sadr$ine i jasne profiliranosti, da budu sadr$inska preslika za institucije Saveza. Ustaniko ilirsko vodstvo i njihovi sljedbenici su se zadovoljili samo sa površnim i vanjskim okvirnim preslikavanjem dijelova rimske politike i vojne konstitucije. I dezitijatska narodna skupština koju je na skupštini-sudištu predstavljao dezitijatski vojnopolitiki segment, a koji je u datoj situaciji bio najva$niji i vjerojatno pojedinano najbrojniji u odnosu na druge narodnosno-politike segmente, imala je najveu ulogu u doga0anjima vezanim za definiranje naina su0enja i presudu Batonu Breukom. Teorijski suverenost i ingerencije saveznike skupštine-sudišta proizlazile su iz narodnih skupština politija iji su se predstavnici nalazili kao aktivni uesnici u presu0ivanju. Sukladno tome, a iz razloga nesumnjive dezitijatske dominacije, vrlo lako se mo$e pretpostaviti da je ustvari ova skupština-sudište bila po svome obliku i pravima najbli$a i da je najviše preslikavala ingerencije i nain rada dezitijatske narodne 216 Mesihović, Dezitijati, 2007 skupštine.55 Iz izlo$enog mo$emo da zakljuimo da je dezitijatska institucija narodne skupštine, preko ijeg se sastava, opsega ingerencija, prava i odgovornosti utvr0uje razinu primjene naela demokracije u okviru odre0enog unutarnjeg društveno-politikog sustava, nesumnjivo bila iznimno bitna institucija za dezitijatsku politiju. Ako bi se na temelju ovako postavljenih zakljuaka otišlo još u dublja istra$ivanja u pravcu dešifriranja naela na kojima je poivao dezitijatski narodnosno-politiki ustroj, moglo bi se sa visokim stupnjem vjerojatnoe smatrati da su naela na kojima je u trenucima ustanka bila ustrojena dezitijatska politija bila demokratinije prirode. Da bi jedna politija mogla funkcionirati na demokratskim naelima, ona mora imati razvijene, stabilne i funkcionalne institucije, zakone i obiaje te ustaljeniju praksu vo0enja takvog politikog $ivota. A pošto sve to nije moglo nii momentalno, nego je nastalo kao rezultat dugog procesa razvitka struktura, institucija, normativnog sustava (bez obzira koliko ono bilo slo$eno ili prosto, i da li bi se ono uope moglo nazvati zakonodavstvom) i oblikovanja naela koje su karakterizirale ure0enje koje smo nazvali demokratskim, mo$emo pretpostaviti da je «dezitijatska demokracija» bila znatno starijeg datuma u odnosu na vrijeme ustanka. I demokratska naela, norme i obiaji, a mo$da i zakoni, o ustroju i funkcioniranju politike konstitucije i na osnovu kojih je Baton Dezitijatski djelovao u pojedinim situacijama, su morala direktno proizlaziti iz neke strukture, tradicija i normi koji su postojali još prije izbijanja ustanka. To bi onda potvr0ivalo da je dezitijatska politija još i prije ustanka, u vrijeme prvog razdoblja rimske vladavine odr$avala i primjenjivala demokratska naela. A pošto je teško pretpostaviti da je prilikom prevo0enja Dezitijata pod rimsku vladavinu, došlo i do zamijene monarhijskih ili oligarhijskih naela sa demokratskim, «dezitijatska demokracija» je vjerojatno poticala još iz vremena nezavisnosti. U tom bi sluaju demokratski duh saveznike skupštine-sudišta, najviše proisticao iz politikog iskustva i ure0enja dezitijatskog entiteta još iz vremena nezavisnosti. Uostalom, prilikom razmatranja ovog pitanja, potrebno je imati u vidu i da je u toku prvog razdoblja rimske vladavine, dezitijatska narodnosno-politika cjelina zadr$ala visoku razinu samostalnosti i da Rimljani nisu vršili neke radikalne rezove kao što bi bilo insistiranje ili nasilno uvo0enje oligarhijskih naela u politiku konstituciju Dezitijata. Rimljani kao praktini narod jednostavno nisu imali razloga da vrše nasilne eksperimente unutar politije koja je od uspostave rimske vladavine pa sve do 6. god. n. e. bila mirna i kako je izgledalo odana rimskoj vladavini i da 55 U toj vojnikoj skupštini koja je sudila Batonu Breukom bilo je sigurno i pripadnika drugih naroda, koji su imali i drugaiji društveni ustroj u odnosu na dezitijatski. Ali sigurno su i u konceptu i u nainu rada tog zasjedanja vojnike skupštine prevladali elementi svojstveni kljunom narodu u dinarskom ustanikom segmentu i njegovom vo0i. 217 Mesihović, Dezitijati, 2007 joj nameu rješenja koja mogu samo producirati nevolje i bespotrebni anga$man vojnih i drugih sredstava, rasipanje ljudi, novca, energije i pa$nje. Iako su u naelu prote$irali oligarhijska naela, Rimljani se nisu toga dr$ali kao apsolutnog pravila i znalo se desiti da Rimljani uva$avaju i demokratska ure0enja onih zajednica koja su ulazila u sastav njihovog imperija, naravno sve dotle dok ne ugroze suverenost rimske vlasti, stabilnost rimske uprave i interese rimskog naroda. Augustov dvor, njegovo vojno-politiko neposredno okru$enje i provincijska uprava su se izgleda zadovoljavali sa ispunjavanjem propisanih obaveza koje su prema Dr$avi u cjelini i Provinciji imali autohtoni narodi Ilirika i nisu obraali preveliku pa$nju na zbivanja na zapadnom Balkanu za koji su smatrali da je u potpunosti prihvatio rimsku vlast, što se na kraju pokazalo kao prevelika pogreška. Na još jednom mjestu u Dionovom djelu nailazi se na još jedno vjerojatno sazivanje vojnike/narodne skupštine na kome se pretresalo pitanje koje je iznio Baton Dezitijatski. Uvi0ajui, dok se nalazio u Andetriju, bezizlaznu situaciju sa daljom sudbinom ustanka Baton Dezitijatski je poslao glasnika Tiberiju da tra$i primirje, odnosno da pone pregovore o sporazumu kojim bi se završio ustanak.56 Me0utim, kako dalje ka$e Kasije Dion, u svoje namjere on nije uspio da ubijedi ostatak, znai veinu branioca (γρχκι).57 Sudei po izlo$enom smislu teksta Baton Dezitijatski je morao sazvati neki skup koji bismo mogli nazvati vojnikom/narodnom skupštinom na kojem se tra$ilo odobrenje. Na tome skupu je Baton Dezitijatski morao da ubje0uje ostatak svojih vojnika kojima je zapovijedao u Andetriju, u emu nije uspio. To što vrhovni vojvoda nije uspio ubijediti vojnike, pa i to što on sa njima uope raspravlja o jednom pitanju strateške vojno-politike prirode te da okupljeni vojnici odbijaju prijedlog svoga vojno-politikog rukovoditelja ustanka na jedan od ustanika priznati legalni nain a ne kroz pobunu, što je npr. za rimsku armiju (ukljuujui i legije, i pomone snage i saveznike) bilo nemogue, ukazuje na :  Baton Dezitijatski je imao demokratski nain razmišljanja, što je nesumnjivo bilo «rezultat» naina funkcioniranja društvenog sustava i politikog ustroja njegove matine zajednice.  Demokratskiji karakter nekih drugih, a ne samo dezitijatske, narodnosnih i politikih zajednica, u prvom redu Delmata koji su predstavljali vei dio branilaca Andetrija.58 56 Cass. Dio LVI, 13, 2 57 Cass. Dio LVI, 13, 2-3 58 Da su Delmati imali demokratinije ure0enje na posredan nain bi potvr0ivale i sljedee injenice; a) rimsko izaslanstvo na elu sa Gajem Fanijem upueno Delmatima 158. god. p. n. e., sudei po pisanim vrelima nije doekao kralj ili neki kraljevski regent kao što je to bio sluaj sa izaslanstvima upuivanim 218 Mesihović, Dezitijati, 2007 Sigurno je vei dio dinarskog segmenta ustanka imao demokratskije odlike jer je jedino u tom sluaju bila mogua ova široko rasprostranjena upotreba demokratskih metoda u funkcioniranju ustanike vojno-politike strukture. Mo$da su u ustanku i uestvovali i neki dinarski narodi koji nisu imali demokratskije ure0enje svoje politike jedinice, ali je to zbog izrazite dominacije demokratskih osjeanja ostatka ustanka bilo potisnuto. Ovaj put njegova namjera nije uspjela što jasno pokazuje da Baton Dezitijatski nije bio svemoan i da vojnika/narodna skupština nije figurirala samo kao formalna institucija, nego da je ona imala i stvarnu, primjenljivu mo i nadle$nost. Vojnika/narodna skupština je bila sazivana od prisutnih ratnika, tj. punopravnih muškaraca koji se u datom trenutku nalazili kod ili u blizini Batona Dezitijatskog, vrhovnog ustanikog vojvode.59 I odluke koje je donosila i prijedlozi koje je ili prihvaala ili odbijala takva skupština sazvana od Batona Dezitijatskog i sastavljena od «Ilirskoj dr$avi» Agronida kojom prilikom vrela (Polibije, Livije i Kasije Dion) jasno spominju bilo Teutu, bilo Pleurata ili Gencija koji primaju i pregovaraju sa rimskim izaslanstvima i donose odluke kao pravi suvereni ili njihovi reprezenti. Kod Delmata to je sasvim drugaije jer Polibije ne spominje nikakvog delmatskog suverena, niti uope ni na jednom mjestu daje naslutiti njegovo postojanje i kada govori o odnosu Delmata prema ovom izaslanstvu on uvijek koristi mno$inu za Delmate, što jasno sugerira mogunost egzistiranja neke vrste kolektivne uprave beskompromisno neprijateljski raspolo$ene prema Rimskoj Republici, a to je osobina koja se u tom periodu najviše ispoljava kod demokratinijih ure0enja. (Polyb. XXXII, 13; 23) b) U otporu protiv Oktavijanove ofenzivne akcije, Delmate je predvodio prvo izvjesni Verzo, a zatim Testimus koji, kako se mo$e naslutiti iz smisla teksta, nisu bili neki kraljevi, suvereni ili monarsi nego najvjerojatnije vojno-politiki du$nosnici delmatskog vojno-politikog ustroja i to najviši. Jasno je da Testimus nije nasljednik Verza po nekom monarhijskom nego po politikom pravu, i mogue je da je on bio ve od ranije izabrani zamjenik Verza (što je vjerojatnije) ili naknadno izabrani vo0a delmatskog vojnopolitikog ustroja. c) Prilikom svojih opisivanja dugotrajnih ratovanja sa Delmatima antiki pisci ni na jednom mjestu ne spominju neke delmatske suverene, kao da oni i ne postoje za razliku od spominjanja suverena kod drugih ilirskih naroda (ardijejski Agronidi, Dardanci, Taulanti, Dasareti, Histri, itd.). Gdje god vlada monarhija u ilirskom svijetu ali samo ako se ona nalazila u intenzivnim i bitnim vezama i odnosima sa grko-rimskim svijetom nalazi se u vrelima na ime vladara/suverena sa jasnim titularnim odre0enjem, dok se kod onih naroda kod kojih se to ne spominje, a imali su isto jake interaktivne odnose sa tim istim svijetom mo$e pretpostaviti da nije postojala monarhija, radi ega u vrelima i nema spominjanja vladara/suverena. 59 To pravo i legalitet su vjerojatno proizlazili iz toga što je Baton Dezitijatski bio vrhovni vojvoda ustanka, pa je samim tim smatrano da je na njega prenesen dio ovlaštenja, autoriteta i suvereniteta kojim bi se amortizirala injenica da je nemogue sazvati opu ustaniku vojniku/narodnu skupštinu nego samo sjednice na kojima prisustvuje dio vojnika. Skupština koja je sudila Batonu Breukom je npr. bila vjerojatno iznimno brojna jer je Baton Dezitijatski prilikom upada u Panoniju vodio kvantitativno jaku silu, dok je «andetrijska skupština» vjerojatno bila nešto manja po brojnosti ljudstva. 219 Mesihović, Dezitijati, 2007 prisutnih vojnika su bile legalne, bar sa stajališta ustanika. Sazivanje jedne ope ustanike skupštine je praktino bilo teško izvedivo i odr$ivo, tako da se ustvari (da li prešutno ili regulirano?) legalnom smatrala ona skupština koju je sazvao Baton Dezitijatski, bez obzira kakav njen sastav bio. Iz injenice da je prijedlog Batona Dezitijatskog na ovoj «andetrijskoj skupštini» bio odbijen, jasno proizlaze i sljedei zakljuci : a) Baton Dezitijatski nije bio neki «samoproglašeni despot» koji upravlja ustankom po svojoj volji, b) on smatra da je vrhovna volja naroda izra$ena kroz vojniku/narodnu skupštinu suverena i obavezna za njega koji se povinuje njihovom «stavu», ak i ako je to suprotno pa i protivno njegovim $eljama i namjerama, c) da je i po shvaanjima Batona Dezitijatskog, on samo predstavnik te ustanike volje, koju on ostvaruje preko institucije koju obnaša. I na ovom primjeru se vidi da je za Batona Dezitijatskog prirodno, razumljivo i prihvatljivo postojanje vojnikih/narodnih skupština i takvih fenomena kao što je njihovo slobodno i faktiko odluivanje, ali ujedno i njegovo povinovanje njihovim odlukama. Imajui u vidu da je Baton Dezitijatski poštivao faktino postojanje i odluivanje vojnikih/narodnih skupština mo$e se realno pretpostaviti da pogubljenje Batona Breukog nije bilo samo rezultat $elja Batona Dezitijatskog, nego i stvarnog raspolo$enja okupljene vojske. Uostalom uvijek je po prirodi stvari okupljena vojska nemilosrdnija prema onome koga smatra izdajnikom, nego njeno vojno, a pogotovu politiko vodstvo koje je nekada ak spremno da kalkulira i relativizira neiju krivicu. Tek onda kada su nestale i sve praktine mogunosti za sazivanje vojnike/narodne skupštine, strateške odluke koje je donosio Baton Dezitijatski mogle su imati znaaj konanosti, kao npr. kada se sa preostalim suborcima i pratiocima odluio predati Tiberiju. Tada praktino više nije postojao jedinstveni ustaniki front, niti Savez, ustanak je praktino potpuno slomljen, sazivanje skupština vojnika je besmisleno, oko samog Batona Dezitijatskog se više ne nalazi vea vojna skupina, nego manje njegovo neposredno okru$enje. Tako je ustvari samo još osoba Batona Dezitijatskog, odnosno njegovo još uvijek postojee obnašanje vrhovne izvršne ustanike institucije jedino što je preostalo od svega onoga što je ustanak predstavljao pa je samim tim sasvim legitimno da njegova predaja oznai i oficijelni kraj ustanka. Naravno ne bi trebalo ni odbaciti mogunost da je odluka o predaji donesena kao rezultat zakljuaka koje je donijelo samo to neposredno Batonovo okru$enje, zajedno sa njim. Tu bi onda odluku Baton Dezitijatski trebao samo sprovesti, odnosno da nije rije o svojevoljnoj Batonovoj odluci iako je on ve za vrijeme zbivanja kod Andetrija imao na umu primirje, koje je u tim okolnostima znailo praktinu predaju i priznavanje poraza. S druge strane, injenica je da se izgleda otpor pojedinih ustanikih manjih uporišta nastavljao i nevezano sa predajom Batona Dezitijatskog i da je za eliminiranje tih 0epova otpora bio zadu$en Vibije Postumije. 220 Mesihović, Dezitijati, 2007 Ingerencije, prava i odgovornosti dezitijatske narodne skupštine su vjerojatno bile široke, i zadirala su i u sudbene nadle$nosti. U duhu demokratskih naela vrhovna suverena zakonodavna i sudska vlast su pripadali skupštini vojnika, tj. narodnoj skupštini, i njoj su odgovarali, i to ne samo formalno, i najviši politiki du$nosnici. Sudske nadle$nosti ove demokratske institucije su se sigurno odnosila na najte$a krivina djela, kao što su izdaja opih interesa, jer bi jedino u tom sluaju bilo mogue da se pred narodnu skupštinu izvede i na njoj odr$i su0enje i donese presuda Batonu Breukom i to i od obinih vojnika. Vojnike/narodne skupštine su uostalom kod naroda sa preddr$avnim ustrojem sadr$avale u sebi i vrhovni sudbeni autoritet, kao što se to npr. vidi kod Tacitovih Germana gdje na skupštinama mogu biti optu$eni i pojedinci a mo$e se za njih tra$iti i smrtna kazna (Licet apud concilium accusare quoque et discrimen capitis intendere).60Ali i u razvijenim antikim dr$avama kao što su bile Atenska Dr$ava i Rimska Republika narodne skupštine su u pojedinim sluajevima imale pravo da nastupe i kao sudbeni organ. 61 O statusu izvršnih du$nosnika u okviru dezitijatske demokracije mo$emo saznati promatrajui djelovanje Batona Dezitijatskog. Teško bi bilo oekivati, ako su ure0enje i tradicije dezitijatske politije u periodima nezavisnosti, prvog razdoblja rimske vladavine i za vrijeme ustanka bile više sklone oligarhijskim ili monarhijskim naelima, da je Baton Dezitijatski mogao u kratkom periodu da prihvati i da se navikne na tako široke kompetencije skupština sastavljenih od obinih vojnika. Uostalom on je bio i sam jedan od dvojice vrhovnih vojvoda ustanka i najviši predstavnik Dezitijata, i veliko je pitanje, kao što je ve ranije istaknuto, da li bi Baton Dezitijatski, da je kojim sluajem poticao iz sredine u kojoj su dominirala oligarhijska ili monarhijska naela pa i u kojoj demokratska naela funkcioniranja društveno-politikog sustava nisu imala du$u, stabilniju i jasniju tradiciju, dopustio tek tako da se napravi jedan takav presedan i da se su0enje i presu0ivanje drugom vrhovnom vojvodi prepusti obinim vojnicima kojima je on zapovijedao, makar se u konkretnom sluaju radilo o i najte$oj izdaji. Jer se u nekoj novoj situaciji isto to mo$e desiti i njemu samome, ali izgleda da se Baton Dezitijatskog na tu eventualnost nije obazirao, jer je njemu takvo široko djelovanje skupštine vojnika bilo potpuno razumljivo i u skladu sa dugotrajnijom tradicijom naroda i politike jedinice kojoj je pripadao. Za razliku od oligarhijskog ili monarhijskog naela u demokratskom ure0enju je sasvim razumljivo i da najviši izvršni du$nosnik odgovara za svoje javne postupke pred obinim punopravnim 60 Tac. Ger. 12 61 Slinu analogiju nalazimo i u djelovanju atenske eklesije, npr. u su0enju stratezima nakon bitke kod Arginuskih otoka. 221 Mesihović, Dezitijati, 2007 gra0anima.62 Tako i bilo i sasvim mogue i shvatljivo da se od strane jednog takvog sudišta izrekne i smrtna presuda Batonu Breukom. I za Batona Dezitijatskog je sukladno tome bilo sasvim normalno da se pridr$ava takvih širokih sudbenih nadle$nosti jer je najvjerojatnije i sam poticao iz zajednice koja je imala takvu tradiciju djelovanja narodnih skupština i to u jednom du$em periodu u kojem je baštinila tradicije, nain rada i $ivota i politike norme koje su bile u demokratskom duhu. Bez obzira na koji nain bio ure0en politiki ustroj odre0ene zajednice, ono samo po sebi kako bi bilo funkcionalno i efektivno zahtijeva i formiranje i postojanje javnih institucija. Pisana vrela za period do ugušenja ustanka na osnovi svega izlo$enog posredno potvr0uju postojanje dvije institucije i to pored ve detaljno razmatrane dezitijatske narodne skupštine i vrhovnu izvršnu politiku instituciju koju je u vremenu ustanka obnašao Baton Dezitijatski. I sudei po dosta šturim podacima, te metodi posrednog zakljuivanja, mogli bismo pretpostaviti da je ova institucija prevashodno bila vezana sa vrhovnim vojnim zapovjedništvom i da nije bilo kolegijalnosti. Osnovnu jedinku dezitijatske politije je inio punopravni proto-gra0anin ili gra0anin dezitijatskog politikog entiteta i kasnije peregrinske civitas. Vjerojatno su dezitijatski punopravni politiki sudionici bili definirani na osnovu pripadnosti vojsci (aktivnog, rezervnog ili veteranskog karaktera) koja je ukljuivala kompletno muško dezitijatsko punoljetno stanovništvo. Pošto su na skupštini-sudištu izgleda svi njeni uesnici bili potpuno jednaki, a pošto je ova saveznika skupština-sudište najbli$a bila projekciji odgovarajue dezitijatske institucije iz toga mo$emo izvui zakljuak da su punoljetni gra0ani dezitijatske peregrinske civitas, a sigurno i politikog entiteta iz koga je proizišla civitas, u pravima na ueše u politikom $ivotu, obavezama i odgovornostima prema svojoj politiji u naelu i formalno bili me0usobno jednaki. To je podrazumijevalo da svi punopravni Dezitijati imaju na osnovu propisanih zakona, obiaja i normi iste mogunosti za politiko djelovanje i ueše u javnim poslovima, bez obzira na razinu svoga bogatstva, na podrijetlo i ugled porodice i roda kojem pripadaju. Naravno ta svoja prava oni 62 U demokracijama se podrazumijeva da je najviši izvršni politiki du$nosnik odgovaran pred punopravnim gra0anima za svoje javno djelovanje dok obnaša svoju funkciju, jer je teorijski on predstavnik interesa i potreba gra0ana u sferi njihovog javnog $ivota. Da je Baton Dezitijatski suprotno djelovao u odnosu na spomenuto naelo u sluaju Batona Breukog, on bi narušio uobiajeni politiki sustav i time u tim teškim ratnim vremenima direktno ugrozio ope interese. Znai Baton Dezitijatski i da je htio nije mogao, poradi stanja na terenu, a da ne poštuje i svoje aktivnosti ne uskla0uje sa va$eim društveno-politikim ure0enjem i da ne primjenjuje njegove odredbe i pravila funkcioniranja, jer bi u suprotnom izazvao kaos, nove podjele i rastakanje otpora i tako ugrozio zajedniki cilj. I izvodei iz izlo$enog i to što Baton Dezitijatski postupa po tim «demokratskim pravilima», u situaciji kada ne $eli da naruši uobiajeni sustav, upravo dokazuje demokratski karakter društva i politike konstitucije kojima on pripada. 222 Mesihović, Dezitijati, 2007 su najviše ostvarivali preko institucije narodne skupštine, te dezitijatske politiki najznaajnije i ingerencijski najpotpunije institucije i simbola vrhovne suverenosti. Pred tu skupštinu su se iznosili predmeti vitalne i bitne politike prirode, na njima su se oni pretresali i donosili obavezni zakljuci, a pravo ueša na njima su imali sigurno svi punopravni i punoljetni Dezitijati. Mo$da je unutar dezitijatske politike strukture i prije 9. god. n. e., postojalo i neko manje vijee, ali ono do drugog razdoblja rimske vladavine nije imalo onu sudbinsku, odluujuu i primarnu ulogu u politikom $ivotu, kao npr. kod Breuka. Iz svega što se mo$e zakljuiti iz podatka Kasija Diona o su0enju Batonu Breukom, zanimljivo je navesti i to da itav tok su0enja izgleda primarno ima svjetovni karakter, jer na njemu niti predsjedavaju sveenici niti odluuju o presudi (kao što je to bio sluaj kod nekih drugih naroda gdje sveenstvo ima veliki utjecaj), nego je sve prepušteno obinim vojnicima koji su praktino narod.63 I ova injenica, pored toga što pokazuje veu razvijenost pravno-sudbenog sustava dezitijatskog javnog $ivota jer je kako izgleda on izašao ispod religijsko-mistinog omotaa i postao opa javna stvar, isto pokazuje demokratiniju atmosferu. Društva u kojima je pravno-sudbeni sustav potpuno (i formalno i praktino) u nadle$nosti sveenstva, koje poglavito dolazi iz uglednijih i sna$nijih rodova i sredina, eše pokazuje znakove sklonosti prema oligarhijskoj upravi. Monopol na tumaenje i izricanje pravde predstavlja u protohistorijskim i antikim društvima jedan od najbitnijih elemenata javnog $ivota i pravo njegovog korištenja sa sobom neminovno nosi i uope dominaciju u javnom, društvenom i pogotovu politikom $ivotu odre0ene zajednice. U prilog zakljuku da su Dezitijati imali demokratinije ure0enje i politiku konstituciju govore još i sljedee injenice, koje isto nalazimo u opisima ustanka antikih pisaca;  Baton Breuki svoju odluku o istupanju iz Saveza i sporazumnom dogovoru sa Rimljanima nije bio iznio niti dao na razmatranje niti donio na breukoj ili nekoj improviziranoj opepanonskoj skupštini, nego se sve odvijalo unutar zatvorenog kruga breukih i vjerojatno drugih prvaka ustanikih naroda iz panonskog bazena. Na vijeanju/ima posveenom tom pitanju je vjerojatno i Pines izrazio svoje neslaganje  Da se kojim sluajem ta bitna politika odluka po sudbinu ustanka u cijelosti i naroda u panonskom bazenu trebala iznijeti i pretresati na skupštini vojnika, kao što je to npr. uradio Baton Dezitijatski, to bi zahtijevalo i odre0ene proceduralne pripreme i nešto du$i vremenski period za njeno sazivanje, a sigurno bi se brzo u široj javnosti saznao i razlog 63 O ulozi sveenikog sloja u javnim poslovima kod Germana v. Tac. Ger. 10-11 223 Mesihović, Dezitijati, 2007 njenog sazivanja.64 Ta vijest bi onda došla i do Batona Dezitijatskog, koji se ne bi libio doi i pokušati i govornikom vještinom, ali i pritiskom pomoi Pinesu i svim ostalim zagovarateljima oru$ane borbe. Ali kao što znamo Pines se morao, bez pomoi Batona Dezitijatskog suoiti sa Batonom Breukim i njegovim pristalicama. Baton Dezitijatski je sa svojim trupama intervenirao tek nakon izruenja Pinesa, otpadnua Breuka i panonskog ratišta. A to sugerira da Baton Dezitijatski nije znao o pripremama Batona Breukog na otpadnue.  Pošto se itav proces koji je doveo do zbivanja na rijeci Bathinus i otpadnua Batona Breukog odvijao u direktnoj vezi sa Rimljanima, to je moralo podrazumijevati i izvjesnu dozu tajnovitosti, što je zahtijevalo da se sve obavlja, izuzev završnog ina simboline predaje na rijeci Bathinus, u uskom krugu ljudi. Za razliku od navedenih postupaka koje je preduzimao Baton Breuki, njegov imenjak je odluivanje o jednoj za ustanak vitalnoj odluci prepustio obinim vojnicima okupljenim na skupštini, jer je vjerojatno smatrao da tako treba biti i time što je to bilo u skladu sa tradicijama i normama koji su poticali iz dezitijatskog politikog $ivota. Kao što se vidi dvojica Batona slijede sasvim divergentne putove donošenja bitnih politikih odluka, a najvei razlog tome le$i sigurno u injenici da njih dvojica potiu iz sredina sa razliitim shvaanjima ustroja, tradicijama i mentalitetima politikog $ivota. Iz tih razloga su proizlazile i sve razliitosti u poimanju uloga javnih institucija i njihovih ingerencija, prava i odgovornosti i sukladno tome i konkretnog djelovanja u politikoj sferi me0u dvojicom vrhovnih vojvoda ustanka. Suprotno Dezitijatima, samo je ustroj breukog društva na oligarhijskim naelima mogao amortizirati momentalne te$e potrese po vojniku i politiku strukturu ustanikih naroda iz panonskog bazena i njihove šire unutarnje sukobe, a koje je izazivalo djelovanje Batona Breukog i njegovih pristalica za vrijeme otpadnua. Iz svega izlo$enog vidimo da Baton Breuki uope nije smatrao potrebnim da saziva skupštine vojnika kako bi im predoio i tra$io odobrenje za svoje akcije niti je tra$io da mu breuki narod prizna pravo suverena koje je izruenjem Pinesa preuzeo i više je smatrao shodnim i potrebnim da takvo priznanje dobije iz ruku Rimljana. A sve je to bilo mogue jedino ako je Baton Breuki poticao i $ivio u zajednici koja je preferirala oligarhijska naela. U sluaju da je 64 U sluaju Batona Dezitijatskog i njegove skupštine-sudišta taj uvjet nije trebalo posebno ispunjavati pošto se dobar dio vojske ve nalazio okupljen, a ni samo pitanje koje je pred vojnike izneseno nije izazivalo vea i bitna razmimoila$enja, a ruku na srce zbog opeg raspolo$enja koje je vladalo me0u sudionicima- vojnicima i autoriteta i govornike vještine Batona Dezitijatskog ni sam ishod odluivanja nije bio neizvjestan, kao što bi to bilo npr. u sluaju otpadnua Breuka i uope panonskog ratišta. Uostalom prilikom saziva skupštine-sudišta Baton Dezitijatski nije morao ništa da krije u vezi predmeta koji je bio predan vojnicima na odluivanje. 224 Mesihović, Dezitijati, 2007 breuka vojnika/narodna skupština imala i stvarno pravo na odluivanje o bitnim politikim pitanjima, Baton Breuki bi se zbog karaktera i opsega svojih akcija vjerojatno momentalno morao suoiti sa oru$anim otporom. Uostalom i laka povredivost polo$aja breukog suverena, dokazuje da su oligarhija i njen autoritet bili ti koji su imali odlunu rije u donošenju presudnih politikih odluka. Mišljenje i sigurno rezolutni stav koji je imao dotadašnji suveren Breuka Pines po pitanju nastavka ustanka nisu imali odluujue dejstvo i bili su prevladani suprotnim stavovima, dok je sam Pines bio smijenjen, isporuen neprijateljima i na mjestu suverena zamijenjen drugom osobom (samim Batonom Breukim).65 Kod Breuka je vrhovni autoritet i politika vlast pripadala suverenu koji je nosio u sebi osobine monarha koji je vladao u jednom društvu u kojem su ipak istaknutiju ulogu imala oligarhijska naela, dok je vojno zapovjedništvo pripadalo drugoj osobi što se najbolje izra$eno u odnosu Pines - Baton Breuki. Ta dvojnost vrhovnih politikih institucija, sa ipak izvjesnom prevagom faktike moi (posebno u vremenima ratova) na ingerencijama vojvode, je pokazala svoju nestabilnost koja u krajnjoj konzekvenci mo$e štetiti politikoj infrastrukturi, što se i pokazalo u momentu kada u jeku ustanka do0e do sukoba izme0u suverena Pinesa i vojvode Batona Breukog. Odvajanje vrhovnog vojnog zapovjedništva ispod ingerencija suverena i prebacivanje njegovih ingerencija na osobu koja dolazi iz uglednih, aristokratskih krugova jasno potvr0uje da su u breukom društvu vladale takve okolnosti u kojima je lokalna aristokracija, njene tradicije i institucije koje su je predstavljale imale kljunu stavku u donošenju odluka politike naravi. Sam suveren, je pored teorijskog vrhovnog politikog autoriteta, ipak smatran 65 Na prisustvo i dominaciju oligarhijskih naela u politikoj strukturi breuke narodnosne zajednice i politike jedinice koju je ona utjelovljivala, ukazuju na slikovit nain sva ona doga0anja koja su bila vezana za otpadnue Batona Breukog, kada ni sam breuki suveren Pines, nije bio u mogunosti (ni svojim autoritetom ni stvarnom snagom sa kojom je raspolagao) da sprijei Batona Breukog koji je poticao iz redova lokalne aristokracije koja je sudei po ovome morala po normama breukog društveno-politikog sustava biti stvarni vladajui element, u ostvarivanju njegovih namjera u svezi budunosti ustanka u panonskom bazenu. Ovo se moglo desiti jedino u sluaju da monarhijska naela nisu bila dovoljno profilirana i ugra0ena u same osnove breukog društveno-politikog sustava i samim tim nisu raspolagala sa dovoljno snage, autoriteta i stvarne politike moi kako bi se nametnula domaoj aristokraciji i njenim oligarhijskim te$njama i stavovima koje je zastupala. S druge strane, injenica da se itav proces otpadnua odvijao unutar zatvorenog kruga bez iznošenja odluke pred skupštinu naroda/vojnika, koja izgleda nije uope imala nikakvu bitniju ulogu u donošenju tako dalekose$ne i vitalne odluke kao što je napuštanje ustanka i zajednike borbe i ponovno podinjavanje Imperiji, ukazuje na potpuno odsustvo demokratskih elemenata, tj. na slab znaaj koji je skupština imala na politiki $ivot Breuka. Ali i pored vjerojatnih oligarhijskih naela na kojima je zasnovano ure0enje breukog društva, i titula i mjesto suverena su imali odre0eni znaaj, ako ne praktini a ono bar teorijski i kao vrhovno dostojanstvo što bi moglo objasniti to da Baton Breuki smatra shodnim da ih osobno preuzme. 225 Mesihović, Dezitijati, 2007 skoro jednakim sa ostalim predstavnicima lokalne aristokracije, jer bi jedino u tom sluaju bilo objašnjivo njegovo uklanjanje i predaja Rimljanima. Glavno breuko politiko tijelo, za razliku od dezitijatske skupštine, bilo je izgleda vijee prvaka na kojem su se pretresale i donosile odluke bitne za cjelokupnu breuku narodnosnu-politiku cjelinu i na jednom od tih zasjedanja prvaka, desio se i sraz u stavovima dvojice najva$nijih politikih predstavnika Pinesa i Batona Breukog.66 I doga0anja iz panonskog rata 12-9. god. p. n. e. pokazuju da je breuki politiki entitet, odnosno iz njega proizašlu peregrinsku civitas, do doga0anja vezanih za otpadnue Batona Breukog, potrebno smatrati kao politiku zajednicu koja je imala suverena-monarha, ali i u kojoj je bio iznimno jak i presudan utjecaj lokalne aristokracije i pojedinih njenih predstavnika. U okviru breuke politije je postojala i institucija narodne skupštine, što bi indirektno dokazivao i Kasije Dion kada ka$e da su Breuci kada su se digli na ustanak kao svoga vojvodu postavili Batona Breukog To bi impliciralo da je postojala neka vrsta skupštine na kojoj je izabran Baton Breuki. Me0utim po ovom pitanju Kasije Dion je ipak neodre0en, i njegov citat «... και; ΒρευÚκοι Παννονικο;ν εjvθνος, βαvτωνα και; αυjτοι; εJvτερον προστησαvµενοι.. »67 mogao bi se i tumaiti i kao izbor od strane lokalnih prvaka što je onda narod, tj. okupljena vojska aklamacijom potvrdila, što je bio est sluaj kod niza protohistorijskih naroda. Institucija breuke narodne/vojnike skupštine je najvjerojatnije postojala i pored u naelu oligarhijskih temelja politikog funkcioniranja, jer je i u najoligarhijskim zajednicama i antikim monarhijama uvijek postojala neka vrsta narodne skupštine. Ali narodne/vojnike skupštine unutar takvih politikih zajednica nisu imale vrhovni autoritet i široki opseg suverenog odluivanja, i uglavnom su se u praktinoj sferi odluivanja zadr$avale na karakteru primanja k znanju ili aklamaciji ve donesenih odluka. Takav nain odluivanja nije morao biti odre0en nekim posebnim i jasno propisanim regulama obiajne ili ak zakonske forme, nego su one poradi autoriteta i «pritiska» oligarhijskih vijea ili kralja same od sebe bile takve. Na osnovi prona0ene materijalne gra0e mo$e se pretpostaviti i iznimno postojanje kategorije slobodnog seljaštva na prostorima Gornje Bosne i lašvanskog porjeja u kasnoj antici, kada je sustav latifundija i institucija kolonata i agrarnih robova ve prilino zahvatio i provincije. Ta injenica bi mogla ukazivati i na manje izra$enu socijalnu i imovinsku diferencijaciju unutar njenog stanovništva (u odnosu na okolne zemlje) i na još veu ujednaenost i još izra$eniju dominaciju nezavisnog poljoprivrednog stanovništva (i stoarskog i zemljoradnikog i kombiniranog) u dezitijatskom društvu u ranijim razdobljima. Ta ubjedljiva veina nezavisnog 66 Cass. Dio LV, 34 , 4 67 Cass. Dio LV, 29, 3 226 Mesihović, Dezitijati, 2007 poljoprivrednog stanovništva u okviru kompletne populacije Gornje Bosne u protohistorijskom razdoblju sigurno je samo mogla doprinositi razvitku i opstojnosti demokratskih odnosa. I sama imovinska diferencijacija unutar tog socijalnog sloja nije bila velika i radikalna tako da je i to doprinosilo «demokratizaciji» dezitijatskog društva. To je znailo i da kod Dezitijata nije postojao zasebni ratniki, politiki dominantni stale$ koji bi predstavljao vladajui sloj, nego su svi muškarci Dezitijati, ili bar ubjedljiva veina njih, u dobnoj kategoriji koja im to omoguava, bili obavezni na pripadnost dezitijatskom vojništvu, što dokazuje i ustanak, velika masovnost ratnika i zbivanja na su0enju Batonu Breukom. Pored brojnog slobodnog seljaštva, dezitijatsko društvo se u protohistorijskom razdoblju isticalo sa još jednom osobnosti, a koja je bila direktna posljedica njihove znaajne razvijenosti, rudnog bogatstva i dobre zemljopisne pozicije na vorištima putova koji su povezivali Jadran i Mediteran sa Srednjim Podunavljem. Izvjesni broj prilino velikih naselja na podruju koje je u $eljeznom dobu nesumnjivo pripadalo Dezitijatima ukazuje i na znaenje i brojnost onog sloja stanovništva koji nije presudno i direktno zavisio od poljoprivredne djelatnosti. U tim pojedinim dezitijatskim naseljima bila je, sudei po površnim nalazima, vrlo razvijena i zanatsko-metalurška i trgovaka djelatnost, od kojih je ova prvospomenuta privredna aktivnosti nesumnjivo osiguravala i odre0ene viškove proizvodnje koji su onda odlazili u import. Za neka od tih naselja, dr$ei se analogije sa istra$enim naseljem Pod kod Bugojna, mo$emo tvrditi da su dostigla i razine protourbanog razvitka. Postojanje iznimnog rudnog bogatstva je isto vodilo ka formiranju i isticanju izvjesnih privrednih, društvenih pa i politikih specifinosti dezitijatskog društva. To je sve vodilo razvitku rudarstva kao posebne privredne djelatnosti, s im je povezano i oblikovanje i zajednica koje se bave time, a i one su po prirodi stvari više naklonjenije demokratinijem ure0enju, posebno u uvjetima još uvijek neizrasle dr$avne formacije koja bi im garantirala sigurnost. Neaurtakine naseobinske i rudarske zajednice su isto predstavljale jedan nezavisni sloj dezitijatskog stanovništva, koje je iako brojno manje od primarno poljoprivrednog stanovništva, bilo zbog samoga svoga karaktera isto jedan od nosilaca demokratinije atmosfere u dezitijatskom društveno-politikom i uope javnom $ivotu. Tako su i rudarske i protourbane zajednice samim karakterom svoga postojanja slabile znaaj lokalne aristokracije koja je svoj ugled izvodila najveim dijelom iz zemljišnog posjeda i veliine stada stoke. Rudarstvo, metalurgija, zanatstvo i trgovina sa svojim gospodarskim znaenjem su indirektno, ali i vrlo temeljito potkopavali politiki utjecaj lokalne aristokracije, koja je bila primorana da prihvati ulogu naelnog ravnopravnog partnera u politikom $ivotu sa ostatkom dezitijatske populacije. Nesumnjivo je bilo i odre0enih rodova koji su u$ivali vei ugled i utjecaj u dezitijatskom društvu i njegovim vanjskim i javnim manifestacijama, ali to nije znailo da postoji definirani posebni oligarhijski, upravljaki sloj. Vea razvijenost dezitijatskog društva i posebno 227 Mesihović, Dezitijati, 2007 vea raznolikost u nainima privre0ivanja amortizirali su uspostavljanje jednog sustava koji bi bio više oligarhijski. I karakteristike zemljišta dinarskog pojasa, mentalitet i nain $ivota njegovog stanovništva su imali odre0enih zasluga za razvitak demokratskih naela. Nijedna društvena zajednica koja je prevazišla razine ustroja samo na krvno-genetskoj vezi (znai dostignuta razina plemena i druge vee razine), ma koliko te$ila egalitarnosti, ili svoje ideološko postojanje temeljilo na jednakosti, ne mo$e izbjei da unutar nje ne postoje tipovi društvene slojevitosti, koji mogu biti najrazliitijih oblika, formalne ili funkcionalne sadr$ine68 Tako je i unutar dezitijatske narodnosno-politike zajednice i pored ustroja njene unutarnje strukture na demokratskijim naelima do 9. god. n. e., morao postojati odre0eni sloj pojedinaca, porodica i rodova koji su na svakidašnju sferu politikog $ivota na osnovu tradicije, autoriteta, ugleda i gospodarskog statusa posredno, ne preko politikih institucija i zakona i obiaja koji definiraju strukturu i politike odnose, ostvarivali izvjestan utjecaj.69 Pored tradicije o uglednijem i jaem podrijetlu, pojedini dijelovi ovog sloja su taj svoj utjecaj izra$avali i na temeljima veliine gospodarskog bogatstva (koji je posebno bio izra$en u veliinama i kvaliteti zemljišta kojim su raspolagali i koji su koristili, stada stoke i korištenja rudnih bogatstava), ratnikom i politikom ugledu, iskustvu, umijeu i znaaju. Mo$da su neki elementi ovog sloja zasnivali svoj autoritet i na nekim drugim stvarima (religiozna ili neka druga posveenost), pa mo$da i na stupnju svoje obrazovanosti i vee kulturizacije i emancipacije (u kulturno-duhovnom smislu). Ipak potrebno je istai da u uvjetima protohistorijskog socijalnog i gospodarskog razvitka ove imovinske razlike unutar dezitijatske narodnosne i politike zajednice, iako su sigurno bile prisutne, nisu baš bile toliko izra$ene. Utjecaj ovog sloja, uvjetno reeno dezitijatskog uglednog sloja, vjerojatno nije bio sankcioniran posebnim zakonima niti zasebnom i samo za njih specifinom ulogom u politikim institucijama. Ukratko reeno oni nisu bili, u oficijelnom smislu, izdvojeniji i privilegiraniji i po zakonima, obiajima i normama politikog $ivota smatrani su jednakim ostalim punopravnim Dezitijatima. Oni su svoj utjecaj na politiki $ivot ostvarivali nekim drugim sredstvima i putovima, koristei ugled i bogatstvo kao oru0e svoje osobne eksponiranosti u javnim poslovima, ali ne kao neko svoje prirodno pravo. Ustvari oni vjerojatno nisu bili ni prepoznatljivi ni priznati 68 I ideali o totalnoj jednakosti svih gra0ana koji su nicali širom antikog svijeta i to ne samo u glavama filozofa, ostali su, i pored nekih pokušaja uspostave kao što su grki socijalno-revolucionarni pokreti, posebno u Sparti i Aristonikova «Dr$ava sunca», neostvarena utopija. O postojanju uglednog sloja kod Ilira v. Cabanes, 2002, 111-112 69 I u vrijeme dostizanja najveeg stupnja razvitka demokratskog sustava Atenske dr$ave, pojedinci koji su dolazili iz uglednijih porodica su na pozornici atenskog politikog $ivota igrali bitnu ulogu, niti su stare porodice eupatrida izgubile znaaj na utjecaj na politiki $ivot. I sam Perikle, iako vo0a «demokratske stranke», je poticao iz redova uglednih atenskih rodova. 228 Mesihović, Dezitijati, 2007 kao neki posebni sloj unutar dezitijatske politije za vrijeme nezavisnosti, prvog razdoblja rimske vladavine i ustanka 6-9. god. n. e. Prije ustanka, ovaj ugledniji sloj nije se na osnovi va$eih normi i zakona izdizao iznad veeg dijela dezitijatske populacije, niti je bio zatvorena i zvanina kasta, nego je kao u svim demokratinijim antikim zajednicama bio fluentan i u njega je pristup bio otvoren svim Dezitijatima, tj. priznatim lanovima dezitijatske narodnosne zajednice koji bi se istakli na najrazliitije naine (hrabrost i ratnika vještina, iskustvo, politika umješnost, stjecanje odre0enog bogatstva, stjecanje duhovnih i intelektualnih znanja i umijea itd.). Time pripadanje ovom uglednom sloju nije imalo znaenje samo naslje0ivanja, nego se ugled mogao stei ali i izgubiti. Samim tim taj ugledni sloj ne bi trebalo smatrati kao neku prepoznatljivu i zasebnu cjelinu, koja je bila i svjesna te neke svoje posebne pripadnosti bez obzira da li bila naslije0ena ili steena. To je prije svega bio nedefinirani sloj poglavito pojedinaca ali i porodica, rodova koji su raspolagali sa odre0enim autoritetom, sa kojim su mogli da posredno utiu na javni $ivot zajednice i pojedinaca unutar nje. Ali i bez toga nekog ve od ranije naslije0enog ili steenog ugleda, vjerojatno je i svaki pojedini Dezitijat mogao uestvovati u javnom, politikom $ivotu u skladu sa demokratinijim naelima zajednice kojoj su pripadali. Ipak oni pojedinci bilo sa naslije0enim ili steenim ugledom su ipak imali ono nešto, što nije bilo direktno vezano sa naelima na kojima poiva oficijelni društveno-politiki ustroj, a bilo je usa0eno u svijest veine Dezitijata što je neki nain vjerojatno olakšavalo njihovu politiku aktivnost u odnosu na one koji bi se u nju upuštali bez toga ugleda. Iz toga uglednijeg sloja, bez obzira da li je taj ugled bio naslije0en ili steen, je vjerojatno poticao i vrhovni ustaniki vojvoda Baton Dezitijatski, ali koji je u potpunosti poštovao nadle$nosti dezitijatske skupštine, odnosno u konkretnom sluaju ope saveznike skupštine-sudišta. I ostali predstavnici toga sloja su, sudei po $estini dezitijatskog otpora nadiruim rimskim i njima saveznikim trupama, isto bili odani podr$avaoci interesa dezitijatske politije i njene strukture, bar sve do samoga kraja rata.70 Ali nakon sporazumnih predaja pojedinih dezitijatskih zajednica i katastrofe koju je dezitijatski narod do$ivio posebno 9. god. n. e., polo$aj tih uglednijih pojedinaca, koji su imali i odre0enu ulogu prilikom reguliranja predaje i ponovnog ulaska u rimski dr$avni i provincijski sustav je do$ivio bitnu promjenu, jer je i društvena i socijalna pa i populacijska struktura dezitijatske narodnosne i politike jedinice do$ivjela radikalnu promjenu. Da je postojao jedan ovakav sloj dokaz pru$aju dva epigrafska spomenika, iji nastanak potie iz drugog razdoblja 70 U podacima Kasija Diona (LVI, 16, 1-3), mo$emo naslutiti oko Batona Dezitijatskog i prisustvo odre0enog broja pojedinaca koji su inili vjerojatno i dezitijatsko i opeustaniko zapovjedno jezgro. Me0utim iz ove injenice mi ne mo$emo izvlaiti zakljuak da su oni bili samo predstavnici lokalne aristokracije, jer to nije nigdje izriito navedeno i oni su i teorijski i praktino mogli poticati iz najrazliitijih slojeva dezitijatskog društva. 229 Mesihović, Dezitijati, 2007 rimske vladavine, ali koji na neki posredan nain mogu govoriti i o nekim aspektima $ivota u razdoblju nezavisnosti. Natpis ILJug III, 1591 na sepulkralnom spomeniku iz Wupe kod Breze obitelji «Batona», otkriva jednu uglednu dezitijatsku porodicu koja je našla i svoje mjesto unutar društvene strukture koja je postojala u drugom razdoblju rimske vladavine. I drugi, desetljeima kasniji, natpis ILJug III, 1582 na kome se spominje princeps Desitiati(um), ve romanizirani Dezitijat, po imenu T(it) F(lavije) Valens i njegov otac Varro, dokazuje da su postojali ugledni rodovi i porodice u kojima su Rimljani našli podršku za svoju politiku nakon ugušenja ustanka, a koji su sigurno postojali i u vremenima nezavisnosti i prvog razdoblja rimske vladavine. Jedna od takvih porodica bila je i ona iz koje je potekao T(it) F(lavije) Valens, odnosno njegov otac Varro, iako je trebalo prilino dugo da se te porodice uvrste i u red rimskih gra0ana. Tom sloju su mo$da pripadale i ostale osobe spomenute na natpisu T.F.Valensa. Nakon što su ugušili ustanak i pacificirali dezitijatsku teritoriju, u stabilizaciji svoje vlasti, Rimljani su se morali oslanjati i na pojedince i rodove iz domae sredine. A pošto su Rimljani u provincijskim poslovima naelno preferirali interese aristokracije i naela oligarhije na uštrb demokratskih tendencija, oni su nakon ustanka dezitijatsku demokraciju za koju su smatrali da je nosilac antirimskog duha vjerojatno zamijenili sa politikom dominacijom lokalne aristokracije, kojoj su mo$da pripadali i svi nabrojani na natpisima iz Wupe i ILJug III, 1582 princepsa T(it) F(lavije) Valensa. Oni tu aristokraciju nisu mogli izmisliti, nego su je kreirali od uglednijih i tradicionalnih dezitijatskih porodica i rodova, naravno od onih koji su pre$ivjeli golgotu ustanka i koji su se predali Rimljanima i tom prilikom našli sa njima zajedniki «jezik.» Tako bi se nakon rata konano i formirao neki dezitijatski «plemeniti sloj» sa jasnijom sviješu o svojoj posebnosti koji je dobivao i odre0enu zatvoreniju formu u odnosu na ono razdoblje prije jeseni 9. god. n. e. Uostalom drugo razdoblje rimske vladavine, a posebice sustavno razaranje 9. god. n. e., je dovelo i do konanog svršetka stare dezitijatske društvene strukture naslije0ene još iz vremena protohistorijskog razvitka. To je kao posljedicu moralo imati i znatno vee socijalno i društveno raslojavanje u odnosu na dotadašnji predominantni socijalni karakter dezitijatskog društva. A to socijalno raslojavanje vezano za prodor jaeg gospodarstva i prelaska na robnonovanu privredu je definitivno moralo voditi uobliavanju posebnog stale$a i napuštanju demokratinijih naela baštinjenih još iz vremena nezavisnosti i protohistorijskog razvitka. Iz jednog takvog novog stale$a, koji je ipak morao imati i neku tradiciju svoga postojanja i prije završetka ustanka., potekla je i porodica «Batona» i dezitijatski princepsi, kao što je bio T.F.Valens, te oni mnogi du$nosnici lokalnih municipalnih uprava. Ovaj sada u drugom razdoblju rimske vladavine plemenitiji sloj, a ne samo ugledniji, bio je podlo$niji procesu romanizacije nego ostali dijelovi dezitijatske zajednice, izuzev unovaenih vojnika. 230 Mesihović, Dezitijati, 2007 Da je prije 6. god. n. e., postojala društvena i imovinska slojevitost unutar naroda koji su stupili u ustanak, izra$ena, definirana i oblikovana na razliite naine, zavisno od svakog ponaosob naroda, dokazuje i spominjanje konjanika u okviru ustanikih snaga. Termin koji Velej Paterkul koristi za ustanike konjanike je identian izrazu koji pojmovno odre0uje viteški stale$ u rimskom društvu.71 Pripadnost konjici, posebno u politiko-društvenim zajednicama u kojima je vojna sila zasnovana na karakteristikama narodne, gra0anske milicije, paralelno sa svojim vojnim rasporedom u strukturi oru$anih snaga oznaavala je i odre0eni društveni status ili pripadnost višoj imovinskoj klasi, odnosno raspolaganje sa veim imetkom koji je dozvoljavao pojedincu da ima, odr$ava i trenira bojnog konja. Po Veleju ukupno ueše konjanika u redovima aktivnih ustanikih snaga iznosi oko 4 %, ali zbog njegovog iznimnog pretjerivanja u prikazivanju broja pješaštva, o emu e biti detaljnijeg govora u poglavlju «Brojnost populacije i rezultati antropoloških istra$ivanja», smatramo da je ueše konjaništva bilo ipak za koji procent vee. Vrlo nizak procentualni udio koji konjanici zauzimaju u okviru ukupne mase ustanike borbene sile, i uz realniju analizu Velejeve pretjerane procjene o broju ustanikog pješaštva, dokazuje da je domorodako društvo pred ustanak bilo ipak više-manje socijalno, društveno, i imovinski ujednaenije. Posebno spomenuti zakljuak nosi veu vrijednost kada se prenese na narode naseljene na dinarskom pojasu, ukljuujui i Dezitijate, kojima je pripadao znatno manji dio ustanikog konjaništva u odnosu na segment ustanka koji je dolazio iz Panonije. Ovakav zakljuak bi udio konjanika u oru$anim snagama koje su dolazile iz Panonije poveavao iznad prosjene brojke, dok bi smanjivao udio konjaništva u segmentu ustanikih snaga koji je dolazio sa dinarskog pojasa.72 Naravno, to ne znai da konjanika i nije bilo me0u Dezitijatima. Izvjestan broj Dezitijata, onih koji su to materijalno mogli da priušte su imali i ratne konje, o emu svjedoe nalazi konjskih $vala u Kamenjai. Dezitijatski konjanici, kojih nije bio ni veliki broj niti su u bitnijoj mjeri uestvovali u odnosu na ukupno brojno stanje njihovog vojništva, uglavnom su dolazili iz imovinski bogatijih porodica, koje su mogle osigurati sredstva za posjedovanje bojnog konja. Najvei dio dezitijatskih ratnika je pripadao pješaštvu, što isto ukazuje na izvjesnu socijalnu uravnote$enost. Prisustvo i brojnost konjaništva je odra$avalo i snagu, politiki i društveni utjecaj i brojnost posebnih slojeva unutar politija panonskog bazena i dinarskog pojasa, ali i evidentiralo 71 Vell. II, CX, 3 72 U rimsko doba, i to za II. st. n. e., imamo podatak o jednom Dezitijatu pripadniku konjike kohorte, što je dokaz da konjaništvo nije baš bilo toliko rijetko me0u Dezitijatima, ali iz rimskog vremena isto tako potie i podatak o Dezitijatu-mornaru, a Dezitijati nikada nisu bili ni blizu moru. CIL XVI, 11 = CIL III, p 849 (p 1959) = CIL X, 1402 = D 1989 Herculaneum a i CIL III 9739 iz Garduna 231 Mesihović, Dezitijati, 2007 postojanje, funkcioniranje te i eventualno ueše «aristokratskijih» i uglednijih i bogatijih elemenata u politikom $ivotu naroda, koji su i u periodu pred ustanak ipak imali jednostavniju društveno-politiku i gospodarsku strukturu u odnosu na razvijene civilizirane zemlje Mediterana. Zbog «zaostalosti» shvaene samo u relativnom smislu, ali ne kao divljaštvo, anarhija i primitivizam kako se to esto predoava i karakteristike oru$ane sile kao narodne milicije, uloga konjaništva i pješaštva je kod njih više mogla odr$avati društvene i imovinske specifinosti i odnose nego što bi to bio sluaj sa razvijenijim zajednicama. Zemlje Panonije, u kojima su se smjenjivale etnike zone Kelta, Panona i drugih naroda, proizvele su iz razloga svoga zemljopisnog karaktera, naina $ivota, keltske najezde u drugoj polovici IV. st. p. n. e.73, 73 Keltska invazija i naseljavanje u panonskom bazenu su kao posljedicu imali i nametanje vrhovne vlasti itavom nizu domaih naroda Panonije, ukljuujui i Breuke. To je moglo dovesti i do pojave jaanja oligarhijskih tendencija u društvima starosjedilakih zajednica Panona, jer su sami Kelti nastupali kao vladajui sloj kojem je u veoj ili manjoj mjeri subordinirano domae stanovništvo. Zatim i samo keltsko politiko vodstvo, kao uostalom i svaka druga vladajua zajednica u povijesti, je preferiralo da odr$ava vezu sa podinjenim zajednicama više preko njihovih «aristokratskih» slojeva, nego sa demokratskim institucijama kao što je skupština, koje po samoj svojoj prirodi mogu lako postati mjesta širenja buntovnosti i nezadovoljstva. Suprotno tome, odr$anje supremacije lokalne aristokracije olakšava kontrolu nad podinjenim zajednicama. I na kraju keltska dominacija, uslijed svega ve iznesenog, proizvela je i efekt prihvaanja i mirenja domaeg stanovništva sa normama politikog $ivota koje su omoguavale dominaciju oligarhijskih naela. Uostalom galski narodi izgleda da su u izgradnji svojih društvenopolitikih sustava u nešto veoj mjeri preferirali oligarhijska naela (Caes. de bell. gall. VI, 11-13 i 15; Maškin, 1951, 256). Po Cezaru ustvari veini galskih politikih naroda upravljaju druidi (povlašteni i vrlo moan sveeniki i intelektualni sloj) i lokalna aristokracija. Heduanci, veliki, najuveniji i najbogatiji narod Kosmate Galije izgradili su društveno-politiki sustav koji je izgleda preferirao oligarhijska naela (Caes. de bell. gall. I, 16-18; VI, 12-… nobilitate Aeduorum …). Pored Heduanaca oligarhijska naela su preferirali i Arverni (Caes. de bell. gall. VII, 4 ), Sekvani i Helveti (Tomi, 1885, 147). Na elu heduanskog entiteta, kasnije peregrinske civitas, nalazio se glavar-vergobret izabran na jednogodišnji mandat (Caes. de bell. gall. I, 16; VII, 32), kojeg su kasnije, uslijed napredovanja procesa romanizacije i prihvaanja naina $ivota i tekovina grko-rimskog svijeta, zamijenili po ugledu na rimske konzule, sa duovirima. U indigenim politikim jedinicama Galije dugo vremena su se i to do kraja II. st. n. e. (znai i u toku rimske vladavine) ouvale i institucije narodnih skupština (Belova, 1952, 446, =eki, 2002, 57), me0utim ipak je stvarna vlast pripadala lokalnoj aristokraciji. Po ovom pitanju je ipak najeksciplitniji Cezar u svojim Komentarima o Galskom ratu (De Bello Gallico, VI, 13; 15; 20), jer po njemu galskim narodima su na elu dva stale$a i to sveeniki i viteški, i u ijim je rukama bila sva vlast, ukljuujui i instrumente i institucije njenog provo0enja, dok se obian narod (koji Cezar naziva plebs) smatra skoro kao roblje, koji se po sebi ništa ne usu0uje i ne pušta se ni na kakav zbor (In omni Gallia eorum hominum, qui aliquo sunt numero atque honore, genera sunt duo. Nam plebes paene servorum habetur loco, quae nihil audet per se, nullo adhibetur consilio. Plerique, cum aut aere alieno aut magnitudine tributorum aut iniuria potentiorum premuntur, sese in servitutem dicant nobilibus: in hos eadem omnia sunt iura, quae dominis in servos. Sed de his duobus generibus alterum est druidum, alterum equitum.). O ovom galskom viteškom, odnosno vladajuem oligarhijskom sloju v. Caes. de bell. gall. VI, 15; po Cezaru ove galske 232 Mesihović, Dezitijati, 2007 mentaliteta stanovništva i imovinskih odnosa i predominatnog gospodarstva, u toku latenskog razdoblja oblikovanje i funkcioniranje lokalne aristokracije, kao politike i društveno dominantne formacije, i koja je doekala uspostavu rimske vladavine. O tome indirektno govori i sljedea injenica⇒ Baton Breuki je odluku o sporazumnoj predaji donio uglavnom u u$em krugu u kojem se desilo i zbacivanje Pinesa, što mo$e objasniti injenicu da Baton Breuki ostvaruje svoje zamisli a da ne u$iva široko rasprostranjenu narodnu podršku za to što je uinio.74 Iz svih tih razloga lokalna aristokracija sa prostora Panonije koja je definirana u formi dominirajueg politiko-društvenog stale$a, i sukladno tome koja u$iva i imovinsko bolji status mogla je dati vei broj konjanika. Kao što je reeno, procentualni udio konjanika na dinarskom bazenu je bio ni$i od prosjeka, što je znailo da je društvo još egalitarnije i jednostavnije u unutarnjoj društvenoj i imovinskoj slojevitosti75 u odnosu na narode Panonije, što je kao posljedicu imalo potpuno prevagu pješaštva. Baš zbog toga u sluaju Dezitijata, kao jednog naroda koji je po svim svojim osobinama, ma koliko one bila specifine samo za njih, u svojim osnovnim tipovima ipak pripadao dinarskom podneblju i mentalitetu, o postojanju nekog aristokratskog politiki i društveno dominirajueg stale$a teško mo$e biti govora. Jedino se mo$e, prirodno, smatrati da postoji imovinska raznolikost, koja ipak nije bila tolika da je bila bitna i duboka rasjeklina unutar dezitijatskog društva niti je reprezentirala neku stalešku podvojenost i pripadnost pojedinih slojeva, rodova i bratstava. Ugledniji i bogatiji pojedinci, porodice i rodovi, nisu bili samim tim po automatizmu i zakonskim ili obiajnim normama koje reguliraju ure0enje i funkcioniranje društveno-politikog i gospodarskog sustava odvojeni od ostatka stanovništva nego su naprotiv zajedno sa njim inili njegovu cjelinu što je dolazilo do izra$aja i u egalitarnom uešu u narodnim skupštinama, od kojih je jedna, i to u specifinoj skoro izvanrednoj formi, ostala sauvana u povijesti. U naelu je svaki Dezitijat u naelu bio slobodan da povea svoju imovinu i svoj ugled zahvaljujui svojim ratnikim, politikim ili nekim drugim vrlinama. Naravno naivno plemie slijede njihovi klijenti i pristalice. Po Cezaru (Caes. de bell. gall. VI, 23), njemu suvremeni germanski narodi, bar one koje je on upoznao imali su u odnosu na transalpinske Gale nešto demokratinije ure0enje. 74 Radi toga on je morao da tra$i taoce, a zbog nedostatka podrške on je bio brzo pobije0en od dinarskih snaga, isporuen od svojih zemljaka (sunarodnika?), zarobljen, osu0en i pogubljen. A da nije postojala velika narodna podrška, nego da je odluka o sporazumnoj predaji donesena u jednoj oligarhijskoj sredini pokazuje i to što se po dolasku Batona Dezitijatskog Panonija ponovo di$e na ustanak. 75 Društvena slojevitost i imovinska slojevitost, iako se u pojedinim društveno-politikim cjelinama i zajednicama mogu podudarati, u naelu nisu isto, jer pod prvo navedenim izrazom podrazumijeva se esto i staleška podvojenost stanovništva, dok drugi izraz ipak implicira otvoreniju društvenu fluktuaciju u kojoj pojedinac nije u svojoj aktivnosti sputan staleškom ili nekom drugom pripadnošu. 233 Mesihović, Dezitijati, 2007 bi bilo misliti da dezitijatsko društvo, ma koliko usvojilo demokratska naela, bilo oslobo0eno u praktinom $ivotu toga da se gleda na podrijetlo i tradicijski ugled sredine iz koje pojedinac potie ili da visinu imovine ne povezuje sa ugledom dotinog pojedinca, njegove porodice ili roda. Ako je ovakvo stanje vladalo neposredno i u prvim danima ustanka, nakon nekoliko desetljea $ivljenja unutar Rimske dr$ave i pod njenim politikim, društvenim, gospodarskim i kulturnim uplivom koji je neumitno i nepovratno mijenjao strukturu i nain $ivota domorodakih zajednica, onda je u periodu nezavisnosti ta demokratinost dezitijatske politije bila još izra$enija. Slo$ena infrastruktura rimskog i ostalih mediteranskih društava, sigurno je imala utjecaja u toku prvog razdoblja rimske vladavine na procese društvenog, politikog i imovinskog razvitka autohtonih zapadnobalkanskih i panonskih naroda, pojaavajui imovinsko raslojavanje i uope uslo$njavajui strukturu, ustroj i funkcioniranje domaih naroda. Ali ako su pred ustanak domorodaka društva još uvijek bila relativno ujednaenima i pored svih tih impulsa i preobra$aja, onda je raslojavanje kod veine stanovništva bilo u kvantitativnom pogledu, izra$enom u razlikama u veliini i kvaliteti imovine, još manje. Nesumnjivo je dezitijatska demokracija imala du$u tradiciju svoga postojanja i mo$da bi se mogla povezati i sa samim nastankom dezitijatskog protohistorijskog politikog entiteta koji je vjerojatno nastao procesom dobrovoljnog stapanja i me0usobnim srastanjem plemenskih zajednica Gornje Bosne i dezitijatske narodnosne zajednice u jednu stabilnu politiku cjelinu. I iz razloga na opisani nain oblikovanja dezitijatske politike jedinice, sasvim je razumljivo da su u okviru dominirala demokratska, a ne oligarhijska ili monarhijska naela. Uostalom i Samnitska liga i Irokezi su, uspore0ujui dezitijatski politiki entitet metodom analogije sa njima, upravo iz razloga slinog nastanka primarno preferirali demokratska naela funkcioniranja svoga politikog ustroja i strukture. Da je kojim sluajem jedna zajednica povlastila druge, neumitno bi se morao oblikovati oligarhijski sloj. A zbog nasilnog naina ujedinjenja i prevashodno novonastalih politikih uvjeta koji zahtijevaju vršu vlast nad širim podrujem i brojnijom i raznolikijom populacijom mo$e se dogoditi i da porodica ili pojedinac koji su vodili taj proces oblikuju neke vrste dinastija. Naprotiv sporazumno ujedinjavanje koje je moglo u samom poetku predvi0ati samo mali niz zajednikih prava, bilo je najbolja osnova za primjenu i funkcioniranje demokratskih naela. Pored pisanih vrela na demokratinije ure0enje dezitijatske politike jedinice do kraja velikog ilirskog ustanka, na svoj nain, posredno dokazuje i materijalna kultura, jer na osnovi dosadašnjih istra$ivanja, u dezitijatskim nekropolama nismo naišli na one grobove koje bismo mogli nazvati «kne$evskim», niti na eventualno izdvojenije, iz okvira nekropola, monumentalnije vladarske grobnice. Srednjobosanska kulturna grupa inae pokazuje visok stupanj unutarnje 234 Mesihović, Dezitijati, 2007 kohezije i ustroja još od svoga poetka, pa u toku ostalih razvojnih perioda i faza i to na svim svojim pravcima rasprostiranja. Materijal i ornamentalni sustav su prilino ujednaeni, i kao da odra$avaju jak duh uvezanosti me0u nositeljima ove kulturne grupe kojoj su pripadali i Dezitijati. U velikoj nekropoli u Kamenjai, za protohistorijsko vrijeme nema tragova kne$evskih grobova, i grobovi su više-manje ujednaeni, po veliini i bogatstvu priloga. Da je kojim sluajem postojala neka oligarhija u periodu protohistorije koja je upravljala dezitijatskom politikom jedinicom, ona bi tu svoju vlast sigurno nastojala i da izrazi i grobovima u koje su njeni pripadnici bili sahranjivani, kao što se to desilo npr. sa drugim razdobljem rimske vladavine natpis ILJug III, 1582 princepsa T.F.Valensa, natpis ILJug III, 1591 porodice «Batona» itd. I ti grobovi bi onda morali egzistirati i u Kamenjai kao velikoj i bitnoj dezitijatskoj nekropoli, jer u protohistorijskom razdoblju nedostatak pisma koje bi ovjekovjeilo pokojnika i njegovo znaenje se kompenziralo monumentalnošu grobova i bogatstvom priloga. I tek sa rimskom modifikacijom dezitijatskog politikog i društvenog sustava, nakon ugušenja ustanka, i novog teritorijalno-upravnog preustroja bivše jedinstvene provincije Ilirik, javlja se i dezitijatska oligarhija, koja dominira u politikom i društvenom $ivotu i ustroju dezitijatske politije. Za razliku od dezitijatskih nekropola i grobova koji su nastali u protohistorijsko vrijeme i prvotno razdoblje rimske vladavine, na susjednom autarijatskom prostoru prona0eno je i istra$eno više bogatih kne$evskih i vladarskih grobova, od kojih su neka situirana relativno blizu podruja Gornje Bosne (Ilijak, Rajino Brdo, Mejdan-Brezje, Arareve gromile, =itluci, Osovo-Papratnica). To sugerira da su dvije narodnosne i kulturne zajednice, od kojih se jedna razvijala u Gornjoj Bosni, druga u jugoistonoj Bosni, iako prvi susjedi razvili, uslijed razliitog gospodarstva, zemljopisnih uvjeta, mentaliteta i tradicije kretale razliitim putovima i vo0eni razliitim naelima u svome daljem politikom razvitku. Po =oviu »nastanak sloja ratnika i rodovske aristokratije (se op. a.) mora uzeti kao pretpostavka i za srednjobosansku grupu».76 =ovi svoj zakljuak bazira na tri prona0ena bronana šljema i na nalazu ratnike grobnice iz Vratnice kod Visokog, što je prilino sumnjiva konstatacija jer ti nalazi sugeriraju jedino postojanje ratnika u okvirima dezitijatskih zajednica Gornje Bosne i lašvanskog porjeja. A u uvjetima protohistorijskog razvitka, postojanje vojništva ne znai da postoji neka zasebna ratnika kasta ili stale$ koja bi onda predstavljala upravljaki, aristokratski sloj, kako to =ovi sugerira. U tim vremenima vojna/ratnika slu$ba je direktno i neotu0ivo povezana sa kompletnim narodom, odnosno svi muškarci sposobni za oru$je, o emu daju potvrde i analogije sa itavim nizom naroda bilo da se nalaze na protohistorijskoj ili antikoj 76 =ovi, 1976, 197; Isto, 1987, 525 235 Mesihović, Dezitijati, 2007 razini razvitka. Uostalom veliki broj vojnika u ustanku, u kome Dezitijati predstavljaju jezgro i najborbeniji dio ustanikih snaga, dovoljno potvr0uje da je, naelno gledajui, sva muška populacija Dezitijata bila u odre0enom razdoblju svoga $ivota na neki nain obvezna na vojnu slu$bu. Samim tim otpada neka mogunost podjele na ratniku i radnu kastu, što je uostalom pojava koja pripada nekim drugim razdobljima i zemljama, ali sigurno ne i na dezitijatsko podruje. To što je po =oviu, ratniki sloj zauzimao istaknuti rang u društvima dezitijatskih zajednica ne znai apsolutno ništa, jer je kako je ve reeno taj sloj teorijski trebao obuhvaati kompletnu dezitijatsku mušku populaciju, pod uvjetom dostizanja odre0ene starosti i sposobnosti koja bi onda predstavljala politiku volju itavog naroda. Naravno, ni društva i politiki sustavi proto-dezitijatskih i dezitijatskih zajednica, kao uostalom i kod drugih zajednica, nisu bile statine formacije i sigurno su do$ivljavali odre0ene transformacije i preobra$aje, pa i nagle promjene društveno-politikih i gospodarskih sustava i vrijednosti. Radi toga je mogue pretpostaviti da su u pojedinim razdobljima i kod pojedinih zajednica mo$da i egzistirala ure0enje koja ne bismo baš mogli nazvati demokratinijim, pogotovu u nekim ranijim razdobljima.77 Tako se mo$e pretpostaviti da je u kasnobronanom dobu, prelaznom periodu i ranim fazama $eljeznog doba postojala kod pojedinih lokalnih zajednica i aristokratskija, kne$evska ili monarhijska, dinastijska vlast lokalnih «basileusa». Da je u tom periodu postojao neki povlašteni, starješinski, aristokratski sloj (bar u lašvanskom porjeju) koji je uslijed za sada nepoznatih okolnosti nestao ili samo izgubio znaaj svoga društvenog i gospodarskog prvenstva i samim tim i primarnu politiku mo, dokazuje nalaz bogate ratnike opreme iz ostave prona0ene u Velikom Mošunju kod Travnika koja se datira u X. ili IX. st. p. n. e.78 Ali su uvjetovani daljim osebujnim društveno-politikim, gospodarskim i uope kulturnim razvitkom, i posebno konanim oblikovanjem dezitijatske narodnosne i politike jedinice svi ovi razliiti oblici morali ustupiti prvenstvo demokratinijem ure0enju, koje je izgleda karakteristika dezitijatskog politikog sustava od III. st. p. n. e., pa skoro sve do završetka ustanka. Uostalom sahrane ratnika iz grobnice Vratnice, kojih je bilo više (procjenjuje se da je u grobnici sahranjeno od 16 do 20 individua), ne pokazuju da je neko od njih posebno istaknut u smislu nekog kne$evskog ili 77 Usporediti ravni grob sa skeletom sa nalazom bronanog lima ( prona0en pod gradinom Grad u selu Svrake kod Semizovca-nalazište Semizovac), ukrašenog iskucavanjem za koji se pretpostavlja da je pripadao dijademi, koja bi u tom sluaju mo$da predstavljala i neki statusni simbol. Mandi, 1933; Korošec, 1943, 56-59; =ovi, 1987, 484; 511, Peri, 2002, 198; A i sve tri kacige pripadaju ranijim razdobljima razvitka srednjobosanske kulturne grupe $eljeznog doba, zakljuno sa najvjerojatnije fazom 5. 78 Truhelka, 1913, 325-335; =ovi, 1976, 195; 224-227; Rije je o kratkom mau sa koricama, bronanom štitu, 4 masivne grivne, 2 spiralne bronane narukvice i drugom sitnijem nakitu. 236 Mesihović, Dezitijati, 2007 vladarskog ili uope nekog drugog tipa aristokratskog ili monarhijskog tipa, i više-manje su sve ujednaene; ak sve pripadaju jedinstvenoj velikoj grobnici i upravo pokazuju egalitarnost veeg broja pojedinaca koji su sahranjeni u ovoj grobnici. Upravo to što su sahranjeni u jedinstvenoj grobnici jasno ukazuju da su svi pokojnici istog statusa, jer se nijedan skelet ni svojim polo$ajem ni svojim prilozima ne istie u odnosu na ostale. Kako se ini ova jedinstvena ratnika grobnica iz Vratnica kod Visokog je svojim nastankom i postojanjem evidentno $eljela evocirati uspomenu na junaku pogibiju veeg broja ratnika, pripadnika dezitijatske narodnosne zajednice. Oni su vjerojatno nastradali u udaljenijim oblastima u borbama za interese svoje zajednice (datacija sahrana bi sugerirala mo$da ratove sa Keltima?), gdje su prvobitno bili sahranjeni, da bi kasnije bili preneseni u grobnicu Vratnica-koja kao da predstavlja i neku zajedniku, posveenu grobnicu poginulih ratnika-(«spomen kosturnica»?). Da termin «demokratski»79 i sve izvedenice iz toga nije pretendeciozno koristiti i u sluaju pojedinih aspekata društveno-politikog $ivota i ure0enja protopovijesnih i rano-povijesnih Dezitijata do završetka ustanka, govore pored zakljuaka izvedenih iz konteksta pojedinih povijesnih vrela i sljedee injenice. Prvo Dezitijati nisu bili nikakav toliko zaostao i divlji narod da nije mogao razviti takvo unutarnje društveno-politiko ure0enje svoje narodnosne zajednice da pojedine njegove aspekte ne bismo mogli nazvati demokratskim, prodemokratskim ili protodemokratskim.80 Oni su bili narod koji je bio dostigao toliku razinu društveno-gospodarskog 79 Naravno bilo bi potpuno iluzorno smatrati da su Dezitijati i upotrebljavali ovaj termin za svoju politiju. Korištenje termina «demokratski» je potrebno shvatiti u smislu terminus technicus, kao antikom politikom i teorijskom pojmu kojem se po svojoj sadr$ini i ure0enju najviše pribli$ava dezitijatska politija. Odnosno dezitijatska politija do 9. god. n. e., bi po svojim osobnostima bila najbli$a onim sustavima unutarnjih politikih ure0enja koji su u antikom svijetu oznaavani i terminom «demokratski». 80 Po Prokopiju «nad Slavenima i Antima ne vlada jedan ovjek, nego oni od davnine $ive u demokraciji, gdje se o vrlo va$nim i odlunim pitanjima zajedniki savjetuje, što potvr0uje i Pseudo-Cezarije po kome su Slaveni s one strane Dunava «autonomni» i bez «vo0a». (Jireek, 1952, 41) To jasno ukazuje da i slavenske zajednice koje su se u trenutku dolaska na romejske granice nalazile na ni$em stupnju društveno-politikog i gospodarskog razvitka u odnosu na protohistorijske Dezitijate i druge Ilire, posebno one zapadne i istone komponente, mogle izgra0ivati i imati strukturu koju bismo mogli nazvati demokratskom ili protodemokratskom. Ali slavenske i antske zajednice su istovremeno mogle baštiniti i druga naela ustroja politike strukture. Tako su postojali i oni slavenski narodi, plemena i zajednice koji su, sudei po podacima Menandra, Teofilakta Simokate, pisca Strategika, solunske legende o sv. Dimitriju, Jordanesu, imali ure0enja koja bismo mogli nazvati monarhijskim ili oligarhijskim. I ovo je jedan od pokazatelja da je u jednom etnikom kompleksu kod njenih suverenih inilaca mogla postojati velika raznolikost u odre0ivanju politikog, društvenog i gospodarskog ure0enja, ve s obzirom na razliita do$ivljena iskustva i dostignute stupnjeve razvitka. Tako su i ilirski narodi i politiki subjekti mogli imati me0usobno potpuno razliita, ak i suprotstavljena ure0enja. 237 Mesihović, Dezitijati, 2007 i politikog razvitka u toku $eljeznog doba da su mogli u svojoj politikoj svijesti pojmiti znaenje demokratskog ure0enja i njegovih institucija, naravno samo u kontekstu i oblicima koji su mogli postojati na razini ustroja protohistorijskog politikog entiteta ili neke proto-dr$ave, a ne i razvijene dr$ave, kao što je npr. bila Atena. Potrebno je shvatiti da se i njihovo shvaanje formi i oblika demokracije u teorijskom i praktinom smislu ipak nalazilo prilino iza onoga što su dostigle razvijene dr$ave Mediterana. Oni su se jednostavno zadovoljavali onim najbitnijim i najosnovnijim formama koje su definirale da je neko ure0enje demokratsko (o emu smo znatno više govorili u prethodnom poglavlju). Tako je i njihovo poimanje i shvaanje vladavine naroda imalo razliite karaktere i u teorijskom i u simbolikom i praktinom pogledu u odnosu na ono što su dostigle razvijene dr$ave na Mediteranu, a koje su u sebi nosile odlike ure0enja sa pojedinim ili veinskim odlikama koje karakteriziraju demokratsko ure0enje u protohistorijskom i antikom smislu. Dezitijati su $ivjeli na prostorima na kojima su bile razvijenije i privredne grane koje nisu direktno vezane za poljoprivredu, kao što je to posebno rudarstvo koje je dezitijatskim zajednicama osiguravalo i druge gospodarske mogunosti ne samo za egzistenciju nego i izniman standard $ivljenja u odnosu na neke druge ilirske i panonske zajednice. Zatim oni su $ivjeli u pitomijim predjelima Bosne, pored niza rijenih dolina i uglavnom su bili stalno naseljeni bez sklonosti ka migracijama velikog opsega, pa su mogli da budu u opem kulturnom smislu sofisticiraniji i slo$eniji nego kako su ih pristrasno prikazivali antiki pisci, pa i više nego što mi danas mislimo o njima. Oni su i stoljeima prije uspostave rimske vladavine i poetka procesa nagle i direktne kulturne transformacije u pravcu dominacije antikih-mediteranskih tekovina, odr$avali sa tim svijetom intenzivne kontakte, posebno one trgovake naravi o emu svjedoi brojni nalazi italske i grke provenijencije. Osim toga i za prvo razdoblje rimske vladavine na dezitijatsko podruje su prodrli i neki elementi mediteranskog duha i misli, koji su sa svoje strane sigurno imali utjecaja na dalji razvitak politike svijesti Dezitijata i to posebno sa njene teorijske strane. Mogue je i sasvim opravdano pomisliti da je i sam Baton Dezitijatski, za kojeg pouzdano znamo da je bio usvojio neke elemente antike grko-rimske ope kulture, u vo0enju ustanka 6-9. god. n. e., i poduzimanju pojedinih akcija i poduhvata mo$da bio motiviran i nekim politikim idejama koje su dolazile iz grko-rimskog svijeta a kojima je on obilovao. Antiki pisci bez obzira da li to ine namjerno ili podsvjesno kao po pravilu, ako se na ovo pitanje uope i osvrnu a i to je vrlo rijetko i samo uzgred, pojednostavljuju društveno-politiku strukturu ilirskih naroda i zajednica sa kojima su Grci i Rimljani dolazili u dodir. Sve to govori da su se Dezitijati ne samo u mla0em $eljeznom dobu i u prvom razdoblju rimske vladavine, nego i ranije nalazili na takvoj razini društveno-politikog i gospodarskog razvitka da je sasvim prihvatljivo da 238 Mesihović, Dezitijati, 2007 pojedine aspekte njihovog $ivota nazovemo «demokratskim», naravno u smislu predr$avnog ustroja ili subordinirane politike tvorevine veoj dr$avnoj cjelini kakva je npr. bila rimska. To što su Dezitijati na prijelomu dvije ere, jedna bitna sna$na, brojna, afirmirana, dobro ustrojena i funkcionalna, politiki i gospodarski jedinstvena cjelina, rezultat je samo dugog razvitka u stoljeima koji su prethodili pojavi Dezitijata u literarnim vrelima. Dezitijati su se u toku ustanka od 6 do 9. god. n. e. pokazali kao dobro ustrojena i disciplinirana zajednica i vojna snaga, koja je samim tim i od strane svojih drugih ilirskih i ustanikih suboraca bila poštovana i uva$avana. Dezitijatski ratnici se odluno bore istom snagom i u Panoniji i na delmatskom podruju i vjerojatno i u srednjoj Albaniji, te u nizu drugih oblasti udaljenih od njihove matine zemlje. Dezitijati uostalom pru$aju i vrlo $estok, skoro nepokolebljiv otpor i kada neprijateljske trupe prodru 9. god. n. e. na njihovo podruje. Sve to pokazuje da su Dezitijati u ratu bili odani konanom ustanikom cilju, odnosno da su dobro znali što je to javni, opi interes i da su mu bili posveeni. ali isto tako da su i poštovali autoritet koji je proisticao iz njihovih politikih i vojnih institucija koje su trebale da zastupaju i brinu o tom opem interesu zajednice. S druge strane i osobe koje su obnašale te institucije, su poštivali autoritet i suverenost itavog naroda, kao što se to slikovito vidi iz ponašanja i djelovanja Batona Dezitijatskog, koji je sebe i svoju aktivnost smatrao kao vršenje narodne volje i borbu za ope interese. Da bi sva ta društveno-politika kompleksnost uzajamnog uva$avanja i poštivanja autoriteta, suvereniteta i javne discipline na takav nain izrazila u toku ustanka i to bez ikakvih dilema i potresa, nego je itav dezitijatski sustav kao takav funkcionirao pune tri godine teškog i nemilosrdnog rata, morala je prei jedan dugi razvojni put te bi se nastanak Dezitijata i njihovog sustava definitivno morao smjestiti u ranija stoljea. Da je dezitijatski politiki entitet bio bitan politiki, narodnosni, gospodarski i kulturološki inilac na zapadnom Balkanu u protohistorijskom, mla0em $eljeznom dobu, dokazuje pored ostataka materijalne kulture i Apijanov podatak gdje on Dezitijate smješta u isti red sa velikim protohistorijskim narodima kao što su Japodi i Delmati.81 Ova dva naroda su u II. i I. st. p. n. e. sudei po podacima antikih pisaca nesumnjivo predstavljali veoma bitne politije sa istono-jadranske obale i njenog zale0a. Znai i Dezitijati su, sasvim mogue mogli u datom periodu isto biti sna$na, koherentna i ugledna narodnosna i politika zajednica. Uostalom da to nisu bili prije 35. god. p. n. e., teško bi bilo oekivati da oni za vrijeme odvijanja Oktavijanove kampanje 35-33. god. p. n. e. pru$e brojnim rimskim trupama vrlo sna$an otpor, ustvari i da im se uope usude suprotstaviti se, a i da postanu vodea narodnosna zajednica u opem ustanku u 81 App. Ill. 17 239 Mesihović, Dezitijati, 2007 Iliriku 6. god. n. e. Da bi neposredno pred 35. god. p. n. e., bili takav inilac, dezitijatske zajednice su morale prei znatno du$i politiki, društveni i gospodarski razvitak kako bi se uspjeli oblikovati u tako sna$noj i prepoznatljivoj formi kao jedinstvena cjelina koja se odluno suprotstavila Rimljanima u dva velika povijesna procesa ⇒kampanji 35-33. god. p. n. e., i posebno ustanku 6-9. god. n. e. Tome dezitijatskom znaenju je dodatno doprinosila injenica da su oni bili u posjedu rudonosnih zona i da su se nalazili situirani u relativno pitomijim krajevima sa tisuljetnim tradicijama kulturnog razvitka. Dezitijatski politiki entitet je sigurno bio dostigao razvitak kada su postojale ne samo javne institucije, nego i javne zgrade kao što je to posvjedoeno kod Japoda, preciznije reeno u Metulumu i to u Apijanovoj Ilirskoj knjizi.82Ove javne zgrade su se nalazile u okvirima glavnih naselja i sigurno su predstavljali i mjesto politikog odluivanja, ako to uostalom i nije bila primarna funkcija njihovog postojanja. Veliki broj naselja, izgleda vea orijentiranost Dezitijata prema sjedilakom nainu $ivotu u odnosu na neke druge ilirske narode pokazuje da je gornjobosansko podruje bilo relativno stabilnije i u stoljeima pred dolazak Rimljana. Sigurno je i u ovom periodu bilo i to dosta estih ratova i sukoba u kojima su uestvovali Dezitijati, ali kako izgleda oni nisu bili tako razorni i sa teškim posljedicama po gornjobosansko-dezitijatsko podruje. Dezitijati su se uostalom nalazili u dubokoj unutrašnjosti starosjedilakog ilirskog svijeta, tako da i vanjski napadi i ratovi koje su druge zajednice vodile sa neilirskim svijetom (Rimljanima, Keltima i germanskim Cimbrima i Teutonima) u toku od druge polovice III. st. p. n. e., do poetaka Oktavijanove kampanje 35 god. p. n. e., nisu ozbiljnije ugro$avali dezitijatske zajednice. Dezitijati, kao i itava bosanska unutrašnjost su tako sve do sredine etvrte dekade I. st. p. n. e. bili u potpunosti od Rimljana zaštieni zahvaljujui «obrambenim bedemom», koji su inili Japodi i posebno Delmati koji su na sebi izdr$avali sukcesivne rimske upade, pohode i pokrete skoro 120 godina. Tako su Delmati omoguili zadr$avajui u svojim oblastima rimske trupe prema dubljem nastupanju ka kontinentalnoj bosanskoj unutrašnjosti, da se kroz itavo to razdoblje odvija kontinuirani razvitak gornjobosanskog i uope središnje bosanskog podruja neometan od Rimske Republike. Ali sa poetkom 33. god. p. n. e., sve se izmijenilo jer su se brojne invazione rimske trupe uputile me0u ostalim podrujima i prema dezitijatskim zemljama. Oblasti dezitijatske narodnosne zajednice Kada se na karti obuhvaa dezitijatske narodnosne zajednice gleda raspored do sada registriranih gradina, nekropola, i drugih nalaza iz protohistorijskog perioda, ali i iz rimskog razdoblja i njihov odnos sa zemljopisnim i reljefnim osobnostima mogu se uoiti odre0ene 82 App. Ill. 21 240 Mesihović, Dezitijati, 2007 karakteristike, odnosno izvjesnu me0usobnu gravitiranost, i samim tim i uvjetovanost tih nalazišta. Prva oblast koja se mo$e izdvojiti je ledeniko-kiseljako i fojniko podruje koje predstavlja jugozapadni dio dezitijatskog podruja ali i istono zale0e rudonosnog planinskog pojasa Vranica-Bitovnja (u ovom podruju je evidentiran veliki broj gradinskih naselja -- detaljnije u poglavlju o naseljima). Druga oblast je sarajevsko podruje, sa posebnom koncentracijom gradina na istonom pojasu, te sa dva vrlo izra$ena i iznimno dugovjena i privredno jaka naseljanaseobinskim kompleksom Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar i Gradac (Ilinjaa) Gornji Kotorac83, Sarajevsko podruje je predstavljalo jugoistoni dio dezitijatskog podruja i ujedno graninu i ak prelaznu oblast prema autarijatsko-«glasinakom» kompleksu, i u sebi je sadr$avalo u izvjesnoj mjeri i kulturne odlike koje nisu provenijencije srednjobosanske kulturne grupe. Sljedea i centralna oblast je brezansko i visoko podruje (posebno ono istono od rijeke Bosne kojem npr. pripada i nekropola Vratnica), potrebno je naglasiti da na u$em brezanskom podruju nije evidentiran vei broj gradina, i da se one u veoj koncentraciji nalaze tek na kakanjskom podruju u pravcu Zenice. Ova kakanjska zona se nalazi izme0u zenike kotline i brezanskog podruja i na njoj je prisutno više veih gradina npr. Grad, Gornja Koprivnica, sa platoom veliine cc 100 X 60 m., i ini se kao da zona gradina na kakanjskom podruju štiti sa sjeverne strane ulaz u visoku udolinu. Sljedee podruje je zeniko koje se pru$a uz rijeku Bosnu, sa veom koncentracijom gradinskih naselja koja su situirana na padinama koja obrubljuju, pogotovu sa sjeverne strane, zeniku kotlinu, iz ega je evidentno da ovo kotlinsko podruje predstavlja neku posebnu cjelinu. Zapadno od zenike kotline se nalazi široko lašvansko podruje sa velikom koncentracijom gradinskih naselja, pogotovu u širem predjelu Malog Mošunja, pa sve do ju$nih, krajnjih obronaka Vlašikog masiva koji se spušta prema Travniku. Upravo je indikativna velika koncentracija gradina oko uša Bile u Lašvu i oko današnjeg Travnika na donjim padinama Vlašia te na zapadnoj strani u polo$aju i me0usobnoj vezanosti kojom kao da štite ili nadgledaju ili bolje rei obrubljuju travniko-lašvansko podruje od današnjeg Viteza do zapadnim pravcem od Travnika. Posebnu jednu koncentraciju nalazimo sjeverno od Vranduka, ju$no od uša Krivaje u Bosnu, što isto ukazuje na postojanje neke lokalne zajednice, ali nepoznato u kojem vremenu i okolnostima. Skopljanska udolina i Gornja Rama zauzimaju zatvorene cjeline, ali one vjerojatno nisu pripadale Dezitijatima, pogotovu zbog još jedne va$ne injenice⇒ sve nabrojane gornjobosanske 83 O Ilinjai, =uri, 1908 A, 364; Korošec, 1940, 77-81; Benac, 1963, 25-31; =ovi, 1965, 73; 79; 84; =ovi, 1966, 9-17; Ferjani, 1959, 58 241 Mesihović, Dezitijati, 2007 i lašvanske oblasti (kiseljako-fojnika, sarajevska, središnja brezansko-visoka sa ili bez kakanjske zone koncentracije gradina, zenika i travniko-lašvanska) su više-manje na neki nain i pored razliitih razina koncentracije i me0usobnog gravitiranja lokaliteta ipak vezane i ine slo$enu, ali ipak jedinstvenu zajednicu i to ne samo zemljopisnu. Izme0u nabrojanih oblasti ne postoji neki veliki brisani prostor (usporediti --- pojas na jugu Bjelašniki masiv, na istoku romanijsko-paljansko podruje, te i na sjeveroistoku, sjeverozapadu i zapadu široki brisani prostor), ve se praktino one naslanjaju jedna na drugu i postupno prelaze jedna u drugu, sa nekim me0uzonama kao što je npr. kakanjska, oblast izme0u zenike kotline i Malog Mošunja, gradine od desne strane rijeke Bosne do kiseljako-fojnike oblasti i one koje se pru$aju prema sarajevskom podruju. Za razliku od toga, tih prelaznih podruja nema prema Skopljanskoj udolini, koja izgleda kao neka zatvorena cjelina u odnosu na Gornju Bosnu i lašvansko porjeje. Praktino na jednom širokom i prostranom podruju koje se pru$a od Komara, pa preko Vranice do zakljuno sa Bitovnjom, a koje dijeli Skopljansku udolinu i Gornju Ramu od lašvanskotravnikog podruja i kiseljako (lepeniko)-fojnike oblasti skoro da i nema gradinskih naselja (do danas su poznate samo etiri i to izolirane gradine, Gradac, Rostovo, Novi Travnik; Gradina Zenepii, Novi Travnik; Gradina-Megara, Goleš, Travnik; Zmijska Glavica, Monjii, Novi Travnik), a i sve ove gradine znatno više gravitiraju, konkretno lašvanskom porjeju, nego Skopljanskoj udolini. Izme0u opet porjeja Lepenice i Fojnike rijeke na jednoj strani i Skopljanske udoline i Gornje Rame na drugoj strani (rije je o izrazito velikom podruju planinskog tipa) gradinska naselja uope nisu ni registrirana. Sve ove specifinost i razliite razine koncentriranja i gravitiranja gradinskih naselja i drugih nepokretnih i pokretnih nalaza podrijetlom iz $eljeznog doba, na neki svoj nain mo$da i odra$avaju i odre0enu unutrašnju sistematizaciju onoga što nazivamo dezitijatska narodnosna zajednica, odnosno njene sastavne dijelove. Nije nemogue pretpostaviti da su ove oblasti ustvari predstavljale i zone pripadnosti pojedinih plemena ili nekih drugih zajednica koje su ušle u sastav Dezitijata i uestvovale u njihovoj politijogenezi i me0usobnom srastanju a bazirajui se na zemljopisnom i kulturološkom jedinstvu, pa mo$da i podrijetlu. Naravno izneseni stav ne bi trebalo apsolutizirati iz itavog niza razloga (datiranje vremena postojanja gradina i metalnodobnih nalazišta, vrlo slaba istra$enost gradinskih naselja, mogunost niza promjena i transformiranja naina $ivota i opeg kulturnog razvitka, populacijskih transformiranja itd.), ve ga prije shvatiti kao pretpostavku, kao neku relativnu osnovu na osnovi kojih bi se kretalo u nova, sustavnija, detaljnija i nadasve preciznija istra$ivanja ovog pitanja, odnosno unutrašnjeg sustava i sistematizacije dezitijatskog narodnosnog i politikog bia. Nije nemogue pretpostaviti i da je u okvirima ovih spomenutih oblasti bilo i više plemena ili nekih drugih manjih zajednica242 Mesihović, Dezitijati, 2007 sastavnica Dezitijata. Nepoznato je kako je tekao konkretno proces toga ujedinjavanja itavog niza oblasti koje su u protohistoriji i ranoj antici pripadale Dezitijatima, odnosno iz koje se oblasti «razvila» ideja o ujedinjavanju. Ono što se o tome mo$e sigurno rei je da je proces dezitijatskog objedinjavanja potekao iz ju$nih dijelova Gornje Bosne, a sva ostala detaljnija preciziranja su ista pretpostavka bez dovoljno dokaza za pokrepu sigurnije tvrdnje. 243 Mesihović, Dezitijati, 2007 Prvo razdoblje rimske vladavine (do poetka ustanka 6. god. n. e.) Uspostava rimske vlasti Pitanje uspostave rimske vlasti nad unutrašnjošu zapadnog Balkana, posebno na prostorima današnje Bosne ukljuujui i dezitijatsku zajednicu, u dosadašnjoj povijesnoj znanosti je, zbog nedoreenosti povijesnih vrela, njihovog fragmentarnog karaktera pa na momente i kontradiktornosti izazivalo itav niz nedoumica i iznošenja razliitih stavova. Tako ni do danas nije na zadovoljavajui nain predstavljen proces dolaska rimskih vojnih trupa na prostore današnje Bosne (ne i Hercegovine) i vrijeme uspostave rimske dr%avne i provincijske vlasti na njenom tlu (vidjeti dodatak poglavlju—Uspostava rimske provincijske vlasti). Osnovna nit oko koje se odvija itava rasprava le%i u tome da li je na ovim prostorima i prije završetka ustanka 6-9. god. n. e., postojao ne samo rimski dr%avni suverenitet nego i djelotvorna rimska i provincijska vlast. Velejev citat po kojem su Dezitijati i Pirusti bili na svojim planinskim pozicijama (situ locorum ac montium) skoro neosvojivi,1 potrebno je shvatiti u kontekstu njihove nepristupanosti, dobre utvr-enosti i teške osvojivosti u toku samoga ustanka i podrazumijeva više neku Velejevu atributivnost pridodanu tim utvrdama, a ne to da su oni bili nekakve oaze domae nezavisnosti i prije izbijanja ustanka. Uostalom da su to bile nezavisne oaze, do ustanka Dezitijata i Pirusta nije ni došlo, jer protiv koje su se to strane vlasti bunili oni koji su nezavisni. Da su oni nezavisni zašto bi slali pomone trupe na daleku dunavsku granicu u rat koji za njih nema nikakvo znaenje ni potrebu i plaali poreze i trpjeli garnizone i koloniste i druge doseljenike kao i upravno-administrativni dr%avni i provincijski aparat. Kasije Dion jasno ka%e da su se pobunili oni domorodci koji su se nalazili u kontingentu pomonih jedinica,2 što samim tim implicira da je ve morala postojati funkcionalna vlast, u našem sluaju rimska, koja sprovodi jedan tako slo%en zadatak kakvo je novaenje domorodaca i protiv koje se oni bune. A u sluaju da nije bilo nije bilo rimske vlasti teško bi bilo uope zamisliti da je moglo doi do novaenja Dezitijata i drugih navodno «samo fiktivno» podlo%nih naroda iz dinarske unutrašnjosti, u svrhu daljih rimskih osvajanja. Da su Rimljani ipak prije 6. god. n. e., vladali i imali izgra-en i funkcionalan sustav uprave nad itavim Ilirikom, ukljuujui i dezitijatsku zajednicu, dokazuje upravo to što je u rat protiv Marobodua pozvan ili, bolje reeno, nare-eno i 1 Cass. Dio II, CXV, 4 2 Cass. Dio LV, 29, 2 244 Mesihović, Dezitijati, 2007 Dezitijatima da pošalju vojni kontingent. Da se kojim sluajem Dezitijati nisu nalazili do gušenja ustanka pod efektivnom rimskom vlašu i njenih dr%avnih i provincijskih institucija, oni ne bi imali nikakvog razloga da 6. god. n. e. šalju svoj vojni kontingent na dunavsku granicu kako bi uestvovao u predstojeem pohodu budueg cara Tiberija na Markomansko kraljevstvo s druge strane Dunava, Na taj potez Dezitijate bi jedino mogli obavezivati odnosi u izvjesnom vidu podinjenosti prema rimskoj dr%avi i njenim interesima a koja se ne bi izra%avala samo formalnim inima. Uostalom pomone trupe su mogle postojati samo na prostorima na kojima je Rimska Dr%ava u Augustovo doba imala efektivnu upravu i stvarnu vrhovnu vlast. A i kako bi domorodci uope ovladali nekim oblicima rimske vojnike strategije da nisu od ranije bili aktivni uesnici u oru%anim snagama Rimske Dr%ave. Zatim kako bi bilo mogue da domorodci iz kontinentalne unutrašnjosti dinarskog pojasa uope izmiruju porezne obaveze prema Dr%avi ako se nisu nalazili pod njenim upravnim plaštem koji je bio funkcionalan i aktivan. Potvrda da su Rimljani imali pod svojom vlašu i dublji kontinentalni, dinarski pojas nalazimo i kod Veleja, koji govori da su se u poetku rata 6-9. god. n. e., ustanici prvo okomili na (i poubijali) rimske gra-ane, strane trgovce i veterane naseljene, zateene i situirane na pobunjenom podruju.3 Da kojim sluajem prije 6. god. n. e., na itavom ovom prostoru nisu bili uspostavljeni djelotvorna i puna vlast Rimske dr%ave i njenih institucija i uobiajeno rimsko reguliranje unutar-provincijskih odnosa, teško bi se moglo oekivati da je dolazilo do naseljavanja veterana i da su rimski gra-ani i drugi stranci, veinom mediteranskog podrijetla (uglavnom je rije o trgovcima) u odre-enom, nešto znaajnijem broju boravili na prostoru koji je zahvatio ustanak 6. god. n. e. Veterani ako nisu bili avanturisti i ako su %eljeli da %ive na svojoj, dodijeljenoj zemlji nakon otpusta iz vojske, naseljeni u kolonije, manje detašmane ili individualno, mogli su se nai samo na prostoru koji je potpuno pripadao Rimskoj Dr%avi i njenom imperiju. Samim tim ako je bilo naseljenih veterana i na podruju na kojem se rasplamsao ustanak, a po Veleju ih je bilo, tamo je morala postojati i rimska vlast i njene institucije, jer prisustvo veterana je bilo jedan od najva%nijih garanata odr%anja te vlasti, ali i njen simbol me-u tim udaljenim i izoliranim krajevima u dubokoj dinarskoj unutrašnjosti. Uz to ti detašmani veterana koje su po Veleju ustanici likvidirali u prvoj fazi ustanka nalazili su se «pod zastavom», znai u nekom obliku poluaktivne slu%be, kao specifina garnizonska postaja milicijskog karaktera a koja je takva mogla biti samo na teritoriju na kojem Rimska dr%ava ostvaruje efektivnu vlast. 3 Vell. II, CX, 6 245 Mesihović, Dezitijati, 2007 I Dezitijati i drugi ilirski narodi su do 6. god. n. e. priznavali vrhovni suverenitet velianstva rimskog naroda (maiestatem populi Romani comiter conconserruanto) i njegovog cara, a koji su bili olieni u rimskim dr%avnim (koje su djelovale na tlu Provincije) i provincijskim institucijama. Uz to prilikom prvotnog izbijanja pobune koju je inicirao Baton Dezitijatski, na samom poetku je pora%ena rimska formacija koja je bila upuena protiv toga prvog inicijalnog dijela ustanika, nakon kojeg je ustanak poprimio masovan karakter. 4 Ta rimska jedinica koja je prva na sebi osjetila ustaniki udar je bila stacionirana relativno blizu mjesta na kojem se pobunio Baton Dezitijatski sa svojim prvotnim sljedbenicima, što samim tim potvr-uje da su Rimljani imali ve etablirane i vojne pozicije u dubokoj kontinentalnoj unutrašnjosti dinarskog pojasa. To je ukljuivalo i dezitijatsko podruje na kojem je najvjerojatnije i izbila ta prva ustanika varnica, što je mogue jedino ako su se ta podruja nalazila ve izvjesno vrijeme pod rimskom vlašu i unutar vojno-upravnog ustroja jedne provincije. Samo i okupljalište pomonih jedinica koje su trebale biti upuene na Dunav nije se nalazilo na obali nego u unutrašnjosti, a pošto se njihovo taborište sigurno nalazilo u okvirima teritorija zahvaenog provincijalnim ustrojem logino je da je i unutrašnjost bila pod rimskom funkcionalnom vlašu. Rimsku vladavinu nad unutrašnjošu, te samim tim i rimski suverenitet i politiko vrhovništvo nad narodima koji su je naseljavali, i prije 6. god. n. e. potvr-uju i sljedee injenice;  Rimske operacije u istonoj Panoniji (uglavnom breuko i uope donjopanonsko podruje) u razdoblju 12-9. god. p. n. e., ne bi mogle biti izvo-ene da Rimljani nisu imali osiguranu pozadinu. Samo breuko podruje bilo je neposredni sjeverni susjed dezitijatske politije, odakle su vodili i najbolji putovi dolinom rijeke Bosne u panonski bazen. Malo je vjerojatno da su Rimljani bili prije osvajanja Panonije i otpoinjanja teškog ratovanja sa Batonom Breukim previdili uspostavu djelotvorne kontrole nad dezitijatskim podrujem. Uostalom nema skoro nikakve logike da su Agripa i Tiberije Klaudije Neron odluili da se pokrenu na dravsko-dunavsko-savsko razvo-e a da prije toga nije bila osigurana Gornja i središnja Bosna. Breuci su pokrivali i dio sjeveroistone Bosne i rimski pokreti u periodu 12-9. god. p. n. e. su sigurno pokretani ne samo du% Save nego i dolinama Bosne i Drine.  Po Veleju Paterkulu, cijela Panonija je u%ivala dugo razdoblje mira (…universa Pannonia, insolens longae pacis bonis…)5 prije ustanka, što je jedino bilo mogue ako je rimski «mir» bio ranije uspostavljen. 4 5 Cass. Dio LV, 29, 2 Vell. II, CX, 2 246 Mesihović, Dezitijati, 2007  Isto po Veleju, buntovnici iz 6. god. n. e, su u momentu ustanka ne samo vladali rimskom disciplinom i (latinskim) jezikom, nego i umijeem pisma pa samim tim i nekim elementima literarne kulture. A to je bilo jedino mogue samo ako je rimski kulturni utjecaj prodirao u istoj mjeri kao i rimski politiki utjecaj.6 Teško bi bilo pretpostaviti da su potpuno nezavisni Iliri prihvaali latinski jezik i pismo, elemente antike knji%evnosti i grko-rimskog intelektualizma i to u impozantnom broju koji bi upao u oi Veleju Paterkulu i to za jedno kratko vrijeme od samo par desetljea.  Dezitijatsko podruje nije baš ni toliko nepristupano da u njega nisu mogle prodrijeti Augustove legije koje su prelazile i Alpe i Taurus, a i iznimno je bogato prirodnim mineralima i rudama, što je bila injenica koju rimski imperijalistiki stratezi jednostavno nisu mogli zanemariti. Upravo zbog ovoga Rimljani su ustvari najviše od svih zemalja zapadnog Balkana i panonskog bazena najviše prozainih razloga imali u osvajanju dezitijatskog prostora. A bilo bi teško i shvatljivo pretpostaviti da bi Rimljani, a posebno August napravili takav strateški previd i da se pokrenu na završno osvajanje Germanije a da u svome zale-u ostave jednu samostalnu oblast sa «nezgodnim» %iteljima. Uostalom sam zamah, veliina i tok ustanka navode nas na pomisao kako bi izgledala situacija pred Tiberijev prelazak preko Dunava da su kontinentalni Iliri bili još uvijek potpuno nezavisni. U tom sluaju gotovo je sigurno da se Rimljani ne bi usudili pokrenuti na Germane jer bi time oslabili svoje krilo okrenuto prema zapadnom Balkanu i Panoniji i Italiju izlo%ili opasnosti, što se uostalom i dogodilo u samoj prvoj fazi ustanka, kada je put prema Italiji bio skoro nezaštien. Augustova strateška zamisao o vo-enju vanjskih i vojnih poslova Rimske dr%ave sastojala se i u izbijanju na Dunav, a njegova metodinost i u vladanju dr%avom i dirigovanju vanjskih ratova sigurno ne bi dozvolila da postoji i jedna oblast nepodinjena bilo direktnoj rimskoj vlasti ili rimskom vrhovništvu ju%no od Dunava, a da se opet sa druge strane pre-e na pripreme za prelazak Dunava i osvajanje Kraljevine Marobodua. A da Dezitijati nisu bili pod djelotvornom rimskom upravom i desetljeima prije poetka ustanka, teško bi se moglo oekivati da narodi koji su se odmetnuli od Dr%ave za svoga vrhovnog vojvodu prihvate Dezitijata. Na kraju krajeva, logino bi bilo pretpostaviti i da se uzroci i povod ustanka ne bi mogli javiti da Rimska Dr%ava nije i prije 6. god. n. e. ostvarivala svoja vrhovna suverena prava ne samo de iure nego i de facto, naravno koja su morala biti u skladu sa propisanim ili dogovorenim obavezama koje su domorodake 6 Vell. II, CX, 5 247 Mesihović, Dezitijati, 2007 zajednice imale prema njoj. Bim se prešlo preko ili se samo smatralo da je došlo pretjerivanja (u metodi) u ostvarivanju propisanog došlo je do pobune. Kao što se mo%e iz svega izlo%enog vidjeti, Pašalieva teza po kojoj nema dokaza da su Rimljani pokorili Dezitijate, Mezeje, Dicione, dio Delmata i «još neka» -plemena-, prije rata 6-9. god. n. e. se ne mo%e prihvatiti.7 Naprotiv mo%e se slobodno smatrati da je rimska vlast do poetka ustanka na prostorima koje su zahvaali ilirski narodi trajala ve desetljeima i o nekom postojanju potpuno nezavisnih oblasti i naroda na prostorima Ilirika prije 6. god. n. e., ne mo%e se ni govoriti. Jedino se u razmatranje mo%e uzeti razliiti stupanj rimskog vrhovništva koji bi odre-ena oblast/narodnosna zajednica priznavala ili razinu stvarnih mogunosti (mo%da i %elja) rimske vlasti da utiu na %ivot domorodaca (politiki, društveni, gospodarski, kulturni, svakodnevni). Oktavijanove kampanje Zaposjedanje i podinjavanje ilirskih zemalja, koje je zapoela još Republika dva stoljea ranije i koje se odvijalo u nizu sporadinih pohoda bez ratova u velikom stilu i uope bez izra%ene motivacije za konanim rješenjem ilirskog i uope zapadno-balkanskog pitanja, sa dolaskom Oktavijana na elo Dr%ave sada se našlo uklopljeno u primarne strateške zamisli novog re%ima. Tako je nastupilo odluujue razdoblje u kome se desio presudni sraz ilirskih naroda sa nadiruim jedinicama Imperije, i u kome se bespovratno predodredila sudbina zemalja od Jadrana do Dunava i one uvukle u nove civilizacijske tokove. Cijena koju su platili 7 Pašali, 1975, 405-407; 417-420 Po Pašaliu «Nije pouzdano mišljenje po kome je Oktavijan tada (misli se na kampanju 35-33. god. p. n. e.) pokorio Bosnu i zapadnu Srbiju. Kad ka%emo pokorio, mislimo na punu pacifikaciju i potinjavanje rimskoj vlasti. Njegove kaznene akcije i napadi na pojedina plemena, prema svjedoanstvima izvora i drugim dokazima, nisu bili takvi da se mo%e govoriti o pokorenju i pravom osvojenju ilirskih oblasti, naroito ne onih u dubljem zale-u Jadranskog mora » Pašali ne smatra da je izvršeno ukljuivanje Dezitijata i uope dublje dinarsko-bosanske unutrašnjosti u funkcionalni sustav Ilirika. Kako se mo%e osjetiti iz samog «duha i ideje» rada »Quaestiones de bello dalmatico pannonicique» na Pašalia su prilikom njegove izrade imali utjecaja i inioci koji su proisticali iz njegovog %ivotnog iskustva, bli%e povijesti i tada najviše prisutne društvene ideje i misli (a navedena tendencija se inae mo%e primijetiti i u nekim drugim radovima Esada Pašalia). Tako se više puta mo%e osjetiti i autorovo nastojanje da se rat iz 6-9. god. n. e. u nekim aspektima pove%e i sa NOR-om 1941-45., ali i da se što je mogue više istakne nezavisna ili bar vea samostalna uloga Ilira u tadašnjim geopolitikim odnosima. U tom kontekstu potrebno je promatrati i Pašalieve pokušaje da se relativizira, a za neke oblasti i potpuno odbaci, rimsku vlast nad pojedinim ilirskim narodima prije 6. god. n. e. 248 Mesihović, Dezitijati, 2007 domai narodi kako bi raskinuli sa svojom prapoviješu i protohistorijom mjeri se podnesenom patnjom, golemim %rtvama i nemjerljivim stradanjima. Nakon kratkotrajnog «brundizijskog rata» 40. god. p. n. e., dvojica trijumvira i njihovi predstavnici ugovorili su «brundizijski sporazum», po kome su podijeljene interesne sfere i teritorijalna uprava u Rimskoj dr%avi. Po tome sporazumu Marku Antoniju je pripao sav Istok, a Oktavijanu ilirske zemlje i uope zapadne provincije i oblasti, izuzev Afrike koja je pripadala Lepidu, dok je Siciliju i neke druge sredozemne otoke (Sardinija i Korzika) kontrolirao Sekst Pompej.8 Tako su i zvanino zapadnobalkanske zemlje ušle u interesnu sferu i mandat Oktavijana. U narednim godinama Oktavijan je slu%ei se kombinacijom diplomacije i vojnih akcija i politikog pritiska uspio pod svoju kontrolu do zakljuno sa 36. god. p. n. e., da stavi sve zapadne provincije i da stabilizira svoju unutarnju upravu i vlast.9 Jedina oblast na kojom je 8 App. de bell. civ. V, 65; Cass. Dio XLVIII, 28, 4; Tomi, 1885, 276; Maškin 1951, 290 Po Papazoglu (1969, 142, fus. 182), koja se poziva na Apijanove podatke (App. de bell. civ. V, 65; 75 a v. i Cass. Dio XLVIII, 28, 4; Plut. Ant. 30; Liv. epitome, CXXVII, 5) poslije sklapanja spomenutog sporazuma, prostor istono od Skodre je pripao Marku Antoniju. Ali da je ovakav teritorijalni raspored bio na snazi u periodu 35-33 god p. n. e., to bi bilo u nesuglasju sa Oktavijanovim tvrdnjama da je on svladao Taulante i Piruste (App. Ill. 16), koji su prebivali ili u zale-u Skodre ili ju%no od nj, u «Antonijevoj zoni». Mo%da je njegovo osvajanje tih naroda, koji bi kao pripadali primarno zoni Marka Antonija bilo i motivirano Antonijovom tromosti povodom pitanja pacifikacije tih ilirskih naroda, a koju Oktavijan posebno istie kada govori o svojim ilirskim ratovima. Naravno nije za odbaciti ni mogunost da teritorije Pirusta i Taulanata nisu pripadale Marku Antoniju, nego Oktavijanu, niti mogunost da se u svome kretanju po ilirskim zemljama 35-33. god. p. n. e., Oktavijan nije baš strogo dr%ao zacrtane linije po sporazumu iz Brundizijuma iskorištavajui Antonijevo boravljenje u Egiptu i uope na Bliskom i Srednjem Istoku (neuspješne borbe sa Partima, afera sa Kleopatrom). Nakon sporazuma u Puteoli 39 god. p. n. e., Marko Antonije je poslao vojsku pod zapovjedništvom Azinija Poliona u zemlju ju%nih Parthena (App. de bell. civ. V, 75; Cass. Dio XLVIII, 41, 7), koji su koji su bili najodaniji Brutu (v. i njihovo ueše u republikanskoj vojsci Bruta i Kasija u App. de bell. civ. IV, 88), a ratovalo se tada i sa Dardancima (App. de bell. civ. V, 75). To bi znailo da su se antonijevske trupe nalazile bar u zimu 39/38. god. p. n. e., u podruju Epidamna/Dirahija. Me-utim nepoznato je da li je u podruju ilirskih zemalja bilo i antonijevskih trupa u periodu ilirske kampanje koju je vodio Oktavijan. Interesantan je i Apijanov podatak (App. de bell. civ. V, 132) u kome je i Marko Antonije namjeravao da zajedno s Oktavijanom ratuje protiv Ilira, što bi se moglo tumaiti i tako da je on prenio svoja prava na ju%ne ilirske oblasti na Oktavijana. A nije nemogue ni pretpostaviti da je, u odsustvu Antonija, Oktavijan djelovao kao najbli%i predstavnik najvišeg rimskog autoriteta, odnosno Dr%ave i svojoj cjelini i da je na osnovi te injenice on i došao u ovom periodu u interakciju ne samo sa Pirustima i Taulantima, nego i sa Besima. O ovome v. Šašel Kos, 1999, 258-259; 262 9 Sporazum u Puteoli 39. god. p. n. e., sporazum u Tarentu 37. god. p. n. e., rat sa Sekstom Pompejem 36. god. p. n. e., i pobjeda nad njim i na kraju lišavanje Lepida vlasti i njegov «izgon» u privatni %ivot. Maškin, 1951, 290-292 249 Mesihović, Dezitijati, 2007 Oktavijan teorijski imao mandat, a koja se dr%ala neprijateljski prema Rimljanima još od Cezarovog prokonzulstva bile su istonojadranske ilirske oblasti.10 Sasvim je realno bilo oekivati da e se kao prvi naredni cilj Oktavijanove vojne politike postaviti rješavanje zapadnobalkanskog ilirskog pitanja i to u stilu široke vojne operacije sa ciljem konane pobjede i zaposjedanja teritorija i to iz više razloga;  Do tada Oktavijan nije proveo ni dana u vanjskim ratovima, nego se uglavnom borio u gra-anskim ratovima. Neophodno je bilo, radi pojaavanja vlastitog ugleda i autoriteta pa i popularnosti, da se on proslavi i nekim vanjskim ratom i pripajanjem novih oblasti «velianstvu rimskog naroda».  Tim više, jer je i Marko Antonije pokrenuo isto pohod u velikom stilu protiv Parta, (koji se završio neslavno a ratovanje sa Partima je zaokupljalo Antonija do 34. god. p. n. e).11  Pošto je sukob sa Markom Antonijem bio pitanje samo vremena, Oktavijan je morao da pojaa svoje pozicije na Balkanu, na kojem su se trebale voditi odluujue borbe. Potencijalna ilirska prijetnja je morala biti potpuno eliminirana, a njihova strateška pozicija stavljena pod kontrolu, kako mu se ne bi moglo dogoditi da vrši razvlaenje snaga na jadranskom frontu i time oslabi neophodno koncentriranje snaga na frontu prema Marku Antoniju i Kleopatri. Delmati i drugi Iliri bi sigurno iskoristili i ovaj gra-anski rat (kao uostalom i onaj Pompeja i Cezara) da pojaaju svoju aktivnost na terenu i to upravo protiv pozicija oktavijanovaca, jer je od dvojice trijumvira on jedini imao kontrolu (po osnovi brundizijskog sporazuma) nad rimskim posjedima na istonom Jadranu. Oktavijan bi tako faktiki zauzeo onu poziciju koju je imao njegov praujak Julije Cezar.  Pobjedom nad Japodima, pojedinim alpskim i zapadnim panonskim narodima i plemenima bilo je potrebno osigurati i sjeverno-istone granice Italije u trenutku kada glavnina Oktavijanovih trupa i pa%nje bude pokrenuta na rješavanje eventualnog sukoba sa Antonijem i Kleopatrom.  Zauzimanjem ju%ne Ilirije i uope ilirskih zemalja zapadnog Balkana osiguravano je sjeverno krilo u oekivanom ili pretpostavljenom sukobu sa Antonijem i Kleopatrom. 10 I pored Pompejevog poraza, Delmati su nastavili sa otporom i ratom i to povremeno i sa dosta uspjeha i iskorištavajui svoju pobjedu nad Balbijem 44. god. p. n. e., i gra-anski rat nakon Cezarove smrti oni neko vrijeme kontroliraju i Salonu, sve do 39. god. p. n. e., kada je Azinije Polion ponovo povratio pod rimsku vlast. 11 Zapadno-balkanska kampanja Oktavijana se tako, i to u prvoj svojoj fazi, odvijala manje-više vremenski sinkronizirano sa Antonijevom paranskom kampanjom, i nije nemogue ni pretpostaviti da su Oktavijan i Marko Antonije zajedniki dogovorili poduzimanje spomenutih kampanja prema «vanjskim zemljama». 250 Mesihović, Dezitijati, 2007  Osim toga trebalo je i kazniti Delmate i druge nepokorne Ilire (Japodi i Liburni-Kasije Dion, XLIX, 34, 2) za njihovo stalno uznemiravanje rimske vlasti na istonom Jadranu. A Oktavijan je sigurno imao u vidu i delmatsko ueše u gra-anskom ratu Cezara i Pompeja koje je u izvjesnoj mjeri oslabilo rimsko prisustvo na srednjem Jadranu i donjoj Neretvi.12  Osvajanjem dinarskih ilirskih zemalja i pojedinih bitnih strateških toaka u Panoniji stvorili bi se uvjeti i za dalje napredovanje u dublju panonsku i podunavsku unutrašnjost, ali i osigurala strateška (u sluaju Segestike) i pozadinska pozicija u eventualnom sukobu sa Daanima koji su u gra-anskom ratu Oktavijana sa Markom Antonijem figurirali kao saveznici potonjeg.13  Zbog toga se ova planirana kampanja nije mogla zadovoljiti samo ratovanjem na obali i neposrednom zale-u, nego je morala i da se rasprostre u dublju kontinentalnu unutrašnjost i da zahvati i one ilirske narode sa kojima Rim do tada nije imao vojnikog dodira.14 Oktavijan je jednostavno morao da sebi osigura kompletan prostor zapadnog Balkana, kako bi izbjegao neke neprijatnosti kada do-e do rata sa Antonijem i Kleopatrom.  Na kraju krajeva, Oktavijan je nakon zauzimanja Sicilije i otpadanja Lepida raspolagao i sa golemom vojskom koju je trebalo «zaposliti».15 Po Apijanu i sam Oktavijan, dok je još boravio na Siciliji neposredno nakon poraza Seksta Pompeja i lišavanja vojske i vlasti Lepida, u svom govoru buntovnoj vojsci istie da e ih povesti ne više u gra-anske ratove koji su minuli zahvaljujui bogovima nego na Ilire i druge barbarske narode koji uznemiravaju jedva steeni mir, odakle e se oni (tj. buntovni vojnici) obogatiti.16 12 I to što bi onda Delmati i neki drugi Iliri predstavljali u neku ruku i posljednje pompejevsko- «republikanske» saveznike ukazuje da i kampanju iz 35-33. god. p. n. e., treba promatrati u kontekstu svih gra-anskih ratova koji su potresali Dr%avu od sijenja 49. god. p. n. e. 13 Loeb izdanje Res Gestae, str. 395, fus. D; Cass. Dio LI, 22, 8-9 Nakon Bojrebistine smrti, Daani nisu više predstavljali takvu opasnost. Po Papazoglu (1969, 259-260) u borbama u podruju Siscije Skordisci su bili saveznici Oktavijana, kojem su mo%da oni, pozivajui se na Diona (XLIX, 37, 5), bili ti koji su poslali rijene brodove. 14 Ovo je znailo da se Oktavijanova kampanja ne bi trebala promatrati samo kao operacija usmjerena protiv odmetnutih naroda i oblasti koje su do tada de iure (bar po mišljenju Oktavijana i njegovih suradnika) pripadali Dr%avi, bolje rei priznavali njenu vrhovnu vlast, nego i kao pokoravanje zapadnog Balkana te bi se njegova kampanja u pravom smislu mogla nazvati «ilirskom». Pored borbi na zapadnobalkanskom i dijelu panonskog prostora, za vrijeme ove kampanje istovremeno su se, mo%da i sinkronizirano vodile operacije protiv nekih alpskih zajednica npr. Salasa. 15 Vell. II, LXXVIII, 2; O motivima Oktavijana za pohod na Ilire v. Šašel Kos, 2005 A, 397 – 399; 458 – 462; 463 - 464 16 App. de bell. civ. V, 128 251 Mesihović, Dezitijati, 2007 Oktavijanovi napori za osvajanjem zapadnobalkanskih zemalja imali su vjerojatno i ekonomsku motivaciju. Ilirske zemlje su uz Hispaniju za Imperiju bile izvor najva%niji izvor plemenitih metala. Sve vee iscrpljivanje hispanskih rudnika primoravalo je rimski politiki i gospodarski sustav da tra%i nove resurse, poglavito na zapadnom Balkanu ije su bogate rezerve minerala sigurno bile poznate Rimljanima. I tako je 35. god. p. n. e., pokrenuta Oktavijanova «ilirska» kampanja koja se odvijala u više faza i zahvatila je jedno široko podruje od alpskih oblasti do dunavskih predjela.17 Kampanja 35-33. god. p. n. e. se ustvari nije odvijala kao jedna i ujednaena vojna kampanja, nego je ona sudei prema podacima iz sauvane izvorne gra-e bila skup itavog niza operacija protiv domorodakih naroda i zajednica zapadnog Balkana, dijela panonskog bazena i alpskog pojasa, koja su dotada bar nominalno priznavala vrhovnu rimsku vlast ali i onih koja su bila u potpunosti politiki nezavisna u odnosu na Rimsku dr%avu. Kampanja je izvo-ena u razliitim pravcima kojima i nije morao neposredno zapovijedati Oktavijan. Tako bi se itava kampanja mogla podijeliti u više segmenata18; 17 O vrelima za Oktavijanovu kampanju od 35. do 33. god. p. n. e. v. App. Ill. 16-28; App. de bell. civ. V, 145; Cass. Dio XLIX, 34, 2; 35-38; 43, 8; Plin. NH VII, 148; Svet. Aug. 20; 22; Vell. II, LXXVIII, 2; XC, 1; Res Gestae, V, 29; Flor. II, XXIII----ovaj Florov odjeljak naziva se Bellum Illyricum, ali je po sadr%aju nesumnjivo rije o Oktavijanovim borbama sa Japodima 35 god. p. n. e. i to konkretno za Metulum (vrlo je slian App. Ill. 19-20-- opisu borbi za Metulum); Eutr. VII, IX; Sex. Aur. Vic. epi. I, 7. O Oktavijanovoj kampanji v. Zippel, 1877, 225-235; Tomi, 1885, 281; Vuli, 1903; Isto, 1907, 1-36; Isto, 1933; Isto, 1934; Swoboda, 1932; Josifovi, 1956; Papazoglu, 1969, 259-260; Pašali, 1975, 398-407; Stipevi, 1974, 65-67; Bojanovski, 1988, 42-48; Zaninovi, 1994, 46-47; Isto, 1999, 214-215; Šašel Kos, 1997; Isto, 1999 (posebno obratiti pa%nju na fus. 4 i 5 u kojima je navedena bibliografija relevantna za ovo pitanje); Isto, 2004 A, 166; Isto, 2005, 434-435; Isto, 2005 A, 393 - 471; Oluji, 1999-2000; Isto, 2003; Wilkes, 2001, 210 (Delmati); 214 (Japodi); 219 (Segestika); Mirkovi, 2003, 37–38; Bili-Dujmuši, 2004. Po ediciji The Archaeology of Roman Panonnia (Barkóczi, 1981, 88): «In the spring of 35, Octavian attacked with two armies, one coming direct from Italia and the other crossing the sea from Dalmatia». Spomenuta konstatacija koju iznosi Barkóczi László (autor konkretnog poglavlja u ediciji) o postojanju dvije armije i dva pravca sa kojima i sa kojih Oktavijan zapoinje napad na Japode u proljee 35. god. p. n. e., se ne mo%e zasnivati na izvornim podacima koje prezentiraju o ovom pohodu Apijan i Kasije Dion. O teškoi borbi i %ilavosti otpora Ilira dovoljno govori podatak da je sam Oktavijan dva puta bio ranjen. Vjerojatno je za Oktavijanove ratove u ilirskim zemljama vezan i sluaj navodnog pokušaja ubojstva Oktavijana od strane jednog pripadnika «Ilirske vojske» (ex Illyrico exercitu), odnosno rimskih snaga koje su tada boravile u ilirskim zemljama. Svet. Aug. 19. 18 I sam Oktavijan nije kontinuirano boravio na ratištima, nego je više puta boravio u Rimu, pravei pauze, pa je tako odsustvovao sa zapadnog Balkana nakon pobjede u ratu za Segestiku 35. god. p. n. e., i na prijelazu 34. u 33. god. p. n. e. 252 Mesihović, Dezitijati, 2007 1. Teške višegodišnje borbe na alpskom pojasu sa alpskim Salasima, koje se jednim svojim i to posebno završnim dijelom, više-manje istovremeno odvijaju sa ostalim operacijama i njih je konano pobijedio Marko Valerije Mesala Korvin, vjerojatno 34. god. p. n. e.19 Inae ova kampanja ukljuuje iznimnu aktivnost i na alpskom pojasu, prilikom ega su zahvaeni Karni i keltski Taurisci.20 2. 35. god. p. n. e. nastupalo se na sjeveroistoku Jadrana i njegovom zale-u prvo protiv Japoda, a zatim se, 3. nakon pobjede nad Japodima, posebno onim onostranim, fokus operacije usmjerio prema Segestici21 i prema nekim drugim panonskim narodima u tome dijelu šireg savskog podruja. 22 19 App. Ill. 17; Cass. Dio XLIX, 38, 3 20 App. Ill. 16 21 Dok je Apijan naziva Segesta, Kasije Dion upotrebljava za nju moderniji izraz Siskia, koji je u njegovo vrijeme odomaen u upotrebi za razliku od arhaine Segestike. Potrebno je istai da Segestika i Siscia nisu isti gradovi v. Bojanovski, 1988, 44 i fus. 40 i 41. Kasije Dion ustvari uope ne spominje Segestiku, nego samo oblik Siskia, što mo%e unijeti izvjesne nejasnoe npr., kada je rije o borbama na sjeverozapadnom podruju u ustanku 69 god. n. e., jer nije jasno da li se time misli na Segestiku ili Sisciju, ali bez obzira na to vjerojatno se njegovo spominjanje termina Siscia odnosilo na kompletno blisko podruje Siscie i Segestike. I ovdje se vidi kako Kasije Dion, za razliku od npr. Apijana modernizira u duhu svoga vremena pojedine pojmove i termine, pa tako umjesto da ka%e Ilirik, on ka%e Dalmacija i Panonija isto kao i kada upotrebljava ime Siskia za Segestiku, odnosno za doga-aje vezane za borbe oko ovog naselja 35. god. p. n. e. Uzgred reeno Siscia se u vrijeme Diona, nalazila u sastavu provincije Gornja Panonija, kojom je on upravljao. 22 Nakon pohoda na Sisciju na prijelazu 35/34. god. p. n. e., po Kasiju Dionu (XLIX, 38,2) Oktavijan je planirao ekspediciju u Britaniju, i ak je napredovao u Galiji «poslije zime u kojoj su Marko Antonije po drugi put i Lucije Libo postali konzuli, kada su se neki od tek pokorenih naroda i Delmati (kod Diona stoji ∆ελµαvται i vjerojatno se i u kontekstu Dionovog izlaganja---odnosno izvorne gra-e koju on koristi----a imajui u vidu i Apijanov opis konkretnih doga-aja stvarno misli na narod Delmata, a ne na onu sadr%inu koja bi se obuhvatila pojmom «Dalmatinci», tj. stanovnici provincije Dalmacije) zajedno sa njima pobunili.». Ova Dionova konstatacija bi mogla proizvesti sljedei zakljuak : 1. Oktavijan nije imao jedinstveni plan za osvajanje zapadnog Balkana, nego bi se zadovoljio sa osiguravanjem sjeverozapadnog krila (potez Japodi---gornji tok Save---Siscija te pojedine alpske oblasti). A onda bi se pokrenuo prema zapadu i to na sasvim drugi kraj svoga mandatnog podruja u odnosu na ilirske zemlje i to na Britaniju. Me-utim tek bi, na osnovi Dionovog opisa, zbog pobune podinjenih naroda i Delmata bio prinu-en da se vrati na zapadni Balkan i dovrši njegovo osvajanje. To bi praktino znailo da je kampanja, i to njen posljednji dio koji se odvijao u periodu 34-33. god. p. n. e., bila na neki nain iznu-ena, tj. posljedica «ponašanja» i reagiranja samih stanovnika zapadnog Balkana, a da nije 253 Mesihović, Dezitijati, 2007 4. 34. god. p. n. e., pokrenuta je operacija protiv Dalmata i to upadom sa sjevernog pravca prema Promoni23 i odatle dalje u delmatsku unutrašnjost. 5. nakon slamanja delmatskog otpora, poetkom 33. god. p. n. e., operacije se nastavljaju prema dubljoj kontinentalnoj unutrašnjosti gdje se rimske trupe sreu sa dezitijatskim politikim entitetom. Nakon pobjede nad Delmatima poetkom 33. god. p. n. e. kraci rimske ofenzive trebali bi se produ%iti na ostala nezauzeta podruja ilirskog svijeta zapadnog Balkana. Pošto su se nalazile kao polaznom tokom za ta svoja dalja napredovanja na delmatskom podruju, rimske trupe su predstavljala realizaciju ve unaprijed dogovorenih planova, koji su se odvijali sinkronizirano u toku dvije godine. Me-utim iz navedene konstatacije proizlaze i odre-ene nedoumice. Delmati se nisu pobunili jer su oni bili 35 god. p. n. e., nezavisni i skoro ve dekadu i po u kontinuiranom i kroninom sukobu sa Rimom (Cezarom, odnosno njegovom strankom na istonom Jadranu). Po Apijanu je konkretna situacija mnogo jasnija. Oktavijan je nakon etabliranja garnizona u Segestici, krenuo nazad u Rim namjeravajui da se vrati u Rim u proljee i da je nakon uvida u ugušenje pobune u Segestici (u koju se krenuo vratiti nakon što je dobio vijest da je došlo do pobune u toku koje je masakriran ostavljeni garnizon) Oktavijan okrenuo svoje snage prema Dalmaciji, ilirskoj zemlji koja granii sa Taulantima (u konkretno sluaju zbog ove «taulantske» odrednice Apijan u svom tekstu podrazumijeva izgleda ili itavu ili vei dio teritorije koja je u njegovo vrijeme poznata kao provincija Dalmacija). Zatim, na zapadnom Balkanu su se ve nalazile prilino brojne rimske trupe, pa bi bilo neobino da je Oktavijan vršio tako ambiciozno manevriranje kao što je prebacivanje borbene pa%nje sa jednog kraja svoga prilino velikog mandatnog podruja na drugi kraj u jednom relativno kratkom vremenskom periodu. Nije nemogue pretpostaviti da je zbog ove izvjesne nejasnoe došlo poradi naina, i u toku, korištenja izvorne gra-e koja je obra-ivala konkretni period od strane Kasija Diona. Naravno, iako nije nemogue da je Oktavijan stvarno pokrenuo trupe prema Britaniji kako bi se to moglo zakljuiti iz Dionovog podatka, ipak je ta opcija manje vjerojatna u odnosu na onu da su ipak 34. god. p. n. e., na red za ofenzivno nastupanje trebali doi Delmati i drugi zapadnobalkanski i panonski Iliri, a ne Britanci. Prvo jer je napad na Delmate izveden sa dosta velikim trupama i da je relativno dobro vo-en. Iz opisa borbi i nastupanja rimskih trupa jasno se vidi da je rije o duboko i dobro osmišljenom planu a ne o nekoj improvizaciji, jer su za razliku od ranijih ratova i pored itavog niza teškoa i gubitaka, Delmati ipak potpuno pobije-eni i pokoreni u toku jedne godine. A i operacije na istonojadranskoj obali i to njenom srednjem pojasu su zapoele vjerojatno još 35. god. p. n. e. sa djelovanjem Agripe, pa bi bilo nejasno zašto bi one bile zaustavljene kako bi se otpoela ofenziva na Britaniju. Ekspedicija na Britaniju u tom trenutku za Oktavijana, njegove interese, ope rimske interese ili samo interese njegovog mandatnog podruja nije imala nikakvo ni strateško ni neko drugo znaenje niti je bilo ikakve stvarne potrebe za poduzimanjem neeg takvog, a predstavljala je izniman izazov samo poradi toga što se morao prei Lamanš. Samim tim su i pripreme za jednu takvu operaciju morale biti iznimne i dugotrajnije, a ne da se nadovezuju na teške borbe na sjeverozapadu Balkana i alpskim oblastima. 23 Gorje izme-u Knina i Drniša, istono od Krke i danas se naziva Promina. O lokaliziranju Promone v. Zaninovi, 1996, 248-258 254 Mesihović, Dezitijati, 2007 se jedino logiko mogle pokrenuti prema dubljoj bosanskoj unutrašnjosti. Po Apijanovom izvještaju mo%e se naslutiti da je ta kampanja nastavljena i to vjerojatno upravo na spomenutom pravcu i to pod direktnim zapovjedništvom Oktavijana.24 Sam Apijan ka%e da se nakon Delmata, Oktavijan od domorodakih naroda prvo sreo sa narodom kojeg imenuje Derbanoi, koji su mu se predali uz izruenje talaca, snabdijevanje trupa i isplatu danka. Spomenuti Derbanoi su mo%da Deuri koje spominje Plinije Stariji.25Inae kod Apijana postoji prilino velika korumpiranost imena domorodakih ilirskih naroda i velika veina njih su prezentirana u razliitim oblicima u odnosu na standardne i este oblike koja se sreu u drugim vrelima npr., kod Plinija Starijeg. Deuri se u popisu gornjoilirskih peregrinskih civitatesa (sa datacijom u sredinu I. st. n. e.) mala civitas u okvirima salonitanskog konventa. Deuri su vjerojatno zauzimali porjeje Plive i srednjeg toka Vrbasa u podruju današnje Bosne.26 Ako su Derbanoi = Deuri, onda je Oktavijan sa svojom armijom prodro u današnje šire jajako podruje, što bi podrazumijevalo da se rimske i njima saveznike trupe u središnju Bosnu uputile preko Kupreških vrata i Skopljanske udoline.27 Apijan dalje samo ka%e da su se u na isti nain kao i Derbanoi, Oktavijanu prilikom njegovog napredovanja sporazumno predali i drugi narodi, ali ih on više ne specificira poimenino. Ako imamo u vidu polazišnu toku za nastavak kampanje (koju je osobno i neposredno predvodio još uvijek Oktavijan) i Derbanoi, onda je sasvim logiki pretpostaviti da su ti drugi narodi bili naseljeni u istom gravitacionom zemljopisnom podruju.28 Tako se mo%e zakljuiti da je rije najvjerojatnije o narodima koji su ulazili u sastav kasnijeg Plinijevog 24 App. Ill. 28 25 Plin. NH III, 142 26 O Deurima v. Plin. NH III, 142; App. Ill. 28; Ptol. II, 16; možda i Rav. IV, 19; Tomaschek, 1880, 23; 559; Swoboda, 1932, 72 i d.; Vulić, 1934, 16; 23; Mayer, 1957, 44; 120; Alföldy, 1965, 38; 53; 101; Wilkes, 1969, 101; 155; 170; Stipčević, 1974, krt. Rasprostranjenost ilirskih plemena, str. 37; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 6970; Bojanovski, 1988, 63; 105, fus. 10; 257-261; Čače, 1995. 84; Mesihović, 2007, 255-256; Isto, 2009; Isto, 2011, 6061. Šašel Kos, 1999, 263 Apijanove Derbane povezuje sa toponimom Anderva/Anderba (područje današnjeg Nikšića u Crnoj Gori) i smatra da je identifikacija sa Deuri netočna («This identification is almost certainly incorrect, since there is no evidence that Octavians army would have advanced at all into the interior of present-day Bosnia»). 27 Ako su Deuri bili naseljeni u Skopljanskoj udolini, onda bi ovo podruje ulazilo u sastav salonitanskog a ne naronitanskog konventa. 28 Kada se analiziraju podaci Apijana o postdelmatskom djelovanju Oktavijana 33. god. p. n. e., potrebno je imati na umu da se u njegovom tekstu, nakon spominjanja Derbana nalazi lakuna. 255 Mesihović, Dezitijati, 2007 salonitanskog konventa kao što su još preostali Dicioni, Sardeati29 pa i Mezeji. Sasvim prirodno, put koji je dalje vodio Oktavijana bio je izme-u ostalog i prema nekim od onih ilirskih naroda koji su kasnije spomenuti kod Plinija Starijeg kao sastavnice naronitanskog konventa, u prvom redu oni koji su se nalazili na zapadnom krilu rasprostiranja ovoga konventa. To bi se najviše onda moglo odnositi na dezitijatsko (lašvansko i gornjobosansko) podruje.30 E na tome podruju, ali bez detaljnijeg opisa, Oktavijanu i njegovim trupama, sudei po Apijanovom podatku Ill, 17, je bio od strane Dezitijata pru%en vrlo %estok otpor. Sudei po tome što su Dezitijati ipak kasnije bili pod rimskom vlašu, rimske trupe su uspjele da i taj otpor skrše, na%alost bez u vrelima, i u najskromnijim mjerama, opisa tih moguih doga-anja na dezitijatskom podruju. Da je dezitijatski otpor bio znatan, pokazuje upravo to što se oni u popisu naroda koji su Oktavijanu zadali najviše nevolja i problema spominju zajedno sa onostranim Japodima, Segestanima (rije je najvjerojatnije o Kolapijanima)31 i Delmatima za koje imamo detaljnije opise vrlo ogorenih borbi koje su u vrijeme 35. i 34. god. p. n. e., vodili sa Rimljanima. Znai njihov otpor je vjerojatno bio skoro u ravnini sa odlunošu i intenzitetom kao i u sluaju spomenutih naroda, jer bi jedino u tom sluaju bilo razumljivo da se i Dezitijati uvrste u taj popis. Zanimljivo je da nain na koji je prezentiran popis naroda koji su Oktavijanu zadali najviše problema, tj. pru%ili naj%eši i najogoreniji otpor, na neki nain otkriva i kronologiju odvijanja Oktavijanove kampanje. Apijan je u konkretnom sluaju podatke iz izvorne gra-e, sa%eo i prezentirao u takvoj formi koja ima nekog smisla, a iji je izraz i spomenuta reenica u kojoj se spominju Dezitijati. Pa se tako podaci navode po nekom redu i naelu, a to je vjerojatno bilo kronološko mjesto u okviru Oktavijanovih ilirskih operacija. 29 Sardeati se lociraju na itav niz mjesta od sredine zapadne Bosne, preko gornjeg Vrbasa, dolina Plive i Rame, oblasti Šipova do sjeverne Bosne. Bojanovski ih locira u dolinu Unca, sa centrom u Donjem Vrtou kod Drvara. Arheološki leksikon, Tom I, 1988, 161. Ako je lokalizacija Bojanovskog tona, i ako je pove%emo sa njegovom pretpostavljenom lokalizacijom Deura, onda bi upravo Sardeati sigurno spadali u narode koji su se isto Oktavijanu predali. O lokaliziranju Sardeata i Sarziaticum (lokalitet spomenut na salonitanskom saboru 533 god. n. e.) v. i Zaninovi, 1995, 113; Bae, 1995, 88 30 Ako su Deuri bili naseljeni u Skopljanskoj udolini, onda bi Dezitijati vrlo brzo osjetili snagu Oktavijanove armije, jer bi se njen pokret odmah poslije i to direktno nastavio na lašvansko-travniko i preko njega gornjobosansko podruje. Ako su Deuri bili na Petrovakom polju, onda bi se prodor na dezitijatsko podruje desio nešto kasnije, i vjerojatno se pokrenuo iz sjeverozapadnog podruja, odnosno sa srednjeg Vrbasa i jajakog podruja. Iz svega izlo%enog samo se dva pravca nude kao mogue opcije za prodor Oktavijanove armije 33. god. p. n. e. u dezitijatsko podruje, a to su jugozapadni pravac iz Skopljanske udoline i sa sjeverozapada sa srednjeg Vrbasa. 31 Bojanovski, 1988, 43; 44 fus. 40 256 Mesihović, Dezitijati, 2007 Jednostavno reeno Apijan, odnosno njegovo vrelo (vjerojatno je rije o samom Oktavijanu Augustu i njegovim memoarima), je morao da u svome nabrajanju slijedi neku vezu i obrazac. Sam Apijan u konkretnom pasusu ka%e : »Oni koji su njemu (misli se na Oktavijana op. a.) zadali najviše nevolja bili su Salasi, onostrani Japodi, Segestani, Delmati, Dezitijati (predstavljenih u vrlo korumpiranom obliku ∆αίσιοί op. a. ) i Panoni…»».32 Kao što se iz prilo%enog mo%e vidjeti, navo-enje ovih naroda, upravo odra%ava u pravom smislu i slojevitost i kronologiju Oktavijanovih ilirskih operacija, pa i kao u nekoj vrsti uvodnog izlaganja predstavlja sadr%aj predstojeeg Apijanovog teksta.33 Tako su se stvarno operacije i odvijale, odnosno nakon Japoda, na red je došla Segestika, pa onda Delmati pa onda dublja bosanska unutrašnjost, u kojoj su prebivali i Dezitijati i poslije njih i panonski narodi sjeverne Bosne i mo%da Slavonije. I sam nastavak teksta poslije spomenute reenice, pa skoro do samog kraja Ilirike (zakljuno sa odjeljkom Ill, 28) ustvari predstavlja tu dalju operacionalizaciju i znatno vee i detaljnije opisivanje onoga što je on predstavio u prvoj reenici odjeljka Ill, 17, koja tako ima karakter nekog reeninog uvoda u dalji dio teksta. Tako se od te reenice razvija Apijanova (ili mo%da njegovog osnovnog vrela koji je Apijan ustvari ekscerptirao) pria koja direktno proizlazi iz te reenice. Pa se poinje od doga-anja sa Salasima (jednim alpskim narodom, Ill, 17), pa se prelazi na Oktavijanov pokret na Japode (Ill, 18-21), onda na borbe oko i za Segestiku (Ill, 22-24 ukljuujui i krai eskurz o opisu Panonije, mogue onom njenom dijelu kroz koji prolazi kreui se prema Segestici), a poslije se opisuju %estoke borbe sa Delmatima (Ill, 25-28). A u poglavlju Ill, 28 Apijan zapoinje sa prikazom onih naroda koje je Oktavijan podvlastio Rimu i provincijskoj strukturi nakon pobjede nad Delmatima, ali bez davanja njihovih imena. Ako bi se rukovodili obrazcom navo-enja iz prve reenice Ill, 17, onda su ∆αίσιοί, (Daisioi ), bili sljedei na udaru nakon Delmata, a prije pokreta na druge Panone koji su mu isto zadali velikih problema. Sudei po govoru koji po Kasiju Dionu izrie Oktavijan vojnicima pred bitku kod 32 App. Ill. 17 33 Inae prve reenice Apijanovih odjeljaka Ill, 16 i Ill, 17 kao da predstavljaju neku vrstu uvoda u dublje i dalje prezentiranje kampanje 35-33. god. p. n. e. U njima se daju okvirni prikazi, kratke rekapitulacije u što je sa%etijoj sadr%inski ali informativno potpunoj formi, onoga što je uinjeno u toku kampanje, dok se kasnije javlja detaljnija razrada pojedinih etapa i faza vo-enja te kampanje. Potvrdu iznesenom stavu pru%a i to što Apijan i otpoinje sa svojim opisom kampanje 35-33. god. p. n. e. parafraziranjem dijela Oktavijanovog govora u kojem on govori i o svojim uspjesima u ratovima sa ilirskim narodima, i odr%anog nakon što je dobio svu vlast u ruke, znai poslije 30. god. p. n. e., i nestanka Marka Antonija kojeg tom prilikom iznimno kritikuje. Ovakav Apijanov uvod je ili rezultat samog oblika izvorne gra-e koju je za konkretni sluaj koristio, odnosno mo%da su i Augustovi memoari bili u neku ruku retrospektivni u svome uvodnom dijelu kada se poinje govoriti o njegovim vojnim kampanjama na ilirske narode, ili je to rezultat same Apijanove konstrukcije i naina prezentiranja sadr%aja koji je ekscerptirao. 257 Mesihović, Dezitijati, 2007 Akcija 31. god. p. n. e., on je ranije sa vojskom bio došao i do Dunava.34 Sasvim je onda logino da se pod Daisioi kriju ustvari Dezitijati iz Gornje Bosne, jer da bi izbili u istono panonske zemlje sjeverno od donjeg toka Save gdje im je prilaz Dunavu bio najbli%i i najpristupaniji, rimske trupe koje su se nalazile na prostorima budueg salonitanskog konventa su morale prei središnjo-bosansko podruje. 34 35 I to konkretno kroz lašvansko porjeje i Gornju Bosnu, koja Cass. Dio L, 24, 4 Me-utim ovo Oktavijanovo izlaganje se mo%da odnosi na borbe za Segestiku. Po Dionu (XLIX, 37, 5) Oktavijan je osigurao rijene la-e napravljene od strane saveznika u susjedstvu?, koje su nakon njihovog tegljenja kroz Dunav i Savu došle u Kupu. 35 U Starevievom izdanju Ilirike (Apijan 1863, br. 17) ∆αίσιοί⇒Daisei. Rekonstrukciju ∆αίσιοί u ∆αισιτιαÇται nudi i ed. Teubneri (Apijan 1879, 360) i prijevod Apijana na engleski jezik od Horace White. O tonosti rekonstruiranja ∆αίσιοί u ∆αισιτιαÇται odlinu analizu pru%a Pašali, 1975, 399-400; i Mari (2000, 121), ⇒«Godine 35 i 34 st.e. protiv Desitiata je ratovao i slavni vojskovo-a Octavianus…». Drugaije mišljenje ima M. Šašel Kos (1999, 255; 262)⇒»…and even his (misli se na Apijana op. a.) Daisioi are highly problematic. It is far from certain whether the name may be considered as corrupted and actually concealing the name of the Daesitiates, as had already been emended by Schweigha&user in his 1785 edition of Appian and widely accepted, or whether the Daesii should rather be considered yet another, elsewhere unattested people, mentioned only by Appian.» «…the enigmatic Daesii…». Nešto kasnije M. Šašel Kos (2005 A, 459; 469 – «The enigmatic Daesii probably cannot be identified with the Daesitiates, since they were one of the most powerful Pannonian peoples and would not be mentioned only en passant»; 468) ponavlja svoju tezu o problematinosti Apijanovog spominjanja «Daesii», gdje iznosi argumente i za i protiv (u nešto veoj mjeri) njihovog determiniranja kao Dezitijata. Uglavnom sumnja M.Šašel Kos se nalazi u injenici da po njoj Oktavijan nije mogao prodrijeti toliko duboko u kontinentalni pojas Zapadnog Balkana. Taj argument ne stoji, jer ako su Oktavijanove trupe mogle doi do Save i uope ratovati po itavom Mediteranu zašto ne bi prodrle i u sarajevsko polje koje uostalom uope nije predaleko od delmatskog podruja. Na ovom mjestu bi se moglo onda postaviti pitanje, a zašto bi to ti Daisioi predstavljali izuzetak od itavog niza drugih naroda, poznatih iz drugih vrela i zašto bi se uostalom spominjao itav niz naroda a ne i Dezitijati. Apijan navodi i Dokleate, Narese i mo%da Melkumane, sve narode koji su po «NH» bili (na osnovi broja dekurija) manji od Dezitijata, zatim (sjeverne) Parthene, Ozuaei, mo%da Haemase i Piruste. Svi navedeni narodi su %ivjeli u relativno kontinentalnoj unutrašnjosti, a neki su mo%da i graniili sa dezitijatskim prostorom, pa bi bilo neobino da se ne spominju i Dezitijati, narod koji je nesumnjivo, sudei po svojoj ulozi u ustanku., morao imati bar od sredine I st. p. n. e. velik znaenje, utjecaj, ugled i snagu na zapadnom Balkanu i to izra%eniju od svih ovih navedenih naroda. A Dezitijati su bili i poznati Rimljanima, ako ne zbog neeg drugog, a ono ponajviše zbog svojih rudnih bogatstava, pa bi isto tako bilo teško shvatljivo da ih Oktavijan nije poznavao ili da nije smatrao potrebnim da ih spomene u svojim izvještajima Senatu i memoarima, a eto spomenuo je sve te druge narode, neke sa mnogo manjim znaajem. Uostalom teško bi bilo pomisliti da je Oktavijan, nakon slamanja Delmata i Deura i nekih drugih naroda došao sa trupama do dezitijatskih granica i onda se tu zaustavio i vratio, ili zaobišao Gornju Bosnu i uputio se u jugoistonu Bosnu i jugozapadnu Srbiju i Crnu Goru, kuda je on morao doi ako je pokorio npr. samo (sjeverne) Parthene, Ozuaei, mo%da Haemase i Dokleate. 258 Mesihović, Dezitijati, 2007 predstavlja kljuno vorište na putu sa srednjeg Jadrana za sjeveroistonu Bosnu i srednje Podunavlje. A ovakva rekonstrukcija potpuno odgovara Apijanovom uvodnom nabrajanju naroda koji su Oktavijanu zadali najviše problema, jer se ∆αίσιοί nalaze izme-u delmatske faze i operacija usmjerenih prema Dunavu na koji je i uspio da izbije i to preko teritorije panonskih naroda. Da su u konkretnom Apijanovom podatku ∆αίσιοί ustvari Dezitijati, dokazuje i to što se oni nalaze u istom redu (zajedno sa onima koji su po Apijanu zadali Oktavijanu najviše nevolja) me-u narodima koji pripadaju zapadnom Balkanu i panonskom bazenu (Japodi, Segešani, Delmati, Panoni).36 Upravo to što se oni spominju zajedno sa narodima koji su prilikom pohoda 35-33. god. p. n. e. pru%ili naj%eši otpor vjerojatno se i njihovo navo-enje odnosi upravo na ovo razdoblje, preciznije reeno na Oktavijanov oru%ani pokret u dublju unutrašnjost dinarskog pojasa. A jedino narodnosno ime sa ovoga podruja koje se mo%e dovesti u vezu sa ∆αίσιοί je ono dezitijatsko, a posebno kada se ima u vidu da je korumpiranost imena domorodakih naroda i zajednica kod Apijana iznimna. Nejasno je zašto Apijan nije za razliku od Salasa, Japoda, Segestana i Delmata bar ni pribli%no dao opis onoga što se doga-alo sa Dezitijatima i sa drugim Panonima koje je on sreo prilikom kretanja ka Dunavu.37 Najvjerojatnije su se borbe sa Dezitijatima, ako imamo u vidu Tako je i bosanska unutrašnjost morala biti obuhvaena pokretima Oktavijanovih trupa, posebno ako se ima u vidu i injenica Oktavijanovog prodora do Dunava. Osim toga, kako je ve reeno, njihovo rudonosno bogatstvo je sigurno ve bilo poznato rimskim stratezima i Oktavijan ve kada se nalazio sa velikim vojnim snagama na zapadnom Balkanu u jedno osvajakom zaletu teško da bi propustio priliku da ih stavi pod svoju kontrolu. Jednostavno reeno Gornja Bosna je na njegovom pokretu bila nezaobilazna jer je rije o jednom od bitnijih komunikacijskih vorišta Zapadnog Balkana. To što Apijan, odnosno vrelo koje je on koristio, smatra za shodno da ih stavi u istu ravan sa navedenim nesumnjivo velikim zajednicama, ukazuje da su Dezitijati pred i za vrijeme Oktavijanove kampanje bili bitan narodnosni i politiki inilac na zapadnom Balkanu, odnosno u njegovoj dinarskoj unutrašnjosti. Nešto kasnije M. Šašel Kos (2005 A, 459) ponavlja svoju tezu o problematinosti Apijanovog spominjanja Daesii. 36 Na osnovi toga je sasvim logino tra%iti ∆αίσιοί me-u onim narodima koji pripadaju ilirskom zapadnom Balkanu i panonskom bazenu, a ne npr. alpskom pojasu jer u tom sluaju oni bi se dovodili u vezu sa Salasima, a ne bi se nalazili navedeni izme-u Delmata i Panona. A injenica je da se u zemljopisnom smislu Dezitijati upravo nalaze izme-u Delmata i Panona. 37 Mo%da je rije ili o tome što je u samoj Apijanovoj izvornoj gra-i taj dio bio vrlo slabo prezentiran ili je rije o tome da sam Apijan nije smatrao potrebnim dalje detaljisati, ili je taj dio kasnijim prepisivanjima još dodatno ekscerptiran i tako prilino sadr%ajno ruiniran i izgubljen. O moguim razlozima ne spominjanja kod Apijana i Kasija Diona detaljnijeg opisa borbi u unutrašnjosti nakon pobjede nad Delmatima v. i objašnjene kod Bojanovskog, 1988, 45 259 Mesihović, Dezitijati, 2007 operacije sa Delmatima završene u periodu I-II. mjesec 33. god. p. n. e. i pokret bez veeg otpora preko dijela bosanske unutrašnjosti, vodile u periodu proljea (kada su sigurno zapoele), mo%da i ljeta iste godine,38 dok bi do Dunava te trupe izbile u jesen. Kako je ve reeno, na osnovi govora kod Akcija, Oktavijan je u red uspjeha svoje vojske do 31. god. p. n. e., unio i pokoravanje Panona i napredovanje do Dunava, znai izbijanje na njegove obale.39 Jedino kada je ta vojska mogla doi do Dunava bilo je u nastavku kampanje 35-33. god.p. n. e., odnosno u pokretu trupa nakon svladavanja Dezitijata, kada su trupe pokrenute dolinom Bosne prema panonskim zemljama.40 Sudei po uvodnim reenicama odjeljaka Ill, 16 i 17 u kojima nabraja zapadnobalkanske, panonske i alpske narode koje je Oktavijan pobijedio do svoga govora koji je odr%ao u Senatu, a ije dijelove Apijan parafrazira, nakon pobjede nad Delmatima i daljeg prodora u dubinu spomenutih zemalja pored Dezitijata vjerojatno je pobije-en itav niz naroda. Neke od tih naroda, iako su prezentirani u korumpiranom obliku, mo%emo sa sigurnošu prepoznati i na popisu civitates od Plinija Starijeg koji se odnosi na naronitanski konvent. Tako prepoznajemo kod Apijana Ozuaei (u formi `Οξυαῖοι), sjeverne Parthene (u formi Περθεηνᾶται), mo%da Piruste (u formi Pyrissaioi) 41 a koji su pru%ili vrlo slab otpor, te Dokleate, Narese i Glindicione koji su pru%ili nešto jai otpor. Od buduih plinijevskih «naronitanskih» naroda Dezitijati su pru%ili najsna%niji otpor, što i dolikuje vjerojatno i tada najbrojnijem i najsna%nijem ilirskom narodu na tome prostoru.42 Ovi narodi su mogue je ili podinjeni neposredno ranije ili 38 Apijan (Ill, 27) ka%e da je kod Setovije došla i ispomo opsjednutim Delmatima. Iz podatka se ne mo%e jasno sagledati da li je rije o dodatnoj delmatskoj pomoi ili saveznikoj pomoi drugih ilirskih naroda, mo%da iz dublje unutrašnjosti. Ako je rije o pomoi od drugih Ilira iz unutrašnjosti, ne bi nemogue bilo pomisliti da su u toj ispomoi uestvovali i Dezitijati. U tom sluaju bi se Dezitijati sa Oktavijanom sukobili na delmatskom podruju, pa bi mu tamo zadali veliki otpor, a ne u bosanskoj unutrašnjosti. Ova špekulacija bi mo%da mogla objasniti da se kod Apijana ne nailazi na detaljan opis borbi sa Dezitijatima. 39 Negdje izme-u Save i Drave, Bojanovski, 1988, 46 40 Ovaj pokret rimskih trupa u kampanji 33. god. p. n. e., je potpuno razliit (odvija se ugrubo gledajui pravcem jug⇒sjever) od konane faze rimskog razrauna sa dinarskim ustanicima 9. god. n. e. (odvija se ugrubo gledajui pravcem sjever⇒ jug). 41 Kod Plinija u formi Ozuaei, Partheni, Pyraei, Mo%da bi se i Apijanovi Merromenoi koji se navode u istom nizu, sa gore navedenim narodima mogli identificirati kao Plinijevi Melkumani, isto iz naronitanskog konventa. Bojanovski, 1988, 32; Inae o identifikaciji naroda sa kojima se suoila kampanja 35-33. god. p. n. e., v. Šašel Kos, 1999, 261-262 42 Iako Apijan ne daje direktne podatke o kronologiji podinjavanja naroda koje spominje u odjeljku Ill, 16, jasno je da je Oktavijanova kampanja morala slijediti neki red, odnosno da se njihovo podinjavanje vremenski 260 Mesihović, Dezitijati, 2007 neposredno kasnije ili usporedo sa borbama Rimljana sa Dezitijatima. Svi ovi narodi su manjeviše gravitirali istom ili slinom širem podruju kao i Dezitijati i bili su im bli%i ili dalji susjedi i to na razliitim stranama, tako da je i u tom sluaju sasvim razumljivo da su se i Dezitijati 33. god. p. n. e., morali nai suoeni sa velikom borbenom silom koju je predvodio Oktavijan. I spomenuta injenica uvjerljivo dokazuje da su se pod ∆αίσιοί krili ustvari Dezitijati. O tome da su i narodi koji su ulazili sredinom I. st. n. e. u sastav naronitanskog konventa bili podinjeni baš u toku nastavka odvijanja kampanje poslije 35. god. p. n. e. znai u vremenu nakon poraza Delmata, jasan pokazatelj nudi i Apijan kada ka%e da je nakon pada Segestike, Oktavijan okrenuo svoju golemu armiju, bar njen vei, impozantni dio na Delmate i druge Ilire koji granie sa Taulantima.43 A upravo su spomenuti narodi bili ti koji su se pru%ali direktno izme-u Delmata i Taulanata, što znai da su se morali nalaziti na putu Oktavijana 33. god. p. n. e. Nejasna je pozicija samih Taulanata u okviru odvijanja itave Oktavijanove kampanje, oni se u uvodu spominju kao jedan od podinjenih naroda i koji se izgleda nisu baš istakli u otporu, ako ga je uostalom uope i bilo. Me-utim ne zna se jesu li oni bili pokoreni u nastavku operacije 33. god. p. n. e. ili u nekim drugim fazama i periodima. Da se 33. god. p. n. e., opseg rimskih operacija protegnuo i prilino u istonom pravcu u odnosu na delmatsko podruje, dokazuje i to što su se, nakon što su mnogi ilirski, keltski i alpski narodi osvojeni, i u Apijanovom podatku «susjedni narodi» (mo%da bolje shvaeno u smislu ⇒zone u kojoj je operativno djelovao Oktavijan sa svojim trupama) Hippasini (mo%da je rije o Haemasi –Hemasinima- koje spominje Plinije Stariji III, 143)44 i Bessi (koji su prebivali u Trakiji) iz straha predali.45Znai Oktavijan se nalazio prilino na istoku, mo%da i preko one strane (gledano sa bosanske strane) Drine im su Besi smatrali za shodno da se osjeaju ugro%enim i da se «iz straha» predaju. Da su Oktavijan, odnosno njegove trupe, tada ne samo prodrle na, nego i pokorile i pripojile provincijalnom ustroju i prostore koji prije 35. god. p. n. e., nisu još uvijek upoznali rimsko osvajako oru%je i nastupanje rimskih legija preko svoga teritorija potvr-uje i Apijan kada konstatira da je Oktavijan «…potinio itavu Iliriju, onu koja se odmetnula od Rimljana i poklapalo sa prodiranjem Oktavijanovih trupa na odre-eno podruje. Tako su Naresi i Glindicioni bili podinjeni u istoj fazi prodiranja kada npr. i Dezitijati, pa i sjeverni Partheni i Ozuaei, jer svi oni naseljavaju isto šire podruje dinarske unutrašnjosti koja je kasnije pripadala naronitanskom konventu iz sredine I st. n. e. 43 App. Ill. 24 44 Bojanovski, 1988, 31-32; Hippasini su mo%da bili i jedan od peonskih naroda (v. o tome Šašel Kos, 1999, 262) 45 App. Ill. 16 261 Mesihović, Dezitijati, 2007 onu koja prije nije bila pod njihovom vlašu ».46 U ovu drugu grupu, onih koji nisu prije bili pod bilo kakvim oblikom rimske vlasti, podlo%ništva, vazalstva, i sl., spadaju i Dezitijati, ali i dobar dio drugih naroda iz bosanske, transdelmatske unutrašnjosti. Sudei po Apijanovim podacima koji govore o postupanju Oktavijana sa pora%enim i predanim narodima, i Dezitijati su gotovo sigurno morali predati taoce koji su dolazili iz reda odlinijih i uglednijih porodica i sa Rimskom Dr%avom, iji je reprezent tada bio Oktavijan kreirati ugovor (gotovo sigurno foedus iniquum)47 kojim ulaze u strukturu rimske dr%avne i provincijske vlasti i kojim prema i Dr%avi u cjelini i Provinciji definiraju svoje obaveze i prava.48 Potrebno je istai da se kod Apijana, a znai ni njegovog vrela ne spominju ni Daorsi, ni Plereji ni Ardijejci ni ju%ni Partheni, što jasno pokazuje da ovi narodi koji su naseljavali teritorije koje su pripadale naronitanskom konventu i koji su postojali (izuzev Plereja?) i u popisu Plinija Starijeg, nisu bili obuhvaeni spomenutom kampanjom jer su ve ranije bili prega%eni rimskim trupama (Ardijejci) ili su bili najvjerniji rimski, cezarovski saveznici koji su zbog toga u toku šeste dekade I. st. p. n. e. i stradali uslijed napada Delmata. I ovo pokazuje da je glavni udar Oktavijana 34. i 33. god. p. n. e. bio usmjeren prema poglavito onim dijelovima ilirskih zemalja koje se još uvijek nisu nalazile uklopljene u okvire rimske dr%avne i provincijske uprave i hijerarhije, bez obzira da li su na neki nain ranije priznavali rimsku supremaciju ili ne. One oblasti sa djelotvornom rimskom upravom i sa prisutnim rimskim pozicijama i trupama, i rimskim upravnim aparatom koji predstavlja Rimsku Dr%avu a koji i funkcionalno postoji, nisu bile direktno zahvaene ratom 35-33. god. p. n. e. O te%ini operacija 34 i 33. god. p. n. e., dovoljno govore i podaci Apijana i Diona da je pored toga što je bio ranjen, Oktavijan bio primoran radi odr%anja discipline i borbene gotovosti u teškim uvjetima rata i na poduzimanje radikalnih poteza kao što je decimacija jedinice (rije je o jednoj kohorti) koja je napustila svoje borbeno mjesto i promjenom sljedovanja za obrok jemom umjesto pšenicom.49 Iz Dionovog podatka se ne mo%e ni naslutiti na koji period unutar 46 47 App. Ill. 28; App. de bell. civ. V, 145 O ure-enju odnosa u Italiji u republikansko doba (do saveznikog rata 91. – 88. god. p. n. e.) v. Mirkovi, 2002, 105 – 109. Postoje i epigrafski podaci i nalazi o sklopljenim ugovorima izme-u Rima i pojedinih italskih zajednica i dr%avica, od kojih su neki bili va%ei i u vrijeme Septimija Severa. A vjerojatno je morao postojati i pisani ugovor izme-u Rimskog naroda i Dezitijata, na osnovi kojeg se regulirao potinjeni odnos Dezitijata prema Rimu. 48 Broj uzetih talaca i od Dezitijata je morao biti znatan, jer npr., Delmati su bili prisiljeni da isporue 700 talaca, a od Segestana se zahtijevalo 100 talaca. 49 App. Ill. 26; Cass. Dio XLIX, 38, 4 262 Mesihović, Dezitijati, 2007 pokreta na Delmate i druge oblasti u unutrašnjosti se odnosi poduzimanje ovih mjera, i mo%e se samo pretpostavljati da je rije o borbama sa Delmatima, ali je Apijan mnogo odre-eniji i ka%e da je do decimacije i ka%njavanja iste kohorte i sa promjenom sljedovanja za itavo jedno ljeto došlo na ratištu sa Delmatima, prilikom borbi za Promonu. Dionov opis ovih Oktavijanovih borbi u ilirskim zemljama nakon operacija prema i oko Segestike je za razliku od Apijana znatno sa%etiji.50Prvo što je potrebno imati na umu kada se razmatra konkretni Dionov podatak jeste njegovo korištenje termina «delmatski» u konkretnom sluaju. Izgleda da se poglavito on odnosi upravo na Delmate kao specifinu narodnosnu i politiku zajednicu, ali nije bez osnova da se pod «delmatskim» podrazumijeva i «dalmatinski», odnosno i drugi narodi sa kojima je 34 i 33. god. p. n. e. ratovao Oktavijan i njegovi legati. Po Dionovom kratkom podatku, bi se moglo zakljuiti da je Statilije Taur (Statilius Taurus) bio taj koji je vodio rat protiv ostalih naroda. Me-utim po Apijanu, Statiliju Tauru je bilo prepušteno zapovjedništvo nad trupama na terenu nakon privremenog odsustva Oktavijana koji se vratio krajem 34. god. p. n. e. u Rim (da bi primio novo konzulstvo51) i to u jeku još uvijek %estokih borbi sa Delmatima. Dionov podatak i spominjanje Statilija Taura se odnosi konkretno na njegovo privremeno zapovjedništvo nad rimskim trupama na delmatskom podruju, do sijenja 33. god. p. n. e., a ne na neko njegovo zapovjedništvo nad trupama i nastavkom kampanje nakon što ju je, po Apijanu, Oktavijan napustio zbog bolesti. Po Apijanu jedino oni narodi koje Oktavijan radi bolesti nije mogao dosei nisu dali taoce niti su nastojali sklopiti ugovor, «ali se ini da su i oni bila pokoreni kasnije».52 Znai Statilije Taur nije sam kao vrhovni zapovjednik na terenu predvodio operacije protiv ostatka ilirskih naroda, nakon što je Oktavijan zbog bolesti napustio kampanju. Da je Oktavijan osobno nastavio vo-enje kampanje sve do Dunava, pokazuje i ve spomenuti Oktavijanov govor pred Akcijem u kojem se on u prvom licu mno%ine izra%ava, znai ukljuujui i sebe, kada ka%e da je izme-u ostalog da su napredovali do Dunava.53 Po tome bi ispalo da je Oktavijan stvarno prije 31. god. p. n. e. izbio na Dunav na jednom njegovom dijelu zajedno sa vojskom koju je predvodio, a da tu vojsku nije 50 Cass. Dio XLIX, 38, 4; Me-utim, iako je Dionov izvještaj o kampanji 35-33. god. p. n. e., znatno skromniji po sadr%aju nego Apijanov, on ipak pokazuje jednu kvalitativnu prednost koja se ogleda u tome što je on baziran na jasnom kronološkom slijedu opisivanih doga-aja za razliku od Apijana kod koga kronološki slijed doga-anja nije baš najjasniji i ne slijedi baš preciznu kronologiju u odvijanju teksta. 51 App. Ill. 27; Cass. Dio XLIX, 43, 6 52 App. Ill. 28 53 Cass. Dio L, 24, 4 Za uspjehe u Iliriji, Senat je Oktavijanu odobrio trijumf koji je proslavio nakon par godina (App. Ill. 28). 263 Mesihović, Dezitijati, 2007 predvodio neko drugi dok je on zbog bolesti napustio ratovanje.54 Bolest koju je Oktavijan dobio je injenica, ali izgleda da je on zbog nje napustio pohod tek nakon dolaska do Dunava, što je spasilo, bar za neko vrijeme, vei dio panonskih naroda i zajednica od konanog podinjavanja Rimskoj Dr%avi. Neki od tih Panona, ukljuujui mo%da i Breuke, su se sada nakon 33. god. p. n. e., mogue našli u polo%aju slino onome koje su imali Delmati i neki drugi istonojadranski i alpski narodi prije 50. god. p. n. e., a to je priznavanje neke vrste rimske supremacije, ali bez uklopljavanja u dr%avnu i provincijsku upravnu, administrativnu i vojnu shemu kao što se to desilo sa ju%nim, dinarskim narodima i Kolapijanima. Oni su mo%da izmirivali neke obaveze, u vidu danka, ali na njihovim prostorima nije bilo rimskih pozicija i trupa, kao i prisustva dr%avnog i provincijskog upravnog aparata, odnosno na Dunavu još uvijek nije bila uspostavljena vanjska granica Dr%ave.55 Nije nerealno pretpostaviti da je ustvari sa Oktavijanovom bolesti bila prekinuta i sama kampanja, a da su one narode koje on nije uspio dosegnuti ustvari kasnije pokorili Agripa i posebno Tiberije u nizu panonskih pohoda i ratova. Ustvari mo%da je upravo ta Oktavijanova bolest i doprinijela tome da se pojedine steevine u toj kampanji ne pacificiraju, npr., u istonoj Panoniji, pa je bilo potrebno da se oni kasnije pokore, zajedno sa nizom drugih naroda u panonskom bazenu (ilirskog ili keltskog ili nekog drugog etnikog podrijetla). Iako Apijan ka%e na kraju svoga odjeljka Ill, 28 da je Oktavijan podinio cijelu Iliriju (vjerojatno se misli na tu kampanju 35-33. god. p. n. e.), to nije baš bila istina, jer je još uvijek na sjeveru u panonskom bazenu bilo oblasti na koje se nije prostirao funkcionalan provincijalni ustroj i uprava. Još su se mnogi narodi sjeverno od dinarskog pojasa nalazili van okvira rimske djelotvorne vlasti i bilo je potrebno vo-enje novih ratova kako bi se oni (npr. Breuci i Amantini) ukljuili u dr%avni i provincijski sustav.56 Ova kampanja se znai sa svojim osvajakim tekovinama zaustavila na 54 Osim toga, ako se povodimo za Apijanovom konstatacijom da je August u svojim memoarima opisivao uglavnom svoja djela i uspjehe u kojima je osobno uestvovao (djela drugih npr. njegovih legata su sudei po Apijanovoj konstataciji bila slabije i površnije opisivana), onda bi se isto tako moglo zakljuiti da je Oktavijan stvarno do%ivio neki oru%ani sraz sa Dezitijatima, jer ih on i spominje u svojim memoarima i to kao narod koji mu je zadao velike probleme, a što je onda preuzeo Apijan i uvrstio u svoju Ilirike. Usto i sam Apijan, jasno ka%e da su Dezitijati njemu, tj Oktavijanu zadali velike probleme, a ne nekom drugom, što bi samim tim i objašnjavalo da je i on osobno prisustvovao tome sukobu sa Dezitijatima. 55 Na osnovi izlo%enog Oktavijanov segment govora iz 31. god. p. n. e., u kojem istie da je pokorio Panone ne bi trebalo shvatiti u apsolutnom mislu, tj. da su se njemu pokorili svi Panoni, nego samo jedan njihov dio. 56 Po E. Tóthu, 1977; osvajanje Panonije ju%no i zapadno od Dunava je bilo izvo-eno u tri etape, 1) iza 16 god. p. n. e., zapadno podruje 2) 13-9. god. p. n. e. izme-u Save i Drave 3) oko polovice I. st. n. e. sjeverozapadno podruje. Suprotno njemu, po smislu Mócsyeva, (1974, 34-37) opisa osvajanja Panonije, Rimljani su bar desetljee i 264 Mesihović, Dezitijati, 2007 sjevernim padinama dinarskog pojasa, pa bi dezitijatski i breuki granini pojas predstavljao i granine oblasti rasprostiranja steevina ove kampanje, ali i znatno kasnije i provincija Dalmacije i Panonije. To bi onda objašnjavalo i injenicu da se u Ilirskoj knjizi, nigdje ne spominju Breuci i Oserijati, kao i mnogi drugi panonski narodi, jer oni se i nakon 33. god. p. n. e. još uvijek nisu nalazili pod provincijskim teritorijalnim okvirom i sustavom. Uostalom Kasije Dion kada ka%e da je Oktavijan predao ilirsku provinciju Senatu 27. god. p. n. e. on nju naziva Delmatia, što upravo sugerira da nije dovršeno kompletno podinjavanje prostora koji su ulazili u sastav provincije Ilirik nulte godine. 57 Vjerojatno je i tada naziv te provincije koja se predaje Senatu bio Ilirik, ali radi toga što je on 27. god. n. e., zahvaao samo predjele dinarskog pojasa i po prije izbijanja ustanka imali granicu na Dunavu. O tezama E. Tótha i Mócsya u njihovim drugim radovima o fazama i nainima pokoravanja Panonije v. Buzov, 2005, 130-131, fig. 7 i 8. Barkóczi László (1981, 88), autor poglavlja o procesu i nainu uspostave rimske vlasti u Panoniji u ediciji The Archaeology of Roman Panonnia, iznosi o konkretnom razdoblju niz konstatacija koje su najbla%e reeno ili nejasne ili kontradiktorne od kojih navodimo samo neke: 1. :»By then (misli se na razdoblje nakon pacifikacije Siscije u periodu 35/34. god. p. n. e., op. a.)the whole Sava valley had certainly bowed to Octavian who, according to Appian and Cassius Dio, subjugated all Pannonian tribes.». Me-utim samo desetak redaka ni%e izrie sljedee: «Owing to the loose occupation of the Sava valley an attack was launched in 16 B.C. against the Istrian peninsula by the Pannonian and Norican tribes living in present- day Croatia and Bosnia. »….»In 14 B.C. another Pannonian revolt had to be subdued by the Romans. Augustus ’ son-in law, M. Vipsanius Agrippa, was sent against Pannonia in 13. He died early in the following year. Three years of difficult campaigning by Tiberius, between 12 and 9, finally completed the occupation of the Pannonian area between the Sava and Drava rivers.». 2. «With the defeat of the Scordisci and the Boii, the retreat of the Dacians, and the occupation of Siscia by the Romans, Pannonia emerged as an independent unit, well defined by the Danube». Prvo što se mora primijetiti u ovoj reenici jeste o kojem je to porazu Boja rije u periodu rimskog zaposjedanja Siscije, jer o tome poznata vrela ništa ne govore. Zatim ovaj podatak bi govorio u prilog teze da se u nekom nejasnom periodu sedma-deveta dekada I. st. p. n. e. Panonija pojavila kao posebna jedinica, dobro definirana graninom linijom na Dunavu. Ali ve na sljedeoj stranici isti autor izrie reenicu kojom potpuno opovrgava to mišljenje; «Illyricum (which included the Transdanubian area and the western part of Yugoslavia-autor ima na umu i piše o periodu prije raspada bivše SFRJ op. a.) was divided into two provinces in A.D. 8: Dalmatia, previously Illyricum Superius, and Pannonia, formerly Illyricum Inferius. The name Pannonia came into common usage only in the second part of the century. » Iz svega iznesenog, mo%e se izvui zakljuak da spomenuta edicija, bolje rei autor konkretnog poglavlja (Barkóczi László) te autor odgovarajuih bilješki (vjerojatno, sudei po iznesenim podacima i stilu iznošenja, isto Barkóczi László) u kronološkoj tablici na kraju edicije (1981, 478), ne nudi bar u izlo%enom i shvaenom sintetikom obliku zadovoljavajue i nadasve jasno rješenje pitanja rimskog zaposjedanja Panonije, bez obzira kakvo ono bilo. 57 Cass. Dio LIII, 12, 4 265 Mesihović, Dezitijati, 2007 djelomino panonskog bazena (na njegovom jugozapadu), Kasije Dion smatra shodnim da taj prostor nazove, po imenu provincije koja se više-manje prostire tim oblastima u njegovo vrijeme «dalmatinskim» kako kod svojih italaca ne bi izazvao terminološku zabunu. U suprotnom da je 27. god. p. n. e. postojao isti teritorijalni opseg provincije Ilirik kao pred sami ustanak, Kasije Dion bi sigurno upotrijebio izraz Dalmacija i Panonija, kao u sluaju opisa poetka ustanka.58 Uostalom i Sextus Aurelius Victor u svojim «Epitome de caesaribus», ka%e da je August zdru%io me-u ostalim i Dalmate (misli se na Dalmatince) sa rimskim narodom, dok samo ka%e da je Panone prinudio na danak, dok se Tiberiju pripisuje ratovanje sa Panonima. Apijan u svome popisu naroda koje je prilikom kampanje 35-33. god. p. n. e. Oktavijan podinio navodi i itav niz naroda za koje sa veom vjerojatnoom mo%emo pretpostaviti da su bili situirani istono, ju%no i jugoistono od Dezitijata, te bi samim tim oni bili mo%da zahvaeni Oktavijanovim operacijama nakon epizode sa Dezitijatima. U prvom redu rije je o Ozuaeima, sjevernim Parthenima, Pirustima, Merromenoima (mo%da Melkumani?), Taulantima, Dokleatima, Naresima, Glindicionima.59 Na osnovi ovoga bi se mo%da moglo ugrubo rekonstruirati i kretanje Oktavijana i njegovih trupa na istoku ilirskih zemalja za vrijeme kampanje 33. god. p. n. e. nakon što su se podinili Dezitijati i nakon Oktavijanog pokreta prema sjeveru i panonskim zemljama. Ono bi sa Dunava pratilo tok rijeke Drine pa bi se prešlo u jugozapadnu Srbiju (sjeverni Partheni) i sjevernu Albaniju (Pirusti i Taulanti), pa se onda prodrlo u doline Zete i Morae (Dokleati) i zatim skretalo prema zapadu nešto sjevernijom linijom (Melkumani, Glindicioni, Naresi) i prema Neretvi, odnosno koloniji Naroni. Ovo bi praktino predstavljalo povratni put Oktavijana prema Jadranu. Predlo%ena rekonstrukcija ima nekog logikog smisla jer je Oktavijan te narode, od kojih neki nisu bili baš veliki morao da podinjava u nekom nizu, a ne da vodi itav niz posebnih malih pohoda posebno npr. na Narese, pa na Dokleate itd. Vjerojatno je njegovo podinjavanje npr. Dokleata bilo vezano sa Pirustima, ovih opet sa mo%da Taulantima, Ozuaeia sa sjevernim Parthenima, Naresa sa Melkumanima i Glindicionima koji opet nisu predaleko od Ozuaeia i sjevernih Parthena, a svi oni zajedno sa Dezitijatima više-manje gravitiraju istom prostoru poznatom u doba Plinija Starijeg kao naronitanski konvent. Teško je pretpostaviti da je Oktavijan u periodu 33. god. p. n. e. izvodio neke posebne pohode specijalno samo za neke narode, a da ih nije obuhvatio 58 Cass. Dio LV, 29, 1 59 Oktavijan je za vrijeme kampanja na Zapadnom Balkanu ako ne sve, a ono bar neke od nabrojanih naroda morao neposredno potiniti. Teško bi bilo pretpostaviti da su sve ove narode ustvari pobijedili i podinili samo Oktavijanu podre-eni zapovjednici u pokretima odvojenim od cjeline sveukupnih borbenih operacija koje izvodi Oktavijan. 266 Mesihović, Dezitijati, 2007 jedinstvenom borbenom operacijom u kojoj su podinjeni i Dezitijati. Prije 33. god. p. n. e., ovi narodi jednostavno nisu mogli doi na red da ih Oktavijan podini jer je on 35. god. p. n. e., bio zaokupljen sa Japodima i Segešanima, naredne 34. god. p. n. e., sa Delmatima, pa je logino jedino 33. god.p. n. e., slobodna da se u nju datira i podinjavanje dobrog dijela ovih od Rima odmetnutih ili potpuno nezavisnih ilirskih naroda. A da bi Oktavijan koji se poetkom 33. god. p. n. e., nalazio na delmatskom podruju mogao doi do npr. sjevernih Parthena on je ve ranije morao prei dezitijatsko podruje. Pored Oktavijana i spomenutog Statilija Taura, u kampanjama protiv zapadnobalkanskih, panonskih i alpskih naroda u periodu 35-33. god. p. n. e. uestvovali su kao rimski zapovjednici (tj. njihova imena su ostala zabilje%ena u vrelima) i M.Vipsanije Agripa (Marcus Vipsanius Agrippa),60 Marko Valerije Mesala Korvin (Marcus Valerius Messala Corvinus), Fufije Gemina (Fufius Geminus), Statilije Taur (Statilius Taurus) i Marko Helvije (Marcus Helvius), Antistius Vetus, Menodor (bivši oslobo-enik Seksta Pompeja), te izvjesni Hiero (mo%da Tiberije Klaudije Neron, biološki otac budueg cara Tiberija)61 i Lutus.62 60 Po I.Bojanovskom (1988, 31-32; 43), Agripa je samostalno vodio operacije i to na samom poetku kampanje na jednom dijelu istonojadranske obale i njenog zale-a, i to eliminirajui gusarstvo, podinjavajui odmetnute narode i pokoravajui nove narode. Me-utim izvorna gra-a, ne daje nikakvu potvrdu za to da je Agripa izvodio operacije koje su rezultirale pokoravanjem npr. Ozuaei, sjevernih Parthena, Dokleta, Naresa, Glindiciona, pa ni samo eliminiranjem gusarstva na istonojadranskoj obali. Kod Kasija Diona (XLIX, 38, 3) se ka%e da je Agripa zapoeo operacije protiv Delmata, ali iz toga se ne mo%e niti smije izvui zakljuak da je Agripa bio taj koji je pokorio itav niz naroda iz dubljeg istonojadranskog zale-a, jer kada bi itav jedan popis domorodakih naroda pokorio Agripa na samom poetku kampanje, kao što to sugerira Bojanovski, onda bi on ustvari bio taj koji je pacifizirao dobar dio Ilirika, i to one dijelove koji su me-usobno i udaljeni i teritorijalno nepovezani, što je nelogino. Uostalom Agripa se spominje kao uesnik operacija protiv Japoda, konkretno kod opsade Metuluma (App. Ill. 20), znai on je 35. god. p. n. e. bio zajedno sa Oktavijanom što bi znailo da se tada nije nalazio na elu neke operacije protiv istonog Jadrana i njegovog zale-a. Naravno to ne znai da stvarno Agripa nije pokrenuo prve akcije na delmatsko i istonojadransko podruje neposredno pred Oktavijanov pokret na Delmate i da je tom prilikom poluio neke uspjehe. Te akcije su mo%da bile upravo izvo-ene na samoj obali i rezultirale su eliminiranjem gusarstva i skoro anarhine situacije na istonoj strani Jadrana, i Agripina samostalna aktivnost prema «Dalmatincima» (što je vjerojatno pravilno tumaenje Dionovog spominjanja Delmata u podatku XLIX, 38, 3) bi se tako mogla smatrati stvaranjem operativnih preduvjeta za dublji prodor u unutrašnjost koji je trebao izvesti Oktavijan osobno predvodei vojsku. Uz to, Agripa je 34. i 33. god. p. n. e., proveo naelno u Rimu o emu svjedoi prilino veliki odjeljak koji je njegovoj aktivnosti u samom gradu posveen kod Kasija Diona (XLIX, 42-43, 5). Agripa je uostalom za 33. god. p. n. e. bio izabran za edila. 61 Šašel Kos, 1999, 260 i fus., 30; Isto, 2005 A, 466 62 Šašel Kos, 1999, 260 267 Mesihović, Dezitijati, 2007 Izgleda da je kampanja 35-33. god. p. n. e., svojim obuhvatom ustvari bila usmjerena u prvom redu ka trajnijem zaposjedanju dinarskog pojasa te nekih strateških toaka (kao što je Segestika) koje bi omoguavale kasniju ekspanziju u pravcu panonskog bazena i srednjeg Podunavlja.63 I nakon par godina teškog ratovanja Oktavijan i njegovi zapovjednici su uspjeli u svojim zamislima stavljajui pod rimsku vlast uglavnom ono podruje koje e za 40-tak godina kasnije postati poznato kao «Gornji Ilirik», odnosno još kasnije provincija Dalmacija.64 I 27. god. p. n. e. taj rimski Ilirik, tada sastavljen uglavnom od dinarskih, i današnjih sjeverno-albanskih oblasti i nekih manjih oblasti, klinova u panonskom bazenu (koji su nakon disolucije Ilirika pripali provinciji Panoniji) Oktavijan je predao Senatu.65 Osvajanja i ratovi 2727-9. god. p. n. e. Ipak sa 27. god. p. n. e. nije završilo konano realiziranje rimskih planova vezanih za ilirske zemlje, pošto je jedan dio njih još uvijek bio praktino samostalan. Tako da se sam proces ostvarivanja strateških zamisli Oktavijana Augusta i njegovog bliskog vojnog i politikog okru%enja u zapadnobalkanskim i panonskim zemljama ostvarivao kroz više sukcesivnih faza koje su predvodili osobno Oktavijan, Agripa i na kraju Tiberije. Posljednja dvojica su na sebe preuzela zadatak da nakon 27. god. p. n. e. i to od sredine naredne dekade pokrenu te nove velike borbene kampanje na širem ilirskom podruju, poglavito prema još uvijek nezauzetim panonskim oblastima. 63 U kontekstu zaposjedanja dunavskih granica i središnjeg Balkana potrebno je promatrati i pohod Marka Licinija Krasa 29-28. god. p. n. e., koji je isprovociran velikim upadom Bastarna na središnje balkansko podruje, ugrozivši i rimske «saveznike» Dentelete, a pretvorio se u jedan od najveih rimskih uspješnih osvajakih i vojnih poduhvata. O pohodu Marka Licinija Krasa v. jedan vrlo opširan i detaljan opis u Cass. Dio, LI, 23, 2-27, 3 64 Svoju pobjedu nad Ilirima (po Cass. Dio LI; 21,5) Oktavijan je proslavio prvog dana trijumfa iz 29. god. p. n. e. 65 Cass. Dio LIII, 12, 4; Nejasno je koji su to motivi vodili Oktavijana da provinciju Ilirik (koji Kasije Dion u «modernistikom duhu svoga vremena» naziva ∆ελµαvτια) koju je praktino uspostavio nakon teških borbi samo pola desetljea ranije preda narodu i Senatu, zajedno sa itavim nizom uglavnom starijih i pacificiranih provincija (v. Cass. Dio LIII, 12, 2-3, u kojem on daje karakteristike provincija koje se daju na upravu Senatu, a koje Oktavijanu). Sudei to Dionovom opisu predaje provincija Senatu, u senatskim provincijama nije bilo legija, znai i u Iliriku što je stvarno teško shvatljivo imajui u vidu karakter te nove, praktino još uvijek u svom veem dijelu nekultivirane provincije i sa otvorenim granicama prema sjeveru (još uvijek praktino nezavisnim Panonima) i istoku. Da je vjerojatno tadašnji Ilirik ostavljen bez respektabilnih legijskih snaga, posredno bi govorio i Dionov podatak LIV, 34, 4, što je s druge strane i relativno razumljivo ako se ima u vidu planiranje i poduzimanje velike i dugotrajne operacije u sjeverozapadnoj Hispaniji 26-19. god. p. n. e., sa velikim vojnim anga%manom te demobilizacija vojnika nakon završetka gra-anskih ratova. A poslije Hispanije uslijedilo je pacificiranje alpskih naroda, tako da su ilirske zemlje ponovo na red došle tek nakon i završetka ovih operacija. 268 Mesihović, Dezitijati, 2007 Me-utim izgleda da je i Augustova uvjerenost u pacificiranost potinjenih ilirskih zemalja koje je on pobijedio, pokorio i djelotvorno ukljuio u funkcionalni i odr%ivi provincijski sustav, bila pogrešna jer je i na dinarskom i delmatskom prostoru u pretposljednjoj dekadi stare ere došlo do više pobuna, od kojih je ona iz 12/11. god. p. n. e. kada su se pobunili Delmati bila sa nešto znaajnijim posljedicama.66 Iako je i ova pobuna brzo ugušena ona je uvjetovala prebacivanje Ilirika 11. god.p. n. e. iz senatske u carsku nadle%nost,67 a mo%da je na neki nain bila povezana i sa zapoinjanjem Tiberijevih operacija u panonskom bazenu, jer je po Dionu on vodio borbe i sa Delmatima i sa Panonima istovremeno.68 Sasvim je realno pretpostaviti i da su bilo u sva tri ili samo u nekim od ovih protu-rimskih pokreta mo%da izvjesni doprinos dali i Dezitijati, ali zbog siromaštva podataka o ovim ustanikim pokretima u Dionovoj Delmatia i njihovoj totalnoj fragmentarnosti, ova pretpostavka ostaje u sferi špekulacija.69 Naravno s druge 66 Po Kasiju Dionu 16. god. p. n. e. u «∆ελµαvτια» je došlo do manje pobune koja je brzo ugušena. U ovom pogledu je nejasno da li je ova Dionova «∆ελµαvτια» podrazumijevala dalmatinsko, u njegovo vrijeme provincijsko podruje ili narodnosni prostor Delmata. Iz smisla teksta mogue je i pretpostaviti da je Dion imao u vidu dalmatinsko podruje, što je onda znailo da su pobunu mogli dii i neki drugi ilirski narodi koji su se za vrijeme kampanje 35-33. god. p. n. e. našli podinjeni i ukljueni u provinciju Ilirik, a ija su podruja nakon disolucije Ilirika pripadala provinciji Dalmaciji. Ovu pobunu je ugušio prokonzul provincije Ilirik Publije Silije Nerva--konzul 20. god. p. n. e. (Bojanovski, 1988, 48-49). Iste godine Norici i Panoni su provalili u Istru, s tim da su ovi prvospomenuti i pokoreni, a u Makedoniju su provalili Denteleti i Skordisci, a borbe su vo-ene i sa Besima i Sarmatima. (Cass. Dio, LIV, 20, 1-3). Mo%da bi se tako i ova pobuna Delmata ili Dalmatinaca mogla promatrati u kontekstu svih ovih zbivanja koja su 16. god. p. n. e. zahvatila jugoistonu Europu. Po Mócsyu (1974, 34), Skordisci iz pretposljednje dekade stare ere, predstavljaju plaenike, ija je usluga na prodaju. Što se tie drugog ustanka iz 12/11. god.p. n. e., (Liv. periochae, 141; Svet. Tib. 9; Cass. Dio LIV, 34, 3-4,) i Livijevih Dalmatas, Svetonijevih Dalmatas i Dionovih «∆ελµαvταV stvari stoje malo jasnije. U toku ovog ustanka, zauzeta je i Salona (Stipevi, 1974, 67), što bi primarno govorilo o oru%anoj pobuni Delmata, iako mo%da ne bi trebalo iskljuiti ni ueše drugih dalmatinskih naroda u njemu. Najviše zbog Dionovog spominjanja naizmjeninih borbi za vrijeme 12/11. god. p. n. e. koje Tiberije vodi i sa Panonima i sa Delmatima mo%da su u ovoj pobuni uestvovale i neke domorodake skupine bli%e panonskom prostoru. I ovaj ustanak je relativno lako i brzo ugušen iako se djelomino podudarao i sa borbama u Panoniji. 67 Cass. Dio LIII, 12, 7-8; LIV, 34, 4; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 94; Senatu su u zamjenu za Ilirik predate provincije Kipar i Narbonska Galija. 68 Cass. Dio LIV, 34, 3-4 69 Po Kasiju Dionu (LIV, 36, 2-3), i 10. god.p. n. e. došlo je, zbog upornog zahtijevanja poreza, do nove pobune «∆ελµαvταi", ali ni ovdje nije jasno da li je rije o Delmatima ili Dalmatincima u opem smislu. Ovaj drugi ustanak je izgleda nastojao i da iskoristi odsustvo Tiberija (koji je tada zajedno sa Augustom boravio u Galiji ) iz ilirskih zemalja i upad Daana. Mogue je pretpostaviti da su se i pod ovim Dionovim «∆ελµαvταi» mo%da ipak podrazumijevali neki drugi ilirski narodi dinarskog pojasa, a ne samo Delmati, koji su nesumnjivo vodili ustanak iz 269 Mesihović, Dezitijati, 2007 12. god. p. n. e. Kako se mo%e naslutiti iz itavog Dionovog teksta, pogotovu kada govori o periodu nakon kampanje 35-33. god. p. n. e., Dion uope ne pravi nikakvu distinkciju u upotrebi delmatskog imena, tako da je teško shvatiti kada se «delmatsko» ime odnosi na Delmate, kao zaseban narod, a kada na Dalmatince, Ilire provincije Dalmacije, kojoj je on sam bio namjesnik. Upravo ta injenica da je on bio namjesnik Dalmacije je dodatno doprinijela toj Dionovoj pojmovno-sadr%ajnoj konfuziji vezanoj za upotrebu delmatskog imena nakon kraja kampanje 35-33. god. p. n. e. Dion je jednostavno smatrao shodnim da sve ono što se desilo na prostoru na kojem je on bio namjesnik za vrijeme postojanja jedinstvene provincije Ilirik nazove dalmatinskim, što se najbolje mo%e vidjeti prilikom njegovog opisa rata 6-9. god. n. e. jer su za njega i Dezitijati «Delmati”. U sluaju npr. ustanka 6-9. god. n. e. svo Dionovo spominjanje “delmatskog” imena potrebno je shvatiti u kontekstu podrazumijevanja onog što bismo determinirali sadr%inom “dalmatinsko” ili preciznije reeno onog što pripada dinarskom dijelu ilirskog kompleksa i ustanike mase. Dion ustvari stvara svoje djelo kada se termin «Dalmatia” ve afirmirao za cjelokupno podruje provincije kojom je on upravljao, pa ga je on u tom smislu i prihvatao, tj. vrlo je lako mogue pretpostaviti da je on upotrebljavajui termin “delmatski” ustvari podrazumijevao i sve ono što pripada prostorima kasnije provincije Dalmacije. Sa druge strane sigurno je u izvornoj gra-i dolazio i do podataka koji su spominjali prave narodnosne Delmate. Me-utim on, na našu veliku %alost, ni na jednom mjestu ne pravi nikakvu distinkciju izme-u Delmata i “Dalmatinaca” (koju naš jezik koristi ali koju na%alost ne koriste ni latinski ni grki jezik na kojima su pisani izvorni tekstovi) i za obje sadr%ine (Delmati su samo dio onoga “dalmatinskog”) koristi izvedenice iz pojma ∆ελµαvτια. I tako da na npr. ne navodi izriito za Batona da je Dezitijat, stekli bismo potpuno pogrešno uvjerenje da su Delmate bili ti koji su predvodili ustanak 6-9. god. p. n. e. I upravo tu le%i jedan od veih problema koji proizilaze iz djela Kasija Diona i da bi se “delmatsko” ime, koje on koristi, razluilo na Delmate i Dalmatince potrebno je i promatrati sam tekst, i njegov smisao i izvršiti njegovu prilino detaljnu analizu. Osim toga sudei po samome tekstu Kasija Diona provincija Dalmacija iz njegovog doba za njega predstavlja stvarnog, kontinuiranog nasljednika provincije Ilirik i iz perioda prije zaposjedanja i panonskih naroda, zbog ega je uostalom, najvjerojatnije i naziva ∆ελµαvτια (usporediti Cass. Dio LIII, 12, 4-8). A da je jedinstvena provincija ipak nosila zvanian naziv Ilirik, a ne ∆ελµαvτια i da je od pokoravanja Panona do kraja rata 6-9. god. n. e. predstavljala jednu veliku cjelinu od Jadrana do Dunava potvr-uje Plinije Stariji (VII, 149) kada oblast u kojoj je za vrijeme Augustove starosti izbila velika pobuna precizno imenuje kao Ilirik, iako u njegovo doba ve postoje dvije zasebne ilirske provincije kojih je on itekako svjestan. Plinije Stariji se u svojoj kratkoj biografiji Oktavijana Augusta slu%io zvaninim dokumentima koji su se odnosili na dato razdoblje, pa je onda i termine i nazive iz tih dokumenata samo kompilirao, dok je Kasije Dion termine i nazive koje je nalazio u svojoj izvornoj gra-i u pojedinim sluajevim i modernizirao u skladu sa svojim vremenom. I u sluaju upotrebe termina Panonija Dion se slino ponaša, jer on kada govori o Panoniji, ima u vidu prostore dvije panonske provincije koje postoje u njegovo doba (jednom je i on sam upravljao), iako su pojedini dijelovi toga panonskog prostora ( npr. Siscija i njena okolina) ve u toku kampanje 35-33. god.p. n. e. pokoreni i nalazili su se i prije 12. god. p. n. e. u sastavu provincije Ilirik. Kod F.Papazoglu (1969, 264) se navodi da je i 9. i 8. god.p. n. e., dolazilo do “…ustanaka Panonaca i Dalmata…”, što se vjerojatno zasniva na podatku Kasija Diona LV, 2, 4, koji se nalazi u dijelu teksta posveenom 9 god.p. n. e. Me-utim, da je rije o retrospektivnom Dionovom odnosu prema ovom podatku, koji pripada ranijim 270 Mesihović, Dezitijati, 2007 strane mogue je da i Dezitijati nisu uestvovali u ovim pokretima i da su bili lojalni dr%avnoj i provincijskoj vlasti. Odluna kampanja u panonskom bazenu u pravcu srednjeg Dunava intenzivirala se nakon pokoravanja oblasti koje le%e na istonim Alpima i gornjem Dunavu. I nakon smrti Agripe 12. god. p. n. e., a koji je bio zapoeo zaposjedanje svijeta Panona,70 zapovjedništvo i nad godinama jasno stavlja do znanja i sam pisac, kada ka%e da je dok je njegov brat Druz bio još uvijek %iv (umro nesretnim sluajem 9. god. p. n. e.) Tiberije savladao Delmate (Dalmatince?) i Panone. 70 Do prenošenja zapovjedništva na Tiberija, ve više godina vo-ene su kronine borbe sa Panonima. Tako su 16. p. n. e. Panoni sa Noricima provalili u Istru (Cass. Dio LIV, 20, 2), ali su odbaeni. Borbe sa Panonima, i to uspješne ako je vjerovati antikim vrelima, vo-ene su i 14. god. p. n. e. (Cass. Dio LIV, 24, 3) i 13/12. god. p. n. e. u kojem je pokretom protiv Panona direktno zapovijedao Agripa (Vell. II, XCVI, 2; mo%da Flor. II, 24; Cass. Dio LIV, 28, 1). Sudei po Dionu, tada do borbi nije ni došlo, jer su se Panoni uplašili i odustali od svojih planova. Po Dionu (LIV, 31, 2), nakon Agripine smrti, Panoni su se ponovo digli na oru%je, radi ega je August nakon što mu je nametnuo Agripinu udovicu, Tiberiju predao i njegovo zapovjedništvo u ratu sa Panonima. U ovom ratu 12-9. god. p. n. e., koji je Tiberije vodio protiv Panona, Skordisci su se nalazili na strani Tiberija i Rimljana (Cass. Dio LIV, 31, 3). O odnosima Skordiska i Rimljana v. Papazoglu, 1969, 218-264, a o pokoravanju Skordiska od strane Rimljana v. Papazoglu, 1969, 261-264; Na ovom mjestu je potrebno da se i pozabavi pitanjem eventualne podinjenosti ilirskih Panona i prije Tiberijevog ratovanja 12-9. god. p. n. .e. Npr. za Bojanovskog (1988, 48-49) ratovanja Panona su bile pobune, što bi impliciralo da su se oni ve nalazili pod rimskom, bar formalnom vrhovnom, vlašu. Me-utim iz smisla tekstova antikih vrela koji opisuju rimsko ratovanje u panonskom bazenu u periodu 16-9. god. p. n. e. jasno je da su Panoni nezavisni prije nego što ih je Tiberije pobijedio, pokorio i ukljuio u provinciju Ilirik. Takav stav ima i smisao teksta Mócsya (1974, 34) kada govori o zbivanjima 13-9. god. p. n. e. u panonskom podruju. Da se Panoni nisu u trenutku prebacivanja Ilirika u carsku nadle%nost, još uvijek nalazili u okvirima spomenute provincije, dokazuje i sam Dion kada ka%e da je ∆ελµαvτια (u ovom sluaju sasvim je jasno rije o tadašnjem Iliriku, a ne samo o podruju Delmata) predpoinjena carskoj upravi i zbog opasnosti zbog susjednih Panona, ija nepomirljiva neprijateljska aktivnost izgleda ima utjecaja na ve formirane ilirske peregrinske civitates. Indikativno je i kada Dion govori o borbama sa Panonima i Noricima 16. god. p. n. e., koji su zajedniki provalili u Istru, da izriito spominje da su Publije Silije i njegovi hijerarhijski podinjeni zapovjednici nanijeli poraz samo Noricima, koji su uslijed toga bili i podinjeni (Cass. Dio, LIV, 20, 2-3). Izgleda da tom prilikom ista sudbina nije zadesila Panone, ak ni one koji su uestvovali u prodoru do Istre. U ovom sluaju vjerojatno je rije da su se pojedine panonske zajednice ukljuile u borbe na alpskom podruju kao saveznici Norika i protivnici Rima i da je tada primarni vojni anga%man Rimljana ipak bio usmjeren na alpsko podruje, u konkretnom sluaju noriki prostor i njegovu pacifikaciju a ne na još uvijek potpuno nezavisni dio panonskog bazena. Osim toga, dok nešto ranije govori (LIII, 12) o raspodjeli provincija 27. god. p. n. e. Kasije Dion nigdje ne spominje izraz Panonija, ve samo ∆ελµαvτια, što mo%da ini jer još uvijek u Ilirik nisu bile ukljuene panonske zemlje, dok bi u suprotnom on vjerojatno upotrijebio izraz «Dalmacija i Panonija», što openito koristi kada %eli da naglasi postojanje jedinstvene ilirske provincije npr. u sluaju opisa poetka ustanka 6. god. n. e. (LV, 29, 1). A i ukljuivanje tek pokorenih panonskih zemalja u strukturu provincije Ilirik je sigurno imalo izvjesnu ulogu, u injenici da ova provincija ostane 271 Mesihović, Dezitijati, 2007 «projektom» osvajanja svijeta Panona je sada preneseno na Tiberija. Pored Tiberija, 71 Veliku ulogu u borbama tih godina na srednjem Dunavu, i to konkretno protiv Daana i njihovih carska, jer je nakon ukljuivanja panonskog svijeta prisustvo veih legijskih snaga bilo neophodno. Sve izlo%eno potvr-uje stav da dobar dio ilirsko-panonskih naroda i njihovih politikih jedinica do Tiberijevih pobjeda nisu bili ukljueni u sustav i strukturu provincije Ilirik. I tek su u razdoblju 12-9. god. p. n. e. panonske zemlje bar svojim veim dijelom jednostavno nakon svoga pokoravanja bile inkorporirane u sastav provincije Ilirik i njenu upravnoadministrativnu i teritorijalnu šemu i odgovarajui ustroj, a politike jedinice Panona transformirane u peregrinske civitates. To je praktino znailo da je dezitijatska civitas bila granina zona Imperije nešto du%e od dvije dekade, što je sigurno nosilo neke posljedice i za njen društveno-politiki i opi kulturni razvitak. O Tiberijevom ratu u Panoniji v. i Eutr. VII, IX i Sex. Aur. Vic. epi. I, 7. 71 Sam Tiberije se izgleda više bio orijentirao na pacificiranje Donje Panonije, što dokazuju injenica o primjetnom uešu Skordiska (i to na rimskoj strani) u borbama i injenica da je za vrijeme relativno kratkotrajne delmatske pobune Tiberije mogao da, po Kasiju Dionu, vodi sinkronizirane borbe sa oba protivnika. Osim toga pisana vrela detektiraju poimenino i pojedine panonske narode koji vode rat sa trupama kojima je zapovjednik Tiberije, i to Breuke (Svet. Tib. 9) i Amantine (Ruf. Fest. VII, 5) koji su bili situirani upravo u Donjoj Panonija. Glavni domorodaki vojvoda u borbama u toku ove kampanje bio je vjerojatno Baton Breuki (Mócsy, 1974, 34). U ovom ratu borbe nisu vo-ene samo sjeverno od Save nego i duboko i na jug, sve u oblastima koje su pripadale Breucima, znai na sjeveroistonom bosanskom podruju, koje pokazuje brdoviti zemljopisni karakter u odnosu na paralelne prekosavske oblast i tako ujedno pru%a i vee mogunosti za dugotrajniji i uspješniji otpor. Potrebno je ipak napomenuti da Festusovo imenovanje Batona za vo-u otpora u ratu 12 - 9. god. p. n. e. F. Papazoglu (1969, 263) relativizira («…nije sigurno da Fest ne meša, mo%da, panonski rat s panonskim ustankom»), za razliku od Bojanovskog 1988, 49 (…je ve tada—misli se na rat 12 - 9. god. p. n. e.-- znaajnu ulogu imao Baton Breuki). Iako nije izriito navedeno ime «Baton Breuki» ili nešto slino, mogue je da Fest kada spominje «Bathona», koji je po njemu «kralj Panona» (Bathone Panonniae rege…) u panonskom ratu 12 - 9. god. p. n. e., misli na onoga Batona iz naroda Breuka koji je desetljee i po kasnije postao jedan od dvojice vrhovnih ustanikih vojvoda. Tome potvrdu daje i to da se Breuci navode kao jedan od dva naroda koji se poimenino spominju i koji ratuju protiv Rimljana koje predvodi Tiberije u ratu 12 - 9. god. p. n. e. (Svet. Tib. 9). To implicira da su oni bili jedna (ako ne i glavna) od otpornih snaga nadiranju Rimljana u periodu 12 - 9. god. p. n. e., te bi vjerojatno dali i vrhovnog zapovjednika. Uostalom Breuci su izgleda u posljednjim desetljeima stare ere bili bitan narodnosni i politiki fenomen u panonskim, a posebno u donjopanonskim oblastima, a i rat 12 - 9. god. p. n. e. se najviše vodio u Donjoj Panoniji, konkretno istonoj Slavoniji i sjeveroistonoj Bosni. Ali, opet s druge strane ne bi trebalo odbaciti ni mogunost da je Rufije Fest kada je govorio o pokoravanju Panonije mislio ipak na predaju Batona Breukog u ljeto 8. god. n. e., odnosno na panonsku fazu ustanka od 6. do 9. god. n. e. Slina nedoumica je vezana i za podatak Frontina II, I, 15⇒gdje se govori o ratnom lukavstvu Tiberija, jer nije baš jasno na koji se rat odnosi ili na onaj iz 12. – 9. god. p. n. e. ili na Ilirski ustanak od 6. do 9. god. n. e. 272 Mesihović, Dezitijati, 2007 plaenika Bastarna, imao je i Marko Vinicije. 72 Ova kampanja je trajala u periodu (sa redovnim Tiberijevim odsustvima) i sudei po Dionu, u nizu sukcesivnih Tiberijevih pohoda i boravaka u Panoniji u periodu od 12. do 9. god. p. n. e. I za te tri godine je Tiberije Klaudije Neron, tada još uvijek u porodinoj Augustovoj kombinatorici samo sin Livije iz njenog prvog braka i od 11. god. p. n. e. novi mu% jedine Augustove kerke Julije uspio da nametne rimsku vrhovnu vlast itavom nizu naroda iz panonskog bazena, pretvarajui ih u peregrinske civitates.73. Kako 72 Rije je o djedu Marka Vinicija kojem je Velej Paterkul posvetio svoju Rimsku povijest. Po Veleju rat sa Panonima je zapoeo Agripa za vrijeme konzulata spomenutog Marka Vinicija, koji je bio konzul sufektus za 19. god. p. n. e.!?. To bi znailo da je sukobljavanje sa panonskim narodima zapoelo mnogo ranije, ali je tek kampanja 12-9. god.p. n. e. u kojoj je vrhovno zapovjedništvo imao Tiberije, bila onaj odluujui rimski pokret u kojem je nakon teških borbi, poduzimanja odlunih poteza ali i represivnih mjera, i svijet Panona podinjen rimskoj dr%avnoj i provincijskoj upravi. Inae Velej Paterkul ima odre-enih kronoloških nejasnoa u svome djelu koje se upravo tiu ratovanja Oktavijana sa dalmatinskim narodima, pa tako izgleda da on stavlja njegovu ilirsku i dalmatinsku kampanju prije bitke kod Nauloha, pobjede nad Sekstom Pompejem i povlaenja Lepida što ne odgovara stvarnom stanju stvari (II, LXXVIII, 2). Ali pošto na drugom mjestu (II, XC, 1), koje se nalazi iza govora i o Akciju i zavjeri Lepidovog sina, navodi da je Dalmacija nakon 120 godina konano podinjena, izgleda da Velej nije baš dobro obratio pa%nju na Oktavijanovu kampanju i da joj je prišao nedosljedno i površno sa kronološkim pogreškama, a mo%da nije ni raspolagao sa odgovarajuom izvornom gra-om za konkretnu problematiku. O M.Viniciju i njegovom pohodu v. Mócsy, 1974, 35-36 (i uope za opis osvajanja Panonije Isto, 1974, 34-37) 73 Me-utim nejasno je da li su u toku ove kampanje Rimljani uspjeli uspostaviti granicu na srednjem Dunavu ili su pojedine oblasti ju%no i zapadno od Dunava još uvijek uspijevale ouvati svoju samostalnost. Ono što je sigurno jeste da su u toku ove kampanje rimskoj vlasti sigurno podvlašteni narodi do rijeke Drave. Ipak iz injenice da je Marko Vinicije 10. god. p. n. e. operišui iz Karnuntuma pobijedio Daane i ak prešao Dunav, realno je pretpostaviti da su Rimljani uspjeli sna%nije izbiti na srednji Dunav. Nejasno je u koji period Augustove vladavine smjestiti i pohod drugog rimskog zapovjednika Lentula protiv Daana i Sarmata, jer je Flor (II, XXVIII-XXIX) koji je jedino vrelo za ovaj pohod prilino neodre-en po pitanju njegovog datiranja (o tome v. i Mócsy, 1974, 36; 39). Sudei po Floru, Lentulove trupe su tom prilikom prešle Dunav, pa bi u tome sluaju tada i vanjska granica bila na srednjem Dunavu. Da su Rimljani izbili na srednji Dunav i tamo uspostavili granicu mo%e se naslutiti i iz Augustovih Res Gestae (V, 30) i još jednog Florovog podatka (II, XXXIV) u kome se ka%e da je za Augusta podinjeno kompletno podruje od Rajne do Dunava. Osim toga i kada Tiberije pokree ofenzivu na Markomaniju 6 god. n. e. on kree iz baza na srednjem Dunavu što ukazuje da je Dunav tada bio linija dometa rimskih snaga, odnosno da su do te godine Rimljani uspostavili jasnu granicu na srednjem Dunavu (bez obzira da li je rije o vazalnom kraljevstvu kao što je bio tada Norik ili o direktno podinjenim oblastima), jer bi u suprotnom bilo nelogino oekivati da se sa srednjeg Dunava pokree jedna transdanubijska operacija strateškog karaktera a da ostane nezauzeto podruje do srednjeg Dunava sa njegove ju%ne i zapadne strane, tako da teorija E. Tótha, 1977 o osvajanu Panonije do sredine I. st. n. e., otpada. S druge strane, me-utim injenica da su se, nakon 9. god. n. e. panonske legije nalazile stacionirane u unutrašnjosti provincije (XV legija u Emoni, od 14. god. n. e. u Karnuntumu; VIII legija Augusta u Poetovio i IX Hispana u Sisciji; Tac. Ann. I, 23; 30; Bojanovski, 1988, 60; 355; 273 Mesihović, Dezitijati, 2007 izgleda panonska faza osvajanja koju je aktivno provodio Tiberije korespondirala je sa pobjedonosnom aktivnošu Tiberijevog mla-eg brata Nerona Klaudija Druza (oca Germanika i budueg cara Klaudija) u prekorajnskoj Germaniji koja se isto odvijala od 12-9. god. p. n. e.74 Zbog navedenog se mo%e pretpostaviti da su ova dva Livijina sina iz prvog braka, vodila sinkronizirane operacije koje su imale za cilj ostvarivanje jedinstvene strateške zamisli granica na liniji Elba-Dunav. odnosno da su predvodili dva osnovna kraka rimskog nadiranja kojim se trebala osigurati navedena pozicija. Nakon Tiberijevog pokoravanja i Panonije, posebno onog pojasa izme-u Drave i Save, koji je direktno naslonjen na one ilirske oblasti koje su oko dvije dekade ranije ukljuene u provinciju Ilirik, prestalo je i podizanje pobuna delmatskog i uope dalmatinskog stanovništva. Upadljivo je da su sve tri ove pobune bile u periodima %eših okršaja sa Panonima (u periodu 16-10. god. p. n. e.), što bi sugeriralo da su ranije podinjeni Iliri nastojali da iskoriste borbe na tadašnjim sjevernim granicama Ilirika. U narednih nešto više od 15 godina provincijom Ilirik koja je obuhvaala odsada i dijelove panonskih zemalja vladalo je relativno zatišje i Rimljanima se moglo initi da su uspjeli konano pacificirati nemirne ilirske i gorštake i ravniare. A i izgleda da je nakon neuspjeha Panona da ouvaju samostalnost i kada se i dr%avna i provincijska granica pomakla daleko prema sjeveru, i kod dinarskih Ilira zavladalo stvarno mirenje sa rimskom vrhovnom vlašu i gubljenjem nezavisnosti. I od tada su samo mogue zloupotrebe i ugro%avanje njihovih uspostavljenih pozicija i prava u okvirima Rimske dr%ave i Provincije i poveavanje obaveza, a ne neka %elja za slobodom i povratkom samostalnosti, mogli Sanader, 2003 A, 465-466—smatramo da je u sluaju spominjanja legio XIIII Hispana u radu umjesto pravilno VIIII Hispana, rije vjerojatno o štamparskoj grešci----Buzov, 2005, 132), kao da pomalo relativizira to postojanje rimske granice na Dunavu i poetkom I. st. n. e. Zanimljivo je u tome kontekstu imati u vidu i rijei samih panonskih legionara koji su se pobunili u ljetnom taborištu poetkom vladavine Tiberije 14. god. n. e., po kome «…on (misli se na panonskog legionara op. a.) me-u divljim narodima, vidi iz svoga šatora neprijatelja» Tac. Ann. I, 17. Ipak ove podatke ne bi trebalo tumaiti bukvalno da se vanjska dr%avna granica nalazila negdje ju%no i zapadno od srednjeg Dunava, jer su i sami Panoni, veinom tek smireni prije par godina u oima tamo stacioniranih legionara još uvijek bili nepouzdan i neprijateljski element, a garnizoni su morali upravo zbog toga nepovjerenja da budu stacionirani u dubljoj unutrašnjosti, kao uostalom i u sluaju druge ilirske provincije-Dalmacije, gdje su dvije legije bile prilino duboko unutar provincijske teritorije. Uz sve izreeno, pisana vrela koja opisuju ustanak 6-9. god. n. e. ne naglašavaju da su ustanici imali vezu sa «vanjskim svijetom», što bi morao biti sluaj da je granica bila na Dravi, a ne na Dunavu. Osim toga Drava je i poprište %estokih borbi izme-u ustanika i Rimljana i to na samom poetku rata 6. god. n. e. pa je logino pretpostaviti da je i njeno podruje ve bilo ukljueno u provincijski sustav Ilirika. 74 O Tiberijevom ratovanju u Panoniji v. Vell. II, XCVI; Svet. Tib. 9; Cass. Dio LIV, 31, 2-4; 34, 3-4; LV, 2, 4; Ruf. Fest. VII, 5; Wilkes, 2001, 220 274 Mesihović, Dezitijati, 2007 natjerati domorodake zajednice da se ponovo prihvate oru%ja. U tome mirnom razdoblju, tekovine antike mediteranske kulture su u veoj mjeri uspjele ui u svijet zapadnog Balkana i panonskog bazena i ak da budu prijemive za domorodako stanovništvo. Ali višedesetljetna rimska uprava je domorodakom %ivlju Provincije donijela i neke nove posljedice koje Rimljani nisu oekivali, a to je njegovo me-usobno zbli%avanje. Polo%aj i status domorodakih zajednica u jedinstvenoj provinciji Ilirik (do izbijanja ustanka 6. god. n. e.) Rimska Dr%ava kao legalistika tvorevina je svoje odnose prema peregrinskim civitates regulirala na osnovi naela kojima su bili utvr-eni me-usobni odnos, prava i obaveze, a ne adhoc kombinacija. Zavisno od niza inilaca (vrijeme i nain podinjavanja, razine povjerenja, odrednica ugovora koji je svaka od podinjenih domorodakih zajednica imala sa rimskom dr%avom, veliine rimsko-italske kolonizacije, upliva grko-rimske kulture i razina i oblika njene prihvaenosti me-u domorodakim stanovništvom, saobraajne povezanosti i uope zemljopisnih odlika, stupnja urbanizacije i sl.) odra%avala se i razina prisutnosti rimske vlasti i prihvaenosti autoriteta rimske dr%ave i njenih institucija i zakona me-u ilirskim i dalmatinskim i panonskim zajednicama. Svaka domorodaka politika zajednica koja je ušla pod ingerencije Rimske dr%ave i provincije Ilirik u%ivala je izvjesna prava i imala odre-ene obaveze u odnosu na dr%avu u cjelinu i provinciju.75 Iz stupnja i veliine tih prava i obaveza, mjeri se i razina samostalnosti koje su domorodaki politiki entiteti, uspostavom rimske vlasti, pretvoreni u peregrinske civitates, imali prije izbijanja ustanka 6. god. n. e. Prilikom reguliranja odnosa sa pokorenim, podinjenim i pobije-enim narodnosnim zajednicama koje su morale imati politiku formu i tradiciju, tj. bile su politije, Rimljani su se i u ovo prvo vrijeme samostalne vladavine Oktavijana Augusta rukovodili starim naelima i šablonima primjenjivanim još u vrijeme Republike prema svim onim politijama koje su ulazile u sastav ne samo rimskih provincija, nego i uope pod kišobran rimskog imperija. Formalno gledajui svaka od tih epihorskih zajednica, ovdje predstavljenih u obliku prepoznatljivih i funkcionalnih politija sa Rimskom dr%avom, odnosno sa njenim predstavnicima, sklapala poseban ugovor kojim se regulirao njen polo%aj i status i unutar Rimske dr%ave i provincije Ilirik. Potvrdu o postojanju i sklapanju tih ugovora daje i Apijan u svojoj Ilirskoj knjizi, kada spominje takvu praksu koju je primjenjivao Oktavijan prema narodima i zajednicama koje je 75 O Augustovom naelnom odnosu prema potinjenim i saveznikim zajednicama v. Cass. Dio LIV, 9, 1 – 2. Po Dionu, prema potinjenim zajednicama August se odnosio prema «obiajima» Rimljana, ali je i dozvoljavao saveznikim narodima da budu upravljani po njihovom tradicionalnom maniru. 275 Mesihović, Dezitijati, 2007 pobijedio, koji su mu se predali, i koji su mu se podinili.76 Ti ugovori su po svojoj sadr%ini mogli biti prilino razliiti, jer je njihovo sklapanje bilo rezultat niza razliitih inilaca poevši od odnosa prema prihvaanju rimske vlasti, karaktera i du%ine otpora ako ga je i bilo, znaaja tih zajednica i snage njihove tradicije i kulture, ali i rimskih interesa u vezi svake od zajednica.77 Iz svih navedenih razloga sasvim je razumljivo da su domorodake politije, sada samo sastavnice provincije Ilirik i podanici Rimske dr%ave imali radi svih gore navedenih inilaca razliita prava, obaveze i odgovornosti, odnosno imali su i razliite razine unutarnje autonomije, koja je mogla u naelu biti i dosta široka.78 U biti oni su samo u jednoj stvari bili na istom, a to je da su veze naroda zapadnog Balkana i Panonije i njihovih politikih tvorevina (sada peregrinskih civitates) bile zasnovani na naelima nejednakosti (foedus iniqua) u odnosu na Rimsku dr%avu. Preciznije reeno sve su se one nalazile u statusu podinjenosti u odnosu na Rimski narod i njegove interese, naravno samo u okviru propisanih obaveza i odgovornosti.79 Time su se zapadnobalkanski i panonski narodi odrekli dijela svoga suvereniteta, i to onog koji je podrazumijevao potpunu samostalnost u korist vrhovnog suvereniteta rimskog naroda. Na kraju je svaki takav ugovor morao biti sankcioniran i prihvaen u za to ovlaštenim rimskim dr%avnim institucijama. I pored tih prenesenih ingerencija na dr%avu i provinciju peregrinske ilirske civitates su zadr%ale široku autonomiju i u njihove unutarnje politike i institucionalne odnose Rimljani se, u naelu, nisu miješali izuzev u sluaju kada su mogli biti ugro%eni njihovi interesi ili ugovorne obaveze ili ako bi nastupio kaos. Domorodaki narodi su mogli ak odr%avati i svoje tradicionalne dr%avne institucije i tip i formu ure-enja, samo su oni sada bili 76 App. Ill. 28 77 Peregrinske civitates su tako mogle biti smatrane i : a) saveznikim (foederatae), b) slobodnim od plaanja da%bina (liberae, liberae et immunes), c) civitates stipendiariae koje su obavezne na izmirivanje da%bina i drugih obaveza. Ilirski civitates su uglavnom pripadale ovoj kategoriji. O statusu rimskih i domorodakih zajednica pred ustanak v. Sui, 1991-1992, 56 78 Dobar primjer pru%a civitas Heduanaca, koja je imala iznimno visok stupanj unutarnje autonomije i uva%avanja od strane rimske i provincijske i dr%avne vlasti, u%ivajui jedina od Gala naziv «braa rimskog naroda» (quia soli Gallorum fraternitatis nomen cum populo Romano usurpant.)-- Tac. Ann. XI, 25. Iz reda Heduanaca su za vrijeme cara Klaudija imenovani i prvi rimski senatori koji su podrijetlom bili iz nekadašnje Kosmate Galije (Tac. Ann. XI, 23-25). Pored Heduanaca, visok stupanj autonomije u Galiji imali su i Remi i Lingoni (Tomi, 1885, 163). Ali izgleda da u sluaju kontinentalnih zemalja Ilirika ne nailazimo na slian primjer uva%avanja i autonomije kakvu nalazimo kod Heduanaca. 79 O primjeru lokalnog ure-enja unutar jedne provincije v. Mirkovi, 2002, 133 – 134 (primjer Sicilije pozivajui se na Cicerona). Na Sicilije je tako postojalo više razina autonomije i statusa lokalnih zajednica i podruja (1. Ager publicus 2. Civitates foederatae 3. Civitates liberae et immunes 4. Civitates decumanae ). Ilirske civitates su vjerojatno najslinije po statusu bile ovim posljedni, oporezovanim civitates. 276 Mesihović, Dezitijati, 2007 jasno teritorijalno uokvireni sa me-ašima koje je odredila provincijska vlast, odnosno njeni predstavnici o emu svjedoe me-ašni natpisi. Ulaskom pod vrhovni suverenitet Rimske dr%ave i u sastav njene provincije zapadnobalkanski i panonski narodi su izgubili pravo na vo-enje samostalne vanjske i vojne politike. U sluaju rata su bili obavezni da Dr%avi pošalju pomone (auksilijarne) jedinice u onoj mjeri koliko zahtijevaju rimski zapovjednici i imali su i odre-ene fiskalne obaveze prema Dr%avi u kojoj su se sve te domae civitates našle uklopljene.80 Na samom terenu pomone jedinice, ukljuujui i one dezitijatske, su bile u potpunosti uklopljene (kao i sve druge jedinice) u rimsku vojnu hijerarhiju i bez pogovora podre-ene višim rimskim zapovjednicima i zahtijevano je od njih da se bez pogovora, isto kao i legije, pridr%avaju rimskog vojnog reda i stege. Pomone jedinice su mogle (do zakljuno sa I. st. n. e.) da zadr%e i tipove svoga oru%ja i metode borbe, a nad pojedinim auksilijarnim jedinicama neposredno zapovijedanje je moglo biti prepušteno i vojnim i politikim liderima peregrinskih civitates iz kojih dolaze odre-ene jedinice. Tako su oni mogli biti ujedno i lokalni poglavari i rimski zapovjedni kadar, pogotovu ako su dobili i rimsko gra-anstvo. Domorodake zajednice su bile obavezne i na javne radove u smislu kuluka (uestvovanje kao radna snaga na gradnji putova, mostova, akvadukta i dr.), te na plaanje dr%avnih poreza. Upravo su se pitanja regrutacije, mobilizacije i upuivanja domorodaca da vode rimske ratove daleko od matine zemlje i posebno uklapanje još uvijek u smislu robno-novane privrede nedovoljno gospodarski razvijenih i pripremljenih zajednica u rimski fiskalni i uope monetarni i gospodarski sustav pokazali kao najnegativnije posljedice uvo-enja rimske uprave. I one su svojim djelovanjem ostavile na domorodako zapadnobalkansko i panonsko stanovništvo u tolikoj mjeri negativnu impresiju rimske vladavine da je ona uspjela zasjeniti i sve ono dobro što je došlo sa rimskom vladavinom. Sam proces uspostave rimske vlasti i njenog etabliranja u unutrašnjosti Ilirika je mo%da vodio i nestanku itavog niza politikih jedinica. O tome jasno svjedoi Plinije Stariji kada ka%e, pozivajui se na Varona, da je na prostorima naronitanskog konventa nekada postojalo 89 civitates, dok se «sada jedino gotovo zna» (nunc soli prope noscuntur) samo za mnogo manji 80 Pojedine razvijenije i gospodarski jae civitates su ak mogle zadr%ati i pravo kovanja svoga novca, ali samo bakrenog i to samo za lokalnu upotrebu (Tomi, 1885, 163). To pravo je u skladu sa opom tendencijom centraliziranja uprave i smanjivanja ovlasti i opsega prava lokalnih zajednica u toku druge polovice III. st. n. e. ukinuto. Ipak bez obzira na ovu mogunost rimski novac je bio taj koji je isto došao kao nezaobilazna posljedica uvo-enje rimske dr%avne i provincijske vlasti, i to kao glavni element gospodarskog %ivota. Nejasno je na koji su nain peregrinske civitates na ilirskom podruju, posebno onom u dubljoj unutrašnjosti izmirivali fiskalne obaveze prema Dr%avi, da li su ovi relativno zaostali narodi ve u tome koristili novac ili su koristili naturalno izmirivanje. 277 Mesihović, Dezitijati, 2007 broj domorodakih civitates.81 Plinije Stariji poimenino navodi trinaest civitates sa brojem dekurija koji je svaki od njih imao. Me-utim od strane Plinija Starijeg upotrijebljeni izraz nunc soli prope noscuntur, zavisno kako se promatra (posebno njegov prijevod na naš jezik) mo%e da ima i apsolutizirajui--u smislu da su nabrojani civitates jedini koji još postoje u naronitanskom konventu sredinom I. st. n. e. ili zahvaljujui ubaenom prilogu prope relativizirajui prizvuk. Ako bi se prihvatilo potonje tumaenje, Plinije Stariji kao da ostavlja izvjesnu mogunost da pored nabrojanih naroda (i to onih sa dekurijama) postoji još zajednica u statusu civitates , ali koje iz nepoznatih razloga Plinije Stariji ne navodi. Izgleda da je jedino toan smisao onoga što je on stvarno %elio rei sa navedenim izrazom bio jasan samo Pliniju Starijem. Drugu nejasnou u dijelu teksta NH III, 143 predstavlja Plinijevo poimenino navo-enje još šest autohtonih naroda koji su dr%ali dati prostor, ali on pritom upotrebljava prošlo vrijeme za razliku od naroda sa dekurijama gdje koristi prezent. Da li to govori da ovi narodi bez dekurija nisu postojali sredinom I st. n. e., što bi bilo u proturjeju sa injenicom da je prisustvo jednog od tih šest naroda -Parthena- posvjedoeno i to, kao prepoznatljivog naroda, na krajnjem istoku provincije Dalmacije sa dva epigrafska spomenika.82 Sjeverni Partheni se inae u svim vrelima u kojima se spominju pojavljuju zajedno sa još jednim od onih šest naroda-Ozuaei- koji se spominju i kod Apijana u kontekstu Oktavijanovih osvajanja zapadnog Balkana.83 Sve to govori da su i sjeverni Partheni postojali kao zasebna civitas unutar provincije Dalmacije, a ne, kako to misli Ivo Bojanovski, da «…su se stopili sa nekom veom zajednicom».84 Pa ako je to bio sluaj sa 81 Plin. NH III, 142-143, 82 CIL III, 8353; CIL III, 14613 83 Plin. NH III, 143; App. Ill. 16; Partheni se interesantno uvijek spominju kod oba vrela neposredno iza Ozuaeia, što bi znailo da su oni bili prvi susjedi, ali i bi tako i potpuno odvojilo Apijanove Parthene od ju%nih Parthena, koji su uostalom potpali pod rimsku vlast prije nego što je uope zapoela Oktavijanova kampanja 35-33. god. p. n. e., koju opisuje Apijan i prilikom ega se spominje i parthensko ime. 84 Arheološki leksikon, Tom 1, 1988, 136; Ne postoji niti jedan razlog radi ega bi Rimljani uklopljavali jednu od njih zateenih suverenih politikih jedinica u drugu, teritorijalno-veu jedinicu. To bi bilo u proturjeju sa njihovom praksom, koja je prote%irala usitnjavanje domorodakih politikih jedinica, a ne njihovo okrupnjavanje. Osim toga zašto bi se sjeverni Partheni u razdoblju rimske vladavine utopili u neku drugu domorodaku zajednicu, kada se tada odvijao proces romanizacije. A da nije došlo ni do kakve asimilacije ili utopljavanja politike jedinice Parthena u drugu domorodaku zajednicu, jasno govore i epigrafski spomenici iz okoline U%ica na kojima se spominje parthensko ime. To jasno ukazuje da je u rimsko vrijeme i to upravo u I. st..ili prvoj polovici II. st. n. e., kada su vjerojatno nastali ovi natpisi postojala i da je bila slobodno izra%avana svijest o sjeverno-parthenskoj posebnosti, koja se onda sasvim prirodno morala odr%avati i u postojanju njihove autonomne civitas. U suprotnom teško bi bilo oekivati da u uvjetima rimske vladavine, pojaane urbanizacije i sve br%e romanizacije postoji unutar 278 Mesihović, Dezitijati, 2007 sjevernim Parthenima, sasvim je logiki oekivati da i onih drugih pet naroda (ukljuujui i Ozuaeie), isto budu zasebne peregrinske civitates. Poseban problem u ovo razmatranje unosi još i injenica da Plinije Stariji u poglavlju gdje opisuje pojedine oblasti naronitanskog konventa spominje još i itav niz naroda kao što su; Labeatae, Senedi, Rudini, Sasaei, Grabaei, proprieque dicti Illyri, Taulanti i Pyraei (mo%da Pirusti).85 Ovi narodi su sudei po kontekstu Plinijevog teksta orijentirani znatno više prema jugu i primorju, ali zato nije baš jasno da li su oni baš svi pripadali naronitanskom konventu odnosno provinciji Dalmaciji. Dok su Labeati i Pirusti vjerojatno pripadali naronitanskom konventu, za Taulante i «Ilire u pravom smislu rijei» je to prilino diskutabilno. Uz to kada spominje ove narode, isto kao i u sluaju malih šest naroda, Plinije Stariji upotrebljava prošlo vrijeme (eo namque tractu fuere…), pa i to unosi nedoumice vezane i za nabrojane narode, odnosno jesu li i oni postojali kao zasebne peregrinske civitates sredinom I. st. n. e. ili njihova egzistencija ipak pripada nekim ranijim razdobljima što bi opet bilo u suprotnosti sa postojanjem Pirusta osvjedoenom još na poetku II. st. n. e.,86 a teško bi bilo i pomisliti da su nestali i Taulanti i proprieque dicti Illyri, jer se oni spominju i kod Pomponija Mele (II, 49). I sudei samo po Plinijevom opisu provincije Gornji Ilirik i domorodakih naroda koji njega naseljavaju vrlo je teško precizno odrediti pravo brojno stanje domorodakih civitates sredinom I. st. n. e.87 Ali bez obzira da li postojalo sredinom I. st. n. e. na prostorima jurisdikcije naronitanskog konventa tono 19 peregrinskih civitates, nešto više od toga broja ili samo onih trinaest nabrojanih sa brojem dekurija, ipak ostaje injenica o velikoj nesrazmjeri civitates izme-u Varona i Plinija Starijeg, bez obzira na koji nain tumaili njegov prikaz i nabrajanje autohtonih naroda. Da li je ovaj višak od više-manje 65-76 civitates u toku skoro jednog stoljea nestao uslijed fizikog istrebljenja, preseljavanja ili utopljavanja u vee narodnosne i politike cjeline. A mo%da i razlozi nastanku tako drastine razlike u brojnosti jedne dalmatinske peregrinske civitas, još jedna druga, manja autonomna politika cjelina koja bi bila svjesna svoje narodnosne posebnosti. 85 Plin. NH III, 144 86 Pirusti se navode i u Ptol. Geo. II, 16; Mo%da se i Pirusti, pod imenom Piraei, nalaze i kod Pomp. Mela, II, 49-50. 87 Ako bismo i prihvatili tumaenje Plinijevog teksta o naronitanskom konventu u smislu da je u njemu egzistiralo 19 peregrinskih civitates, i na taj broj dodali onih pet iz salonitanskog konventa onda bi u ova dva dalmatinska konventa bila 24 peregrinska civitates, Ovom broju s pravom treba dodati Japode kao nesumnjivo peregrinsku civitas, dok je nejasno kako sistematizirati Liburnorum civitates XIIII, da li kao peregrinske zajednice ili u nekom drugom privilegiranjem statusu. A opet i kada bi se i to pitanje riješilo, nailazi se na zagonetku Pirusta i onih naroda koje u podatku III, 144 spominje Plinije Stariji, tako da pravog rješenja još uvijek nema. 279 Mesihović, Dezitijati, 2007 suverenih politikih jedinica u naronitanskom konventu izme-u podatka koji odra%avaju stanje u I. st. p. n. e. i u I. st. n. e. le%i i u razliitom poimanju kod njihovih pisaca što je to stvarno epihorska suverena politika jedinica i koja je njena sadr%ina. Pliniju Starijem je upotreba Varonovog podatka trebala da poslu%i u ostvarivanju njegove namjere da dodatno ali ukratko prika%e svu narodnosnu rascjepkanost zapadnog Balkana, posebice naronitanskog konventa, On nije osjeao potrebu da dublje ulazi u prirodu podatka koji je inkorporirao u svoj tekst, te nema ni najmanje šanse da se bar u okvirnim crtama pribli%i kontekst Varonov teksta iz kojeg je Plinije Stariji izvukao navedeni podatak. Zbog nekritikog, neadekvatnog uvo-enja u etnografski opis Ilirika, koji je i sam sa%et na najprihvatljivu mjeru po shvaanju Plinija Starijeg, ali i bez bilo kakve dodatne informacije direktno vezane za Varonov podatak koja bi potpuno objasnila podatak (izuzev samo upotrebe infinitiva perfekta aktiva i pojašnjena u neposrednom nastavku, indirektnog karaktera, da je on odra%avao ranije stanje), mo%e se kod itaoca Plinijevog opisa naronitanskog konventa proizvesti izvjesna doza nejasnoe. Naravno, u kontekstu svega izreenog, postavlja se pitanje da li je Varonov podatak uistinu odra%avao stvarno stanje epihorskih populacija na dijelu Ilirika u prvoj polovici I. st. p. n. e. Sigurno je da je ovaj podatak Varonova kompilacija iz nama nepoznatog vrela koje nije imalo oficijelnu vrijednost, jer se u trenucima Varonove smrti Rimska dr%ava još uvijek nalazila u procesu osvajanja i podinjavanja zemalja izme-u Jadrana i Dunava. Istina na prostorima obuhvaa naronitanskog konventa iz I. st .n. e., Rimljani su manje-više uspostavili svoju vlast, i prije Varonove smrti 27. god. p. n. e., odnosno zakljuno sa operacijama 34. i posebno 33. god. p. n. e. Tako se i nastanak Varonovog podatka mo%e datirati nesumnjivo u doba prije i za Oktavijanove kampanje 35 - 33. god. p. n. e. tj. i u razdoblje još uvijek %ivue samostalnosti veine naroda u unutrašnjosti zapadnog Balkana i Podunavlja ukljuujui i dijelove budueg naronitanskog konventa. Me-utim odnosna datacija nastanka Varonovog podatka je mogla biti i starija od 33. god. p. n. e. I u tom sluaju bi teško bilo pretpostaviti da su Rimljani imali baš toliko egzaktne podatke (kakve im je mogao dobaviti jedino slu%beni popis sproveden od za tu vrstu posla ovlaštenih i osposobljenih slu%bi) za zemlje u kojima još uvijek nije bila sprovedena uspostava direktne rimske vlasti. A rije je o zemljama koje su se, prije uspostave rimske vlasti, još uvijek nalazile na razini preddr%avnog politikog ustroja sa slabom ili nikakvom pismenošu, pa nisu ni same mogle da imaju preciznu statistiku. Tako je podatak od 89 civitates u Varonove «ruke» mogao doi jedino preko izvještaja rimskih izaslanstava, špijuna, vojskovo-a koji su vodili operacije na srednjem Jadranu i dublje u kontinentalnoj unutrašnjosti, putopisa i pisaca pojedinaca (rimskog ili grkog jezika) koji su boravili na istonoj-jadranskoj obali i dublje u unutrašnjosti, vijesti dobivenih od trgovaca i avanturista, i posebno iz 280 Mesihović, Dezitijati, 2007 povijesnih i zemljopisnih djela (nama izgubljenih) iji su pisci izvjesni stupanj pa%nje posveivali i zapadnom Balkanu (najviše u svezi ratova koje su Grci i Rimljani vodili sa domorodcima). Grku ili Rimljaninu, stvarnom tvorcu informacije o 89 civitates, nije vjerojatno u potpunosti bio jasan epihorski politiki ustroj niti stupnjevi unutarnje kohezije i oblici povezanosti sastavnih jedinica pojedinih domorodakih naroda, niti je smatrao da je njihovom objašnjavanju bilo potrebno posvetiti dublje izuavanje. Institucije plemena i bratstva, koje su u svom osnovnom obliku i znaenju bile odavno ve išezle kod Grka i Rimljana, još uvijek su bile prisutne sa svom svojom funkcijom i autonomnim pravima u politikom ustroju epihorskih naroda, odnosno politikim entitetima koji su oni tvorili. Zato se i osobi koja je sa odre-enog stupnja daljine i izoliranosti od domorodakih naroda, moglo uiniti da su ustvari plemena suverene jedinice a ne entiteti koji bi im zbog nedostatka dr%avnog aparata svojstvenog npr. grkim polisima i Republici izgledali kao neki labaviji ustroj, prije kao savez a ne suverena politika jedinica, tj. politija jednog naroda. Uslijed takvog naina promatranja se moglo i doi do jedne fantastine cifre od 89 civitates, odnosno prepoznatljivih i suverenih politikih jedinica koje su se nalazile na uskoj teritoriji budueg naronitanskog konventa.88 I tek je uspostava rimske vlasti pokazala stvarno 88 Na slian nain bi se onda mogla promatrati i Crna Gora, ne samo dok se nalazila u obliku entiteta, nego i za vrijeme prerastanja u dr%avu pa u pojedinim sluajevima skoro sve do I. svjetskog rata, jer je ona dugo sauvala plemenski ustroj u staroj formi, a ne u smislu ve izgra-enih upravno-teritorijalnih jedinica. Plemena su u%ivala i odre-eni stupanj autonomije i ostvarivali su i utjecaj na politiki %ivot i razvitak Crne Gore i Brda, koji je sve više slabio sa prerastanjem Crne Gore u dr%avu poevši od Petra I Petrovia. Crnogorska i brdska plemena i pored autonomije i utjecaja koji su ostvarivali na društveno-politiki %ivot, nisu nikada bile zasebne ili suverene politike cjeline, nego su bili subordinirani vrhovnoj politikoj vlasti olienoj u nekoj formi ustroja koji je u XVII. i XVIII. st., pa i u dijelu XIX. st. imao sline forme funkcioniranja i strukturiranja kao i %eljeznodobni politiki entiteti. Radi toga mogue je neke procese koji su vladali u tadašnjem crnogorskom i brdskom društvu promatrati i kao neku vrstu analogije sa procesima politike izgradnje u ilirskim zajednicama, pogotovu ako se ima u vidu dinarski element i mentalitet. Crnogorski politiki entitet se obrazovao na temeljima tradicija posjeda Crnojevia, a kao ideološku osnovu (izra%enu kroz religiozni plašt) svoga postojanja imao je cetinskog vladiku i njegov dvor. Iz tih temelja razvio se prvo jaki crnogorski narod i njegova politika tvorevina-entitet a zatim iz njega, daljim i sadr%ajnijim društveno-politikim razvojem i crnogorska dr%ava. Ipak bi se neupuenim promatraima, koji dolaze sa strane i iz zemalja sa ve potpuno izgra-enom dr%avnom strukturom gdje je razina plemena ve odavno bila išezla, u razdobljima sve do poetaka XIX. st. moglo uiniti suprotno i tako bi po njemu crnogorska i brdska plemena Njeguši, Vasojevii, Kui, Drobnjaci, Moraani itd. inili suverene cjeline, pa bi na prostoru male Crne Gore imali itav niz još majušnijih suverenih politikih jedinica. Sam proces oblikovanja obrisa dr%avnosti i stvaranja dr%avnih institucija, te prerastanja ili zamjenjivanja preddr%avnih formi ure-enja sa dr%avnim u Crnoj 281 Mesihović, Dezitijati, 2007 stanje politikog zemljopisa zapadnog Balkana, jer su stoljeima ranije, još u toku starijeg %eljeznog doba zapadnobalkanski narodi prevazišle razinu pune plemenske suverenosti i samoustroja stvorivši narode i njihove preddr%avne politike izvedenice-entitete.89 Sam Varon je izgleda kao kvestor boravio u ilirskim zemljama i samim tim je dobro poznavao prilike u ilirskim, istonojadranskim zemljama,90 Ali tih godina kada je Varon boravio u Iliriku, naronitanski konvent u svome obliku (i opsegu) iz I. st. n. e. u kojem ga poznaje i predstavlja Plinije Starije, sigurno nije ni postojao. Iz toga razloga, logino se postavlja pitanje kako je onda mogue da je Varon bio tako vidovit, pod uvjetom da je on svoje vi-enje ilirskih zemalja bazirao na neposrednom kontaktu i primanju informacija dok je tamo boravio, pa da izriito ka%e da na prostoru koji je kasnije obuhvatio jedan od tri dalmatinska konventa postoji precizno naveden, skoro statistiki podatak o broju politikih jedinica. Potrebno je naglasiti da su u to vrijeme (prve polovice I. st. n. e.) te politije bile veinom ili nezavisne ili samo pod fiktivnom rimskom vrhovnom vlašu.91 Ali ipak je injenica da je od vremena Varonovog boravka u Iliriku pa do mogue najranije uspostave naronitanskog konventa u opsegu u kojem ga prezentira Plinije Gori je trajao skoro itavo stoljee. O %ilavosti «duha plemenske pripadnosti» i danas %ivo svjedoanstvo pru%a Crna Gora. 89 O spomenutoj velikoj razlici u broju civitates kod Varona i Plinija Starijeg nešto drugaije mišljenje ima Bojanovski (1988, 47). Njegovo objašnjenje o tome da su Rimljani okrupnjavali domorodake zajednice izgleda nelogino, jer koji bi to interesi vodili praktine Rimljane da stvaraju vee narodnosne i politike jedinice na prostoru ija je lojalnost diskutabilna a proturimski osjeaj prisutan ve stoljeima i na taj nain samo osna%uju svoje potencijalne neprijatelje. Uz to Dezitijati, Naresi, Glindicioni, Dokleati mo%da i Melkumani (Merromenoi ?) koji se pojavljuju kod Plinija Starijeg u grupi od onih 13 naronitanskih naroda sa dekurijama, spominju se i kod Apijana vezano za Oktavijanovu kampanju 35-33. god.p. n. e., pa se samim tim mo%e tvrditi da su oni postojali i prije toga navodnog, po Bojanovskom, okrupnjavanja domorodakih zajednica. A to bi opet znailo da je stanje broja i postojanja zasebnih domorodakih politija neposredno pred 35. god. p. n. e., u odnosu na stanje broja peregrinskih civitates koje donosi Plinije Stariji bilo mnogo manje radikalno razliito nego kada bi se pretpostavilo da je oko 35. god. p. n. e., bilo 89 politikih jedinica, a sredinom I. st. n. e. ak pet-šest puta manje tih domorodakih politija. 90 Bojanovski, 1988, 43, fus. 34 91 Narona jeste predstavljala jednu lokalnu administrativnu jedinicu i bitno urbano, društveno i gospodarsko središte posebno kao glavno komunikaciono vorište koje je povezivalo još uvijek nezavisne i protohistorijske zajednice kontinentalne unutrašnjosti sa antikim svijetom Mediterana (u kojoj se odvijala intenzivna trgovina robno-novanog karaktera o emu svjedoi mnogobrojni nalazi novca, Patsch, 1996, 97), ali ona prije uspostave provincije Ilirik u svom punom kapacitetu nije mogla biti konvent u onom obliku u kakvom je postojala u plinijevsko vrijeme. Inae konani preustroj provincijalne uprave izvršen je 13. I 27. god. p. n. e. kada je izvršen teritorijalno-upravni preustroj i ujedinjene Italije s obzirom na primanje Istre i oblikovanje granica Ilirika, bar prema Italiji i Makedoniji. 282 Mesihović, Dezitijati, 2007 Stariji prošlo najmanje 50 godina. U vrijeme svoga boravka u ilirskim zemljama kao kvestora, i pored svoje nesumnjive visoke inteligencije, znanja i znati%elje, Varon je još uvijek bio relativno mlad i neiskusan, a potrebno je imati mo%da na umu da je on te podatke koje je tada saznao dok je boravio na istonom Jadranu i njegovom zale-u u svoja djela mo%da projicirao desetljeima kasnije, pa je moglo doi i do neke vrste «korumpiranja sjeanja». Veliko je pitanje koliko su Varon, pa i sami drugi Rimljani prije 50. god. p. n. e. dobro i kvalitetno poznavali stvarno stanje onoga što je bilo u dubljoj unutrašnjosti zapadnog Balkana, npr. u unutrašnjosti prostora budueg naronitanskog konventa, tj., u oblastima iza Japoda i posebno Delmata ukljuujui i Gornju Bosnu i Dezitijate.92Na kraju krajeva teško je pomisliti da je na jednom relativno uskom prostoru budueg naronitanskog konventa moglo u I. st. p. n. e. usporedo egzistirati 89 samostalnih politikih jedinica, kada je npr. itava Galija u prvoj polovini I st. n. e. imala 64 civitates.93 Ako bi se prihvatila mogunost postojanja 89 nezavisnih jedinica na prostorima naronitanskog konventa to bi znailo da je svako pleme ili bar vea seosko-katunska zajednica bila zasebna politika jedinica što bi u uvjetima dostignutog društveno-politikog razvitka indigenih zajednica ilirskog pojasa mla-eg %eljeznog doba bilo teško zamislivo. Kako se ini ni sam Plinije Stariji nije se mnogo trudio u provjeravanju pojedinih informacija koje se tiu zapadnog Balkana, pa se tako moglo i desiti da potpuno nekritiki pro-e Varonov podatak. Mogue je da je sam Plinije Stariji pod utiskom niza tonih i preciznih statistikih podataka o zapadnom Balkanu koje je dobivao iz slu%benih popisa i koje nije trebao dodatno provjeravati, prosto prešao preko par podataka koje je unio ili izostavio iz svoga etnografskog opisa bez dodatne provjere koje su te «sitnice» ipak iziskivale. Kao što vidimo sve navedeno mo%e samo relativizirati Varonov podatak. Naravno vjerojatno su pojedini narodi u procesu rimskog osvajanja i u toku velikog ustanka od 6. do 9. god. n. e. u jednom broju stvarnom i išezli uslijed itavog niza okolnosti, ali taj broj sigurno nije iznosio ni blizu sedamdeset. 92 Varon je do ovoga broja mogao doi i korištenjem knjiga u javnoj knji%nici iji je bio upravitelj, pa je onda koristei svoja sjeanja i podatke drugih autora, i njihovim kombiniranjem mogao doi do zakljuka o 89 civitates. Varon je inae bio veliki erudita. 93 Tac. Ann. III, 44; Prilikom ove usporedbe potrebno je imati u vidu da su galski narodi, posebno oni na jugu prešli slo%eniji društveno-politiki razvitak nego mnogi ilirski narodi iz kontinentalne unutrašnjosti i da su samim tim njihove zajednice bile teritorijalno krupnije i ustrojenije. A i iz Tacitovog teksta nije jasno da li su tih 64 civitates pripadala samo trima galskim provincijama, ili su u taj broj ukljuene i peregrinske civitates iz Donje i Gornje Germanije. Od 293 hispanske zajednice za koje se zna da su postojale u vrijeme dolaska Rimljana na Iberski poluotok, u vrijeme Augusta zna se za 114 zajednica. Mirkovi, 2002, 153 283 Mesihović, Dezitijati, 2007 U prvo vrijeme uspostave rimske vlasti u Iliriji i Panoniji, vrhovna lokalna uprava nad peregrinskim civitates u unutrašnjosti ostavljena je domaim ljudima, odnosno do tada vladajuim grupacijama, porodicama, rodovima, dinastijama i slino. Tako su domorodake institucije uspjele zadr%ati posljednjih desetljea stare ere odre-eni stupanj autonomije svojih politikih zajednica u odnosu na rimsku vlast. Znamo da su se na elu Breuka i Dezitijata nalazili domai ljudi. Nesumnjivo je uspostava vrhovne rimske vlasti donijela ve u startu odre-ene prednosti od kojih je najva%nija prestanak dotadašnjih kroninih sukoba i malih ratova me-u domorodakim zajednicama. A uklopljavanje malih narodnosnih i plemenskih politikih cjelina u teritorijalno vee upravne okvire, prvo na razinama konventa, zatim provincije i na kraju dr%avne cjeline uvjetovalo je i me-usobnu veu interakciju do tada iscpjekanih zajednica. Sukladno tome došlo je i do pojave, makar u zametku, i osjeaja neke vrste zajedništva i dijeljenja istih interesa ali i problema po nekim aspektima koje je sa sobom donijela uspostava rimske dr%avne vlasti i provo-enje njenih naela ure-enja provincijskih odnosa, posebno u onim krajevima koji su bili kulturno i društveno zaostaliji. Nestanak dotadašnje politike rascjepkanosti, višedecenijski unutarnji mir i vea povezanost, komunikativnost i uzajamna pro%imanja niza ilirskih zajednica što su bili neminovna posljedica njihovog okupljanja pod jedan dr%avni, pa i provincijski okvir doveli su do izra%ajnijeg uva%avanja me-u do tada politiki razdvojenim, a u nekim sluajevima i sukobljenim zajednicama. To je dovodilo i do njihovog zbli%avanja te razvijanja osjeanja o pripadnosti jednom odre-enom kolektivitetu i svijesti o zajednikim interesima u prvom redu usmjerenim prema vrhovnoj rimskoj vlasti. Taj osjeaj se poeo razvijati i na temeljima onog zajednikog što su ti narodi, a koje je tadašnja «ilirska provincija» objedinila, baštinili a kojeg su postali itekako svjesni u intenzivnom kontaktu sa jednim elementom koji im je bio stran skoro u svim pogledima od jezika do naina %ivota, ali koji im se uspio nametnuti. Jezika slinost i razumljivost, zajednika zemlja ali i slinu razinu opeg kulturnog razvitka sve više su postajali ona nit koja je uticala na njihovo sve izrazitije povezivanje i prevazila%enje razliitosti i suprotnosti. A %ivei u jednoj cjelini i njihovi interesi i potrebe su sve više dobivali zajednikih crta, što je samo doprinosilo me-usobnoj veoj komunikaciji i uva%anju pa i zajednikom nastupu. Višedecenijsko razdoblje zajednikog %ivljenja u okviru jedne politike tvorevine bilo je i više nego dovoljno da se ponu razvijati ti zametci zajednike svijesti bar u nekim aspektima. Tako su ušavši u intenzivniji interaktivni kontakt i sa vanjskim svijetom, i to posebno onim razvijenim mediteranskim, i narodi ilirske pripadnosti bez obzira na me-usobne razlike su postajali sasvim prirodno svjesni i onoga što im je zajedniko, a to je kako je ve istaknuto nesumnjiva jezika bliskost, a preko toga i svoje posebnosti. A to posebno dolazi do 284 Mesihović, Dezitijati, 2007 izra%aja kada se ti narodi i zajednice koji nesumnjivo posjeduju tu neku me-usobnu povezanost koja ih odre-uje kao prepoznatljiv i zaseban etniki kompleks na-u u jednom politikom, upravnom i teritorijalnom okviru, a koji je usto veinom izgra-en od strane drugaijeg etnikog inioca i koji još u sebi sadr%ava veliki broj drugih, razliitih etnikih i kulturoloških fenomena. I tako je ilirski kompleks postao spreman za zajedniko dejstvo jer je pored starih narodnosnih imena odre-enu ulogu u %ivotu domorodaca poelo da ima i zajedniko «ilirsko» ime, koje e nakon par stoljea i potpuno istisnuti stara narodnosna imena, izuzev delmatskog, ali koje e dobiti i neko drugo znaenje, a ne narodnosno. Kako je vrijeme odmicalo, domorodake politije koje su se nalazile pod rimskom dr%avnom i provincijskom vlašu u Iliriku, nalazei se pod sigurnosnim «kišobranom» šire upravne vlasti i suvereniteta tako su polako potiskivale svoje unutrašnje razlike i poveavale svoje unutarnje veze. Naravno ovo je bio jedan dugotrajan proces koji se, istine radi, nikada nije uspio potpuno u konanom obliku razviti i tako stei primat. Proporcionalno slabljenju me-usobnih razlika jaalo je nezadovoljstvo prema rimskoj upravi i njenim metodama sprovo-enja. I to sve vee nezadovoljstvo imalo je odre-enu ulogu u povezivanju i zbli%avanju itavog niza narodnosno-politikih formacija, posebno onih sa dinarskog podruja koje su se dvije dekade ranije u odnosu na jedan dio naroda iz panonskog bazena našle u okvirima jedinstvene Provincije. Stare surevnjivosti i suprotnosti interesa su se potiskivale, jer je veina domorodakih politija sada imale zajedniki problem koji je zasjenjivao sva ostala pitanjarimsku vladavinu i njene metode uprave. Tako se pojavljuje paradoks po kojem je upravo rimska uprava samim svojim postojanjem doprinijela prevazila%enju ili bar relativiziranju i slabljenju dotadašnjih razlika me-u domorodakim zajednicama, jer su uklopljavanjem niza zapadnobalkanskih i panonskih naroda u jednu politiku cjelinu ustvari Rimljani bili ti koji su ih ujedinili i omoguili do tada zasebnim zajednicama nesmetanu i kontinuiranu komunikaciju. Vezavši ga za jednu provinciju Rimljani su dotada golemu masu podijeljenu narodnosnim i politikim partikularizmima ustvari ujedinili davši im i zajednike institucije. Istina te institucije i itav taj zajedniki okvir je bio tada u rukama i pod kontrolom Rimljana, ali i takvo iskustvo je za domorodce bilo vrijedno u odnosu na ono stanje podijeljenosti i suparništava za vrijeme njihove nezavisnosti. I za manje od dvije dekade od pokoravanja Panona, domorodaki narodi, odnosno pojedini njihovi lideri (u prvom redu Baton Dezitijatski i narod i politika jedinica kojoj on izvorno pripada), su se pokazali i spremnim i sposobnim da na sebe i svoju odgovornost preuzmu to iskustvo postojanja, vo-enja i funkcioniranja «zajednikih institucija». Sigurno je da bez postojanja jedinstvene provincije Ilirik, taj domai eksperiment sa 285 Mesihović, Dezitijati, 2007 «zajednikim okvirom i vojno-politikim institucijama» ne bi uspio ni pokrenuti, a on je ipak trajao par godina. Mogue je da bi takva politika na duge staze donijela probitak višim dr%avnim interesima, da na pitanjima (posebno ekonomskog) iskorištavanja domorodaca domae autonomije nije došlo do prekida odnosa izme-u domaih zajednica i vrhovne vlasti. Labava kombinacija odnosa izme-u lokalnih domaih vlasti i vrhovne rimske vlasti zasnovane na uzajamnom povjerenju je prvih godina nove ere potpuno kolabirala. I kada do-e do prekida on je imao karakter šoka i pred Rimljanima je stajao ujedinjeni front niza domorodakih naroda, a ne samo pojedini domorodaki narod ili manja grupa naroda. Rimljani su tako stvaranjem provincije Ilirik uradili ono što sami ilirski narodi nisu uspjeli, a sigurno ni namjeravali da ostvare⇒ ujedinivši itav jedan spektar naroda, od kojih su veina bili i etniki srodni u jedan politiki okvir. Tako su paradoksalno upravo Rimljani stvorili preduvjete, jer su provincijom Ilirik izgradili temelj na osnovi kojeg se razvila, bar u svojoj formi --- kako je sama povijest pokazala --- nikada sazrelog zametka, svijest o ilirskom jedinstvu izra%enom kroz pripadnost jednoj teritorijalnoj zajednici koju je otjelovljavala provincija i zajednikim politikim interesima. Tako je nastala platforma mogueg stvaranja velikog saveza autohtonih naroda koji je u sebi imao kao osnovni zajedniki sadr%ilac-proturimsku borbu. Veliko bi bilo pitanje da li bi savez itavog niza autohtonih naroda, u onoj mjeri kakav je proizašao 6. god. n. e., uope bio mogu da nije bilo postojanja jedinstvene provincije Ilirik, ali i bijesa usmjerenog prema rimskoj vlasti. U suprotnom zapadnobalkanski i panonski narodi i plemena se nikada ne bi ujedinili ni po jednom pitanju u tolikoj mjeri kao što se to desilo 6 god. n. e., što uostalom dokazuje i njihova dotadašnja povijest satkana od niza me-usobnih sukoba i parcijalnih ratova pojedinih naroda sa Rimljanima. Iliri su izgleda, sudei po Velejevom podatku po kome su oni prihvaali tekovine antike civilizacije prije poetka ustanka 6. god. n. e.94 i to u jednom relativnom kratkom periodu, bili i spremni da prihvate vrhovnu vlast Rimske Dr%ave sa svim onim blagodatima višeg i razvijenijeg opeg kulturnog %ivota, i da mo%da i aktivno uestvuju u njegovom daljem razvitku. To što su domorodci prihvaali latinski jezik, antiku knji%evnost i intelektualizam bi mo%da sa svoje strane znailo i da su peregrinske civitates, ukljuujui i dezitijatsku, bile spremne i da prihvate politiki okvir koji je uspostavio Rim. Ali s druge strane kao da nije bilo dovoljno razumijevanja ni sluha za domorodake recipicijente antike kulture, niti se obraalo pa%nje na njihove specifinosti nastale uslijed dugog prapovijesnog i protohistorijskog razvitka a koje su još uvijek 94 Vell. II, CX, 5 286 Mesihović, Dezitijati, 2007 bile dosta %ive u nainu %ivota domorodaca. Nisu se uva%avali njihovi interesi, nije se na pravilan nain shvaao njihov mentalitet i istanani osjeaj posebno Dezitijata na ijoj su teritoriji Rimljani od poetka poeli sa sustavnom eksploatacijom minerala i ruda. Razliite su bile i tradicije društveno-gospodarskog i politikog razvitka koje pogotovu nisu mogle biti prevladane naglim ulaskom zapadnobalkanskih i panonskih domorodakih zajednica u kontinentalnoj unutrašnjosti u okvir Rimske Dr%ave. Te razlike koje su se poele sve više oitavati kako je prvo razdoblje rimske vladavine teklo, doprinijele su tome da Rimljani jednostavno nisu shvaali navike u javnim poslovima, posebno obaveza koje su za Rimljane bile normalno izmirivanje duga prema Dr%avi, a koje su autohtonom stanovništvu bile strane, pa i smatrane zloupotrebama. I na kraju su te razlike u osjeaju za javne poslove i potrebe, stvarne zloupotrebe koju su Dr%ava i svi oni koji su se nalazili i prikrivali pod njenim skutima, inili i nerješavanje uzroka sve veeg nezadovoljstva dinarskih i panonskih peregrina su sa poetkom nove ere doprinijeli stvaranju kritine toke unutarnje frustracije u domorodakim zajednicama. Dezitijatski narod - dezitijatska civitas do 6. god. n. e. (u prvom razdoblju rimske vladavine) Unutar rimskog dr%avnog i provincijalnog teritorijalno-upravnog ustroja u prvom razdoblju rimske vladavine Dezitijati su, sudei po nizu podataka iz izvorne gra-e, uspjeli sauvati razmjerno i relativno visoku razinu unutarnje samouprave sa svojim autohtonim politikim institucijama i društveno-politikim ure-enjem. Rimskom suverenu izra%enom u dr%avnom i provincijskom aparatu vjerojatno su prepuštene ingerencije vo-enja vanjske politike, a prema dr%avi Dezitijati su bili obavezni da na svaki zahtjev šalju i kontingente pomonih trupa, i da ispunjavaju i izmiruju fiskalne i druge gospodarske obaveze. Po drugim pitanjima Rimljani se nisu miješali izuzev ako to ne bi direktno tangiralo neke njihove interese ili se odnosilo i na rimske gra-ane, tako da su Dezitijati mogli još uvijek mogli sami upravljati dobrim dijelom svoga %ivota. Rimljani kao praktian narod, nisu uobiavali ni da bez neke prijeke potrebe mijenjaju institucionalni ustroj podinjenih naroda koji su, u naelu, mogli zadr%ati sve svoje institucije ukljuujui i njihove nazive. Ustvari rimska dr%avna vlast je primarno politiku osiguravanja svoje vlasti zasnivala ne na ukidanju starih institucija, nego na uvo-enju novih institucija ,uglavnom na provincijskoj razini, kojima su stare institucije morale biti i subordinirane i podinjene u skladu sa ugovorom koji je ta politija imala sa predstavnicima Rimske dr%ave i naroda. To je bila jedna vrlo mudra politika, jer je podinjenim narodima i to ne samo civiliziranim zajednicama Mediterana (kao npr. Atene) omoguavala da imaju privid odr%anja svoje (istina prilino sadr%ajno i praktino modificirane) institucionalne šeme i tradicije, a s 287 Mesihović, Dezitijati, 2007 druge strane je preko novih institucija koje obnašaju rimski gra-ani omoguavala Rimu da ima efektivnu i stvarnu i praktinu kontrolu i to potpunu nad tim zajednicama.95 Osim toga ta praksa je rastereivala Rimsku upravu da gubi i vrijeme i sredstva rješavanjem za rimske interese nebitnih lokalnih pitanja i odnosa, jer su stare protodr%avne i dr%avne institucije podinjenih naroda sada u svome praktinom djelovanju pretvorene u lokalne institucije. Samo u sluaju izvjesnih izvanrednih okolnosti, rimska dr%avna i provincijska vlast se miješala u institucionalno ure-enje podinjenih politikih jedinica, uvodei nove i gasei stare institucije. Tako su i Dezitijati mogli da zadr%e svoj stari institucionalni ustroj. Sudei da se one posredno pojavljuju i u ustanku i dotadašnje politike institucije dezitijatskog politikog entiteta kao što su vojnika/narodna skupština i izvršna vrhovna institucija su ostale sauvane. Naravno njihove ingerencije i odgovornost su bile modificirane kako bi se uskladile sa novom situacijom postojanja rimske dr%avne i provincijske vlasti. Tako je i dezitijatska izvršna institucija izgubila onu vojnu komponentu svoje sadr%ine jer samostalna dezitijatska oru%ana sila više ne postoji i ona se mo%e javiti samo u obliku auksilijarnih trupa koje je mogao u konkretnim situacijama predvoditi obnašatelj te institucije. I vojnika/narodna skupština je izgubila pravo vo-enja vanjske politike. i jedina nadle%nost koja joj je preostala bila su lokalna, isto unutarnja pitanja. Visok stupanj unutarnje autonomije Dezitijata dokazuje i injenica da je njihov auksilijarni kontingent, vjerojatno predvodio njihov vojni i politiki du%nosnik Baton Dezitijatski, a ne neki rimski oficir u rangu prefekta ili tribuna. To praktino dokazuje da je dezitijatska civitas u%ivala izvjesni i ugled i povjerenje kod rimskih vlast, a i da je imala i neku, iako dosta su%enu, ulogu u rukovo-enju oru%anim snagama koje je ona pridonosila Dr%avi. Nejasni su razlozi zbog kojih su Dezitijati, pa i drugi narodi u%ivali ovako visoku razinu unutarnje autonomije, ukljuujui i ouvanost osnova društveno-politikog ure-enja u toku prvog razdoblja rimske vladavine, Da li mo%da Dezitijati to imaju najviše zahvaliti injenici da je njihovo politiko i vojno vodstvo smatralo za shodno da nije neophodno pru%ati ogoren, dugotrajan i jak otpor rimskim trupama, što bi onda bilo u prilinoj kontradikciji sa Apijanovim podatkom da su Dezitijati bili me-u onima koji su Oktavijanu za vrijeme njegove ilirske 95 U ovom pogledu je vrlo indikativan i primjer Neapolisa (Napulja), koji je i za vrijeme Julijevaca-Klaudijevaca zadr%ao staro, grko ure-enje i institucije, iako se nalazio na podruju Italije koja tada uope nije ulazila u provincijalni ustroj, nego je predstavljala metropolu Dr%ave, a eto i u okviru nje su postojale lokalne jedinice sa specifinim, tradicionalnim, institucionalnim sustavom. Inae u prvo vrijeme principata, vladala je prilina šarolikost u lokalnim institucionalnoj strukturi i ure-enjima lokalnih zajednica, posebno kod peregrinskih civitates. 288 Mesihović, Dezitijati, 2007 kampanje zadavali najviše nevolja.96 Razloge visokoj unutarnjoj samostalnosti i ouvanosti osnova i institucija unutarnjeg politikog ure-enja kod Dezitijata treba tra%iti na drugim stranama, a ne u nekoj mirnoj predaji 33. god. p. n. e. Uostalom i u sluaju Breuka, koji su se pod svojim vo-om Batonom pune tri godine %estoko odupirali rimskim trupama, nakon uklopljavanja njihove politike formacije u rimsku dr%avu i provinciju sauvano je njihovo unutarnje ure-enje i institucije. To je ukljuivalo i odr%anje institucije suverena koju je obnašao domai ovjek, a i Baton Breuki je sauvao svoj ugled i utjecaj i vjerojatno poziciju koju je imao od ranije. Mogue je da je Oktavijan, prilikom postizanja niza sporazuma sa nizom domaih politikih formacija, više %elio da dobije na kvantitetu, nego na kvalitetu sadr%aja ulaska autohtonih naroda u cjelinu Rimske dr%ave i njenu politiko-upravnu i administrativnu infrastrukturu. Posebno bi takvo djelovanje dolazilo do izra%aja za vrijeme kampanje 35 - 33. god. p. n. e. kada se Oktavijan suoavao i sa trkom u vremenu, s obzirom na još uvijek nesre-enu situaciju u Italiji i na sve vee pribli%avanje trenutka konanog obrauna sa Markom Antonijem i Kleopatrom. U kasnijim desetljeima su se vodili konstantni pohodi radi dostizanja planiranih sjevernih granica i stabiliziranja istonih provincija i granice prema Partiji, tako da ni tada nije bilo dovoljno vremena da se posveti puna pa%nja uvršivanju temelja rimske vladavine u provinciji Ilirik. Oktavijan August bi se tako samo zadovoljavao neutraliziranjem prijetnje koju bi ovi narodi predstavljali po rimske interese, dobivanje talaca, na priznanje i poštivanje rimskog suvereniteta, dr%avne i provincijske vlasti, prepuštanje vo-enja spoljne i vojne politike Rimljanima, na njihovo redovno izvršavanje dr%avnih i provincijskih obaveza i propisanih normi i na poštivanje rimskih gra-ana i vojske i mo%da izuzimanje dijela zemljišta u svrhu ager publicus, širenja agera ve postojeih rimskih naselja i osnivanja kolonija, municipija i drugih naselja sa neautohtonim stanovništvom, i naravno sa stacioniranjem garnizona, kao jednog od garanata rimske vlasti.97 Za uzvrat se pobije-enim narodima Ilirika ostavljala iznimna unutarnja autonomija i pravo ouvanja autohtonog politikog ure-enja i domaih institucija. Samo tako se mo%e shvatiti da su Rimljani i pored %estokog otpora pojedinih domaih naroda, ukljuujui i Dezitijate prije preferirali da sklope sporazumnu predaju nego da potpuno unište te narode ili im nametnu strogu politiku i vojnu kontrolu i radikalno smanje djelokrug domaih prava. 96 App. Ill. 17 97 Npr., Apijan (Ill, 33) ka%e da su Delmati nakon svoje predaje u zimu 33. god. p. n . e. isporuili 700 talaca, rimske orlove zarobljene od Gabinija, te se obavezali na poslušnost i na isplatu danka koji su dugovali i njegovo dalje plaanje. Ni na jednom mjestu kod Apijana, ali ni kod drugih vrela nema nagovještaja da je Oktavijan vršio namjerne radikalne rezove u ilirskim domorodakim politijama. 289 Mesihović, Dezitijati, 2007 Dodatni motivi vo-enja takve politike le%e u politikoj pragmatici Oktavijana Augusta, koji je %elio da dobije nove narode u okviru Imperije koju je stvarao, i da ima u njima dobar izvor poreznih prihoda i vrlo dobar materijal za oru%ane snage Imperije. S druge strane on nije %elio da troše ni previše energije, snaga i sredstava Imperije za neku «perfekcionistiku» politiku na zapadnom Balkanu koja bi ga ometala u ostvarivanju drugih strateških zamisli ne samo vojne i ekspanzionistike politike. Zato su sa predstavnicima i prvacima autohtonih zajednica Oktavijan August, odnosno njegovi predstavnici na terenu uglavnom sklapali ugovore na gore prezentiranim osnovama. Jedino bi u sluaju mo%da te%ih prekršaja dolazilo do odre-enih odmazdi, ali ni one nisu bile takve da su zadirale u politiko i društveno ure-enje, kao što je to bilo sa Liburnima, kojima je Oktavijan oduzeo brodove radi njihovog piratstva.98 Uslijed svega toga su Rimljani po sporazumu sa dezitijatskim politikim entitetom, kojim je bio preciziran nain njegovog uklapanja u teritorijalno-upravni sustav i ustroj Dr%ave i provincije Ilirik, ostavili domaim ljudima veliki dio prava u upravljanju poslovima nove peregrinske civitas. Tako su Dezitijati i njihova politika formacija u%ivali prilinu autonomiju i visoku razinu samoupravne vlasti u svojim naseljima i seoskim okruzima, u kojima je nastavio da tee kontinuirani autohtoni razvitak, neometan u svome naelu od nekih drastinih poteza rimske dr%avne ili provincijske vlasti, sa starim institucionalnim i politikim sustavom naravno pod plaštem dr%avnih i provincijskih institucija i ure-enja. Zato je moglo i izgledati da je provincija Ilirik potpuno umirena i pacificirana i potpuno uklopljena u rimsku upravnoadministrativnu šemu i da su njeni narodi spremni za prihvaanje rimskog naina %ivota, obaveza i prava, i voljni da %ive zajedno sa Rimljanima i drugim narodima koji su se nalazili u okviru Rimske dr%ave i da sa njima dijele ubudue zajedniku sudbinu. Me-utim %elje i volja autohtonih naroda Ilirika su bili jedno, a stvarno stanje na terenu i ono što se na njemu odvijalo, posebno postupci prema domaem stanovništvu nešto sasvim drugo.99 98 App. Ill. 16 99 Ako je suditi po Batonovim rijeima da su Rimljani umjesto pastira poslali vukove da uvaju njihove stada ini se kao da su Dezitijati u toku prvog razdoblja rimske vladavine gajili i izvjesne iluzije i nade u vezi Rimljana i njihove politike. Mo%da je to rezultat injenice da su Dezitijati ipak po ugovoru formalno dobili odre-enu razinu autonomije, koji bi ih zadovoljavao, ali koji se u praktinom %ivotu, kako je vrijeme prolazilo, sve više suoavao sa svim onim neugodnostima koje je uspostava rimske vladavine donijela, Mo%da je u prvo vrijeme ugovor sa Dezitijatima bio poštovan na zadovoljstvo domorodakog stanovništva, ali da je vremenom zbog gramzivosti rimskih publikana i stalne regrutacije i kršenja i dvosmislenog tumaenje ugovora, pa mo%da i oduzimanja zemljišta u svrhu njene dodjele veteranima i drugim pojedincima-strancima (bez obzira bili oni rimski gra-ani ili ne) i mnogih drugih razloga potpuno izblijedilo povjerenje. Tako bi se i iluzija Dezitijata u rimsku upravu 290 Mesihović, Dezitijati, 2007 Dodatak poglavlju— poglavlju—Uspostava rimske provincijske vlasti Pojedini dijelovi Hercegovine su bili zahvaeni rimskim pohodima i konstantnim upravnim prisustvom još u znatno ranijim periodima, skoro od samog poetka rimske infiltracije na istono-jadransku obalu i Balkanski poluotok. Tako je i sudbina dijelova Hercegovine direktno povezana sa pitanjem uspostave rimske provincijske uprave na istonom Jadranu, odnosno vremena nastanka provincije Ilirik i njenih institucija kao stalnih, a ne ad-hoc ili privremenih tijela. Sauvana i raspolo%iva izvorna gra-a ne daje ne samo precizno nego ni okvirno vrijeme nastanka provincije Ilirik. Zbog toga su se u znanstvenoj literaturi pojavljivala najrazliitija rješenja ovog pitanja, pogotovu ako se ima u vidu da su izme-u prve rimske vojne intervencije u balkanskim ilirskim zemljama i 27. god. p. n. e., kada je Oktavijan Ilirik predao na upravo Senatu prošla dva stoljea. I u ta dva stoljea su se smještali najrazliitiji datumi, pa se po Zippelu, provincija Ilirik npr. ustrojila kao stalna provincija ve 118. god. p. n. e.100 Po Mócsyu, carska provincija pod imenom Ilirik bila je konstituirana 11 god. p. n. e. uklopljavajui u sebe golemo podruje koje je kasnije postalo poznato kao Dalmacija i Panonija.101 Na srednjojadranskoj obali Rimljani su ve u republikansko doba imali djelotvornu i funkcionalnu direktnu upravu, odnosno dijelovi te obale su se nalazili u neposrednom okviru Rimske Dr%ave. Rimljani su u ilirskim zemljama sve do Oktavijanovog pokreta 35. god. p. n. e., imali veim dijelom posrednu vlast, preko zavisnih domaih pupit dr%avica i saveznika; a neposredno na manjim, esto kopneno nepovezanim, posjedima razasutim po itavoj istonojadranskoj i jonskoj obali. Salona i Narona (koji su bili teritorije, «gradovi» rimskih gra-ana) su i za vrijeme Republike predstavljali odre-ene administrativno-upravne jedinice, koje su imale svoje lokalne upravne institucije i magistrate, ukljuene na neki nain u strukturu Rimske Dr%ave. Pored salonitanskog i naronitanskog agera u sastav Rimske dr%ave i njen vanitalski ustroj na istonoj jadranskoj obali su prije Cezara vjerojatno bili ukljueni i drugi dijelovi obale i neposrednog zale-a (npr. u Hercegovini, Albaniji, Crnoj Gori) i Istra. Samim tim se postavlja pitanje kako su ti segmentirani dijelovi rimskog imperija prije i za vrijeme Cezara bili ustrojeni i uklopljeni (i rimski konventi, municipiji i kolonije, ali i do tada podinjene civitates, i saveznike dr%avice, politiki entiteti i narodi) u teritorijalnu, upravnu i administrativnu šemu transformirala u pritajenu mr%nju koja je samo ekala pogodan moment da iza-e sa svom svojoj ubilakom %estinom na svjetlo dana i bude vodilja opeg nezadovoljstva ilirskih i panonskih naroda sa rimskom upravom. 100 Zippel, 1877, 180 i d. 101 Mócsy,1974, 34 291 Mesihović, Dezitijati, 2007 Rimske Republike. Da li je ta istono-jadranska oblast inila ve i tada zasebnu provinciju, kao što su bile Makedonija, hispanske provincije, Sicilija, Asia, Africa i sl., ili je bila sastavni dio druge provincije, imala neki poseban, specifian status koji nije odgovarao onome što bi se moglo nazvati provincijom. Znai osnovna pitanja koja iz svega proizlaze su : a) da li je provincija Ilirik, koja postoji na samom kraju stare ere i u prvoj dekadi nove ere i iz koje su proizašle kasnije provincije Dalmacija i Panonija, osnovana prije Oktavijanovih i od njegovih zapovjednika (Agripe i Tiberija Nerona) osvajakih kampanja na zapadnom Balkanu i panonskom bazenu, b) i da li je, i ako jeste na koji nain i u kojoj mjeri, provincija Ilirik proizlazila iz toga predoktavijanskog ustroja rimske vlasti i uprave na istonojadranskoj obali i na nekim mjestima u njenom neposrednom zale-u. U vezi ovoga potrebno je imati na umu i injenicu da se daleko najvei dio zemalja koje su bile ukljuene u sastav provincije Ilirik, prije poetka Oktavijanovih kampanja nalazio van okvira Rimske Dr%ave, njenog imperija i dometa. Te zemlje koje naseljavaju ilirski narodi u kontinentalnoj unutrašnjosti i panonskom bazenu su %ivjeli potpuno nezavisnom %ivotom, što potvr-uju za ilirske panonske narode i sam August u svojim Res Gestae i Apijan u Ilirskoj knjizi.102 Rimska vladavina je jedino prije 35. god. p. n. e. na srednjem Jadranu imala priznato i funkcionalno djelovanje ne samo na prostorima naronitanskog i salonitanskog agera, nego i u unutrašnjosti posebno istone Hercegovine i dijelovima Crne Gore, gdje se nekada nalazilo jezgro ardijejske moi koju su Rimljani slomili u ilirskim ratovima. Tu su se nalazili i savezniki Daorsi i raseljeni i podinjeni Ardijejci, tako da je to podruje bilo granino sa nizom autohtonih ilirskih naroda, kao što su bili Pirusti koji su za vrijeme Cezara napali granine oblasti Ilirika koji se u konkretnom poglavlju Galskih ratova titulira kao provincija (V, 1 Ipse conventibus Galliae citeribris peractis in Illyricum proficiscitur, quod a Pirustis finitimam partem provinciae incursionibus vastari audiebat). Iz ovoga jasno slijedi da je Cezar do%ivljavao Ilirik kao provinciju sa ome-enim granicama. Ali izgleda da je ova provincija ipak bila nešto specifinija u odnosu na druge provincije koje postoje za vrijeme Cezara (koje ukljuuju priznat i stalni upravno-administrativni aparat, konstantnu upravu sa namjesnicima koji nose odre-ene titule i koji se smjenjuju po odre-enom pravilu i sl.). Prvo njome nisu upravljali islu%eni rimski magistrati (konzuli i pretori) koji nisu po automatizmu odlazili da upravljaju ilirskim jadranskim oblastima, nego su predavane na ad-hoc mandatno upravljanje, nekada zajedno sa Cisalpinskom Galijom, kao u sluaju Cezara. Osim toga, interne kronine ratove u Ilirskim zemljama nisu vodili provincijski namjesnici kao u sluaju ve uspostavljenih i 102 Res Gestae, V, 30, App. Ill. 14 292 Mesihović, Dezitijati, 2007 administrativno definiranih provincija (kao Makedonije, hispanskih provincija, Narbonska Galija, itd.), nego je Republika uvijek naimenovala posebne vojskovo-e što je trajalo sve do Cezara koji je 58. god. p. n. e., po zakonu Publija Vatinija kao mandat na pet godina zajedno sa Cisalpinskom Galijom dobio cijeli Ilirik (nakon smrti namjesnika Narbonske Galije Senat je i tu oblast prepustio Cezaru). Rimska dr%ava je izgleda do tada samo po potrebi, uglavnom rije je ratnim pohodima, u ilirske zemlje slala ovlaštene osobe. Tako da ustvari do Cezara, pa ni za vrijeme njega i neposredno poslije njega ne postoji institucija stalnog namjesnika Ilirika koji je izabran od Rimske Dr%ave na ustaljeni vremenski period i koji stoluje cijelo to vrijeme u Iliriku i tamo ima svoje stalno i priznato sjedište. Ni u Saloni ni u Naroni, niti u drugim dijelovima rimskog gospodstva na istonom Jadranu ne postoji stalni provincijski aparat, i ini se kao da Ilirik jeste provincija ali specifinog tipa i naina funkcioniranja slino kao u sluaju Cisalpinske Galije. Pod provincijom Ilirik u tom predoktavijanskom periodu bi se tako mo%da mogli podrazumijevati rascjepkani prostori ist. Jadrana na kojima postoji i priznata i djelotvorna vlast Rimske Dr%ave, koji imaju svoje granice prema unutarnjim oblastima, ali u kojoj još uvijek ne postoje stalne funkcionalne institucije na razini provincije. Bitava ta rimska vlast je bila zasnovana na nizu ugovora, me-usobnih odnosa i uporišta a ne na nekom statusu rimske provincije pravog tipa u kojima namjesnik upravlja kao da je rije o gospodaru jedne priznate vanjske teritorije u vlasništvu ili pod patronatom rimskog naroda. Osim toga i to što su i Cisalpinska Galija i Ilirik predati na mandatnu upravu Cezaru nije znailo da je rije o jednoj provinciji, jer je i Pompej istovremeno dobio Hispaniju koja se sastojala od više provincija.103Aul Gabinije i Publije Vatinije nisu bili dr%avni magistrati u smislu provincijskih namjesnika nego od Cezara odre-eni legati, kao i u sluaju Azinija Poliona 39. god. p. n. e, koji je naimenovan od trijumvira Oktavijana i Marka Antonija.104 To znai da Ilirik u vrijeme Cezara 103 Inae potrebno je u kontekstu cjelokupnog razmatranja ovoga pitanja naglasiti da je termin «provincia» u poetku svoga postojanja i primjene na vanitalske zemlje shvaan i predstavljan kao odgovornost magistrata (u vidu mandata) izabranih i odre-enih od rimskog naroda za upravljanje odnosima van Italije, odnosno «posjedima rimskog naroda». I tek su za vrijeme kasne Republike provincije dobile jasno definirane granice i pojam provincija se striktno odnosi na odre-eno podruje, kao teritorijalnu sastavnicu Rimske Dr%ave, a ne samo na mandatno upravljanje. Osim toga, ne samo shvaanje provincija, nego i njihov ustroj i struktura, pa i odnos prema Rimu, Dr%avi i Italiji su bili drugaiji za vrijeme srednje Republike, kasne Republike (posebno nakon saveznikog rata) i za vrijeme Augusta. Tek je u sijenju 27. god. p. n. e., i zvanino izvršeno reguliranje statusa provincija i njihova pozicija jasno definirana kao upravno-administrativnih i teritorijalnih jedinica Imperije. Upravo iz ove izvjesne relativnosti institucije provincije i njenog shvatanja kroz stoljea Republike mogue je da su proizlazile i sve one nedoumice vezane za uspostavu provincijalnog ustroja na istonom Jadranu. 104 O Iliriku u to vrijeme v. Caes. de bell. gall. II, 35; III, 7; V, 1; de bell. civ. III, 9; 78; de bell. Alex. 42-44 293 Mesihović, Dezitijati, 2007 još uvijek nije ustanovljen kao zasebna provincija sa svom onom sadr%inom što se tada (sredina I. st. p. n. e.) podrazumijevalo pod izrazom «provincia» za vrijeme principata. Izgleda da je došlo i do neke provincijske rekompozicije u poetku vladavine Augusta ne samo u odre-ivanju senatskih i carskih provincija nego i osnivanja novih provincija i podjele starih. August je u okviru svojih reformnih zahvata kojima je uspostavljao novi carski re%im principata posebno mjesto posvetio i ure-enju provincijalnog ustroja, u kojem je do tada vladala velika šarolikost u polo%aju, statusu, nainu upravljanja i funkcioniranja Rimskoj dr%avi podinjenih zemalja. On je u okviru toga i jasno definirao polo%aj Italije, ali i redefinirao ulogu i status provincija smanjujui tu raznolikost itavog niza razliitih naina uprave nad pojedinim provincijama i drugim vanitalskim podrujima, uniformirajui i jasno precizirajui provincijske upravne institucije. Tako su ili ukinuti razni prelazni i nedefinirani upravni oblici i statusi kao u sluaju Cisalpinske Galije105 koja je prikljuena Italiji ili su se oni transformirali u jasnu cjelinu-provinciju sa svim onim što je nju po shvaanju Augusta trebalo karakterizirati kao u sluaju Ilirika. Uostalom tek za vrijeme Oktavijanove ilirske kampanje 35-33. god. p. n. e. široki pojasevi kontinentalne unutrašnjosti su pali pod rimsku vlast, te je tako Iliriku pridodato i zale-e, pa je on tako stekao i prostorne uvjete da postane prava provincija, sa teritorijalnim kontinuitetom. I tako je tek za Oktavijana negdje izme-u 33. p. n. e. i 27. god. p. n. e. (kada je predana na upravu Senatu) uspostavljena provincija Ilirik u punom znaenju tog pojma. To je ukljuivalo i svu onu sadr%inu koja karakterizira jednu pravu provinciju, od uvo-enja stalne namjesnike institucije i drugih stalnih (a ne mandatnih i ad-hoc) i funkcionalnih institucija na razini provincije do jasnog unutarnjeg ure-enja i preciziranja mjesta koje zauzima u hijerarhiji rimske dr%avne i teritorijalne administrativno-upravne šeme (ukljuujui i sustav zasnovan na peregrinskim civitates).106 U trenutku svoga konanog jasnog upravnog i administrativnog oblikovanja i uklopljavanja u šemu rimskog provincijalnog ustroja provincija Ilirik je obuhvaala uglavnom samo zapadni Balkan i dio krajnjeg jugozapadnog panonskog podruja. Nakon 27. god. p. n. e. nove steevine na ilirskim prostorima, posebno u panonskom bazenu su jednostavno inkorporirane u okvire provincije Ilirik koja je sada imala onaj oblik i funkciju koje joj je davao August. Na osnovi svega izreenog moglo bi se smatrati da je provincija Ilirik koja 105 Ipak sudei po Apijanovim podacima (u njegovim Gra-anskim ratovima) koji govore o Decimu Brutu i njegovom namjesništvu Cisalpinske Galije i borbama sa Markom Antonijem i zbivanjima vezanim za 44. i 43. god. p. n. e. mogue je pretpostaviti da je ova oblast ipak bila tada shvatana kao posebna provincija u pravom smislu, sve do uklopljavanja u augustovsku Italiju (zajedno sa Istrom). 106 O ure-enju i upravljanju provincijama unutar augustovskog sustava, a posebno o polo%aju upravnika provincija v. detaljno razmatranje Cass. Dio LIII, 12-15 294 Mesihović, Dezitijati, 2007 postoji na prijelomu dviju era nastala transformacijom predoktavijanske nedefirane i specifine ilirske provincije koja je postojala na obali istonog Jadrana i u pojedinim dijelovima u njenom neposrednom zale-u. Tako bi ti rimski posjedi koji su prije 35. god. p. n. e. postojali na istonom Jadranu i zapadnom Balkanu, i koji su nazivani provincijom iako u sebi nisu sadr%avali sve atribute i osobnosti jedne prave provincije, predstavljali jezgro iz kojeg se razvila provincija Ilirik iz augustovskog doba, odnosno njene kasnije izvedenice Gornji i Donji Ilirik. Naravno sada se postavlja novo pitanje kada su se ti rimski posjedi na istonom Jadranu poeli nazivati terminom «provincia», koji je kako smo ve istakli osvjedoen kod Cezara. Potrebno je imati na umu da su Delmati, iako nesumnjivo praktino nezavisni prije 3433. god. p. n. e. shvaeno u smislu da se nisu nalazili u okvirima provincijske strukture i hijerarhije ni sa rimskim posadama i pozicijama na svojoj teritoriji, na neki nain ipak bili podlo%ni Rimskoj Dr%avi. To bi sugeriralo Apijanovo (Ill, 28) navo-enje da su Delmati, nakon konanog poraza poetkom 33. god. p. n. e. bili prisiljeni i da isplate danak koji su bili uskratili Cezaru, znai mo%da da izmire sve svoje financijske obaveze prema Rimskoj Dr%avi od oko 50. god. p. n. e. (od kada su se nalazili u neprijateljstvu prema Cezaru i zatim trijumvirima, odnosno prema samom Rimu). Ovo bi znailo da je na istono-jadranskoj obali i njenom zale-u postojala još od ranije neka vrsta zavisnosti i priznavanja rimskog vrhovništva koja se izra%avala u isplaivanju danka, ali ne i u uklopljavanju u provincijalnu upravnu i administrativnu šemu i ustroj. Delmati su se od 154. god. p. n. e. periodino nalazili u ovoj formi vazalstva prema Rimskoj dr%avi i narodu, kao i neki drugi ilirski narodi u zale-u istonojadranske obale. I kada antiki pisci govore o ratovima sa Delmatima i tim drugim narodima i zajednicama prije 33. god. p. n. e. i ka%u da je došlo do rata zbog njihove «pobune», ne treba shvaati da je rije o pobunama klasinog tipa. Pravilnije je to razumjeti ne kao borbu protiv stranog okupatora, osvajaa i zavojevaa ije se trupe i pozicije te stalni upravno-administrativni aparat nalaze pozicionirani unutar njihove teritorije, nego u smislu da je rije o uskraivanju tih obaveza i otkazivanju poslušnosti pa i ugro%avanju rimskih interesa.107 Sudei po Plutarhu i njegovim %ivotopisima, moglo bi se utvrditi i prisustvo i aktivno ueše ilirskih robova, koji su najveim dijelom podrijetlom upravo sa ovog središnjejadranskog podruja, u rimskim gra-anskim ratovima stranaka populares i optimates koje su predvodili Marije i Sula. 108 Prilikom Marijevog povratka u Rim, njemu su se prikljuili robovi koje je on nazivao (ili koje su nazivali) Bardyaei (Bardijejci), i koji su predstavljali neku vrstu 107 Potvrdu ovakvom stajalištu daje i podatak Kasija Diona, XLIX, 33, 2-3 108 Plut. Mar. 43-44; Plut. Serto. 7; App. de bell. civ. I, 69; 74; Tomi, 1885, 50 295 Mesihović, Dezitijati, 2007 osobne Marijeve garde. Nije nemogue pretpostaviti da se pod ovim Bardijejcima krije ustvari ardijejsko ime, odnosno da su ti Marijevi sljedbenici bili veinom ilirski robovi ardijejske narodnosne pripadnosti. Ovi Bardijejci su predstavljali pored toga što su bili iznimno odani Mariju, najgori i najsuroviji dio snaga «narodne stranke» prilikom njihovog zauzimanja Rima 87. god. p. n. e. Ovi bivši robovi, su tako bili izvršioci Marijevih osvetnikih i vrlo krvavih i surovih naloga, a vrlo brzo su se i osilili, ubijajui i silujui i openito terorizirajui i postajui tako izra%ena prijetnja ne samo po opu sigurnost Rima, nego i po interese populara. Ove osiljene i beskrupulozne ete, u kojima su se nalazili i bivši robovi-Iliri, su Cina (po Apijanu) i Sertorije (po Plutarhovom %ivotopisu Sertorija, a obojica —i Cina i Sertorije--- po %ivotopisu Marija) na kraju bili prisiljeni i to sa keltskim jedinicama opkoliti i poubijati ih na broj od oko 4000. Prisustvo ovih Ardijejaca i drugih Ilira i njihovo ueše u rimskim gra-anskim ratovima ukazuju da je prostor današnje istone Hercegovine i donjeg porjeja Neretve na prijelazu II. u I. st. p. n. e., predstavljalo va%no vrelo odakle su se pribavljali robovi, posebno nakon konanog ardijejskog sloma 135. god. p. n. e., što je sigurno utjecalo i na smanjivanje ardijejske populacije. A i beskrupuloznost i surovost ove Marijeve osobne garde nazvane Bardijejci ukazuje da je rije o robovima koji su podrijetlom sa barbarskog i ratobornog prostora, a to je tada u velikoj mjeri bio zapadni Balkan. 296 Mesihović, Dezitijati, 2007 Prilog:SVPPLEMENTVM Kronološki pregled dezitijatske povijesti Prema ovi, 1987 i Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 163-164 ∗1 I. Starije razvojno razdoblje srednjobosanske kulturne grupe⇒ 1. faza a) vrijeme migracija⇒nositelji SBKG (XII-X. st. p. n. e.) b) vrijeme stabilizacije⇒po7etak uporabe 8eljeza⇒protodezitijatske zajednice (X. st. -750/725. god. p. n. e.) II. Mla=e razvojno razdoblje srednjobosanske kulturne grupe⇒razvitak prema ustroju politije a) 2. faza⇒dezitijatske zajednice (750/725-625/600. god. p. n. e.) b) 3. faza⇒ dezitijatske zajednice (625/600-550. god. p. n. e.) c) 4. faza⇒ dezitijatske zajednice (550-450. god. p. n. e.) d) 5. faza⇒ dezitijatske zajednice (450-350. god. p. n. e.) e) 6. faza⇒ Pradezitijati (350-300. god. p. n. e.)∗2 III. Objedinjena i nezavisna dezitijatska politi7ka jedinica (politija) u autohtonim uvjetima (300-33.? god. p. n. e.) IV. Antika: dezitijatska zajednica do po7. III. st. n. e. a) Prvo razdoblje rimske vladavine (33? p. n. e. - 6 god. n. e.) b) Ustanak (6-9. god. n. e. ) c) Drugo razdoblje rimske vladavine 9. god. n. e. - po7. III. st. n. e. V. Antika: municipalni ustroj (III-kraj IV/po7. V st. ) VI. Kasna Antika ( kraj IV/po7. V. st. n. e.— po7. VII st.) ∗3 a) zapadnorimsko doba (kraj IV/po7. V st. n. e – 480 god.) b) germanska vlast (480 god. – 535 god.) c) romejsko doba (535 god. - po7. VII st. ) VII. Ranosrednjovjekovno avarsko-slavensko razdoblje ∗ Napomene; 1. B. ovi je kronologiju srednjobosanske kulturne grupe predlo8io uglavnom temeljem istra8ivanja i stratigrafije Poda kod Bugojna, a u manjoj mjeri temeljen nalaza iz Gra7anice, Semizovca i Podastinja. Posljednja 6. faza se uz nalaze iz Poda uglavnom bazira na nalazima iz grobnice Vratnica kod Visokog. 297 Mesihović, Dezitijati, 2007 2. S.Peri (2002, 192) uveo je još jednu, 7. fazu razvitka kojoj pripadaju nalazi iz Vratnice i Kremenja7e. Ona bi se dijelila na stariju i mla=u etapu, odnosno na etapu inhumiranja i etapu incineracije pokojnika, kojom završava i srednjobosanska kulturna grupa. 3. Provincija Dalmacija, uklju7ujui i Gornju Bosnu, od prijelaza II. na III. st. pa sve do posljednjih decenija IV. st. ostvaruje kontinuirani 8ivot, temeljen na ranije dostignutoj razini anti7ke civilizacije, bez prijeloma. U ovom periodu i to najviše na prijelazu iz III. u IV. st. Gornja Bosna do8ivljava i anti7ki zenit. Tako se u unutrašnjosti zapadnog Balkana antika ustvari odvija, istina usporenijim tempom, gotovo 7etiri stoljea. Tek sa krajem IV. i po7. V. st. ni8u se doga=aji1 koji ova podru7ja uvode u novo povijesno, kasnoanti7ko razdoblje. 1 Bitka kod Hadrijanopola 378. god. n. e.; barbarska pustošenja o kojima najbolje svjedo7anstvo ostavlja sv. Jeronim; kona7na pobjeda kršanstva; kona7na podjela Carstva 395. god. n. e. 298 DEZITIJATI TOM DRUGI DAESITIATES VOLVMEN SECVNDVM PAX AVGVSTA ET REBELLIVM IN ILLYRICVM Mesihović, Dezitijati, 2007 Povijesna pozadina Rimski svijet Nulte godine naše ere prostorom od obala Lamanša do Eufrata vladao je ve tri decenija, pod formalnim plaštem Rimske Republike, kao neprikosnoveni vladar August. Nakon gra!anskih ratova i pustošenja koji su trajali #itavo stoljee on je Rimu kona#no donio ono što su suvremenici pa i on sam zvali Pax Romana. A ta je #injenica i najvea njegova zasluga i doprinos. 1 Rim je dobio toliko dugo #ekani predah i odmor kako bi se konsolidirao i pripremio za novu fazu svoje povijesne misije. I sa nastupanjem konzulske godine Gaja Cezara i Lucija Emilija Paula, #inilo se da je Rim ostvario ili bio na najboljem putu da ostvari svoj zavjet i misiju koju mu u Vergilijevoj Eneidi navješuje Enejin otac Anhiz. A na #elu toga Rima nalazio se Gaj Julije Cezar August2 Oktavijanus3 (Caius Iulius Caesar Augustus Octavianus4), XXI put imperator,5 tri puta odr3ao kurulni trijumf (13., 14. i 15. VIII 29. god. p. n. e), dva puta trijumfovao sa ovacijama,6 XIII puta konzul7, sin bo3anskog Julija,8 princeps9 sa 1 Iako je nesumnjivo i on doprinio krvavom piru u periodu Drugog trijumvirata i dualizma sa Markom Antonijem. U tom prvom razdoblju Oktavijan je bio brutalan, nasilan, pohlepan i ambiciozan. 2 Ime August (Augustus) dobio je 16. I. 27. god. p. n. e. 3 Prije usinovljavanja od strane Gaja Julija Cezara zvao se Gaj Oktavije (Caius Octavius). Nakon usinovljavanja Gaj Julije Cezar Oktavijan (Caius Iulius Caesar Augustus Octavianus), a od prvog sporazuma sa Senatom 27 god. p. n. e. dodao je svome imenu i po#asni naziv August (Augustus) =uzvišeni. Koristio je i naziv Imperator Cezar bo3anskog (deificiranog Cezara) sin, August (Imperator Caesar divi filius Augustus ). Budui prvi rimski samodr3ac i ustanovitelj Rimskog Carstva je ve ubrzo nakon svoga ro!enja dobio jedan agnomen Turijski ( Thurinus ), vjerojatno u po#ast pobjede njegovog oca u Turiju nad skupinom pobunjenih robova, posljednjih ostataka Spartakove i Katilinine vojske koji su bili zaposjeli podru#je oko Turija. 4 Iako je rimska tradicija nalagala usvojeniku da zadr3i kao oznaku na svoje biološke porijeklo i agnomen nastao proširivanjem imena roda (nomena) biološkog oca sa nastavkom -ianus, ne postoje podaci da je August ianus. Korištenje imena Oktavijan za period od 43 do 27 god. p. n. e. ima #isto ikada upotrebljavao ime Octavianus tehni#ko zna#enje, bez pozivanja na izvornu gra!u. Ipak oblik Oktavijan (u gr#kom jeziku) upotrebljava na jednom mjesto Kasije Dion (XLVIII, 14, 4 -5), a v. i Eutr. VII, I; III; VI – VIII i Sex. Aur. Vic. epi. I, 2 5 Prvi put 43. god. p. n. e. v. i Cass. Dio LII, 41, 3 – 4, gdje se obrazla3e i po#etak i na#in transformiranja ovog termina u jednu od oznaka/imena za carsku institucija. 6 August, Res Gestae, I, 4; Liv. Epit. 133; Svet. Aug. 22 7 Prvi put 43. god. p. n. e. 8 Od 42. god. p. n. e. 9 Titula princepsa je uzeta 29/28. god. p. n. e., poslije sastavljanja novog senatskog spiska. 299 Mesihović, Dezitijati, 2007 imperium proconsulare maius10 i do3ivotnim tribunskim11 i cenzorskim ovlaštenjima, vrhovni zapovjednik armije, pontifeks maksimus,12 otac domovine,13 osoba sa najvišim auctoritas me!u Rimljanima «gospodarima svijeta». ukratko prvi #ovjek Rimske dr3ave i rimskog imperija. Taj do3ivotni vladar res publicae Romanae bio je u praksi najmo#niji kralj kojeg je svijet ikada vidio, ali bez kraljevstva, sa dinastijskim naslje!ivanjem, ali i bez dinastije. Zajedno sa svojim saradnicima, u prvom redu Markom Vipsanijem Agripom i Gajem Cilnijem Mecenom, stvorio je re3im principata, jednog od najslo3enijeg sistema vladavine u dosadašnjoj svjetskoj historiji, a koji je ipak funkcionirao. Skoro trostoljetno postojanje principata koji je omoguavao postojanje jedne dr3avne cjeline od Eufrata do Irskog mora i od Sahare i Nubije do gustih germanskih šuma i hladnih kaledonskih planina, samo po sebi dokazuje uspješnost projekta koji je pod Augustovim imenom zakonodavno reguliran i uspostavljan u osmoj deceniji posljednjeg stoljea naše ere. A te 753. godine od osnivanja Rima, #inilo se da se re3im Augustovog principata još uvijek nalazi na svome uzlaznom smjeru kretanja. Ne samo da je #itav zemaljski prostor preko kojeg se prostirao rimski imperium bio u miru i stabilan i uvezan u jedan hijerarhijski osmišljen sistem, nego se nastavljalo i njegovo dalje širenje i planiranje daljih osvajanja. Ali iza te skladne i mirne površine, koju je predstavljao principat, nalazio se #itav jedan prostor u svome punom previranju koji je samo #ekao da kao oluja provali izvan površine i poka3e i onu drugu stranu Augustovog principata, nali#je ili posljedicu onoga što je vlast smatrala uspješnošu. Onaj Rim koji je sada 3ivio sa sputanom silom sopstvene autodestruktivnosti ali i sopstvenog unutarnjeg kvaliteta i ekspanzije je bio druga#iji po svemu od onoga Rima iz vremena tribunata Tiberija Grakha (133 god. p. n. e.) kada je zapo#elo kasnorepublikansko doba. To nije bio Rim sna3nih osoba, ne više Rim sa svjesnim i aktivnim gra!anstvom, ne više Rim sa Senatom #iji je sastav izaslanik kralja Pira, Kineja nazvavši ga «vijeem kraljeva». Krizu stare Republike, koju su braa Grakh pokušavala da zahvatom u njenu stvarnu suštinu riješe, Cezarov prane#ak i usvojeni sin je riješio samo djelimi#no, bolje re#i on ju je samo primirio, usporio njeno nastupanje. Proces izumiranja seoskog srednjeg i sitnog posjeda se nastavio i uznapredovao je i pored svih površnih, a ne suštinskih, mjera Augustovog principata da je Plinije Stariji, samo nekih polja stoljea nakon Augustove smrti, 10 Od juna 23 god. p. n. e. 11 Od 26. (ili nekoliko dana kasnije) juna 23. god. p. n. e. 12 Od 6. III. 12. god. p. n. e., nakon smrti Lepida (13. god. p. n. e.) 13 Titulu pater patriae August je dobio 5. II. 2. god. p. n. e. 300 Mesihović, Dezitijati, 2007 mogao konstatovati da je latifundia perdidere Italiam i da je ve zahvatila i provincije. I kada ta stara republikanska kriza svoje krake proširi i na provincije, i potpuno ovlada i njima, to je bio kraj i res publicae Romanae i anti#kog svijeta uope. Hini se da #itava reformna i uope aktivnost Augustovog principata nije ulazila suviše duboko u samu suštinu problema, zadovoljavala se površnim i kompromisnim rješavanjem. A to je bilo tako druga#ije u odnosu na mnogo studioznijeg, analiti#nijeg i pronicljivijeg, pa zašto ne re#i i inteligentnijeg i obrazovanijeg Gaja Julija Cezara #ije su ideje, namjere i postupci nesumnjivo donosili nešto novo i suštinsko ula3enje u bit stvari i hrabro suo#avanje sa njim. Cezar bi nesumnjivo pristupio uzrocima propasti Republike mnogo kompleksnije i jasnije, i vjerojatno bi se u okviru svoje planirane i samo u malom broju realizirane obimne i radikalne politike uhvatio i sa njima u koštac, mo3da na onaj pravilni na#in kako su to pokušali u#initi Grakhi, posebno onaj stariji. Njegov prane#ak i nasljednik je ostao prakti#niji, tradicionalniji i «rimskiji», što je mo3da bilo rezultat i #injenice da se od svoje devetnaeste godine nalazio u samom središtu kontinuiranih ratova i politi#kih previranja od 44. do 31. god. p. n. e., koja su za u potpunosti zaokupljala i tako mu oduzeli najvrijednije vrijeme kada je mogao stei znanja i umijea da idejno sazrije i stekne sposobnost da sagleda suštinu i rješava dubinske probleme. Umjesto toga, on je poradi svakidašnjih dešavanja i «dnevnopoliti#kih» razloga i potreba zanemarivao i slabo obraao pa3nju na ono što se zove uzro#no-posljedi#na veza i dalekose3ne ideje. Zadovoljavao se regulacijom i ispravljanjem trenutnog stanja, njegovi zakoni nisu imali suštinske i dalekose3ne i duboke implikacije niti su ope predstavljali nešto novo i maštovito. Naravno ta svoja prakti#na umijea i sposobnosti, koje je uspješno razvio i primjenjivao mogla su sagledati i rješavati samo povode i posljedice i one vidljive probleme. Uzroci su ipak ostali sakriveni negdje u dubini Dr3ave, primireni kao «bacil» koji se nalazi u stanju inkubacije i #eka momenat kada e izai na svjetlo dana. Agrarna kriza koja je vidljivo nastupila sredinom II. st. p. n. e. tako se hroni#no javljala i bila lije#ena i umirivana, ali ne i izlije#ena, sve do kraja postojanja klasi#ne Rimske Dr3ave. Ali dok je kriza umireno tinjala u Imperiji, dotle je kriza u Augustovoj porodici buktala. Prve godine naše ere konzulska godina je nosila ime i Gaja Cezara, jednog od dva svoja biološka unuka koje je kao svoje sinove adoptiranog August. Gaj i Lucije, sinovi Agripe i Julije, k#erke Augusta sa drugom 3enom Skribonijom bili su drugi po redu planirani nasljednici.14 14 Još znatno prije njihovog ro!enja August je kao svoga nasljednika bio odredio Marcela, sina svoje sestre Oktavije, koji je bio i prvi mu3 Julije. Nakon Marcelove iznenadne smrti 23. god. p. n. e. Julija je preudata za 301 Mesihović, Dezitijati, 2007 Svijet kojim je August vladao nulte godine protezao se od germanskih šuma do ju3nih egipatskih granica i Sahare, od Lamanša do Eufrata. On nije bio upravno unificiran i postojali su za pojedine zemlje razli#iti vidovi upravnog odnosa centralne vlasti u Rimu. Metropola svijeta nad kojim se pru3ao de iure imperium rimskog naroda bila je Italija, kojoj je August prisajedinio sjeverne oblasti sve do Alpa. Izvan Italije direktna vlast se pru3ala preko sustava provincija koje su bile podijeljene na carske, kojima je direktno upravljao August preko svojih legata i u kojima su bile stacionirane legije, i na senatorske (javne) provincije preko kojih je August upravljao indirektno preko prokonzula. U svim provincijama su postojale rimske zajednice i peregrinske civitates sa svojim teritorijima. Posebno mjesto u provincijalnom sustavu je zauzimao Egipat, koji je smatran carskom domenom i njim je upravljao prefekt, osobno imenovan od Augusta. Pored provincija, pod rimski imperium su spadale i savezni#ke, bolje rei vazalne/klijentske dr3avice. One su imale svoj sustav uprave, svoje vladare, ali su zavisile od centralne vlasti u Rimu. Njihova suverenost je bila primarno ograni#ena u vojnim, spoljnim i sudbenim poslovima. Najva3nije klijentske dr3avice su bile Trakija, Likija, Mauretanija, Judeja, Kapadokija, Komagena, dok se za utjecaj u Jermeniji Rim borio sa Partijom.15 Hetiri godine prije nego što nastupa naše ra#unanje nove ere, umro je Herod Veliki višedecenijski vladar Judeje, rimske vazalne kraljevine. Herodova kraljevina je bila vjerni rimski poslušnik još od vremena trijumvira Marka Antonija, a što se nastavilo i za vrijeme Oktavijana Augusta. Herodova višedecenijska vladavina u Judeji je nesumnjivo donijela stabilnost i odre!eni prosperitet, ali je zbog autokratizma i surovosti, te pri#a vezanih za ro!enje Isusa, njegova slika ostala zapamena sasvim druga#ije. Sam August je inspirisan pogubljenjem Herodovih sinova koje je naredio sam Herod sarkasti#no izjavio da bi više volio da bude Herodova svinja, nego Herodov sin. Pre3ivjeli Herodovi sinovi su podijelili Judeju me!u sobom. 16 Herodova dinastija obilje3avala je historiju Judeje, Palestine i jevrejstva uope Agripu sa kojim je imala petoro 3ive djece (Gaja, Lucija, Agripinu, Juliju Mla!u i Agripu Postuma). Nakon i Agripine smrti, Julija je predudata za treeg mu3a. Tiberija sa kojim je rodila i sina koji je ubrzo umro. 15 Posebno zanimljiv je slu#aj Kotijskih Alpi, oblasti kojom je nezavisno upravljao Marko Julije Kotije (Marcus Julius Cottius), koji je bio kralj jednog od alpskih naroda i sin kralja Dona (Donnus). Kotije je uspijevao odr3ati svoju nezavisnost, ali se na kraju ipak pot#inio i August ga je u#inio prefektom u njegovoj oblasti. Kotija je naslijedio istoimeni sin, kojeg je car Klaudije nagradio titulom kralja (Cass. Dio LX, 24, 4). Nakon njegove smrti, car Neron je anektirao “kraljevstvo” i u#inio ga provincijom Kotijske Alpe. Drugi Kotijev sin bio je Julije Vestalije (Julius Vestalis), koji je ratovao na Dunavu. 16 Jedan od njih, etnarh Herod Arhelaj je vladao tako loše Judejom, Samarijom i Idumejom, da ga je August opozvao 6. god. n. e. Te godine je formirana i provincija Judeja. Josephus, II, I - VII 302 Mesihović, Dezitijati, 2007 još skoro #itavo jedno stoljee, a neki Herodovi potomci, kao Herod Agripa i njegova k#erka Berenika su bili vrlo utjecajni i u samom Rimu i bliski sa osobama na najvišim polo3ajima. Principat Rimska carska vlast je nastala koncentriranjem u više navrata, po#evši od januara 27. god. p. n. e., u osobi Oktavijana Augusta #itavog niza republikanskih magistratura, funkcija, ovlaštenja, prava/moi i zadu3enja što je 12. god. p. n. e. krunisano i preuzimanjem #asti i naziva pontifeksa maksimusa.17 I kada se sve te du3nosti i ovlaštenja simbioziraju u jednoj li#nosti, onda nastaje jedna sasvim nova rimska politi#ka institucija koja je, ako ne teorijski, a ono prakti#no bila najva3nija, najmo#nija i sa najviše politi#kog dostojanstva, utjecaja, i autoriteta (sve tri odrednice su u latinskom mogle biti sadr3ine pod terminom auctoritas).18 A tu novu instituciju historiografija je terminološki odredila kao car, car koristei #injenicu da je ime cezar bilo upotrebljavano od Oktavijana Augusta i njegovih buduih nasljednika, pa se tako jedno rimsko gentilno ime (bukvalno u zna#enju onaj sa bujnom kosom) transformiralo u naziv za titulu koja se i dan danas upotrebljava. Hitavo to koncentriranje, odnosno davanje, preuzimanje i objedinjavanje institucija, ovlaštenja i zadu3enja u jednoj osobi je teorijski sprovedeno zakonito u skladu sa postupkom koji je bar na#elno uva3avao republikanske zakone i norme. Oktavijanu Augustu je po svemu sudei jako bilo stalo da kreiranje nove, carske institucije ostvari normalnim, zakonskim putem tako što su na njega prenošene 17 Osnovni termini me!aši procesa zakonskog nastanka, zaokru3ivanja i etabliranja «novoizumljene» carske vlasti i institucije su : Prvi sporazum 27. god. p n. e., Drugi sporazum 23. god. p. n. e., Tre#i sporazum 19. god. p. n. e. i kona#no preuzimanje titule pontifeksa maksimusa. Doga!aji koji su vodili ka ovakvom razvoju situacije obilje3eni su zanimljivim Oktavijanovim prilago!avanjima situacijama i potrebama, ali i politi#koj umješnosti koji su obilje3eni periodom kada je on nastupao kao predstavnik Senata i Dr3ave 44. i 43. god. p. n. e., zatim kao trijumvir od 43. do 36. god. p. n. e., u dualizmu sa Markom Antonijem do 31 god. p. n. e. i kao samodr3ac, ali pod legalisti#kim plaštem obnašanja zvani#nih institucija od 31 god. p. n. e. do januara 27 god. p. n. e. I vlast II. trijumvirata je formalno bila proizašla iz na#ela vrhovnog suvereniteta rimskog naroda na osnovi lex Titia,. Sami trijumviri (tres viri rei publicae constituendae) su ovim zakonom 3eljeli legalizirati svoju, fakti#ki gledan, uzurpaciju i politi#ko nasilje nad republikanskim institucijama i pojedincima, kao da su je dobili voljom naroda i to radi rješavanja konstitucije Republike (v. August, Res Gestae, I, 1, 5). Tako je i vlast Oktavijana u periodu od 43. do 27. god. p. n. e. (bez obzira na faze razvitka i oblike) proizlazila iz ove #injenice, pa je ona samim tim imala legalni plašt. Naravno sasvim je drugo pitanje koliko je ona bila ustvari legitimna i u skladu sa zakonodavstvom i obi#ajima Rimske Republike. Sam Oktavijan je trijumvir bio u dva petogodišnja mandata od 42. god. p. n. e., a od 33. god. p. n. e. pa do 23. god. p. n. e. svake godine je bio i konzul. Tako je on bio svoju poziciju trijumvira zamijenio sa legitimnijom pozicijom konzula. 18 Carska vlast i institucija je tako prakti#no nastala koncentriranjem uobi#ajenih ovlasti i moi u rukama jednog #ovjeka i to na do3ivotni termin, a i podrazumijevala je takvo koncentriranje. 303 Mesihović, Dezitijati, 2007 du3nosti i ovlaštenja od strane Senata i Rimskog naroda koji teorijski ostaju stvarni nosioci dr3avnog suvereniteta. I ova #injenica da August ne insistira na tome da on postane i nosioc dr3avnog i narodnog suvereniteta, govori koliko je on bio prakti#na osoba koja je radi sadr3ine spremna da 3rtvuje formu. Uostalom, zakonski gledano ni jedan rimski car, #ak ni u dominatu, #ak ni kada su se proglašavali za 3ivue bogove, nije smatrao niti je smatran da je on nosilac suvereniteta i rimski car je uvijek teorijski bio samo najviši du3nosnik Dr3ave, a carska institucija samo najviša dr3avna institucija, ali nikada nije bila zakonski promatrano viša od same Dr3ave i njenim interesima kojima je bila uvijek subordinirana. Carska institucija #ak nije bila ni jednaka pojmu dr3ave, kao što se to dešavalo sa kraljevima u evropskom srednjem vijeku. Iz svega re#enog, sasvim je jasno da pravno gledano Augustova vladavina, odnosno uspostavljanje carske institucije, nije bila nikakva uzurpacija, nego jedan legitiman proces u kome je Oktavijan August stari republikanski sistem pretvorio u novi, carski sistem koji je prakti#no ozna#avao monarhiju nastalu i zasnovanu na zakonit na#in. Ta nova monarhija, rimski principat se temeljila i razvijala na #injenica da je proistekla, formalno postavljeno, iz «volje» Senata i Rimskog naroda, što je bilo tako razli#ito od mnogih monarhija #ak i suvremenih sa rimskim principatom. Hitav re3im Augustovog principata, posebno u prvim decenijama svoga postojanja, je imao jaku ideološku misao i podlogu koja se nije ispoljavala samo u politi#kim potezima, nego u svim poljima 3ivota i Rima i Carstva u cjelini. Osnovna nit te augustovske ideologije, koja je trebala po svojim osnovnim namjerama postojanja da bude idejna snaga novog re3ima, mo3e se mo3da na najbolji na#in izraziti kroz frazu «Rim, iznad svega, a #iji je #uvar August». Produkti realizacije te ideologije su bili i uvo!enje obo3avanja dr3avnih kultova bo3ice Rome (Dea Roma) i deificiranog cara19, zatim religijska reforma ili bolje re#eno anahronisti#ki religijski projekat, knji3evna djelatnost od historiografije do pjesništva, gra!evinska i umjetni#ka djelatnost. Kao osnovno sredstvo oko kojeg se ta ideologija formira bilo je oslanjanje na stare ideale još iz vremena srednje Republike, tradiciju i slavnu i pou#nu historiju, ali sada u svrhu slavljenja i podr3avanja, odnosno davanja ideološkog oslonca i opravdanja novog re3ima i njegovih akcija.20 Augustovski re3im je tako te3io izgra!ivanju 19 Svet. Aug. 52. August je dopustio da se hram podigne samo pod zajedni#kim imenom njegovim i boginje Rome, a nikako nije dopustio da se u bilo kojoj provinciji samo njemu podigne hram. 20 Augustova vladavina je nesumnjivo bila sasvim nova gra!evina, ali koja se izgra!ivala koristei materijal i elemente iz stare Republike (izdavanje konzulskih i trijumfalnih fasti, hramovi, zakonodavstvo, historije, etc…). Tako je ono što je postojalo u starom re3imu, sada iz ideoloških razloga novog re3ima sakupljeno, 304 Mesihović, Dezitijati, 2007 ne#eg novog koristei fraze o obnovi starog, i u pokušavanju o3ivljavanja nekih arhai#nih tradicija i kultova, pa i oblika na#ina 3ivota što je dobivalo i zakonsku ratifikaciju. Tako je pri#a o povratku na stare, dobre obi#aje bila potporni stub za postojanje jednog sasvim novog re3ima. To zakonsko prenošenje institucionalnih ovlaštenja i drugih odgovornosti na Oktavijana Augusta je moglo biti mogue i bez ja#e i glasnije opozicije ako se ima vidu da je nakon gra!anskog rata, augustovski Senat bio po svome sastavu, na#inu razmišljanja, pa i hrabrosti nešto sasvim drugo u odnosu na Senat iz 50. god. p. n. e. koji je bio posljednji pravi republikanski Senat. Gra!anski ratovi, proskripcije, progoni, isklju#ivanje i imenovanje novih #lanova Senata samo po volji mo#nih pojedinaca koji su obilje3avali period od 49. do 30. god. p. n. e. promijenili su i samu suštinu Senata. U istom periodu i rimske narodne skupštine su još više izgubile na svome autoritetu identitetu, snazi i moi nego i sama institucija Senata. Vrijeme monih i utjecajnih narodnih tribuna je zauvijek prošlo, a nestale su i same stare stranke i izborne i zakonodavne borbe i kampanje me!u narodom. Nikada više se nee moi pojaviti neki novi Grakhi koji bi izabrani od naroda, pokušavali da u zakon artikuliraju potrebe i 3elje obi#nog naroda. A i vrijeme politi#kih demagoga i agitatora, tih gospodara ulica je prošlo. Sada je prenošenjem tribunskih ovlaštenja, August postao i reprezent i predstavnik rimskog naroda. Posebna stavka Augustove politike je pokušaj obnove starorimskih kultova i obreda. Uz sve to postepeno se uvodi i oblikuje i nova religijska manifestacija=dr3avni kult koji se izra3ava kroz carski kult i kult boginje Rome, odnosno rimske dr3ave.21 Ali iako je pokušaj obnove starorimske religioznosti imao odre!enih uspjeha, to se sve zadra3alo na nivou formalizma i površnosti i prodiranje orijentalnih u#enja sa helenisti#kog i semitskog istoka u Rim, Italiju, zapadne i središnje provincije se nastavljalo. Familia Augusti Dok je August kao pater patriae relativno uspješno odigrao svoju povijesnu ulogu, kao pater familias on je bio nesumnjivi promašaj. Sve ono što se smatralo porodicom Augusta od njegove pobjede kod Akcija pa sve do njegove smrti pripadalo je dvjema odvojenim granama. sistematizirano i «ugra!eno» u novu «zgradu» principata, kao sekundarna gradnja. U tom kontekstu i tu obnovljenu gra!u treba i promatrati . 21 Buchan, 1969, 273 – 277 pru3a jedan slikovit , sa3et i dobar prikaz uvo!enja i na#ina funkcioniranja ovog dr3avnog kulta, te metoda i ciljeva njegovog etabliranja i funkcioniranja. Hinjenica je da ovaj kult nije imao jednoobrazan oblik, te se u razli#itim zemljama i kulturama manifestirao u razli#itim vidovima zavisno od njihovih specifi#nosti, shvatanja i potreba. 305 Mesihović, Dezitijati, 2007 Pošto nisu imali zajedni#ke biološke djece, normalno je bilo o#ekivati da prakti#no vladajuu i najutjecajniju rimsku familiju sa#injavaju #lanovi dviju grana #iji su biološki nositelji bili supru3nici August i Livija. Nulte godine naše ere ili DCCLIII godine od osnivanja Grada, u vladajuu porodicu su ulazili Augustova k#erka Julija, ali je ona ve od 2 god. p. n. e. bila protjerana (na otok Pandatariju – danas Pandotina na obali Kampanije), i njena djeca iz braka sa Markom Vipsanijem Agripom (umro 12 god. p. n. e.)⇒Gaj (ro!en 20 god. p. n. e.), Lucije (ro!en 17 god. p. n. e.), Agripa Postum (ro!en 12 god. p. n. e.), Julija Mla!a (ro!ena 19. god. p. n. e.) i Agripina Starija (ro!ena 14. god. p. n. e. u Ateni.). August je posinio Gaja i Lucija, uvrstivši ih u gens Julija Cezara, dok je Agripa Postum ostavljen da produ3i porodi#no ime svoga biološkog oca. Preko linije Julija Starija – Julija Mla!a (koja je udata za Lucija Emilija Paula) August je Nulte godine imao i svoje prvo prapraunue Emiliju Lepidu. Od Livijine genetske linije, u 3ivotu su bili stariji sin Tiberije, koji se ve od 6 god. p. n. e. nalazio u dobrovoljnom izgnanstvu na Rodosu, te unuci Germanik (ro!en 15. god. p. n. e.), Livila (ro!ena 13. god. p. n. e.) i Klaudije (ro!en 10. god. p. n. e.) djeca njenog mla!eg sina Druza (umro 9 god. p. n. e.) i Antonije Mla!e.22 Pored ova dva glavna ogranka vladarske porodice postoji i pobo#na linija koja vodi genetsku liniju od Oktavije (umrla 11. god. p. n. e.), Augustove voljene sestre. Oktavijina linija se sastoji od djece iz njenih brakova sa Klaudijem Marcelom i Markom Antonijem, te unuka.23 Iz ove pobone linije su izašle pored ve spomenute Antonije Mla!e i njena starija sestra Antonija Starija. Iz braka Antonije Starije sa Lucijem Domicijem Ahenobarbom (Lucius Domitius Ahenobarbus) izašli su Gnej Domicije Ahenobarb, otac budueg cara Nerona, i Domicija Lepida, majka razvratne supruge cara Klaudija Mesaline. Dvije unuke, od dvije Oktavijine kerke Marcele, i to kao prva Vipsanija Marcela Agripina (kerka Marka Vipsanija Agripe24) a kao druga Klaudija Pulhra su bile supruge zlosretnog Kvintilija Vara. Sin Marcele Mla!e Marko Valerije Mesala Barbatus je bio otac Mesaline, #iji je i sam suprug Klaudije bio unuk Oktavije, ali koji je pripadao Livijinoj liniji. Pored njih, Oktavija je brinula i o pre3ivjeloj djeci Marka Antonija iz njegovih brakova sa 22 Antonija je bila kerka Augustove sestre Oktavije i Marka Antonija. 23 Oktavijin sin Marko Klaudije Marcel (42-23. god. p. n. e.) je bio prva osoba koju je August bio predvidio kao svoga nasljednika i prvi mu3 Augustove kerke Julije. 24 Ne treba je miješati sa starijom Agripinom kerkom Vipsanijom koju je imao iz braka sa Cecilijom Atikom (kerka Ciceronova prijatelja Tita Pomponija Atika), a koja je bila prva supruga i velika ljubav Tiberija, a nakon prisilnog razvoda od Tiberija supruga i Gaja Azinija Gala koga je Tiberija veoma mrzio. 306 Mesihović, Dezitijati, 2007 Fulvijom i Kleopatrom, a koji su se povremeno pojavljivali kao «epizodni igra#i» na pozornici obiteljskog teatra Julijevaca-Klaudijevaca.25 Rimska vladarska «dinastija» prikazana je na frizu sa oltara Mira (Ara Pacis)26 u sve#anom mimohodu onako kako bi August 3elio da ih javnost vidi i shvata, kao jednu zajednicu mira, sklada i zajedništva, što se odmah zatim trebalo prenijeti i na Rim, rimski narod i Dr3avu u cjelini. Ali to je bila samo vanjska manifestacija i projekcija Augustovih 3elja i za porodicu i za Dr3avu kojom vlada, predstavljena u odli#nom i preciznom umjetni#kom izrazu. Ali nikakav umjetni#ki izra3aja augustovske dr3avne ideologije ne mo3e sakriti stvarno stanje i u porodici i u Dr3avi. Izgleda na osnovi Augustovih planova njegova osobna i biološka grana od Livije su trebale biti ujedinjene u braku Gaja Cezara i Livile, odnosno u njihovoj djeci. Na 3alost projektanata porodi#ne politike u tadašnjoj najva3nijoj rimskoj porodici, oni nisu imali djece. Kao druga solucija bila je osiguravanje naslje!a Augustovim biološkim potomcima. Ina#e sve tri linije (Augusta, njegove sestre Oktavije i Livije) su me!usobno bile vrlo promiješane još za 3ivota bra#nim vezama i porodom, pa se mo3e s punim pravom smatrati da su one tri osnovna stuba onoga što se naziva «dinastija» Julijevaca-Klaudijevaca.27 25 Augustova porodi#na politika je donosila još jednu nevolju po Rimsku Dr3avu, jer je uvodila na#elo nepotizma kao klju#no za zauzimanje glavnih operativnih du3nosti u Dr3avi. Neupitna #injenica za posljednjih 30 godina vladavine ovog cara postaje da nitko ne mo3e dr3ati popularne dr3avne du3nosti ako ne spada u njegov porodi#ni krug. To je neminovno moralo u jednom momentu dovesti do sloma sustava, a najbolji primjer je upravo slu#aj Kvintilija Vara. 26 Puno ime oltara Mira je Ara Pacis Augustae (oltar augustovskog Mira), posveenog rimskoj bo3ici Pax (Mir). 4. VII. 13. god. p. n. e. Senat je dao da se izgradi oltar augustovskog Mira na Marsovom polju u #ast povratka Augusta iz uspješnih operacija u španskim i galskim provincijama. Istodobno je odre!eno i da rimski magistrati, sveenici i Vestalke na tome oltaru vrše redovna godišnja 3rtvovanja. Oltar Mira je zvani#no posveen 30. I. 9. god. p. n. e., kada pojedine osobe sa ovoga friza, kao Marko Vipsanije Agripa, više nisu bile u 3ivotu. 27 Zanimljivo je da u ovoj «dinastiji» ustvari i nema nekog izvornog po ro!enju Julijevca, jer je sam August izvorno iz roda Oktavijevaca Za razliku od Julijevaca, ro!eni i izvorni Klaudijevci su stvarno vrlo prisutni u ovoj vladarskoj i Rimskoj Dr3avi najmonijoj porodici sve do 68. god. n. e. Livija je kerka Marka Livija Druza Klaudijana (Marcus Livius Drusus Claudianus), koji je ro!en u klaudijevskom rodu, a adoptiran u Livije Druze. Livijevi sinovi (Tiberije sigurno, dok za Druza postoje izvjesne nejasnoe) potiu iz braka sa Tiberijem Klaudijem Neronom (Tiberius Claudius Nero), i oni su pravi Klaudijevci. Drugi rod koji je po ro!enju doprinio mnogo ovoj «dinastiji» su Agripe Vipsaniji, jer od Agripine linije potiu dva rimska cara Kaligula i Neron. I tako ispada da su osobe koje su ro!ene kao Oktavijevci, Klaudijevci i Agripe bili ti koji su stvorili «dinastiju» koja je vladala Rimskom Dr3avom skoro jedno stoljee. Od sva tri spomenuta roda samo su Klaudijevci onaj stari, ugledni, moni i utjecajni rod iz vremena Republike. I to je još jedan simboli#an pokazatelj koliko je novi re3im principata 307 Mesihović, Dezitijati, 2007 Augustova 3elja, nakon smrti Gaja Cezara, da ga naslijede biološki potomci iz braka Germanika i njegove unuke Agripine Starije se samo djelimi#no ostvarila. Od #etiri princepsa iz Julijevsko-Klaudijevske dinastije nakon Augusta dvojica (Kaligula i Neron) su bili biološki potomci Augusta, i to upravo zahvaljujui tome braku i oro!avanju Augustove i Livijine genetske linije.28 Jedna od posljedica funkcioniranja sustava koji je August uspostavio jeste i stradanje njegove biološke i genetske linije. Uvo!enje monarhijsko-dinasti#kih elemenata, ali bez definiranja bilo kakvih jasnih, preciznih zakonskih pravila o na#inu prijenosa vrhovne vlasti, u sustav uprave na najvišem dr3avnom nivou moralo je rezultirati i nesmiljenom borbom za vlast unutar i u bli3em okru3enju vladajue familije, kako bi se domoglo mjesta princepsa. Normalno je onda bilo o#ekivati da najviše stradaju upravo oni koji se mogu smatrati moguim i realnim pretendentima za vrhovnog poglavara Dr3ave, a to su u prvom redu bile one osobe koje su smatrane i priznate kao genetski, biološki potomci Augusta. Ta borba se nastavila sve do posljednjeg princepsa iz reda «dinastije» Julijevaca-Klaudijevaca. Posljednji #in te borbe vodili su #etvrto (Agripina Mla!a, Emilija Lepida) i peto (Neron i djeca Emilije Lepide i Marka Junija Silana Torkvata) koljeno. Kao pre3ivjeli Augustovi potomci (preko linije Julija Starija – Julija Mla!a) Emilija Lepida i njeno petoro djece bili su prijetnja za interese i 3elje Agripine Mla!e i njenog sina Nerona (Augustovi potomci preko linije Julija Starija --- Agripina Starija). Bez obzira da li su to stvarno 3eljeli, Emilija Lepida i njena djeca su radi samoga svoga porijekla bili mogui pretendenti na carsku vlast, i druga ro!a#ka linija je smatrala shodnim da se potpuno obra#una sa njima. Još za vrijeme posljednjih godina vladavine Klaudija (41 – 54 god. n. e.) pristupilo se bezskrupuloznom, brutalnom i nemilosrdnom obra#unu sa linijom Emilijom Lepidom i njenom djecom, što je vrhunac do3ivjelo za vrijeme vladavine Nerona (54 – 68 god. n. e.).29 Ali povijesnom sudbinom sa bio nešto novo (bez obzira na formalnu oblandu i pozivanje na rod Julijevaca korištenjem kod Rimljana vrlo raširenog i uobi#ajenog sustava adopcije) u odnosu na vrijeme stare Republike. 28 Kaligula je bio Augustov praunuk, a Neron prapraunuk. 29 Nisu stradali samo Emilija Lepida i njena djeca, nego i njen unuk Lucije Junije Silan Torkvat II (sin otrovanog Marka Junija Silana Torkvata). Tragedija Augustove familije je trajala stalno u toku cjelokupnog razdoblja vladavine «dinastije» Julijevaca – Klaudijevaca, i #ini se kao ostvarenje kazne zbog gašenja stare Republike i njenog sustava. Znanstvena historiografija u posljednje vrijeme nastoji da djelimi#no relativizira sliku o vladarima iz «dinastije» Julijevaca – Klaudijevaca koju su ostavili anti#ki pisci (u prvom redu Tacit, Svetonije, Kasije Dion), smatrajui da je ona namjerno ocrnjena i iskrivljena u odnosu na ono što se stvarno dešavalo od strane senatorske, republikanski nostalgi#ne opozicije. Me!utim, same #injenice koje govore o me!usobnim ubojstvima i obra#unima ro!aka, prijatelja i saradnika samo mogu potkrijepiti pisanje anti#kih pisaca o negativnoj strani Julijevsko-Klaudijevskih vladara. 308 Mesihović, Dezitijati, 2007 Neronom se završila i linija Julija Starija – Agripina Starija. To je otvorilo put za etabliranje nove rimske vladarske «dinastije» Flavijevaca, koji sa prethodnim vladarskim nizom nisu stajali ni u kakvim genetskim ili adoptiranim vezama. Konzulske godine (na osnovi Kasija Diona) : 1. god. n. e. =Gaj Cezar (C. Caesar Augusti F. Gaj Cezar)---Lucije Emilije Paul (L. Aemilius L. F. Paulus) 2. god. n. e. = Publije Vinicije (P. Vinicius M. F.) – Publije Alfen Var (P. Alfenus P. F. Varus) 3. god. n. e. =Lucije Elije Lamia (L. Aelius L. F. Lamia) --- Marko Servilije (M. Servilius M. F.) 4. god. n. e. =Sekst Elije Kat (Sextus Aelius Q. F. Catus) --- Gaj Sencije Saturnin (C. Sentius C. F. Saturninus) 5. god. n. e. = Lucije Valerije Mesala Volesus (L. Valerius Potiti F. Messalla Volesus) --Gnej Kornelije Cina Veliki (Cn. Cornelius L. F. Cinna Magnus) 6. god. n. e. =Marko Emilije Lepid (M. Aemilius L. F. Lepidus) --- Lucije Aruncije (L. Arruntius L. F.) 7. god. n. e. = Aul Licinije Nerva Silian (A. Licinius A. F. Nerva Silianus) ---Kvint Cecilije Metel Kreanski Silan (Q. Caecilius Q. F. Metellus Creticus) 8. god. n. e. = Marko Furije Kamil (M. Furius M. F. Camillus)30 --- Sekst Nonije Kvinktilijan (Sex. Nonius C. F. Quinctilianus) suff. Lucije Apronije (Lucius Apronius) 9. god. n. e.= Kvint Sulpicije Kamerin (Q. Sulpicius Q. f. Camerinus) -- Gaj Popeja Sabin (C. Poppaeus Q. f. Sabinus) 10. god. n. e. =Publije Kornelije Dolabela (P. Cornelius P. f. Dolabella) --- Gaj Junije Silan (Gaius Junius Silanus) Van rimskih granica Kada se iz prostora izme!u Rajne i Elbe (Albis) na kojem su se izvodile rimske osvaja#ke operacije krene u pravcu jugoistoka, prema Dunavu nailazi se na Markomaniju, jedno nezavisno germansko kraljevstvo kojim je vladao sposobni Marobodu. Markomansko kraljevstvo se sa po#etkom 6. god. n. e. našlo suo#eno sa Rimljanima na svim granicama izuzev na svome istoku i sjeveroistoku. Isto#nije od Markomanije pru3alo se jedno veliko prostranstvo sa mozaikom još uvijek od Rima nezavisnih germanskih, keltskih, ilirskopanonskih, sarmatskih i da#kih zajednica. Znatno isto#nije od Elbe pru3ao se svijet slavenskih naroda, koje su Rimljani mo3da poznavali pod neodre!enim imenom Venedi. Za tek 30 Njegov sin je bio LVCIVS ARRVNTIVS CAMILLVS SCRIBONIANVS, koji je 42. god. n. e. kao legat provincije Dalmacije podigao pobunu i proklamirao obnovu Republike. Pobuna je trajala samo pet dana. Još znatno ranije Skribonijan je bio adoptiran od strane Lucija Aruncija, konzula za 6. god. n. e. 309 Mesihović, Dezitijati, 2007 uspostavljene rimske dunavske granice prijetnju predstavljaju i Da#ani i Sarmati, sa kojima je izvjesni Lentul vodio uspješne transdunabijske borbene operacije.31 Od 20. god. p. n. e. Partija i Rim su nakon decenijskih borbi u sjevernoj Mesopotamiji i na Eufratu, Jermeniji i Siriji sklopili sporazum i nastupilo je vrijeme mira na isto#nim rimskim i zapadnim partskim granicama. Fraata IV. (vl. 37 - 2. god. p. n. e.) naslijedio je njegov sin Fraat V. (Fraatak), #iju je majku Muzu, italijansku robinju, Fraatu IV. poklonio sam August. I tako su Partijom od 2. god. p. n. e. pa do 4. god. n. e. vladali zajedno Fraat V. i njegova majka, bivša robinja porijeklom iz rimskog svijeta. Poslije Fraata V, na partsko prijestolje su došli Orod III. (vl. 4 - 6. god. n. e.) i Vonon I. (vl. 8 - 11. god. n. e.), koji je bio odgojen u Rimu. Sa Vononovim svrgavanjem i dolaskom na partsko prijestolje Artabana III. (vl. 11 - 38. god. n. e.), koji je po majci bio vezan za vladajuu dinastiju Arsakida, ponovo se polako ulazi u vrijeme konstantnih sukoba sa Rimskim Carstvom. I od Artabana III. e ponovo plamtiti isto#na granica sve dok ne prestane postojanje i partskog, kasnije i perzijskosasanidskog, a onda i rimskog Carstva. Ali ta rimsko-partsko/perzijska granica, ostala je kao naslje!e drugim carstvima koja su se ra!ala i ratovi su se nastavili, samo sa novim akterima sve do modernih vremena. Glavno sporno pitanje Rima i Partije je bila Jermenija, kraljevina ukliještena izme!u ova dva Carstva, i samim tim vrlo strateški bitna kako za sigurnost rimskih isto#nih provincija, tako i za partsku stabilnost u Mesopotamiji i Mediji. Od vremena poraza jermenskog kralja Tigrana Velikog od strane rimskih republikanskih armija Lukula i Pompeja, ova kraljevina je bila moneta za potkusurivanje Rimljana i partskog dvora. Nakon smrti kralja Artaksija II. (vl. 33 - 20. p. n. e.), Livijin sin Tiberije je 20. god. p. n. e. na jermensko prijestolje postavio Tigrana III. (vl. 20 - 10. god. p. n. e.) i Jermenija je ušla u rimsku sferu utjecaja. Ali to nije zna#ilo da je pitanje Jermenije riješeno i rimske intervencije u ovoj kraljevini su se morale ponovo dešavati, pa su tako na prijestolje postavili i Tigrana IV. (10 - 5. god. p. n. e.) i Artavazda III. (vl. 5 - 4. god. p. n. e.). I Gaj Cezar 1. god. n. e. je morao da vojno intervenira u Jermeniji i postavi za kralja novog rimskog favorita Medijca Ariobarzana (vl. 2 - 4. god. n. e.). Za cijelo to vrijeme dešavale su se te stalne borbe za jermensko prijestolje u kojima je kao jedan od kandidata nastupao Erato #ija je uloga ostala prisutna sve do 6. god. n. e. 31 Flor. II, 28 - 29. O Lentulu i njegovim ratovima v. Šašel Kos, 2005 A, 508 – 509. Mo3da je Lentul 10. god. p. n. e. vodio ratove s druge strane Dunava protiv Da#ana i Sarmata. Da#ani su te godine prešli Dunav i upali u Panoniju (Cass. Dio LIV, 36, 2). U svojim Res Gestae (V, 30) sam August izvještava da su Da#ani prešli Dunav, ali da su bili pora3eni i da je zatim rimska armija prešla na lijevu stranu Dunava. Po Floru Da#anima je u prekodunavskim upadima komandovao njihov kralj Kotis. 310 Mesihović, Dezitijati, 2007 Iza rimskog horizonta Dok su trajale posljednje dvije decenije Augustove vladavine i sve zbivanja koja su je predodredila, iza rimskog horizonta i dohvata isto su se dešavali neki prijelomni doga!aji i procesi. Nekako istovremeno sa pobjedom Oktavijana i isto#na indijska pokrajina Magadha sa glavnim gradom Pataliputrom je za neko vrijeme izgubila svoju ulogu sile koja ujedinjenu Indiju. Nekadašnja mo kue Maurja je od 187. god. p. n. e. bila zamijenjena sa dinastijom Šunga, a od 75. god. p. n. e. do 30. god. p. n. e. nastupilo je doba dinastije Kanva. Nakon Maurja i Ašokinog eksperimenta sa budizmom, vladajui slojevi Magadhe su se vratili hinduizmu. A u periodu od pada Maurja sjevernu Indiju su obilje3ili prodori i naseljavanja baktrijskih Grka i Saka. I tako je sjeverna Indija novu eru do#ekala razjedinjena u mnoštvo dr3avica. Na prijelomu era u Kineskom Carstvom, 32 tom isto#nom euroazijskom pandanu Res publicae Romanae, odbrojavale su se posljednje godine vladavine Rane ili Zapadne dinastije Han. 33 Ve na samom kraju I. st. p. n. e. stvarna vlast nalazila se u rukama porodice Wang. I 32 Iako kratkotrajna po svome trajanju (221-207. god. p. n. e.) u smislu vladanja nad jedinstvenom Kinom, dinastija Qin, koja je prethodila Ranoj dinastiji Han, i njeno legalisti#ko ure!enje su odigrali izvanredno veliku ulogu u oblikovanju budueg kineskog razvitka i dr3avni i carski sistem iniciran i formiran u ovom kratkom periodu postao je uzorom za idua dva tisuljea Kineskog carstva. Iz izraza Qin (koji se na našem jeziku mo3e izgovarati kao Hin) vrlo vjerojatno vodi porijeklo i moderni naziv Kina (na engleskom China se izgovora Hajna) i to preko perzijskog jezika, odnosno naziva iranskih naroda za Kinu⇒Chin. Iranski narodi su sudei po ovoj #injenici imali osobite kontakte sa kineskim svijetom u vrijeme kada je njim vladala dinastija Qin, koja je i prije ujedinjena vladala nad najzapadnijim i najisturenijim kineskim oblastima. 33 Dinastija Han je osnovana od strane porodice Liu. Period dinastije Han se smatra jednim od najveih i najprosperitetnijih razdoblja #itave kineske historije, radi #ega je se ovo ime prenijelo i na najbrojniju kinesku etni#ku zajednicu koja predstavlja 92 % stanovništva Narodne Republike Kine. Na sjeveru Kine se pripadnici ove etni#ke zajednice nazivaju «Ljudi Hana» (Hànrén), dok se na jugu upotrebljava i izraz Tangren, odnosno «Ljudi/Narod Tanga» u #ast kineske dinastije Tang (618-907. god. n. e.). I kineska skupina muslimana nosi naziv Hue kao izvedenica od Han. Ovakvo terminološko odre!enje bi odgovaralo tome da se i danas stanovnici zemalja koje izlaze na Sredozemno more nazivaju Rimljanima ili Helenima. U našem jeziku se pogrešno izraz Kinezi i kineski odnosi samo na spomenutu etni#ku zajednicu Han ili Tang Kineza, jer se u stvarnom pogledu pod kineskim podrazumijevaju i druge mnogobrojne etni#ke zajednice i grupe, bez obzira koliki one procent zauzimale u ukupnoj kineskoj populaciji. Kinezi u nacionalnom odre!enju bez obzira na svoju etni#ku pripadnost upotrebljavaju frazu Zhongguo ren za takvo terminološko odre!enje. Zhongguo ren bi se moglo prevesti kao “Ljudi Središnjeg Carstva”, jer je zvani#ni originalni naziv za dr3avu i naciju koju nazivamo Kinom Zhongguo što bi se na naš jezik moglo najjednostavnije prevesti kao «Središnje Carstvo». 311 Mesihović, Dezitijati, 2007 glava porodice Wang Mang poduzeo je kona#ni korak kad je svrgnuo Ranu dinastiju Han i proglasio se carem. 34 Flor --- u epitomama Livijeve historije --- spominje uz druga izaslanstva (skitsko, sarmatsko, indijsko) koja su došla Augustu i poslanstvo Seresa.35 Sudei po ovome i u Livijevoj historiji se nalazio najmanje jedan podatak u kome se spominjala zemlja po imenu Seres,36 koji se kod gr#ko-rimskih pisaca uobi#ajeno odnosi na Kinu. Ako se i pod Florovim (ili mo3da Livijevim) Seresom krije stvarno Kina, onda bi taj podatak govorio da je za vrijem Augusta bio ostvaren diplomatski kontakt izme!u dva velika Carstva. Spomenuto izaslanstvo je prema zapadu upueno za vrijeme Rane/Zapadne dinastije Han, zna#i prije 9. god. n. e., i uzurpacije Wang Manga, te je u Rimu boravilo vjerojatno u vrijeme najveeg vrhunca moi Augustove vladavine prije 6 god. n. e., ako ne i znatno ranije. Kada se govori o kineskoj civilizaciji i dr3avi potrebno je navesti jednu #injenicu a to je da je Kina jedina dr3ava na svijetu koja ima najdu3i neprekinuti civilizacijski, dr3avni kontinuitet. Taj kontinuitet je star više tisuljea. Ona je imala uspone i padove, trpjela okupacije stranih naroda, nekada i vrlo brutalne kao što je bila mongolska i japanska. Ali uvijek se oporavljala, uzdizala, i uspijevala sa#uvati svoju supstancu. Stara Gr#ka i Rim su nestali, mnogi kalifati i srednjovjekovno feudalno društvo Zapada su nestali, Indijske dr3ave su nestajale, ali Zhongguo je egzistirao i još uvijek postoji i utie na opu svjetsku historiju i razvitak sna3nim impulsima. 34 Wang Mang, carski srodnik po 3enskoj liniji, kratkotrajno je uzurpirao prijestolje (9-23. god. n. e.) i osnovao dinastiju Xin, za vrijeme koje su bile izvedene drasti#ne socijalne reforme. Nakon sloma reformi obnovila se vladavina dinastije Han. Pojava i vladavina Wang Manga ozna#ava i podjelu razdoblja dinastije Han na Ranu ili Zapadnu dinastiju Han i Kasniju ili Isto#nu dinastiju Han. 35 Flor. II, 34 36 Zna#enje svile za ostvarivanje kontakta i izme!u dvije krajnje zone Euroazije jasno se ogleda u terminološkom odre!enju Kine i Kineza od strane anti#kog Zapada pod imenom Seres (Σηρες), koje se mo3e prevesti kao «od svile» ili «zemlja odakle svila dolazi» i vjerojatno se primarno odnosio na sjeverozapadni dio Kine i njene stanovnike. Ime Seres je vjerojatno izvedenica od kineske rije#i za svilu «si», iz #ega proisti#e i latinski pojam za svilu ⇒sericum, i, n. Sve to ukazuje da je trgovina svilom i njena cirkulacija bila vrlo rano ustanovljena izme!u krajnjih zapadnih ta#aka kineskog podru#ja i Isto#nog Mediterana, jer kao što je navedeno Seres mo3da spominje i Ktezija na prijelazu iz V. u IV. st. p. n. e. te je sasvim razumljivo da je Kina, kao monopolista u proizvodnji svile, morala biti poznata i stanovnicima onih zemalja kroz koje je svila putovala i u kojima je ta trgovina predstavljala krajnju to#ku. S druge strane i kineskom svijetu kao proizvo!a#u robe, moralo je biti bar okvirno poznato i kompletno tr3ište kuda je cirkulirao njihov vrijedan proizvod, prvo kako bi otvarali i štitili ti putovi a zatim i osiguravala i usmjeravala #itava trgova#ka aktivnosti. Mo3da se i naziv Sinites, za koje Stari Zavjet (Egzodus, 10:17) ka3e da su potomci Kaanana, sina Hama, sina Noja odnosi na Kineze. 312 Mesihović, Dezitijati, 2007 Iz spomenutog podatka bi se kinesko poslanstvo, i zajedno sa njim i indijsko poslanstvo Rimu koje u istom podatku spominje Flor,37 moglo datirati još u ranije razdoblje, odnosno u prve godine vladavine Oktavijana nakon bitke kod Akcija 31. god. p. n. e. tj. ili u vrijeme neposredno prije sklapanja sporazuma sa Partima 20. god. p. n. e. ili neposredno nakon njega kada su i putovi za prolazak diplomatskih izaslanstava bili prohodniji. Vladavina Oktavijana Augusta se više-manje poklapa sa vladavinama sljedeih careva iz Rane/Zapadne dinastije Han; 1. Cheng Di, vl. 32-7. god. p. n. e. 2. Ai Di, vl. 6-1. god. p. n. e. 3. Ping Di, vl. 1. god. p. n.e.-5. god. n. e. 4. Ruzi Ying vl. 6. god. n. e.-8. god. n. e. 5. i uzurpatora Wang Manga. Najvjerojatnije je sudei po svemu izlo3enom da je Cheng Di, (osobno ime Liu Ao) bio taj koji je zaslu3an za izaslanstvo upueno u Rim. Nije nebitno u razmatranju ovog pitanja ni povezati mo3da spomenuto poslanstvo sa sudbinom rimskih zarobljenika nakon kraha Krasovog paranskog pohoda 53. god. p. n. e. i mo3da njihovom eventualnoj ulozi u svim tim zbivanjima vezanima za rimsko-kineske odnose druge polovine I. st. p. n. e. Još od cara Wu Dia,38 Kinezi su prodirali u srednjoazijske oblasti, što se naro#ito intenziviralo u decenijima nakon smrti ovog cara. Kinezi su 36. god. p. n. e. stigli i raspršili jednim smionim pohodom dio naroda Xiongnu koji im se još nije bio pokorio. I upravo radi tih dubokih kineskih prodora u središnju Aziju, mogue je pretpostaviti da je kineski/hanski dvor bio upoznat sa postojanjem i snagom Rima. 37 Po Kasiju Dionu (LIV, 9, 8 - 10) indijsko poslanstvo je Augusta posjetilo dok je on boravio u Gr#koj 20. god. p. n. e. Poslanstvo iz Indije spominju još i Eutr. VII, X i Sex. Aur. Vic. epi. I, 9 (uz poslanstva Skita, Garamanta i Etiopljana), a u djelu Liber de Caesaribus (I, 1, 7) Sekst Aurelije Viktor spominje i izaslanstvo iz Baktrije. Poslanstvima indijskih kraljeva se pohvalio i sam August u Res Gestae (V, 31). Po August, Res Gestae, 1955, 395, fus. e⇒ spominju se dva takva indijska izaslanstva i to prvo dok je August bio u Španiji 26 – 25. god. p. n. e. i drugo koje ga je posjetilo na Samosu 20. god. p. n. e. August se isto hvali da je primio i izaslanstva i Bastarna, Skita, kraljeva Sarmata koji 3ive s one strane Tanaisa (Dona), kralja Albana (na Kaspijskom moru), i od Hibera (današnja Gruzija) i Me!ana. 38 Svoj vrhunac dinastija Han do3ivljava za vrijeme dugotrajne vladavine cara Wu Dia---osobno ime Liu Che---- (vl. 141-87. god. p. n. e.), šestog cara iz dinastije Han, kada je nizom sukcesivnih uspješnih pohoda slomljena mo do tada najveih kineskih neprijatelja, nomadskih Xiongnu, od kojih su mogue potekli i Huni koji su u V. st. n. e., odigrali klju#nu ulogu u historiji kasnog Rimskog Carstva, odnosno u njegovom padu. 313 Mesihović, Dezitijati, 2007 REBELLIVM Ustanak od 6. do 9. god. n. e. do danas se imenovao na itav niz razliitih naina; kao «dalmatinsko-panonski» ( pozivanjem na Veleja Paterkula i Kasija Diona ), Batonov rat (Batovski rat) ili kao Veliki ilirski ustanak.1 Ustvari Velej Paterkul iako ustanak uglavnom nominira kao «panonski i dalmatinski», upotrebljava termin «ilirski» kada -eli da objedini ove ustanike segmente (usp. II, CXVI, 3; II, CXXIII, 1; II, CXXV, 5) o emu je bilo detaljnijeg govora u poglavlju o izvornoj gra2i ⇒ dio o Veleju Paterkulu. Tako on, iako ustanak promatra primarno segmentirano kao panonski i dalmatinski rat, ipak ima na umu da je rije o pojavi koja pripada Iliriku kada ustanika zbivanja promatra kao cjelinu. Jedino Kasije Dion, bez ikakvog korištenja ilirskog, ustanak samo nominira kao «dalmatinski i panonski»,2 što je potpuno razumljivo ako se zna da u Dionovo vrijeme postoje samo imena provincija Dalmacije i dvije Panonije. Jedini koji ustanak nominira direktno i samo kao ilirski je Plinije Stariji (VII, 149), dok Svetonije (Tiberije, 16) samo ka-e da je ustanak izbio odmetnu:em Ilirika, ali da je rat vo2en protiv Panona. Na drugom mjestu u Augustovom -ivotopisu na mjestu gdje govori o novaenju oslobo2enika koje se desilo i za vrijeme ustanka, Svetonije (August, 25) spominje samo Ilirik. Kada isto novaenje spominje i Makrobije (Saturnalije, I, XI, 32), on spominje Illyricum. Flor u svojim epitomama Livija (II, 25) se na ustanak osvr:e samo u dijelu gdje govori o Bellum Dalmaticum u koji su uvršteni i drugi ratovi sa dalmatinskim narodima npr. rat Marcija Figula sa Delmatima i pohod Azinija Poliona 39. god. p. n. e. Ipak bi spomenuti Florov podatak mo-da isto sugerirao da je Livije rat promatrao primarno iz dalmatinske-dinarske vizure, jer u Bellum Pannonicum, koji se nalazi neposredno ispred onog o dalmatinskom ratu, izgleda da nema govora o zbivanjima iz ustanka 6-9. god. n. e.3 Iz svega izlo-enog, i iz razloga što provincije Dalmacija i Panonija u vrijeme ustanka kao zasebne upravno- administrativne i teritorijalne cjeline još nisu 1 Pašali: (1975)⇒Dalmatinski i panonski; Bojanovski (1988, 355) ⇒Veliki ilirski ustanak; Sui:, (1991-1992, 55) ⇒ Veliki ustanak u Iliriku. 2 I redoslijed navo2enja kod Veleja i Diona jasno ukazuje kojem oni to segmentu ustanka posve:uju više pa-nje. 3 Kao osoba koju je Cezar (vjerojatno se misli na Oktavijana Augusta) poslao da se bori protiv Panona, koje Flor (II, 24) odnosno njegovo vrelo situira uz rijeke Dravu i Savu, spominje se izvjesni Vinnius, za kojeg ne postoje detaljniji podaci. Mo-da se pod njim kriju Marko Vipsanije Agripa ili Marko Vinicije, koji su se stvarno borili sa Panonima ili je stvarno rije o osobi koja je vodila borbe za vrijeme Augustove vladavine sa Panonima koji -ive uz Savu i Dravu, ali koju druga literarna vrela niti natpisi ne spominju. Mo-da je rije o jednom rimskom zapovjedniku koji je bio subordiniran Tiberiju u operacijima u ratu 12 – 9.god. p. n. e., i koji bi vodio posljednje bitke ovog rata i mo-da nakon rata upravljao panonskim oblastima. Slian primjer kod Flora imamo i u sluaju spominjana Vibija kojem je, po Floru, August odredio zadatak kompletnog potinjavanja Dalmatinaca. A rije je o Vibiju Postumiju koji je bio Germanikov subordinirani zapovjednik u ljeto i jesen 9. god. n. e. i koji je izgleda bio ostavljen za upravlja:a dalmatinskih distrikta. 314 Mesihović, Dezitijati, 2007 postojale, nego je tada postojala samo jedinstvena provincija Ilirik a pošto smo ve: utvrdili da je svijet Panona pripadao šire shva:enom ilirskom kompleksu, odnosno da su dalmatinski i panonski samo podskupovi šire shva:enog ilirskog pojma i njegove sadr-ine, da je upotreba ilirskog kao zajednikog nazivnika za ustanak od 6. do 9. god. n. e. sasvim prihvatljiva.4 Na-alost u povijesnoj znanosti, pa i široj javnosti, ne samo u op:esvjetskim i europskim, nego i regionalnim tokovima ustanak u ilirskim zemljama iz 6 - 9. god. n. e. ne zauzima mjesto koje mu po svim njegovim osobnostima zaslu-eno pripada. On se i pored nesumnjivih, i to prijelomnih posljedica koje je imao po povijest ranocarskog perioda i Augustove vladavine u svim velikim sintezama i djelima koja prate to razdoblje ili ne spominje ili se uvijek promatra djelomino, uzgred i bez detaljnijeg posve:ivanja pa-nje, i ini se kao da je zamagljen doga2anjima na dvoru i zbivanjima u Germaniji, što u stvarnosti nipošto nije bio sluaj. Razlozi za to le-e u itavom nizu injenica :  O doga2anjima vezanim za ustanak nemamo cjelovit, detaljan povijesni izvještaj, kao što je to npr. Tacitov za Germaniju. Raspola-emo samo sa dva nešto opširnija izvještaja od kojih se ni jedan po opsegu ne mo-e usporediti sa onim iz Tacitovih Anala što je vezano za Germaniju.  Ustanak se odvijao u zemljama koje se ne nalaze u vrhu izuavanja antike povijesti, i pored cijenjenih i vrijednih dostignu:a.  Op:a, svjetska historiografija Rimske dr-ave ne obra:a dovoljno pa-nje rezultatima ostvarenim u doma:em, našem miljeu, jer su ve:inom osnovni ton te historiografije (zbog svih rimskih vrijednosti ali i svega onoga što Rimska Republika, odnosno Imperija simbolizira) kreirale i diktirale i historiografije i interesi «velikih nacija», moderne ideologije, mentaliteti i ideje historijskih škola itd. Zato se i Vercingetoriksu, i Arminiju i Budiki i zelotima ne samo u znanosti nego i u op:em kulturnom, pa i zabavnom -ivotu ve: stolje:ima posve:uje nemjerljivo više pa-nje nego ilirskim ustanicima i njihovim zapovjednicima. Te osobe postaju nacionalni heroji i ak jedan od elemenata na koji se poziva i proces razvitka nacionalnih svijesti tih europskih i vaneuropskih nacija. Za razliku od gore nabrojanih osoba, u «masovnoj» kulturi modernog svijeta Batoni, ilirski ustanici pa i sam fenomen ustanka 6-9. 4 Pašali:evu tvrdnju (1975, 410-411) da se naziv bellum Delmaticum (Dalmaticum) koji se sre:e kod Veleja i na natpisu CIL III 3158 (na kojem se spominje osoba-Rimljanin- koja je uestvovala u ratu 6-9. god. n. e. ----bello Delmatico---) mo-e identificirati sa nazivom (bellum)? Batonianum (koji se sre:e na natpisu CIL V 3346 iz Verone----(bello)? Batoniano-), odnosno da je ovaj potonji podrazumijevao samo rat na dinarskom prostoru se teško mo-e prihvatiti jer Svetonije Batona Dezitijatskog naziva panonskim vojvodom, što implicira da je on, odnosno njegovo ime bilo vezano za Rimljane sa cjelinom ustanka. I po mišljenju M.Sui:a (1991-1992, 57 i fus. 7)⇒»…ne:e biti potrebno epitet batonijanski smatrati posebnim nazivom za samo jedan period ratovanja». O nazivima za ustanak v. i vrlo znaajno mišljenje M.H. Kemana (2000, 123) 315 Mesihović, Dezitijati, 2007 god. n. e. praktino i ne postoje, iako je njihov stvarni povijesni znaaj ako ne ve:i onda u istoj ravni kao i onaj Vercingetoriksov, Arminijev, Budikin, zelotski pa ak i Civilisov ili pokret bagauda. I tako je taj «najte-i rat poslije punskog» nepravedno poradi samo prozainih novovjekovnih i modernih okolnosti baen u znanstveni zasjenak (gledano iz svjetskih pa i europskih okvira), a potpuno odbaen od strane op:e- i «masovne» kulture. Radi toga se potpuno nepravedno i neodgovaraju:e stie utisak da je ustanak 6-9. god. n. e. bio skoro efemerna pojava u op:oj rimskoj povijesti.  Ali nije samo vanjski faktor, i njegova zainteresiranost odnosno bolje re:i nezainteresiranost, odgovoran za zapostavljenost povijesnog fenomena ilirskog ustanka 6-9. god. n. e. I današnje stanovništvo zapadnog Balkana i Panonije ne osje:a narodnosnu i etniku povezanost sa narodima koji su digli ustanak, ni po jednoj osnovi. Ideologije koje su oblikovale suvremene nacije su primarno bile usmjerene na druge povijesne pravce i fenomene, a ne na narode ilirskog kompleksa, za razliku od Nijemaca koji su svoje korijenje mogli bez ikakvih ustezanja i rezervi vidjeti u Germanima I. st. n. e. i Francuza koji su svoju nacionalnu identifikaciju izveli i iz Gala. I jedni i drugi su radi toga posve:ivali dosta pa-nje svemu onome iz antike povijesti što bi pomoglo i pospješilo razvitak nacionalnog identiteta i svijesti. Ju-noslavenske nacije, bar institucije koje predstavljaju njihove identitete i svijest (izuzev znaajnijeg pokušaja ilirizma i nekih manjih drugih pojava) nikada nisu u ozbiljno razmatranje uzimali da temelje svoga identiteta spoje sa ilirskim narodima zapadnog Balkana i Panonije i Keltima (Skordisci), nego su oni uvijek tra-eni u miljeu slavenskog doseljavanja i naravno primarno u religiji. Istine radi potrebno je ista:i da se kontinuirani razvitak današnjih ju-noslavenskih naroda i nacija (i pored nesumnjivih velikih primjesa predslavenskog elementa) ipak temelji na ranosrednjovjekovnim, a ne nekim ranijim tradicijama. Jedino bi albanska povijesna znanost posve:ivala dostojnu pa-nju ilirskom pitanju, ali i ona je ostala optere:ena prvenstveno nacionalnom ideologijom (na suprotnom kraju od ju-noslavenskih) i na kraju krajeva ustanak je velikim svojim dijelom zahva:ao upravo oblasti koje danas nisu naseljene Albancima, nego ju-noslavenskim nacijama. Tu se nalazilo i njegovo -arište i tu se odvijao razvitak ustanka sve do samoga kraja. A i u ustanku nisu uestvovala samo ilirski narodi zapadnog Balkana, nego i ilirski «Panoni» koji su u kontekstu povijesnih istra-ivanja rata 6-9. god. n. e. prošli još lošije od zapadne i istone ilirske komponente.5 5 Taj pravac davanja manjeg znaaja povijesnom fenomenu ustanka 6-9. god. n. e., njegovog marginaliziranja u promatranju razvitka i to gledano sa «današnje panonske strane», (npr. u ma2arskoj historiografiji) koje na momente poprima i elemente, i teško shvatljivog, površnog promatranja i prezentiranja injenica koje su u povijesnim vrelima jasne i nisu podlo-ne ve:im sumnjama i raspravama, najbolje se mo-e vidjeti u ve: spominjanom i analiziranom 316 Mesihović, Dezitijati, 2007  Osim toga doga2anja u VII. st., i slavensko doseljavanje na prostore na kojima se odvijao ustanak su prilino ruinirali autohtone antike izvore, tako da su ti novoformirani zapadno- poglavlju edicije The Archaeology of Roman Panonnia (Barkóczi, 1981, 88-89). Pa se tako u njoj na jednom sa-etom prostoru (jedna stranica) izriu konstatacije koje samo dokazuju slabo poznavanje ili bolje re:i obra:anje pa-nje na ustanak od kojih :emo navesti samo one najoiglednije; a) «At the time of the war only the peoples between the Drava and the Sava rivers were included under the name of Pannonians , and only the southernmost part of this area participated in the revolt».» b) «Two tribes took leading roles in the revolt. One was the Breuci, under the leadership of Bato, and the other was the Daesidiates, under the leadership of Pinnes and another Bato» Pored izreenih konstatacija i mnogi drugi podaci i zakljuci u ediciji The Archaeology of Roman Panonnia koji opisuju ustanak 6-9. god. n. e. su dati pogrešno, tako da je najve:i dio rekonstrukcije ustanka u spomenutoj ediciji neodr-iv, o emu govori i njena kronološka tablica (1981, 478-479) gdje se u bilješkama za 6 A.D., i 6-9 A.D., navodi sljede:e: a) «…due to the second Dalmatian and Pannonian revolt (Pannonians, the Amantini and Breuci under the leadership of Bato, and Daesidiates, under Pinnes)» b) «Velleius Paterculus was an eyewitness of the war; served as historian on Tiberius ’ staff» c) «Tiberius destroyed the harvest around Siscia and then invaded the city» d) «The Daesidiates incited the revolution again, despite the capture of their leader Pinnes.» e) «Tiberius finally defeated the Daesidiates in the Dalmatian mountain. (Pinnes was sent to exile in Ravena ». Izgleda da se Barkóczi László, i to pogotovu kada je opisivao ustanak 6-9. god. n. e., nemarno, nepa-ljivo i površno odnosio prema izvornim podacima, ili se pošto ih nije podvrgao detaljnoj analizi jednostavno nije snašao u izvornoj gra2i i rekonstrukciji date povijesne situacije na osnovi podataka koje ona daje. Kao što se iz izreenog mo-e vidjeti ma2arska historiografija je, u konkretnom sluaju, toliko slabu pa-nju posvetila neemu što je odigralo presudnu ulogu u ulasku panonskih, ukljuuju:i i one ma2arske, prostora u povijest da je dala potpuno pogrešne informacije. A dodatnu te-inu tome daje i injenica da te greške nisu nastale kao rezultat analitikog rada, nego mo-e se slobodno re:i, a na osnovi navedenih injenica, ak i obezvre2ivanja znaenja povijesnog fenomena ustanka 6-9. god. n. e. I opis ustanka koji daje Mócsy, (1974, 37-39), iako precizniji i bolji, isto pati od rezultata koji su proizašli iz slinih uzroka, pa on tako ustanak praktino predstavlja kao «panonsku stvar», a i izrie par konstatacija koje nisu odr-ive; a) «All the Pannonian tribes both north and south of the Save joined the rebellious Daesidiates. In the north the Breuci, under their chieftain, who we also called Bato, and in the south the Daesidiates were the leading tribes». Iz ovoga podatka bi se moglo zakljuiti da su Breuci -ivjeli samo sjeverno od Save. b) « ….(neposredno prije govori se o bitci kod Vulkajskih movara ). The result was that Tiberius withdrew his men to a mountain ridge between the Drave and the Save—known in his circle as Mons Claudius». Po ovome podatku ispalo bi da se u toku 7. god. n. e. i to nakon bitke kod Vulkajskih movara Tiberije utaborio na Mons Claudius, što ne odgovara stvarnom opisu niti stvarnom vremenskom odvijanju i smještanju stvari kod Veleja Paterkula (II, CXII, 3-4). 317 Mesihović, Dezitijati, 2007 balkanski narodi naknadno morali inspiraciju za svoj razvitak tra-iti u zemljama u kojima je antika tradicija bila bolje sauvana, a ne direktno preko doma:eg naslje2a.  I posljednji, ali skoro najbitniji razlog umanjenog znaenja ne samo ustanka u okvirima op:e rimske historiografije nego i uop:e svih tekovina i dostignu:a doma:e povijesne i arheološke znanosti za vrijeme prapovijesti, protohistorije i antike na najbolji nain je izrazio dr. Grge Novaka samo jednom reenicom «slavica non leguntur» u svome djelu «Stari Grci na Jadranskom moru». Naš jezik jednostavno u svjetskim okvirima ne zauzima mjesto koje bi omogu:ilo da rezultati istra-ivanja napisani na našem jeziku budu prihva:eni u ve:oj, zadovoljavaju:oj, dostojnoj i potrebnoj mjeri.  Zanimljivo je da i doma:a, ju-noslavenska historigrafija nije posvetila ustanku dostojnu pa-nju, za razliku od npr. Oktavijanove kampanje 35. – 33. god. p. n. e. o kojoj postoje dobre i opširne studije ju-noslavenskih historiara (Siniša Bili: – Dujmuši:, Marjeta Šašel Kos, Boris Oluji:).  I iz svega reenog, historiografije «malih balkanskih naroda» jednostavno nisu bile ni sposobne ali ni dovoljno sna-ne, pa i motivirane da u dovoljnoj i potrebnoj mjeri afirmiraju jedno od najve:ih iskušenja sa kojim se suoio augustovski re-im, a koje se odvijalo na prostorima zapadnog Balkana i dijela panonskog bazena. Da moderni povijesni tokovi i procesi imaju utjecaja na iznošenje historiografskih zakljuaka vrlo interesantan primjer, a usko vezan za tematiku ovog poglavlja, nudi John Buchan (1969, 310) kada ka-e; «Ustanak je izbio prvo na jugu me2u Dalmatincima, gdje je neki Bato podigao zastavu bunta u Sarajevu –zlokobno ime- pobio rimske trgovce i svladao rimske garnizone » Utisak koji je na njegov opis ustanka 6. god. n. e. ostavio I. svjetski rat je nesumnjiv. Sluaj Köstermanna (1953, 346-347) u opisu rata ustanka je još radikalniji, jer je ovaj uesnik (na njemakoj strani) u borbama na prostorima bivše Jugoslavije posebno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, vršio komparaciju partizanskog rata 1941-1945. i ustanka 6-9. god. n. e.6 Da moderni povijesni procesi utiu na usmjeravanje pravaca i naina oblikovanja historiografije, ali i fokusiranja pa-nje, na najbolji nain upravo pru-a primjer upravo naš ustanak, jer su za razliku od modernih tokova antiki pisci jasno uoili njegovo znaenje i prezentirali ga na odgovaraju:i nain. I sam Plinije Stariji (VII, 149) je smatrao za shodno da rebellio Illyrici promatra kao jednu od ve:ih nevolja -ivota i vladavine Oktavijana Augusta.7 Po Svetoniju (Tiberije, 16) je ovaj rat bio najte-i od svih izvanjskih ratova poslije punskih (quod grauissimum omnium externorum bellorum post Punica), te ga tako po va-nosti i 6 Kritiki osvrt o tome v. Pašali:, 1975, 396-397, fus. 40 7 Prijevod ovog odjeljka mo-e se na:i u Oksfordskoj istoriji rimskog sveta, 1999, 291-292 318 Mesihović, Dezitijati, 2007 teško:ama stavlja u isti red sa punskim. Velej Paterkul i Kasije Dion ovom ratu u svojim djelima posve:uju dovoljno prostora, skoro ekvivalentno sa ratovanjem u germanskim zemljama prouzrokovanim bitkom u Teutoburškoj šumi. A sude:i po podacima koji govore o brojnosti protuustanikih snaga, ovaj rat je anga-irao više trupa nego ijedan drugi u razdoblju Augustovog principata, ukljuuju:i i onaj vo2en protiv Arminija, a npr., nakon spajanja dvije borbene grupe 7. god. n. e. na jednom mjestu je bila skupljena armija kakva po brojnosti nije bila vi2ena od gra2anskih ratova, a vjerojatno ni u budu:em germanskom ratu. Potrebno je u kontekstu ovog razmatranja napomenuti da Tacitov opis Budikinog ustanka u Britaniji (Anali, XIV, 31-39) zauzima kvantitativno manje prostora u odnosu samo na Velejev nacrtni opis rata 6-9. god. n. e. a da uop:e ne uspore2ujemo sa opse-nijim Dionovim izvještajem. Me2utim upravo suprotno ovakvom odnosu antikih pisaca, moderna svjetska historiografija neusporedivo više pa-nje posve:uje prezentiranju i obradi Budikinog ustanka, koji se kao i Judejski ustanak zelota favorizira. Znaenje ustanka 66-9. god. n. e. Veliki ustanak iz 6. god. n. e. i trogodišnji teški rat koji je slijedio predstavljaju jednu od bitnijih prijelomnih povijesnih toaka u razvitku zapadnog Balkana. Sa njegovim poetkom, trajanjem i svršetkom konano ujedno završava i jedna itava epoha a sa njom zajedno i nain -ivota i op:i kulturni razvitak koji su je karakterizirali kroz jedan iznimno dugi period i naše zemlje ulaze u novo povijesno, antiko doba koje :e trajati u narednih skoro šest stolje:a. Posljedice koje je rat ostavio na bi:u populacije koja je -ivjela u Iliriku toliko su znaajne da se pitanju ustanka mora pristupiti iz svih njegovih segmenata i to u sasvim novom poglavlju. Ustanak 6-9. god. n. e. sa svim svojim doga2anjima, opsegom ueš:a, -estinom borbi i razaranja i posljedicama ne predstavlja samo prijelomnu toku u op:em razvitku ilirskog prostora. Njegove posljedice osjetile i na širem europskom podruju, a ostavile su peat i na razvitku Rimskog Carstva u njegovom najosjetljivijem periodu, na njegovom samom poetku te su tako na neki nain i predodredile njegov budu:i razvitak. Mo-e se ak re:i da je ustanak bio i posljednji, oajniki istup staroga duha domorodakih naroda šire shva:enog ilirskog podruja koji je proizlazio iz razdoblja nezavisnosti i tradicija prapovijesnog i protohistorijskog -eljeznodobnog kontinuiranog razvitka. I nakon ustanka zapoinje jedno novo razdoblje, zapadni Balkan i panonski bazen bespovratno napuštaju svoje stare prapovijesne i protohistorijske tradicije, i antiki nain -ivota «pobjedonosno» prevladava na kompletnom ilirskom prostoru. I tek nakon 9. god. n. e. mo-e se bezuvjetno i s punim pravom govoriti o antici na kompletnom šire shva:enom ilirskom prostoru (zapadni Balkan i panonski bazen). Sa 6. god. n. e. i poetkom rata dezitijatska narodnosna zajednica i njen politiki ustroj i vodstvo izbijaju na prvo mjesto u povijesnim zbivanjima koja zahva:aju u narednim nemirnim i sudbonosnim godinama ve:i dio Ilirika. Nalaze:i se na elu velikog i prvi put ujedinjenog pokreta epihorskih naroda u posljednjoj 319 Mesihović, Dezitijati, 2007 znaajnijoj borbi sa Rimskom dr-avom i svim onim što je ona simbolizirala, Dezitijati su ostvarili i svoju povijesnu ulogu. Uitava sudbina dezitijatske narodnosno-politike cjeline je direktno bila vezana sa sudbinom troipogodišnjeg ustanka, njegove mijene, stupnje i faze razvitka, jer Dezitijati su predstavljali jedan od glavnih stupova na kojima je poivala kompletna konstrukcija ustanka. Znaenje ustanka za Dezitijate kao narod, politiki entitet i povijesnu injenicu, i obrnuto znaenje i odgovornost koje su Dezitijati imali za ustanak i njegov razvitak na najbolji nain oslikavaju djela antikih pisaca u kojima se spominju Dezitijati. Gro informacija iz pisane izvorne gra2e koja uop:e govori o Dezitijatima upravo potie iz opisa doga2aja vezanih za ustanak, i da kojim sluajem nije bilo ustanka, raspolagalo bi se samo sa površnim, šturim i oskudnim informacijama o Dezitijatima, koje po brojnosti ne bi puno odskakale od npr. vijesti o Mezejima ili Dicionima. Ujedno bez spominjana Dezitijata i njihove pokretake i vode:e uloge u ustanku, bilo kakav opis rata i svih njegovih segmenata bi bio i nemogu: i besmislen. Posebno je potrebno ukazati na još jednu va-nu injenicu u dokazivanju bitnosti koju je ustanak imao po Dezitijate, jer tada je prvi i jedini put bilo ostvareno jedinstvo (makar ono bilo i djelominog, relativnog i kratkotrajnog karaktera) autohtonih naroda ilirskih zemalja u zajednikoj borbi i to proizašlo kroz inicijativu i djelovanje samih domorodaca, a ne oktroirano izvana. Na elu toga jedinstvenog nastupa nalazilo se i politiko i vojno vodstvo Dezitijata, koje je sigurno presudno i aktivno uestvovalo i u njegovom oblikovanju i pokušajima ouvanja. Prokletstvo nejedinstva, me2usobnog suprotstavljanja i sukobljavanja, nepovjerenja i zavisti koje je kronino vladalo me2u domorodakim zajednicama ilirskih zemalja, a koje je bilo i jedan od glavnih razloga njihove konane podinjenosti, sa poetkom ustanka je bilo prevazi2eno, ali ispostavilo se ipak dosta kasno. Tako je ustanak (istine radi, samo do sredine 8. god. n. e.) predstavljao i jedini trenutak kada su se ilirski narodi uzdigli do razine politikog i vojnog jedinstva, tako rijetkog iskustva na prostorima zapadnog Balkana i panonskog bazena.8 Ilirski ustanak 6-9. god. n. e. je, uz Arminijev germanski ustanak 9. god. n. e., Budikinu britansku pobunu i dva judejska rata, bio jedan od najve:ih pokreta pobunjenih naroda koji su potresali Rimsku Imperiju. A o tome svjedoe i natpisi na kojima se spominje ustanak, a koji su posve:eni osobama koje su, na rimskoj strani, bili uesnici toga velikog rata koji su Rimljani vodili posljednji put sa ilirskim narodima.9 Poradi svega toga detaljna analiza povijesnog procesa ustanka 6-9. god. n. e. je jedna od stvari koje se ne mogu nikako zaobi:i ili okvirno predstaviti kada se obra2uje fenomen povijesnog 8 I u desetlje:ima prvog razdoblja rimske vladavine bilo je sporadinih neuspješnih pobuna autohtonih naroda, i to (koliko je poznato iz sauvane izvorne gra2e) 16. god. p. n. e., 12/11. god. p. n. e. (kojom prilikom su Delmati zauzeli i Salonu) i 10. god. p. n. e. Ali sve te pobune još nisu imali op:eilirski karakter i vjerojatno su još uvijek predstavljali partikularno istupanje pojedinih naroda. 9 CIL V 3346 (Verona) Sui:, 1991-1992; CIL III 3158 320 Mesihović, Dezitijati, 2007 postojanja Dezitijata. A istovremeno se i u detaljnoj obradi i uop:e ponovnom otvaranju povijesnog fenomena op:eilirskog ustanka nastoji i posti:i da ovaj nepravedno zanemareni pokret stanovnika zapadnog Balkana i panonskog bazena afirmira i u znanstvenoj javnosti i u «masovnoj» kulturi i tako zauzme ono mjesto koje mu s punim pravom pripada, kao jednog od kljunih i specifinih povijesnih procesa koji je obilje-io i presudno utjecao na razvitak antikog razdoblja op:e povijesti ovjeanstva.10 Stanje Stanje pred ustanak u ilirskim zemljama, uzroci, povodi, izbijanje ustanka i ciljevi ustanika U okvirima svoje op:e aktivnosti, koja je kasnu Republiku preobrazila u sustav Principata, August je i izvršio i reforme u okvirima poreznog sustava koji je predstavljao jedan od pogodnijih terena za zloupotrebe. 11 Tako je August u toku svoje vladavine uspio da rimski porezni i uop:e financijski sustav preustroji, sistematizira i centralizira. Time je nastojao da u ovaj segment rimske dr-ave uvede više reda, kako bi se sprijeile njegove zloupotrebe koje su u zadnjim periodima Republike i za vrijeme gra2anskih ratova uzele maha, ali i omogu:ilo preciznije, efikasnije i bri-ljivije 10 Tako bi i Baton Dezitijatski potpuno opravdano mogao zauzeti i svoje mjesto uz Virijata, Jugurtu, Vercingetoriksa, Arminija, Budiku, zelotske vo2e, Bar Kohbu. 11 Skupljanje poreza i drugih nameta po sustavu zakupništva, uz korupciju namjesništva i zelenaštvo predstavljalo je jedan od najve:ih problema koje je sa sobom donosila rimska provincijalna uprava. Dok god je prikupljanje poreza bilo prepušteno zakupu «korporacija» publikana (societates publicanorum) financijske zloupotrebe i materijalno iscrpljivanje provincijalnog peregrinskog stanovništva je znalo poprimiti velike razmjere. Logino je to vodilo pove:anju nezadovoljstva provincijalaca i saveznika, pa i prouzrokovalo i nevolje koje bi dovodile i do upotrebe vojne sile, što nije odgovaralo op:im interesima Dr-ave. Na taj nain je i neriješeno pitanje statusa provincija unutar jedinstvene Dr-ave imalo svoje mjesto u krizi kasne Republike, pogotovu nakon rješavanja pitanja italskih saveznika. Radi toga su i pojedini uesnici u tim zbivanjima u svojim politikim programima i aktivnostima pokušavali donijeti neke novine u upravi provincijama i prikupljanju nameta. Tako je npr. Cezar u Kosmatoj Galiji uveo sustav prikupljanja tributa ne od strane publikana, nego povjeravaju:i tu obavezu predstavnicima pojedinih peregrinskih zajednica. Primjerom iz Kosmate Galije se nastojalo i da se ubla-i pritisak nad podinjenim stanovništvom ali i da se ujedno pove:a odgovornost i kredibilitet lokalnih domorodakih poglavara. Tako bi se i pojedini slojevi domorodakog stanovništva na neki nain uklopili u hijerarhijsku šemu aktivnog funkcioniranja rimskog dr-avnog sustava jer bi oni na sebe preuzimali vrlo bitan segment vlasti-skupljanje izvornih prihoda Dr-ave. Sa svojom pove:anom ulogom i srastanjem sa rimskom administracijom, ti pojedinci i slojevi su postajali lojalan element i vrlo prijemivi za proces romanizacije. I naravno time je Dr-ava nastojala i da uspostavi red i hijerarhijski sustav u svojoj financijsko-poreznoj politici, posebno u sferi svojih izvornih prihoda. Ustvari, kako vidimo reguliranje statusa provincija je bio jedan dugotrajan proces koji je polako transformirao provincije od «posjeda rimskog naroda» (praedia populi Romani) koje su se smatrale nekim pridru-enim dijelom Republike i «upom sa blagom», u dijelove jedinstvene dr-avne cjeline. Sam proces koji je svoj dodatni impuls dobio sa onim što je Julije Cezar inio i planirao, dovršio je August. 321 Mesihović, Dezitijati, 2007 ubiranje izvornih prihoda, esencijalno neophodnih Dr-avi i novom politikom sustavu.12 Za vrijeme Augusta je uspostavljen sustav u kojem su, iako nisu bili konano ukinuti, zakupi izgubili svoje ranije znaenje, jer su mnoge poreze ubirali od Augusta postavljeni prokuratori.13 Me2utim, iako je ovaj sustav predstavljao nesumnjivo poboljšanje u odnosu na raniju rimsku praksu, u oblastima za vrijeme Oktavijana Augusta pripojenim Dr-avi i koje nisu osjetile zloupotrebe i kaos kasne Republike (pogotovu onim koje su se u trenutku svoga ukljuenja u dr-avno-provincijsku strukturu nalazile na razini protohistorijskog razvitka i sa nedovoljno razvijenim robno-novanim gospodarstvom) samo uvo2enje rimskog poreznog sustava, bez obzira kakvog karaktera i opsega bilo, je moralo u pojedinim sluajevima predstavljati teret, a ne olakšanje. Nenaviknutost ve:ine ilirskih domorodaca, ukljuuju:i i Dezitijate na rimski fiskalni i monetarni sustav i uop:e razvijenu robno-novanu privredu razvijenog mediteranskog svijeta a koja je naglo i brzo prodirala na njihovo podruje izazivali su sve ve:e nezadovoljstvo u unutrašnjosti Provincije.14 Nova postrepublikanska uprava na elu sa Augustom nije izvršila radikalne i naelne promjene u dotadašnjem poreznom sustavu, ona je samo nastojala da na starim temeljima, metodama i vrstama poreza izvrši njegovo poboljšavanje, posebno u sferi njegovog prikupljanja, i to sve uskladi sa novim potrebama koje su se uslijed promjene re-ima i «ustavnog» poretka nametnule Dr-avi. Osnovni neposredni porez i dalje je ostao tributum (ili stipendium), koji se sastojao od zemljarine (tributum solis) i glavarine (tributum capitis),15 a od mnogih posrednih/indirektnih poreza (vectigal) najprisutniji su bili; provincijska carinska taksa, taksa na osloba2anje robova (vicessima 12 O razlozima etabliranja augustovskog poreznog i financijskog sustava i naelima i tehnikama njegovog djelovanja v. Cass. Dio LII, 28-30. Navodni Mecenin govor je predvi2ao i unificiranje novca (ne bi se dozvolilo postojanje posebnih moneta) i mjera, i od svih bi se zahtijevalo da koriste rimski novac i mjere. 13 Od Augusta je pikupljanje direktnog poreza (zemljarina i glavarina) predato u du-nost prokuratorima, bar kada su bile u pitanju carske provincije. Indirektni porezi su i nadalje davani u zakup. Mirkovi:, 2003, 25. Me2utim da su zloupotrebe bile vrlo izra-ene za vrijeme Augustove vladavine vrlo slikovito pokazuje primjer izvjesnog Licinusa (Cass. Dio LIV, 21, 2 - 8), porijeklom Gala koji je bio rob, onda oslobo2en i postavljen od Augusta za prokuratora Galije. Licinus je poinio itav niz zloupotreba i iznu2ivanja koriste:i svoja ovlaštenja i mo:. Licinus i pored jasnih optu-bi i dokaza za korupciju nije bio ka-njen od strane Augusta. 14 Po Kasiju Dionu (LIV, 34, 2-3), i 10. god. p. n. e. došlo je zbog upornog zahtijevanja poreza do nove pobune «∆ελµαvταi , što jasno pokazuje da je porezni sustav taj koji je izazivao najve:e protivljenje i nezadovoljstvo domorodakog ilirskog stanovništva. 15 Porez u provincijama je temeljno poivao na cenzu, koji je bio slian onome koji je provo2en me2u rimskim gra2anima, ali s razliitom svrhom. Zna se da su u Augustovo doba vršeni popisi u Kireni, Galiji i Judeji (Mirkovi:, 2003, 25), pa je sasvim logino oekivati da je i Ilirik prije 6. god. n. e. bio zahva:en oficijelnim popisima. A na osnovi popisa su bile izra2ivane i karte Imperija, kao npr. ona koja se pripisuje Agripi. Svaka provincija je i imala svoju blagajnu. 322 Mesihović, Dezitijati, 2007 libertatis), taksa na prodaju robova (vectigal quintae et vicesimae venalium mancipiorum).16 Augustova politika modifikacije poreznog sustava vodila je i ka njegovoj centralizaciji i preciznijem ustroju, što je proizvelo da je sre2eni porezni sustav postao sposobniji i djelotvorniji u osiguravanju pove:anja dr-avnih prihoda. To je kao posljedicu imalo i sre2enije i uinkovitije prikupljanje nameta i smanjivanje mogu:nosti za manipulacije i izbjegavanje ili umanjivanje obaveza ne samo od strane rimskih poreznika i zakupnika i dr-avnih i provincijskih slu-benika nego i od strane doma:eg peregrinskog stanovništva. Pored svega toga August je kako bi osigurao penzioni fond za islu-ene vojnike (aerarium militare) uveo dva nova posredna poreza i to 1 % taksu na promet robe (centessima rerum venalium)17 i 5 % nasljednu taksu za svaku vrijednost iznad 100 000 sestercija18 (vicessima hereditatium et legatorum), što je samo dodatno opteretilo porezne obveznike.19 Negativne posljedice ove dvije nove takse, iako su poga2ale u prvom redu bogatije slojeve i trgovce, su se zbog svoga karaktera morale posrednim putem i lanano disperzirati i na šire mase stanovništva. I rimski fiskalni sustav i nain njegove realizacije je za domorodce prve i druge generacije pod rimskom vladavine bio potpuno stran i neprihvatljiv, on im je izgledao suviše pohlepan i nasilan, kao uostalom i itav nain privre2ivanja koji im je ubrzano dolazio iz mediteranskog svijeta. Pored neposrednih poreza i mnogobrojnih posrednih poreza, taksi, da-bina provincijsko stanovništvo je bilo optere:eno i obavezama kuluka, javnih radova na korist Dr-ave i odre2ene provincije, te vojnom obvezom koja nije ukljuivala samo novaenje nego i isporuke neophodnih materijala za vojsku i uop:e njenu logistiku podršku. Dovoljno je samo pogledati itav ovaj spektar obaveza i shvatiti opseg optere:enja kojima je bilo podvrgnuto peregrinsko stanovništvo provincije Ilirik. Spomenute obaveze doma:eg stanovništva dodatno dobivaju na te-ini, ako se ima u vidu da je ve:ina indigenih naroda koja se nalazila u okvirima provincije Ilirik, u robno-novani sustav naglo stupila tek sa inom potpadanja pod rimsku vlast i da se nalazila na ni-oj razini gospodarskog razvitka sa slabijim proizvodnim kapacitetima i mogu:nostima da adekvatno odgovori na potrebe razvijenog gospodarstva Mediterana. Pogotovu su radi te nedovoljne razvijenosti, bolje reeno 16 17 18 Tac. Ann. XIII, 31 Tac. Ann. I, 78. 16. god. n. e. Ovaj je porez za Tiberija smanjen na polovicu. sestertius je srebrni rimski novi: u vrijednosti 2 1/2 asa (1 as je iznosio 1/24 libre bakra = 1 libra je iznosila 322,5 g). 1 srebrni denarius iznosio je 4 sestercija ili 10 asa, a srebrni quinarius 2 sestercija ili 5 asa. Zlatnik se zvao aureus i vrijedio je 25 denariusa ili 100 sestercija. O rimskom novcu za vrijeme Augusta vid., Jamušakov, 2001 19 Cass. Dio LV, 25, 5-6; LVI, 28, 3-4; August, Res Gestae, 1955, 373, fus. c; Buchan, 1969, 215; Ueki:, 2002, 58-59; Mirkovi:, 2003, 26; Cornell – Matthews, 2006, 77. Ovom blagajnomje upravljala Komisija od tri bivša pretora koji su se birali na mandat od tri godine. 323 Mesihović, Dezitijati, 2007 nerazvijenosti robno-novanog kapaciteta, autohtone zajednice za vrijeme prvog razdoblja rimske vladavine osje:ale veliki nedostatak gotovog novca, što je nesumnjivo moralo izazivati velike neprilike prilikom izmirivanja poreznih i carinskih obaveza za koje je bio neophodan novac. Taj nesumnjivi deficit novca u opticaju unutar autohtonih ilirskih zajednica, a dok su se potrebe za novcem konstantno pove:avale ne samo poradi fiskalnih obaveza nego i uop:e uvo2enja u sferu razvijenog mediteranskog gospodarstva je proizveo posljedicu da je novac postao skup. Da bi se došlo do njega u ilirskim zemljama, u prvim desetlje:ima rimske vladavine, bilo je potrebno davati sve više robe u naturi, nesrazmjerno više u odnosu na one zemlje u kojima je cirkulacija gotovog novca bila stolje:ima raširena, uobiajena, tradicionalnija i normalnija. To je samim tim moralo dodatno obezvre2ivati ionako slabije razvijena indigena gospodarstva i dovoditi do postupnog osiromašenja stanovništva. Iako je naelno Augustovo zakonodavstvo nastojalo da u sferi fiskalne politike uvede red i što je mogu:e više da smanji uobiajene zloupotrebe i iskorištavanja domorodakog stanovništva, op:e mikroekonomske tendencije razvitka u novo steenim ilirskim zemljama koje su nastale kao nesumnjiva posljedica uspostave rimskog dr-avnog sustava imale su u velikoj mjeri negativne efekte po indigena gospodarstva, pogotovu za ona u dubljoj unutrašnjosti i obino stanovništvo. Uslijed toga izmirivanje neposrednih i posrednih poreza bilo je vrlo teško i iziskivalo je velika naprezanja još uvijek na takve zahtjeve i nove uvjete privre2ivanja nenaviknutog u dovoljnoj mjeri doma:eg gospodarstva. Uspostava rimske dr-avne i provincijske vlasti za vrijeme Oktavijana Augusta dovela je sa sobom u novosteene ilirske zemlje i masu mediteranskih poduzetnika i još više otvorile trgovake putove ime je domorodako gospodarstvo bilo izlo-eno još jednoj nevolji, konkurenciji razvijenih gospodarstava Mediterana ija je aktivnost u ilirskim zemljama bila, generalno gledaju:i, podr-avana i od strane same Rimske Dr-ave. Doma:a privredna produkcija se jednostavno nije mogla nositi sa novim jeftinijim, kvalitetnijim i brojnijim proizvodima, a da bi se mogla zaštititi doma:a produkcija indigene zajednice nisu raspolagale ni sa jednom mjerom. Jednostavno reeno, doma:im zajednicama nije bio pru-en «prelazni period» u kome bi one usavršile svoj gospodarski sustav i tako se pripremile za nove uvjete koje je neminovno donosilo sa sobom uvo2enje rimske vlasti. S druge strane, i kuluk za potrebe Dr-ave i Provincije, a posebno novaenje u pomo:ne jedinice i slanje na udaljena podruja i ratišta bile su skoro nepodnošljive obaveze za doma:e stanovništvo koje se u velikoj ve:ini stolje:ima kretalo i -ivjelo na jednom ogranienom prostoru, i koje vjerojatno nije imalo baš neku veliku naviku i volju da se znatnije udaljava od matine teritorije i uslijed toga vodilo uglavnom «doma:e» ratove. Iako su Dezitijati, uslijed rudnog bogatstva, razvijenih naselja, metalurško-zanatske tradicije, komunikacijskih vorišta i plodnijeg zemljišta imali naprednije gospodarstvo, koje se nije apsolutno temeljilo samo na poljoprivrednoj proizvodnji i oni su ipak u gospodarskom pogledu zaostajali za 324 Mesihović, Dezitijati, 2007 robno-novanom privredom Mediterana. Iako je novac cirkulirao i u periodu nezavisnosti, to su bili specifini sluajevi vezani za vanjsku trgovinu, a ne pravilo, tako da su i Dezitijati isto osje:ali veliku potrebu za novcem kako bi izmirivali propisane obaveze. Zbog nedostatka svoga novca, na dezitijatskom pa i na drugim rudonosnim oblastima mogao se tako desiti i jedan vrlo štetan paradoks po gospodarstvo i imovinu domorodaca u tome «prelaznom, tranzicijskom periodu». Dezitijati nesumnjivo posjeduju zlato i srebro, ali ga oni ne pretvaraju u gotov novac nego se ono kao sirovina izvozi u sama središta rimske dr-avne i provincijske uprave, a plemeniti metali kao sirovina znatno manje vrijede nego kao novac u koji se prera2uju. Tako su domorodci, na ijoj su se teritoriji eksploatirali plemeniti metali, praktino jednu veliinu sirovine davali po jeftinim cijenama da bi je zauzvrat dobivali natrag kao gotov proizvod (u vidu novca) znatno skuplje, jer je njima novac bio esencijalno potreban jer tako zahtijeva Dr-ava, pa su za njega davali mnogo robe, znatno više nego što su dobivali (ako su i dobivali) za metale sa svoje teritorije. Samo ovaj pokazatelj mo-e ukazati na sve naine iscrpljivanja domorodakog stanovništva, kojeg su oni izgleda postali vrlo rano svjesni. Rimsko dr-avno, provincijsko i zakupniko ubiranje poreza i prihoda moralo je kod Dezitijata izazvati posebno i dodatno nezadovoljstvo i iz razloga što je dezitijatsko podruje raspolagalo bogatstvima direktno neophodnim Rimskoj dr-avi. Rudnici metala (zlata i -eljeza) su ve: samom poetku prvog razdoblja rimske vladavine mo-da pretvoreni u rimsko, dr-avno vlasništvo, što je za dezitijatsku narodnosnu zajednicu predstavljalo veliki gospodarski gubitak, bez obzira ako ih je Dr-ava davala u zakup. Osim toga kao radna snaga u rudnicima i ispiralištima Gornje Bosne najviše su korišteni Dezitijati, dok je ubjedljivo najve:i dio prihoda koje su oni donosili odlazio u dr-avne, provincijske, korporacijske (zakupnike) i privatne riznice. 20 Potvrdu o iskorištavanju zlata u provinciji Dalmaciji (najvjerojatnije, mo-da i najviše, i na dezitijatskom prostoru) za vrijeme Augusta daje Flor u svojim epitomama Livija.21Iako se Florov podatak konkretno odnosi na stanje neposredno nakon rata jer se spominje izvjesni Vibius, najvjerojatnije Vibije Postumije koji je upravljao Gornjim Ilirikom nakon pada Ardube, to jasno pokazuje da su Rimljani poznavali zlatne -ile na dezitijatskom podruju i prije 6. god. n. e. pa da su ih i iskorištavali, ali istodobno zorno ukazuje na gospodarske motive koji su le-ali iza -elje za posjedovanjem ilirskih zemalja pa i iza ustanka koji je buknuo 6. god. n. e.22 20 Na ovom mjestu je ipak potrebno ista:i da Dezitijati koji su radili u tim gornjobosanskim rudnicima nisu bili robovi ili u se nalazili u nekom teškom zavisnom polo-aju. Dezitijatski rudari su bili slobodni i oni su prije predstavljali neku radnu klasu, mo-da i u najamnom odnosu. 21 Flor. II, 25 22 O Gaju Vibiju Postumiju i njegovoj ulozi u eksploataciji rudnih bogatstava ilirskih zemalja v. Škegro, 1999, 41; 56; 322 325 Mesihović, Dezitijati, 2007 Sa iskorištavanjem rudnika i ispirališta na rijekama, ubiranjem poreza i nameta ali i drugim poslovnim i privrednim aktivnostima direktno je povezano i doseljavanje ili samo boravak odre2enog broja dr-avnih i provincijskih slu-benika i raznoraznih zakupnika, špekulanata i poslovnih ljudi stranog podrijetla. U Ilirik, kao uostalom i u svaku novu provinciju nakon njenog osvajanja i uvo2enja rimske uprave, su kao na neko «djeviansko podruje» pohrlili i razni privatnici; trgovci, špekulanti, zelenaši, i razne druge vrste poduzetnika, preduzima:a i avanturista -eljnih brze i lake zarade. U «sudaru» sa ovim sposobnim, ali i iznimno pohlepnim elementom, doma:i ljudi i gospodarstvo jednostavno nisu imali nikakvu šansu. Njihovo ponašanje i nain rada su samo još više mogli izazivati bijes i pove:avati uvjerenje da je jedini izlaz oru-ana borba i radikalni i brutalni rez po jednom takvom sustavu koji Dezitijatima, a ni ve:ini drugih zapadnobalkanskih i panonskih naroda niti je odgovarao niti su se na njega mogli navi:i. Rimska vladavina i njene metode uprave su donosile u naelu i odre2enu prednost gospodarskoj aktivnosti italskih i drugih stranih poduzetnika. Oni su nesumnjivo imali olakšice u svome djelovanju i uspjeli su se nametnuti još uvijek nedovoljno spremnom za takav nain rada domorodakom gospodarskom miljeu, izvlae:i iz doma:ih resursa veliku dobit. A to je Dezitijatima i drugim peregrinima unutrašnjosti Ilirika izgledalo kao bespoštedno iskorištavanje i odliv bogatstva u ruke stranaca. Bezobzirno i pohlepno iskorištavanje prirodnih i ljudskih resursa ilirskih zemalja, ukljuuju:i i dezitijatsku civitas je bilo i te kako vidljivo u oima i dezitijatskog naroda i njegovih politikih i vojnih predstavnika. Sve ovo govori da su temeljni uzroci sve izra-ajnijeg nezadovoljstva domorodakog stanovništva primarno bili ekonomske prirode, a ne u nekom nerješavanju politikih pitanja.23 Ustvari iz svih navedenih pokazatelja jasno je 23 Politiki razlozi za pove:anje nezadovoljstva su prvenstveno nastajali i proizlazili iz opisanog ekonomskog stanja i oni su imali sekundarni karakter. Domorodake civitates su u-ivale iznimnu razinu politike autonomije i njihovih zateenih politikih sustava i naelno Rimska dr-avna i provincijska vlast se nije miješala u njihov rad dok god se kretao u zacrtanim okvirima. Ali sve ve:i ekonomski pritisak morao je proizvesti i odre2ene posljedice po politiki -ivot ilirskih civitates. Susret i intenzivno uzajamno pro-imanje dvije kulture sa prilino razliitim dostignutim razinama razvitka, dva razliita gospodarstva, društvena ustrojstva i naina -ivota imali su jednostrane negativne posljedice i to samo za onaj slabije razvijeni protohistorijski ilirski svijet, pogotovu onaj u kontinentalnoj unutrašnjosti. Jednostavno reeno, slabija domorodaka op:a kulturna i društveno-gospodarska osnova nije mogla izdr-ati sav «teret» koji je sa uspostavom rimske vlasti uveden ili nametanjem (u vidu razliitih obaveza i ogranienja) ili po prirodi stvari iz razvijenijeg urbanog svijeta Mediterana i ona se neminovno morala poeti lomiti i savijati uslijed novonastalih okolnosti. Sa razaranjem osnove starog naina -ivota, a da se ve:ini stanovništva koje je zavisilo i temeljilo svoj -ivot na toj osnovi nije ponudila adekvatna alternativa, došle su sve negativne posljedice, rezignacija pa i frustracije i sve ve:e nezadovoljstvo sa rimskom upravom. Slabija osnova uvijek popušta u sukobu sa sna-nijom u op:im kulturnim tendencijama i razvitkom i samim tim postaje labavija sa pokidanijim unutarnjim vezama i sve nagri-enijom kohezijom, va-nim obrambenim mehanizmima unutar jedne pretpovijesne zajednice. Tada neminovno mora do:i i do postupnog napuštanja ustaljenog sustava vrijednosti, morala, shva:anja i ideja. I ukoliko se stanovništvu ija se uobiajena i tradicionalna osnova -ivota ruši uz 326 Mesihović, Dezitijati, 2007 da Rimska Dr-ava nije imala nikakvih genocidnih namjera prema domorodakom stanovništvu, kao što se to u pojedinim historiografskim raspravama i teorijama spominje, jer je njen primarni i osnovni interes da to stanovništvo slu-i kao baza za postupna i stalna gospodarska i druga iskorištavanja. Da je skupljanje poreza, odnosno u prenesenom znaenju ekonomsko optere:ivanje domorodakog stanovništva, bilo jedno od glavnih uzroka ustanka potvr2uje ve: u svojoj prvoj reenici sa kojom zapoinje svoj opis ustanka i Kasije Dion.24 Po njemu domorodci su takvo stanje sve do trenutka kada je otpoela realizacija planirane invazije Markomanije nevoljno trpjeli. Iako u konkretnom sluaju Dion te domorodce naziva ∆ελµαvται, po smislu teksta je jasno rije da on pod tim izrazom ne podrazumijeva samo Delmate, nego peregrinske zajednice koje su -ivjele na prostoru budu:e provincije Dalmacije (odnosno, dinarsko domorodako stanovništvo). Osim toga to «trpljenje» ne bi trebalo ograniavati ni na samo dinarske Ilire, jer je ista ili slina situacija vladala i u panonskom dijelu provincije Ilirika. Jednostavno reeno doma:e peregrinsko stanovništvo Ilirika, i pored usvajanja niza pozitivnih tekovina mediteranskog svijeta ipak nije bilo spremno za jednu tako naglu i «surovu» transformaciju i apsorpciju u sustav rimske dr-avne vlasti, društva i gospodarstva, koja im je prvotno donosila izgleda samo nevolje, bar po njihovom mišljenju koje je tako slikovito izrazio Baton Dezitijatski. Osim toga, Rimska Dr-ava je i radi rješavanja pitanja islu-enih vojnika ali i osiguravanja svoje vlasti i kontrole, vršila i naseljavanje veterana na novozaposjednutim podrujima u unutrašnjosti, za ije je potrebe naseljavanja vršena eksproprijacija zemljišta lokalnih zajednica. Autohtone zapadnobalkanske i panonske zajednice jednostavno nisu mogle niti znale na:i odgovaraju:e rješenje, izuzev da uzmu oru-je u ruke, kojim bi uspješno odgovorile na nove uvjete -ivljenja i privre2ivanja a koji su iziskivali i izmirivanje obaveza prema Dr-avi, njenim institucijama, za to ovlaštenim pojedincima ili zakupnicima dr-avnih interesa. I unutarnje frustracije, nezadovoljstvo i bijes su tako postajale sve ve:e i bio je potreban još samo dobar i trenutak ali i povod i da sve to eruptivno prokljua i Rim nenadano do-ivi «najte-i rat poslije punskih». A povod se našao u naredbi za novo novaenje pomo:nih jedinica koju je za potrebe planiranog markomanskog rata izdao August, odnosno bolje reeno u toku njenog provo2enja. Regrutacija Dezitijata i drugih bosanskih domorodaca u velikom broju bila je razumljiva i iz razloga relativne otvorenosti gornjobosanskog podruja, u odnosu na druga podruja zapadnog Balkana prema panonskom bazenu i Podunavlju. Tako je za Rimljane bilo logino da na ovim prostorima, za koje su smatrali da su opadanje standarda i osiromašenje, ne ponudi adekvatna drugaija osnova, ono je osu2eno na apatiju, bezna2e, osje:aj bezizlaznosti i podinjenosti ija popratna pojava mo-e vrlo lako postati i bijes, pogotovu ako se ovaj proces odvija relativno brzo. I tako su postupno kreirani i takav emocionalni naboj i psihiko stanje kod domorodakog stanovništva bez kojih bi bilo teško pokrenuti mase na ustanak i obraun sa svim onim što su smatrali neprijateljskim. 24 Cass. Dio LV, 29, 1 327 Mesihović, Dezitijati, 2007 potpuno pacificirani i bespovratno uklopljeni u rimsku imperijalno-dr-avnu strukturu a koji su raspolagali i sa borbenim stanovništvom, izvrše glavno novaenje za pomo:ne jedinice koje bi bile upu:ene na budu:e markomansko ratište. A to planirano i izvršeno novaenje domorodaca koji su trebali biti upu:eni na dunavsku granicu i vjerojatno i preko u Markomaniju poslu-ilo je kao povod za okretanje oru-ja prema Rimljanima. Prvotni pokretai ustanka Dva osnovna izvorna izvještaja o ustanku 6-9. god. n. e. osnovno svoje neslaganje, bar na prvi pogled, pokazuju na opisu poetka ustanka.25 Po Kasiju Dionu i uzroci i povod i izbijanje ustanka i njegovo prvotno -arište se nalaze na dinarskom prostoru, odnosno u Dalmaciji kako Dion imenski determinira spomenuti prostor. Za razliku od njega Velej je znatno sa-etiji i samo ka-e da se sva Panonija podigla na oru-je, dovode:i i narode Dalmacije u savez sa njom (cum universa Pannonia, insolens longae pacis bonis, adulta viribus, Delmatia omnibusque tractus eius gentibus in societatem adductis consilii, arma corripuit).26 Kako vidimo u samom tekstu, Velej u samo jednoj reenici sa-ima i poetak ustanka, uzroke ustanka i njegovo izbijanje pa ak i stvaranje jedinstvenog ustanikog Saveza. Zanimljivo je da Velej povode ustanka (kao što je po Dionu regrutacija domorodaca) uop:e ne spominje, niti ih ak posredno nagovještava što sugerira da ih on nije ni znao. I uzroci koje navodi Velej samo jasno pokazuju, po ovom pitanju, njegovu slabu analitinost i pronicljivost (vjerojatno uslijed nedostatka informacija), jer je po njemu do ustanka došlo zbog obijesti (insolens) Panonije nastale uslijed blagodati dugog mira. Obijest nikada i nije samo uzrok pokretanja ovakvog velikog povijesnog procesa kakav je bio ustanak 6-9. god. n. e. Njegova konstatacija se dodatno relativizira ako se ima u vidu da Panonija ustvari i nije u-ivala dugi period mira, jer je ona tek prije nekih 15-tak godina ukljuena u provincijalnu strukturu Ilirika, i to nakon teških i dugotrajnih ratova i borbi. Suprotno od nje dinarski pojas je «u-ivao» ve: višedecenijske «blagodati» (ako bismo preuzeli Velejev rjenik) rimskog mira shva:enog u smislu uklopljenosti u provincijsku strukturu. Ipak je petnaest godina relativno kratak period da jedna populacija postane potpuno obijesna poradi blagodati mira, a i da u velikoj mjeri prihvati op:e kulturne tekovine osvajaa kao što to Velej na jednom drugom mjestu istie za Panone.27 Na njegovu nepreciznost i površnost upu:uje još jedna injenica, a to je da on navodi da se sva Panonija digla na oru-je, što sigurno nije bio sluaj, jer je ustanak zahvatio samo dio panonskog prostora. Sve izreeno jasno ukazuje da je Velej Paterkul bio i prilino površno i 25 O pitanju poetka ustanka i razliitim mišljenima u vezi njega i prostora gdje je prvotno izbio niza autora v. dobar ali sa-eti prikaz kod Pašali:, 1975, 395-397 26 Vell. II, CX, 2 27 To uostalom nije mogu:e ni danas, kada je svijet mnogo br-i, kulturna i informatika razmjena nemjerljivo intenzivnija a -ivot u naelu lakši. 328 Mesihović, Dezitijati, 2007 neadekvatno upu:en i slabo informiran u pitanja izbijanja ustanka, i prvotnog razvijanja rata u kojem :e i sam kasnije neposredno uestvovati. Uostalom, kada je izbio ustanak Velej se nije ni nalazio na ilirskim prostorima pa je do tih informacija dolazio posrednim putem i naknadno, ukljuuju:i i period kada se on našao na ratištu. A pošto se on i na ratištu prvo suoio sa panonskim segmentom ustanka i to u jeku vrlo teških i -estokih borbi, za oekivati je bilo da on stekne utisak da je Panonija bila ta koja je bila osnovni stup ustanka, pa sukladno tome i pokreta ustanka, dok bi dinarski segment ustanka za njega bio potpuno sekundarne naravi.28 S druge strane, ni sam Velej Paterkul vjerojatno nije imao niti -elio niti mu je bila intencija i cilj da dublje u2e u istra-ivanje uzroka ustanka i njegovog prvotnog razvijanja. Ono što je on saznao posrednim putem i nalaze:i se pod utiskom koje je stekao svojim neposrednim ueš:em u borbama on je bez dodatnog provjeravanja, istra-ivanja ili istra-ivanja zadr-ao i unio u svoje djelo. Velej Paterkul je usto, u vrijeme izbijanja ustanka imao oko 26 godina, i tek se nalazio u uspinjanju svoje karijere, pa se realno mo-e pretpostaviti da on baš nije «gubio» vrijeme na skupljanju gra2e i relevantnih podataka o ustanku, posebno njegovom poetku. Iz itavog Velejevog teksta koji opisuje «panonsko-dalmatinski» rat 6-9. god. n. e. vrlo se lako oitava injenica da on sam rat i doga2anja u njemu esto promatra iz vizure svoga polo-aja i ueš:a u njemu. Sam poetak ustanka Veleja je zatekao u Rimu i Italiji, i prvo podruje u kome se on suoio sa bunom i njenim posljedicama, te ustanikim trupama nalazilo se u panonskim oblastima i sjeverozapadnom ustanikom podruju. Na tom prostoru se vršila koncentracija i trupa u velikom opsegu i tamo su se desile prve opse-ne ofenzivne protu-ustanike operacije strateškog znaaja. Intenzivne borbe u panonskom bazenu i sjeverozapadnom podruju u kojima je uestvovao i Velej trajale su skoro dvije godine i radi toga normalno je bilo za Veleja da je panonski bazen bio prostor na kome se nalazilo jezgro ustanka. Kao neposredni oevidac i uesnik dijela doga2aja na ratištu ali ne i na takvom polo-aju u zapovjednoj hijerarhiji da bi on raspolagao sa op:im, sumarnim podacima o stanju na terenu, Velej je sasvim prirodno bio koncentriran na ono što mu je bilo najbli-e bez opse-nijeg i detaljnijeg uvida u druge segmente (i prostorne i doga2ajne) ustanka. Tako je on npr. naveo dosta precizne podatke o brojnom stanju protu-ustanikih snaga skupljenih u jedan logor nakon što su se dvije vojske zdru-ile, doga2aju kojem je on i sam osobno prisustvovao i kao viši 28 Velej Paterkul, uostalom, nije ni bio po svojoj osnovnoj vokaciji povjesniar ni osoba sa takvom obrazovnom podlogom koja bi razvila smisao za precizna i dobra historiografska zakljuivanja. On je ustanak i zbivanja u njemu primarno promatrao iz vizure profesionalnog vojnika-oficira koji kre:e u rat. Suprotno njemu Kasije Dion je uostalom bio i obrazovaniji i iskusniji i upu:eniji i u politiko-gospodarska pitanja, a poznavao je bolje i povijest i historiografiju, pa i u tome treba tra-iti razloge razliitog pristupa nekim aspektima u opisima poetka ustanka, a posebno u pitanju njegovih uzroka. 329 Mesihović, Dezitijati, 2007 oficir nesumnjivo uestvovao u raspore2ivanju i zapovijedanju nad jednim dijelom trupa. Ali suprotno od ove preciznosti nemamo nikakvih podataka, detaljnog karaktera, o brojnosti i sastavu protu-ustanikih snaga na drugim prostorima ratištima. Dok je u «suhoj» faktografiji doga2aja i prostora (iako i u tom sluaju zanemarimo njegove panegirike i stilska pretjerivanja) u kojima je bio neposredni oevidac i uesnik precizan i toan, ta vjerodostojnost opada kako se njegovi podaci i analiza udaljavaju od autentinog vi2enja. Velej se i na sljede:em primjeru u svome opisu ustanka rukovodi ovim naelima. Prvi dio tog opisa koji govori o prve dvije godine rata je i ve:i i detaljniji u odnosu na završni dio i opisuje samo ratovanje u panonskom bazenu, što se mo-e objasniti jednostavnom injenicom da se Velej nalazio na tome ratištu, tj. na prostoru koji su Rimljani tretirali kao «panonski» i prije osnivanja istoimene provincije. Teško je pretpostaviti da je u tome periodu dinarski pojas bio miran bez ve:ih i izra-ajnijih borbi što, ako se samo letimino prije2e Dionov tekst, nije bio sluaj. On i inae borbama u dinarskom pojasu posve:uje u odnosu na ono što govori o panonskoj kampanji vrlo malo pa-nje, jer dok o prvom segmentu govori u okviru svojih poglavlja CXCXIV, ratu na dinarskom pojasu (za Veleja Bellum Delmaticus) konkretno posve:uje samo poglavlje CXV i to sa dosta uop:enim podacima. Ta kvantitativna disproporcija, za koju znamo zahvaljuju:i opisu Kasija Diona da nije nipošto odgovarala stvarnom stanju na terenu, je upravo rezultat injenice da Velej Paterkul nije u zadnjim fazama kada se rat ve: samo prenio na dinarski pojas bio više prisutan na ratištu. I da ne raspola-emo sa Dionovim opisom ustanka, koji je povijesnim paradoksom bolji iako skoro dva stolje:a stariji od Velejevog, današnja predstava o ovom ustanku prilino bi odudarala od stvarnog injeninog stanja i on bi se promatrao kao primarno panonski pokret, dok bi uloga dinaraca bila sekundarnog karaktera. Velej je jednostavno reeno, u svome opisu prilino zanemarivao, izostavljao ili samo djelomino navodio sve što se moglo desiti u oblastima u kojima on ne boravi i sa doga2ajima u kojima on ne dolazi u dodir. Ta njegova odlika se dobro pokazuje i u opisima povijesnih procesa i doga2aja koji su se desili nakon 9. god. n. e., jer npr. ratu sa Takfarinatom (17-24. god. n. e.) i galskom ustanku 21. god. n. e., što su isto bili doga2aji od iznimnog znaenja za politiku i vojnu situaciju za vrijeme Tiberijeve vladavine posve:uje tek uzgredne crtice.29 Uostalom, Velej nigdje i ne precizira da su Breuci bili ti koji su digli ustanak, odnosno on se zadr-ava samo na uop:enom, nacrtnom prikazivanju. On ustvari u opisu ustanka nigdje i ne spominje Breuke. Za razliku od te injenice Velej ipak prepoznaje i to na samom kraju svoga opisa poimenino Dezitijate, uz Piruste, kao naj-eš:e pru-aoce otpora na dinarskom pojasu što jasno govori da je i on ,iako je poglavito boravio u panonskim zemljama, uoio taj dezitijatski doprinos otporu i smatrao shodnim i potrebnim da ih i spomene u svome nacrtnom radu i tako 29 Vell. II, CXXIX, 3-4 330 Mesihović, Dezitijati, 2007 povijesno ovjekovjei. Ta predominacija «panonskog» u opisu ustanka kod Veleja Paterkula bila je uvjetovana ne samo njegovim boravkom na ratištu, nego i op:enitoj tendenciji tadašnje rimske javnosti ka dominaciji «panonskog» kada se govori o ilirskom svijetu zadnje dekade stare ere i prve dekade nove ere, o emu smo znatno detaljnije govorili u poglavlju o izvornoj gra2i. Osim toga Velejev opis je ipak nacrtne prirode, pa je sasvim logiki oekivati da i njegovo izlaganje o samom poetku ustanka ima takav karakter, odnosno da je sve sa-eo u jednu reenicu uslijed ega je proizašao i itav niz nepreciznosti. Uz to pitanje je što on pod «panonskim» podrazumijeva kada govori o ratu 6-9. god. n. e. a što pod «dalmatinskim». Prvotni pojam je uglavnom, sude:i po tome što on «panonski» ve-e za zbivanja vezana za sporazumnu predaju u ljeto 8. god. n. e., odre2en breukopanonskim segmentom ustanka.30 Ali izgleda da on sve -estoke borbe do toga perioda ukljuuju:i i one na sjeverozapadnom podruju, koje je spadalo pod zonu odgovornosti dinarskog, tj. «dalmatinskog»» segmenta ustanka, a kasnije dobrim dijelom ulazilo i u sastav provincije Gornji Ilirik, tj. Dalmacije, ukljuuje u panonski segment ustanka. Izraz «Dalmacija» i izvedenice vezane za njega Velej upotrebljava kada govori o «dinarskom segmentu ustanka». I za vrijeme borbi sa samo ovim segmentom ustanka u toku 9. god. n. e. Velej Paterkul se više ne nalazi na ilirskom ratištu. Potrebno je naglasiti da je Velejev izvještaj o ratu 6-9. god. n. e. preoptere:en sa panegiricima upu:enim Tiberiju, koji na momente izgledaju i degutantno (npr. pasus II, CXIV, 1-3),31 te korumpiran namjernim iskrivljavanjima prizora i doga2anja kako bi se ostvario osnovni zacrtani cilj⇒ dodvoravanje princepsu Tiberiju. Uz sve izneseno, potrebno je naglasiti da kod Veleja Paterkula, uop:e ne nailazimo na podatke za ije nastajanje bismo mogli pretpostaviti da je bilo rezultat promatranja sa ustanike strane. Velej itav rat opisuje i tumai podacima koji dolaze sa rimske strane linije bojišnice i ini se kao ne postoji nikakav doma:i doprinos nastanku njegovog izvještaja o ustanku 6-9. god. n. e. 30 Iz samoga smisla opisa koje nudi izvorna gra2a o ustanku mo-e se primijetiti da ono što Velej Paterkul i Kasije Dion tretiraju kao panonski dio ustanka, kojim neposredno zapovijeda Baton Breuki, nema odgovornost nad svim ustanikim oblastima koje su nakon disolucije Ilirika pripale provinciji Panoniji. I taj dio ustanika sa nesumnjivo budu:eg panonskog prostora se nalazio u zoni odgovornosti kojom je neposredno zapovijedao Baton Dezitijatski. Radi toga smo kao temeljnu terminološku odrednicu za onaj dio ustanka koji se okupio oko pobunjenih Breuka koristili izraz breukopanonski segment. 31 U spomenutom poglavlju, Velej Paterkul hvali i prezentira brigu Tiberija o svojim oficirima i vojnicima, te njegove vrline i vojniko dr-anje u previše pretjeranom i opse-nom panegiriku. Iako je u konkretnom podatku nesumnjivo rije o prilinom pretjerivanju ipak je sude:i po nizu drugih podataka Tiberije imao neki specifini odnos prema svome zapovjednom koru pa i obinoj vojsci koji je bar u svojim osnovama, kada se odbace nesumnjiva pretjerivanja, bio na fonu Velejevog izlaganja u spomenutom podatku (usp. Vell. II, CXV, 5; Cass. Dio LVI, 13, 2). 331 Mesihović, Dezitijati, 2007 Za razliku od Veleja Paterkula pristup izvještaja Kasija Diona prema ustanku je znatno opse-niji, detaljniji i precizniji, što dokazuje da je on raspolagao sa više relevantnijih i konkretnijih informacija koje nose u sebi sadr-inu «klasinih» povijesnih podataka.32 Taj izvještaj predstavlja i završenu cjelinu a ne nacrt pa je samim tim i prihvatljiviji i pouzdaniji za analitiku obradu i sintetiko zakljuivanje. Dion je poradi bolje i adekvatnije informiranosti o poetku ustanka, ali i svoje razine obrazovanja i iskustva povjesniara i politiara te primjenjivane metodologije rada bio i bolji analitiar i promatra doga2aja makar oni od njega bili udaljeni skoro dva stolje:a. Ipak izgleda da i Kasije Dion, suprotno Veleju Paterkulu, opet u kompletnom svom izvještaju u neku ruku predimenzioniran dinarski segment ustanka, najvjerojatnije uslijed korištenja takve izvorne gra2e koja je ve:im dijelom govorila o dinarskom dijelu ustanka. Ali i to Dionovo posve:ivanje ve:e pa-nje borbama u dinarskom prostoru nije bilo ni pribli-nog takvog znaenja, karaktera i opsega kao Velejevo predimenzionirane «panonskog». Kasije Dion je, za vrijeme cara Aleksandra Severa, bio namjesnik provincija, prvo, Dalmacije, a zatim i Gornje Panonije (Panonnia Superior) koja je 103. god. n. e. obrazovana od zapadnog dijela nekada jedinstvene provincije Donji Ilirik, odnosno Panonije. On je tako bio u mogu:nosti da u obje provincije do2e i do dokumenata iz provincijskih arhiva, lokalne gra2e i doma:e tradicije u kojoj bi se govorilo o velikom ilirskom ustanku, i da u skladu sa tim vrši njihovu obradu i usporedbu podataka na koje je nailazio. I pored toga što je Kasije Dion bio u mogu:nosti da ne raspola-e samo sa informacijama koje bi davale primat Dalmaciji i njenim narodima u stvarima ustanka, nego je ustanak mogao promatrati i sa gledišta Panonije (istine radi, samo jednim njenim dijelom), ipak je doprinos onog «dalmatinskog» u njegovom djelu bio ve:i. Jedan od razloga je bilo i to što se -arište panonskog segmenta ustanka nalazilo na prostorima provincije Donje Panonije. S druge strane Kasije Dion je ne samo zahvaljuju:i svome obrazovanju nego i svome polo-aju u dr-avnoj i provincijskoj hijerarhiji imao mogu:nosti da do2e do najrazliitije izvorne gra2e koju je koristio i u svrhu koncipiranja svoga izvještaja o ustanku. On, s druge strane zbog svoje izra-ene svijesti povjesniara (za razliku od Veleja) sigurno nije zanemario niti odbacio (uostalom da to uini on nije imao ni jedan razlog niti potrebu) bez temeljite obrade i usporedbe (ako je zatim bilo potrebe) ni jedan podatak o ustanku, odnosno u konkretnom sluaju o njegovom poetku do kojeg je mogao do:i. I uz sve to znanje o ustanku i doga2anjima u toku njegovog odvijanja koje je dobivao iz vrela sa razliitim vremenom i mjestom nastanka Dion vrsto i jasno stoji na stajalištu da je ustanak zapoeo 32 Kada ne bi bilo izvještaja Kasija Diona i usporedbe sa njim, italac samo djela Veleja Paterkula bi mogao ste:i potpuno pogrešan utisak da su Delmati bili glavni nositelji ustanka, kao što bi se to moglo desiti pogrešnom konstrukcijom prijevoda i smještaja rijei u reenini sklop npr. u sluaju Velejevog podatka «Perustae et Desidiates Delmatae» (II, CXV, 4). 332 Mesihović, Dezitijati, 2007 u «Dalmaciji», tj. preciznije reeno u dinarskom pojasu, a da su se panonski narodi, i to prvo Breuci, prikljuili ve: potpaljenom oru-anom ustanku. Uz to i sam Dionov izvještaj je mnogo temeljiti, opširniji i konkretniji kada opisuje doga2anja sa poetka ustanka u odnosu na Veleja, koji izgleda više pa-nje posve:uje uzrocima ustanka nego povodu i samom poetku njegovog odvijanja. To dovoljno potvr2uje da je Dion u odnosu na Veleja raspolagao sa više relevantnih, preciznijih i konkretnijih podataka o izbijanju ustanka, dok je Velej taj nedostatak kompenzirao teoretisanjem o uzrocima ustanka. Uostalom u vrijeme izbijanja ustanka 6. god. n. e. u upravno-teritorijalnom pogledu postojala je samo provincija Ilirik, pa bi bilo nejasno što bi se to onda za ovu godinu podrazumijevalo pod terminima Panonija i Dalmacija. Da li su mo-da i Velej i Dion bili pod utiskom postojanja kasnijih provincija (koje u prvo vrijeme nose oficijelno nazove Gornji i Donji Ilirik), što je vjerojatnije tvrditi za potonjeg pisca ili su bili vo2eni nekim drugim razlozima. Posebno je ovo pitanje bitno za opis Veleja Paterkula, jer kako smo ve: istakli kada smo razmatrali izvornu gra2u prvih godina nove ere vlada u rimskoj javnosti neka vrsta dominiranja «panonskog» kada se govori o tadašnjim doga2anjima u ilirskim zemljama, pa su njoj podlegli i Strabon i vrelo/vrela koje je koristio Svetonije za -ivotopis Tiberija, pa je onda mogu:e da se i pod takvom atmosferom nalazio i Velej. Za razliku od njega Kasije Dion je imao prilike da mirnije, bez optere:enja i predrasuda koje nosi sa sobom suvremenost sa doga2ajima koji se opisuju, sagleda ustaniko podruje i procese koji se na njemu odvijaju. Osim toga, samo izbijanje ustanka neizostavno je povezano sa povodom, koji Velej Paterkul uop:e ne navodi, za razliku od Kasija Dionu po kojemu je povod bilo regrutiranje i skupljanje pomo:nih jedinica poradi ueš:a u invaziji Markomaniji. A po tekstu Kasija Diona, samo je «Dalmatincima», tj. Ilirima iz dinarskog pojasa bilo nare2eno da pošalju pomo:ne jedinice, što je znailo da je pobuna mogla izbiti samo me2u dinarskim elementom, a ne panonskim jer se kljuni povod za ustanak razvio samo kod prvosmenutih. Sve izneseno, jasno ukazuje da je ustanak prvo izbio u dinarskom pojasu, u po Veleju i Dionu Dalmaciji. Dinarci su uostalom, po svojoj gorštakoj prirodi bili ratobornijeg, razdra-ljivijeg i tvrdoglavijeg mentaliteta,33 nego stanovnici panonskog bazena, pa je i zbog ovog razloga realnije oekivati da se plamen ustanka prije upali na dinarskom, nego panonskom prostoru.34 Što se tie Svetonija i njegovog odnosa prema izbijanju ustanka u 33 O op:im i naelnim osobnostima dinarskog mentaliteta v. Cviji:, 1966, 361-436 34 Osnovna razlika izme2u dva glavna i opširna izvještaja o ustanku nalazi se u motivu i cilju prikaza. Intencija Veleja Paterkula nije bila da prika-e sam rat u kome djelomino i sam uestvuje, nego da koriste:i rat predstavi i stvori panegirik Tiberiju. Njemu je ustanak samo pru-io materijal za jedan takav apologetski pristup. Za razliku od njega, Kasije 333 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tiberijevom -ivotopisu, on samo šturo ka-e da se Ilirik odmetnuo, ne navode:i ni povode ni uzroke niti detaljišu:i o prvom razdoblju ustanka.35 Izbijanje ustanka Operativni plan za napad na Markomansko kraljevstvo (podruja zahvata sjeverne Austrija, Ueška i dijelovi istone Bavarske) 6. god. n. e. predstavljao je jednu od najambicioznijih i najopse-nijih vojnih operacija u dotadašnjoj rimskoj povijesti. Njime se nastojalo dovršiti osvajanje Germanije koje je 12. god. p. n. e. zapoeo Tiberijev mla2i brat Druz, a nakon smrti potonjeg nastavio sam Tiberije i drugi rimski zapovjednici u nizu sukcesivnih kampanja.36 Operacije planirane 6 god. n. e. su u ustvari predstavljale direktnu završnicu Tiberijevih pohoda iz i 5. god. n. e. koje su se odvijale prema Elbi, a u kojima je kao konjaniki oficir uestvovao i Velej Paterkul. To bi mo-da sugeriralo da je u ovom periodu, kada su se trebale odvijati konane operacije «germanske kampanje» izme2u Rajne, Elbe i u Markomaniji, postojala neka vrsta borbene grupe legija mobilnog karaktera, koja se kretala i nalazila uz Tiberija, dok su ostale legije koje su vjerojatno uestvovale u toj rajnsko-labskoj operaciji 4. i 5. god. n. e. kao npr. XVII., XVIII. i XIX. imale više posadni karakter. Najvjerojatnije su tu mobilnu grupu sainjavale XIII. Gemina, XIV. Gemina i XVI. Gallica, koje su se na dunavsku granicu Ilirika prebacile iz germanskih zemalja. Vrlo opse-ne operacije Rajna-Lippe-Elba izvo2ene u toku 4. i 5. god. n. e. nisu mogle biti izvo2ene samo sa pet legija trajnije stacioniranih na Rajni i u svim germanskim oblastima (I. Germanica, V. Alaudae, XVII., XVIII. i XIX.), ve: su morale biti Dion je u svome prikazu bio vo2en poglavito istijim, historiografskim motivima i ciljevima, bez nekih skrivenih motiva i -elja, nehistoriografske prirode kao kod Veleja Paterkula. 35 Svet. Tib. 16 36 Nakon izvjesnog zatišja, 4. god. n. e., odmah nakon Tiberijevog usvajanja u porodicu Julija Cezara, Rimljani su pokrenuli projekt konanog zauzimanja Germanije i postavljanja granice na Elbi. Trupe kojim je zapovijedao Lucije Domicije Ahenobard (Lucius Domitius Ahenobarbus) su ve: 1. god. n. e. forsirale i prešle Elbu (Cass. Dio LV, 10a, 2-3). Pod neposrednim zapovjedništvom Tiberija 4. god. n. e. rimske legije su sa pravca Rajne marširale prema izvorima Lippe gdje su uspostavile zimski tabor. Nakon zimovanja, legije pod Tiberijevim (koji je zimovao u Rimu a ne u taboru koji je uspostavio u Germaniji) zapovjedništvom su prodrle dalje prema Elbi i nakon sastanka sa rimskom flotom koja je došla plove:i du- sjevernomorskog priobalja, one su prošle du- rijeke prezentiraju:i rimsku vojnu silu i novu granicu, iako je ovo mo-da bilo i rezultat Velejevog preuveliavanja. Jedino je još dio izme2u Dunava i izvora Elbe koji je zauzimalo Markomansko kraljevstvo Marobodua ostao izvan efektivne vojne i politike kontrole Rima. Vell. II, CV-CVII, 3 Germanski Markomani su, mogu:e iskoristivši Bojrebistine pobjede nad keltskim Bojima (Strab. Geo. VII,3,11; 5, 2), oko 60. god. p. n. e. zauzeli Bohemiju, dijelove Slovake i današnje austrijske zemlje sjeverno od Dunava (Tac. Ger. 42). Markomanima je vladala, odnosno dr-ala kraljevsku ast, jedna doma:a dinastija iji je najuveniji predstavnik bio Marobodu (Maroboduus) koji je kao djeak boravio u Rimu gdje je bio i odgajan (bio je ljubimac Augusta Strab. Geo. VII, 1, 3), i on se nalazio na elu Markomanije kada je Tiberije planirao poduzimanje vojne i osvajake kampanje prema ovoj kraljevini. O Marobodu v. Vell. II, CVIII-CIX 334 Mesihović, Dezitijati, 2007 poduprte i sa dodatnim ne samo mornarikim, nego i kopnenim snagama. Najvjerojatnija pojaanja su mogle predstavljati XIII. i XIV. Gemina i XVI. Gallica. Uostalom sve tri legije kasnije su nakon predaje Batona Dezitijatskog prekomandovane na rajnsku granicu i to isto nalaze:i se pod neposrednim Tiberijevim zapovjedništvom. Postojanje ove mobilne borbene grupe bi objašnjavalo i injenicu da se na prisustvo XIV. Gemina i XIII. Gemina37 nailazi u nizu zemalja upravo u periodu vladavine Oktavijana Augusta. Sam plan je na osnovi rasporeda trupa, predvi2ao dva osnovna pravca prodora u Markomaniju;  Ju-ni⇒ sa obala Dunava, gdje se u prostoru izme2u današnje Bratislave, odnosno uš:a rijeke Morave u Dunav, tj. Karnuntuma i Vindobone (Be) nalazila glavna i najbrojnija koncentracija rimskih i auksilijarnih trupa predvi2enih za napad na Markomaniju. Ovaj pravac je trebao predstavljati osnovni udar usmjeren na samo središte Markomanskog kraljevstva i njime je osobno i direktno zapovijedao Tiberije. «Dunavska» borbena grupa se sastojala od osam legija i to VIII. Augusta, XIII. Gemina, XIV. Gemina, XV. Apollinaris, XX. Valeria Victrix, XXI. Rapax38 (koja je prekomandovana iz Recije), XVI. Gallica i mogu:e još jedna po imenu nepoznata jedinica (legija), ukupno do najviše 48 000 legionara.39 Na samom terenu sigurno nije bila ni pribli-no ostvarena koncentracija u ovolikom broju, niti je vjerojatno i bila predvi2ena, jer su legije rijetko dostizale taj po standardu predvi2eni broj od 6000 ljudi.40 Sigurno je za ovu borbenu grupu bila predvi2ena adekvatna i vojna snaga u pomo:nim jedinicama, što bi onda brojno stanje ove borbene grupe dodatno pove:avalo.  Sjeverno-sjeverozapadni⇒ iz dotada okupiranih podruja Germanije. Jedinice odre2ene za prodiranje po sjevernom i sjeverozapadnom pravcu su predstavljali sekundarne udare, kojima se 37 XIII. legija je oko 15. god. p. n. e. vezano za ratove Tiberija Nerona u alpskim oblastima bila stacionirana u Emoni, a na prisustvo njenih vojnika nailazi se i na Donjoj Rajni-Nijmegenu. 38 Imena uz broj pojedinih spomenutih legija nisu morala postojati u vrijeme ustanka, npr. XXI. legija je svoj dodatak Rapax (otimaki, grabe-ljiv) dobila nakon 9. god. n. e. kada su u nju ukljuene mase rimskog lumpenproletarijata. Velej Paterkul XX. legiju spominje ne navode:i njen kasniji nadimak, što bi sugeriralo da je ona u vrijeme ustanka bila bez nadimka Valeria Victrix. Ali radi lakšeg snala-enja u samom tekstu upotrebljavali smo puni naziv legije, izuzev za VII. i XI. legiju C.P.F., jer je njihov naziv poasni naziv steen za zbivanja koja su se desila u Dalmaciji 42. god. n. e. 39 O sastavu borbenih grupa odre2enih za invaziju Markomanije v. http://www.livius.org/le-lh/legio/legions.htm, odnosno linkove sa spomenute web-site, a koji se odnose na legije navedene u sastavu borbenih grupa. Konkretni podatak o ovim legijama spremnim za invaziju Markomaniju sa navedene web-site je baziran na Lawrence Keppie, *The Making of the Roman Army* (1984; repr. 1998), str. 163. (informacija dobivena od urednika www.livius.org Jona Lendering) 40 Za kratak pregled razvoja i ustroja rimske vojske v. Vegecije, 2002, 27 – 35 (od Vladimira Brnardi:a). 335 Mesihović, Dezitijati, 2007 nastojalo sa strana i to sjeverne i zapadne pritisnuti neprijateljsko podruje i olakšati prodor glavne grupacije, sa kojom bi se i spojile pojedine legije sa ovog pravca. Sam pravac se sastojao od dvije razdvojene borbene grupe, jedne koja je bila odre2ena za prodor dolinom rijeke Elbe i inile su je XVII., XVIII. i XIX. legija, stacionirane u Germaniji izme2u donjih tokova Rajne i Elbe. Sude:i po Velejevom tekstu, legije koje su se trebale kretati sa Elbe, odnosno donjogermanske XVII., XVIII. i XIX. legija su u op:oj ovoj operaciji prema Markomaniji imale sekundarno znaenje. Velej ustvari ove trupe uop:e ne spominje, i ako bi se sudilo po njegovom tekstu donjogermanska rimska vojska je imala karakter osiguravanja sjevernog krila predstoje:oj invaziji na Markomaniju, a ne uestvovanja u glavnom ofenzivnom i borbenom pokretu. Druga borbena grupa u sastavu legija srednje Rajne (I. Germanica i V. Alaudae) je trebala preko zemlje Hata, doline Majne i prolaze:i kroz Hercinsku šumu da prodre na zapadne podruja Markomanije, ili kako je Velej naziva Bohemije, Ove dvije legije su ve: u zimu 5/6. god. n. e. marširale du- Majne i izgradile veliku vojnu bazu u Marktbreitu, i u toku naredne godine trebale su da upadnu na zapadno podruje Markomanije. Ovim pravcem prodora u Markomaniju je zapovijedao Gaj Sentije Saturnin, ( Caius Sentius Saturninus - konzul za 19. god. p. n. e.,? i sigurno za 4. god. n. e.41), po Dionu namjesnik Germanije. 42 Me2utim po Tacitu, odnosno po navodnom Maroboduovom govoru koji ovaj rimski povjesniar prenosi, na Markomaniju je Tiberije predvodio 12 legija (at se duodecim legionibus petitum duce Tiberio inlibatam Germanorum gloriam servavisse).43 Nejasno je zašto dolazi do ove kolizije u brojnosti legija koje su trebale biti upu:ene na Markomaniju, odnosno kako je kod Tacita (teško je 41 Nejasno je da li je spomenuti Sentije Saturnin koji se pokre:e na Markomaniju bio konzul i 19. god. p. n. e. i 4. god. n. e., (Vell. II, XCII, 1-5; II, CIII, 3) ili je prvo konzulstvo obavljao njegov otac koji je bio protivnik trijumvira, pa pobjegao Sekstu Pompeju na Siciliju, a onda bio amnestiran nakon sporazuma u Puteoli 39. god. p. n. e. Da nije rije o jednoj osobi (što sugerira prijevod na engleski jezik Veleja Paterkula u Loeb ediciji), koja je bila i u progonstvu na Siciliji i bila konzul 4. god. n. e. i predvodila jedan krak pohoda prema Markomaniji, jasno je iz injenice što bi u suprotnom Sentiju Saturninu 6. god. n. e. kada je trebao nastupati prema Markomaniji bilo najmanje 75 godina. Realno je pretpostaviti da je konzulstvo 19. god. p. n. e. obavljao otac, a konzulstvo 4. god. n. e. sin. Naš Saturnin je u Germaniji boravio od poetaka Tiberijeve kampanje istono od Rajne (Vell. II, C, 1). 42 Vell. II, CIX, 5; Cass. Dio LV, 28, 6 Publije Kvintilije Var je za namjesnika Germanije imenovan tek u jesen 6. god. n. e. kada je preuzeo i zapovjedništvo nad XVII., XVIII. i XIX. legijom, znai kada je ustanak ve: uveliko trajao sa svom -estinom, a napad na Markomaniju opozvan. Var je bio namjesnik Afrike izme2u 9. i 8. god. p. n. e. Nakon toga je bio namjesnik Sirije i ugušio je pobunu u Judeji nastalu nakon smrti Heroda Velikog (4. god. p. n. e.). Tom prilikom je razapeo 2000 jevrejskih pobunjenika. Josephus, II, III - V 43 Tac. Ann. II, 46; Pašali:, 1975, 376; Ovaj, po Tacitu, govor Marobodua je izreen pred bitku izme2u trupa Arminija i Marobodua, odnosno izme2u Heruska i Markomana. Marobodu je izgubio bitku. 336 Mesihović, Dezitijati, 2007 povjerovati da je sam Tacit tono znao sadr-aj spomenutog govora Marobodua)44 došlo do pojave 12, a ne 13 legija, mo-da zbog one po imenu nepoznate legije. Me2utim bez obzira da li je u pohodu na Markomaniju trebalo uestvovati 12 ili 13 legija ili je li u Dunavskoj borbenoj grupi bilo 7 ili 8 legija, rije je o jednoj prilino impozantnoj vojnoj sili sa kojom se morala suoiti Markomanija. Po Veleju Paterkulu, armija Marobodua sa kojom su se rimske borbene grupe trebale suoiti je brojila 70 000 pješaka i 4 000 konjanika (exercitunlque, quem septuaginta milium peditum, quattuor equitum fecerat).45 Ovo bi bio ekvivalent brojnosti 11-12 legija u njihovoj punoj, standardnoj brojnosti što bi teško bilo pretpostaviti za legije koje su se koncentrirale oko markomanskog prostora, ija je brojnost bila manja. A anga-iranost i legija i pomo:nih jedinica morala je biti adekvatna za vo2enje jedne uspješne osvajake operacije protiv jednog ustrojenog kraljevstva sa relativno mo:nom i djelomino po rimskoj disciplini ustrojenoj vojnoj sili,46iako je mo-da u procjeni njene brojnosti Velej ipak pretjerao. Radi toga je bila nesumnjivo potrebna velika vojna sila, pa je to zahtijevalo i dosta legija, ali i pomo:nih i saveznikih jedinica kojima bi se popunile praznine u neophodnom ljudstvu. Velej Paterkul, inae u najboljoj tradiciji rimske ekspanzionistike politike, opravdava predstoje:u operaciju u Markomaniji kao «preventivni rat».47 Iako Maroboud (Maroboduus) nije imao namjeru da predstavlja prijetnju ni Imperiji ni njenim interesima, ovaj bivši talac u Rimu i na Augustovom dvoru se jednostavno našao na putu ostvarivanja kljunog strateškog cilja Augusta i rimske politike ranog principata. Uz koncentriranje legija, odnosno jedinica rimskih gra2ana, u svrhu «markomanske operacije» je bilo predvi2eno i prikupljanje i anga-iranje pomo:nih jedinica. Tako je po Kasiju Dionu i pojedinim peregrinskim civitates Ilirika (po Dionu onim «dalmatinskim»), ukljuuju:i sigurno i dezitijatskom, nalo-eno da prikupe i pošalju svoje kontingente. Prve jedinice iz Ilirika koje su stigle na taborna podruja glavne koncentracije odakle se trebao izvršiti glavni udar na Markomaniju bile su legije, dok su se pomo:ne trupe još uvijek novaile i skupljale u unutrašnjosti i zale2u rasporeda «Dunavske» borbene grupe. 48 To dokazuje i Kasije Dion kada ka-e da se tadašnji legat provincije Ilirik 44 Tacit je najvjerojatnije ovaj govor (ako je uop:e bio i odr-an) stvorio i uredio po svojim zamislima, onako kako je on do-ivljavao odnos i stavove Marobodua i Arminija, odnosno kako bi preko par reenica na najbolji i najefektivniji nain rimskom itateljstvu pokazao sva shva:anja i osje:anja Marobodua spram potonjeg, novog heroja Germanije. To bi znailo da je spomenutih 12 legija podatak sa kojim je raspolagao sam Tacit, pa ga je on kasnije «stavio» u usta Marobodua, a sada se postavlja pitanje na koji je nain do toga podataka došao sam Tacit. 45 Vell. II, CIX, 2; Naravno mogu:e je i ovaj broj promatrati kao mogu:e Velejevo pretjerivanje, kojim se uve:ava «barbarska» i uop:e neprijateljska sila. 46 Vell. II, CIX, 1 47 Vell. II, CIX, 1-5 48 Cass. Dio LV, 29, 1-2 337 Mesihović, Dezitijati, 2007 Valerije Mesalinus (konzul za 3. god. p. n. e.), još prije okupljanja pomo:nih jedinica iz njegove provincije, sa ve:im dijelom trupa-legija kojima je zapovijedao pridru-io Tiberijevoj glavnini na Dunavu.49Tako je Valerije Mesalinus sa sobom poveo sljede:e legije: XX. Valeria Victrix,50 XV. Apollinaris,51 VIII. Augusta52. i vjerojatno onu po imenu nepoznatu legiju (mo-da je to bila VIIII. Hispana, o emu :e kasnije biti više rijei). Po Veleju Paterkulu, «Dunavsku» borbenu grupu, koja je trebala da iz pravca Karnuntuma i sa kojom je neposredno zapovijedanje preuzeo Tiberije su sainjavale legije koje su slu-ile/boravile u Iliriku (…a Carnunto, qui locus Norici regni proximus ab hac parte erat, exercitum, qui in Illyrico merebat, ducere in Marcomannos orsus est).53 Me2utim 7 ili 8 legija trajnije stacioniranih u Iliriku ipak, i pored svog znaaja koji je ova provincija imala, predstavlja pretjeranost. To bi znailo da je nešto više od jedne etvrtine ili preciznije 28-29 % od 49 Cass. Dio LV, 29, 1 50 XX. legija je uestvovala u Kantabrijskom ratu Augusta, a pojedine njene jedinice bile premještene u Burnum najranije do 20. god. p. n. e., dok je itava legija prebaena u Ilirik do poetka naše ere. Po Bojanovskom (1988, 355) XX. legija je došla iz Akvileje. 51 52 XV. legija je nakon Akcija bila upu:ena u Ilirik u kome se zadr-ala pola stolje:a. VIII. legija je još prije ili oko 15. god. p. n. e. bila prebaena u jugoistonu Europu u kojoj je vjerojatno u procesu ostvarivanja strateške zamisli izlaska na Dunav svojim borbenim uspjesima zaradila i nadimak Augusta. Me2utim, po Bojanovskom (1988, 355 pozivaju:i se na Betz, 1938, 6) VIII Augusta je došla sa Orijenta. Po Zaninovi:u (1996, 214) je do 9. god. n. e. «stacionirala legija XX Valeria Victrix» u Burnumu. Samo nije jasno da li Zaninovi: misli pod izrazom do «9. god. n. e.» na razdoblje prije 6. god. n. e. ili na kasno ljeto i jesen 9. god. n. e. ili mo-da na cjelokupno razdoblje rata u kome bi Burnum slu-io kao temeljni logor za XX. legiju. Burnum je bio situiran na samoj granici Liburna i pobunjenog ilirskog podruja, i mogu:e je da se Burnum nalazio za vrijeme ustanka više-manje pod kontrolom Rimljana ili njima lojalnih snaga. U tom bi sluaju mo-da XX. legija uvala liburnsko podruje i uop:e liniju bojišnice prema današnjoj srednjoj Dalmaciji. Me2utim, iz injenice da je XX. legija bila pod neposrednim zapovjedništvom Valerija Mesalinusa i da je odmah nakon svoga boravka na dunavsko-markomanskom podruju i povratka na ilirsko podruje i ratište najvjerojatnije stacionirala u Sisciji i njenoj okolici teško je pretpostaviti da je Burnum mo-da kasnije u toku rata slu-io kao baza XX. legiji, iako ni to ne bi trebalo apriori iskljuiti. 53 Vell. II, CIX, 5. Sude:i po izreenoj konstataciji Veleja Paterkula, Karnuntum se 6. god. n. e. nalazio u okviru kraljevstva Norika, koje je im Tiberije planira da mu Karnuntum bude polazna toka za invaziju sa dunavske strane, bilo u vazalnom odnosu prema Rimskoj dr-avi. Po M. Buzov (2005, 132)⇒»It should be emphasized that Noricum, Rhaetia, and Moesia were in a dependent relationship with Rome and were subject to the governor of Illyricum». Mócsy, 1974, 56; O Norikom kraljevstvu i njegovom kraju vid, Šašel Kos, 1997 B. Ali s druge strane, dotini podatak se mo-e tumaiti i u smislu da je Karnuntum bio najbli-a toka prema Noriku na ovom pravcu, što bi znailo da se on 6. god. n. e. nalazio u sastavu provincije Ilirik, te bi bilo logino da se u njemu sastanu legije Ilirika kako to Velej navodi. Po karti dunavskih provincija (Cornell – Matthews, 2006, 140 - 141) Karnuntum se nalazi u sastavu Gornje Panonije, jednog od surogata jedinstvenog Ilirika. Inae o Karnuntumu v. Cornell – Matthews, 2006, 142 - 143 338 Mesihović, Dezitijati, 2007 ukupnog legionarskog sastava Rimske dr-ave pripadalo samo jednoj Provinciji, i to u jednom za nju (istina samo prividnom) mirnom periodu (što i sam Velej potvr2uje kada ka-e insolens longae pacis bonis)54 za koju se uostalom inilo da je pacificirana i lojalna.55 Dotini Velejev (koji se tada nalazio u Rimu gdje je trebao preuzeti kvestorsku du-nost, a ne na Dunavu) podatak potrebno je shvatiti kao injenicu da su ove legije bile ve: u toku druge polovice 5. god. n. e. i poetkom 6. god. n. e. prebaene u Ilirik i dunavsku granicu kako bi popunile planiranu «Dunavsku» borbenu grupu. Naravno sr- i ve:i dio «Dunavske» borbene grupe su bile legije Ilirika, ali sigurno svih sedam ili osam legija ove borbene grupe izvorno nisu pripadali ovoj provinciji, kao što misli Pašali: pozivaju:i se na neodre2ene izvore («Danas se smatra da je najve:i dio te vojske-sedam legija-bio iz Ilirika»).56 Legije Ilirika su vjerojatno bile stacionirane u logorištima i posadnim utvrdama širom Provincije koja je predstavljala neposredno zale2e «Dunavske» borbene grupe, te je sasvim realno oekivati da ova provincija ustupi i svoje legijske i svoje auksilijarne trupe. Prilikom odlaska na Dunav, rimska vojska Ilirika je morala da ostavi i manje posade na ilirskom podruju u unutrašnjosti, posebno na strateškim pozicijama i putovima, ali to su bili samo manji segmenti legionarskih sastava te armije. Tiberije je u prolje:e 6. god. n. e. i otpoeo operacije u Markomaniji gotovo istovremeno sa izbijanjem ustanka, što još jednom nedvosmisleno potvr2uje da je koncentracija legija na Dunavu izvršena prije nego što su pomo:ne jedinice sakupile, pa i da je otpoelo i njihovo operativno kretanje. Znai unutrašnjost Provincije je bila ispra-njena od glavnine legijskog sastava koji joj je pripadao kao stalna posada, što je nesumnjivo olakšalo i izbijanje i širenje ustanka. Izgleda da je Tiberije sa dijelom svojih snaga i prešao na drugu stranu Dunava kada su poele stizati vijesti o poetku ustanka, jer Velej ka-e da je Tiberije nakon što je pripremio svoja zimovališta na Dunavu, doveo vojsku kojom je neposredno zapovijedao do pet dana puta od prvih prednjih neprijateljskih, 54 Vell. II, CX, 2 55 Nakon završetka ustanka, u dvije provincije nastale disolucijom Ilirika, bilo je stacionirano ukupno 5 legija pa bi bilo samim tim bilo teško objašnjivo zašto su Rimljani imali prije ustanka 7-8 stacioniranih legija, a nakon završetka rata u jednom podruju sa sumnjivom lojalnoš:u i sa još uvijek prisutnim odmetništvom dvije-tri legije manje. Osim toga glavni dio operacija 4. i 5. god. n. e. se odvijao u germanskim zemljama pa bi bilo normalno oekivati da je tih godina tamo bilo prisutno više legija nego u, za Rimljane mirnom, zapadnobalkanskom i panonskom prostoru. Osim toga XVI. Gallica je bila jedno vrijeme stacionirana u Majncu, a XXI. Rapax u Regina Castra (današnjem Regensburgu). Po pretpostavci Wilkesa (1969, 92-93), u trenutku izbijanja ustanka 6. god. n. e. Ilirik je imao 5 svojih legija i to VIIII. Hispana (Wilkes je naziva IX. Hispana), XIII. Gemina, XIV. Gemina, XV. Apollinaris i XX. legija. Bez obzira na svoju stacioniranost u Iliriku, ubjedljivu ve:inu njihovog sastava su inili vojnici unovaeni u drugim oblastima i provincijama, o emu dokumentirano svjedoi i primjer VII. legije koja je nakon završetka ustanka pola stolje:a boravila u Dalmaciji i koja je izgleda uglavnom dobivala regrute iz Male Azije (Dodig, 2003 A, 363;365, Isto, 2005). 56 Pašali:, 1975, 376 339 Mesihović, Dezitijati, 2007 markomanskih pozicija.57 Istovremeno su i legije koje je naredio da dovede Saturnin, bile odvojene na skoro istoj distanci od neprijatelja ujedno se po Veleju nalaze:i na toki koja je bila udaljena samo par dana od ostvarivanja predvi2enog dodira sa Tiberijevim trupama.58 Ovo bi znailo da je operativni plan napada na Markomaniju predvi2ao ve: u prvoj fazi prodiranja u Markomaniju spajanje dunavske borbene grupe i snaga koje je predvodio Saturnin i koje su se kretale iz pravca Majne. Tako bi bila stvorena jedinstvena operativna borbena grupa koja bi na sebe preuzela vo2enje operacije osvajanja Markomanije. Me2utim dr-imo da je spomenuta Velejeva tvrdnja i procjena o razdaljini izme2u Tiberijeve i Saturninove borbene grupe, ipak pretjerana, jer kako je mogu:e da je Tiberije tek što je zapoeo vojnu operaciju bio sam par dana udaljen od Saturnina, a do pet dana od neprijateljskih pozicija. Saturnin se još uvijek nalazio prilino na zapadnom pravcu, i da su se oni našli na spomenutom rastojanju, moralo je ve: do:i i do ve:ih i znaajnijih okršaja sa trupama Marobodua kojih sude:i po izvornoj gra2i nije uop:e bilo. Za to vrijeme dok su se legije Ilirika, vjerojatno glavnina njihovih sastava, kretale i koncentrirale na Dunavu, pa i prodirale u Markomaniju u unutrašnjosti Provincije je, na osnovi rimskih nare2enja, vršeno regrutiranje i skupljanje pomo:nih jedinica. Spomenuta injenica da su legije Ilirika u svojoj glavnini bile odre2ene za neposredno ueš:e u planiranom osvajanju Markomanije i da su napustile svoja taborišta i prije nego što su na Dunav upu:ene doma:e pomo:ne jedinice, kao da na svoj nain govori da su Rimljani i njihov dr-avni vrh i provincijski autoriteti bili uvjereni u mir i lojalnost ilirskih zemalja im su sebi mogli dozvoliti da ih ostave bez adekvatnih vojnih posada. Napuštanje direktne i efektivne uprave nad provincijom od strane njenog namjesnika koji se pridru-io markomanskom ratu je znailo da je kontrola i uprava nad Ilirikom ostavljena ni-im upravnim i vojnim organima koji su trebali i voditi sam proces skupljanja pomo:nih jedinica. I ova injenica govori koliko su Rimljani bili uvjereni u podinjenost i lojalnost provincijalnog stanovništva Ilirika da su imali dovoljno povjerenja da regrutaciju povjere hijerarhijski ni-im instancama i da iz mre-e kontrole provincije izvuku gro dr-avnih snaga još prije nego što su se u potpunosti unovaile, opremile, ustrojile i skupile zapadnobalkanske i panonske pomo:ne jedinice koje su onda bez pratnje legija trebale same oti:i na Dunav, Rimska zapovjedništva i upravna tijela, od najviših dr-avnih do provincijskih nisu dr-ali za opasnost injenicu da u unutrašnjosti provincije kao jedinu dovoljno brojnu, uinkovitu i sna-nu borbenu silu bar na neko vrijeme ostave pomo:ne jedinice i to koje pripadaju baš dotinim prostorima. Kao da Rimljani nisu ništa znali o izra-enom nezadovoljstvu na ovom prostoru, kao da nisu osje:ali sve jai ritam bijesa doma:ih ljudi koji su se u 57 58 Vell. II, CX, 1 Vell. II, CX, 2 340 Mesihović, Dezitijati, 2007 tom trenutku i to rimskom voljom našli okupljeni, ustrojeni i naoru-ani. Ipak izgleda da su Rimljani sami sebe dovoljno zavarali svojim uvjerenjem o povjerenju prema domorodcima koje je nesumnjivo bilo u koliziji sa stvarnim raspolo-enjem i stanjem stvari na terenu, jer to što su domorodci prihva:ali latinski jezik i druge tekovine znatno više antike op:e kulture nije znailo da se oni mire i sa obavezama a posebno sa zloupotrebama i gospodarskim teško:ama po njihovu slabiju ekonomiku koje im je pored kulturnih tekovina isto donosila rimska vrhovna vladavina. S druge strane i Augustov dvor i Tiberije i druge dr-avne i provincijske institucije su bile i previše zaokupljene pripremama za kampanju u Markomaniji kojima je sve posve:eno. Tako da one nisu imale ni vremena ni sredstava da u dovoljnoj mjeri obrate pa-nju na one bitne procese i pokrete koji su se odvijali ispod površine, u samom doma:em, peregrinskom stanovništvu Provincije ije su potrebe stavljene uzastranu, a gospodarski pritisak koji je prouzrokovao sve više negativnih posljedica bio sve izra-ajniji pogotovu kako su se pove:avali napori za konano ostvarivanje zacrtanih strateških planova Rimskog dr-avnog vrha, olienog u Augustovom dvoru. Potrebno je ista:i da što se tie razmatranja polo-aja, razmještaja i kretanja Tiberijeve operativne grupe na dunavskoj granici sa Markomanijom, neposredno pred izbijanje ustanka, da Velej Paterkul daje znatno opširnije, preciznije i konkretnije informacije, za razliku od Kasija Diona.59 Velejevi podaci su potpuniji od Dionovih i kada govori o Tiberijevim pokretima izvršenim u germanskim zemljama koji su neposredno prethodili planiranoj kampanji 6. god. n. e. na Markomaniju. samoj Markomaniji i Marobodu, njegovoj vojnoj i politikoj snazi i poziciji.60 Odgovaraju:i prikaz Kasija Diona je i suviše okviran i siromašan podacima.61To se djelomino mo-e objasniti i time što je Velej Paterkul i time -elio povla2ivati Tiberiju koji je vodio operacije u Germaniji i koji je bio ovlašten za vo2enje «markomanske» kampanje. Velej Paterkul je i sam uestvovao u operacijama u Germaniji 4. god. n. e., ali ne i u onoj planiranoj za 6. god. n. e., tako da je rezultat njegove opširnosti bilo i to što je on bio neposredni sudionik tih borbi. Suprotno od toga njegovi podaci o situaciji u ilirskoj unutrašnjosti u kojoj izbija ustanak su okvirni i sumarni i prilino neprecizni, za razliku od Kasija Diona iji izvještaj ve:u i detaljniju pa-nju posve:uje istovremenom odvijanju situacije u unutrašnjosti u kojoj izbija pobuna. Kao što vidimo dva osnovna izvještaja, se po sadr-aju i datim podacima, razlikuju i u svome odnosu, bolje re:i pristupu u prezentiranju informacija vezanih za vrijeme neposredno pred samu pobunu i njen konkretni poetak. Velej je nesumnjivo, bio bolje upoznat sa situacijom na Dunavu nego o onoj koja se razvija u unutrašnjosti o 59 Vell. II, CX, 1-2; Cass. Dio LV, 29, 1 60 Vell. II, CIV, 3-CIX, 5 61 Cass. Dio LV, 28, 4-6 341 Mesihović, Dezitijati, 2007 kojoj je upoznat samo sa površnim i sumarnim podacima. Njegovo bolje poznavanje vojnikih prilika na granici na Dunavu, ali i stanja i doga2anja u germanskim zemljama u periodu par godina prije izbijanja ustanka je sasvim razumljivo ako se ima u vidu da je on bio tada profesionalni vojnik. Samim tim on se po prirodi stvari više interesirao za - a i više dobivao - informacije vezane za stanje na Dunavu, gdje su se uostalom nalazili i mnoge njegove kolege, prijatelji i poznanici nego što bi to bio sluaj za ilirsku unutrašnjost u kojoj su ostale manje posadne jedinice i u kojoj su se trebale okupiti ilirske pomo:ne jedinice. Osim toga Velej je i sam 6. god. n. e. bio zaokupljen i zainteresiran za predstoje:u operaciju u Markomaniji, a vjerojatno nije imao ne samo interesa nego ni pojma o onome što se istovremeno odvija u dinarskim oblastima Ilirika. Sama injenica da je izbijanje pobune proizvelo veliko, neoekivano iznena2enje za rimsku javnost, kojoj tada pripada i Velej Paterkul potvr2uje iznesenu konstataciju o slaboj zainteresiranosti tadašnje obine rimske javnosti za stanje u ilirskim zemljama neposredno pred izbijanje ustanka. Tako je, paradoksalno, injenica da je Velej bio suvremenik doga2aja iz 6. god. n. e. (gledano iz perspektive rimske javnosti) bila ote-avaju:a okolnost za njega da pravilno i ravnomjerno sagleda i samo izbijanje ustanka i proces koji je doveo do njega. Tako je i kod Veleja ustanika 6. god. n. e. tako obilna doga2ajima i vrlo bitnim povijesnim procesima prikazana površno, okvirno, skoro u obliku nekih teza i nabacanih podataka. Za razliku o njega Kasije Dion koji piše skoro dva stolje:a nakon njega, ne pati od sindroma suvremenike pristranosti, zamagljenosti, nedovoljnog poznavanja stanja na terenu i neupu:enosti. On sada raspola-e i sa preciznim podacima koji govore o izbijanju ustanka, sa kojima Velej definitivno ne raspola-e, a koje je dobivao iz svojih vrela, odnosno iz njihovih sadr-aja koji su se jednim svojim dijelom (ili mo-da kompletnim sadr-ajem, što je znatno manja vjerojatno:a) odnosili striktno ili u ve:oj mjeri na izbijanje ustanka i onome što mu je prethodilo. Kasije Dion je osim toga, za razliku od Veleja Paterkula mogao da raspola-e sa znatno raznovrsnijom i opse-nijom izvornom gra2om, sa razliitim mišljenjima i podacima koji su nastajali i u toku 6. god. n. e., a i kasnije, a iji su tvorci bili i uesnici doga2aja i kasniji pisci. On je radi toga imao svestraniji pogled na sam ustanak, mogao ga je sagledavati iz više kutova promatranja, a ne samo primarno jednog kao što je to inio suvremenik Velej Paterkul kada se odnosi na tematiku poetka rata. Poradi toga Kasije Dion je ne samo mogao donositi detaljnije i konkretnije podatke, nego i preciznije zakljuke. Prolje:e 6. god. n. e. u Iliriku Pitanje mjesta gdje je izbila pobuna direktno je vezano sa odre2ivanjem mjesta na kojem se nalazio pomo:ni dinarsko-dezitijatski kontingent u trenutku pobune, jer su se u okviru njega nalazili inicijatori otkazivanja poslušnosti rimskom zapovjedništvu i oru-anog nastupa, odnosno kontingent 342 Mesihović, Dezitijati, 2007 je bio pokreta pobune. Po Kasiju Dionu «Dinarci»62 kojima je bilo zapovje2eno da pošalju ete za svrhu pohoda na Germane Markomanije (koje Dion naziva u tekstu Keltima), radi ega su se oni (tj. njihove unovaene jedinice) okupili, opazili su snagu i oru-anost svojih ratnika (…καιv τινα και; σφειÚς δυvναµιν πεvµψαι κελευσθεvντεV συνηÇλθοvν τε εjπι; touvtw÷ kai; th;n hJlikivan sfwÆn ajnqouÇsan ei\don ...).63 Sude:i po kontekstu spomenutog fragmenta Dionovog teksta i po tome što prvotni ustanici napadaju toke koje se nalaze na dinarskom prostoru, ovaj kontingent u trenutku kada je izbila pobuna još uvijek nije bio napustio dinarski pojas i uputio se, preko Panonije, 62 Smatramo da je u konkretnom sluaju troipogodišnjeg ustanka pojmovno prikladnije koristiti kao terminus techicus pojam «Dinarci» (iako ga uop:e ne spominju antika vrela) i sve izraze iz njega izvedene za onu ustaniku komponentu kojom je zapovijedao Baton Dezitijatski nego «Dalmatinci» ili «Delmatinci» ili ak «Delmati» kako dinarske ustanike nazivaju oba glavna izvjestitelja o ustanku., najviše iz razloga izbjegavanja svih mogu:ih zbunjivanja i zamjene sa narodom Delmata. Uostalom provincija Gornji Ilirik je uspostavljena tek nakon kraja ustanka, a naziv Dalmacija se za nju još kasnije i to u svakodnevnom govoru poeo upotrebljavati. Tako ni granica zapovjednih odgovornosti dvojice Batona nije mogla biti podudarna sa nekom unutarnjom upravnom granicom koja bi dijelila Dalmaciju od Panonije jer ona prije ustanka i u njegovo doba nije ni postojala. Nepoznato je na osnovi ega su to Velej Paterkul i Kasije Dion izvršili sistematizaciju tada jedinstvene provincije Ilirik i ustanikog podruja na Dalmaciju i Panoniju. Mogu:e je da su se oni u tome rukovodili zonama odgovornosti i operiranja dvojice vrhovnih vojvoda ustanka, ali i zemljopisnim karakteristikama (ravnije oblasti na sjeveru bi bile u tom sluaju Panonija, a brdsko-planinske zone ---dinarski pojas --- na jugu Dalmacija) koje su se u znatnoj, ali sigurno ne i apsolutnoj mjeri, poklapale sa kasnijim teritorijalnim opsezima provincija Dalmacije i Panonije. Samim tim se kod rimskih pisaca moglo stvoriti uvjerenje da je kasnija Dalmacija podudarna sa zonom za koju je bio odgovoran Baton Dezitijatski, a Panonija sa oblastima za koje je bio nadle-an njegov breuki imenjak. Granica podruja koja bi potpadala pod zone odgovornosti dvojice Batona bi se odredila na osnovu nekih drugih inilaca, kao što su gravitaciono podruje, zemljopisni polo-aj, sam nain i vrijeme ukljuivanje pojedinih naroda u ustanak i sl. U tom sluaju ni neke specifine osobnosti ne bi igrale veliku ulogu, pa bi se pod zapovjedništvom Batona Dezitijatskog našli i narodi koji su primarno gravitirali dinarskom pojasu ali i sjeverozapadno ustaniko podruje koje je zahva:alo i dio panonskog podruja, a oni pod zapovjedništvom Batona Breukog bi gravitirali panonskom bazenu i velikim rijekama koje su kroz njega prolazile. Tako se uvo2enje u ovo razmatranje novog termina koji nije korišten u antikim vrelima ali koji i ne prejudicira nikakvu ni etniku, ni narodnosnu, pa ni politiku i upravnu pripadnost nego ima isto zemljopisno odre2enje nametnulo kao neophodno. Termin «dalmatinski» se tek kasnije proširio kao op:i i skupni naziv za stanovnike provincije Gornji Ilirik i to prihva:en i od njih samih. Ali i u vremenu ustanka i u toku I st. n. e. pa i nešto kasnije drugi domorodaki ilirski narodi dinarskog pojasa još uvijek ( sude:i po pojedinim natpisima na kojima domorodci uz svoja imena navode izriito svoju narodnosnu, civitas pripadnost, a ne onu dalmatinsku) nisu prihva:ali niti osje:ali kao svoje još uvijek dalmatinsko ime. Tek sa nestankom sustava peregrinskih civitates (znai praktino i autohtonih naroda) i potpunim prelaskom na municipalni ustroj dalmatinsko ime je kao identifikaciona oznaka bilo prihva:eno od stanovnika Provincije. Ovaj razvitak «dalmatinskog» pojma vrlo je zanimljiv ako se promatra i kao analogija sa slinim drugim procesima nastanaka i korištenja imena za razliite etnike, narodnosne i politike komplekse i zajednice. 63 Cass. Dio LV, 29, 2 343 Mesihović, Dezitijati, 2007 ka dunavskoj granici. U konkretnom momentu kada se kontingent pobunio mo-e se re:i da je panonski bazen još uvijek bio relativno miran, i da se tek nakon što se pobuna raširila iz svoga prvobitnog jezgra, ratna pozornica proširila na panonski bazen. Zanimljivo je u kontekstu razmatranja ovog pitanja, da se po smislu teksta Kasija Diona u odjeljcima LV, 29, 1-3 ne mo-e tvrditi da su i panonski narodi, konkretno Breuci, isto imali zadatak da pošalju pomo:ne jedinice, odnosno po Dionu samo ∆ελµαvται su trebali poslati auksilijarni kontingent.64 Sude:i po tome što Dion ka-e da je pobuna izbila jer su Dinarci okupivši se opazili svoju stvarnu mo:, najrealnije bi bilo pretpostaviti da se pobuna javila na mjestu u kome su se skupljale pomo:ne jedinice sa jednog dijela dinarskog pojasa, odnosno na njihovom okupljalištu, mjestu saziva. Osim toga, lakše je unijeti nezadovoljstvo i pobuniti okupljenu i statinu vojsku nego onu koja se nalazi u pokretu. To mjesto bi predstavljalo tabor za koji je rimsko vrhovno zapovjedništvo zacrtalo da bude neka vrsta regrutnog okupljališta pod supervizijom prisutnog rimskog zapovjednog kadra i odakle se planiralo da se okupljeni kontingent uputi na markomansko ratište. Sve izlo-eno bi sugeriralo i da se i okupljalište pomo:nih eta iz planinske unutrašnjosti Provincije nalazilo negdje na prostoru dinarskog pojasa. Najvjerojatnije je bila rije o oblasti od koje su sa dinarskog pojasa vodili najpogodniji putovi za panonski bazen i odakle su se najbr-e i najjednostavnije mogle u svojoj cjelini prebaciti unovaene pomo:ne trupe u Podunavlje. A pošto je jedan od lakših i najstarijih putova koji je povezivao jadransko-mediteranski svijet sa onim u Podunavlju vodio dolinom rijeke Bosne, sasvim je realno oekivati da se okupljalište pomo:nih eta nalazilo negdje u sarajevskozenikoj kotlini. Ova kotlina predstavlja i spojnicu ne samo u pravcu sjever-jug, nego i istok-zapad, povezuju:i ovim pravcem krajnji istok provincije Ilirik ne samo sa zapadom nego i sa primorjem i srednjim Podunavljem. Pošto je ovo okupljalište trebalo da obuhvati kontingente iz domorodakih civitates sa dijela dinarskog pojasa, sasvim je logino pretpostaviti da se ono nalazilo na tom prostoru. Zatim injenica je, o emu :e kasnije biti znatno više govora, da se ustanak proširio na zapadni dinarski pojas tek kasnije, nakon same pobune i prvih borbi. To bi znailo da je pobuna izbila na istonom dijelu dinarskog pojasa (podruje naronitanskog konventa) i da je to okupljalište ustvari bilo baza za pomo:ne jedinice koje su stizale sa spomenutog prostora. Gornja Bosna je predstavljala prirodnu polaznu toku za odašiljanje pomo:nih jedinica unovaenih na prostorima zahvata plinijevskog naronitanskog konventa u Panoniju. Da je pobuna auksilijarnih trupa izbila u dubljoj unutrašnjosti, govorile bi na neki nain i sljede:e injenice; 64 Mo-da je razlog toga le-ao u uvjerenju, kako :e se ubrzo pokazati pogrešnom, da su dinarski peregrinski narodi lojalniji i pouzdaniji element jer su ve: jedan du-i period -ivjeli u okvirima rimske provincijalne strukture. 344 Mesihović, Dezitijati, 2007  Dezitijatsko podruje je bilo, odnosu na ve:inu drugih dinarskih podruja, relativno blizu Breucima, pa mo-da i injenica da pobuna izbija u Gornjoj Bosni objašnjava to da su vijesti o njoj do Breuka došle brzo. Da je kojim sluajem pobuna izbila na nekom drugom dijelu dinarskog pojasa bli-e moru, vijesti o pobuni bi do Breuka nesumnjivo putovale du-e. Znai i naknadno izbijanje pobune kod Breuka kao drugog ustanikog centra, nakon prvog ustanikog uspjeha i slamanja rimske formacije upu:ene protiv prvotnih ustanika i odmetanja i ostatka dinarskih auksilijara, na neki nain potvr2uje da je ustanak izbio u Gornjoj Bosni jer je breuko podruje relativno blizu dezitijatskom. I u tom sluaju sasvim je oekivano da vijest o pobuni od svih panonskih naroda najbr-e do2e Breucima.  Sude:i po podacima Kasija Diona, ustanak kod Breuka je izbio kasnije u odnosu na dinarske pomo:ne jedinice ali su oni prije i izvršili napad na Sirmijum i poeli sa borbama sa trupama Cecine Severa nego što je Baton Dezitijatski sa svojim snagama izvršio napad na Salonu, iako je ovaj grad za pobunjenike sa dinarskog podruja nesumnjivo predstavljao kljuni cilj i prema kome je usmjerena njihova prva, osnovna ofenzivna operacija.65To je znailo da je Batonu Dezitijatskom i prvim buntovnicima trebalo izvjesno vrijeme da stignu do Salone, odnosno da bi došli do nje oni su prešli du-i put, nego breuko-panonske snage do Sirmijuma, iz ega se mo-e zakljuiti da je ustanak izbio u dubljoj kontinentalnoj unutrašnjosti koja je bila relativno udaljena od Salone.  Uz to garnizon u Saloni i uop:e njeno stanovništvo su morali od primitka relevantnih vijesti o izbijanju ustanka i njegovom brzom širenju, kao i o pokretu Batona Dezitijatskog prema provincijskoj prijestolnici imati odre2eno vrijeme na raspolaganju kako bi se mogli pripremiti za oekivani napad. Kako izgleda Baton Dezitijatski, ustaniko zapovjedništvo i ustanike snage nakon prvotnog izbijanja ustanka nisu gubili vrijeme nego su se odmah uputili prema Saloni, usput eliminiraju:i rimske pozicije i svemu ono što su smatrali neprijateljskim. Sude:i po izvornoj gra2i, te pozicije su bile lako i bez ve:ih problema svladane, tako da na svome kretanju prema primorju ustanici nisu naišli na izra-eniji otpor ni prepreku koja bi im oduzela vrijeme. Uinjenica je da ni garnizon ni stanovništvo Salone, iako bez i namjesnika i bez glavnih trupa, nisu bili iznena2eni pojavom ustanika i da su se uspjeli pripremiti za uspješnu obranu i odbiti ustaniki napad. Da bi se to moglo izvesti, a imaju:i u vidu da su se ustanici prvo uputili prema Saloni i primorju, ustanike jedinice koje su se pojavile pred Salonom morale su pre:i du-i put. 65 Cass. Dio LV, 29, 3-4 345 Mesihović, Dezitijati, 2007  S druge strane, da je pobuna izbila na podruju koje se nalazilo više okrenuto središnjim i istonim dijelovima dinarskog pojasa dokazuje i to da ustanici prvo napadaju Salonu, a ne drugo bitno središte⇒ Sisciju. To je znailo, da iako su se nalazili u dubljoj unutrašnjosti da im je ipak Salona bila bli-a nego Siscija, odnosno da je zborno podruje auksilijara bilo u zoni koja je naelno gravitirala Saloni a ne Sisciji ili Sirmijumu.  I injenica da jedan Dezitijat igra najve:u ulogu u tome prvom, inicijalnom podizanju ustanka, odnosno da uestvuje u nagovaranju tih okupljenih domorodakih vojnika na odmetnu:e vjerojatno ima neke veze i sa time da se sve to odvija na prostoru koji je pripadao Dezitijatima. Baton Dezitijatski se sigurno najlakše odva-io na poduzimanje radikalnih i odlunih poteza na svome matinom podruju, na kojem je, sasvim prirodno, mogao raunati na ve:u podršku od strane svojih sunarodnika.  Uz sve to i Velej Paterkul upravo istie tu odlunost borbe Dezitijata dok samoga kraja, a gotovo sigurno (bar u ve:ini sluajeva) se tako bore najviše one zajednice koje tu borbu i pokre:u i to bez ikakvog kalkuliranja. Okupljanjem pomo:nih jedinica Rimljani su napravili jedan bitni strateški previd, koji na najbolji nain pokazuje koliko su oni slabo bili upoznati sa narastaju:im nezadovoljstvom domorodaca i upu:eni u stvarna kretanja na terenu. Paradoksalno oni su okupivši i naoru-avši unovaene domorodake jedinice na jednom mjestu, eliminirali i posljednju praktinu zapreku dizanju ustanka, jer su se tako našli zajedno i mnoge domorodake vojne i politike starješine i njihovi borci koji su svi mogli da vide zajedniku mo: i da neposredno i brzo me2usobno komuniciraju i razmjenjuju stavove, nezadovoljstva i posebno smjele ideje. Pomo:na domorodaka vojna sila skupljena na jednom mjestu sigurno je izgledala impresivno što indirektno potvr2uje i sam Kasije Dion. Pod utiskom brojnije naoru-ane i ustrojene oru-ane sile postupno se topila sva skepsa, a rasla odva-nost i motivacija za preduzimanje onog presudnog koraka i raskidanja sa Rimljanima, što nedvosmisleno potvr2uje i Kasije Dion. Upravo u tome taboru domoroci su mogli vidjeti kakvu silu mo-e predstavljati njihova zajednika snaga, na koju do tada izdijeljeni domoroci nisu raunali, i koja mo-e biti savršen subjekt preko kojeg :e se ispoljiti njihovo nagomilano nezadovoljstvo. I upravo iz toga razloga im su se pomo:ne ete okupile, dinarski domorodci su po Dionu bez daljeg odlaganja (ουjκεvτι διεµεvλλησαν)66 otpoeli sa izra-avanjem svoga nezadovoljstva, a pojedinci kao što je bio Baton Dezitijatski i konano prelomili i odva-ili da i otvoreno pozovu i agitiraju na oru-anu pobunu. 67 Izra-avanje nezadovoljstva i pobunu dodatno je pothranjivala injenica da unovaeni i naoru-ani 66 Cass. Dio LV, 29, 2 67 Cass. Dio LV, 29, 2 346 Mesihović, Dezitijati, 2007 auksilijari jednostavno i nisu pokazivali baš neku pretjeranu -elju za odlazak u markomanski rat, koji za ve:inu domorodakih novaka nije imao nekog smisla, i nisu se -eljeli odvajati od doma:eg tla. Tako bi pobuna predstavljala na neki nain i «izlaz» iz takve ne-eljene pozicije, jer bolje je boriti se, trpjeti patnju i ginuti za svoje interese i potrebe nego za strane i njima nebitne ciljeve, pogotovu ako je rije o jednom klasinom osvajakom ratu daleko od njihove zemlje. U tim trenucima ni mogu:i ratni plijen koji bi stekli u Markomaniji niti slava, asti, napredovanje pa i dobivanje rimskog gra2anstva nisu izgledali ni primamljivo ni po-eljno. I kao što je ve: reeno, skupljena i utaborena vojska za razliku od trupa u pokretu, sainjena prete-ito od nezadovoljnih i to stranih elemenata, bez potrebe i ideala koji bi je vodili u borbi i pro-eta smjelim i prevratnikim raspolo-enjem bila je i savršen materijal za pokretanje oru-ane pobune. U okupljalište bi se pored nezadovoljnih vojnika slijevale i skupljale i informacije koje bi govorile o zloupotrebama ime su se parcijalna nezadovoljstva akumulirala u jedno zajedniko tijelo koje je dobivalo konkretne obrise. Pored toga i nove informacije, pa i dezinformacije koje su dolazile iz rodnih mjesta okupljenim vojnicima, a govorile bi o nasilju i zloupotrebama, nalazile su u tome taboru, unutar okupljenih, unovaenih i naoru-anih domorodaca plodno tlo za nekritiko i automatsko upijanje i dalje razvijanje. U tim uvjetima bilo je nemogu:e razluiti nepouzdane vijesti koje su sigurno cirkulirale od realnosti. I kada su se pomo:ne jedinice unovaene u središnjoj i istonoj Bosni našle na jednom mjestu a misao o neophodnosti pobune u dovoljnoj mjeri sazrela, bilo je potrebno na:i još samo idejne i praktine pokretae pobune. I oni su se nesumnjivo našli u vojnom i politikom vodstvu onog segmenta domorodakog vojnog kontingenta koji je bio najbrojniji. Po Kasiju Dionu, okupljeni ratnici su bili najviše na taj korak potaknuti Batonom Dezitijatskim (αjλλ j εjναvγοντοV αυjτου;V ο›τι µαvλιστα ΒαvτωνοvV τινοV ∆ησιδιαvτου) koji je sigurno boravio u samom taboru, najvjerojatnije kao zapovjednik dezitijatskog kontingenta jer se samo u tom sluaju on mogao nametnuti kao inicijator i osoba koja je bila odluna i uvjerena u neophodnost oru-ane pobune. Za svoje stavove, koji su imali prilino radikalan i oštar prizvuk a koje je javno zastupao, mogao je privu:i sljedbenike i to u jednom kratkom periodu samo ako je u-ivao izvjesni vojniko-zapovjedni i politiki autoritet i ugled i na hijerarhijskoj i institucionalnoj ljestvici u matinom narodu, odnosno matinoj civitas. Ali s druge strane to što Baton Dezitijatski mora «nagovarati» i podsticati na ustanak okupljene pomo:ne jedinice, me2u kojima je bilo dosta i njegovih sunarodnika i što se na oru-ani nastup, koji on podstie, odva-uje samo jedna relativno manja skupina a i pošto ga Kasije Dion uop:e ne titulira, on ima sasvim drugaiju poziciju nego što bi to bila kraljevska ili kne-evska ast monarhijskog tipa. A to direktno podrazumijeva da je on zauzimao visoku politiku i vojnu poziciju i visoki društveni ugled, ali ne monarhijskog tipa. 347 Mesihović, Dezitijati, 2007 Nejasno je ipak iz samog teksta Kasija Diona da li treba zakljuiti da je Baton Dezitijatski nagovarao itavu skupljenu vojsku, njen ve:i ili jedan impozantniji dio ili samo one koji su se prvi otisnuli na pobunu. Vjerojatno su ne samo oni koji su prvi digli pobunu nego i ostali koji su zauzeli poziciju išekivanja bili nagovarani i upoznavani sa planom o pobuni, ako ne itava masa onda bar njihova zapovjedništva i istaknutiji, utjecajniji i ugledniji pojedinci ili bar dio vojske. U suprotnom bi bilo teško pretpostaviti da se plan Batona Dezitijatskog zasnivao na tome da se on prvo sa manjom skupinom podigne na oru-je, pa da zavisno kako pro2e u prvom sukobu sa protivnikom oekuje eventualnu reakciju ve:ine, što prilino besmisleno izgleda. Baton Dezitijatski sigurno nije bio avanturista, slab taktiar i oajna osoba pa da se upusti u takvu akciju i njegovi planovi su morali predvi2ati i nagovaranje i onih koji su ipak izabrali opciju išekivanja. Osim toga u taborištu su se nalazile ve: opremljene vojne jedinice i vojna i politika vodstva i drugih naroda koja su isto vjerojatno javno ili prikriveno ispoljavala svoje frustracije i nezadovoljstva rimskom upravom, pa bi od Batona Dezitijatskog bilo nerazumljivo oekivati da ne pokuša iskoristiti tu situaciju kako bi se istovremeno, a ne parcijalno oru-ano ustalo protiv Imperije. Uostalom u toku cijelog vremena ustanka osnovna osobnost Batona Dezitijatskog je insistiranje na zajednikom dejstvu, podr-avanje jedinstva ustanka i ustanikih akcija, pokušavanje zaštite ustanikog Saveza i suprotstavljanje separatnim djelovanjima i vojne i politike prirode. Samim tim se ova njegova odluka i principijelnost o potrebi zajednikog nastupa vjerojatno ispoljila i u okupljalištu pomo:nih jedinica, te je vjerojatno i u njemu on insistirao da se pobuna povede zajednikim i usmjerenim dejstvom. To bi znailo da je on sa svojim namjerama i planovima upoznavao ne samo one koji su uestvovali u onom odredu koji se prvi odva-io da oru-ano nastupi protiv Imperije.68 Ovo po Kasiju Dionu ubje2ivanje Batona Dezitijatskog, odnosno njegov javni nastup o potrebi podizanja oru-anog ustanka mo-da je mogu:e shvatiti i u smislu da je on odr-ao govor okupljenoj vojsci, a ne da je išao od grupe do grupe, od pojedinca do pojedinca i da ih je zasebno ubje2ivao, za što nije bilo ni vremena ni mogu:nosti a ni potrebe. Ako je ubje2ivanje na ustanak imalo karakter javnog nastupa onda bi se itav taj skup kojem prisustvuju okupljeni auksilijari mogao smatrati i nekom vrste »vojnike»/tj. op:enarodne skupštine. I ako se to desilo tako prilino javno, o tome što se doga2alo u taborištu su sigurno brzo doznali i sami Rimljani, što bi na neki nain objašnjavalo i relativno brzu reakciju 68 Ideja o jedinstvu ustanka i njegovih akcija, koja se kasnije izrazila ne samo u stvaranju Saveza nego i u izvo2enju nekih akcija zajedno sa panonskim segmentom ustanka, a koju je Baton Dezitijatski podr-avao i branio sve do kraja ustanka nije bila neka njegova metafizika, teorijska ili ideološka misao nego prije svega nasušna potreba koje je on bio itekako svjestan. Kao pronicljiva osoba i vojno i politiko iskusan i obrazovan on je dobro znao da se jedino u savezu i slabljenju separatnih djelovanja i akcija krije neka šansa za eventualni uspjeh u borbi protiv ipak nadmo:nijeg neprijatelja. 348 Mesihović, Dezitijati, 2007 njihove lokalne jedinice koja je upu:ena da uništi tu prvotnu odmetnutu skupinu i tako sprijei izbijanje ustanka. Uostalom kao što pokazuje samo djelovanje Batona Dezitijatskog u toku itavog toka rata, on uglavnom radi javno i esto pred velikim masama svojih vojnika iznosi namjere i prijedloge na konano odluivanje, iako je njima prethodila i odre2ena konspirativna djelatnost (npr. njegova namjera da stvori primirje sa neprijateljem prilikom bitke za Andetrij u ljeto 9. god. n. e.). U sluaju da je odr-an javni govor a ne izvo2ena neka konspirativnija djelatnost, nagovaranje Batona Dezitijatskog bi bilo vidljivije i prisutnije i samim tim i usa2enije u sje:anje ve:eg broja ljudi, pa bi se samim tim lakše našlo zapam:eno i zabilje-eno u vrelu/vrelima koje je koristio Kasije Dion i koje je on ili kompilirao ili ekscerptirao. Uinjenica da Baton Dezitijatski mora da ubje2uje okupljenu pomo:nu vojsku u taboru na oru-anu pobunu i time praktino zavisi od njene volje dodatno potvr2uje demokratskije ure2enje dezitijatskog društva i njegove politike jedinice. Pošto njegova rije nije presudna Baton Dezitijatski mora koristiti svoje oratorske sposobnosti da bi privukao vojnike za svoje ideju.69 Ovo jasno ukazuje i da odluka o dizanju ustanka nije donesena u nekom zatvorenom krugu sainjenom od odabranih starješina lokalne aristokracije ili da je bila rezultat samo volje jednog pojedinca, nego je zavisila prevashodno od raspolo-enja i obinih vojnika-gra2ana domorodakih civitates. Me2utim i pored svega iznijetog, ovo pitanje još uvijek ostaje otvoreno i nejasno je na koji je to nain Baton Dezitijatski izvodio nagovaranje na ustanak. Iz injenice da je odluka o ustanku bila donesena u taboru i da je Baton Dezitijatski u samom okupljalištu pomo:nih jedinica ubje2ivao na odmetnu:e proizlazi dodatna potvrda o spontanosti ustanka i o tome da on nije bio unaprijed osmišljen u vidu neke duboke konspiracije koja je pripremana u jednom dugotrajnijem periodu u okvirima odre2enih zavjerenikih krugova.70 Posebno 69 Usp. Tac. Ger. 11; Rjeitost je igrala veliku ulogu i u politikim zajednicama preddr-avnog tipa, v. što o tome ka-e Uajkanovi: (pozivaju:i se na Vuka Karad-i:a) u komentaru (11,26) svoga prijevoda Tacitove Germanije. 70 Na osnovi Velejevog podatka II, CX, 5-6, mo-da bi se mogao izvu:i zakljuak kako su ustanici imali pripremljene ratne planove, koji su brzo i efikasno bili provo2eni u praksi, na samom terenu. Ipak je podatak potrebno shvatiti u smislu da «»…consilio belli,,,» nisu bile neke konspiracijske dublje namjere i planovi nego da iz konteksta teksta i pristupa i samog Veleja proizlazi da je rije o namjerama i planovima koji su sami od sebe proizlazili i bili stvarani skoro u hodu, od samoga prvotnog pokretanja ustanka pa nadalje u toku njegovog širenja. Skoro nijedna stvar koja se odvijala u prvim mjesecima rata nije bila posljedica neke duge konspirativne djelatnosti me2u domorodcima u du-em periodu prije skupljanja u taborište. Nesumnjivo je postojalo nezadovoljstvo, ali se ono me2usobno uvezalo i proizašlo u ozbiljnu namjeru za oru-ani proturimski nastup tek sa okupljanjem u taborištu, a sude:i po tom što Kasije Dion ka-e da Baton Dezitijatski ubje2uje na pobunom to izra-avanje namjere i nije baš bilo toliko konspirativno. Na osnovi izlo-enog, mo-e se zakljuiti da se sve doga2alo spontano, ak na momente i kao improvizacija i svi ti planovi koji su ustanici imali u toku prvih razdoblja ustanka su bili posljedica stanja na terenu, odnosno potreba i interesa koji su izbijali pred ustanika novoformirana zapovjedništva. O tome govori itav niz detalja; 349 Mesihović, Dezitijati, 2007 se spomenuti zakljuak pojaava ako se ima u vidu da se po Kasiju Dionu u poetku pobunila samo manja grupa, koja je vrlo brzo eliminirala Rimljane koji su bili poslani protiv njih, da bi se tek pod utjecajem te pobjede privukao u oru-anu borbu i ostatak domorodaca.71 I pored toga što je postao svjestan da se na njegovo nagovaranje, zbog evidentnog oportunizma ve:ine, odazvao samo manji dio pomo:nih jedinica Baton Dezitijatski i drugih koji su isto bili za beskompromisno dizanje ustanka i to bez odlaganja i taktiziranja, više nisu mogli nazad i morali su rizikovati i pokrenuti se na pobunu. Odr-avši javni nastup s pozivom na pobunu Baton Dezitijatski je za sobom zatvorio vrata povratka,72 on je sada morao i:i dalje, ime je pokazao snagu svoju nepokolebljive volje bez obzira što se mo-e desiti. Baton Dezitijatski je morao još prije nego što se upustio u ovu aktivnost da u samom sebi prelomi jednu tešku odluku i odlui da se aktivno ukljui u pokretanje ustanka, on više nije kalkulirao i odluio je i:i do kraja i rizikovati i sudbinu ustanka ali i vlastiti -ivot. Naravno odluka da se podigne ustanak nije proizašla samo iz nastojanja Batona Dezitijatskog da svoje ideje ostvari, nego je ona bila rezultat -elja i nastojanja i jednog broja i starješina i obinih vojnika okupljenih u taboru. Baton Dezitijatski je samo imao dovoljno spremnosti • Baton Dezitijatski, kao prvi strateški cilj nakon izbijanja ustanka ima zauzimanje Salone, provincijskog središta kako bi skoro uništio provincijski sustav i ujedno preuzeo pod kontrolu srednjojadransko podruje. • Nakon neuspjeha kod Salone te ranjavanja Batona Dezitijatskog operacije se preusmjeravaju ju-nimjugoistonim pravcem. • Istovremeno sa gore spomenutim zbivanjima, motiviran ustankom dinarskih Ilira ali ne i dogovoreno sa njima pokre:e se i zasebno djeluje breuko-panonski ustanak. • Kretanje Valerija Mesalinusa pokre:e Batona Dezitijatskog na nastupanje zapadnim pravcem, kojim i širi ustanak. • Kao posljedica borbi sa Mesalinusom i neostvarivanja ciljeva zauzimanja grada nastaje jedinstveni ustaniki Savez. • Zajedniki nastup ustanikog pokreta dovodi do kreiranja zdru-enih operativnih planova i aktivnosti te do novog zamaha širenja ustanka, prvenstveno na zapadu ali i na jugu i jugoistoku. Kao što se vidi, ustaniki borbeni planovi i aktivnosti su proizlazili direktno uvjetovani uzrono-posljedinim stanjem na terenu, a ne iz operacionalizacije, nekih iz nekog vremena konspiracije, ranijih planova. Uak i strategijski cilj⇒ zauzimanje gradova Salone i Sirmijuma nije bio rezultat kreiranog plana prije izbijanja ustanka, nego je prije svega rezultat prirodne te-nje prvotnih ustanika, odnosno njihovih vodstava, da do2u u posjed glavnih provincijskih središta. S druge strane za Rimljane je nesumnjivo bilo zapanjuju:e kako se ustanak brzo širi, a njihova vlast propada na širokom prostoru Ilirika, da je u njihovoj javnosti steeno uvjerenje, a bez poznavanja stvarnog stanja i atmosfere na terenu, da se ustaniki zacrtani ciljevi uspješno realiziraju. 71 Cass. Dio LV, 29, 2-3 72 Njegova i njegovih najbli-ih pristalica «korumpiranost» u oima Rimljana je bila i previše oita i oni nisu imali drugog izbora nego da se bore. 350 Mesihović, Dezitijati, 2007 da tu ideju javno prezentira i ponudi okupljenim ratnicima, ime se praktino stavio i na elo njene realizacije. On je tako preko svoje osobe uvezao sve one te-nje i pojedince koji su cirkulirali taborom i njegovom okolini a koji su razriješili enigmu da li je pobuna potrebna. Upravo to što Kasije Dion pripisuje Batonu Dezitijatskog da je upravo on bio taj koji je sna-no nagovarao okupljene ratnike na pobunu na svoj nain, pored hrabrosti, potvr2uje odlunost i nekalkulanstvo Batona Dezitijatskog. U njemu je u dovoljnoj mjeri sazrelo uvjerenje o neophodnosti oru-anog nastupa, što je sve neminovno moralo voditi tome da se Baton Dezitijatski izdvoji i zauzme lidersku poziciju u samom procesu podizanja ustanka. Uostalom iskusni i sposobni Baton Dezitijatski je vjerojatno dobro procijenio da je situacija, u taboru pomo:nih jedinica u kojem se okupio veliki broj za borbu spremnih ali isto tako i nezadovoljnih ratnika, stvorila takvu priliku koja se jednostavno nije smjela ispustiti. Ako trupe odu na dunavsku granicu, uz prisustvo velikog broja rimskih trupa, podizanje pobune u stranoj zemlji postaje skoro nemogu:e. Okupljena «pomo:na» vojska je predstavljala praktino savršenu priliku za podizanje ustanka i konano nasilno rješavanje svih onih stvari koje su domorodaki narodi Ilirika morali trpjeti i svako odlaganje bi znailo propuštanje jedinstvene prilike. A osim toga i Baton Dezitijatski i oni koji su se sa njim zajedno inicijalno upustili u prvu borbu sa Rimljanima znali su da je unutrašnjost Provincije ostala bez respektabilnih vojnih legijskih sastava i da je to šansa koja se jednostavno ne mo-e propustiti. Iz podataka koje daje tekst Kasija Diona kada govori o doga2ajima vezanim za samo izbijanje ustanka, a i iz njegovog unutarnjeg smisla, jasno se mo-e vidjeti da se sve vezano za izbijanje ustanka doga2a u tome okupljalištu, odnosno Dionov odjeljak LV, 29, 2 je potpuno posve:en zbivanjima u njemu ili u njegovoj neposrednoj okolici. Prvobitno se pobunio samo manji dio okupljenih kontingenata, odnosno onaj dio koji je na taj in uspio «nagovoriti» Baton Dezitijatski. I zajedno sa ovima koji su se odva-ili da oru-ano nastupe on je morao da «okuša sre:u» u predstoje:em prvom srazu sa rimskim snagama, kako bi se ustanak i stvarno podigao i rasplamsao, jer je ve:ina kontingenta bila vjerojatno u statusu pasivnosti i išekivanja ishoda. Rimljani su izgleda brzo reagirali na ovo otkazivanje lojalnosti i krenuli su protiv Batona Dezitijatskog i njegovih boraca. Prvobitne ustanike snage su uspjele bez ve:ih teško:a da poraze ove interventne jedinice, koje izgleda da nisu bile baš nešto jake, kvalitetne i brojne. Rije je vjerojatno o relativno malobrojnoj posadi koja je trebala da brine i osigurava prikupljanje pomo:nih jedinica i koja se nalazila ili u samom taborištu ili u njegovoj neposrednoj blizini. Ovi Rimljani koji su došli da se obraunaju sa prvotnim ustanicima koje je predvodio Baton Dezitijatski, vjerojatno su poticali iz nekog lokalnog garnizona ili je mo-da rije o veteranima pod zastavom. Mogu:e je i pretpostaviti i da se ustvari to okupljalište nalazilo u okviru nekog lokalnog utvr2enja sa rimskom ili nekom drugom Dr-avi lojalnom posadom, a koja nakon odlaska ve:ine legijskih jedinica nije baš bila respektabilna ni po 351 Mesihović, Dezitijati, 2007 brojnom stanju a vjerojatno ni po svome borbenom i materijalnom kvalitetu.73 Ako bi ova iznesena pretpostavka bila tona, odnosno ako bi okupljalište i to utvr2enje bili isto ili se nalazili u me2usobnoj blizini i to utvr2enje se onda nalazilo smješteno negdje u dinarskom pojasu. Prisustvo ove rimske formacije, vjerojatno posadnog karaktera u relativnoj blizini taborišta, nesumnjivo ukazuje da se ono moralo nalaziti negdje u podruju sa jaom populacijom, na strateški bitnim tokama i zonama, na komunikacijski otvorenijem podruju, u okviru ili u blizini nekog «civilnog» naselja ili naseobinskog kompleksa koje je nadgledala ta lokalna rimska formacija. Lako je razumjeti postojanje jedne izra-ajnije stalne rimske pozicije u vidu utvr2enja u Gornjoj Bosni koja se nalazi u kontinentalnoj unutrašnjosti Ilirika i obuhva:a za Rim bitne strateške, komunikacijske, naseobinske i gospodarske toke. 74 Tek nakon ovog uspjeha, i uništenja rimske formacije upu:ene protiv prvotnih ustanika, kao neminovna posljedica uspjeha ovih odmetnutih pomo:nih jedinica, i ostali (οιJ α[λλοι) sude:i po smislu teksta Kasija Diona iz skupljenih pomo:nih jedinica su se podigli na ustanak i pridru-ili onom najodlunijem dijelu koji je na sebe bio preuzeo veliki rizik raskidanja sa lojalnoš:u prema Imperiji.75 Ovo oklijevanje dijela domorodaca da se odmah prikljue Batonu Dezitijatskom ukazuje da je me2u okupljenom domorodakom vojskom još uvijek vladala izvjesna neizvjesnost, pa i kalkulanstvo u svezi oru-anog proturimskog nastupa. Kao da je ve:ina išekivala nešto što :e pokazati nemo: onih za koje su imali predubje2enje da su svemo:ni i nepobjedivi, a to im je donio upravo Baton Dezitijatski sa ovim prvim pobunjenicima. Uvjerenje o snazi rimske vojske, ustroju i veliini Imperije koje je vjerojatno bilo prisutno kod dobrog dijela domorodaca, sigurno je umanjivalo spremnost mnogih da se odva-e na pokretanje oru-ane pobune protiv onoga za koga su imali impresiju da je nepobjediv. Pa su sukladno tome mnogi naoru-ani auksilijari radije izabrali opciju daljeg razvijanja situacije i pasivnog išekivanja kako :e se provesti ova prva grupa. Nesumnjivo je onim prvim koji su se odva-ili na pobunu trebalo prilino i hrabrosti i odlunosti da se prije svega suprotstave toj predo2bi. Imperija je ustvari u tim trenucima bila i previše napregnuta, njeni kapaciteti i mogu:nosti su dostigli onaj krajnji zenit, a duh, vrijednosti i snaga rimskog gra2anina koje su ga nekada karakterizirale polako su poele u okvirima novog re-ima da blijede i da se utapaju u masu podaništva. I zahvaljuju:i tim prvim ustanicima predvo2enim Batonom Dezitijatskim, koji su se odva-ili da se suprotstave i ovom uvjerenju i Imperiji uop:e, taj 73 Kako se ini, ta rimska jedinica je vrlo lako i brzo zbrisana od strane prvotnih ustanikih snaga koje su sude:i po smislu Dionovog izvještaja predstavljale samo dio okupljenih pomo:nih jedinica. 74 Mo-da je upravo He(dum) castellum Daesitiatium bilo to mjesto na kojem su se trebale okupiti pomo:ne jedinice i u kojem je izbila pobuna. 75 Cass. Dio LV, 29, 2-3 352 Mesihović, Dezitijati, 2007 zastor prividnosti koji je stajao pred domorodcima Ilirika je konano skinut i sada više nije postojala nijedna unutarnja «konica» koja bi usporila ili zaustavila neizbje-ivi «plimni talas» sveop:eg ustanka. Najvjerojatnije su najbrojniji i najodluniji segment ove prve ustanike grupe, koja je porazila interventni odred, inili najve:im dijelom Dezitijati jer je sasvim prirodno pretpostaviti da je nagovaranje Batona Dezitijatskog najve:i utjecaj i uspjeh moglo ostvariti me2u njegovim sunarodnicima. Zatim i vodstvo Batona Dezitijatskog bi bilo lako objašnjivo ako se pretpostavi da su najve:i ili bar dobar dio ovog prvotnog ustanikog odreda inili Dezitijati, pogotovu ako se još i pobuna desila na prostoru Gornje Bosne.76 Ako je to bio sluaj, onda bi bilo i razumljivo da su me2u onima koji su oklijevali, bili podozriviji i oprezniji bili odredi i kontingenti iz drugih ilirskih naroda, jer oni udaljeni od svoje matine teritorije i svoga naroda iz više razloga, ukljuuju:i i sigurnost onih koje su ostavili za sobom na matinom prostoru, nisu mogli tek tako rizikovati i više su voljeli da imaju nešto sigurniju poziciju kako bi se i oni odva-ili na pobunu. Ali nakon poraza rimskog interventnog odreda, odnosno vjerojatno jedne manje jedinice koja se nalazila ili u taborištu ili u njegovoj blizini, došlo je prave provale i oru-ana pobuna i to dobro opremljene, ustrojene i okupljene vojske se više nije mogla zaustaviti. I tako je kontingent ilirskih pomo:nih jedinica, u kome su Dezitijati inili znaajan dio potpalio inicijalnu kapislu koja :e zapaliti vatre op:eilirske pobune širom Provincije. O znatnom dezitijatskom udjelu u redovima okupljenih ilirsko-dinarskih auksilijarnih trupa koje su se pobunile, dezitijatskom doprinosu podizanju ustanka pa i va-nosti dezitijatskog ueš:a i ukljuenosti u njegove kasnije razvojne etape govorile bi ne samo narodnosna pripadnost Batona nego i injenica njihovog ogorenog otpora sve do samoga kraja a koji je bio toliki da je to smatrao shodnim da zabilje-i i Velej Paterkul.77 Dezitijati su u tome okupljenom kontingentu sigurno bili prisutni u znatnom ili bar prilinom broju, jer je jedino u tom sluaju bilo mogu:e da se tamo nalazi i Baton Dezitijatski i da mo-e i predlagati i nagovarati pa i uspjeti utjecati, prvotno samo djelomino i ogranieno, na okupljene pripadnike pomo:nih jedinica. Doprinos podizanju ustanka, neprikosnovenost volje i sre:a da u prvom srazu ustanici odnesu pobjedu nad Rimljanima, ali i veliina i znaaj dezitijatskog naroda doprinijeli su da Baton Dezitijatski preuzme vodstvo ustanka koji se razvijao na dinarskom prostoru, protiv ega kako izgleda nije postojalo ni izra-eno ni ve:e protivljenje. Baton Dezitijatski je u tom trenutku jednostavno bio najpogodnija osoba da se stavi na 76 Uz sve navedeno vrijedi ista:i i da su Dezitijati, ako se naravno oni kriju pod Apijanovim (Ill, 17) ∆αίσιοί, pru-ili i vrlo -estok otpor Oktavijanu prilikom prodora od delmatskog pojasa prema Panoniji, i da je samim tim kod njih ve: od ranije postojalo prisutno, ali pritajeno neprijateljstvo prema Rimljanima i da su u sebi baštinili taj osje:aj otpora pa ih je samim tim bilo i lakše pokrenuti na ustanak, nego narode koji imaju mnogo oportuniji, kompromiserski stav i koji su se bez oru-anog otpora predali Rimljanima. 77 Vell. II, CXV, 4 353 Mesihović, Dezitijati, 2007 elo ustanka jer je on bio i me2u najvatrenijim i najodlunijim zagovornicima pobune, posebno u situaciju kada je ve:i dio domorodaca kojima se obra:ao još uvijek kalkulirao i ekao ishod prvog sraza. Sre:om po Batona Dezitijatske i njegove najbli-e istomišljenike prva bitka je donijela pobjedu kojom su i ostali pokrenuti na akciju. Iz injenice da je Baton Dezitijatski predvodio dezitijatski kontingent na vrlo bitno markomansko ratište proizlazi da je on u okviru dezitijatske civitas, sigurno morao obnašati i vojnopolitiku najvišu izvršnu instituciju. Samim tim bi bilo razumljivo, kao što je ve: ranije u tekstu navedeno, da je on bio prihva:en kao vrhovni vojvoda svih ustanikih snaga ne samo od vlastitog naroda i njegove politike jedinice nego i od drugih naroda sa dinarskog pojasa koji su se u prvi mah prikljuili ustanku. Sude:i po svemu što se doga2alo za vrijeme ustanka i o nainu njegovog vo2enja ustanikih snaga Baton Dezitijatski je morao posjedovati znatno i vojno i politiko i obrazovanje i iskustvo koje je definitivno morao ste:i obnašanjem vojnih i politikih du-nosti. Uostalom teško bi bilo oekivati da se neki anonimus, koji usput ne tvrdi da je neki pseudo-kralj ili pseudo-nasljednik, stavi na elo ustanka koji nije obuhvatio samo njegov narod nego i mnoge druge okolne narode. Da bi uop:e mogao biti prihva:en, u okolnostima koje su tada vladale u okupljalištu pomo:nih jedinica i uop:e u domorodakim zajednicama Ilirika, Baton Dezitijatski je morao biti relativno poznata osoba ne samo u svome matinom narodu nego i šire. Upravo iz razloga da je dezitijatski kontingent bio najbrojniji i najspremniji na ustanak a sami Dezitijati jedan od najbrojnijih naroda sa dugom višestoljetnom politikom tradicijom samo od sebe se nametalo da njihov vojno-politiki du-nosnik postane vrhovni vojvoda. Sude:i po povijesnoj izvornoj gra2i Dezitijati su imali vrlo bitnu ulogu ne samo u podizanju, nego i u širenju i odr-avanju ustanka, posebno onog njegovog segmenta koji se razvijao u dinarskom bazenu. Njihovo ueš:e je vjerojatno bilo masovno i nepokolebljivo i oni su predstavljali jedan od glavnih stupova na kojima je poivala itava konstitucija ustanka i jedinstvenog Saveza dok je on u skoro dvogodišnjem razdoblju postojao. A uostalom iz njihove sredine je došao i vrhovni ustaniki vojvoda što bi bilo te-e ostvarljivo da narod i politika jedinica kojoj on izvorno pripada nije imala vrlo bitnu ulogu u strukturi i razvitku ustanka. Iz iznesenih injenica, sasvim je razumljivo da se ideje i naela i naini funkcioniranja društveno-politikog sustava, kao i interesi dezitijatske narodnosno-politike zajednice pretoe i na2u primjenu i u funkcioniranju i u razvitku ustanka i op:eustanikog Saveza. Imaju:i u vidu naglo izbijanje ustanka i njegovo brzo širenje i kao lananu reakcija njegovo prenošenje na druge narode mo-emo pretpostaviti da je i u utjecajnim domorodakim krugovima, ali i u obinoj populaciji, koji su se odva-ili na ustanak po tom pitanju vladala op:a jednodušnost. Tako su suprotstavljanje i opozicija dizanju ustanka bile svedene na minimum ali samo i tek nakon one prve postignute pobjede kada je Baton Dezitijatski sa svojim prvobitnim sljedbenicima razbio tu 354 Mesihović, Dezitijati, 2007 iluziju o rimskoj nepobjedivosti. To nedvosmisleno govori i da je nezadovoljstvo prešlo kritinu toku i da je zahvatilo sve domorodake krugove i da je bilo potrebno da se samo neko odva-i i da je pokrene, a to je uradio dinarski kontingent i njegovi predstavnici. Eventualna opreznost i kalkuliranje koje uvijek prate pokretanje poteza kao što je preduzimanje oru-ane borbe i sukladno tome diskusije i iznošenje suprotstavljenjih mišljenja u sluaju pokretanja ustanka 6. god. n. e., nakon što je došlo do pokretanja itavog auksilijarnog kontingenta, nisu više imali niti veliki efekt niti veliki znaaj, a niti i smisao. Sigurno je da je izbijanju ustanka, odva-ivanju domorodaca da mu se prikljue i njegovom brzom širenju doprinijela i injenica da se tadašnji namjesnik Provincije sa najve:im dijelom trupa ve: prikljuio Tiberijevim snagama na Dunavu. Tako je Ilirik, i to posebno njegove unutarnje zone, ostavljen bez cjelokupnog sustava rimske vlasti i kontrole sa relativno malim snagama koje ga trebale odr-avati i zbog nedostatka prisustva samog namjesnika sa umanjenim upravnim autoritetom. Jedino što se od rimske vlasti osje:alo i primje:ivalo u tom taboru i njegovoj okolini mo-da je bio vojni i upravni aparat koji je trebao da zapovijeda nad okupljanjem i upu:ivanjem pomo:nih trupa na Dunav (za to su bili zadu-eni rimski vojni i politiki du-nosnici srednjeg hijerarhijskog polo-aja, vjerojatno iz reda legijskog sastava Ilirika) te taj slabi garnizon u blizini. Pošto je vojniko i strateško pravilo u uvjetima europskog ratovanja sve do novog vijeka bilo da se sve velike operacije osvajakog ili bilo kakvog drugog ofenzivnog karaktera, kako bi se izbjegla zima, pokre:u u prolje:e ili ljeto, logiki bi bilo oekivati da se to odnosilo i na planiranu operaciju na Markomaniju. Ve: u prolje:e 6. god. n. e. vojska se poela okupljati na Dunavu i zapoinjati operativne pokrete u Markomaniju, dok je istovremeno zapoelo i novaenje pomo:nih jedinica u pozadinskim provincijama. Samim tim, a imaju:i u vidu da je bilo potrebno izvjesno vrijeme za skupljanje i boravak u sabirnom taboru, se mo-e pretpostaviti da je ustanak najvjerojatnije izbio u mjesecima prolje:a. Da je ustanak poeo u prvoj polovici 6. god. n. e. i to najvjerojatnije u prolje:e indirektno potvr2uje i injenica da pisana vrela 6. god. n. e. pripisuju itav niz doga2aja vezanih za ustanak od pokreta jedinica, itavog niza bitki, širenja ustanka na širokom prostoru, stvaranja Saveza pa do prvih znaajnijih protu-ustanikih akcija, a koja su morala imati vremenskog prostora da se razviju. A i po Veleju Paterkulu izbijanje ustanka je više-manje korespondiralo sa poetkom operativnih pokreta rimskih snaga na Dunavu prema Markomaniji,78 što bi samo potvr2ivalo da je ustanak izbio u prolje:e 6. god. n. e.79 Mo-da 78 Vell. II, CX, 1-2 79 Po Bojanovskom (1988, 50) ustanak je izbio u jesen, ali za to nema nikakvih argumenata. Na prvi pogled bi se promatraju:i Dionov opširni opis 6. god. n. e. mogao izvu:i zakljuak da je ustanak izbio u drugoj polovici te godine, jer njegov opis ustanka pripada drugom dijelu Dionovog teksta posve:enog 6. god. n. e. Me2utim, Kasije Dion je zbivanja iz doga2ajima «bogate» 6. god. n. e. na neki nain sistematizirao. Tako on prvo opisuje zbivanja u samom Rimu za vrijeme 6 355 Mesihović, Dezitijati, 2007 najva-niji argument da je ustanak izbio u prolje:e, a ne kasnije daje Velej kada govori o uspjesima Valerija Mesalinusa i ka-e da su se oni dogodili u prvo ljeto rata.80 Uim su vijesti o onome što se desilo u dinarskom pojasu i o prvim uspjesima ustanika stigle do panonskog bazena i tamo je lananom reakcijom otpoeo proturimski pokret. Inspirirani i ohrabreni inom svojih ju-nih susjeda i njihovim prvotnim uspjesima Breuci, tada vjerojatno jedan od najuglednijih panonskih naroda,81 koji se bio veoma istakao i u otporu rimskom nadiranju u vrijeme rata 12-9. god. p. n. e. isto se odva-io na otkazivanje lojalnosti Imperiji. Na svoje elo postavili su iskusnog, uglednog i nešto postarijeg Batona Breukog. 82 I tako vrlo brzo po izbijanju otvorenih borbi na dinarskom pojasu na pobunu se pokrenuo i panonski bazen, ime je ustanak poeo poprimati sveop:i, ozbiljniji i za Rimljane opasniji karakter. Iako prikljuivanje ostalih panonskih naroda pripada razdoblju nakon borbi kod Sirmijuma i u blizini Drave mo-e se realno pretpostaviti da su se i neke druge panonske zajednice, vjerojatno one na pravcu prema Sirmijumu, pridru-ile Breucima u ovoj fazi. Domorodako stanovništvo koje je podiglo ustanak nije se u taj rizian poduhvat upustilo vo2eno nekom izgra2enom i profiliranom idejom o odcjepljenju od Rimske dr-ave, kao egzistiraju:eg god. n. e. (LV, 25-27,5⇒osnivanje vojne blagajne, uvo2enje novih taksi, izbijanje gladi, veliki po-ar, osnivanje no:nih uvara, afera sa Publija Plaucija Rufusa---v. i Svet. Aug. 19----, igre u ast ast Druza, hram Dioskura), što i sam jasno konstatira (prva reenica LV, 27, 6). Nakon toga slijede podaci iz drugih provincija i oblasti Imperije (LV, 27, 6-28⇒Ahaja, Judeja, pirati, Sardinija, Isaurijanci, ratovi u Africi, ekspedicije u Germaniji koje vodi Tiberije) i tek zatim slijedi opis ustanka sa kojim i završava opis 6. god. n. e. (LV, 29-30, 6). Da je sasvim pogrešno kronološki poredati doga2aje iz ove godine na osnovi njihovog mjesta u tekstu dokazuje samo injenica opisa Tiberijevog ratovanja u Germaniji 4. i 5. god. n. e. (Vell. II, CV-CVII), a pripada u Dionovom tekstu 6 god. n. e. Uostalom i sam Dion napominje da se pojedini doga2aji odvijaju istovremeno (LV, 28, 4-5). Vjerojatno su se mnogi ovi od Diona prezentirani doga2aji, posebno oni samoga Rima (kao npr., izbijanje gladi, po-ar, afera sa Rufusom), doga2ali paralelno sa izbijanjem i razvijanjem ustanka u Iliriku. A mo-da je i sama vojna blagajna bila, iako to na prvi pogled ne izgleda tako, osnovana u toku onog perioda 6. god. n. e., kada je ve: izbio i trajao ustanak. 80 Vell. II, CXII, 1 (Felix eventu, forte conatu prima aestate belli Messalini opus mandandum est memoriae). Nesumnjivo Velej opisuje borbe Valerija Mesalinusa sa ustanicima 6. god. n. e. A sude:i po izvještaju Kasija Diona od poetka ustanka do borbi sa Mesalinusom ve: se desio itav niz znaajnih doga2aja. Sude:i po opisu operacija kod Diona, za 6. god. n. e. borbe Mesalinusa i Batona bi se mo-da mogle datirati u period VII. – VIII. mjesec. 81 Po Pliniju Starijem (III, 147-148), Breuci sa Kolapijanima, Iasima, Andizetima itd., se još sredinom I. st. n. e. ubrajaju u red glavnih naroda Panonije. 82 Cass. Dio LV, 29, 3; Konstatacija da je rije o iskusnijem, postarijem Batonu Breukom va-i jedino pod uvjetom da se spominjanje Batona kod Rufija Festa (VII, 5) odnosi na rat 12-9. god. p. n. e. 356 Mesihović, Dezitijati, 2007 fenomena, sa kojom su se mnogi Iliri i pomirili i prihvatili je kao neminovnu injenicu.83 Sude:i upravo po spontanosti izbijanja ustanka i njegovom stihijskom širenju ustanike vo2e i mnogi oni koji su se prikljuili tim prvim ustanikim odredima nisu u tim trenucima imali definiran politiki program, posebno ne onog tipa koji bi kao cilj imao zamjenu Rimske dr-avne vlasti i njenih institucija s nekim novim politikim okvirom koji bi izgradili domorodaki narodi. Samo izbijanje ustanka je u stvari bilo odgovor na ono što su domorodaki narodi smatrali zloupotrebama i ugro-avanjem njihovih praktinih interesa i pre-ivljavanja od strane dr-avnog i provincijskog aparata i stranih privatnih poduzetnika, a posebno protiv metoda koje su oni primjenjivali u odnosima prema domorodcima. Oni se na ustanak sigurno nisu odva-ili jer su bili vo2eni nekom apstraktnom idejom o stvaranju neke slobodne od Rima i politiki potpuno suverene i zajednike ilirske zajednice. To potvr2uje i uveni odgovor koji Kasije Dion stavlja u usta Batona Dezitijatskog na postavljeno pitanje Tiberija, jer Baton Dezitijatski na slikovit i figurativan nain pokretanje na ustanak ne obrazla-e nekim teorijskim postavkama o slobodi, borbi protiv imperijalizma, ouvanju starog naina -ivota i sl. ve: praktinom razlozima. Iz smisla odgovora jasno se vidi da Baton Dezitijatski nije imao ništa protiv toga što su njegovi sunarodnici bili podinjeni Rimskoj Dr-avi, nego u tome što je ta podinjenost korištena za prekomjerno iskorištavanje resursa i snage domorodakog stanovništva od strane onih koji su radili u ime Dr-ave i Rimskog naroda i naravno za svoje osobne interese. Ta situacija je slikovito predstavljena u vidu rimskih stada kojima su umjesto pastira za uvare poslali vukove.84 To je tako razliito od npr. po Tacitu Kalgakovog govora Kaledoncima u kome se nalaze oštre osude rimske osvajake politike, znai naela na kojima poiva zgrada Rimske Dr-ave.85 Znai ustanak nije bio motiviran nekom metafizikom idejom o oslobodilakom pokretu, nego njegovi uzroci le-e u naraslom nezadovoljstvu prema onome što su domorodci smatrali sustavnim zloupotrebama i beskrupuloznim iskorištavanjima a povod je bio proces novaenja koji su Rimljani provodili u dinarskim zemljama. I tako je pobuna izbila onog trenutka kada su u dovoljnoj mjeri sazrele sve okolnosti da se ona pokrene, a unutarnje domorodake frustracije prešle granicu strpljivosti naglo se preobrazivši u oru-ani nastup. Ali i pored toga što je ustanak uzrokovan nekim isto prozainijim razlozima zbog erupcije nagomilanog nezadovoljstva i unutarnjih frustracija izazvanih onim što su po njihovom mišljenju bile neizdr-ive zloupotrebe ustanici su jednostavno pred sobom uništavali ne samo ono što su smatrali uzrokom svojih nevolja nego su svoj obraun 83 O toj vrsti prihva:anja Rimske dr-ave kao vrhovnog suverena politikog okvira, pa i tekovina grko-rimske kulture posredno bi svjedoio i Velejev podatak (II, CX, 5), u kome on govori o prihva:anju nekih elemenata rimskog naina -ivota kod naroda koji su se pobunili. 84 Cass. Dio LVI, 16, 3 85 Tac. Agr. 30 357 Mesihović, Dezitijati, 2007 silom prilika, jer je to što su bili uništavali bilo ili pod direktnom zaštitom ili pod suverenitetom Rimske dr-ave, odmah prenijeli i na samu Dr-avu, odnosno njene subordinirane institucije i sve ono što je u njihovoj svijesti predstavljalo Rim. Dobivanjem proturimskog karaktera, a posebno poradi sustavne i nemilosrdne eksterminacije svega onoga do ega su ustanici uspjeli dose:i a što je po njihovom mišljenju predstavljalo strani i neprijateljski element, ustanak je došao u situacija kada su svaki eventualni kompromisni aran-mani sa oficijelnim Rimom postali nemogu:i i rat je ostao jedina solucija. Zbog injenice da se borba skoro po samom svom izbijanju prenijela protiv same Rimske Dr-ave kao takve i injenice da su njene institucije i slu-be vrlo brzo na pobunjenom podruju likvidirane, normalno je bilo oekivati da su ustanike vo2e bile primorane da izgrade svoj samostalni politiki i vojni ustroj i strukturu, koji bi obuhva:ali itav ustanak i bili bez ikakve veze, izuzev neprijateljstva, sa Rimskom dr-avom. Tako je jedna pobuna koja je izbila kao posljedica problema isto praktine, a ne ideološke, naravi s daljim razvitkom ustanka dobila i obrise borbe protiv same Rimske Dr-ave vo2ene sa jasnijom idejom. Naravno na ovom mjestu postavlja se i pitanje da li su ustanici, odnosno njihove vo2e i predstavnici namjeravali ili samo imali viziju stvaranje neke vrste nove dr-avotvorne cjeline sa vrhovnim politikim i vojnim suverenitetom odijeljenim od Rimske Dr-ave, ili su je zamišljali samo kao neku vrstu ad-hoc saveza za potrebe borbe koja je jasno prešla na razinu otvorenog i totalnog rata sa Rimskom Dr-avom. Da li su mo-da samo pojedine vo2e i pojedine struje unutar op:eustanikog pokreta bile nošene idejom nakon što je oformljen zajedniki ustaniki Savez, da on bude ne samo vojna jedinstvenost ustanka nego prije svega taj novi, od Rima odijeljeni, nosilac suvereniteta ili je on postupno postao nakon ustroja op:eustanikog nastupa samo temeljna platforma ustanka. Vjerojatno su se u toku ustanka postupno uspjele iskristalisati kod nekih bitnih za ustanak pojedinaca kao što je npr., Baton Dezitijatski i takve ideje o mogu:em nezavisnom dr-avotvornom i politikom okviru koje bi predstavljao ili bi u njega prerastao u ustanku stvoreni zajedniki Savez. Sude:i po nizu poteza, pojedinci a prije svega Dezitijatski Baton odnosno kompletan dezitijatski narod su izgleda imali bar pribli-no takvo stajalište, o emu :e naknadno biti više rijei. U okviru ovog pitanja je potrebno promatrati i nastojanje institucionalizacije ustanka, projekta iza kojeg stoji kao njegov najvidljiviji predstavnik i eksponent Baton Dezitijatski a koji se manifestira u primjerima stvaranja Saveza i posebno u uvenom su2enju Batonu Breukom. Me2utim s druge strane izgleda da pojedine druge ustanike vojvode, ukljuuju:i i drugog vrhovnog vojvodu, nisu bile baš tako privr-ene toj ideji i da su ipak više vodili rauna o parcijalnim interesima naroda kojima su izvorno pripadali i svojim ambicijama nego o op:eustanikom interesu. Na poetku svoga opisa, Velej ka-e da je cilj ustanika, bila i Italija. Dr-imo da je rije o prenaglašavanju kako bi se podigao znaaj Tiberija, odnosno kako bi se onome tko je sprijeio takvu 358 Mesihović, Dezitijati, 2007 nakanu ustanika uz sve ostale zasluge mogao posredno pridodati i epitet spasioca matice Italije i tako Tiberija stavljaju:i uz bok sa jednim Marijem.86 Augustove govore koji su ukazivali na veliku opasnost potrebno je promatrati i u svjetlu šoka koji je nastao kao posljedica vijesti o brzom širenju ustanka ali i namjernog preuveliavanja opasnosti od strane Augusta kako bi se mogla izvršiti mobilizacija svih neophodnih resursa Dr-ave i neutralizirati izvjesna neslaganja sa planiranom mobilizacijom koja bi se sigurno pojavila. Zbog toga je predstavljaju:i ustaniki pokret na zapadnom Balkanu i Panoniji Senatu kao golemu opasnost nastojao da mobilizaciji da legalni senatski pristanak ime bi se utišala nezadovoljstva koja se uvijek javljaju uz svaku dr-avnu akciju vezanu za mobilizaciju ljudi i sredstava, jer što je ve:a opasnost za zajednicu manja je opozicija nepopularnim akcijama, potezima i naporima koje izvodi dr-ava. Ustanike vojvode su sigurno bili svjesni svojih stvarnih mogu:nosti i sigurno nisu namjeravali da kao svoj cilj imaju Italiju i to samo sa dijelom svojih snaga jer bi to bio poduhvat koji bi sigurno proizveo brzu propast glavnih ustanikih snaga. Ni sam spontani karakter izbijanja ustanka i njegove poetne faze razvitka i širenja nisu mogli proizvesti kao stratešku zamisao prodor u dubinu Italije, jer su ustanike vojvode kao primarnu potrebu smatrali konsolidaciju ustanka i njegovo dovo2enje u neku vrstu sustavnog ustroja. O tome dovoljno govori i injenica da je Baton Dezitijatski smatrao shodnim da napusti prvu liniju kako bi otišao u panonsko podruje radi ugovaranja sastanka sa drugim segmentom ustanka. Ustanici u tim prvim danima ustanka nisu imali ni dovoljno kapaciteta, ni dovoljne me2usobne uvezanosti da bi mogli poduzeti neki tako ambiciozan poduhvat kakav je npr. invazija Italije. Osim toga ni drugi izvorni izvještaj o ustanku Kasija Diona ne pokazuje da su ustanici imali za cilj Italiju. To što su se pojedine ustanike snage pribli-avale krajnjim istonim granicama Italije, pa mo-da na nekim mjestima i «dodirnule» tu liniju,87 rezultat je i širenja ustanka i prodiranja pojedinih ustanikih snaga koje su širile ustanike vatre na nove prostore i razvlaile neprijateljske snage i onemogu:avale njegovu koncentraciju. Ali i ovo pribli-avanje i ugro-avanje granice Italije prema Iliriku je, kao i prenaglašavanje broja ustanika, sposobnosti, vrsno:e i -estine ustanika poslu-ilo Veleju da dodatno poka-e znaaj i veliinu Tiberija koji je eto spasio i Italiju od «neumitne i opasne invazije bezbrojnih barbara». Istovremeno je ovo pribli-avanje i omogu:ilo Augustu da ubrza i olakša proces mobilizacije sredstava i ljudi za nenadani 86 To isticanje Tiberija kao spasioca Italije primje:uje se i u Velejevom podatku II, CXIV, 4 kada ka-e da su se panonski ratnici koji su kratko vrijeme ranije prijetili Italiji «ropstvom», sada poklonili pred Tiberijem. 87 Izvorna gra2a ne daje potvrdu da su ustanike snage, makar samo diverziono i privremeno prešle preko zapadnih granica provincije Ilirik, ali nije nerealno pretpostaviti da su neke ustanike formacije došle do same te linije, pa je eventualno i prešle, jer se zna da se krajnje zapadne ustanike pozicije posebno u periodu drugog vala širenja ustanka na zapadnom pravcu našle ne suviše udaljene od zapadne granice Ilirika. 359 Mesihović, Dezitijati, 2007 rat u Iliriku. Pored svega, da bi se uop:e mogla u strateškim uvjetima koji su tada vladali na zapadnobalkanskom podruju biti izvršena uspješna invazija sjeveroistoka Italije, bilo je neophodno da se prije toga ima potpuna kontrola nad Siscijom i dolinom Kupe te donjom Savom, a kao što znamo ustanici nisu ni u jednom trenutku imali pod kontrolom ni Sisciju niti u potpunosti donjo-savsko podruje oko Emone. I. faza razvitka ustanka Prvo izbijanje ustanka me2u ilirsko-dinarskim auksilijarnim kontingentom, me2u kojima su Dezitijati vjerojatno imali znatan udio, imalo je velike posljedice za dalji razvoj ustanka. To je podrazumijevalo da su se prvi ustanici u momentu dizanja pobune ve: nalazili dobro ororu-ani, opremljeni, opskrbljeni, i u punom ratnom rasporedu. Zbog tih svojih prednosti i pobunjeni auksilijari i Dezitijati su uspjeli da vrlo brzo reagiraju na nadolaze:e situacije i doga2aje i da tako postanu centripetalna sila pobune na dinarskom prostoru kojoj su se pridru-ivali drugi narodi. Baton Dezitijatski je, ne samo kao predstavnik naroda koji se vjerojatno prvi pobunio i najbolje oru-ano opremljenih snaga, nego zahvaljuju:i i svojim karakternim osobinama prihva:en i od ostalih pobuni pridru-enih naroda kao njihov vrhovni vojni predvodnik-vojvoda ( po tim ga nazivom titulira Velej Paterkul)88. Baton Dezitijatski je u sebi posjedovao itav niz osobina koje su bile neophodne za jednog vrhovnog vojvodu ustanka, od kojih su se u toku ustanka najizra-ajnije ispoljavali velika energija i incijativnost, dobro vojniko umije:e, izvanredno velika pokretljivost koju npr. njegov breuki pandan nije imao i posebno injenica da su ga ipak ratnici slijedili. Baton Dezitijatski je praktino kru-io itavim pobunjenim podrujem od Jadrana sve do Slavonije i to se brzo prebacuju:i sa jedne strane na drugu. I to dokazuje njegovu veliku dinaminost i odlunost u vo2enju ustanka i odanost interesima i zacrtanim i dogovorenim ciljevima borbe koju su pokrenuli dinarski i panonski narodi, ali i prilino razvijen osje:aj odgovornosti (koji se graniio i sa spremnoš:u za samo-rtvovanje) i za sudbinu ustanka i za njegove uesnike i svoje sljedbenike. Posebna osobina kojom se odlikovao Baton Dezitijatski bio je njegov izra-eni autoritet koji je proizlazio iz svih njegovih gore spomenutih osobina, ali sigurno i iz njegovog ponašanja i djelovanja u okvirima vlastite zajednice i u odnosima sa susjednim i okolnim autohtonim narodima prije poetka ustanka. Da je Baton Dezitijatski imao izniman autoritet me2u svojim sunarodnicima dokazuje i to što se on vjerojatno nalazio na elu dezitijatskog kontingenta koji je trebalo voditi daleko na sjever, u prekodunavski rat, a za to je trebalo imati komandni autoritet i vojniko umije:e koji su uva-avali i cijenili i sami Rimljani. Da li je 88 Vell. II, CX, 4-5 360 Mesihović, Dezitijati, 2007 taj svoj komandni autoritet i vojniko umije:e stekao i nekim ranijim ratovima u kojima je uestvovao u sklopu pomo:nih jedinica o tome ne raspola-emo sa podacima, ali realno bi bilo oekivati da on svoj komandni autoritet i umije:e nije mogao baštiniti samo iz mirnog doba bez okušavanja rata i svega onoga što on donosi. I mo-da bismo mogli pretpostaviti da je Baton Dezitijatski uestvovao u nekim ranijim ratovima i pohodima koje su vodili Rimljani, a u kojima su ratnike vrijednosti Dezitijata i drugih dinarskih ilirskih naroda došle do izra-aja i bile uoene od strane Rimljana. A onda mo-da i u tome treba tra-iti razloge novaenja i tra-enja dezitijatskog i uop:e «dalmatinskog» kontingenta za markomanski rat. Baton je u-ivao visoku razinu autoriteta i me2u ostalim pobunjenim narodima koji su ga svojom voljom poštovali i slijedili. U poetku ustanka, kada je dolazilo do njegovog širenja i oblikovanja forme koja bi trebala voditi ustanak, Baton Dezitijatski je ispoljio i pored vojnikog i vidljivu diplomatsku i politiku umješnost. Tako je on uspio da svojom inicijativom i pod svojim autoritetom objedini jednu stihiju pobune, da brzo me2usobno pove-e njene centre i da pobuni odre2eni stupanj unutarnje konstitucije i da naravno sebe odr-i nakon konanog objedinjavanja ustanikih snaga kao jednog od dvojice vrhovnih vojvoda i najistaknutijeg lana ustanka do samog kraja rata. Vjerojatno su tako i vojnike i politike kvalitete i sposobnosti Batona Dezitijatskog i njegova nepokolebljivost po pitanju vo2enja ustanka, a koje su drugi narodi koji su ulazili u ustanak na dinarskom podruju mo-da od ranije poznavali ili su ih upoznavali na samom poetku ustanka, utjecali i da bude i od drugih naroda prihva:en skoro jednodušno (za drugaije mišljenje ne raspola-emo ni sa kakvim pokazateljima) za vrhovnog vojvodu. Mo-emo slobodno re:i da je Baton Dezitijatski, više od svih drugih vo2a ustanka predstavljao istinski «alter ego» itavog ustanka, iji je duh i potrebe on najbolje shva:ao i primjenjivao. Sa Batonom Dezitijatskim je i zapoeo ustanak zapadnobalkanskih i panonskih naroda i sa njim se i završio. Baton Dezitijatski je ipak bio obino ljudsko bi:e i uz niz kvaliteta posjedovao je, kako se mo-e zakljuiti iz opisa rata i Batonovog ponašanja u njemu koje daju antika djela, u svome karakteru i neke mane koje se zbog svoje specifinosti u datim okolnostima kod ustanika i nisu baš smatrale nekom smetnjom, ak naprotiv….. Te njegove negativne osobnosti ustvari su i dan-danas svojstvene isto dinarskom elementu, a koje su i pored nesumnjive beskorisnosti i štetnosti izmiješane sa gore navedenim kvalitetama koje je Baton neminovno posjedovao izgledale vrlo primamljive za sve ustanike posebno one koji su pripadali dinarskom miljeu. To su prije svega tvrdoglavost i sklonost ak i nekoj vrsti samo-rtvovanja poradi op:eg cilja, bezkrompromisna upornost i dosljednost u borbi za neke zacrtane ciljeve i norme koji sve više postaju nerealni i ote-avaju:i balast itavog ratovanja i politike aktivnosti. U to treba uvrstiti i izvjesnu naivnost i pretjerano pouzdanje da i drugi njegovi suradnici i zapovjedne kolege slijepo vjeruju i da su odani u isto ono u što i on, te u pojedinim sluajevima nerealno sagledavanje snaga na terenu i nekada vuenje poteza koji bi se, polaze:i s 361 Mesihović, Dezitijati, 2007 realne pozicije, mogli ocijeniti i brzopletim neracionalnim i afektivnim (npr. te osobine su se izgleda ispoljile u neuspješnom napadu na Salonu ili u borbama sa Valerijem Mesalinusom). Me2utim za obinog, prosjenog ustanika koji je ulazio u rat te osobine su bile razumljive i ne samo prihvatljive nego i po-eljne. Ali sude:i po nainu njegove predaje (pru-enom odgovoru Tiberiju i zalaganju za spas svojih sljedbenika i sunarodnika)89 bilo bi pogrešno i Batona Dezitijatskog smatrati za nekakvog fanatika, nerealnog idealistu i utopistu spremnog da -rtvuje sve poradi onoga što je zamislio i za što se borio. Njegova upornost i odlunost nikada nisu prešli onu vrlo tanku granicu koja je dijeli od fanatizma i nepromišljenosti i on je uvijek u sebi sadr-avao i odre2enu crtu praktinosti, što se npr. slikovito vidi u zbivanjima kod Andetrija kada je on shvatio bezizlaznost ukupne situacije, ali ne i branioci Andetrija. Uostalom i Baton Dezitijatski koji je nesumnjivo bio najutjecajnija osoba u okviru one prvotne skupine koja je digla ustanak i sami ti ustanici, kao i sama pobuna u cjelini nisu se pokrenuli u rat radi ostvarivanja nekih idealistikih i utopistikih ciljeva ili iz razloga fanatizma, nego poradi pragmatinih potreba. Iz svega gore navedenog i uz sve njegove kvalitete, ali i mane, sasvim je oekivano da su i drugi narodi koji su pristupili ustanku dobrovoljno bili pristali da slijede njegov autoritet i zapovjedništvo. I tako ne ometaju uspjeh ustanka sitnim sujetnim zahtjevima i sitnoar2ijskim razmiricama nego da vrhovno zapovjedništvo, bez ikakvih rezervi, prepuste dvojici vojvoda od kojih je jedan bio Baton Dezitijatski. To se posebno vidjelo u prvoj fazi bune kada je plima ustanka po-njela i niz uspjeha u eliminiranju omra-ene uprave, njenih predstavnika, simbola i privr-enika. Ipak stanje sa poetka ustanka se nije uspjelo u istom obliku odr-ati do kraja ustanka, i dalji razvitak ustanka ipak je doprinosio razumljivo padu autoriteta Batona i opadanju vjere u ideje i konani cilj ustanka me2u lokalnim zapovjednicima i uop:e ustanikim snagama. Pored slabašnih vojnih posada, prvi na udaru ustanika su se našli i rimski gra2ani i nerimski trgovci koji su uglavnom poticali sa mediteranskog podruja i veterani.90 Poglavito italski i primorski rimski gra2ani bez obzira u kakvom su se individualnom odnošaju nalazili sa domorodcima, zbog same svoje pravne, politike i narodnosne pripadnosti su postali prirodna meta ustanikih napada. Tako je sa samim izbijanjem ustanka, skoro stihijski uslijedila i sustavna, brutalna i totalna eksterminacija svog onog zateenog stanovništva koje je u oima ustanika predstavljalo Rimsku Dr-avu i njene vrijednosti, zahva:aju:i ne samo one koji su bili nositelji rimskog gra2anstva nego sve one strance koji su se u zapadnobalkanskim i panonskim zemljama zatekli zahvaljuju:i uspostavi rimske vlasti u njima. Vjerojatno su se i neki doma:i ljudi, koji su intenzivno kolabirali i bili lojalni Dr-avi, i izvlaili izvjesnu korist slu-e:i joj (npr. u skupljanju poreza i taksi) našli kao meta ustanike 89 Cass. Dio LVI, 16, 2-3 90 Vell. II, CX, 6 362 Mesihović, Dezitijati, 2007 plime. Posebno su se u iznimno nepovoljnoj i opasnoj poziciji našli oni Rimljani i drugi stranci koji su bili poreznici i drugi dr-avni slu-benici, zakupnici, zelenaši i trgovci, a koji su se zatekli na prostoru kojim se širila pobuna. Trgovci iz mnogih mediteranskih zemalja (koji su pored Italije najviše dolazili i sa helenistikog Orijenta) sa svojim uobiajenim nainom poslovanja u oima još uvijek gospodarski i poslovno «neiskusnih» domorodaca su mogli dobiti obrise izvora pohlepe i gospodarskog iskorištavanja i zato nas ne bi trebalo posebno uditi da su po Veleju oni bili «brutalno pobijeni».91 Posebnu oštrinu i bijes ustanici su pokazali prema veteranima do kojih su mogli do:i.92 Po Veleju, ti veterani pod zastavom su bili naseljeni kao detašmani koji su praktino predstavljali na neki nain stalne rimske posade unutar peregrinskih podruja, i njih je bio iznimno veliki broj (…magnus vexillariorum numerus…). Ustanike jedinice su kako izgleda vrlo brzo ne samo pobijedili te veterane pod zastavom koji su bili «garnizonski» naseljeni širom ilirskog podruja, nego su ih ako se mo-e vjerovati Veleju istrijebili.93 Za ustanike su veterani, a posebno oni uvezani u sustav «veterana pod zastavom» bili ne samo neprijatelj i strani element koji im je predstavljao jedinu relevantnu opasnost u tim prvim danima ustanka nego i najvidljiviji i stalno prisutni (smješten pored i sa domorodcima) simbol i garant rimske vladavine i samim tim u prenesenom znaenju i opresije koju je ta vladavina izazvala nad domorodakim zajednicama. I poradi toga, ustaniki udar na veteranske pozicije je bio i brz i sna-an i nemilosrdan. Ovaj obraun sa rimskoitalskim i drugim stranim elementom a koji su ilirski ustanici smatrali neprijateljskim, ustvari sa svima onima koji su ili za koje su ustanici smatrali da su lojalni Dr-avi i Provinciji, se odvijao ne 91 Po Veleju Paterkulu (II, CX, 6) , trgovci su bili «trucidati». Glagol trucido 1., pojmovno oznaava brutalno, sistematsko i namjerno ubijanje kojem bi kod nas mo-da najbolje odgovarao sa svojom dubljom i prenesenom pojmovnom sadr-inom termin «poklati». 92 Vell. II, CX, 6; Wilkes (1969, 70, fus. 2) daje mogu:nost da su se ti detašmani veterana nalazili na obalnom planinskom pojasu pozivaju:i se na Velejevu reenicu da su ti detašmani veterana bili prilino udaljeni od imperatora, tj. od Tiberija. Ustvari vrlo je teško lokalizirati te pozicije veterana koji su nastradali izbijanjem i širenjem ustanka, jer osim te konstatacije Veleja ne postoji više ni jedna naznaka za bli-e odre2ivanje stacioniranja veteranskih zajednica. Te zajednice su se mogle, isto pozivaju:i se na Velejev podatak, nalaziti i u bilo kojem drugom dijelu dinarskog ilirskog podruja koje se pobunilo 6. god. n. e. samim tim i na prostorima Gornje Bosne koji su isto vrlo udaljeni od dunavske granice na kojoj se tada nalazio Tiberije. Veterani su vjerojatno bili naseljeni na strateškim tokama, putnim vorištima, na podrujima sa plodnijim zemljištem i sa brojnijom peregrinskom populacijom i mo-da u blizini oblasti koje su imale vitalni karakter po rimske interese u Iliriku, kao što su rudonosni bazeni, ali i u razvijenim i urbaniziranijim podrujima obalnog i priobalnog pojasa. 93 Me2utim, postoji i mogu:nost da ovi veksilijari uop:e nisu bili veterani, nego pojedini detašmani regularnog legijskog sastava. U tom sluaju rije bi bila o pojedinim odjelima legija iz Ilirika koje su otišle na Dunav, a koji su imali garnizonsku, posadnu funkciju. Na drugom mjestu Velej (II, CXIII, 1) kada spominje veterane, ne koristi izraz veksilijari, nego veterani. O tome v. i Tac. Ann. I, 38; Goldsworthy, 2000, 118 363 Mesihović, Dezitijati, 2007 samo vrlo brutalno nego i iznimno brzo i efikasno. Za vrlo, ak zapanjuju:e, kratko vrijeme silina i brzina ustanikog udara je prosto zbrisala sve te pozicije koje su ustanici smatrali neprijateljskim. Ustvari sav nakupljeni bijes i frustracija koje su se godinama gomilale su se, s pravom ili ne, iskalile upravo nad tim ljudima koje su zatekli u svojim zemljama. Ove doseljenike naseobine, vojne i veteranske pozicije i izolirane skupine i pojedinci bilo trgovci, dr-avni slu-benici ili obini kolonisti doseljeni iz najrazliitijih razloga morali su da na sebi iskuse, pretrpe i iskupe svu mr-nju, bijes i stihiju izbijanja ustanka. Lako:a kojom se dogodila likvidacija rimskih pozicija u dubini ilirskih zemalja pokazuje da su one bile slabo ustrojene i nepripremljene za neku iznenadnu eventualnost kao što je izbijanje ustanka domorodakog stanovništva. Uinjenica i da su domorodci bili i naoru-ani i vojniki ustrojeni i okupljeni, i to paradoksalno po rimskom zahtjevu, samo je pospješilo i ubrzalo uništavanje tih doseljenikih naseobina i rimskih garnizona. Vjerojatno je ovo uništavanje bilo naizrazitije na pravcima nastupanja onih inicijalnih ustanikih snaga, nastalih od pobunjenih pomo:nih jedinica, a koje su se nalazile pod neposrednim zapovjedništvom Batona Dezitijatskog i to prilikom njihovog prodora od središnje Bosne prema Saloni. Kasnije, nakon odvajanja ustanikih snaga nakon neuspjeha pred Salonom, to razaranje se nastavilo prema jugu do Apolonije, odnosno prema Sisciji sa druge strane. Brzina širenja ustanka, koji se izgleda bar na dinarskom prostoru odvijao dobrim dijelom oslonjen na pravce kretanja i napredovanja ve: pobunjenih snaga, brzina i iznimna uinkovitost razaranja rimskih pozicija u unutrašnjosti i gotovo istovremeno pojavljivanje ustanikih snaga pred Salonom pokazuju skoro zapanjuju:u mobilnost. To ukazuje i na sposobnost ustanikih jedinica, da se uz sve objektivne okolnosti i teško:e, posebno zemljopisnog karaktera ali i postojanja rimskih pozicija u unutrašnjosti prebace od središnje Bosne do primorja. Ustanici, koji su se istine radi ve: prije svoga upuštanja u avanturu ustanka nalazili u vojnoj formaciji i gotovosti, su praktino za vrlo kratko vrijeme «oistili» unutarnji pojas zahvata budu:e provincije Dalmacije i onda se još upustili u pokušaj osvajanja Salone. Na ovo iznena2uju:e, mo-e se ak re:i i zapanjuju:e širenje ustanka i rušenje rimskih pozicija ukazuje i sam Velej, kada ka-e da od Herkula nijedna nacija (politiki narod u antikom smislu) nije pokazala takvu hitrost u pretvaranju svojih odluka u praktinu realizaciju.94 Ovaj podatak se nalazi neposredno nakon što on izvještava o usvajanju tekovina mediteranske antike kulture od strane domorodaca što bi moglo na neki sugerirati da je rije o nekoj smislenoj vezi spomenutih podataka. Brzina širenja ustanka u jednom zapanjuju:e kratkom periodu, njegova velika masovnost, odziv velikog broja naroda (peregrinskih ilirskih civitates) na oru-ani nastup, ueš:e u borbama svih slojeva ustanikog stanovništva i -estina, borbenost, odlunost ustanika i itavog domicilnog 94 Vell. II, CX, 5-6 364 Mesihović, Dezitijati, 2007 stanovništva (ukljuuju:i kako to vrela potvr2uju i -ena kao u sluaju Ardube) ali i njihova brutalnost u obraunu sa protivnikom definitivno potvr2uje da je ustanak imao op:enarodni karakter, bar kod onih naroda i zajednica koje su se prikljuile ustanku. Zbog velikog broja ilirskih naroda koji su se odva-ili da se ukljue u ustanak i zajedniki bore, što je nesumnjivi povijesni presedan toliko razliit od prakse iz ranijih perioda, ovaj ustanak se tako mo-e s pravom nazvati Ilirskim. Prvi pokret Breuka i drugih panonskih zajednica koje su im se pridru-ile, nakon što su se podigli na oru-je, bio je usmjeren na Sirmijum sa ciljem da se brzo doepaju ovog bitnog urbanog i strateškog središta na Savi, koje se nalazilo skoro na samoj granici ilirske provincije sa Mezijom i u neposrednoj blizini vanjske granice.95 Eventualnim zauzimanjem Sirmijuma breuko-panonski ustanici bi ostvarili veliku prednost jer bi tako došli u posjed Srijema, strateški va-nog podruja izme2u Dunava i Save. Pored toga garnizon i uop:e rimsko prisustvo u Sirmijumu je predstavljalo veliku opasnost za polo-aj i sigurnost i pobunjenih Breuka i drugih Panona na istoku panonskog podruja. Za istoni panonski bazen, kasnije obuhva:en provincijom Donja Panonija, Sirmijum je predstavljao isto ono što Salona za Delmate i neke druge dinarske Ilire. Me2utim, Rimljani stacionirani u gradu su uspjeli da odbiju napad i Breuci nisu uspjeli zauzeti Sirmijum i ostvariti svoju osnovnu stratešku zamisao. A uz sve to namjesnik Mezije Aul Cecina Sever (Aulus Caecina Severus) je im je dobio vijesti o pobuni u panonskom bazenu se brzo uputio protiv pobunjenika i to pravcem prema širem podruju Sirmijuma, koje se nalazilo u okviru Ilirika na samoj granici prema Meziji.96 Sa 95 U vrijeme izbijanja Ustanka u gradu je postojao konvent rimskih gra2ana (conventus civium Romanorum). Lopandi:, 2007, 18. 96 Cass. Dio LV, 29, 3 Nejasno je da li je postojala zasebna provincija Mezija u vrijeme rata. Po Bojanovskom (1988, 55), Mezija je bila formirana tek 46. god. n. e. Me2utim ako je to tono kakvu je onda uop:e funkciju imao Cecina Sever te 6. god. n. e. ako su tada mezijske oblasti pripadale rimskoj Makedoniji. Kasije Dion u svome popisu provincija za 27. god. p. n. e. (LIII, 12, 4-7) uop:e ne spominje Meziju, ali zato za 6. god. n. e. spominje Cecinu Severa kao arhonta Mezije (...Καικιvν αV ΣεουηÇροV οJ τηÇV πλησιοχωvρου ΜυσιvαV α[ρχων...), slino kao što i titulira Valerija Mesalinusa koji je stvarno bio namjesnik provincije Ilirik 6. god. n. e. Me2utim ni spomenuta injenica ne mora znaiti da je Cecina Sever i stvarno bio klasini provincijski namjesnik, iako je to vrlo mogu:e. O pitanju uspostave provincije Mezije v. i kod Papazoglu, 1969, 143; 261; 326-328. Ako i nije postojala kao provincija 6. god. n. e. sigurno je jedino da je Mezija u velikom i briljantnom pohodu Marka Krasa zauzeta u periodu 29-28. god. p. n. e. i da je postojala neka mezijska upravna ili bar vojna posebnost 6 god. n. e. Inae o odnosu Rimljana i Meza v. Papazoglu, 1969, 312-328. Po Mócsy (1974, 36), u ovom periodu nema Mezije kao provincije, ve: je zapovjednik armije stacionirane u njoj a ije je postojanje neophodno zbog sukoba sa Daanima, subordiniran namjesniku Makedonije. Ali i u tom sluaju Mezija bi predstavljala neku upravnu specifinost, posebno imaju:i u vidu da su se u vrijeme principata vojne i civilne nadle-nosti me2usobno stapale, spajale i dopunjavale pa bi i rimski, vojni zapovjednik odre2ene regije, kao npr. Mezije, bio ujedno i njen civilni upravitelj. Po Mirkovi: (2003, 64) »Mogu:no je da je u prvoj godini Tiberijeve vlade organizovana kao provincija Mezija koja se 365 Mesihović, Dezitijati, 2007 breuko-panonskom ustanicima se srazio blizu rijeke Drave (∆ραvουον), što bi znailo da su se nakon neuspješnog napada na Sirmijum ustanike snage predvo2ene Batonom Breukim povukle u pravcu sjeverozapada. U ovoj prvoj ve:oj i znaajnijoj bici ustanka Cecinine trupe su uspjele i uz znatne svoje -rtve da poraze ustanike. Tako je Cecina uspio da sprijei ustaniko ovladavanje prostorom sjeverno od Sirmijuma i stabiliziranje na obali Dunava, toj vanjskoj granici Imperije. Ali zbog svojih velikih gubitaka Cecina nije mogao da iskoristi svoju pobjedu i da nastavi pokret dublje u ustaniko zale2e. To su iskoristili pora-eni ustanici za obnavljanje snaga i fokusiranje pa-nje na pozivanje i okupljanje saveznika koliko god je to mogu:e, kako bi mogli uskoro obnoviti borbu.97 Porazi kod Sirmijuma i na Dravi uvjerili su Batona Breukog i druge breuke vo2e (npr. Pinesa) u neophodnost proširivanja ustanka, i u tu svrhu su oni ovo zatišje odluili da iskoriste za pojaavanje ustanka u panonskom bazenu, njegovu stabilizaciju i unutarnju konsolidaciju, Najvjerojatnije su se tada Breucima prikljuili i drugi panonski narodi, stvaraju:i tako neku vrstu panonskog ustanikog saveza sa Batonom Breukim kao vojvodom. Tako su znatni rimski gubici ali i nedovoljne snage sa kojima je u dogledno vrijeme mogao raunati Cecina Sever, i pored naelnih uspjeha u borbama, omogu:ili opstanak i dalji razvitak panonskog segmenta ustanka. Istovremeno sa borbama u Srijemu i u blizini rijeke Drave, dinarski ustanici, ije osnovno jezgro sainjavaju pobunjeni auksilijari, predvo2eni Batonom Dezitijatskim su brzo napredovali prema Saloni, ujedno i šire:i ustanak.98 Njihov cilj je bio više nego jasan-zauzimanje Salone i izbijanje na istonojadransku obalu, odnosno ovladavanje njome. Pravac njihovog prodora prema Saloni je najvjerojatnije izgledao, ugrubo skiciraju:i ga, Gornja Bosna—lašvansko porjeje---Skopljanska udolina---zapadna Bosna----Salonsko zale2e, odnosno mogu:e je slijedio više-manje pravac trase budu:e Dolabeline «VIAM A SALONIS AD HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM». Dolabeline ceste su se morale, ako ne ve:im dijelom, naslanjati bar djelomino na predrimske komunikacije pa je onda logino oekivati da je postojala jedna komunikacija koja je povezivala srednju Dalmaciju sa središnjom Bosnom i u vrijeme neposredno pred ustanak. Osim toga, injenica da ustanici uspijevaju za relativno kratko vrijeme do:i do Salone ukazuje na postojanje jedne ustaljene i korištene komunikacije, preko koje se kre:u ustanici, a koju je u dijelovima korigirala, kvalitetno sredila i nalazila pod rimskom vlaš:u velikim delom još od rata M. Licinija Krasa protiv Meza 31-18? (rije je vjerojatno o štamparskoj grešci op. a.) pre Hr.» i (2003, 66) «Provincija Mezija, verovatno na teritoriji plemena Meza, istono od Ðerdapa, bila je osnovana od Tiberija i ukljuena u provincijski kompleks Ahaja-Makedonija-Mezija, pod jednim konzularom». Detaljniju raspravu o Meziji kao posebnom vojnom zapovjedništvu unutar provincije Makedonije i kasnije nastanku posebne provincije v. Šašel Kos, 2005 A, 505 - 516 97 Cass. Dio LV, 29, 3-4 98 Cass. Dio LV, 29, 4 366 Mesihović, Dezitijati, 2007 uvrstila u saobra:ajnu mre-u djelatnost namjesnika P.Kornelija Dolabele u toku jedne dekade nakon završetka ustanka. Da je pokret ustanika prema moru išao direktno ju-nim pravcem, a ne jugozapadnim, Baton Dezitijatski bi sa svojim snagama izbio pred Naronu a onda bi se tek uputio ka Saloni gdje bi poslije neuspješnog napada opet poslao dio snaga na jug zahva:aju:i ponovo Donju Neretvu i naronitansko podruje, što nema smisla. Osim toga naronitansko zale2e, Donja Neretva i rimske pozicije u tome širem zahvatu stradale su tek prilikom ustanikog prodora na jug do Apolonije, znai nešto kasnije od napada na Salonu. Kao dodatni argument da su ustanike jedinice nastupale prema Saloni nekom ustaljenom komunikacijom koja je povezivala središnju Bosnu sa Salonom, govorila bi i injenica o brzom uništavanju rimskih pozicija u unutrašnjosti. Nedomorodaka naselja i grupacije, a koje su se naseljavale i boravile u ilirskoj dinarskoj unutrašnjosti od 33. god. p. n. e. pa do 6. god. n. e. uglavnom su se locirala ili su gravitirala uz komunikaciono otvorenije i pristupanije areale, koji su bili povezani sa primorjem i Salonom i Naronom ustaljenijim i znaajnijim komunikacijama. Sve izlo-eno pokazuje da je ustaniko zapovjedništvo i dobro poznavalo ne samo svoje neposredno podruje i teren na kome su se odvijale prve borbe nego i uop:e samu Provinciju, dobro shva:aju:i i znaenje Salone po rimski polo-aj u Iliriku. Odlino poznavanje topografije Ilirika pa sigurno i šireg podruja od strane ustanikog zapovjedništva, ukljuuju:i i posebno Batona Dezitijatskog, se mo-e objasniti ne samo njihovim sposobnostima i uro2enim umije:ima i steenim iskustvom, nego i onim intelektualnim i obrazovnim razvitkom domorodaca koji se kod njih razvio za prvog razdoblja rimske vladavine, a koji istie Velej Paterkul.99 Nije nebitno naglasiti da je samo etiri decenija ranije bilo skoro nezamislivo da neka vojska iz središnje Bosne prodre do rimske Salone, makar i u savezništvu sa tada slobodnim Delmatima; uostalom iako je i njima prijetila oekivana i neposredna opasnost od Rimljana ilirski narodi u unutrašnjem zale2u Delmata u toku 34. i poetka 33. god. p. n. e. nisu pru-ili nikakvu pomo: Delmatima koji su tada vodili oajniku i vrlo grevitu borbu protiv nadiranja Oktavijanovih legija. A sada nakon etiri decenija ilirske snage i to ne samo delmatske, kako je to zime 34/33. god. p. n. e. bilo uobiajeno, nego ujedinjeni pobunjeni narodi od duboke dinarske unutrašnjosti sve do delmatskih zajednica koje su bile najbli-e Saloni su se našli u napadu na salonitansko zale2e i rimske pozicije na njemu, ukljuuju:i i sam grad i to tako da za taj pokret i udar, od njegovog pokretanja u dubokoj unutrašnjosti do poetka samog konkretnog napada nije trebalo dugo vremena. Po tome izgleda da prvo razdoblje rimske vladavine nije Ilirima donijelo samo nevolje, nego im je i omogu:ila, bolje re:i stvorila preduvjete, da se nešto tako kao što je napad na Salonu i to snaga koje su predstavljale skup mnogih ilirskih zajednica od Jadranske obale do duboke bosanske unutrašnjosti, 99 Vell. II, CX, 5 367 Mesihović, Dezitijati, 2007 sa ciljem bacanja u more stranog elementa. Da su kojim sluajem ustanike snage uspjele zauzeti Salonu rimske pozicije na prostoru srednjeg Jadrana bi bile neumitno izgubljene i tako bi trud od skoro 230 ulo-enih godina u rimsko osvajanje istonog Jadrana i njegovog kontinentalnog zale2a za samo par mjeseci u bukvalnom smislu bio baen u more, a povijest tih krajeva bi bila sigurno potpuno drugaija. Pri svome nadiranju, sude:i po brzini prodiranja vjerojatno bez ve:ih teško:a, su likvidirane i preostale rimske i njima lojalne posade i jedinice, sustav dr-avne i provincijske vlasti i svi oni koje su zatekli a koje su ustanici smatrali neprijateljem ili im je predstavljao simbol vlasti protiv koje su se digli na oru-je. Dok su se sustavno i brutalno, ali uspješno obraunavali sa rimskim, prorimskim i uop:e omrznutim elementom u kontinentalnoj unutrašnjosti gdje su ovi izolirani i slabo branjivi detašmani bili lagan plijen naoru-anih, dobro ustrojenih i motiviranih ustanika, Salona je ipak bila nešto drugo. Njena odbrana je bila bolja, fortifikacije efikasnije i sna-ne, garnizon i brojniji i kvalitetniji i ujedno snabdjeven mašinama, a pristup sa mora siguran i potpuno otvoren. Ustanike dinarske jedinice nisu imale nekog dovoljnog iskustva niti znanja kako da se izbore sa sna-nim obrambeno-fortifikacionim sustavom, kao i njihov panonski pandan u sluaju Sirmijuma, i pred Salonom su do-ivjele prvi pravi neuspjeh. Prilikom borbi pred Salonom od jednog kamena-projektila koji je bio ispaljen sa rimskih pozicija u Saloni ili nekog drugog obrambenog polo-aja kod ovog grada. teško je ranjen i sam Baton Dezitijatski.100 Njegovo ranjavanje ukazuje da se Baton Dezitijatski u trenucima svoga ranjavanja nalazio u prvim borbenim redovima, a ne u dubokoj zapovjednikoj pozadini, jer rimsko oru-je nema baš toliki domet da mo-e dobaciti do pozadine a i udari obrambenih snaga i njihovih mašina su uostalom primarno bili usmjereni na glavninu i napadake talase ustanika. Njegovo izlaganje i pokazivanje vidljive hrabrosti je ustvari bilo jedini nain da ostvari i odr-ava autoritet i uva-avanje od raznolike i još uvijek nedovoljno srasle i strukturirane pa i nedovoljno disciplinirane ustanike mase. I tako i dinarski ustanici, iako su imali više uspjeha od snaga koje je predvodio Baton Breuki, nisu uspjeli ostvariti svoj strateški cilj. 100 Cass. Dio, LV, 29, 4 Sude:i po ovom detalju, Salona je bila ne samo dobro utvr2ena obrambenim pozicijama nego je branjena i protu- opsadnim spravama (katapulti, balisti i slino) sa kojih je vjerojatno ispaljen i onaj kameni projektil koji je pogodio Batona Dezitijatskog. Mogu:e je pretpostaviti da je Salona branjena ne samo sa gradskih pozicija, nego i onih koje su se nalazile u bli-oj okolici, a da je i posada kolonije, kao i njeno stanovništvo bilo pripravno za oekivani napad ustanika, isto kao u sluaju Sirmijuma. Zadnja konstatacija bi znaila da su se vijesti o pobuni i slomu rimske vlasti u unutrašnjosti širile vrlo brzo, ali i da je to -arište ustanka ipak bilo nešto udaljenije od Salone, jer bi u tom sluaju posada i stanovništvo kolonije mogli da se kako-tako pripreme za jedan neoekivani napad. 368 Mesihović, Dezitijati, 2007 Sude:i po prezentiranim podacima iz povijesnih vrela, ustanicima je ve: u samom poetku ustanka bilo vrlo stalo da do2u u posjed Salone i Sirmijuma, prema kojima su pokrenute ofenzive Batona Dezitijatskog i Batona Breukog. Da su ovi gradovi predstavljali prve kljune strateške ciljeve za oba ustanika -arišta, nedvosmisleno govori injenica da su vrlo brzo nakon ina oru-ane pobune ustanike jedinice izvele napade i na Sirmijum i na Salonu. Ustvari napad na Sirmijum je predstavljao i prvu ozbiljnu i konkretnu akciju koju su preuzeli Breuci i drugi panonski ustanici nakon što su podigli ustanak i on je izgleda predstavljao njihov primarni cilj. Zauzimanjem Sirmijuma panonski ustanici predvo2eni Batonom Breukim bi izbili na vanjske granice Ilirika, otvorio bi im se put i izlaz na obalu Dunava i vanjsku granicu Imperije, sprijeila bi se eventualna povezanost protivnikih snaga na istonom i zapadnom krilu panonskog ratišta i naravno steklo bi se vrijedno naseobinsko središte koje bi se vrlo lako moglo pretvoriti u jezgro i uporište itavog dijela panonskog segmenta ustanka. I Baton Dezitijatski je isto -elio da za ustanak osigura bitno urbano središte što bi nesumnjivo koristilo njegovim daljim i vojnim i politikim zamislima, posebno ako je rije o Saloni, prijestolnici itave provincije. Zauzimanjem Salone bi se izbilo na more, lakše bi se i koordinirale i vodile operacije osvajanja ostatka ilirske obale, Rimljani bi praktino bili baeni u more, a oslobodio bi se i dobar dio snaga za druga ratišta. Zauzimanjem Salone bi se mo-da moglo raunati i sa ponovnim pokretanjem ilirske vojno-pomorske aktivnosti na Jadranskom moru, što bi dodatno ote-alo polo-aj protivnika, a autoritet Batona Dezitijatskog i vjerojavanje u uspjeh ustanka ali i u jedinstvo pobunjenih naroda i uop:e ustanka bi znatno porasli. Me2utim, i pored naglog širenja ustanka koje je poprimalo masovan karakter i eliminiranja itavog niza rimskih pozicija u unutrašnjosti što su bili nesumnjivi uspjesi, ustanici ve: u samom poetku oru-anog nastupa nisu ostvarili svoj najva-niji strateški cilj, zauzimanje gradova i najva-nijih uporišta kao što su Salona, Sirmijum i Siscija.101 U pravcu dva najva-nija provincijska središta 101 Mo-da su za Diona oni ve: gradovi u pravom urbanom, mediteranskom smislu, iako je mogu:e pretpostaviti da je on situaciju i znaenje koji su ta mjesta imala u njegovo vrijeme nekritiki podrazumijevao i za vrijeme ustanka 6-9. god. n. e., a posebno se to odnose:i na Sirmijum i Sisciju. Ali bez obzira da li su Sirmijum i Siscija u vrijeme ustanka mogli biti stvarno prepoznati kao urbana naselja mediteranskog tipa ili ne, oni su ipak zajedno sa Salonom, koja je nesumnjivo za vrijeme ustanka bila grad u mediteranskom smislu, bili za Rimljane najva-nija naseobinska središta na prostoru Ilirika prije izbijanja ustanka, jer u njima su stacionirani rimski garnizoni, i ona se -estoko brane u prvom ustanikom naletu. Znai izgleda da se i prije izbijanja ustanka ova naselja nalaze pod sna-nim rimskim utjecajem, i preko kojih se ostvaruje rimska vladavina, uprava i kontrola nad nizom domorodakih naroda na zapadnom Balkanu i dijelu Panonije. I Salona i Sirmijum i Siscia se nalaze u takvom polo-aju da uokviruju prostor zapadnog Balkana, na tokama velike strateške vrijednosti i na mjestima koja su i prije uspostave provincije Ilirik predstavljala bitnija središta naseobinskog, društvenog i gospodarskog -ivota. To svoje znaenje stupova rimske Dalmacije i Panonije spomenuti gradovi su nastavili imati i u toku cjelokupnog antikog razdoblja na zapadnom Balkanu i panonskom bazenu. 369 Mesihović, Dezitijati, 2007 Sirmijum i Salonu ve: u prvim fazama ustanka pokrenuti pokreti glavnih ustanikih snaga, i onaj koji predvodio Baton Breuki prema Sirmijumu i onaj koji je vodio njegov dezitijatski imenjak ka Saloni su bili suzbijeni, a i u Sisciju je prije Batona Dezitijatskog stigao Mesalinus.102 Iskusni Baton Breuki je dobro znao da je prioritet ovladavanje dunavskom obalom, gornjim tokovima Save i Drave i posebno Sirmijumom, ime bi odbacio rimske snage duboko u unutrašnjost Mezije i osigurao matinu teritoriju Breuka. Ipak se u sluaju Sirmijuma pokazalo, ne samo da su lokalni garnizon i uop:e Rimljani i stanovnici Sirmijuma dovoljni da odbiju napad, nego i da su pojedine domorodake zajednice i na krajnjem istoku Panonije, kao što je skordiki civitas,103 i u susjednoj Meziji ostale lojalne Rimu a i brza i uinkovita reakcija namjesnika Mezije Cecine Severa sprijeila je ostvarivanje namjere panonskih ustanika. I na obali se desilo nešto slino kao na ratištu na razme2u gornjih tokova Save i Drave. Primorske oblasti Ilirika su ve: odavno bile izlo-ene i romanizaciji i naseljavanju kolonista, tako da je ustaniko napredovanje neposredno pred obalom bilo zaustavljeno. I ponašanje Liburna i drugih autohtonih elemenata na obali je sigurno imalo nekih utjecaja na neuspjeh ustanikog preuzimanja ilirske obale. Narona i Salona su osim toga još od ranije bile i dobro utvr2ene i sa iskustvom u ratovima sa ilirskim zale2em, i utvrde u neposrednoj blizini tih gradova su imale ulogu u suzbijanja primorske ofenzive. Uinjenica da su ustanike snage i one dinarske i panonske onemogu:ene da u samom poetku pobune preuzmu kontrolu nad Sirmijumom i Salonom pa i Siscijom, predstavljalo je kljunu injenicu koja je predodredila budu:e vo2enje rata, koji je u krajnjoj konzekvenci završio porazom ustanika. Ustanici su tako ostali uskra:eni posjedovanja va-nih urbanih središta i tako poprilino olakšali rimskim zapovjedništvima vo2enje rata, a na samoj liniji fronte spomenuta središta su u nastavku rata predstavljala najbitnije rimske pozicije i baze iz kojih su se pokretale sve glavne ofenzivne operacije na ustaniko podruje. Salona, Siscija i Sirmijum bile su i osnovne koordinatne toke na osnovi kojih su Rimljani zaokru-ivali ustaniko podruje---stvaraju:i neku vrstu limitnog, sanitarnog podruja---, i na taj nain spreavaju:i dalje širenje ustanka ali i šire:i liniju borbenog dodira. Osim toga iz sva tri grada protu-ustanike snage su mogli prodrijeti u bilo koju pobunjenu oblast. Da su kojim sluajem ustanici uspjeli da preuzmu kontrolu nad spomenutim gradovima, koji su se nalazili na strateškim pozicijama koje obrubljuju Ilirik, dalja sudbina ustanka bi bila sasvim drugaija. Neuspjesi ustanikih napada na spomenute gradove pokazali su da se oni ne snalaze baš najbolje u napadima i opsadama na dobro utvr2ene gradove. Oni nisu raspolagali ni sa mornaricom, neophodnom u napadima na primorske gradove niti izgleda sa zadovoljavaju:im brojem i kvalitetom 102 Cass. Dio LV, 29, 3-4; 30, 1-2 103 Mócsy, 1974, 39;Barkóczi, 1981, 89; Buzov, 2005, 131 370 Mesihović, Dezitijati, 2007 opsadnih sprava. Klasinim kopnenim napadom na primorske gradove nije se moglo posti:i njihovo zauzimanje jer je bilo neophodno presje:i morske komunikacije ovih gradova. Ilirski ustanici, bar ubjedljiva velika ve:ina njih, poticala je još uvijek iz jedne sredine koja nije baštinila urbanu tradiciju, bar u smislu mediteranskog shva:anja grada, i poradi toga, ustvari nepoznavanja grada kao takvog, za njih je bilo teško da izvrše uspješan napad na ve:i i dobro branjeni grad kao što je npr. Salona. I pored neuspjeha pred Salonom i teškog ranjavanja, ni Baton Dezitijatski ni ostatak ustanikog vodstva dinarskih ustanika nisu ostali obeshrabreni. Oni nisu odustali ni od zauzimanja ilirske obale ni od daljeg širenja ustanka ve: je u tu svrhu izvršeno relativno brzo pregrupiranje snaga. Jedan dio ustanikih snaga Baton Dezitijatski, koji se oporavljao od ranjavanja, otposlao je prema jugu. Ove jedinice su po Kasiju Dionu, odnosno vrelu/vrelima koje je on koristio, kre:u:i se du- obale jugoistono-ju-nim pravcem izazvale pustošenja sve do Apolonije.104 Tu na krajnjem jugu svoga prodora, te ustanike jedinice su i pored injenice da su bile prvo pora-ene (po smislu teksta je jasno 104 Na prostoru Zabrdalje, na jugoistonoj padini lokaliteta Mala Gradina kod Uapljine je bila zakopana ostava- «pove:e blago»- (Patsch, 1906, 376) mo-da upravo kao rezultat izbijanja ustanka i njegovog širenja i uništavanja rimskih vojnih i naseobinskih pozicija, i to baš u vrijeme odvijanja ovoga prodora jugoistono-ju-nim pravcem. Glavnina ustanike vojske se kao što je reeno prvo uputila prema Saloni tako da je zaobišla podruje Donje Neretve, odnosno neposredno zale2e Narone, ukljuuju:i i podruje današnje Uapljine i dolinu Trebi-ata, u kojima su se tada nalazile brojne zajednice italsko-rimskih i drugih kolona. Ali nakon bitke kod Salone i upu:ivanja dijela ustanikih snaga jugoistonim i ju-nim pravcem i ovo podruje je osjetilo ustaniki udar. I nesumnjivo je ovaj širi naseobinski kompleks tada bio prilino pogo2en prodorom ustanikih jedinica, iji su sastav ve:im dijelom inili pripadnici brdsko-planinskih naroda iz unutrašnjosti, sa visokim stupnjem razaranja o emu daje podatke Kasije Dion, odnosno svjedoi njegova izvorna gra2a. Bojanovski, 1988, 49, fus. 58, smatra da je ostava nastala uslijed ustanka 11. god. p. n. e. a ne uslijed izbijanja ustanka 6. god. n. e. Ipak je vjerojatnije da je spomenuta ostava zakopana uslijed straha zbog širenja ustanka 6. god. n. e. jer je ustanak 12/11. god. p. n. e. bio brzo ugušen i zbog ustanikog zauzimanja Salone bio je više orijentiran prema sjeveru, dok je ustanak koji je izbio 6 god. n. e. bio nemjerljivo više jai, svestraniji, obuhvatniji i suroviji. Teško bi bilo pretpostaviti da je ustanak 12/11. god. p. n. e. bio toliko raširen i opasan po pozicije Rimske Dr-ave da je i okolica Narone sa brojnom rimsko-mediteranskom populacijom bila ugro-ena pa i opustošena. Tek je masovnost i borbenost udara ustanka 6. god. n. e. stvorila pretpostavke da ilirski domorodci ozbiljnije ugroze stoljetne pozicije Grka i Rimljana u Donjoj Neretvi i oblastima Trebi-ata. Ako je spomenuta ostava zakopana 6. god. n. e. i nikada više otkopana to bi znailo da je apljinsko podruje, i nakon što su ustanike jedinice protutnjale kroz njega, ostalo više-manje pod kontrolom direktnom ili indirektnom ustanika skoro do kraja samoga ustanka i da su se ovi opasno pribli-ili Naroni i da je okolica ove kolonije bila opustošena. Vlasnici se nikada više nisu vratili po svoje blago i ili su stradali ili su izbjegli dalje (od Narone ili su praktino ostali u njoj), ili su nakon tri godine odsustvovanja prosto zaboravili na ostavu. I to što je ostava ostala govori više u prilog ustanku 6. god. n. e. nego ustanku 12/11. god. p. n. e. koji je bio kratkotrajan i bez sustavnog uništavanja kao 6 god. n. e. i vlasnici bi se vrlo brzo vratili po svoju ostavu. Me2utim u sluaju rata 6-9. god. n. e. sve je drugaije, ustanak je dugotrajan i svirep i sasvim je realno pretpostaviti da je iz raznoraznih razloga ostava ostala zaboravljena. 371 Mesihović, Dezitijati, 2007 da Apolonija nije bila zauzeta od strane ustanika) u ponovnom sukobu sa Rimljanima izvojevali pobjedu.105 Osnovna strateška zamisao ovog nastupanja na jednoj prilino dugakoj liniji, pored nastojanja da se ovlada što du-om obalnom linijom, je predvi2ala i širenje ustanka na one ilirske prostore na jugoistonom pravcu koji se vjerojatno još uvijek nisu nalazili u stanju pobune, u emu se izgleda i uspjelo. Istovremeno se -eljelo ovim pokretom i širenjem ustanka i na zajednice naseljene u ovim podrujima, eliminirati i rimske i njima lojalne pozicije i uporišta kako bi se otklonila eventualna mogu:nost protivudara sa jugoistone strane i tako dodatno razvukle lokalne protivnike snage. Brzina i dubina ustanikog prodora skoro sve do Apolonije, ak i bez neposrednog zapovijedanja Batona Dezitijatskog, ukazuje i na njegovu relativnu uspješnost. Prodor je nesumnjivo olakšan pristupanjem i lokalnih domorodakih zajednica ustanku i njegovoj strukturi a i neadekvatnim otporom na pravcu pru-anja i «pustošenja» koje su izazivale ustanike jedinice. Ako nisu uništeni, rimske i njima lojalne snage kao i rimsko i drugo lojalno stanovništvo su se sigurno povukli u ve:a i sigurnija obalna i priobalna naselja. Ali i pored ustanikih uspjeha u razaranju rimske uprave i prisustva u zale2u i dobrom dijelu obale na jednom dugakom prostoru Apolonija je ostala u rukama Rimljana, iako ustvari i nije baš jasno da li je zauzimanje ovog grada uop:e bilo cilj ustanika. Vjerojatno ovaj prodor nije doprinio ni zauzimanju drugih ve:ih i bolje utvr2enih gradova na obali ili u njenoj neposrednoj blizini kao što su Dirahij (Dyrrhachion) i Lissus jer ne postoji nikakva ni direktna ni posredna naznaka da su ustanici uspjeli ovladati ovim gradovima.106 Ustvari preko podataka iz pisanih vrela sigurno se mo-e tvrditi da su samo Salona (jer je napad na nju odbijen), Apolonija (jer su ustanici prodrli do nje) i Jader (jer se nalazio dublje na liburnskom podruju koje se izgleda nije prikljuilo ustanku) za cijelo vrijeme rata bili u posjedu Rimljana. Za ostale primorske, obalne i one koji se nalaze u blizini obale gradove (Skardona, Tragurij, Narona, Epidaurum, Rhizinium, Acruium, Butuanum, Olcinium, Lissus, Dirahij, pa i Skodra) ne raspola-emo sa podacima o njihovoj sudbini, niti se oni uop:e spominju u djelima antikih pisaca vezano za rat 69. god. n. e.107 Scardona se nalazila u blizini granica delmatskog i liburnskog podruja u ratu, oblasti 105 O prodoru prema jugu v. Cass. Dio LV, 29, 4; 30, 1 106 Apolonija, Dirahij i Lissus su bile luke od velike va-nosti za rimske interese, jer su preko njih vodili putovi od Italije ka istonom Balkanu, Grkoj i dalje prema istoku. Njihovim gubljenjem rimske pozicije i na istoku bi se našle u prilino nezahvalnoj, pa i nezgodnoj situaciji, jer bi tako bile relativno odsjeene i izolirane. Radi i te injenice, rimskom dr-avnom vodstvu se nametalo brzo djelovanje u svezi sa ustankom i mobiliziranje novih vojnih resursa i snaga te slanje ve: postoje:ih na ratište. Rimsko dr-avno vodstvo je tako uspjelo sprijeiti podjelu svojih snaga i umjesto toga uspješno zaokru-iti i izolirati ustaniko podruje i tako sprijeiti i njegovo prelijevanje na druga podruja Balkana. 107 U vrelima se ne spominje ni Jader, ali iz injenice da se nalazi prilino na sjever, on je nedvosmisleno ostao u rukama Rimljana i njima lojalnih Liburna. Dva natpisa (CIL III 13264 i CIL III 2907) iz Zadra govore da je ovoj koloniji 372 Mesihović, Dezitijati, 2007 koje su se u ratu nalazile na suprotnim stranama pa se mo-e pretpostaviti da je predstavljala va-nu toku na bojišnoj liniji ali u rukama Rimljana i Liburna. Za razliku od Skardone, Tragurij se nalazio na prostorima dubokog ustanikog zale2a, ali zbog njegovog direktnog kontakta sa morem ni on nije morao da se na2e u rukama ustanika. Prilikom razmatranja opsega i kvaliteta prodora, kako to Kasije Dion istie pustošenja jugoistonog i ju-nog pravca od strane spomenutog otposlanog ustanikog odreda, postavlja se i pitanje sudbine nekih manjih, ali ipak znaajnijih obalnih gradova kao što su Butuanum, Olcinium itd. ali i pojedinih ve:ih gradova u unutrašnjosti kao što je Skodra.108 Iako se ne mo-e pouzdano tvrditi da su ti gradovi pali pod vlast ustanika, prišli ustanku ili se oduprli stihiji ustanka, ostaje injenica, sude:i po stilu Dionovog prezentiranja «uinaka» ovog prodora, da su razaranja bila velika što bi pretpostavljalo i velike teritorijalne gubitke za Rimljane i njima lojalne elemente. Velejev opis uništavanja i eliminiranja rimskih pozicija u pobunjenom Iliriku vjerojatno se odnosio i na šira podruja koja gravitiraju obalnoj liniji.109 Dok je Epidaurum izgleda bio Augustova kolonija, zajednice i enklave rimskih gra2ana su poetkom nove ere postojale i u Traguriju, Rhiziniumu, Butuanumu i Olciniumu,110 Narona je bila neka druga pria, jer je ona bila situirana znatno sjevernije u odnosu na Apoloniju i druga današnja crnogorska i albanska podruja koje je August dodijelio («dedit») zid i kulu, što je mogu:e mo-da moglo biti povezano i sa ustankom 6-9. god. n. e. ili nekim drugim vremenima (npr., ustancima i ratovima iz perioda 16-9. god. p. n. e.). Plinije Stariji (III, 144) je naveo da je Epidaurum kolonija, a Rhizinium, Acruium, Butuanum, Olcinium i Skodra oppida civium Romanorum. Iako se ovi podaci odnose vjerojatno na sredinu I. st. n. e. vjerojatno su rimski gra2ani i drugi neilirski stanovnici u odre2enom znaajnijem broju boravili i u ovim naseljima i pred samo izbijanje ustanka. Ako je na Grainama na Humcu kod Ljubuškog, kako pretpostavlja Bojanovski (1988, 41; 366-367), postojao vojni logor i prije 6. god. n. e. onda je i on bio prega-en za vrijeme ustanikog širenja. Logor Bigeste je izgleda predstavljao zaštitu zone Narone i uš:a Neretve. 108 Po Pliniju Starijem (III, 144) Skodra je oppidum civium Romanorum, što bi sigurno impliciralo i odre2eno prisustvo rimskih gra2ana prije i za vrijeme 6. god. n. e., ali je nepoznato da li je ovaj stari ilirski grad prešao pod kontrolu ustanika i do-ivio pogrom svih onih koje su ustanici smatrali neprijateljima, što je realno pretpostaviti ili su do-ivjeli nešto drugo. Skodra se nalazila izgleda u blizini podruja koja su pripadala Pirustima, jednim od dva naroda koja su po Veleju pru-ila Rimljanima naj-eš:i otpor pa nije nemogu:e pretpostaviti da su nju uspjeli da stave pod svoju kontrolu ustanike snage. 109 Rimljana i drugih mediteranaca je na prostorima Ilirika najviše bilo u njegovom priobalju, tako da se Velejevi podaci (II, CX, 6) o eksterminaciji veterana i drugih rimskih gra2ana moraju odnositi i na zbivanja u ovom obalnom i priobalnom prostoru. Uostalom ovaj podatak se direktno nadovezuje na podatak u kojem se ka-e da je Makedonija occupata, što indicira mogu:u povezanost ovih podataka što opet implicira da je pokolj bio zahvatio i oblasti pru-anja jugoistonog i ju-nog prodora. Velej je jednostavno u skladu sa svojim nacrtnim karakterom opisa prikazao zbivanja sa poetka rata i širenja ustanka u jednom kratkom odjeljku u kojem su mogu:e njegovi unutarnji sastavci me2usobno na neki nain povezani. 110 Bojanovski, 1988, 65 373 Mesihović, Dezitijati, 2007 zahvatio prodor. Iako je mo-da pored nje i prošao taj «talas», ni Narona vjerojatno nije pala u ruke ustanika.111 Narona, Skardona, Lissus pa i Apolonija nisu direktno izlazili na more, ali su preko rijeka i njihovih širokih uš:a i same blizine obale praktino bili primorski gradovi.112Ve:e, dobro utvr2ene obalne i primorske gradove je bilo teško osvojiti, pogotovu jer ustanici nisu raspolagali sa dovoljnim brojem pomorskih sredstava bez ijeg je anga-mana u okolnostima koje su tada vladale skoro nemogu:e vršiti djelotvornu opsadu ovih gradova, pogotovu ako ni opsadne sprave ustanike nisu bile adekvatne ni po broju ni po kvaliteti, a niti su i ustanici bili dobro obueni za njihovo upravljanje. Uostalom, to su bili i gradovi sa populacijom koja se ni etniki ni narodnosno ni politiki nije osje:ala bliskom sa ustanicima i koja je bezuvjetno bila odana Imperiji, izme2u ostalog i poradi ve:e koncentracije rimskih gra2ana (u Dirahiju je postojala jedna brojnija kolonija veterana i njihovih potomaka) i drugih mediteranaca. Za razliku od primorskih gradova, naselja u unutrašnjosti u kojima 111 I Salona i Narona su u vrijeme izbijanja rata ve: više desetlje:a u-ivali status kolonije rimskih gra2ana, koji su vjerojatno dobili za vrijeme II triumvira, na što bi ukazivali njihovi oficijelni nazivi «Colonia Martia Iulia Salonae» i «Colonia Iulia Narona» i bile su uvrštene u tromentinski tribus. Zaninovi:, 1996, 225-226; Novak, 2004, 79-80. I radi toga oba ova grada su predstavljala bitne i sna-ne rimske pozicije na srednjem Jadranu koje ustanici nisu uspijevali da zauzmu. Mo-da su u odbrani Narone, a ono ako ne bar Narone same i njenog agera, a ono sigurno u toku ustanka 6-9. god. n. e. uestvovali i veterani pagi Scunastici koji su posvetili natpis (na2en kod Ljubuškog) bo-anskom Augustu i caru Tiberiju i koji se datira najranije u 14. god. n. e. (Zaninovi:, 1996, 225; 227; Škegro, 1999, 143; Dodig, 2005, 214). Taj natpis ujedno govori i o kolonizaciji zale2a Narone u tome periodu i to konkretno doline Trebi-ata kao vrlo va-nog podruja za osiguravanje kopnenog zale2a Narone, koje je mo-da bilo opustošeno u ratu. Sude:i po tekstu natpisa tim veteranima je naronitanska kolonija dodijelila zemlju, mo-da iz razloga nagra2ivanja za ono uinjeno u odbrani Narone u prošloj dekadi. Ovaj natpis ujedno potvr2uje da je dolina Trebi-ata, bar njen dio oko Ljubuškog, nakon ustanka a mogu:e i neposredno prije izbijanja ustanka pripadala naronitanskoj koloniji pa bi tako teritorij ove kolonije bio iznimno velik. Samim tim, a poradi i dugotrajnosti rimskog prisustva u Naroni ali i znaenja ovog grada po Rimljane i njihove interese na istonom Jadranu, te relativno pitomog i plodnog zale2a ova teritorija je bila kolonizirana još u ranijem periodu od strane Italika (kao što je npr. bila porodica Papija CIL III 14625; CIL III 6361), Grka, Orijentalaca i drugih stranaca bez obzira da li su imali ili ne rimsko gra2anstvo (o tome v. Šašel Kos 2005 A, 453 - 454), te bi predstavljala i jednu od zona Provincije sa najve:om i najguš:om neilirskom populacijom. Me2utim vjerojatno je u toku samog ustanka i to konkretno 6. god. n. e. u vrijeme odvijanja velike ustanike operacije prodora jugoistono-ju-nim pravcem ta kolonizirana populacija stradala, ako ne biološki u velikoj mjeri a ono sigurno materijalno, jer je preko dobrog dijela teritorija kolonije Narone prošla pobunjena vojska. Inae o zna:enju Narone po interese Republike, kasne Republike i ranog principata na istonom Jadranu v. Cambi, 1989, 39-56; Mari:, 1989, 57-59; Zaninovi:, 1996, 221-229; Isto, 1998, 42-43; Isto, 2003 A; Marin, 1997; Isto, 2004; Isto, 2004 A (uostalom i Augusteumu u Naroni koji je vjerojatno izgra2en oko 10. god. p. n. e. nije bio razoren u periodu ustanka, pa se i iz toga mo-e zakljuiti da grad Narona nije pao u ruke ustanika). 112 Po Pliniju Starijem (III, 141-142; 145), Scardona je od mora udaljena 12 rimskih milja, Narona 20 milja, a Apolonija 4 milje. Lissus se nalazio na lijevoj obali Drima, nekoliko km od uš:a (Cabanes, 2002, 126), 374 Mesihović, Dezitijati, 2007 su prebivali Rimljani i drugi stranci su se našla u rukama ustanika, odnosno nije postojalo ni jedno njihovo naselje u dubini pobunjenog podruja opkoljeno od strane ustanike 2 ili 3 godine.113 Ustanici su jadranskom kampanjom mo-da pomišljali i da ovladaju jadranskom cestom Akvileja-Tarsatika-Jader-Salona-Narona-Skodra-Dirahij, bar na nekim njenim segmentima pru-anja, ime bi presjekli kopnenu komunikaciju Italije sa ju-no- i istonobalkanskim oblastima. Zaposjedanjem ju-nih etapa ove ceste presjekla bi se i Via Egnatia, jedna od najva-nijih komunikacija Rimske dr-ave u pravom smislu «-ila kucavica», preko koje se osiguravala veza Italije sa Egejskim morem i Malom Azijom, odnosno daljim istonim provincijama i zavisnim zemljama. Presijecanjem Via Egnatia114, negdje na njenom poetku, u zale2u Jonskog mora itava rimska pozicija na istoku bi se našla u strateški nezavidnom polo-aju, jer bi najbr-a komunikacija koju je Italija imala prema istonom Mediteranu faktiki bila van upotrebe. Iako ustanici nisu zavladali ve:im gradovima na ovom pravcu, ipak su izgleda uspjeli prvo da ovladaju dionicama jadranske ceste na srednjem i ju-nom Jadranu ime su pojedine gradove kao npr. Salonu i Naronu, a mo-da i Dirahij odsjekli od kopnene veze sa ostatkom podruja pod rimskom kontrolom.115 Ustanici su gotovo sigurno ovu komunikaciju u dugakoj liniji presjekli i na dionici Salona-Narona, odsjekavši kopnenu vezu izme2u ove dvije srednjojadranske rimske kolonije. Uz to ako su ustanici stvarno prodrli do u blizinu Apolonije oni su morali pre:i preko prvih etapa pru-anja Via Egnatia. Ovaj prodor duboko prema jugoistoku i jugu je zaprepastio Rimljane pa se na njega ili na još jedan kasniji prodor, isto spomenut od Diona, ili na oba zajedno vjerojatno odnose i podaci Veleja Paterkula o tome da su ustanici navalili na Makedoniju116i da je Makedonija (ustanikim) oru-jem osvojena.117 Ustvari ovim prodorom i onim kasnijim koji isto spominje Kasije Dion ustanike jedinice su, ako su došle sve do Apolonije, prešle granice provincije Makedonije i preplavile njen krajnji zapadni dio koji je ne samo gravitirao prema Iliriku nego je po ve:inskom sastavu svoje populacije 113 Ta naselja izuzev Siscije i Sirmijuma su uglavnom bila znatno manja i sigurno ne dobro utvr2ena pa su predstavljala relativno lagan plijen za ustanike ve: u samom poetku ustanka. 114 Polazna toke ove ceste su bile u Dirahiju i Apoloniji. Dirahijski i apolonijski krakovi su se spajali zapadnije od današnjeg Elbasana i onda bi se kao jedinstveni pravac ova cesta pru-ala du- rijeke Škumbini, pa sjeverno od Ohridskog jezera dalje prema jugoistoku. v. kartu Wilkes, 2001, «Kraljevstvo Ilira». i Strab. Geo. VII, 7, 4; 8. Do otprilike Ohridskog jezera ona se naziva i Via Candavia (po jednoj ilirskoj planini). 115 Jadranska cesta nije slijedila obalnu liniju, nego se pru-ala i u relativno dubljem zale2u, npr. dionica Salona- Narona, koja je slijedila staru prapovijesnu komunikaciju je zaobilazila Biokovo i kretala se du- rijeke Trebi-ata ka Naroni. (Pašali:, 1960, 105; Dodig, 2003, 237). 116 Vell. II, CX, 4 117 Vell. II, CX, 6 375 Mesihović, Dezitijati, 2007 pripadao ilirskom etnikom kompleksu.118 Iz toga je sasvim jasno da Velejeve tvrdnje ne treba uzimati apsolutno jer su, sude:i po Kasiju Dionu koji ove doga2aje mnogo smirenije prezentira bez histerije i panike kojima je bila izlo-ena rimska javnost na prve vijesti o ustanku, ustanike snage zahvatile samo one dijelove provincije Makedonije koje su bile naseljene Ilirima, a ne podruje klasine Makedonije. I Velej Paterkul je, kada je spominjao Makedoniju u kontekstu ustanka. vjerojatno imao na umu podruje provincije Makedonije a ne na onu Makedoniju u u-em, striktnom smislu, na koju se prvo pomisli kada se spomene izraz antika Makedonija. To što Velej ka-e da je Makedonija osvojena (occupata), mora se promatrati u kontekstu impresija koje je o ustanikoj snazi u prvim fazama rata imala tadašnja rimska javnost, ali i Velejeve sklonosti pretjerivanju i namjernom predimenzioniranu ustanikih snaga, opasnosti i opsega njihovog zahvata. Osim toga teško bi bilo pretpostaviti da su ustanike jedinice koje nisu uspjele osvojiti Salonu, sada i to samo sa jednim svojim dijelom provalili i osvojili podruje koje bilo ve: stolje:ima urbanizirano u mediteranskom smislu i sa brojnom neilirskom populacijom koja gaji tradicionalnu antipatiju, skoro neprijateljstvo prema Ilirima. Da je itava Makedonija, ili bar njen ve:i dio, bila preplavljena ilirskim ustanicima trake saveznike jedinice ne bi bile upu:ene prema istono-panonskom ratištu nego bi prirodno uzele ueš:e u borbama u Makedoniji a i pojaanja koja je iz Azije predvodio Marko Plaucije Silvan (Marcus Plautius Silvanus) prvo bi morala da riješe situaciju u Makedoniju. Ali i trake saveznike jedinice i trupe koje je kasnije doveo Plaucije Silvan su ipak, sude:i po poznatim izvornim podacima, primarno vodili borbe na panonskom dijelu ratišta što bi navodilo na pomisao da prostrani središnji, istoni i ju-ni dijelovi provincije Makedonije nisu bili izlo-eni ustanikom širenju i pustošenju nego samo njeni zapadni, ilirski predjeli koji uostalom gravitiraju ustanikom podruju u Iliriku. Iz svega izlo-enog mo-e se izvesti zakljuak da je vjerojatnije da se Velejevi podaci o upadu u Makedoniju i njenoj «okupaciji», na osnovi cjelokupnog smisla tekstova i njihove vremenske determinacije jer se odnose na poetak rata, prije odnose na prvi od po Kasiju Dionu spomenuta dva ustanika upada u Makedoniju ili na oba, a nikako samo na onaj drugi.119 Njegovo spominjanje zbivanja u «Makedoniji» 118 Granica Ilirika, odnosno Dalmacije i Makedonije se uglavnom smješta na liniju koja se pru-a odmah neposredno ju-nije od Lissusa (po Plin. NH III, 145…. a Lisso Macedonia provincia), jer ju-ni Partheni, Dasareti, Dirahij i Apolonija pripadaju Makedoniji. 119 Cass. Dio LV, 29, 4-30, 1; 30, 5-6; Vjerojatno je ipak rije o samo ovom prvom prodoru, ali ni druge spomenute mogu:nosti ne treba iskljuiti posebno onu tre:u opciju po kojoj je Velej Paterkul govore:i o napadu i okupaciji Makedonije mislio na oba pokreta na prostore provincije Makedonije. Da je rije ipak o prvom prodoru jugoistono-ju-nim pravcem koji spominje Kasije Dion mo-da bi ukazivalo to što se Velejev podatak da je Makedonija occupata direktno nadovezuje na podatke koji govore o pogromu koji su do-ivjeli veterani i drugi rimski gra2ani, što se desilo u samom poetku ustanka u njegovim prvotnim fazama širenja. A taj pogrom se sigurno završio do zime 6/7. god. n. e. kada se po Dionu desio taj ponovni upad u 376 Mesihović, Dezitijati, 2007 se nalazi itav odjeljak prije nego što govori o Mesalinusovoj borbi sa Batonom Dezitijatskim, koje se i desilo nakon što se desio prvi ustaniki prodor u Makedonsku Iliriju.120 Tiberije je prve vijesti o izbijanju ustanku i njegovom naglom širenju dobio dok se nalazio na Dunavskoj granici i njegova prva briga je bila osigurati zapadnu liniju, kako bi se zaštitila istona granica Italije i njena teritorija od pribli-avanja ustanikih snaga i njihovog eventualnog upada, o emu se sla-u i Velej Paterkul i Kasije Dion.121 U tu svrhu je sklopio primirje sa Maroboudom, i pokrenuo svoje trupe sa Dunava.122 Kako bi se br-e preventivno djelovalo, Tiberije je poslao ispred sebe Valerija Mesalinusa sa dijelom trupa, dok ga je on sa ve:im dijelom armije koja se nalazila na Dunavu pratio. Sude:i po podatku Veleja Paterkula da se Mesalinus prve godine rata sa ustanicima suoio samo sa XX. legijom vjerojatno je ova legija predstavljala tu prethodnicu, mo-da uz još neke jedinice.123 Saznavši za ovo kretanje neprijateljske prethodnice koja se iz pravca Dunava pribli-avala zapadnom Balkanu, Baton Dezitijatski je izvršio pregrupiranje snaga sa kojima je raspolagao.124 I iako se još uvijek nije potpuno oporavio od ranjavanja on osobno i neposredno predvode:i dio dinarskih ustanikih snaga, iz reda onih koje nisu uestvovale u jugoistono-ju-nom prodoru, pokrenuo se u susret trupama koje je predvodio Valerije Mesalinus.125 Baton Dezitijatski i ostatak ustanikog Makedoniju. Vjerojatno je spomenuti podatak o Makedoniji po Veleju trebao predstavljati direktnu posljedicu njegovog prvog spominjanja Makedonije u kontekstu rata 6-9 god. n. e. u kojem on govori kako je jedan dio ustanika provalio u spomenutu provinciju. Za drugi upad Kasije Dion izriito ka-e da je rije o ponovnoj invaziji Makedonije, što jasno ukazuje da je i ustaniki pohod do Apolonije ustvari predstavljao i za Kasija Diona upad u teritoriju (provincije) Makedonije. Samo izgleda da je ovaj drugi upad, o emu :e kasnije biti više rijei, više bio orijentiran prema istoku, a ne prema jugu kao prvospomenuti prodor. Prvi pokret ustanikih snaga prema provinciji Makedoniji se, sude:i po Dionu, dr-ao bli-e obali, dok je drugi, pokrenut nakon stvaranja jedinstvenog Saveza, više gravitirao prema unutrašnjosti. 120 Vell. II, CXII, 1-2 121 Vell. II, CX, 3; Cass. Dio LV, 30, 1 122 Velika sre:a za Tiberija i poziciju Rimljana je bilo i to što Marobodu nije namjeravao da iskoristi neprilike u koje su zapali Rimljani, nego je cijelo vrijeme poštovao postignuti sporazum. 123 Vell. II, CXII, 2; XX. legija se nalazila u sastavu vojnog kontingenta koji je pripadao provinciji Ilirik i kao takva je sasvim razumljivo bila upotrijebljena kao prethodnica; mo-da se ona svojim polo-ajem nalazila u odnosu na ostale legije najbli-e ustaniko podruje, pa je i poradi toga bila upu:ena kao prethodnica pod zapovjedništvom Valerija Mesalinusa, koji je ustvari i bio namjesnik provincije i samim tim i njen zapovjednik. 124 Uslijed svoga teškog ranjavanja Baton Dezitijatski je vjerojatno cijelo to vrijeme boravio u blizini Salone i nije se povratio u središnje dijelove današnje Bosne. A i glavnina preostalih dinarskih ustanikih snaga, kojima je neposredno zapovijedao ranjeni Baton Dezitijatski, se vjerojatno još uvijek nalazila skoncentirana u blizini i zale2u Salone. 125 Cass. Dio LV, 30, 2 Prilino precizne podatke o ranjavanju Batona Dezitijatskog, njegovom oporavku i posebno o strategiji i taktikim zamislima i potezima ustanikog dinarskog zapovjedništva Kasije Dion, odnosno ( ili ) njegovo vrelo koje je koristio za opise konkretnih situacija, je mogao dobiti samo iz one izvorne gra2e koja je i dobro i relativno opširno (iz raznoraznih 377 Mesihović, Dezitijati, 2007 vodstva «dinarskog» segmenta nisu mogli dozvoliti nesmetano napredovanje rimske prethodnice koju je predvodio Valerije Mesalinus iz više razloga :  Prvo jer je osiguravanjem strateških pozicija, sprjeavao spontano širenje ustanka širom zapadnog pravca pojaavaju:i lojalnost kod itavog niza domorodakih zajednica koje su se vjerojatno poele kolebati.  Njegovo napredovanje je nesumnjivo moglo ugroziti ustaniku teritoriju i to one dijelove koji su slabije zašti:eni, a ukoliko mu se ne bi suprotstavili spomenuta rimska prethodnica je mogla teorijski napredovati sve do delmatskog podruja i sa le2a ugroziti koncentrirane ustanike snage u zale2u Salone.  Prodiranje rimske prethodnice je smanjivalo manaverski prostor jer je su-avalo ustaniku teritoriju i praktino stvaralo neku vrstu privremenog «sanitarnog koridora» na zapadnom pravcu, sve dok ne do2e Tiberijeva glavnina.  Ne bi trebalo zanemariti ni alternativnu mogu:nost zašto je Baton Dezitijatski preduzeo pokret sjeverozapadnim pravcem od Salone prema Sisciji. Nije nemogu:e pretpostaviti da su ustaniki planovi podrazumijevali i zauzimanje Siscije i da je Baton Dezitijatski svoje jedinice pokrenuo ne samo da zaustavi Mesalinusa, nego primarno da zauzme Sisciju i tako uspješno osigura sjeverozapadni kut ustanikog podruja. U tom sluaju bi se utaborio u vrlo bitnoj strateškoj toki koja kontrolira tok Save te komunikacije prema Panoniji i Italiji, pa i Noriku. Vijest o pokretu i pribli-avanju Mesalinusa mogla je samo ubrzati djelovanje Batona Dezitijatskog u kontekstu ostvarivanju toga plana i pokrenuti ga na akciju. Poradi svega toga, Baton Dezitijatski je bio prisiljen, da makar još uvijek osje:ao posljedice ranjavanja, preuze neposredno zapovjedništvo nad kolonom koja se trebala sueliti sa tom prethodnicom Valerija Mesalinusa. Izgleda da vodstvo dinarskog ustanikog segmenta, ukljuuju:i u prvom redu Batona Dezitijatskog, nije raunalo u svojim strateškim i taktikim zamislima sa pojavom rimske prethodnice. Oni su i previše vremena izgubili pred Salonom, što se mo-e objasniti ne samo ranjavanjem Batona Dezitijatskog i upornom -eljom da odr-e pritisak na ovaj grad, nego i time što su sigurno mislili da :e se Tiberije, ako i reagira adekvatnom brzinom, pokrenuti sa cjelokupnom, ili sa ve:im dijelom, armije sa Dunava. To bi onda znailo da bi njegovo kretanje bilo glomaznije i samim tim i usporenije, pa da ustanici imaju dovoljno vremena. Me2utim Tiberije je prvo poslao jednu mogu:ih razloga) poznavala i sagledavala ratne aktivnosti promatrane i sa ustanike strane, u konkretnom sluaju kod dinarskog segmenta. Sukladno iznesenom zakljuku mo-e se postaviti pitanje da li je do tih detaljnih podataka, koji su odjeljke u kojima se govori o navedenim zbivanjima za razliku od Velejevog prikaza uinili konkretnijim i manje okvirnim, Kasije Dion došao dok je bio namjesnik Dalmacije, koriste:i mo-da ne samo provincijske arhive, nego mo-da i neke lokalne povijesti i tradicije o ratu 6-9. god. n. e. koje bi bile još uvijek «-ive» u njegovo doba. 378 Mesihović, Dezitijati, 2007 prethodnicu, koja je bila dovoljno adekvatna formacija da bar privremeno ostvari odre2ene postavljene zadatke, i tako dobio utrku sa vremenom. Osim toga ubrzo nakon neuspjeha kod Salone jedan dio snaga je odvojen za prodor pravcem prema Makedonskoj Iliriji, što je smanjilo ustaniku masu koja se nalazila u zale2u srednjeg Jadrana. I ova injenica dokazuje da ustaniko vodstvo nije baš na dobar nain procijenilo opasnost koju predstavlja armija sa Dunava odnosno brzina njene reakcije, i na nastupanje sjeverozapadnim pravcem su se uputili tek kada je bilo vidljivo i opasno pribli-avanje rimske prethodnice. Praktino gledano, du-e zadr-avanje znaajnog dijela ustanikih snaga u zale2u srednjeg Jadrana je imalo direktne posljedice na širenje ustanka na zapadu, prostoru koji se pru-a prema Italiji i Noriku. Do dolaska Mesalinine prethodnice ovo podruje bilo praktino nezašti:eno, pa je ustaniko vodstvo vjerojatno smatralo da je strateški bitnije da se prodre jugoistono-ju-nim pravcem i zauzme Salona, nego da se prodire zapadnim i sjevernim pravcima (na kojem dolazi i do zasebne pobune Breuka) za što su izgleda smatrali da se mo-e ekati. Me2utim brza pojava rimske prethodnice je sve poremetila i odvojila Batona Dezitijatskog iz salonskog zale2a, ime je i oslabljen pritisak na Salonu i inae na jadransko ratište, i natjerala ga da se pokrene sa dobrim dijelom ustanikih snaga prema sjeverozapadu. Slanje jedinica-prethodnica pod zapovjedništvom Valerija Mesalinusa je predstavljalo isto preventivnu mjeru kojom bi se brzo zaposjele glavne strateške toke sa adekvatnim oru-anim snagama, zaštitila Siscija i zaustavilo odmetanje jednog dijela domorodakih zajednica na zapadnom pravcu, odnosno potvrdila njihova lojalnost Rimu. Time se nastojalo da se sprijei raspirivanje ustanka do granica Italije, što je bila jedna sasvim realna opcija razvitka doga2aja ukoliko ne do2e do adekvatne i brze reakcije što je vjerojatno bilo poznato Tiberiju. Ako bi se pobunile zajednice na zapadnom pravcu i blizini istone granice Italije, a ustanike snage iskorištavaju:i neprisutnost adekvatnih i kvalitetnih vojnih snaga na podruju od Une do Donje Save prodrle u to podruje i zauzele ga zajedno sa Siscijom, istona granica Italije, Istra, Norik i sjeveroistona Italija bi bile otvorene za jedan vrlo opasan udar ilirskih snaga. Tako bi Tiberiju bilo prilino ote-ano da se probija sa sjevera kroz kompaktno ---i to u prilinoj dubini--- ustaniko podruja, a pošto bi mu veza sa Italijom bila presjeena prva njegova du-nost bila bi da se sa svojim trupama probije do Italije. Kao što vidimo postojala je sa rimskog stajališta i realna opasnost da ustanici prodru u Italiju, samo to nisu prvo bili prioritetni ciljevi ustanika. Da je to bio cilj dinarskog ustanikog zapovjedništva ne bi Baton Dezitijatski slao dio snaga jugoistono-ju-nim pravcem, nego bi ih uputio prema sjeverozapadu i sjeveru na kojem su, isto u trenutku odvajanja trupa koje su prodrle sve do Apolonije, bile vrlo 379 Mesihović, Dezitijati, 2007 slabe protivnike snage.126 S druge strane, i gubitak ustanikog vremena pred Salonom, ali i brzi, nenadani po ustanike dolazak Mesalinusa sprijeio je eventualni povoljni razvitak doga2aja za ustaniku stvar na zapadnom pravcu, a to je ovladavanje podrujem Una-Donja Sava od ega su Rimljani posebno strepili. Pored poraza pred gradovima, ovo je drugi veliki strateški previd koji su ustanici uinili u samom poetku odvijanja ustanka, a koji su u krajnjim konzekvencama i predodredili ishod ustanka. I slanje Mesalinusa sa manjim dijelom vojske dokazuje da je Tiberije na prve vijesti o ustanku i nakon što je spoznao njegovu veliinu i brzinu širenja morao brzo reagirati. Tako je zbog kritinosti situacije on morao odmah poslati samo dio vojske, jer je glavnini trupa trebalo i vremena i za pregrupiranje i za kretanje. Usto Tiberije nije mogao da pokrene ni svoju glavninu trupa sa dunavskih pozicija i pravaca prema Markomaniji sve dok ne riješi situaciju sa Maroboduom, odnosno stvori sporazum koji bi mu omogu:io da prebaci glavninu trupa na jug, na ustanika podruja. Jedino rješenje koje mu preostajalo bilo je slanje jedne jedinice, koja je vjerojatno svojom pozicioniranosti bila i najbli-a prostoru na kojem se rasplamsavala pobuna a ijem se odvajanjem ne:e ugroziti borbena i manevarska pozicija i sposobnost dunavske fronte. Sasvim je logino da se na elo te jedinice-prethodnice postavi namjesnik Provincije koja se pobunila i koji ju je od svih drugih viših zapovjednika koji su se nalazili u Tiberijevom okru-enju najbolje poznavao.127 Spomenuti rimski zapovjednik je morao sa svojim trupama da na sebi amortizira sraz sa jednim od najva-nijih talasa širenja ustanka, sve dok ne do2e Tiberijeva glavnina trupa iz reda bivše «Dunavske» borbene grupe. Tiberije je vjerojatno strijepio ne samo poradi ugro-avanja italijanskih granica, nego i zbog mogu:eg prelijevanja ustanka ne samo na zapadnobalkanske oblasti koje još uvijek nisu bile zahva:ene širenjem ustanka ime bi bila ugro-ena istona granica Italije, nego i na Norik i alpske oblasti. Da se to desilo, to bi izazvalo neminovni i to trenutni raspad uspostavljenih rimskih pozicija i granice na Dunavu od Recije do Singidunuma. I «posao», u koji je Rimska dr-ava vo2ena Augustovim strateškim zamislima ulo-ila i golema sredstva i desetlje:a ratova i sav svoj autoritet, bi nestao u jednom vrlo kratkom vremenu. Tako bi se na tim pravcima rimske pozicije vratile na stanje koje je vladalo ne na poetku funkcioniranja re-ima principata, nego i uop:e Oktavijanove vladavine. Što bi praktino znailo da bi Augustova više decenijska vanjska politika djelatnost prema zapadnom Balkanu, 126 Osim toga, kako bi to uop:e ustanike vojvode mogle razmišljati da prodru u Italiju i zauzmu je, ukljuuju:i desetine i stotine njenih dobro utvr2enih gradova i uporišta kada nisu mogli iza:i na kraj sa Salonom i Sirmijumom. 127 Mogu:e je pretpostaviti i da su legije koje pripadaju provinciji Ilirik i koje je na dunavsku granicu doveo Valerije Mesalinus došle me2u zadnjim jedinicama na te pozicije, pa su samim tim još uvijek u trenutku izbijanja ustanka neke od tih legija (kao npr. XX. legija) bile više-manje relativno bli-e prostoru na kojem se rasplamsao ustanak u odnosu na ostale legije. 380 Mesihović, Dezitijati, 2007 alpskim oblastima i Podunavlju i ideja o pax romana u jednom vrlo kratkom periodu do-ivjeli potpuni kolaps. Da su se pobunile i lojalne zapadnopanonske oblasti i Norik i prilino velike vojne jedinice našle bi se ukliještene duboko unutar neprijateljskog podruja i sa Markomanima «za le2ima» i imale bi prilino teško:a da uspostave stabilnije borbene linije i izbjegnu ulijetanje u kritine situacije i pozicije ili da se probiju do italijanskih granica. Italija bi samim tim, bez raspolaganja sa adekvatnim vojnim linijama bila na svojim istonim granicama praktino nezašti:ena. Me2utim drugo je pitanje koliko su ilirske ustanike jedinice prvo uop:e imale na umu, slino kao u odnosu prema Italiji, ostvarivanje jednog ovako ambicioznog scenarija. A zatim ako su i planirali širenje ustanka i na krajnje dijelove Panonije i van provincijskih granica npr. u Norik i Reciju (za što ne raspola-emo sa dokazima) da li su uop:e raspolagali sa snagama koje su to mogli iznijeti i ostvariti. Ipak su snage Dr-ave koje su pripadale «Dunavskoj» borbenoj grupi bile i suviše sna-ne i brojne da bi dozvolile da ustanike jedinice prodru na spomenute prostore. Kao što se mo-e vidjeti iz pokreta ustanikih snaga na samom poetku ustanka osnovni ustaniki prioriteti su bili zauzimanje gradova, pa i prodor prema Makedonskoj Iliriji, a ne brzo prebacivanje i širenje ustanka prema Noriku, zapadnoj Panoniji i granicama Italije. Uostalom, kako :e se pokazati i trupe kojima je zapovijedao Mesalinus bile su dovoljne da se zaustave one ustanike snage koje su se kretale i nalazile na zapadnom pravcu. Dolazak glavnine trupa pod neposrednim zapovjedništvom Tiberija nije ni bio potreban za uspješne naelno defanzivne aktivnosti, ali jeste za otpoinjanje ofenzivnih akcija. Mesalinus i njegove trupe (znamo za ueš:e XX. legije) su se pokazale uspješnim u ostvarivanju postavljenih zadataka i rimska prethodnica je, prije dolaska ustanika pred nju, ušla u Sisciju, osigurala je i nastavila da se kre:e dalje prema jugu, kako bi osigurala zapadni pravac i sprijeila na tim podrujima širenje ustanka. Baton Dezitijatski se prema ovoj rimskoj prethodnici uputio sa jednim dijelom ustanikih snaga «dinarskog» segmenta ustanka (drugi dio se ve: i još uvijek nalazio na jugoistono-ju-nom pravcu, a sigurno je nešto snaga ostavljeno i u srednjojadranskom zale2u, posebno Salone). I pored te injenice trupe koje je neposredno predvodio Baton Dezitijatski kre:u:i se u susret Valeriju Mesalinusu, pravcem sjeverozapadno u odnosu na poziciju na kojoj su se nalazile, nisu nimalo bile zanemarljive i one su nastupale prema dolini rijeke Une. One su usput dodatno širile ustanak na svome pravcu kretanja. Tada su se ustanku mo-da prikljuili Dicioni i neki drugi narodi (te sigurno i japodske zajednice u Pounju) koji su se nalazili na prostoru preko kojeg je nastupao Baton Dezitijatski, ujedno pove:avaju:i brojno stanje trupa kojima je Baton Dezitijatski neposredno zapovijedao. Rimska prethodnica se najvjerojatnije kretala pravcem ju-no od Siscije i do sraza sa nastupaju:im ustanikim snagama je sigurno došlo negdje na liniji koja spaja Salonu i Sisciju, vjerojatnije bli-e potonjem gradu. Najvjerojatnije su se bitke izme2u trupa pod 381 Mesihović, Dezitijati, 2007 zapovjedništvom Mesalinusa i ustanikih trupa pod zapovjedništvom Batona Dezitijatskog dogodile negdje izme2u Siscije i srednjeg Pounja, na podruju današnjih Cazinske krajine i Banije, o emu bi u prilog govorile sljede:e injenice :  Japodi Pounja i to sigurno oni u zoni Raetinuma (ju-no od današnjeg Biha:a) su se ustanku prikljuili prilikom ovog kretanja Batona Dezitijatskog.  Baza Valerija Mesalinusa je bila Siscija i on se sigurno nije od nje previše udaljavao, posebno jer je njegov primarni zadatak osiguravanje Siscije, a ne ugušivanje ustanka za što je trebalo saekati glavninu trupa pod Tiberijevim neposrednim zapovjedništvom. Da je kojim sluajem bio prodro dublje prema jugu trebalo bi mu i više vremena uz pove:ani i rizik da se vrati u Sisciju.  Uz to nesumnjivo je Mesalinusu i njegovim jedinicama, makar ubrzano nastupale, trebalo izvjesno vrijeme da sa Dunava stignu u Sisciju, dovoljno da ustanici prodru u Pounje. U prvoj, otvorenoj bici ustanike snage, koje su bile i brojnije, su izvojevale uspjeh, ali nakon toga Baton Dezitijatski je sa svojim snagama bio doekan u zasjedi i pora-en.128Tako se završila I faza razvitka ustanka, u kome su kao temelj proturimskog oru-anog pokreta odvojeno i vojno i politiki djelovala dva osnovna ustanika segmenta, jednog sa jezgrom u dinarskom pojasu i drugog u panonskom bazenu i to poglavito u njegovom istonom dijelu. Na spomenute borbe koje je vodio Mesalinus sa ustanicima vjerojatno se odnosi i Velejev hvalospjev navedenom rimskom vojskovo2i i njegovom uspjehu koji je postigao prve godine rata.129Na osnovi Kasija Diona, znamo da je Valerije Mesalinus još prije izbijanja ustanka napustio u-e podruje provincije i da se nalazio na dunavskoj granici ili blizu nje, što znai da je on bio udaljen od mjesta na kojem je izbio ustanak i da se na to podruje Ilirika vratio predvode:i prethodnicu glavnine trupa. Na osnovi toga jedina mogu:nost kada se on prvi put borbeno susreo sa ve:om ustanikom masom mogla su biti samo ona doga2anja koja opisuje Kasije Dion u vezi sraza snaga koje su predvodili Baton Dezitijatski i Valerije Mesalinus. Uz to i XX. legija se u trenutku ustanka nalazila na dunavskom podruju u sastavu «Dunavske borbene grupe» a ne u samom srcu ustanikog podruja. U suprotnom da je spomenuta legija bila prisutna ili na prostoru prvobitnog zahvata ustanka ili u njegovoj blizini onako naglo širenje ustanka u njegovom poetku i sustavna eliminacija rimskih i drugih njima lojalnih pozicija u unutrašnjosti bi bilo nesumnjivo te-e izvesti. Jedna rimska legija, makar i u svojoj polovinoj snazi, je ipak bila dovoljan garant sigurnosti a ustanak se upravo proširio tako brzo jer su nedostajale prave, ve:e vojne formacije na prostorima prvotnog izbijanja ustanka i njegovog širenja. Velej u svome komentaru hrabrosti i umješnosti Mesalinusa samo ka-e da se ovaj u trenutku iznenadnog izbijanja ustanka našao opkoljen 128 Cass. Dio LV, 30, 2 129 Vell. II, CXII, 1-2 382 Mesihović, Dezitijati, 2007 od neprijateljske armije, ali da je ipak podr-an od strane samo XX. legije, a i nje samo u polovini normalne snage, natjerao u bijeg više nego 20 000 ustanika.130 Kako se vidi ovaj Velejev prikaz korenspodira sa Dionovim opisom borbi snaga Batona Dezitijatskog i Valerija Mesalinusa, jer su i po Veleju ustanici izgleda u poetku imali (ostvarili?) taktiku prednost, koju je na rimsku sre:u Valerije Mesalinus uspio anulirati. Iako je Mesalinus izvojevao uspjeh teško je povjerovati da je Mesalinus sa samo pola snage XX. legije (do mo-da oko 3 000 legionara), i pored svih vrijednosti i zapovjednika i legionara, uspio da natjera u bijeg 20 000 ustanika. I ovdje je rije o nesumnjivom pretjerivanju Veleja Paterkula, koji je tendenciozno pove:ao broj ustanikih snaga koje su se suprotstavile Mesalinusu i njegovoj prethodnici, ili smanjio snagu Rimljana. Na osnovi Veleja, ak i ako nije pretjerao u brojci, bi se tako moglo smatrati i da je Baton Dezitijatski prilikom sraza sa rimskim trupama Mesalinusa imao na raspolaganju do najviše 20 000 ratnika. To bi navodilo na pomisao da je u vrijeme otpoinjana svoga pokreta sjeverozapadnim pravcem Baton Dezitijatski imao na raspolaganju manje brojno stanje, koje se pove:avalo pridru-ivanjem pripadnika onih zajednica koje su mu se uz put prikljuivale. Vjerojatnija rekonstrukcija zbivanja vezanih za borbe Mesalinusa i Batona Dezitijatskog bi izgledala da ustvari ustanici nisu bili potpuno pora-eni uslijed ega su pobjegli, nego prije da je Mesalinus sa trupama sa kojima je neposredno raspolagao uspio da zaustavi ustanike jedinice. Nakon što nisu uspjele da unište Mesalinusovu prethodnicu ustanike snage su se povukle i pregrupirale a njihovo vodstvo odredilo nove prioritete i mogu:nosti daljeg djelovanja ustanikog pokreta. To povlaenje je rimskom lokalnom zapovjedništvu moglo izgledati kao bjekstvo 130 Mo-da je svoj poasni naziv Valeria Victrix, XX. legija dobila upravo zahvaljuju:i ovoj pobjedi (Wilkes, 1969, 70-71 fus.1), u kojoj ih je vodio Valerije Mesalinus, koji je za ovu pobjedu, po Veleju, zaradio najviše odlikovanje poslije trijumfa⇒ ornamenta triumphalia. Mogu:e je pretpostaviti i da je cifra od 20 000 ustanika koje je po Veleju «raspršio» Mesalinus, ipak bila paušalna i pretjerana. Ona bi ustvari predstavljala oko 10 % procjene koje o ukupnoj brojnosti ustanika daje Velej Paterkul, a koja je isto tako pretjerana. Ipak i ova Velejeva brojka koja predstavlja procjenu ustanikih snaga koje su se borile sa Valerijem Mesalinusom a nalazile su se, prema Kasiju Dionu, pod neposrednim zapovjedništvom dokazuje da su se ustanike snage ve: u prvom razdoblju borbi, podijelile na razliite pravce, jer ona predstavlja tek jedan, manji, po Veleju deseti dio ukupnih ustanikih snaga. Istovremeno se i još jedan brojan dio ustanikih snaga koje su pripadale onom segmentu koji smo nazvali dinarskim nalazio na jugoistono-ju-nom pravcu, a jedan i u salonskom zale2u. Ovo jasno govori da se sve ustanike snage, izuzev u samom onom prvotnom trenutku dizanja ustanka, nikada nisu našle koncentrirane samo na jednom u-em prostoru i jednom mjestu. One su se sve do samog kraja rata nalazile disperzirane na razliitim podrujima i razliitim bojištima što je uvjetovalo i osobnosti ustanike strategije. A i kada je dolazilo do koncentriranja ve:ih ustanikih snaga, radi ostvarivanja odre2enih strateških i taktikih zamisli (npr. borbe na Fruškoj Gori, ofenzivne aktivnosti na sjeverozapadu, bitka kod Vulkajskih movara, prodor Batona Dezitijatskog radi eliminiranja otpadnu:a svoga imenjaka) nije ni u jednom sluaju došlo niti do okupljanja cjelokupne oru-ane sile ustanika niti samo jednog od njena dva segmenta. 383 Mesihović, Dezitijati, 2007 jer oni ustvari ne:e razumjeti ustaniki nain vo2enja rata, koji se nije temeljio na otvorenim frontalnim odlunim bitkama sa velikim brojem uesnika nego na drugaijim borbenim teorijama. A u stvari, ni Mesalinus nije dublje prodirao u unutrašnjost, pa ak ni u one oblasti koje su se prikljuile ustanku za vrijeme ovog nastupanja Batona Dezitijatskog. On se zadovoljio time da je uspio sa trupama koje je imao na raspolaganju da zaposjedne primarne strateške toke na zapadnom pravcu, on uostalom za neki ambiciozniji pokret u unutrašnjost nije ni imao dovoljno snage te i to dokazuje preventivni karakter njegovog pokreta. Da nije rije o velikoj pobjedi Mesalinusa, kako je predstavlja Velej Paterkul, dokaz je i Mesalinusova neaktivnost u situaciji kada Baton Dezitijatski napušta dinarski pojas radi stvaranja jedinstvenog Saveza. Da je kojim sluajem Mesalinus rastjerao 20 000 ustanika postavlja se pitanje zašto Mesalinus nije nastojao da nastavi proganjanje, i kako je onda Baton Dezitijatski uop:e mogao da ode u panonski bazen. Bit uspjeha Mesalinusa se primarno sastojala u tome što on nije bio uništen od strane ustanika tako da je zapadnobalkansko ustaniko podruje ustvari i nakon poraza Batona Dezitijatskog nastavilo da se konsolidira. Tom unutarnjem uvrš:ivanju i strukturiranju ustanikog podruja doprinijelo je i to usporeno kretanje Tiberija sa glavninom snaga prema pobunjenom podruju, što je omogu:ilo da Baton Dezitijatski na2e i vremena i mogu:nosti da ode kod Batona Breukog, pa ak i da na srijemskom prostoru vrši zdru-ene borbene operacije. Vjerojatno su se ova doga2anja na sjeverozapadnom pravcu odigravala više-manje istovremeno bar sa zadnjim periodima prodora na jugoistono-ju-nom pravcu. Izgleda da se na ove borbe na zapadnoj liniji dodira, isto kao i u sluaju po Veleju Paterkulu ustanikog «prodora u Makedoniju», odnosi i onaj Velejev podatak gdje on govori da je jedan dio ustanikih snaga imao za cilj Italiju,131 On je direktno povezan sa podatkom o Makedoniji, što znai da je on morao s njim biti u nekoj organskoj vezi, odnosno da su morali biti uskla2eni. A jedine borbene aktivnosti i nastupanja ustanika na zapadnom prostoru Ilirika koje se vremenski mogu, bar djelomino, uskladiti sa jugoistono-ju-nim prodorom jesu bile borbe sa Mesalinusom. Osim toga i po Velejevom tekstu je sasvim jasno da se prodor u «Makedoniju» desio i još uvijek odvija dok se pokre:u i odvijaju aktivnosti na sjeverozapadnom pravcu. To znai da je pokret na jugoistono-ju-nom pravcu poeo ranije, a ne istovremeno sa pokretom i aktivnostima na sjeverozapadnom pravcu. što je potpuno u skladu sa Dionovom kronologijom odvijanja doga2aja u datom vremenskom periodu. Zanimljivo je da u istom odjeljku i smislenoj cjelini gdje opisuje razdiobu ustanike mase na tri dijela, Velej istie da je jedan dio bio odre2en da štiti ustaniku teritoriju (…pars suis sedibus praesidium esse destinaverat…). Uinjenica je da dok jedna dinarska borbena grupa nadire duboko prema jugu i dolazi 131 Vell. II, CX, 4 384 Mesihović, Dezitijati, 2007 do Apolonije, druga pod neposrednim zapovjedništvom Batona Dezitijatskog vodi borbe sa trupama Mesalinusa na sjeverozapadnoj liniji, da se breuko-panonski ustanici nakon poraza nalaze na svojoj teritoriji i u fazi skupljanja novih saveznika te bi se mo-da na taj segment op:e ustanike mase odnosio Velejev tre:i dio, onaj koji uva ustaniku teritoriju. Izlo-eni zakljuci potvr2uju da se temeljitom analizom mo-e utvrditi i pouzdanost ali samo u njihovoj osnovi, podataka Veleja Paterkula u odjeljku II, CX, 4. Me2utim, njegovo samo okvirno poznavanje situacije na terenu, nacrtno opisivanje doga2aja bez detaljnije specifikacije i razrade doga2aja i nastojanje da se kod itaoca postigne -eljena impresija doprinijeli su tome da itav odjeljak, bez detaljnije komparativne analize sa odgovaraju:im podacima iz drugog glavnog izvještaja, mo-e kod itaoca proizvesti sasvim neodgovaraju:u rekonstrukciju doga2aja. Velej Paterkul je pravilno zamijetio osnovne pravce prodiranja, nastupanja i koncentriranja ustanikih snaga nakon onih prvotnih okršaja i posebno nakon ustanikih neuspjeha u zauzimanju Sirmijuma i Salone. Ali on nije mogao dokuiti ni razloge ni uzroke takvog odvijanja op:eustanikih aktivnosti jer nije raspolagao sa dovoljno preciznih i detaljnih podataka. Sve što je on dobivao vijesti o tadašnjem stanju u ilirskim zemljama bile su op:e informacije, pa njegov opis razdiobe ustanikih snaga ima poglavito okvirni karakter i kao takvog ga treba shvatiti, prihvatiti i tumaiti. Ustvari sve informacije koje se odnose na onaj period ustanka, kada Velej Paterkul osobno nije boravio na ilirskom podruju i ratištu, izgledaju kao nabacani, okvirni izvještaj kome nedostaje dovoljno i preciznosti i detalja i osje:a se da je on za taj period slabo, površno pa i pogrešno informiran iz druge ruke, a ne neposredno.132 S druge strane, i njegov podatak o ustanikim snagama i liniji Tergeste (Trst)-Nauport (podruje istono od Julijskih Alpa, a zapadno ili sjeverozapadno ili sjeverno od današnje Ljubljane)133 je potrebno shvatiti kao pretjerivanje,134 Ova linija je ustvari oznaavala i krajnju poziciju ilirskih zemalja prema Italiji i Istri, promatrano sa sjevera i istoka, ali i liniju koja bi ugrubo oznaavala prilaze sjeveroistoku Italije (gledano iz porjeja 132 Suprotno opisima perioda i podruja ilirskog ustanka na kojima Velej Paterkul osobno ne prisustvuje (usporediti i njegov opis rata u dinarskom bazenu nakon pada Panonije, koji je isto štur) o doga2ajima u kojima je Velej bio neposredni svjedok, uesnik ili je mogao kao zapovjedni starješina na terenu da bude precizno i detaljno i tono informiran (npr. za ratovanje u panonskom bazenu 7. i 8. god. n. e.) on daje bolje, preciznije i znatno detaljnije opise. To dokazuje da je njegovo osnovno vrelo o ustanku njegovo sje:anje i iskustvo, u nešto manjoj mjeri podaci koje je dobio od svojih dobrih prijatelja i brata koji su direktno i aktivno uestvovali u borbama, dok na naznake korištenja nekih povijesnih ili memoarskih djela, koja su mogla eventualno nastati u periodu od dva desetlje:a od okonanja ustanka ili arhivskih dokumenata kao izvorne gra2e za njegov izvještaj o ustanku, uop:e ne nailazimo. 133 O Nauportu, po Strabonu naselju Tauriska, v. Strab. Geo. VII, 5, 2; Po Bojanovskom (1988, 66) Nauport (Nauportus) je današnja Vrhnika, iako polo-aj lokacije Nauporto na Tabula Peutingeriana izgleda da mo-da relativizira tu ubikaciju. 134 Vell. II, CX, 4 385 Mesihović, Dezitijati, 2007 gornje i srednje Kupe). I do nje sude:i po kompoziciji izvještaja Kasija Diona o ustanikim aktivnostima u toku 6. god. n. e. ustanici uop:e nisu ni došli, iako su se njihovi polo-aji i pozicije na prijelazu 6/7. god. n. e. nalazili u relativnoj blizini te linije, pogotovu ako su se ustanku prikljuili Kolapijani135 i kada su se borbe vodile na i oko donje i srednje Kupe. Velej Paterkul, koji naknadno sti-e na ratište i to nakon što su se završile bitke Mesalinusa sa Batonom Dezitijatskim, vjerojatno se u svome spominjanu linije Tergeste-Nauport nalazio pod utjecajem zateenog stanja na terenu. A to stanje je nastalo kada je nakon stvaranja Saveza došlo do novog vala širenja ustanka na zapadnom pravcu i kada se ustanak proširio i na neke zajednice još dalje prema zapadu i sjeverozapadu u odnosu na prostore gdje su se srazili Mesalinus i Baton Dezitijatski, i kada su se ustanike jedinice opasno pribli-ile toj liniji. Opis prvih mjeseci rata koji daje Velej Paterkul izgleda kao konstitucija nastala nabacivanjem niza podataka koji se esto ne nalaze ni u uzrono-posljedinoj me2usobnoj vezi i do kojih je Velej dolazio nesre2eno, u stanju duha i impresija, pa i opsesija tadašnjeg vremena. I ako bi se ravnalo samo po informacijama koje prezentira Velej, u tim prvim mjesecima ustanka od pobune pomo:nih jedinica pa do sraza sa trupama koje je predvodio Valerije Mesalinus, dinarski segment ustanka bi imao sekundarnu ulogu, iako zahvaljuju:i podacima Kasija Diona znamo za njegovu iznimnu aktivnost. A upravo su pokreti oru-anih snaga koje su pripadale ovom ustanikom segmentu u jednom vrlo kratkom razdoblju, od prolje:a 6. god. n. e. pa do ranog ljeta iste godine, bili ti koji su najzaslu-niji za širenje ustanka od Makedonske «Ilirije» pa u zapadnom pravcu prema granici Italije, skoro sve do ju-no i istono od Siscije. U tim prvim mjesecima ustanka, breuko-panonske snage su se uglavnom dr-ale ogranienijeg prostora borbenih aktivnosti u odnosu na dinarske ustanike akcije. Izgleda da su borbe ustanika pred Salonom, a posebno sa Mesalinusovom prethodnicom uvjerile Batona Dezitijatskog i uop:e vojno-politiko vodstvo dinarskog segmenta da je neophodno uvezati i tako stabilizirati i konsolidirati kompletan ustaniki pokret u Iliriku. Svi doga2aji koji su se desili u prvim fazama ustanka nametnuli su kao primarnu mjeru stvaranje ustanikog jedinstva i to ne samo na vojnom nego i na politikom planu i to uvezivanjem dva glavna -arišta i središta ustanka. Ovim bi se stvorila zajednika ustanika struktura koja bi nesumnjivo omogu:ila bolju koordinaciju akcija, sadejstvo trupa, efikasniju borbu i odr-anje onoga što su, do tada, ustaniki segmenti uspjeli posti:i za jedno relativno kratko razdoblje prve faze razvitka ustanka. Jedinstvo ustanikog pokreta bi vodilo i profiliranju i kreiranju zajednikih politikih interesa i ciljeva proturimskog ustanikog pokreta. A to je u odnosu na vojne aktivnosti ista, ako ne i ve:a, potreba radi boljeg i uspješnijeg 135 O Kolapijanima v. Uukovi:, 2004; 386 Mesihović, Dezitijati, 2007 razvitka ustanka i suprotstavljanja protu-ustanikim snagama. Uostalom Rimljani su oko ustanikog podruja sve više uspijevali koncentrirati nove i nove snage, te su se u narednom periodu mogle oekivati sve te-e borbe koje su zahtijevale i sve ve:e naprezanje ustanikih kapaciteta i mogu:nosti i njihovo sadejstvo. Protu-ustanike snage, koje se nagomilavaju prema borbenim linijama ilirskog ustanka, imaju i jedinstvenu i to sna-nu i koherentnu zapovjedniku strukturu i hijerarhiju pa su se i ustanici tome morali prilagoditi. I ustanici iz panonskog bazena i njihovo vodstvo su bili, nakon i svojih iskustava u borbi sa protivnikom, svjesni potreba za zajednikim jedinstvom iako izgleda sa manje entuzijazma i oduševljenosti svoga vrhovnog vojvode Batona Breukog u odnosu na Batona Dezitijatskog. Posljednju konstataciju dokazuje injenica da su Baton Dezitijatski i njegovi pratioci i suradnici bili ti koji su otišli na breuku teritoriju, poradi kreiranja i definiranja ustanikog jedinstva. I tako je u ljeto 6. god. n. e. negdje na breukom prostoru došlo do stvaranja jedinstvenog ustanikog Saveza kao jedne originalne povijesne injenice i fenomena i zapoinjanja nove faze razvitka ustanka.136 Zajedniki nastup i stvaranje jedinstvenog ustanikog Saveza Nakon erupcije ustanka i potpunog sloma uspostavljene šeme politikog ustroja i hijerarhije prvog razdoblja rimske vladavine na dobrom dijelu Provincije, pred ustanicima se neminovno moralo nametnuti i pitanje kako dalje. Oni su sigurno prvu osnovu svoga ustroja imali u injenici postojanja peregrinskih civitates. Ali pošto je u pobuni ve: od poetka uestvovalo više naroda neophodno je bilo formiranje nekog zajednikog ustroja koji bi objedinio ustanak, osigurao kakvu-takvu zamjenu za uništene provincijske institucije i tako uvezao ustanike narode u zajedniki nastup. Znai neophodno je bilo oblikovati neke zajednike institucije koje bi u dovoljnoj mjeri bile i sna-ne i autoritativne kako bi mogle biti djelotvorne na terenu. Samo razvijanje ustanka na njegovom poetku je oblikovalo bar ugrubo te neke elemente zajednikog nastupa i izbacilo u prvi plan i pojedince, najbolji primjer je upravo Baton Dezitijatski, koji su preuzeli na sebe obnašanje tih improviziranih institucija. Ove prve improvizirane zajednike institucije su u samom poetku imale poglavito vojniki, borbeni karakter i tek postupno su poele dobivati i izrazitiji politiki autoritet. Iako Kasije Dion ka-e da Baton Dezitijatski sa panonskim segmentom ustanka stvara ratni savez (…και; κοινωσαvµενοV αυjτωæ÷ το;ν ποvλεµον...)137, sude:i po itavom nizu doga2aja koji su se desili kasnije, kao što je i nain obrauna Batona Dezitijatskog sa Batonom Breukim, nesumnjivo je da je Savez podrazumijevao i sadr-ao i neke osobnosti politike veze ili je bar Baton Dezitijatski smatrao da Savez podrazumijeva i politiku vezu, a ne samo vojno savezništvo. Pa ako se i prilikom samoga 136 Cass. Dio LV, 30, 2 137 Cass. Dio LV, 30, 2 387 Mesihović, Dezitijati, 2007 sporazuma o stvaranju Saveza mo-da i nisu dogovorili detalji politike prirode koji bi bili sadr-avani u jedinstvenom Savezu, oni su se ipak postupnim razvitkom ustanka razvili. Pored izgradnje novih zajednikih vojnih i politikih institucija i izgradnje sustava i strukture koji bi funkcionalno objedinjavali ustanike narode, ustanicima se nametalo i profiliranje ciljeva borbe i njihovo me2usobno uskla2ivanje. Na-alost pisana vrela ne daju dovoljan broj direktnih i preciznih informacija o tim ustanikim, op:eilirskim institucijama, i samo se iz konteksta tekstova i posrednim putem, otkrivanjem skrivenih i potisnutih znaenja i dedukcijom mogu naslutiti i to samo okvirni obrisi neke unutarnje vojno-politike konstitucije ustanka, odnosno donijeti izvjesni zakljuci po tome pitanju. Poseban problem u detekciji toga unutarnjeg vojno-politikog sustava ustanka nalazi se u injenici da su podaci koji o tome govore kod antikih pisaca, a posebno kod Veleja Patrekula, ve:inom nastali kao posljedica «gledanja» sa druge, rimske strane fronte. Tako da su i oni oblici ustanike strukture, ukljuuju:i i osobe koje su ih obnašale, a koji se pojavljuju u izvještajima antikih pisaca velikim dijelom rezultat injenice da su oni na pozornici ratnih zbivanja 6-9. god. n. e. bili za Rimljane vidljiviji i upadljivi. Naravno i po ovom pitanju, kako :e se u predstoje:em tekstu pokazati podaci koje donose dva osnovna izvjestitelja o ratu 6-9. god. n. e., nose razliitu i kvantitativnu a posebno kvalitativnu vrijednost, odnosno i ovdje se pokazuje ve:a Dionova preciznost. Uinjenica koja je za Rimljane i njihove snage predstavljala posebnu nevolju, bila je ta da su 6. god. n. e. pobunjeni dinarski i panonski narodi (bar ve:i dio njih) po prvi put u povijesti zajedniki nastupili, kao jedna cjelina a ne parcijalno po pojedinim narodima kao što su to inili do tada.138 Jedinstveni ustaniki Savez iznenada se pojavio kao nova politika i vojna realnost na povijesnoj pozornici i njegova nagla pojava skoro eruptivnog karaktera je izazvala tolike poreme:aje u širem geopolitikom okru-enju da je Rimska dr-ava morala mijenjati ili ak napuštati ostvarivanje svoje strateške zamisli,139 kako bi mu se uspostavila i eliminirala ga. Prilikom razmatranja nastanka fenomena zajednikog Saveza postavlja se i pitanje da li su ustanici, preciznije reeno politika vodstva naroda koji su uestvovali u ustanku i prije poetka ustanka imali viziju ili predstavu Saveza ili bar me2usobnu konspirativnu suradnju radi njegove pripreme, ili je nastao spontano uslijed razvoja situacije u toku samog ustanka. Postojanje konspirativne vrste komunikacije i suradnje 138 Dobar primjer pru-a Oktavijanova kampanja 35-33. god. p. n. e. gdje se uop:e ne osje:a prizvuk zajednikog djelovanja iako su svi ti narodi suoeni sa Oktavijanovim armijama imali zajednikog protivnika i to praktino u isto vrijeme. 139 Od kojih je najva-nija bila smanjivanje du-ine sjeverne granice, njenim prebacivanjem na Elbu što bi podrazumijevalo konano osvajanje Germanije. Tako su ilirski ustanici indirektno doprinijeli tome da Germanija ostane slobodna. 388 Mesihović, Dezitijati, 2007 podrazumijevalo bi da je ustanak bio dobro i široko pripreman du-e vrijeme i da nije imao spontani, trenutni karakter o emu smo ve: ranije konstatirali da o tome (i kao što :emo to dodatno pokazati u sljede:im reenicama) u povijesnim vrelima ne nalazimo nikakve potvrde, pa ni najmanjeg traga o nekim širim, slo-enim dugotrajnijim predustanikim pripremama. Sude:i po povijesnim vrelima koji daju opširniji opis izbijanja ustanka i njegove prve faze razvitka, a posebno po onome što donosi izvještaj Kasija Diona, mo-emo sa visokom dozom vjerojatno:e pretpostaviti da formiranje i postojanje ustanikog Saveza nije bilo unaprijed osmišljeno i izniklo kao rezultat dublje proturimske konspirativne djelatnosti koja se odvijala prije poetka ustanka. Ustanika vojno-politika konstitucija iznikla je iz potreba, interesa, stanja na terenu i razvitka ve: izbijenog ustanka, odnosno njegovih sastavnih jedinica. I to kreiranje ustanike strukture pa i samoga Saveza je direktno proizlazilo iz onoga što se doga2alo u toku ustanka, poglavito njegovih prvotnih faza, kada su se pobunili i širili ustanak dinarski auksilijari i Breuci. Da su pobunjeni dinarski i panonski narodi imali zajedniki Savez potvr2uju oba glavna povijesna vrela. Na samom poetku svoga nacrtnog opisa ustanka 6. god. n. e. Velej Paterkul ka-e da su ustanici ušli u Savez (societates, Velej upotrebljava ovaj termin i akuzativu jednine III deklinacije suglasnike osnove-societatem).140 I Kasije Dion govori da je nakon poetka ustanka i prvih borbi bio sklopljen jedinstveni ustaniki Savez.141 Po Kasiju Dionu jedinstveni ustaniki Savez bi bio rezultat sporazuma izme2u dva Batona i to na incijativu Batona Dezitijatskog koji je posjetio Batona Breukog i sa njim dogovorio «zajedniki rat» (…και; κοινωσαvµενος αυjτωÚ÷ το;ν ποvλεµον...).142Za razliku od detaljnijeg prikaza Kasija Diona, kod Veleja u nešto op:enitijem smislu se ka-e da je Panonija bila ta koja je dovela Dalmaciju i njene narode u jedinstveni Savez (…universa Pannonia…Delmatia omnisbusque tractus eius gentibus in societatem adductis consilii143…).144 Na osnovi Velejevog opisa mogli bismo zakljuiti da je osnivanje Saveza poteklo iz panonskog bazena, ali i ovaj njegov podatak kao uostalom i podatak o navodnom prvenstvu Panonije u dizanju ustanka, (sa kojim se inae nalazi 140 Pored termina savez, znaenje societates mo-e se prevesti i sa društvo, ali dr-imo da ovaj termin primijenjen na datu situaciju ne mo-e odra-avati stvarno znaenje Velejevog …societatem…. 141 Cass. Dio LV, 30, 2-3 142 Cass. Dio LV, 30, 2 143 Nešto je nejasno zašto u reenici stoji genitiv rijei consilium, ii, n-savjet, vije:anje i sl. Da li to podrazumijeva da su po Veleju Panoni savjetima!? ili vije:anjem doveli dalmatinske narode u jedinstveni Savez. I ako bi se Velejeva reenica prevela kao ….sva Dalmacija i sa njenim narodima u savez je dovedena vije:anjem…, onda bi se taj Velejev podatak slagao sa informacijom Kasija Diona da je zajedniki nastup dogovoren na sastanku vojnih i politikih vodstava ustanikih snaga, s tom razlikom da se to desilo po Veleju zahvaljuju:i Panoniji a po Kasiju Dionu da se vije:anje odr-alo inicijativom Batona Dezitijatskog. 144 Vell. II, CX, 2 389 Mesihović, Dezitijati, 2007 u direktnoj reeninoj i smislenoj vezi) treba promatrati u kontekstu Velejevog davanja prednosti Panoniji u odnosu na Dalmaciju u stvarima koja se tiu ustanka, o emu smo ranije detaljnije govorili. Tako da i na ovom pitanju dr-imo da ve:u injeninu vjerodostojnost i da je bli-i stvarnom stanju stvari imaju podaci i kontekst teksta Kasija Diona u odnosu na ono što po ovom aspektu nudi nacrtni opis Veleja Paterkula. I zbog toga dajemo ve:u prednost u daljem izuavanju pitanja osnivanja Saveza i njegovog funkcioniranja Kasiju Dionu prema svim ostalim do danas poznatim podacima iz pisane izvorne gra2e. Pošto se iz konteksta Dionovog teksta mo-e naslutiti da su poetkom ustanka postojala dva odvojena središta pobune, jedan okupljen oko Batona Dezitijata a drugi oko Breuka iz toga slijedi da su i prije nastanka zajednikog ustanikog Saveza, postojala dva manja saveza što indirektno potvr2uje i sam Kasije Dion kada spominje pozivanje/okupljanje saveznika od strane Breuka (…προ;ς παραvκλησιν σιµµαvχων εjτραvποντο) prije mjesta na kome spominje dogovor o Savezu dva Batona,145 Jedan od tih saveza okupio bi se oko pobune koju su poveli pobunjeni pomo:ni odredi146 i on bi objedinjavao narode dinarskog pojasa, a nakon rasplamsavanja ustanka u dinarskom pojasu, na sjeveru u panonskom bazenu i to njegovom istonom i srednjem dijelu, okupio bi se drugi savez oko pobune koju su poveli Breuci. Okupljanje tih naroda je dobrim dijelom vršeno zahvaljuju:i i prvim pohodima i pokretima u proturimskim akcijama koje su izvele prve ustanike vojske predvo2ene dvojicom Batona, još prije ugovaranja zajednikog nastupa kao što je to bio neuspješni pokušaj prepada na Sirmijum od strane breukih snaga i pohod Batona Dezitijatskog u pravcu Salone.147 Okupljanju saveznika oko Breuka i njihovog vo2e Batona Breukog doprinijela je i injenica da Cecina Sever nakon borbi kod Drave nije produ-io sa borbenim operacijama, pa su panonski ustanici dobiveno vrijeme iskoristili za skupljanje dodatnih saveznika. Tako nastanak velikog i jedinstvenog ustanikog saveza mo-emo promatrati (ako je suditi po podacima i kontekstu izvuenom iz izvještaja Kasija Diona) kao udru-ivanje dva manja saveza koja su u prvo vrijeme, ali na osnovi iste proturimske platforme, odvojeno vodili oru-anu borbu i koji su za svoje vrhovne ustanike vojvode imali dvojicu imenjaka. Upravo zbog postojanja ove izvjesne dvojnosti u izbijanju ustanka i njegovim -arištima, u njegovom prvotnom širenju, pa i kasnije unutar stvorenog zajednikog Saveza se na neki nain i primje:ivala i osje:ala ova dvojnost, Rimljani, odnosno njihovi povjesniari i drugi pisci, su ustanak primarno promatrali kroz prizmu dualiteta. I bez obzira što su, sude:i po pisanim vrelima, Rimljani nesumnjivo bili upoznati sa stvaranjem jedinstvenog Saveza za njih je ustanak ostao 145 146 147 Cass. Dio LV, 29, 3-4 Cass. Dio LV, 29, 2-3 Cass. Dio LV, 29, 3-4 390 Mesihović, Dezitijati, 2007 segmentiran na panonski i dalmatinski (dinarski) dio, s tim da je kod nekih pisaca dominirao prvospomenuti, a kod nekih potonji segment. Zanimljiva je ova dualnost vrhovnog ustanikog zapovjedništva, kao da su oni kopirali neke elemente rimskog naela kolegijalnosti i mo-da je upravo ovo bilo jedno od izra-aja prihva:anja onog rimskog. Vjerojatno su na stvaranje jedinstvenog ustanikog Saveza utjecali neuspjesi u vezi pokušaja zauzimanja Sirmijuma i Salone, kada je postalo sasvim jasno da se parcijalnim i zasebnim pokretima ne mogu ostvariti ve:i strateški ciljevi, preuzimanje kontrole nad urbanim rimskim središtima i uspješno se boriti protiv ve:ih rimskih i drugih protu-ustanikih snaga. Na inicijativu Batona Dezitijatskog još u toku prve godine rata došlo je do sporazuma izme2u dva glavna -arišta ustanka i objedinjavanja dotadašnjih saveza u jedinstveni proturimski savez svih pobunjenih naroda i zajednica.148 Sastanak se odigrao negdje na panonskim, mo-da i breukim prostorima. jer je po Dionu Baton Dezitijatski otišao kod Batona Breukog u svrhu stvaranja Saveza.149 Da se jedinstveni ustaniki Savez stvorio negdje u panonskom prostoru ukazuje i to što je kao prva njegova akcija bilo izvedeno zauzimanje planine Alma ( jΑλµα;), odnosno Fruške Gore.150 Ova srijemska planina je predstavljala dobru stratešku poziciju koja se nalazila blizu Sirmijuma i odakle su ustanike snage predstavljale stalnu prijetnju sigurnosti ovog grada. Fruška Gora je izbijala i na desnu obalu Dunava i predstavljala krajnju granicu prema Singidunumu, tom taktikom polo-aju itave rimske koncepcije kontrole dunavske granice na njenom srednjem dijelu. Zauzimanjem Fruške Gore borbe su se prenijele i na zapadne dijelove skordike civitas, koja je ostala lojalna. Upravo postojanje institucije dvojice vojvoda na elu ustanikog Saveza dokazuje na jedan indirektan nain da je Savez nastao ujedinjavanjem i kompromisnim? sporazumom vojnih i politikih vodstava (a koje su onda mo-da aklamacijom ili na drugi nain potvr2ivale i skupštine 148 Cass. Dio LV, 30, 2-3 149 Cass. Dio LV, 30, 2 150 Cass. Dio LV, 30, 3 Da je planina Alma Fruška Gora dokazuje i to što se ista planina spominje u kontekstu Probove (vl. 276-282 n. e.) naredbe da vojnici na padinama te gore zasade vinovu lozu. SHA, Probus, XVI, 1; Jireek, 1952, 23; Gibon, 1996, 117; Ovo srijemsko gorje je sa svojim sjevernim padinama inae naslonjeno na desnu obalu Dunava, što je vanjska granica Imperije tako da je sasvim razumljiv boravak ve:e vojne grupacije na tome prostoru. Planinu Alma i to u blizini Sirmijums spominje i nepoznati autor Epitome de Caesaribus , 37, 3, kao i Eutropije (IX, 17, 2). Samo ime se mo-e etimološki povezati sa grkom rijei αλµη−slanost, oštrina i latinskim pridjevom almus,-plodan, roda, blagotvoran, blag. Pošto je Kasije Dion vjerojatnije koristio vrelo pisano na latinskom jeziku za ovaj podatak, onda je mo-da i etimološki planina Alma bli-a latinskom. 391 Mesihović, Dezitijati, 2007 naroda/vojnika)151 izme2u dvije cjeline. A te cjeline nisu mogle biti ništa drugo nego naša dva pretpostavljena manja saveza, jedan oko Dezitijata i pobunjenih auksilijara i drugi oko Breuka. Pošto je Batonu Dezitijatskog izgleda bilo stalo da se formira zajedniki Savez pretpostavljamo da nastanak sporazuma nije iziskivao poteško:e i da su se ustanike vojvode i predstavnici brzo dogovorili o zajednikom nastupu. S druge strane uz uva-anje realnih snaga okupljenih oko Breuka, Baton Dezitijatski je morao i da poštuje i starost i iskustvo Batona Breukog152 i to je sigurno moglo da utie na odluku o podijeli vrhovnog zapovjedništva me2u dvojicom vojvoda. Kao što vidimo osnovna dva stuba, na kojima je poivala konstitucija i ustanka i Saveza i njihovi dalji razvitci, inili su Dezitijati i Breuci sa nizom oko sebe okupljenih drugih naroda koji su u pojedinim sluajevima bili i brojniji u ukupnoj ljudskoj masi od ova dva naroda. Ali pošto su Dezitijati i Breuci bili pokretai pobune i njen najbolje ustrojeni i najspremniji element normalno je da su vrhovne vojvode došle iz njihovih redova. To indirektno potvr2uje i Velej kada spominje kao vojvode sa vrhovnim autoritetom (maxima….ducibus auctoritas erat) samo jednog Dezitijata i dvojicu Breuka.153 Stvaranje jedinstvenog Saveza je moralo još više pospješiti širenje ustanka i novi pokreti vojvoda i drugih starješina ustanka ali sada pod plaštem zajednike i dogovorene akcije samo su mogli u Savez privu:i mo-da i one narode koji su do tada kalkulirali ili bili kolebljivi, jer su sada oni u zajednikom nastupu osje:ali ve:i stupanj sigurnosti i vidjeli ve:e šanse za uspjeh. Ali i ovo dalje širenje ustanka i pridru-ivanje drugih naroda u Savez je poštivalo injenicu da su se Dezitijati i nešto kasnije Breuci prvi ustrojeno i odluno pokrenuli, da su bili inicijatori stvaranja Saveza i da su njihovi predstavnici bili vrhovne vojvode ustanka. 151 Ovo prije mo-emo pretpostaviti u sluaju Dezitijata koji su izgleda imali nešto demokratiniju unutarnju politiku strukturu nego Breuci, u kojima je pored kraljevske vlasti postojao i bio jak politiki znaaj i dominiraju:i utjecaj starih vojvoda kao što je npr. bio Baton Breuki i preko njih lokalne breuke aristokracije iz koje je i sam Baton Breuki nesumnjivo poticao. 152 Konstatacija va-i jedino pod uvjetom da se spominjanje Batona kod Rufija Festa odnosi na rat 12-9. god. p. n. e. 153 Vell. II, CX, 4-5; U Loeb izdanju «Historiae Romanae» Veleja Paterkula maxima….ducibus auctoritas je neodgovaraju:e prevedeno na engleski jezik izrazima «chief authority… generals». Neadekvatnost engleskog prijevoda je razumljiva ako se zna da engleski jezik ne posjeduje rije koja bi u pojmovnom smislu obuhva:ala sadr-inu slinu onoj koja se podrazumijevala pod latinskim dux za vrijeme Republike i principata, za razliku od našeg jezika koji posjeduje doma:u rije vojvoda s kojom se analogno mo-e prevesti dux. Engleska rije »duke», koja se na naš jezik uobiajeno prevodi isto kao i latinska rije dux sa izrazom vojvoda, danas ima zbog utjecaja srednjovjekovne feudalne terminologije razliitu pojmovnu sadr-inu od onoga što se podrazumijevalo za vrijeme Republike i principata kada se ka-e dux. Zanimljivo je napomenuti da jednom udnom povijesnom igrom naša rije vojvoda koja je nedvojbeno doma:eg, originalnog slavenskog podrijetla mo-e bolje i preciznije objasniti rimski izraz dux i njegovu pojmovnu sadr-inu nego engleska rije «duke» koja direktno etimološki potie iz latinskog dux. 392 Mesihović, Dezitijati, 2007 Zbog svoga naknadnog nastanka, kao rezultata ve: podignute pobune (bolje reeno pobuna) i brzog širenja vatra pobune, jedinstveni ustaniki Savez se razlikuje od Saveza Italika za vrijeme saveznikog rata iz 90-88. god. p. n. e. i Galskog Saveza iz 52. god. p. n. e. kojem se na elu nalazio Vercingetoriks.154 Dokaz snage jedinstvenog ustanikog Saveza vidimo i preko dugotrajnosti njegovog otpora i pored -estine i opsega borbi i razaranja, koji nije bio ništa manji nego onaj koji se dogodio u Galiji za vrijeme Vercingetoriksovog pokreta, samo što je za razliku od njega on trajao par godina du-e. Tiberije i Germanik,155 zapovjednici rimskih i saveznikih snaga nisu baš bili u tolikoj mjeri slabije vojskovo2e i ratni stratezi u odnosu na Julija Cezara da bi samo na njima le-ala odgovornost za dugotrajniji otpor. Pored toga obojica rimskih zapovjednika u Iliriku su ukupno raspolagali i sa znatno brojnijim snagama nego što ih je Cezar imao u Galiji, imali su za razliku od Cezara punu podršku dr-ave i njenih institucija bez stranakih podmetanja i na kraju oni su se sukobili sa malobrojnijim neprijateljem u odnosu na Gale sa kojima se Cezar morao suoiti 52. god. p. n. e. To sve dokazuje relativnu snagu jedinstvenog Saveza u prvim fazama ustanka pa i umješnost njegovih lidera, u prvom redu dezitijatskog Batona, koji je sa svojim snagama pune tri godine odolijevao rimskim i njima saveznikim trupama. I sama injenica da nakon odmetnu:a Batona Breukog njegov imenjak nalazi za shodno i potrebno da intervenira, da pokuša sprijeiti odvajanje jednog segmenta ustanka i da izla-e Batona Breukog op:em vojniko/»narodnom» sudu dovoljno govori o tome da je jedinstveni ustaniki Savez bio dogovoren, zamišljen, pretpostavljen pa i provo2en kao jedan koherentniji organizam, bar za Batona Dezitijatskog, njegovo vojno-politiko okru-enje i dobar dio boraca posebno iz dinarskog pojasa. Pošto dinarski i panonski narodi koji su uestvovali u ustanku kao sastavnice Saveza iz vremena svoje samostalnosti nisu mogli baštiniti nikakve tradicije zajednikog nastupa, zajednikih institucija i uop:e zajednikog -ivota u bilo kakvoj politikoj tvorevini, a i zbog razine preddr-avnog politikog i društveno-gospodarskog ustroja, ustaniki Savez se nije mogao naslanjati na neku raniju ilirsku tradiciju zajedništva i savezne konstitucije. Jedini urnek koji su pred sobom za konstituciju i ustroj svoga Saveza imali ustanici, tj. njihovo vojno i politiko vodstvo bilo je Rimska dr-ava i provincija Ilirik, njene institucije i nain ure2enja. Uostalom mnogi od ustanika su sigurno ve: bili 154 Suprotno od naina odvijanja ustanka i nastanka Saveza u ustanku 6-9. god. n. e. u sluaju Italika i Gala prvo je dogovoren savez, izbor vodstva i nain borbe, a tek je onda kao krajnji proizvod te konspirativne akcije morao biti iznjedren op:i ustanak. O ovim ustancima za op:e i nešto detaljnije informacije v. Maškin, 1951, 204-207; 265; Caes. de bell. gall.; Plut. Caes; App. de bell. civ. 155 Prije svoje adopcije 4. god. n. e. Nero Claudius Germanicus, a poslije ulaska u porodicu Julija Cezara Germanicus Julius Caesar 393 Mesihović, Dezitijati, 2007 ne samo ukljueni u vojnu strukturu preko pomo:nih jedinica nego i u upravnu od razine provincije pa nani-e a neki su bili i obrazovani i odgojeni na naelima rimske i grke obrazovne tradicije i prakse.156 A i veze sa Rimljanima i drugim civiliziranim strancima sigurno su u vrijeme desetlje:a prvog razdoblja rimske vladavine bile sve izrazitije, a impulsi koje su one donosile bile apsorbirane u bi:e naroda koji su se pobunili. Tako bi me2u ustanicima bilo sasvim realno pretpostaviti i primjenjivanje ne samo rimskih vojnih metoda, ustroja i naela u toku rata, nego i prijenos nekih rimskih i provincijskih politikih i upravnih iskustava na ustanike i konstituciju i funkcioniranje pobune i njihovog Saveza. Pored ugledanja na rimske uzore, ustanici su svoje aktivnosti i ustroj vojnih i politikih struktura i ure2enja mogli crpsti i iz politike, društvene, gospodarske i vojne tradicije pojedinih naroda i iz vremena samostalnosti i iz ure2enja i oblika koje su imali za vrijeme prvog rimskog podlo-ništva, posebno ako su ti narodi bili glavni nositelji ustanka. Iz svega iznesenog mo-emo zakljuiti da je formiranje i djelovanje Saveza dobrim dijelom bilo temeljeno ne samo na baštinama i tradicijama naina -ivota pojedinih naroda nego i iz iskustva zajednikog -ivota u okvirima rimske dr-avne i provincijske konstrukcije. Naravno ne bi trebalo ni iskljuiti mogu:nost da su politika i vojna vodstva pobunjenih naroda stvorili u toku samog razvitka ustanka i primjenjivali i neka originalna rješenja, bez direktnog ugledanja na rimsku praksu i staru tradiciju iz doba samostalnosti ali o tome ne raspola-emo ni sa kakvim preciznijim pa ni posrednim podacima. Institucije ustanikog Saveza i njegova unutarnja konstitucija Na osnovu svega ve: izreenog jasno je da je Savez kako bi funkcionirao morao imati i neke zajednike institucije. Kako se mo-e razabrati iz tekstova rimskih pisaca unutarnja konstitucija Saveza je bila znatno slo-enija nego što se to do danas u povijesnoj znanosti pretpostavljalo i kako se predstavljalo. Ona nije bila samo bazirana na par jakih linosti i njihovim sudbinama nego na dubljem i znatno izgra2enijem sistemu me2usobnih prava, obaveza i odgovornosti u kojima se nalazilo uvezano mnogo više ljudi i uesnika ustanka nego što su to dvojica ili trojica koje znamo po imenima. Iz tako shva:enih, zacrtanih i primjenjivanih odnosa u ustanku i Savezu proizašlo je i postojanje nekih institucija zajednikih za itav Savez i sa ingerencijama koje bi se protezale na sve poslove i odgovornosti i interese Saveza i ustanka. Pisana vrela direktno spominju samo jednu zajedniku instituciju koju su imali ustanici. Po Veleju Paterkulu vrhovni autoritet (maxima…auctoritas) u ustanikim redovima imale su vojvode (duces), i to dvojica Batona i Pines157 (Pinneti).158 Nešto drugaiji izvještaj o ovoj ustanikoj izvršnoj 156 Vell. II, CX, 5 157 U znanstvenoj literaturi se uvrije-ilo korištenje oblika Pines za ime ovog visokog breukog i ustanikog du-nosnika, iako praktino nema baš nekih naznaka da je ono takvo bilo, odnosno mogu:e je da glasa s na samom 394 Mesihović, Dezitijati, 2007 vrhovnoj instituciji, odnosno o njenom personalnom sastavu, podastire drugi izvjestitelj o ratu 6-9. god. n. e. Kasije Dion. Po njemu dvije osnovne linosti u ustanku koje sklapaju sporazum i ine njegovu glavnu izvršnu funkciju su dvojica Batona, dok je uloga Pinesa (Πιvννην) za razliku od Veleja prilino marginalizirana. Pines se u Dionovom opisu poetka ustanka i ne spominje i jedino gdje se nailazi na njega kod Kasija Diona jeste u onom dijelu gdje se govori o otpadnu:u Breuka i to samo u podatku gdje se ka-e da je Pines izdan i da je Baton Breuki kao nagradu dobio od Rimljana pravo da vlada Breucima.159 Zbog ovog izvjesnog neslaganja uloga Pinesa u ustanku i mjesto koje je zauzimao u politikoj i društvenoj hijerarhiji i matinog naroda, a to su bez sumnje Breuci (iako to nije nigdje u nama do sada poznatoj pisanoj gra2i direktno podvueno i naglašeno), i Saveza izgleda na prvi pogled nejasna.160 Iako Velej Pinesa spominje na dva mjesta u oba sluaja to spominjanje je uokvireno u takvo informativno okru-enje (koje odaje nacrtni, okvirni karakter) iz kojeg teško mo-emo naslutiti stvarni hijerarhijski status koji je Pines u-ivao jer su oba Velejeva podatka predstavljena u takvoj formi da se teško mo-e izvu:i neki precizniji zakljuak o Pinesu. 161 Za razliku od Veleja karakter i smisao Dionovog podatka je jasniji, precizniji i ipak otvara mogu:nost za odgonetanje politike uloge Pinesa. Iz konteksta reenice kod Kasija Diona u kojoj se spominje Pines moglo bi se zakljuiti da je on bio suveren (neka vrsta kralja) breuke politije.162 Kasije Dion ka-e da je Baton Breuki, nakon što je predao Pinesa, primio kao nagradu pravo da vlada nad Breucima (και; µισθο;ν τουvτου τη;ν αjρχη;ν τωÚν Βρευvκων λαβωvν) iz ega jasno proizlazi zakljuak da je nakon predaje Pinesa mjesto zakonskog, obiajnog vladara Breuka bilo upra-njeno što nas logiki navodi na vjerojatnu pretpostavku da je Pines bio taj koji je vladao, znai bio titularni suveren, neka vrsta kralja kraju imena u nominativnom ili nekom drugom obliku ustvari uop:e i nema. Mogu:e je pretpostaviti da ovo ime ima neke veze, ne samo u slinosti nego i kao neka vrsta zajednike ilirske onomastike sa imenom Agronovog sina Pinesa (kod Liv. XXII, 33, 5 u obliku Pineus.) 158 Vell. II, CX, 4-5; Ne znamo da li su Iliri za ta tituliranja vrhovnih izvršnih predstavnika ustanka i Saveza koristili neki svoj posebni domorodaki termin ili su koristili latinski termin dux, ili neki odgovaraju:i drugi latinski ili grki izraz. U našem sluaju, pošto je u ustanku djelovao itav niz drugih vojnih zapovjednika koje bismo mogli nazvati vojvodama, odluili smo da kao najbolji ekvivalent Velejevim maxima…auctoritas duces, a zbog glomaznosti i jezike neadekvatnosti bukvalnog prijevoda u smislu «vojvode koje su imali najviši autoritet», koristimo naš izraz vrhovne vojvode kojim dr-imo da bi na najbolji nain, na našem jeziku, predstavili sadr-inu onoga što je Velej podrazumijevao. 159 Cass. Dio LV, 34, 4 160 Po M.Sui:u (1991-1992, 57 i fus. 9) Pines je «mo-da slu-io kao asnik za vezu izme2u dvaju vo2a i dviju vojski». Mislimo da je spomenuta konstatacija vrlo slabo vjerojatna. 161 Vell. II, CX, 5; II, CXIV, 4. 162 Cass. Dio LV, 34, 4 395 Mesihović, Dezitijati, 2007 unutar breuke politije.163 Kasije Dion upotrebljava izraz τη;ν αjρχη;ν⇒ koji se odnosi na oficijelnu ast i koji se mo-e prevesti i kao «vladati, poeti vladati». Tako bi sude:i po samom Dionovom tekstu njegova titula na grkom najvjerojatnije glasila arhont ( οJ α[ρχων ), u bukvalnom prijevodu «vladar, poglavar « što ukazuje na mogu:e postojanje monarhijske forme vlasti kao formalno najviše, ali ne i praktino najjae breuke izvršne politike institucije.164 Naravno, ne bi trebalo bukvalno shvatiti da je arhont bila i zvanina titula breukog suverena i ovaj naziv je potrebno prihvatiti samo kao terminološko tumaenje jednog rimsko-grkog povjesniara onoga što je on shvatio i prihvatio kao instituciju vladara.165 I sam naziv te vladarske institucije je bio drugaiji i više je odgovarao doma:em miljeu. A iz injenice da Baton Breuki dolazi na mjesto Pinesa, nakon svrgnu:a i isporuivanja potonjeg, jasno slijedi da njih dvojica nisu zauzimali i obnašali iste institucionalne pozicije u breukoj politikoj hijerarhiji, odnosno njihove du-nosti, ingerencije i prava su bile odvojene. Tako je jasno da Baton Breuki i Pines u politikom sustavu Breuka nisu uop:e bili jednaki i da Velejevo njihovo jedinstveno terminološko determiniranje treba promatrati samo kao jedan uop:eni prikaz koji nije imao namjeru da prezentira precizniji uvid u objašnjavanje stvarne strukture vodstva ustanka. Da Baton Breuki nije bio kralj govori i injenica da su Breuci podi-u:i se na ustanak na svoje elo (u smislu vrhovnog vojnog zapovjedništva u ustanku) postavili (ne precizira se na koji nain) Batona Breukog (και; µετα; τουÆτο και; ΒρευÆκοι Παννονικο;ν ε[θνοV, Bavtwna και; αυjτοι ε”τερον προστησαvµενοι). I navedena injenica navodi na pomisao da se on prije izbijanja ustanka nije nalazio ni na funkciji vojvode Breuka, iako je sigurno pripadao tom uglednom, 163 Da Baton Breuki nije bio vladar, suveren breuke zajednice sve do isporuivanja Pinesa i uzurpacije njegove institucije ukazuje i Dionov podatak (LV, 29, 2) u kojem se ka-e da su Breuci kada su se pobunili postavili Batona Breukog (kao vojnog zapovjednika) na svoje elo. Da je on prije izbijanja ustanka bio vladar ne bi ga imalo smisla postavljati kao predvodnika. 164 I G.Novak (2004, 59) i A. Stipevi: (1974, 67-68) dr-e da je Pines bio kralj Breuka. Mócsy, 1974, 38-39; 56; navodi da je Batona Breukog kao kralja Breuka imenovao Tiberije, što isto implicira da Breuci imaju kraljevsko dostojanstvo koje je prije predaje dr-ao Pines. Po ediciji The Archaeology of Roman Panonnia (Barkóczi, 1981, 89) Breuki Baton je nakon predaje postao vazalni princ (vassal prince). 165 Ovim izrazom Dion titulira i Valerija Mesalinusa, namjesnika provincije Ilirika i Cecinu Severa, osobu koja je upravljala Mezijom (kao provincijski namjesnik?). Uinjenica je da su provincijski namjesnici u odnosu prema provinciji za vrijeme svoga mandata bili skoro u statusu lokalnih vladara. Oni su imali imunitet i vrhovno vojno i civilno zapovjedništvo u provinciji koje su jedino ograniavali rimski zakoni i volja princepsa, ali ne i neke provincijske peregrinske institucije koje bi donosile samostalne odluke kojima bi se bilo suprotstavljalo bilo nastojalo ograniiti mo: i ovlaštenja provincijskog namjesnika. Tako su se prema peregrinskom stanovništvu namjesnici ophodili i kao vrhovni provincijski poglavari i kao vrhovni provincijski vojni zapovjednici, tj. kao mali vladari te bi i njima Dionov izraz arhonti sasvim odgovarao. 396 Mesihović, Dezitijati, 2007 aristokratskom breukom sloju. Samim tim je Pinesova funkcija (bar u formalno smislu) bila u unutarnjem ure2enju i politikim odnosima i hijerarhiji Breuka u smislu teorijskog suvereniteta i autoriteta i ve:a od one koju je imao Baton Breuki koji je bio vojvoda. Ali ona nije u okvirima zajednikog Saveza bila, iako je bila vjerojatno vrlo visoko strukturirana u svome matinom narodu, ipak istog ranga kao ona koju su imali vrhovne vojvode. I upravo zbog postojanja toga autoriteta suverena koju je baštinila institucija koju je obnašao Pines, ne treba se uditi da je Baton Breuki preuzeo i tu funkciju ujedinivši tako u svojoj osobi i funkcije i suverena i vrhovnog vojvode, ime je on teorijski postao najmo:nija osoba u vlastitom narodu.166 A Pinesovo pojavljivanje u vrelima, posebno kod Veleja, se mo-e objasniti i onom panonskom dominacijom koja inae prati opise prvih razdoblja ustanka i posebno time što je on bio predan Rimljanima pa se tako i njegovo ime našlo u rimskim izvještajima koji su govorili o tome velikom uspjehu, a mogu:e je da je i Velej imao neposredni uvid u izruenje Pinesa. Sve je to, i uz vjerojatno vrlo sna-no Pinesovo ueš:e u ratu i operacijama te zalaganje za interese Saveza i nastavak borbe i opiranje izlasku iz rata, doprinijelo da Velej stavi Pinesa u isti rang u hijerarhiji Saveza sa dvojicom Batona. Uostalom bilo bi prilino nerazumljivo zašto bi se kao vrhovne vojvode ustanka i Saveza nalazila dvojica Breuka i jedan Dezitijat, a i teško bi bilo i shvatiti da je Breucima bila prepuštena od naroda uesnika u ustanku apsolutna ve:ina u vrhovnom vojnikom i izvršnom politikom institucijom ustanikog Saveza. Pines je kako izgleda bio odan interesima Saveza i ciljevima ustanka, ali je Baton Breuki, zbog svoga iskustva, bio taj koji je postao vrhovni vojvoda. Ipak je i Pines nesumnjivo i sam imao jednu vrlo va-nu ulogu i ugled u op:em ustanikom pokretu a posebno zbog te svoje nepokolebljive odanosti do samoga kraja interesima zajednike borbe. Pines se nije mogao nagovoriti da pre2e na stranu Rimljana niti da s njima sklopi separatni sporazum kao što je to uinio Baton Breuki i on je jednostavno morao biti eliminiran i to izruenjem. Da je Pines ipak i imao znaajnu ulogu u breukoj hijerarhiji i pitanjima ustanka jasno ukazuje i injenica da se smatralo potrebnim da se izvrši (bez 166 Nesumnjivo postojanje breuke politike hijerarhije i njenog funkcioniranja relativizira Apijanovu (Ill, 22) konstataciju o panonskom -ivljenju bez središnje vlasti, nego npr. ukazuje na postojanje izdiferencirane i slo-ene politike strukture, bar kod Breuka. Me2utim isto je tako mogu:e i prihvatiti Apijanov podatak, odnosno konstataciju njegovog vrela, ali samo pod uvjetom ako se tim izra-ajem mislilo i odnosilo na sve Panone, kako se ka-e u Ilirskoj knjizi od Japoda do Dardana, jer stvarno nije postojala jedinstvena panonska vlast, ni središnja uprava pa ni obini zajedniki savez, nego su i ilirski Panoni bili podijeljeni u itav niz manjih politija pa je tako moglo izgledati Rimljanima da su oni nejedinstveni i na ni-oj razini društveno-politikog razvitka. Da je ovakva konstatacija tona ukazivalo bi to što se u Ilirskoj knjizi striktno ka-e da nisu postojali zajedniki vladari nad cijelim panonskim svijetom, što ne znai da nisu postojali i politike institucije i politiki sustavi u pojedinim narodnosnim panonskim zajednica, kao npr. kod Segestana (Kolapijana) i Breuka kod kojih se sude:i po izvornoj gra2i mo-e naslutiti postojanje izgra2enog politikog sustava. 397 Mesihović, Dezitijati, 2007 obzira na iju -elju, zahtjev i nastojanje) izruenje Pinesa Rimljanima.167 Sve je to dovelo do toga da Velej Paterkul u svome opisu Pinesa navede u istom kontekstu kao i dvojicu Batona, jer je on imao utisak da su ova trojica najbitniji pojedinci u ilirskom ustanku. Ali to što su oni Veleju izgledali najbitniji, pa ih u tom smislu i titulira «vojvodama», ne znai da je to odgovaralo stvarnoj stanju strukture Saveza. Podaci Kasija Diona su i u ovom pogledu pouzdaniji, precizniji i više odgovaraju stvarnom stanju stvari i odvijanju povijesnog procesa vezanog za ilirski ustanak, sa svim njegovim uesnicima. Izvještaj Kasija Diona je u nekoj mjeri ipak detaljniji od Velejevog opisa i to baš u ovim kljunim detaljima za razumijevanje unutarnje konstitucije Saveza. Za Kasija Diona je u potpunosti jasno, kako se iz konteksta teksta mo-e vidjeti, da su predvodnici ustanka i vrhovne vojvode dva Batona i on to tako i predstavlja, dok Pines zauzima ulogu breukog suverena i istaknutog zagovornika ideje ustanka i Saveza. Kada se raspravlja i o ovom pitanju i neslaganju dva sauvana osnovna izvještaja o ustanku mora se imati u vidu injenica da je Velejevo djelo oblikovano ali i ostalo u formi nacrta, gdje su mnogi podaci postavljeni i u obliku neke vrste opširnijih teza, ali i gdje su oni ostali bez zadovoljavaju:eg opsega i detalja kojim bi prezentirana informacija bila potpuna i razumljiva. Tako bi bilo i u sluaju njegovih poimeninih spominjanja vojvoda sa najve:im autoritetom, jer i sama njegova informacija gdje ih po imenima navodi ima neki karakter uzgrednosti, postavljene teze koja :e kasnije biti detaljnije obra2ena. Veleju kao aktivnom uesniku rata moralo je biti poznato tko su vrhovni autoriteti kod ustanika a to su dva Batona, a doga2anja koja su prethodila i bila u toku samoga ina predaje Pinesa pothranila su, s pravom, njegovo uvjerenje o znaajnoj ulozi Pinesa u strukturi ustanka. Samim tim Velej je smatrao za shodno da i njegovo ime ubaci u «telegrafsku informaciju» na samom poetku njegovog nacrtnog opisa ustanka u kojoj spominje zajedno dvojicu Batona i Pinesa, smještenu izme2u druga dva dijela Velejevog opisa sa kojima ona nema baš neku direktnu vezu. Ova informacija se sa prethodnim pasusom mo-da indirektno i mo-e povezati, ali sa reenicom i pasusom koji joj slijedi ima u kontekstu izlaganja vrlo malo dodirnih toaka.168 Ali 167 Izruenje Pinesa je izgleda ostavilo veliki utisak na Rimljane, im se smatralo shodnim da se ono zabilje-i u izvornoj gra2i, pa ga tako spominju i Velej i Dion, ovaj potonji sigurno zahvaljuju:i podacima iz druge izvorne gra2e, koja na-alost nije sauvana. Njegova predaja je odlino poslu-ila i Tiberiju da se mo-e time javno pohvaliti i opravdati da je njegov dvogodišnji nain ratovanja, koji je izazivao dosta kritike i podozrenja, ipak poluio vrijedne i vidljive rezultate, a koji su bolji nego zarobljavanje jednog od najistaknutijih ustanikih vo2a, suverena jednog od dva naroda na kojima je poivala struktura ustanka. To je vjerojatno proizvelo iznimno cirkuliranje Pinesovog imena u tadašnjoj rimskoj javnosti -eljnoj velikog i konkretnog uspjeha na ratištima Ilirika, pa su i autori izvorne gra2e koju je koristio Dion smatralo shodnim to ime zabilje-e. 168 Vell. II, CX, 4-5 398 Mesihović, Dezitijati, 2007 upravo zbog izostanka detaljnog i pravog rada koji je Velej najavljivao, pojava Pinesa sa dvojicom Batona u istoj reenici kao jednakog njima, proizvodi materijalnu grešku, nastalu ne zahvaljuju:i Velejevom neznanju ili površnosti, nego tome što nije imao sre:e da dovrši svoj rad u kojem bi sigurno bio detaljno pojašnjen status, polo-aj i sudbina Pinesa u hijerarhiji i Breuka i ustanka. Pines je kao što smo ve: istakli imao veliku ulogu u ustanku i njegovom razvitku, i sigurno pored nje i autoritet koji je proizlazio iz obnašanja jedne visoke izvršne institucije «vladara» u matinom narodu. Ali ta institucija nije mogla biti jednaka po odgovornosti instituciji vrhovnih vojvoda koje su obnašala dvojica Batona. Kako izgleda institucija vrhovnih vojvoda nije imala samo isto vojniku i ratnu ulogu nego je predstavljala i vrhovnu izvršnu politiku instituciju Saveza, kao što su bili republikanski rimski konzuli.169 To dokazuje i itav niz postupaka koje su u toku ustanka poduzimale vojvode, od sklapanja Saveza, preko napuštanja Saveza, predavanja sudu Batona Breukog, pa sve do samog ina predaje Batona Dezitijatskog. što su sve bile politike a ne vojne odluke. U suprotnom predaja Batona Dezitijatskog ne bi znaila i da je pobuna završena. Naravno to što su dvojica vrhovnih vojvoda imala i nesumnjive politike ovlasti nije znailo da su oni bili neke vrste «suverena» i monarha nad itavim Savezom, kao što je to bio npr. Pines u okvirima Breuka jer te ovlasti su ipak bile privremenog, mo-da ak i ad-hoc (poradi vo2enja i odr-avanja ustanka) karaktera. Kasije Dion Batona Breukog naziva predvodnikom (…Βαvτωνα και; αυjτοι; εJvτερον προστησαvµενοι...) te se njegovo determiniranje Batona Breukog ne mo-e smatrati i odgovaraju:im tituliranjem. Na jednom drugom mjestu Velej spominje ponovo zajedno jednog od Batona (ne precizira kojeg, ali jasno je iz konteksta teksta da je rije o panonskom, breukom Batonu) i Pinesa i titulira ih sa izrazom «excelsissimos duces», što se mo-e prevesti kao najodlinije, najistaknutije vojvode.170Sude:i po ve: izlo-enom i smislu teksta gdje se spomenuti podatak nalazi ovo oznaavanje Velej Paterkul vjerojatno koristi u smislu njihovog zapovjedništva nad breuko-panonskim snagama, a ne kao hijerarhijski polo-aj u ukupnoj strukturi ustanka i jedinstvenog Saveza pobunjenih naroda Ilirika . Baton Dezitijatski je u toku itavog toka ustanka pokazivao iznimnu pokretljivost, pa je tako npr. samo njegov itinerarij za 6. god. n. e. okvirno izgledao na sljede:i nain Gornja Bosna-zale2e Salone-sjeverozapadni pravac kretanja-breuko podruje-planina Alma-i ponovno mogu:e prebacivanje na zapadno bojište, što je prilino impresivno, posebno ako se ima u vidu da je u toku borbi za Salonu on bio teško ranjen. U ne samo spomenutom kretanju nego i u toku itavog njegovog 169 Slinu ulogu su vjerojatno imali i glavni predvodnici galskog ustanka iz 21. god. n. e. Julije Flor i Julije Sakrovir, koji su isto poticali iz dva najva-nija galska naroda Trevira i Heduanaca. Me2utim zbog brzog gušenja ustanka galski pobunjenici nisu uspjeli da razviju sam ustanak i njegove institucije, te je sve ostalo u nekoj vrsti zametka. 170 Vell. II, CXIV, 4 399 Mesihović, Dezitijati, 2007 krstarenja širom pobunjenog prostora Batona Dezitijatskog nije pratio samo njegov neposredni sto-er i najodaniji pratioci, nego i odre2ene brojnije jedinice. Te jedinice, bar njihovo jezgro su najvjerojatnije proizašle iz onog dijela pomo:nih jedinica koji se prvi pobunio, i one su na neki nain predstavljali «interventni, manevarski» segment ustanikih snaga koje su uglavnom bile narodnosnomilicijskog, teritorijalnog karaktera. Dokaz za postojanje tih jedinica pru-aju podaci o zajednikom koncentriranju trupa dvojice vrhovnih vojvoda na planini Almi te o napadu Batona Dezitijatskog na odmetnutog kolegu i njegovom ka-njavanju, gdje Kasije Dion direktno spominje vojsku pod neposrednim vojnim zapovjedništvom Batona Dezitijatskog. Za razliku od svoga «dinarskog» kolege, Baton Breuki se nije odlikovao tolikom pokretljivoš:u i iz vrela ne znamo da li je on za vrijeme trajanja rata do svoje smrti 8. god. n. e. uop:e napuštao panonsko podruje. Kada se inae raspravlja o ustanikim vrhovnim vojvodama potrebno je imati u vidu da je Baton Dezitijatski bio i generacijski mla2i od drugog Batona, pa je ta razlika koja neminovno vodi sa sobom i razliite predstave o svijetu i stanju na terenu pa i zastupanje i ispoljavanje odre2enih sklonosti, stavova, provo2enje odluka i akcija i op:u dinaminost i odlunost imala i izvjesnih posljedica po djelovanje dvojice Batona. Baton Breuki je uz to bio i iskusni vojni i politiki du-nosnik koji je ve: jednom za vrijeme Tiberijeve panonske kampanje 12-9. god. p. n. e. predvodio breuki otpor Rimljanima. Vjerojatno je ta injenica utjecala i da se on postavi za predvodnika panonskog segmenta ustanka, ali je izgleda zaboravljeno da se upravo taj Baton Breuki nije borio do kraja i da je umjesto ratovanja do konane pobjede ili totalnog poraza bio skloniji postizanju sporazuma i priznanju rimske vlasti što se nakon višegodišnjeg ratovanja i desilo. U biti Baton Breuki je bio za razliku od svoga dezitijatskog imenjaka ipak osoba pragmatinije prirode, sklonija kompromisima i ne insistiranju na krajnjim rješenjima. U periodu izme2u 9. god. p. n. e. i 6. god. n. e. Baton Breuki je izgleda u-ivao izniman ugled u redovima vlastitog naroda, tako da je sa izbijanjem ustanka njegov sigurno prisutni autoritet morao na:i izra-aja u tome da bude postavljen za vojvodu breukog i panonskog segmenta ustanka. I Velej naziva ustanike vojvode (i to u superlativu) oštroumnim i vještim (…acerrimis ac peritissimis ducibus…).171 Uostalom samo vo2enje borbenih operacija u kojima je u jednom periodu rata aktivno bio ukljuen i Velej su mu na neki nain davali za pravo za iznošenje takve tvrdnje, iako je na to mo-da utjecalo i njegovo nastojanje da preuvelia snagu neprijatelja kojeg je Tiberije pobijedio. Nepoznato je i da li je prilikom stvaranja op:eilirskog Saveza došlo i do preciziranja nekog unutarnjeg, internog «pravilnika», mo-da i zakonodavstva koji bi definirao ingerencije, prava i obaveze zajednikih institucija te reguliranja me2usobnih odnosa me2u narodima pa i pojedincima uesnicima u ratu. Isto tako nejasno da li je tada došlo i do dogovora o zajednikim politikim 171 Vell. II, CX, 4 400 Mesihović, Dezitijati, 2007 interesima i ciljevima ustanka ili je samo bila rije o stvaranju vojnog saveza bez definiranja politikih pitanja. Vjerojatno su sude:i po brzoj akciji Batona Dezitijatskog na izdaju i naina na koji je on reagirao i obraunao se sa Batonom Breukim postojali ne samo vojni nego i neki politiki aspekti dogovora jer bi u tom sluaju bilo razumljivo sazivanje skupštine i su2enje jednom od vrhovnih vojvoda upravo od strane narodne/vojnike skupštine. Nepoznato je da li je ustaniki Savez, ije je postojanje nepobitno, imao i neki slu-beni naziv korišten od strane ustanika. U pisanim vrelima se ne nailazi ni na kakav trag tome eventualnom nazivu. I Velej Paterkul i Kasije Dion spominje termine savez kada govore o procesu udru-ivanja i stvaranja Saveza, ali iz toga se ne bi mogli izvu:i nikakvi zakljuci po ovom po ovom pitanju jer njihova upotreba izraza societas i σιµµα χιvα (u kontekstu okupljanja saveznika oko Breuka, a ne u vezi jedinstvenog Saveza), odnosno izvedenica iz njih, je izgleda imala isto tehniki karakter. Ako je i postojao slu-beni naziv za ustaniki Savez ne bi bilo nemogu:e da je on bio na doma:em jeziku, iako bi se sigurno koristila i njegova latinska ili ak i grka varijanta. Nepoznato je ostalo i da li je postojala neka vrsta ustanikog vije:a kao stalnog, a ne ad-hoc tijela u kome bi bili zastupljeni i predstavnici svih naroda, plemena i drugih zajednica sudionika ustanka a ne samo Dezitijati i Breuci. Preko natpisa je poznato da su takva vije:a (npr. princepsa) sigurno postojala u politikoj strukturi pojedinih peregrinskih civitates, a vjerojatno i u vrijeme samostalnosti tih naroda. Ne raspola-emo ni sa podacima, na osnovu do sada poznatih pisanih vrela, da li je Savez imao od poetka ili ih razvio u toku daljeg trajanja ustanka osim vrhovnih vojvoda još i neke druge izvršne institucije. U podacima iz pisane izvorne gra2e ne mogu se po ovom aspektu izvu:i, ne samo direktnim nego i indirektnim pa i putem metode otkrivanja skrivenog i potisnutog znaenja koriste:i kontekst teksta, skoro nikakvi zakljuci. Jedino bi mo-da uloga i sudbina Pinesa mogla govoriti o nekoj vrsti postojanja nekih vije:anja, ako ne na razini Saveza, onda bar na razini Breuka i onog dijela ustanikih snaga koje su pripadale panonskom bazenu, jer je svoje neslaganje sa planovima Batona Breukog Pines sigurno izra-avao na nekim zajednikim «svepanonskim» ili samo breukim vije:anjima, ali ne i na zasjedanjima narodnih/vojnikih skupština. Za razliku od neuinkovitog tra-enja postojanja neke vrste saveznikog vije:a, postojanje jedne druge vrlo bitne institucije mo-emo naslutiti preko doga2anja koje prenosi Kasije Dion i koji su vezani za su2enje Batonu Breukom za izdaju koje je sprovela skupština vojnika.172 Ova skupština je u okvirima ustanikog Saveza smatrana i vrhovnim tijelom, koje se po svojim autoritetom nalazi i iznad vrhovnih vojvoda (ili je bar tako smatrao samo Baton Dezitijatski) jer bi samo u tom sluaju bilo mogu:e da ona sudi i presudi jednom od vrhovnih vojvoda. 172 Cass. Dio LV, 34, 5-6 401 Mesihović, Dezitijati, 2007 Gdje se nalaze predstavnici drugih naroda koji su dobrovoljno pristupili ustanku i Savezu i podredili se vrhovnom zapovjedništvu jednog Dezitijata i jednog Breuka, a nakon otpada ovog drugog, onih naroda koji su se još borili i nastavili da podr-avaju i slijede sada samo jednog vrhovnog vojvodu-Batona Dezitijatskog. Ne bi se trebalo pretpostaviti, da samo iz injenice što se u izvještajima rimskih povjesniara i pisaca pojavljuju imena dezitijatskog i breukih prvaka, da i drugi narodi, npr. Mezeji i Pirusti, nisu dali istaknute pojedince, zapovjednike ustanikih snaga, i druge utjecajne i vode:e linosti u cjelokupnom Savezu. Ti zapovjednici pojedinih ustanikih snaga bili su dobrovoljni i ravnopravnu uesnici Saveza i cjelokupnog ustanka. Iako su bili u vojnikim i politikim poslovima vezanim za interese Saveza i ustanak u cjelini subordinirani dvojici vojvoda, taj njihov status subordiniranosti nije proizlazio iz karaktera podinjene strane, nego je bio rezultat dobrovoljnog pristanka i dogovora. Ali upravo zbog njihove subordiniranosti vrhovnim vojvodama rimski pisci nisu smatrali da im je potrebno posve:ivati toliko pa-nje, pa iako rimski pisci i spominju druge zapovjednike ustanka (u konkretnom sluaju Kasije Dion) to je uinjeno bez navo2enja njihovih imena i to samo uzgred u kontekstu opisa djelovanja pojedinih rimskih zapovjednika na terenu. Zbog toga se moglo i desiti da se opisima ustanka nailazi samo na imena dvojice vrhovnih vojvoda i osobe ija je sudbina neizostavno bila povezana sa kljunim trenutkom u toku itavog ustanka a koja je bila i predana Rimljanima. Da nije ve:eg posve:ivanja pa-nje kod rimskih pisaca doga2anjima vezanim za otpadnu:e Breuka i završetak panonske kampanje u ustanku sigurno bi i ime Pinesa ostalo izgubljeno u povijesti, kao što se to desilo sa inim drugim ustanikim suverenima, zapovjednicima, vo2ama, rukovodiocima, itd, ne samo dezitijatske i breuke pripadnosti. U tom kontekstu treba promatrati i još jedno spominjanje po imenu zapovjednika ustanikih snaga. Rije je o izvjesnom Skenobardu (Σκενοvβαρδοvς), za kojeg se mo-e iz smisla Kasijevog opisa zakljuiti da je bio jedan od lokalnih zapovjednika ustanikih snaga na sjeverozapadnom dijelu ratišta. Ni njegovo ime se u tekstu ne bi sigurno pojavilo da i on nije ostvario kontakt sa Manijem Enijem (Manius Ennius) komandantom rimskog garnizona u Sisciji radi eventualne promjene strane u sukobu.173 Za ovo neimenovanje niza drugih ustanikih starješina u poznatim izvještajima i podacima iz izvorne gra2e ne snose odgovornost samo nacrtni i samim tim šturi opis Veleja Paterkula i manja zainteresiranost rimskih pisaca za ustanike stvari u odnosu na one koje su inili Rimljani i rimske vojskovo2e u toku ustanka, nego i razina njihove realne informiranosti o samom ustanku. To je i razumljivo ako se ima u vidu da je do tonih i preciznih podataka o ustanikim snagama i op:enito o stanju u njihovim redovima bilo te-e do:i nego do onih koji su obra2ivali rimsku stranu i da su samim tim rimski pisci raspolagali u kvantitativnom pogledu sa manje informacija o ustanicima nego 173 Cass. Dio LV, 33, 1-2 402 Mesihović, Dezitijati, 2007 o rimskim trupama. Do oblikovanja podataka o ustanikoj strani rimski pisci su dolazili zahvaljuju:i špijunskim i drugim obavještajnim izvještajima, svjedoenjima zarobljenih i pre-ivjelih, naknadnim sje:anjima rimskih oficira, vojnika i drugih koji su do-ivjeli iskustvo dodira sa ustanicima (mo-da ukljuuju:i i Veleja Paterkula) a koja su mogla biti zapisana arhiviranim podacima i izvještajima te narodnom tradicijom o tome ratu. Vrlo je mogu:e da su ustaniki zapovjednici me2u sobom u pojedinim sluajevima komunicirali i pisanim porukama, odr-avali neku vrstu interne arhive, pa mo-da i imali izvještaje. To je mogu:e pretpostaviti ako se ima u vidu Velejev podatak da su neki od ustanika u odre2enoj mjeri poznavali i knji-evnost, što je neizostavno moralo biti povezano sa pismenoš:u.174 Me2utim teško je oekivati da je nešto od te ustanike gra2e i sauvane, jer je ona ionako vrlo mala po svome opsegu velikom ve:inom bila uništena u toku samog rata i pacifikacije. Mo-da je dio bio zarobljen i arhiviran pa se našao kao ratni plijen u provincijskim ili dr-avnim arhivima, ali o tome ne mo-emo dati nikakvu potvrdu. Suprotno od ustanike gra2e, pobjednika rimska strana je mogla piscima ponuditi mnogo više izvorne gra2e, tako da su pisci svoje opise kreirali uglavnom promatraju:i sa rimskog strane fronta. Tako se raspola-e sa imenima dobrog dijela rimskih zapovjednika na terenu i to ne samo onih koji su bili glavni zapovjednici cjelokupne kampanje, nego i njima subordiniranih, pa i imenima trakih poglavara koji su vodili kontingente vojne pomo:i rimskim trupama na zapadnobalkanskom i panonskom ratištu. Suprotno od njih, o drugoj strani zna se samo za imena dvojice vrhovnih zapovjednika od kojih je jedan sklopio sa Rimljanima dogovornu predaju, jednog suverena koji je predat Rimljanima i Skenobarda koji je bio spreman da se preda Rimljanima. Batonov sin Skeuas, koji je sigurno spomenut radi toga što je bio poslan kod Tiberija kako bi dogovorio predaju svoga oca i njegovih sljedbenika, vjerojatno se unutar ustanikog ustroja nije ubrajao u one vrlo bitne zapovjednike i rukovodioce Saveza.175 I znai radi svih gore opširno navedenih razloga mnoga imena i drugih istaknutih ustanikih linosti, nisu se našla zapam:ena u povijesnoj gra2i. Samo ueš:e velikog broja domorodakih naroda u ustanku i u okvirima jedinstvenog Saveza je neminovno vodilo tome da i se mnogi njihovi predstavnici ukljue u zapovjednu i politiku strukturu i hijerarhiju ustanka. Iako mo-emo pretpostaviti da su se ostali narodi, bolje reeno njihovi politiki i vojni predstavnici, slo-ili sa prepuštanjem vrhovne komande pa i vrhovnog izvršnog politikog vodstva itavog Saveza dvojici Batona, teško bi bilo oekivati da su ti narodi i pored nesumnjivog antirimskog raspolo-enja uspjeli u potpunosti pre:i starih domorodakih me2usobnih surevnjivosti i da su tek tako galantno mogli prepustiti dezitijatskim i breukim vo2ama da imaju 174 Vell. II, CX, 5 175 Cass. Dio LVI, 16, 1 403 Mesihović, Dezitijati, 2007 punu suverenost i punu vlast u odluivanju i hegemoniju. To nije bilo mogu:e i radi toga što je Savez nastao dobrovoljnim sporazumom, a ne podinjavanjem i prisilom, pa je onda razumljivo da i drugi narodi koji su uestvovali u dogovorima koji su na kraju vodili zajednikom nastupu svih pobunjenih zapadnobalkanskih i panonskih naroda imaju odre2enu participaciju u upravljanju ustankom. Samim tim bi bilo sasvim logino da su i vodstva i vo2e drugih zajednica uesnika u ratu imale izvjesnog udjela u rukovodstvima ustanka i Saveza u cjelini, samo što njihova imena povijest nije ostavila zabilje-ena. Ova pretpostavka dobiva na znaaju ako se ima u vidu da su ustanici nakon formiranja jedinstvenog Saveza razvili istovremene pokrete u raznim pravcima, prema Sisciji i uop:e zapadnom pravcu, prema Sirmijumu, prema Makedoniji, dio snaga je morao ostati i da štiti samo pobunjeno podruje. Sva ta svestrana vojna aktivnost morala se zasnivati i na širenju komandnog subordiniranog lanca koji nije mogao obuhvatiti samo kadar iz dezitijatskog ili breukog naroda. Jednostavno reeno dvojica vrhovnih vojvoda nisu mogli fiziki da budu prisutni na svim pravcima i ratištima raširenim na jednom golemom prostoru, a i za razliku od Galskog ustanka 52 god. p. n. e. borbe su se odvijale ne na jednom pravcu, nego du- cijele frontalne linije skoro na svim stranama. I ustanike snage i rimske i njima saveznike trupe nisu mogle biti u svome kompletu koncentrirane samo na jednom podruju nego su bile raširene du- cijele frontalne linije. Osim toga ni dezitijatske i breuke jedinice nisu mogle u tolikoj mjeri biti raštrkane na sve strane i na svim ratištima, jer i one su morale ostaviti osnovicu svoje vojnike cjeline iz strateških i drugih razloga ne razbacanu, Kasije Dion na jednom mjestu, i to koji se vremenski odnosi na zadnje periode rata nakon pacifikacije Panonije, spominje bez navo2enja njihovih imena dva posebna zapovjednika ustanikih snaga sa kojima su se odvojeno sukobili Plaucije Silvan i Marko Emilije Lepid (Marcus Aemilius Lepidus), dok je istovremeno Tiberije zajedno sa Germanikom predvodio glavni udar na Batona i snage kojima je on direktno komandovao.176 Pošto je glavni udar te trokrake ofenzive izveden na Batona i snage pod njegovom direktnom komandom, Plaucije Silvan i Marko Lepid su se sukobili sa onim ustanikim vojnim starješinama koji su zapovijedali ustanikim snagama i podrujima nad kojima Baton Dezitijatski nije imao neposredno zapovjedništvo. O postojanju itavog niza ustanikih zapovjednika svjedoanstvo daje i Velej Paterkul, koji opisuju:i trijumfalnu povorku Tiberija u ast pobjede nad ustanicima, spominje i najistaknutije hostium duces koji nisu poginuli a koji se sada u lancima izla-u rimskoj javnosti i sprovode u trijumfu.177 Ovo ushi:eno Velejevo svjedoanstvo jasno pokazuje i široko razgranatu zapovjednu mre-u ustanikih snaga, u kojima se nalazi itav niz uvenih i istaknutih, na-alost po imenima nepoznatih prvaka i vo2a. I sve izlo-eno ukazuje na postojanje 176 Cass. Dio LVI, 12, 2-3 177 Vell. II, CXXI, 3; Rije je najvjerojatnije ve:inom o vo2ama dinarskog segmenta ustanka. 404 Mesihović, Dezitijati, 2007 hijerarhije u zapovjednoj strukturi ustanikih snaga, konkretno na dinarskom pojasu, jer pojedine ustanike snage koje borbeno djeluju u okvirima dinarskog segmenta ustanka se ne moraju nalaziti pod neposrednim zapovjedništvom Batona Dezitijatskog. Osim toga i mnogobrojna uporišta su imala svoje zapovjednike i vodstva koja su preko svojih narodnosnih vojno-politikih i drugih viših zapovjedništava povezana sa vrhovnim vojvodama Batonima. I bitke za Splonum, Raetinum i Seretion, u kojima Baton Dezitijatski neposredno ne uestvuje, ukazuju na postojanje tih lokalnih zapovjedništava, od kojih su neka pokazivala kao u sluaju Raetinuma inventivnost, i to uspješnu, u nainima borbe. U pojedine od tih zapovjednika i pojedinaca, odnosno u njihove sposobnosti i odanost, Baton Dezitijatski je imao i iznimno povjerenje jer je nakon svoga teškog ranjavanja on vrlo bitne i opse-ne operacije prema ju-noj Iliriji povjerio drugim osobama, kao i još jednom naknadno krajem 6. god. n. e. I spomenute injenice jasno dokazuju to postojanje široke zapovjedne linije u okvirima ustanikih snaga, odnosno da je postojalo još dosta zapovjednika ija imena su na-alost ostala izgubljena u povijesti. Ustvari itavo ustaniko ratište je bilo parcelizirano, a vojna sila Saveza ni u jednom trenutku nije bila u potpunosti objedinjena, tako da je normalno oekivati da su postojala i zasebna zapovjedništva za pojedine oblasti i ustanike snage. A pošto je u svojoj ve:ini osnovna struktura ustanikih snaga bila zasnovana na narodnosno-milicijskom karakteru sasvim je realno oekivati da te jedinice predvode zapovjednici, vojvode i poglavari koji dolaze iz tih naroda i zajednica. To je samim tim moralo dovesti do toga da se u na elu zapovjedništava pojedinih ustanikih snaga nalaze pojedinci koji me2u odre2enim narodima iz kojih potiu te snage imaju veliki autoritet i utjecaj. Uostalom teško bi bilo pretpostaviti da je direktno, neposredno zapovjedništvo nad takvim ustanikim snagama pojedinih naroda i zajednica, sudionika ustanka koji bi branili svoju teritoriju i naselja od napada rimskih i njima saveznikih snaga bilo samo povjereno Dezitijatima i Breucima. Uz to za borbe na odre2enim terenima bilo je potrebno za zapovjednike i druge predstavnike datih ustanikih snaga imati ljude koji ili potiu iz tih regija ili ih dobro poznaju ili su poznati i utjecajni me2u njihovim stanovništvom. I na kraju sasvim je realno oekivati da ako je borba protiv rimskih trupa bila zajednika stvar, da :e i rukovo2enje kompletnim ustankom i Savezom u svim njegovim aspektima više-manje biti podijeljeno me2u svim narodima sudionicima ustanka. Iako su ustanici u svoju vojnu doktrinu i nain ustroja unijeli i rimskog iskustva teško bi bilo oekivati da su oni bili potpuno napustili primarnost narodnosnog i ustroja u vojnoj strukturi ustanka. To na najbolji nain dokazuje injenica da Batoni imaju odvojene zone odgovornosti i da zapovjedaju uvjetno reeno samo svojim jedinicama što se kasnije pokazalo kao katastrofalno po interese jedinstva ustanka. Iako u pojedinim operacijama od ve:eg znaaja (zauzimanje Fruške Gore, bitka kod Vulkajskih movara) oni udru-uju svoje snage i zajedniki djeluju i izvode borbene aktivnosti, ipak je naelno i praktino 405 Mesihović, Dezitijati, 2007 na terenu postojao dualitet zapovjedništva i podjela odgovornosti dvojice vrhovnih vojvoda za pojedine teritorijalne zone i ustanike jedinice. Uinjenica da se ove zajednike operacije odvijaju na panonskom prostoru, ukazuju da je do zajednikog dejstva dolazilo onda kada je Baton Dezitijatski dolazio sa svojim jedinicama. Ipak Baton Dezitijatski uglavnom za vrijeme rata boravi na «svome podruju» i on npr. uop:e ne boravi na prostoru breuko-panonskog segmenta ustanka u vrijeme kada se odvijaju doga2aji vezani za sporazumnu predaju Batona Breukog i tek naknadno sa svojim trupama prodire na to podruje. Dodatnu potvrdu gore iznesenih stavova o narodnosno-milicijskoj predominaciji ustroja ustanikih snaga i sukladno tome lokalnom zapovjedništvu nad odgovaraju:im dijelovima te ustanike cjeline mo-emo na:i i u kontekstu Dionovog spominjanja Skenobarda koji je nesumnjivo bio upravo jedan od takvih lokalnih narodnosnih zapovjednika i mo:nika sa visokom i opasnom razinom samostalnosti u odnosu na središnje zapovjedništvo.178 Ova raštrkanost i nešto labavija struktura ustanikog vojnog i politikog ustroja rezultat je ne -elje ustanikih vo2a, posebno ne Batona Dezitijatskog, nego realnog stanja na terenu i prirodne rascjepkanosti zajednica uesnica u ustanku i posebno još uvijek relativno ni-e (u odnosu na razvijenije zemlje mediteranskog bazena) razine razvitka društveno-gospodarskih odnosa i politike samosvijesti dinarskih i panonskih naroda, Vojna i politika vodstva Saveza i pobunjenih dinarskih i panonskih naroda morala su raunati sa tim ni-im razinama razvitka svojih zajednica da bi mogli brzo Savezu i ustanku dati neki sna-niji oblik, pa i institucije dr-avnog karaktera, i sve je to u sluaju ilirskog ustanka ostalo u formi improvizacije, potreba vremena i situacije. Znai, i pored višedecenijske rimske vladavine i primanja tekovina grko-rimske civilizacije i njenih vrijednosti, op:a kulturna razina dinarskih i panonskih naroda nije još uvijek bila tolika da bi omogu:ila jaanje pozicija zajednikih institucija na uštrb pojedinanih narodnosnih zajednica i njihovih partikularnih interesa i tradicija te ambicija, -elja i interesa pojedinih mo:nih i utjecajnih pojedinaca u tim zajednicama. I radi svih tih okolnosti mo-e se smatrati velikim uspjehom vrhovnih vojvoda, posebno Batona Dezitijatskog, i sama injenica da je ipak dogovoren zajedniki nastup i Savez koji je funkcionirao u svome kakvom-takvom obliku bar neko vrijeme i da se uostalom bar u djelominom i krnjom sastavu odr-ao do samog kraja ustanka. A to je bila injenica unikatne povijesne vrijednosti a koja je ujedno bila i originalna pojava i tvorevina. I pored disperziranog zapovjedništva i primjetnih i izra-enih partikularizama najve:a odgovornost za sudbinu ustanka je ipak le-ala na dvojici Batona, a nakon pada Panonije samo jednog dezitijatskog Batona. On je morao uslijed svega toga pokazati pored vojnikog i umije:e diplomacije, sporazumijevanja i uop:e kontakta i odnosa sa ljudima i pronicljivost kako bi se ne samo uspijevao 178 Cass. Dio LV, 33, 1-2 406 Mesihović, Dezitijati, 2007 odr-ati u ratu sa Rimljanima nego i balansirati me2u svim tim proturjenostima i razliitostima koje su se nalazile unutar okvira cjeline ustanikih snaga kako bi pokušao da zaštiti op:e interese Saveza. U tom smislu treba promatrati i njegovu intervenciju u Panoniji protiv Batona Breukog i predaju odluivanja o njegovoj sudbini vojsci, tj. u prenesenom znaenju narodnom sudu. On je istovremeno morao da vodi rauna i o odnosu izme2u trenutnih interesa rata na jednoj strani i starih i novonastalih surevnjivosti i razliitih vizija i ideja o sudbini ustanka u cjelini ili samo u nekim njegovim aspektima koje su se pojavljivale u ustanikim redovima na drugoj strani, a sve kako bi odr-ao ustanak, Savez i ideje borbe i zajednikog nastupa. O znaaju i ulozi koju je Baton Dezitijatski imao za pokretanje, vo2enje i oblikovanje ustanka, najbolje svjedoanstvo pru-a Strabonov podatak u kojem spominje dotinog dezitijatskog vojvodu. Strabon u istom pasusu u kojem se nalazi Batonovo ime vezano za njegovu dezitijatsku narodnosnu pripadnost, navodi i Breuke i druge autohtone narode od kojih za neke znamo da su aktivno sudjelovali u ustanku, ali ne navodi ni Batona Breukog ni druge osobe. U Strabonovoj «Geografiji» tako Baton Dezitijatski zauzima, mo-emo slobodno re:i posebno, skoro eksluzivistiko mjesto. Ovaj ustroj ustanikih snaga kao neke vrste op:enarodne vojske, skupa narodnosnih milicija a ne sna-ne jedinstvene profesionalne oru-ane sile, potpuno i precizno hijerarhijski ustrojene kao što je bila rimska sa kojom su se oni sukobili, bio je i velika teško:a za odr-anje ustanka. I radi svega navedenog zapovjedni lanac ustanikih snaga je bio vrlo disperziran uglavnom na osnovi narodnosne, plemenske i druge vrste pripadnosti, odnosno osnovne vojne jedinice u ve:ini sluajeva nisu bile narodnosno mješovite. I pored velikog broja pripadnika, zbog svoga narodnosnog i milicijskog karaktera, ustanika vojska je bila slabo uinkovita u ofenzivnim akcijama što se pokazalo i prilikom pokušaja napada na bitnije gradove na zapadnobalkanskom i panonskom prostoru a koja su osiguravali sna-niji garnizoni. I izuzev onih prvih pokreta ustanikih snaga koji su imali karakter ofenzivnih djelovanja, a koji su se istine radi odvijali gdje nije bilo ve:ih i spremnijih protivnikih jedinica ili gdje je rimska reakcija bila slaba, zakašnjela ili se odugovlailo sa njenom 179 primjenom, ustanici su im su se suoili sa jaim rimskim i njima saveznikim snagama preokrenuli na primarno obrambenu taktiku. A to je podrazumijevalo zaštitu pobunjenog podruja, gdje narodnosno-milicijski i teritorijalni koncept ustroja oru-anih snaga dobiva na znaenju. Ustanici su tako, nakon što je širenje ustanka nakon poetka 7. god. n. e. zaustavljeno a rimsko zapovjedništvo prema pobunjenom podruju koncentriralo brojne snage spremne za ofenzivno borbeno djelovanje i nastupanje, razvili dugu obrambenu liniju koja se branila ne samo frontalno, 179 Dobar primjer pružaju zbivanja na kraju 6. god. n. e. kada je Tiberije sa Mesalinusom gubio vrijeme u Sisciji dok su ustanici u njenom gravitacionom podruju širili ustanak je najslikovitiji) 407 Mesihović, Dezitijati, 2007 nego i dubinski jer je itav niz naselja pretvoren u utvrde. Suprotno od ustanikih oru-anih snaga, u ve:em dijelu narodnosno-milicijskoj karaktera, stajala je protu-ustanika armija koja je u svome skoro kompletnom sastavu, ukljuuju:i i legije i pomo:ne jedinice, bila pokretnog karaktera nevezana za odre2eno podruje. Tako je ona lakše i br-e pa i efikasnije izvodila ofenzivne akcije, bez problema se prebacivala sa jednog mjesta na drugo i nije bila optere:ena bremenom «civilne populacije» na iju su zaštitu ustanika zapovjedništva i središnja i posebno ona lokalna morala polagati znatnu pa-nju. Ustanika strategija se sastojala i u blokadama i napadima na razasute garnizone, posade i predstra-e protu-ustanike armije, nadaju:i se da :e se tako iscrpiti protivnik jer je glavnina snaga vo2ena Tiberijem bila prisiljena da na jednom širokom prostoru bude anga-irana i na deblokadama tih pozicija.180 Takva ustanika aktivnost je pored gubitka vremena i razvlaenja strateških zamisli rimskog zapovjedništva i skretanja njihovih realizacija donosila i velike gubitke u ljudstvu i materijalu. Dok su u širim ofenzivnim pokretima te raznolike udru-ene narodnosne milicije im do2u u konflikt sa jaim i spremnim protivnikim formacijama pokazivale velike nedostatke svoga unutarnjeg ustroja, suprotno tome one u odbrani svoga teritorija i svojih naselja pokazuju svu svoju odlunost, sposobnost i inventivnost jer poznaju i teren i najbolje naine borbe na takvom terenu. Njihova vrijednost i borbena uinkovitost pogotovu dobiva na znaenju ako ustanike jedinice raspola-u i sa nekim dobro utvr2enim i teško osvojivim pozicijama kao svojim središtima (ukljuuju:i i za pokretanje borbenih akcija) i pribje-ištima i za vojsku i za ugro-eno okolno stanovništvo. Ove utvr2ene pozicije su predstavljale i neku osnovicu op:eustanike strategije otpora od kraja 6. god. n. e. pa do samoga kraja ustanka znai pune tri godine, a s njima sude:i po izvještajima Veleja Paterkula i Kasija Diona ustaniko podruje definitivno nije oskudijevalo…naprotiv, bilo ih je i više nego dovoljno. Ali postojanje ovih stalnih utvr2enih pozicija i njihovo znaenje po ustanak ipak je jaalo partikularne interese pojedinih, lokalnih segmenata otpora. To je ote-avalo i srastanje kompletne borbene ustanike mase, a koja nije bila mala u jednu vrstu cjelinu, pravu vojsku sposobnu da izvodi borbene operacije bilo gdje. Izgleda da je tome te-io Baton Dezitijatski, ali ipak su narodnosni i lokalni partikularizmi a razlike me2u pojedinim ilirskim narodima još uvijek istaknute i prisutne, od me2usobne surevnjivosti pa do šti:enja primarno svojih interesa. Jednostavno reeno još uvijek nisu bile sazrele prilike za postojanje prave jedinstvene ilirske vojske. 180 Vell. II, CXI, 4 408 Mesihović, Dezitijati, 2007 S druge strane ustanici su sude:i po Veleju poznavali i rimsku disciplinu,181 te samim tim i neke aspekte rimskog vojnog ustroja i doktrine, koje su u ustaniki tabor vjerojatno prenijeli i bivši pripadnici pomo:nih jedinica.182 Poznavanje rimske discipline i doktrine, bar u višem zapovjednom kadru, je bar privremeno i sporadino moglo amortizirati poslovini neustroj i nedisciplinu oru-anih snaga svojstvenih zajednicama sa preddr-avnim politikim formacijama u temeljima svoje konstitucije pa i njen milicijski karakter. To je unosilo novu kvalitetu u ustroj i borbena dejstva ustanikih snaga što su i sami Rimljani i njihovo zapovjedništvo primijetili. Bolje, aktivnije i sre2enije, pa i discipliniranije ustrojstvo ustanikih snaga su jedan od glavnih razloga da je ustanak trajao punim intenzitetom tri i po godine, i da se ustanici nisu raspršili ve: nakon prvih poraza i intervencije protu-ustanikih snaga kao što je to bio sluaj sa nizom drugih «barbarskih» -eljeznodobnih naroda.183 Radi toga su Rimljani morali da anga-iraju goleme vojne snage, jer se uz kvalitetu upotrebljenih trupa, moralo oslanjati i na njihovu kvantitativnu prednost. I postojanje jedinstvenog op:eustanikog vojno-politikog vodstva je bilo i uzrok i posljedica prihva:anja tekovina rimskog poglavito vojnog ustroja i njegovog primjenjivanja u toku rata. Najbolji primjer pru-a dinarski segment ustanka, u kojem se nalaze i Delmati i Dezitijati i Pirusti i mnogi drugi ilirski narodi sa toga prostora, a koji do samoga kraja rata prihvata kao najvišu ustaniku instituciju onu koju obnaša Baton Dezitijatski. U sluaju ustanka od 6. do 9. god. n. e. ini se da su domorodaki narodi ipak nešto više sazreli za zajedniko, koordinirano djelovanje, za razliku od vremena Oktavijanove kampanje kada su se ilirski narodi branili separatno. Sude:i po trajanju i zbivanju u toku itavog rata najve:i zagovornik discipliniranije i borbeno svjesnije i odanije ustanike oru-ane sile koja bi bila spremna za borbu bilo gdje na ustanikom podruju bio je Baton Dezitijatski. Izgleda da su samo one jedinice kojima je neposredno zapovijedao Baton Dezitijatski imale manje osobnosti klasinog milicijskog narodnosno-teritorijalnog ustroja i u sebi su više sadr-avale karakteristike prave taktike jedinice tako u sebi sa-imaju:i i osobnosti manevarskih pokretnih jedinica i op:eustanike vojske. One su vjerojatno najviše potekle iz onog tabora u kojem su se okupile unovaene pomo:ne jedinice i iz kojeg je potekao plamen pobune i samim tim bi u njima brojnost Dezitijata mogla biti izra-ajnija, Ove jedinice su inile samo dio ukupnih ustanikih snaga i to vjerojatno ne ve:inskih i na samo dinarskom pojasu. Njihovo postojanje dokazuje visoku razinu pokretljivosti Batona 181 Vell. II, CX, 5 182 Po Wilkesu (1969, 69) ustanike vo2e su bile uspješne jer su ve: ranije slu-ili kao mla2i oficiri u oru-anim snagama Rimske Dr-ave gdje su se upoznali sa disciplinom i nainima funkcioniranja, borbenoj doktrini i metodama ratovanja rimskih oru-anih snaga. Me2utim izvorna gra2a ne govori niti daje ni najmanje naznake o tome, tako da se to mo-e smatrati špekulacijom Wilkesa. 183 Npr. Vercingetoriksov ustanak je okupio veliku masu naroda, ali je prestao nakon direktnog sukoba kod Alesije. 409 Mesihović, Dezitijati, 2007 Dezitijatskog preko skoro itavog ustanikog podruja, uglavnom na dalmatinsko-dinarskom podruju ali i na panonskom prostoru. To što se zajednika dejstva dvojice vrhovnih vojvoda uglavnom doga2aju na panonskom prostoru dokazuje da je do toga dolazilo jer je Baton Dezitijatski bio taj koji je Batonu Breukom, i jedinicama kojima je ovaj zapovijedao, dolazio radi zajednikog borbenog djelovanja. A to bi bilo teško izvesti da uz sebe nije imao stalne pokretne, manevarske jedinice kojima bi neposredno zapovijedao, a koje bi inile jezgro i prilikom okupljanja ve:e vojne sile radi ostvarivanja odre2enog specifinog zadatka. Na njihovo postojanje ukazuje i stalno prebacivanje tih snaga sa jednog mjesta na drugo kako bi se izbjegli glavni rimski udari usmjereni na Batona i njegove neposredne jedinice i posebno Batonov prelazak u Panoniju kako bi sprijeio otpadnu:e i pad Panonije.184 Sve je to mogao Baton Dezitijatski izvesti samo ako je raspolagao sa oko sebe okupljenim dobro pripremljenim, pokretljivim i neoptere:enim primarno narodnosnom pripadnoš:u jedinicama a kojima bi stalno (a ne samo u ad-hoc situacijama) neposredno zapovijedao, a koje su usto bile i disciplinirane, motivirane i lojalne ciljevima ustanka. U pojedinim sluajevima i situacijama borbene snage kojima je Baton Dezitijatski neposredno zapovijedao su bile iznimno brojne.185 I u prvo vrijeme, kada se ustanak širio i kada se kreiralo podruje pod ustanikom kontrolom, Baton Dezitijatski je neposredno predvodio brojno velike oru-ane snage. Tek nakon prelaska na naelno defanzivnu strategiju i pozicioniranje ve:ine ustanikih snaga (na osnovi narodnosno-milicijskog i gerilsko-partizanskog karaktera i oslanjanja na sustav utvr2enih uporišta) Batona Dezitijatskog su ve:inom pratile manje brojne snage. Baton Dezitijatski je tako uglavnom u kasnijim razdobljima bio pra:en odre2enom brojnom vojnom silom, s kojom je krstario po ustanikom podruju, poglavito na sjeverozapadu povezuju:i i kre:u:i se izme2u utvr2enih uporišta. Kada je prilikom konane protu-ustanike ofenzive bje-ao ispred kolone koju su predvodili Tiberije i Germanik, Batona Dezitijatskog je vjerojatno pratila ta jedinica ili neka dru-ina ratnika sve do konane njegove predaje u Tiberijevom logoru.186 Naravno, u nekim izuzetnim situacijama i radi specifinih potreba oko Batona Dezitijatskog se okupljala ponovo velika oru-ana sila. 184 Tom prilikom su one sigurno poslu-ile kao jezgro oko koje se skupila brojnija borbena sila koja je pod neposrednim zapovjedništvom Batona Dezitijatskog otišla u Panoniju kako bi se obraunala sa Batonom Breukim. 185 Npr. kada se Baton Dezitijatski prvi put kretao zapadnim (sjeverozapadnim) pravcem (po Veleju 20 000 boraca), kada je predvodio zajednike borbene operacije sa panonskim segmentom i posebno kada je neposredno zapovijedao procesom obrauna sa Batonom Breukim jer je jedino u tom sluaju (ve:e brojnosti vojske kojom je zapovijedao) bilo smisleno i razumljivo odr-avanje vojnike/narodne skupštine/sudišta Batonu Breukom. 186 Oko samoga Batona Dezitijatskog mo-emo s velikim stupnjem vjerojatno:e pretpostaviti i postojanje jednog kru-oka sastavljenog od njegovih neposrednih suradnika. To dokazuje opis predaje Batona Dezitijatskog gdje iz konteksta teksta mo-emo naslutiti prisustvo i jednog odre2enog broja osoba koje su nalazile uz samoga Batona 410 Mesihović, Dezitijati, 2007 Naravno u okviru ustanikih snaga postojale su i jedinice i skupine i pojedinci koje nisu bile direktno vezane ni za jednu posebnu teritoriju na ustanikom podruju niti za neki ustaniki narod, nego su bile sastavljene od onog sloja koji je Kasije Dion nazvao prebjezima.187I one su spadale u taj mobilni dio ustanikih snaga ili su bile uklopljene bilo u vidu skupina ili pojedinaca u redove narodnosnih milicija. Oni domorodaki narodi uesnici u ratu ija se teritorija nalazila u dubljoj, zašti:enoj unutrašnjosti kao što su Dezitijati188 su sigurno slali i svoje ljudstvo koje je uzimalo ueš:a u borbama na pojedinim podrujima, jer Dezitijati su se sigurno borili i u toku i te tri godine. A posebno je njihova anga-iranost bila izra-ena kada se oko Batona Dezitijatskog vršilo brojnije okupljanje snaga radi specifinih borbenih djelovanja. Sigurno su takvim opse-nim ustanikim operacijama mobilnog tipa, kojima je neposredno zapovijedao Baton Dezitijatski, upravo ovi narodi, koji su raspolagali sa najviše ljudstva koje nije moralo da stalno brani uporišta na svojoj matinoj teritoriji, dali i najbrojniji udio. Granini narodi, posebno u oblastima relativne kontrole morali su više da anga-iraju svoje raspolo-ivo ljudstvo za obranu svojih uporišta i uop:e obrambenih linija, nego da još dodjeljuju dio snaga za pokretne operacije velikog opsega koje neposredno izvodi Baton Dezitijatski, Zato su upravo Dezitijati i neki drugi narodi iz dinarske dubine bili ti koji su davali najviše ljudstva za takve opse-ne mobilne operacije kao npr. prilikom upada u Panoniju radi ka-njavanja Batona Breukog. Tek 9. god. n. e. i gornjobosansko, dezitijatsko podruje je bilo zahva:eno rimskim napadima, pa su i dezitijatski ratnici morali primijeniti pozicionu borbu zasnovanu na sustavu svojih uporišta i neposrednoj borbi za svoju zemlju. Radi te injenice mogu:e je pretpostaviti da su pored toga što su predstavljale okru-enje i Batona Dezitijatskog, dezitijatske jedinice bile i neka vrsta strateške ustanike rezerve koja bi bila anga-irana širom borbene linije. Me2utim, i pored nesumnjivog Velejevog pretjerivanja, ukupna ustanika sila iako je baš pod utjecajem prvog razdoblja rimske vladavine imala izgra2eniji sustav u odnosu na stanje drugih «barbarskih» vojsci ipak je još uvijek daleko zaostajala za disciplinom, uvje-banoš:u, spremnosti i doktrinom rimskih legija. Ali i ovaj nešto razvijeniji sustav ustanike oru-ane sile, a posebno injenica da je dio višeg vojnog zapovjedništva ustanikih snaga sigurno morao poznavati i rimsku strategiju i taktiku i nain borbe dodatno su doprinijeli da se Rimljani ipak zaglibe u te-ak rat. A i vjerojatno postojanje tih pokretnih snaga pod neposrednim zapovjedništvom Batona Dezitijatskog, a koje se nisu usu2ivale da se upuste u otvorenu borbu nego su ratovale partizansko-gerilskom Dezitijatskog, u prvom redu to su bili njegovi pratioci, lanovi porodice kao Skeuas, i pojedini zapovjednici u koje je Baton Dezitijatski imao najvišu razinu osobnog povjerenja. 187 Cass. Dio LVI, 15, 2 188 Njihovo podruje se nalazilo u samom središtu ustanikog podruja i od prolje:a 6. god. n. e. pa do ljeta 9. god. n. e. se nalazilo van direktnog i neposrednog dodira sa borbenim linijama i neprijateljskim trupama. 411 Mesihović, Dezitijati, 2007 mobilnoš:u dodatno su ote-avali ostvarivanje strateških i taktikih zamisli protivnika. Zbog toga je i bilo mogu:e da se Rimljani uvale u dvogodišnji -ivi pijesak satkan od niza raštrkanih pohoda, pustošenja na širokom teško pristupanom terenu i da se na njemu suoavaju sa najrazliitijim vrstama sukoba. Tako bi Rimljani i njihovi saveznici imali itav niz malih stalno otvorenih ratišta, (npr. primorski, mezejski, panonski, itd.) koji su opet sa svoje strane inili jedinstveni ustaniki front prema Rimljanima, a to je bilo toliko razliito od iskustva npr. rata sa Vercingetoriksom. Rimski zapovjednici i trupe koje su oni predvodili su morali u koncipiranju svojih strateških zamisli i vo2enju taktikih poteza na samom terenu voditi rauna i o klimatskim osobnosti prostora na kojem su se nalazili. Antiki pisci, kao Strabon i Tacit kao jednu od specifinosti kontinentalnih ilirskih zemalja navode iznimno sna-ne, surove i snje-ne zime koje usto i rano dolaze,189 što je za mediterance od kojih je ve:im dijelom bilo sastavljeno rimsko legionarsko vojništvo za vrijeme ustanka bilo ote-avaju:i faktor. I sam Velej Paterkul koji uestvuje u ratu smatrao je za shodno da zabilje-i vrlo oštru zimu (…asperrimae hiemis…) u ilirskim zemljama u kojima je on kao jedan od Tiberijevih legata morao prezimiti.190 Ta injenica je nesumnjivo primorala Rimljane da u toku zimskih mjeseci svedu ratne aktivnosti na minimum i ve:inu svojih trupa povlae u zimovališta. Time se praktino, nakon -estokih vojnih operacija u periodu prolje:e-jesen, omogu:avao na neki nain i ustanicima predah od protivnikih oru-anih ofenziva ali ne i od gladi i drugih neda:a koje su svoje posljedice posebno izra-avale u toku oštrih dinarskih i panonskih zima.191 U povijesti postojanja slinih saveza esto nailazimo i na pojavu razmjene talaca me2u narodima i zajednicama sudionicima tih saveza, ime se nastojala pove:ati njegova unutarnja kohezija, smanjiti mogu:nost postizanja separatnih rješenja i ovjeriti uvjerenje svih uesnika odre2enog projekta u zajednike interese i cilj. Dobar primjer pru-a razmjena talaca koju su u toku priprema za svoj ustanak protiv Rimske Republike inili me2u sobom pojedini italski saveznici Rima.192 Ne raspola-e se sa izvornim podacima koji bi potvr2ivali da je i kod naroda uesnika u ustanku vršena u svrhu uvrš:enja Saveza i jaanja me2usobnog povjerenja razmjena odabranih talaca. Naprotiv, koliko se mo-e razumjeti i izvu:i iz konteksta izvornih tekstova koji opisuju ustanak a posebno iz doga2aja vezanih za zadnje faze rata, izgleda da ustaniki narodi pa ni Dezitijati i Breuci kao glavni stupovi op:eg proturimskog pokreta nisu razmijenili taoce. Da nije bilo taoca i njihove razmjene, slikovito dokazuje i injenica da nakon svoga odmetnu:a Baton Breuki obilazi teritoriju 189 Strab. Geo. VII, 5, 10; Tac. Ann. IV, 5 190 Vell. II, CXIII, 3 191 Sigurno je bilo manjih arki, ali one nisu poprimale -estinu i opseg borbi kao u nezimskim godišnjim dobima. 192 App. de bell. civ. 412 Mesihović, Dezitijati, 2007 koju bi on po «uzurpiranom» pravu trebao kontrolirati i zahtijeva taoce od zajednica naseljenih na tom prostoru kako bi osigurao njihovu vjernost, što pretpostavlja da on nije imao u svojim rukama taoce ne samo sa dinarskog nego i sa panonskog podruja. Kao da se samo po sebi podrazumijevalo da se svi oni koji su se digli na oru-je nalaze na istom putu sa kojeg ne:e separatno odstupiti. Na nastanak takvog uvjerenja je sigurno utjecao i brzi razvoj ustanka, njegovo stihijsko širenje i brzo i temeljito likvidiranje rimske vlasti i uprave i njihovih institucija te svega onoga što je njih simboliziralo na podrujima koje je zahvatila pobuna kao i prilino raširenu visoku razinu antirimskog raspolo-enja koje je vladalo unutar naroda koji su se pobunili. Mo-da je u ranim fazama i mjesecima ustanka i vladalo takvo op:e raspolo-enje i uvjerenje unutar domorodakih pobunjenih naroda da se svi nalaze na istom zadatku kako bi ostvarili zajedniki cilj kojeg nitko nema razloga da iznevjeri. Uvjetovano s tim mo-da se smatralo i da nema razloga da se pristupi razmjeni talaca, inu koji kao da na indirektni nain poruuje da je razina me2usobnog povjerenja nizak i da praktino nitko nikome ne vjeruje u potpunosti. I zbog takvog raspolo-enja, ustanikog -ara i uvjerenja u neophodnost borbe koje je vladalo i u vodstvima pobunjenih naroda Baton Dezitijatski je teško mogao pretpostaviti da mo-e do:i do separatnog dogovaranja sa Rimljanima i napuštanja ustanka od strane jedne od komponenti Saveza. To je dodatno razumljivo ako se ima u vidu da je suveren Breuka Pines potpuno i iskreno odan stvari ustanka, što je i dokazao u onim sudbonosnim doga2anjima koja su predodredila budu:e doga2aje u ustanku i konanu i krajnu sudbinu zajednike borbe dinarskih i panonskih naroda. Ali pitanje je bilo kakvo :e biti ponašanje breukog vojvode i jednog od dvojice vrhovnih zapovjednika zajednikog ustanikog Saveza, ostarjelog, opreznog ali i iskusnog Batona Breukog. I kako vrijeme bude odmicalo ustaniki duh me2usobnog povjerenja je polako poeo blijediti. Neprimjenjivanje razmjene talaca mo-e objasniti da Baton Breuki bez ve:ih ustezanja i taktiziranja odbacuje ideje Saveze, a nešto kasnije Breuci i drugi panonski narodi bez ve:eg otpora a izgleda i volje podlije-u konanoj rimskoj intervenciji u Panoniji izvedenoj pod zapovjedništvom Plaucija Silvana. Da su kojim sluajem breuki i panonski taoci boravili kod Dezitijata, Batonu Breukom bi bilo te-e da se odlui na takav korak kao što je otpadanje iz Saveza i sporazumna predaja Rimljanima. On se i bez fenomena talaca morao zbog svojih namjera suoiti sa sna-nom opozicijom i kasnije osje:ati prilino izra-eno nezadovoljstvo sa onim što je uinio i u okvirima matinog naroda i drugih panonskih naroda koji su bili okupljeni oko Breuka. Taoci se uglavnom i po pravilu odabiraju iz utjecajnijih, uglednijih i politiki znaajnih porodica i rodova, pa bi njihovi sunarodnici, posebno politiko vodstvo imali više razloga da budu obazriviji u donošenju nekih prijelomnih odluka koje bi kao posljedicu mogle imati ugro-avanje sigurnosti taoca. Ionako u stvarnosti izra-ena opozicija namjerama i uinjenom djelu Batona Breukog u matinom narodu i drugim panonskim narodima bi 413 Mesihović, Dezitijati, 2007 u sluaju razmjene talaca bila još energinija i uvezanija i sigurno djelotvornija. A na sve to bi jedan iskusni starješina kakav je bio Baton Breuki morao raunati i sigurno se ne bi tek tako usudio da se odva-i na onaj in koji je uradio. Da su imali breuke i druge taoce odabrane iz naroda iz panonskog bazena, Dezitijati i uop:e dalmatinski (dinarski) segment ustanka bi raspolagao sa dobrim materijalom za eventualno ucjenjivanje pa i usmjeravanje akcija svojih suboraca u Panoniji, posebno opozicije djelovanju Batona Breukog. II. II. faza razvitka ustanka Nakon stvaranja jedinstvenog ustanikog vojno-politikog Saveza prešlo se na drugu fazu razvitka i toka rata. Kao što je ve: reeno prva akcija tek stvorenog Saveza je bilo zauzimanje planine lama, s koje se nastojalo vršiti pritisak na Sirmijum, a u kojoj su uestvovali zajedno i Baton Dezitijatski sa svojim prate:im jedinicama i Baton Breuki sa snagama kojima je on zapovijedao. Me2utim i ovo nastojanje formiranja bitnog strateškog polo-aja, kakvo je bez sumnje bila Fruška Gora jer se s nje kontroliralo za Breuke i panonski segment ustanka vrlo va-no srijemsko podruje, od strane zdru-enih jedinica Saveza pokazalo se neuspješno. Uinjenica da je prva oru-ana akcija Saveza bila usmjerena ka zaposjedanju planine Alma, tj. Fruške Gore potvr2uje da se ovo podruje nije nalazilo pod kontrolom ustanika i da su Rimljani još prije stvaranja Saveza dr-ali liniju SavaDrava. Tek sa formiranjem Saveza ustanike snage su se smatrale dovoljno sna-nim da pokrenu novu ofenzivnu akciju na srijemsko podruje i da zaposjednu Frušku Goru. Protiv njih je Cecina Sever poslao trake saveznike jedinice koje je predvodio njihov kralj Remetalk, koji je bio najva-niji rimski saveznik u ratu. Po Dionu, ustanici su pora-eni tom prilikom od strane trakih jedinica koji su inili neku vrstu prethodnice Cecine Severa, kojem su se opet te zdru-ene ustanike jedinice sna-no odolijevale prilikom drugog napada koji su pokrenule rimske jedinice.193 193 Cass. Dio LV, 30, 3 Traani su izgleda prema ustanikim snagama bili poslani od Cecine kao neka vrsta akcije kontraofenzivnog karaktera, te bi se trako odašiljanje moglo smatrati kao neko preventivno djelovanje kako bi se sprijeio oekivani i planirani veliki ustaniki pokret mo-da ponovo prema Sirmijumu i uš:u Save u Dunav, ili bar ote-alo, ometalo i usporilo njegovo ostvarivanje. Tako bi traki napad poremetio raspored i poredak ustanikih snaga na Fruškoj Gori koji je kreiran u svrhu dalje ofenzivne djelatnosti. Nakon toga bi sigurno došao drugi napad, ovaj put od samih rimskih trupa pod izravnim zapovjedništvom Cecine Severa, ali kojem su izgleda ustanici uspijevali da odolijevaju. Sama konstrukcija spomenutog Dionovog odjeljka se mo-e tumaiti na više naina i kao da su se i pored prvotnog poraza koji su im zadali Traani, ipak uspjeli oduprijeti rimskom napadu što bi znailo da su sauvali svoje pozicije na Fruškoj Gori, ali i kao da su ipak pora-eni i pored -estokog otpora i to samo trupama kojima je neposredno zapovijedao Cecina Sever uslijed ega su napustili svoje pozicije. Na-alost i na ovim opisima zbivanja iz 6. god. n. e., koji se odnose na bitke na panonskom pojasu 414 Mesihović, Dezitijati, 2007 Bez obzira da li su ustanike snage uspjele da zadr-e uop:e, potpuno ili djelomino svoje pozicije u Srijemu, stvaranje Saveza je pored poboljšanja borbenih aktivnosti ilirskih snaga utjecalo i na dalje širenje ustanka. Olakšavanju ustanike pozicije, i to na istonom ratištu, je doprinio i upad Daana i Sarmata194 u Meziju zbog ega se Cecina Sever morao vratiti u svoju provinciju. Vjerojatno je izbijanje ustanka izazvalo Daane i Sarmate da izvrše razaraki upad u Meziju.195Dinarskom segmentu, oigledno dodatno osna-enim i motiviranim stvaranjem Saveza, uspjelo je da nastavi sa ponovnim procesom širenja ustanka, koji je bio privremeno zaustavljen brzom intervencijom Valerija Mesalinusa i dolaskom trupa predvo2enih Tiberijem, koji su svoj glavni štab smjestili u Sisciji.196 Tako je stvaranje zajednikog Saveza, konsolidacija i umre-avanje sustava ustanikih snaga i koordiniranje, pa u pojedinim sluajevima i zajedniko ostvarivanje njihovih planova i akcija vjerojatno utjecalo i na nove uspjehe ustanikih snaga i ponovni val širenje ustanka, najvjerojatnije u kasno ljeto i jesen 6. god. n. e. Za cijelo vrijeme u kome je stvoren zajedniki Savez i vodile se borbe na istonom ratištu Tiberije i Valerije Mesalinus su se zadr-avali u Sisciji, ne poduzimaju:i dublje prodore i sna-nije pokrete na ustanike pozicije. Tako na zapadnom pravcu od Mesalinusove intervencije i Tiberijevog situiranja u Sisciji nije došlo do ozbiljnijih aktivnosti od strane rimskih i drugih protu-ustanikih snaga. I Tiberije i Mesalinus su se zadovoljili time što je, po njihovom mišljenju, zaustavljeno širenje ustanka i osigurani (kako :e se ipak kasnije pokazati sumnjiva) lojalnost i podlo-niko savezništvo sa Rimom lokalnih zajednica na tome pravcu. A mogu:e je da su i Kasije Dion je škrt na detaljima, pa je teško protumaiti iz njegovih podataka jesu li ustanici zadr-ali Frušku Goru ili su je ipak bili prisiljeni napustiti. 194 195 Vjerojatno je rije o sarmatskom narodu Iazyges, koji je prebivao izme2u Dunava i Tise. Cass. Dio LV, 30, 4 Daani u ovim desetlje:ima rimske pacifikacije Balkana i Panonije ju-no i zapadno od Dunava, predstavljaju velikog neprijatelja Rimljanima, stalnim upadima i ugro-avanjima pozicija. Pašali:, 1975, 403-405. Kao što vidimo upad Daana i Sarmata poklopio se sa najte-im borbama sa ilirskim ustanicima i radi te injenice o nestabilnosti dunavske granice, Rimljanima se kao primarni interes nametalo spreavanje ostvarivanja direktne, stalne i nesmetane veze ustanika sa vanjskom granicom i Daanima i Sarmatima sa druge strane Dunava. 196 Tiberije je dao da se podruje Siscije sa svih strana okru-i vodom. Ovo je nesumnjivo bila obrambena mjera i ura2ena je ili u periodu ratovanja 12-9. god. p. n. e. ili vjerojatnije za vrijeme ustanka 6-9. god. n. e. Ovakvo stanje Siscije je ostalo sve do Kasija Diona (XLIX, 37, 3). O tome v. i Šašel Kos, 2005 A, 395; 439. Ako je Tiberije smatrao shodnim (ako je kanal bio ura2en u vrijeme ustanka), i pored velikih rimskih vojnih efektiva u zoni Siscije, da dodatno utvrdi odbrambene fortifikacije Siscije onda je ustanika snaga bila ipak iznimna. Tiberije kao vrhovni zapovjednik na ilirskom ratištu jednostavno nije potcjenjivao svoga neprijatelja, i bio je svjestan njegove realne snage. Samim tim je on mo-da i naredio izgradnju kanala (dodatno spajaju:i Kupu i Savu) kako bi se Siscija okru-ila i zaštitila »vodenim bedemom» u sluaju eventualnog napada ustanika. Ujedno to dokazuje da su i jake ustanike pozicije bile relativno blizu Siscije, posebno prema istoku i jugu. Nesumnjivo su Banija, Kordun, Cazinska Krajina i Pounje bili u rukama ustanika. 415 Mesihović, Dezitijati, 2007 poslovina opreznost Tiberija i uobiajeno njemu svojstveno oklijevanje i dvoumljenje uvjetovali ovo taborenje u Sisciji i ne upuštanje u pokretanje nekih opse-nijih ofenzivnih protu-ustanikih operacija, ime su praktino rimske pozicije na zapadnom Balkanu gubile na svojoj stabilnosti. To su dinarski ustanici iskoristili i upali na prostor tih domorodakih zajednica po Dionu «saveznika» Rima, uzrokuju:i njihovo prikljuenje ustanku (τηvν τε συµµαχιv συµµαχιδα vδα σφωÇν εjπεvδραµον και; συχνου;V prosapevsthsan).197 Po ovom konkretnom Dionovom podatku, izgleda da se domorodake zajednice na širokom prostoru ju-no, jugozapadno pa i istono od Siscije nisu do toga ustanikog prodora još uvijek prikljuile ustanku nego da su i same oklijevale, bolje re:i išekivale razvoj situacije.198Sigurno su Mesalinusova brza intervencija i zaustavljanje Batona Dezitijatskog doprinijeli da itav niz zajednica u tom pojasu od oko današnje granice Slovenije do zakljuno sa krajnjim dijelovima sjeverozapadne Bosne ostanu u stanju sumnjive lojalnosti i podlo-nikog savezništva. Lošu procjenu i pogrešnu uvjerenost rimskih zapovjednika u Sisciji u lojalnost niza lokalnih zajednica te i njihovo oklijevanje da i bolje utvrde svoje pozicije u ovoj «sivoj zoni» iskoristili su dinarski ustanici, dodatno osna-eni uspostavom ustanikog jedinstva i sinkronizacije vojnih i politikih aktivnosti. Oni su upavši u tu zonu jednostavno srušili tu lojalnu poziciju tih tzv. lokalnih rimskih saveznika prikljuivši ih ustanku, a i stvaranje Saveza je samo po sebi vjerojatno imalo odre2enog utjecaja da se te doma:e zajednice iz «sive zone» prikljue ustanku. Te kolebljive i vjerojatno u vezi pitanja pridru-ivanja ustanku podijeljene zajednice sada su na ustanikoj strani vidjeli ne jednu kaotinu, fluentnu i hibridnu masu, nego jedinstveni vojno-politiki ustroj koji ima jasan cilj i koji se bori na preciznoj proturimskoj platformi. To je nesumnjivo ohrabrilo i bilo podsticaj za one proustanike elemente u tim zajednicama iz «sive zone».199 Tako su i novi uspjesi i prodori ustanika u to vrijeme i dalje širenje ustanka bili ne samo rezultat oklijevanja rimskog zapovjedništva u Sisciji i prodora Daana i Sarmata u Meziju nego i posljedica pospješivanja unutarnjeg vojnog i politikog ustroja i strukturiranja ustanka, posebno onog njegovog segmenta koje je bilo pod zapovjedništvom Batona Dezitijatskog. Kao što se mo-e vidjeti, pristupanje ustanku je bilo postupno i sukcesivno, i dosta je bilo oklijevanja, kalkuliranja i išekivanja razvitka situacije tako da je i pojava bilo ustanikih bilo 197 Cass. Dio LV, 30, 4-5 198 Ova taktika išekivanja i kalkuliranja kao da je postala poslovina za dobar dio domorodakih zajednica. Iako su u naelu izgleda više bili privr-eni pridru-ivanju ustanku dobar dio domorodaca je ipak smatrao za potrebnije da se saeka i ocijeni razvoj situacije pa da se opredijeli za jednu od strana. Tako je i tu lojalnost pojedinih domorodakih zajednica potrebno tumaiti kao promjenljivu kategoriju, odnosno one su samo ekale prvu povoljnu priliku, a to kao u pravilu bila pojava ve: pobunjenih i ustrojenih snaga na njihovom teritoriju, kako bi se odmetnule. 199 Ali vjerojatno je bilo i elemenata u tim zajednicama i peregrinskim civitates u tom pojasu koji su ostali lojalni Rimu pa i borili se ne samo protiv ustanika, nego i protiv onih svojih sunarodnika koji su se pridru-ili ustanku. 416 Mesihović, Dezitijati, 2007 protu-ustanikih jedinica bila razlogom opredjeljivanja lokalnih zajednica u periodu nakon što se Tiberije utaborio u Sisciji. Vjerojatno su se tom prilikom ustanku, odnosno njegovom dinarskom segmentu, pridru-ile i one zajednice ije su teritorije gravitirale Sisciji i pru-ale se dalje prema zapadu, prema porjeju Kupe. Ne izgleda nemogu:om ni injenica da je tada došlo i do privremenog prodora «ustanka» na podruje današnje Dolenjske, što bi opasno pribli-ilo ustanak granicama Italije. Ovo novo širenje ustanka je pribli-ilo ustanike ilirske pozicije istonoj granici Italije. Radi toga se mo-da vjerojatnije i prije na njega odnosi onaj konkretni Velejev podatak II, CX, 4, gdje spominje Italiju i liniju Nauportum-Tergeste u svezi sa prodiranjem ustanikih jedinica, nego na Batonovo kretanje sredinom 6. god. n. e. sjeverozapadnim pravcem (u odnosu na zale2e Salone). Da su te od Rima «otpale» zajednice bile situirane u prostoru koji je više-manje gravitirao Sisciji dokazuje i injenica da je Tiberije nakon njihovog odmetnu:a pokrenuo iz Siscije pohod na dinarske upadake jedinice i novopobunjene zajednice. Izgleda da Kasije Dion po smislu teksta i nainu na koji je predstavljen podatak LV, 30, 4-5 ,odnosno njegovo vrelo za taj podatak, kao da osu2uje rimsko zapovjedništvo u Sisciji za slabo ili nikakvo neinjene, što je kao konzekvencu imalo ponovno širenje ustanka i to sada direktno na zapadnom pravcu. A za Rimljane je to bilo vrlo ozbiljno pitanje jer su se tako ustanike snage pribli-avale granici Italije.200 Ustvari prilino je nejasno ovo oklijevanje Tiberija i Mesalinusa za poduzimanje jaih borbenih aktivnosti i odre2ena pasivizacija njihovih trupa, što je po Dionu (odnosno njegovom vrelu) praktino predstavljalo gubitak vremena. Mogu:e je da ovo oklijevanje mo-da nije bilo rezultat Tiberijeve loše taktike procjene, nego pregrupiranja trupa i pripremanja i ustrojavanja jedne prilino velike armije za pokretanje borbenih operacija. Ipak bez obzira kakvi bili razlozi ovog oklijevanja i zadr-avanja Tiberija i Mesalinusa u Sisciji ustanici su to iskoristili i još dalje proširili ustanak, a sa druge strane još su više usadili i podjarili Augustovo nezadovoljstvo djelovanjem svoga novog posinka i vjerojatnog nasljednika. 200 Ovaj podatak, odnosno nain na koji je predstavljen, ukazuje da izvorna gra2a kojom se Kasije Dion slu-io nije bila panegirik Tiberiju, kao što je to sluaj sa Velejevim izvještajem. Ta izvorna gra2a, iz koje je Dion uzeo konkretni podatak, je bila ili stvarno mnogo realnija ili je bila neka vrsta antipoda Velejevom laskanju Tiberiju. Tako bi i ona na neki nain bila korumpirana nekim pragmatinim interesima u npr., slavu Germanika. A mo-da je rije i o izvornoj gra2i koja je nastala kao rezultat senatske tradicije koja se loše odnosila prema carevima iz dinastije Julijevaca-Klaudijevaca (izuzev samoga Augusta) pa je umanjivala Tiberijeve zasluge ili pokušavala ocrniti njegovo ponašanje i djelovanje, ukljuuju:i i ono na ilirskom ratištu u drugoj polovici 6. i poetkom 7. god. n. e. Uinjenica je da je bar dio izvorne gra2e kojom se slu-io Kasije Dion za opis rata 6-9. god. n. e. bio naklonjeniji Germaniku nego Tiberiju, pa bi i konkretni Dionov podatak mo-da poticao iz nje. 417 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tek nakon novog vala širenja ustanka Tiberije se pokrenuo iz Siscije. Me2utim ovaj put ustanici mijenjaju taktiku i ne idu u otvorene sukobe sa rimskim i drugim protu-ustanikim snagama ve: poinju da primjenjuju gerilsko-partizanski nain ratovanja.201 Zahvaljuju:i poznavanju terena, lako:e svoje opreme, podrške lokalnog stanovništva i upornosti ustanikih jedinica one pokazuju visok stupanj manevarske sposobnosti, prebacuju:i se s jednog mjesta na drugo. Zahvaljuju:i svojoj mobilnosti ustanike jedinice su mogle da lako do2u i da prodru gdje god su -eljele, prisiljavaju:i protivnika na stalnu potragu i iznurivanje. Osnovicu svoje borbene strategije ustanici su sada poeli zasnivati i na itavom nizu utvr2enih pozicija u koje se sklanjalo stanovništvo ugro-eno pokretima i akcijama protu-ustanikih snaga. Te utvr2ene toke su ustvari predstavljala u najve:em broju sluajeva ve: ranija protohistorijska naselja poglavito gradinskog ili nekog drugog tipa, zbog ega se ona u vrelima i oznaavaju kao φρουvριον, τειÚχοV, ejrumnovV. Upravo koriste:i te teško pristupane i osvojive pozicije ustanici su vjerojatno izvodili i brze i iznenadne napade na teško-pokretne protuustanike snage pa i njihovu pozadinu. stalno ih uznemiravaju:i i iscrpljuju:i. Pored ovakve gerilskopartizanske taktike ustanici su vjerojatno primjenjivali i naelo «spr-ene zemlje». te su protuustanike snage, uslijed takvog mobilnog ratovanja i izbjegavanja, morale primjenjivati taktiku «prona2i i uništi». A provo2enje navedenih metoda borbe dovodilo je do velikih pustošenja i -rtava, posebno kod civilnog stanovništva. Ovakav nain ratovanja ne dovodi do brzog završetka rata nego ga samo dodatno produ-uje u jedan surovi i beskrupulozni sukob, iji se završetak mo-e stalno prolongirati. Svojom brzom mobilnosti ustanici su i razvlaili protu-ustanike jedinice na prostoru zahvata Tiberijevog pokreta koji je vjerojatno provodio na sjeverozapadu ustanikog podruja u jesen 9 god. n. e. Kako je nastupala zima prilike su se još dodatno pogoršavale a Rimljani praktino nisu postigli neki ozbiljniji uspjeh u ratovanju, dok su ustanike dinarske jedinice ponovo provalile u, po Kasiju Dionu, Makedoniju.202 Ovaj upad u Makedoniju, sude:i po injenici da se tom prilikom na tom pravcu ustanici sukobljavaju sa trakim jedinicama koje predvode osobno Remetalk i Raskiporis, izgleda da nije zahvatio baš podruje na koje su ustanici prodrli u svome prvom nastupanju (onom koje je doseglo do Apolonije) nego se odvijao više orijentirano prema istoku. Uostalom oblasti srednje Albanije, koje su bile poglavito etnike ilirske oblasti provincije Makedonije, su vjerojatno pristupile ustanku za vrijeme prvog upada pa onda nije bilo razloga za dalje pokrete na tome pravcu. 201 Cass. Dio LV, 30, 5 202 Cass. Dio LV, 30, 5-6 Zanimljivo je da se i u toku zime 6/7. god. n. e. vode teške borbe ak i ofenzivnog karaktera što nije baš karakteristino za ratovanje u tadašnjem vremenu, pogotovu ne za zemlje sa poslovino jakom, oštrom i snje-nom zimom. Uinjenica da se borbe ne prekidaju sa poetkom zime 6/7. god. n. e. dovoljno ukazuje na svu -estinu, intenzitet i ozbiljnost borbi i situacije na terenu. 418 Mesihović, Dezitijati, 2007 Ovaj upad je mogu:e shvatiti i kao jedan od dva glavna strateška pokreta ustanikih snaga, jednog koji se odvijao na zapadnom pravcu i koji je zapoeo ranije i ovoga na istonom ratištu, a sve u svrhu širenja ustanka i podruja pod kontrolom novoformiranog Saveza ali i razvlaenja protivnikih snaga. Ovaj upad je tako potrebno promatrati kao sastavni dio borbenih aktivnosti oformljenog Saveza na istonoj bojišnici. A zbog pomanjkanja dovoljnih protu-ustanikih snaga, istona bojišnica je bila lakši dio za dublje i opasnije prodore ustanikih jedinica a posebno nakon prodora Daana i Sarmata. Tada su na istonoj bojišnici trake saveznike jedinice bile najpokretljiviji dio protu-ustanikih snaga, i koje su se prebacivale sa sjeveroistonog dijela istone bojišnice u Srijemu sve do jugoistonog dijela pokušavaju:i zaustaviti ustanike snage.203 Tom prilikom traki kralj Remetelk i njegov brat Raskiporis su uspjeli da zaustave ovaj ustaniki prodor, 205 makedonsku teritoriju ili prema dardanskim zemljama. 204 koji se mo-da odvijao ili dublje u Me2utim, izuzev toga zaustavljanja, trake jedinice jednostavno ništa više nisu uspjele da urade niti da povrate druge oblasti koje su se na tom dijelu bojišta ve: nalazile u ustanikim rukama. Kako izgleda trake jedinice u ovom periodu, ustvari u toku 6. god. n. e. ine najva-niji dio protu-ustanikih snaga na istonom bojištu, jer praktino pokrivaju sve mogu:e «rupe» koje nastaju zbog nedovoljnosti rimskih trupa Mezije. Rimske trupe su bile ili anga-irane na pokrivanju najva-nijih polo-aja i toaka na bojištu, kao npr. u Srijemu ili na zaustavljanju opasnog upada Sarmata i Daana, dok je ostatak prostora praktino bio nepokriven. I u sluaju da se desi ustaniki upad tada bi dejstvovali Traani, kao neka pokretna, interventna jedinica. Nakon što su stabilizirali bojište na jugu istonog bojišta, Traani su se opet prebacili na sjever kako bi se uklopili u sastav velike borbene grupe koja je nastajala dolaskom pojaanja. Traka iznimna aktivnost u toku 6. god. n. e. i na prijelazu u 7. god. n. e. jasno ukazuje da u tim periodima dodatna pojaanja na istono bojište još uvijek nisu bila ni došla ni ukljuena u borbene aktivnosti. Ovakva situacija na istonom bojištu ukazuje i da su pojaanja bila najpotrebnija istonom pravcu koje je izgleda bilo najugro-enije, tako da su ustvari nove legije koje su dolazile na balkansko ratište ve:im dijelom popunjavale istonu borbenu grupu. Zapadno bojište je bilo bolje pokriveno odgovaraju:im rimskim trupama, jer su ga popunjavale snage bivše dunavske borbene grupe. Sporazum o stvaranju jedinstvenog ustanikog Saveza, odnosno ujedinjavanju dva glavna ustanika -arišta, je bio postignut još prije nego što su na ratište stigle dodatne trupe-pojaanja sa drugih podruja Imperije. Ta injenica je omogu:ila i poduzimanje ofenzivnih operacija širokog 203 Vjerojatno je na njih pala takva odgovornost jer je Cecina Sever u tim trenutcima bio zauzet sa borbama sa Daanima i Sarmatima. 204 Cass. Dio LV, 30, 6 205 Ustanici su vjerojatno tom prilikom pokazali iznimnu mobilnost i prodornost u dubinu teritorije koja se nije bila prikljuila ustanku, pa je prebacivanje Traana sa ciljem zaustavljanja toga prodora bilo jedina mogu:a opcija. 419 Mesihović, Dezitijati, 2007 zamaha koje su sigurno bile zasnovane na zajednikom planiranju, ustroju i sadejstvu snaga ustanikog Saveza. Te operacije su u prvom redu bile usmjerene na dalje širenje plamena pobune na druga podruja. Me2utim s dolaskom glavnine trupa na zapadnu bojišnicu zaustavljena je oštrica ofenzivnih udara ustanika, izvršena je konsolidacija borbenih linija i pristupilo se pripremama za protu-ustanike ofenzivne operacije. Nakon drugog upada u Makedoniju u zimu 6/7. god. n. e. ustanak i vojno-politiki Savez proizašao iz njega su dostigli svoj zenit razvitka i najve:i svoj doseg i teritorijalni opseg. Ustanika teritorija se prostirala od teritorije Kolapijana i srednjeg toka Kupe do Makedonske Ilirije i zapadnih granica Mezije i od Drave do Jadrana. Jedinstvo i kohezija unutarnje strukture su se nalazili na zadovoljavaju:oj razini, a moral, odlunost i borbenost ustanika su bili iznimno visoki. Ustanak je bio stabiliziran, zapovjedništva su bila u skladu, a na raspolaganju ustanku su se još uvijek nalazile jake i motivirane oru-ane snage i još uvijek dobro ouvana duboka pozadina i zale2e slobodno od rimske uprave i Rimu pripadaju:ih i lojalnih elemenata. Samo pitanje je bilo što donosi sljede:a godina konzulata Cecilija Metela (Caecilius Metellus) i Licinija Silana (Licinius Silanus) i ustanicima i njihovim neprijateljima. Raširenost ustanka i njegova ukupna snaga ustanika Po Veleju Paterkulu, «itava Panonija…i svi narodi Dalmacije» su uestvovali u ustanku i stvaranju jedinstvenog Saveza (universa Pannonia…Delmatia omnibusque tractus eius gentibus insocietatem adductis consilii, arma corripuit ).206 Iako je navedena Velejeva konstatacija nesumnjivo u odre2enom pogledu pretjerana i slu-i svrsi isticanja veliine neprijatelja sa kojim se Tiberije trebao suoiti, ona nije ni suviše daleko od istine. Akumulirano neprijateljstvo prema rimskoj vladavini i naglo izbijanje ustanka i njegovo brzo i stihijsko širenje sigurno su kao posljedicu imali i to da se ustanku u samom poetku prikljue mnogi dinarski i panonski narodi. S druge strane i od Veleja prezentirane cifre o op:em brojnom stanju ustanika na poetku rata (više nego 800 000 duša u ukupnoj ustanikoj masi, 200 000 pješaka i 9 000 konjanika) 207 su nesumnjivo pretjerane. Broj ustanika je u toj fazi ustanka sigurno bio manji u odnosu na Velejevu procjenu, o emu :e biti više govora u poglavlju «Brojnost populacije i rezultati antropoloških istra-ivanja».208 Naravno to što je brojno stanje ustanika bilo manje u odnosu na pretjeranu Velejevu brojku, ne znai da ono i pored toga nije bilo iznimno i respektabilno. I Svetonije ka-e da su Tiberijev protivnici, odnosno ustanici 206 Vell. II, CX, 2 207 Vell. II, CX, 3 208 Inae su antiki pisci prilino pretjerivali u procjenjivanju brojnosti barbarskih vojski, pa je tako npr. Sitalko po Tukididu mogao da na bojno polje izvede 150 000 ljudi, dok Strabon cijeni traku vojsku na 215 000 ljudi (Jireek, 1952, 13), a Bojrebista je navodno imao 200 000 ljudi (Jireek, 1952, 18). Pauzanija keltsku vojsku koja se pokrenula prema Grkoj procjenjuje na 152 000 pješaka i 20 400, odnosno 61 200 konjanika. (Pauzanija, X, 19). 420 Mesihović, Dezitijati, 2007 Ilirika, bili premo:an neprijatelj (…praevalens hostis…), što ukazuje i ne samo na njihovu brojnost nego i na borbenu sposobnost i dobar unutarnji ustroj.209 Ustanak je poprimio masovan karakter i sigurno je ve:ina sposobnih i slobodnih gra2ana peregrinskih civitates, koje su se prikljuile ustanku, uzela oru-je u ruke i samim tim su Rimljani morali raunati i sa kvantitativno sna-nim protivnikom. Antiki pisci, koji opisuju ili spominju ustanak, uglavnom ustanike determiniraju pod op:im nazivima Dalmatinci ili Panoni koji su i kod tih pisaca bili shva:ani ne kao etnike i narodnosne oznake, nego primarno kao oznake pripadnosti odre2enom podruju ili segmentu ustanka. Iz dva glavna antika izvještaja o ustanku mo-emo precizno i poimenino detektirati samo par naroda Ilirika koji su se pridru-ili i aktivno uestvovali u ustanku. Tako Kasije Dion spominje Dezitijate, Breuke i Mezeje, nesumnjivo tri velika domorodaka naroda, a Velej Paterkul Dezitijate i Piruste.210 Potrebno je u kontekstu ovog izlaganja ukazati na to da se od svih naroda, uesnika u ratu, poimenino jedino Dezitijati spominju u oba glavna izvještaja o ustanku. I to zorno pokazuje njihov iznimni znaaj za ustanak i to da su oni ti koji su sa svojom politikom, društvenom, vojnom konstitucijom inili kljuni stup itavog ustanka. Još jedna injenica ukazuje na navedenu konstataciju jer ustanak poinje na dezitijatskom podruju i završava se po Veleju tek kada su uz Piruste pokoreni i Dezitijati, a po Kasiju Dionu kada se predao Baton Dezitijatski. U odjeljku ,koji je nesumnjivo nastao za vrijeme ustanka, gdje nabraja panonske narode Strabon spominje pored etiri domorodaka naroda koja su uestvovala u ustanku i bila vjerojatno u njemu najistaknutija, još i Andizete i Dicioni.211 To bi mo-da sugeriralo da su se i ova dva naroda prikljuila ustanku, što se posebno mo-e tvrditi za Dicione koji su po Pliniju Starijem pripadali salonitanskom konventu i koji se situiraju sjeverno od Delmata i Liburna u dublje dalmatinsko zale2e i zapadnu Bosnu prema Pounju ( Grahovo polje)212 u oblasti koje su nesumnjivo ulazile u okvir ustanikog podruja. Andizeti su naseljavali panonski prostor i jedino se za ovaj Strabonov narod 209 Svet. Tib. 16 210 Vell. II, CXV, 4; Cass. Dio LV, 29, 2-3; 32, 4; 34, 4 Velejev podatak se na neki nain mo-e nadovezati i na Strabonov podatak (VII, 5, 3) u kojem se spominju i Pirusti i Dezitijati i njihov vojvoda Baton, a koji isto mo-da na neki nain odra-ava stanje koje je proizašlo iz fenomena postojanja ustanka 6-9. god. n. e. Mo-da ueš:e Pirusta u ustanku na neki nain reprezentiraju i predstave ethnos Piroustae u u Sebasteionu u Afrodiziju u današnjoj Turskoj. U Afrodiziju je pored Pirusta (Smith, 1988, 52; 55-64; 77; Plate I; VIII) evidentirano i spominjanje Japoda (Smith, 1988, 52; 55-58; Plate VIII), Andizeta (52; 55-58; 70; Plate IX), Dardanaca (52; 55-58; 70; Plate IX)— v. Tabla I (SVPPLEMENTVM QVARTVM). Pojava Japoda se najvjerojatnije odnosi na rat 35. god. p. n. e. Smith, 1988, 58 211 Strab. Geo. VII, 5, 3 212 Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 70; Bojanovski, 1988, 262-263 421 Mesihović, Dezitijati, 2007 mo-e tvrditi da su stvarno pripadali panonskoj komponenti ilirskog kompleksa. Po Pliniju Starijem Andizeti gravitiraju više prema Dravi i mogu:e je pretpostaviti da su se i oni odazvali ustanku,213te bi tako ustaniko podruje prelazilo i na lijevu obalu Drave.214Iz injenice da se, nakon što su rimske i njihove saveznike, pomo:ne i pla:enike trupe uspjele zaustaviti plimni val širenja ustanka, prva linija dodira sa ustanicima nalazila npr. u blizini grada Siscije mogli bismo s pravom pretpostaviti da su i neki panonski narodi, ija se teritorija prostirala do agera Siscije, pristupili ustanku. Ueš:e pojedinih epihorskih naroda u ustanku mo-emo pratiti i preko injenice da su se na elu pojedinih peregrinskih civitates u toku prve polovice I. st. n. e. nalazili rimski oficiri obnašaju:i najvišu izvršnu instituciju u peregrinskim civitates. Nesumnjivo Rimska dr-ava više nije imala povjerenje u doma:e ljude, pa je i unutarnju kontrolu nad ponovo pokorenim pojedinim domorodakim zajednicama i to onim u koje je imala najmanje povjerenja ostvarivala direktno preko svojih oficira, a ne više posredstvom doma:ih ljudi. Tako znamo da su se rimski oficiri kao prefekti nalazili uz Dezitijate i na elu Mezeja i Melkumana, što bi govorilo i da su ova dva naroda bili izra-eni uesnici u ustanku i da su se borili i odupirali skoro do svojih krajnjih mogu:nosti. Na primjer Breuci koje je Baton Breuki povukao iz ustanka zadr-ali su pravo, i to dok je ustanak još uvijek trajao punim intenzitetom u okolnim oblastima, da se na elu njihove politike politije nalazi doma:i ovjek, a ne rimski oficir. Ali zato su prefekti upravljali npr. nekim drugim narodima u Panoniji kao Kolapijanima, Azalima pa i keltskim Bojima (i to iz reda XIII. legije Gemina i kohorte I. Noricorum).215 Sude:i po teritorijalnoj rasprostranjenosti ustanka, njemu se vjerojatno prikljuila velika ve:ina, ako ne i svi domorodaki narodi koji su po Pliniju Starijem sredinom I. st. n. e. pripadali naronitanskom i salonitanskom konventima.216Za naronitanski konvent je to potpuno razumljivo iz injenice da je rije o prostoru gdje je izbio ustanak i koje se pod potpunom kontrolom ustanikih snaga nalazilo od samog poetka ustanka do samog njegovog kraja. Uinjenica da se ustanak na prostorima koji su sredinom I. st. n. e. pripadali naronitanskom konventu odr-ava pune tri godine potvr2uje da je on na ovom podruju imao sna-nu podršku od doma:eg stanovništva.217 Dva 213 Plin. NH III, 147 214 Wilkes (2001, krt. Rimski Ilirik) smješta Andizete na Donju Dravu. 215 I kod Japoda se spominju prefekti, ali su oni izgleda bili i doma:i ljudi iz reda japodske zajednice. Bojanovski, 1988, 61; 313; 334 216 Plin. NH III, 141-143; v. tabelu u poglavlju «Brojnost populacije i rezultati antropoloških istra-ivanja» u kojoj se nalaze nabrojani narodi salonitanskog i naronitanskog konventa. 217 Ako su se ustanku prikljuili i svi domorodaki narodi ili bar njihova ubjedljiva ve:ina iz naronitanskog konventa, što je vrlo mogu:e pretpostaviti, onda bi se ustaniko podruje pru-alo i preko rijeke Drine, ukljuuju:i i porjeja Tare, 422 Mesihović, Dezitijati, 2007 ustanika prodora prema jugu su vjerojatno kao svoju posljedicu imali i prikljuivanje niza ilirskih naroda sa prostora današnje Crne Gore i sjeverne i srednje Albanije, Šire:i se prema jugu za vrijeme prvog prodora do Apolonije, ustanku su se vjerojatno pridru-ili Labeati, Taulanti, ju-ni Partheni, a mo-da i Dasareti.218 Ustanku su se pridru-ili ako ne i svi a ono bar neki od drugih ilirskih naroda koji su bili situirani na ovom pravcu, a koje isto spominje Plinije Stariji u svome opisu kao što su npr. Senedi, Rudini, Sasaei, Grabaei, proprieque dicti Illyri i Pyraei (Pirusti).219 Nesumnjivo je, da je Pive, Lima i dio oblasti sjeverno od rijeke Drim, koje je stolje:ima ranije pripadalo i autarijatskoj narodnosnoj zajednici i politikoj jedinici. Ako su se ustanku prikljuili i sjeverni Partheni koji su naseljavali u-iko podruje, onda bi ustaniko podruje i raširenost obuhva:ali i jugozapadnu Srbiju i pru-alo bi se i znatno istonije od Drine prema granicama Mezije. Ako su se Dindari prikljuili ustanku, a najvjerojatnije jesu, i ako su prelazili sa svojom naseljenoš:u na desnu obalu Drine, onda su se i dijelovi srednjeg Podrinja sa srbijanske strane prikljuili ustanku. Mogu:e je pretpostaviti i da je ponovni upad u Makedoniju, koji se desio 6/7. god. n. e. ustvari bio usmjeren i prema oblastima Mezije i Dardanije u kojima su se vodile borbe i sa Traanima. 218 Ako su se ustanku pridru-ili Dasareti ili ako je preko njihove teritorije prešao samo jedan (vjerojatnije prvi) ili oba ustanika prodora prema jugu i jugoistoku, onda bi ustaniko širenje i izvo2enje borbenih operacija produ-ili sve do podruja Ohridskog jezera. I ako su ustanici dospjeli do Apolonije, kako to sugerira Kasije Dion, onda su ustanike jedinice prešle rijeke Mati, Škumbini (Genusus), pa mo-da i Semeni (Apsus), a borbe koje opisuje Kasije Dion bi se desile negdje u dolinama spomenutih rijeka, mo-da i u blizini same Apolonije. S. Anamali u svome radu o ustanku 6-9. god. n. e. imaju:i u vidu ne samo znanstvene nego i svakidašnje politike i nacionalne interese, nastoji afirmirati u ustanku ulogu tih Ilira sa podruja današnje Albanije te iznosi mišljenje da su ustaniki Iliri izravni preci današnjih Albanaca. 219 Plin. NH III, 144 Prilikom nabrajanja spomenutih naroda u navedenom odjeljku Plinije Stariji upotrebljava, kao i u sluaju šest malih naroda sa istoka Provincije Dalmacije, prošlo vrijeme u odnosu na vjerojatno sredinu I. st. n. e., što u sluaju njihove ne egzistencije u tome periodu ne iskljuuje mogu:nost njihovog postojanja za vrijeme ustanka. Nejasno je isto tako gdje je u Plinijevom popisu itav niz doma:ih zajednica i naroda koje govore:i o zbivanjima vezanim za tri ilirska rata (229/8, 219 i 168/7 god. p. n. e.) spominju Polibije i Livije pa i neki druga vrela a koje bi po tim opisima naseljavale ove oblasti kao što su npr. Dassarenses, Selepitani, Helidonci, Abri, Penesti. Po Stipevi:u (1974, 38) koji se poziva na E. Swobodu (1937, 290-305) i N. Ceku (1970, 421-427) i Bencu (1987, 775) Helidonci i Abri su inili sastavni dio naroda Taulanata. Me2utim, s druge strane stajalište spomenutih autora o ju-nim Parthenima kao sastavnom dijelu Taulanata dolazi u nesuglasje sa opisom Plinija Starijeg (III, 144-145) prostora današnje Albanije zasebno spominju i Taulanti i ju-ni Partheni. Uz sve izneseno ipak je za rekonstruiranje ueš:a pojedinih naroda za pojedine oblasti i narode u nekom pogledu relevantnije Plinijevo navo2enje jer se ono ipak odnosi na razdoblje koje je ipak vremenski najbli-e periodu ustanka, pa bi i odra-avao na neki nain napribli-niju sliku rasporeda i postojanja domorodakih civitates za vrijeme prve polovice I. st. n. e. Uz to, Plinije Stariji je koristio i vrela iz vremena i Republike kao što je npr. Varon, pa su se u njegovom opisu ilirskih oblasti nalaze i detalji iz radova znatno starijeg podrijetla. Zatim postavlja se pitanje što je sa Enhelejcima, jednom velikim ilirskim narodom koji je dominirao ju-noilirskim svijetom od VIII-VI. st. p. n. e. (Stipevi:, 1974, 46-47). Kod Plinija Starijeg (III, 139) se spominje zajednica pod imenom Enheleji (Encheleae), ali ne na prostoru današnje Albanije nego kao sastavni dio Liburna. 423 Mesihović, Dezitijati, 2007 aktivno i borbeno ueš:e Pirusta u ustanku, o emu svjedoanstvo daje Velej Paterkul,220 znailo da se ustanku priklonio i itav niz domorodakih naroda izme2u Pirusta i dezitijatskog i delmatskog podruja, tj. peregrinske civitates iz današnje istone Hercegovine, Crne Gore i sjeverne Albanije. Ustvari najve:i dio domorodakog svijeta istonog, središnjeg i ju-nog prostora provincije Ilirik je sigurno prišao ustanku. U ovom pogledu zanimljivo bi bilo determinirati ponašanje Daorsa u ustanku, naroda koji je dugo vremena imao ulogu vjernog saveznika Rimu u njegovom prodoru na zapadni Balkan. Sude:i po injenicama da ne raspola-emo ni sa kakvim informacijama o borbama u zale2u Narone, realna je mogu:nost da se ovaj mali narod, mo-da i zbog vlastite svjesnosti o svojoj minornosti i slabom politikom i vojnom znaenju priklonio po prvi put u svojoj povijesti jednom proturimskom pokretu. Širenje ustanka dublje ka jugu od rijeke Genusus i Apsus je bio znatno te-i zadatak s obzirom na politiki i op:i kulturni karakter tih ju-nih oblasti, koje su stolje:ima ranije urbanizirane u grkom stilu i koje su još od kraja IV. st. p. n. e. izlo-ene intenzivnom procesu pro-imanja sa grkim op:im kulturnim impulsima. Pa je to ilirsko podruje bilo, izgledalo i osje:alo se prilino stranim u odnosu na isto ilirski, ali gorštaki i još uvijek prete-ito kulturno autohtoni sjever. Kulturološka razvijenost i podvojenost je ipak imala prilinog udjela u opredjeljivanju za ili protiv ustanka i me2u samim Ilirima. I zato ne bi trebalo da udi da je Apolonija predstavljala krajnju ju-nu toku širenja ustanka, jer je tu završavao ilirski svijet koji još uvijek nije podlegao grkorimskoj kulturi i nainu -ivota. 221 Kako vidimo, ustanak se najlakše širio me2u ilirskim i to onim elementom koji još nije do-ivio i pro-ivio kulturnu transformaciju, kao oni koji su -ivjeli npr. na krajnjem jugu ilirskog svijeta ili nekim priobalnim oblastima. Jednostavno reeno, ve:i dio ilirskog svijeta još uvijek grko-rimsku civilizaciju u koju su se našli prisilno ukljueni nije do-ivljavao kao svoju pa se onda lakše mogao odva-iti da ustane protiv Dr-ave koja je pretendirala da tu kulturu predstavlja i pretpostavlja prema «barbarskom svijetu». S druge strane, ju-no od spomenutih rijeka nalazio se jedan svijet olien izme2u ostalog i u ilirskim gradovima izgra2enim i upravljanim po grkom obrascu kao što su Bilis i Amantija, i oni se nisu mogli osje:ati isto kao i ustaniki Iliri.222 Ove urbaniziranije zajednice, ve: prilino dugo uklopljene u antiki, mediteranski svijet vjerojatno su bile odbojne prema ustanku i svojim manje kultiviranim etnikim srodnicima.223 Vjerojatno su i mnogi Iliri koji su se našli uklopljeni u strukture npr., obalnih i priobalnih gradova i koji su se našli 220 Vell. II, CXV, 4 221 Cabanes, 2002, 123-126; 128; 130-131; 150-151; 222 Potrebno je navesti da je ovaj prostor u kasnoj antici predstavljao i grubu crtu razdvajanja izme2u dominacije korištenja latinskog i grkog jezika. 223 Oni elementi ilirskog i domorodakog stanovništva koji su srasli u strukture i lojalnost Dr-avi, ali i oni koji su dublje prihvatili pa u nekim sluajevima i u potpunosti se kultivirali u grko-rimski mediteranski civilizacijski krug. 424 Mesihović, Dezitijati, 2007 asimilirani ostali lojalni. Iz istog razloga teritorijalne rasprostranjenosti, narodi koje Plinije Stariji navodi kao sastavnice salonitanskog konventa su se prikljuili ustanku. Za prostore salonitanskog konventa se mo-e pretpostaviti ueš:e u ustanku tri velika naroda (Mezeji—oni su i spomenuti kao ustaniki narod, Delmati i Dicioni), pa je logino da su se ustanku prikljuila i druga dva manja domorodaka naroda iz istog konventa (Deuri i Sardeati). Ono po Kasiju Dionu breuko skupljanje saveznika,224 nakon neuspjeha u prvim borbama, je vjerojatno podrazumijevalo to da su se ustanku u panonskom bazenu prikljuili mnogi iz reda onih domorodakih zajednica koje Plinije Stariji spominje u panonskom bazenu225 i koji su bili neposredni, bli-i i nešto dalji susjedi Breuka. Naravno zbog nedostatka pouzdanijih podataka teško je znati tko se to iz itavog niza naroda (Serretes, Serapillos, Iasi, Andizeti, Kolapijani, Arviates, Azali, Amantini226, Belgites, Catari, Cornacates, Eravisci, Hercuniates, Latobici, Oserijati, Varciani) koje spominje Plinije Stariji u Panoniji uop:e prikljuio ustanku i unutar njega posebno Breucima. Sude:i po tome što za vrijeme drugog razdoblja rimske vladavine Kolapijanima i Azalima upravlja prefekt stranac, iz reda stacioniranih vojnih snaga Imperije, sa ve:om vjerojatno:om bismo mogli pretpostaviti da su se ova dva naroda odazvala ustanku.227 Ako su se ustanku prikljuili Azali onda bi se ustaniko podruje moglo prostirati i dalje prema sjeveru od Drave zavisno od prostora na koji se situiraju Azali.228 U svezi Kolapijana i nekih drugih naroda Panonije koji se nalaze na sjeverozapadnom bojištu je potrebno napomenuti da je za njihov ulazak u ustanak vjerojatno odgovornija bila dinarska komponenta ustanka, koja je u drugoj polovici 6. god. n. e. širila ustanak na zapadnom pravcu, a ne breuko skupljanje saveznika. Izgleda da su se inae trupe koje su polazile iz Siscije i njene okolice na protu-ustanike akcije sukobljavale, pored lokalnih ustanikih teritorijalnomilicijskih jedinica, u jednoj prilinoj mjeri i sa dinarskim segmentom ustanka. Ako su se ustanku prikljuili Kolapijani, onda je sasvim logino pretpostaviti da su se i ostali panonski narodi izme2u njih i Breuka pridru-ili ustanku, kao npr. Oserijati. Ustanku su se sa velikom dozom vjerojatno:e pridru-ili i Amantini, narod koji je u ratu 12-9. god. p. n. e. ve: jednom pru-ao Rimljanima sna-an otpor, a koji su bili i prvi susjedi Breuka, kao i Andizeti o emu je ve: bilo više rijei. Na prostor koji bi predstavljao zapadnu liniju panonskog ratišta, u oblastima današnje zapadne Slavonije ukljuuju:i 224 Cass. Dio LV, 29, 3-4 225 Plin. NH III, 147-148 226 O Amantinima v. Degmed-i: 1961 227 Po Bojanovskom (1988, 65) Azali su Kelti 228 Wilkes, 2001, krt. Rimski Ilirik, smješta Azale prilino duboko u prostore Panonije sjeverno od Drave, sjeverno od Blatnog jezera. 425 Mesihović, Dezitijati, 2007 i zapadne padine Papuka, situiraju se Iasi,229pa bi u tom sluaju mo-da bilo razumljivo i njihovo ueš:e u ustanku. Sirmienses, odnosno njihov civitas su gotovo sigurno bili lojalni Rimu, jer se bez toga rimska pozicija u Sirmijumu nije mogla odr-ati i ako je njihova lojalnost bila i aktivna i sna-na, onda bi pojedini dijelovi sjeverozapadne Srbije (oni uz Savu) ostali van dosega pridru-ivanja ustanku.230Prisustvo znatnih rimskih snaga na dunavskoj granici, njihova udaljenost od glavnih -arišta ustanka, ali i injenica da su pokreti trupa (kojima su zapovijedali Valerije Mesalinus i Tiberije) koji su nastali kao prva reakcija na vijesti o ustanku prošli kroz njihovu teritoriju vjerojatno je uvjetovalo da se ustanak ne raširi na peregrinske civitates na sjeveru provincije Ilirik. Panonski prostori provincije Ilirik sjeverno od Drave su usto bili dobrim dijelom, uz prisustvo i iliro-panonskih zajednica, pokriveni i zajednicama koje su pripadale keltskom etnikom kompleksu, Izgleda da keltske zajednice razbacane širom sjevernog Balkana i panonskog bazena nisu baš podr-ale ustanak koji je ostao prevashodno i naelno ilirski pokret, a i ini se da je polo-aj zajednica u odnosu na Rim sjeverno od Drave bio nešto povoljniji nego što je to bio sluaj sa onima ju-no od Drave.231 Samim tim se ini da ustanak nije baš zahvatio u ve:oj mjeri panonske prostore sjeverno od Drave, i uglavnom se na ovom podruju ograniio samo na one oblasti koje su sa njene lijeve strane gravitirale Dravi i to u njenom srednjem i donjem toku, kao npr. podruje Andizeta. Da širenje ustanka nije zahvatilo zapadne panonske oblasti i da taj prostor nisu kontrolirale ustanike snage, odnosno da se zajednice koje su prebivale na tome podruju nisu odva-ile na pridru-ivanje ustanku, dokazuje i injenica da izme2u Siscije i Italije za vrijeme cjelokupnog toka trajanja rata postoji stalna, nesmetana komunikacija preko koje dolaze trupe, materijal, kre:u se vijesti, naredbe. Vjerojatno je komunikacija koja je du- Save povezivala Sisciju sa Emonom, odnosno dalje sa Akvilejom bila za vrijeme rata pod vrstom kontrolom snaga pod rimskim zapovjedništvom. To bi onda znailo da Latobici, koji su naseljavali dijelove prostora današnje Slovenije koji su pripadali Iliriku, nisu kao narodnosna i politika cjelina pridru-ili ustanku i da su vjerojatno donji i srednji tok rijeke Kupe i 229 Stipevi:, 1974, 41; Wilkes, 2001, 270; Buzov, 2005, 134-135; o Iasima v. jednu manju odlinu studiju od Schejbal, 2003 230 Kasije Dion (LI, 27, 3) ka-e da se Mezija nalazi izme2u Dalmacije, Makedonije i Trakije i da je od Panonije odvojena Savom. Jedino podruje gdje bi granica Panonije i Mezije bila Sava je ono koje se pru-a zapadno od Singidunuma prema Sirmijumu, što bi impliciralo da ovaj ju-ni pojas od krajnjeg donjeg toka Save pripada Meziji, a onaj sjeverno Panoniji, odnosno Iliriku prije 6 god. n. e. 231 O polo-aju i stupnju autonomije naroda Panonije sjeverno i ju-no od Drave neposredno pred i poslije ustanka v.. Mócsy, 1974, 56-57; a o razlici u odnosu izme2u panonskih zajednica situiranih sjeverno i ju-no od Drave prema rimskom osvajanju, rimskoj vladavini i ustanku 6-9. god. n. e. v. Buzov, 2005, 131-132 426 Mesihović, Dezitijati, 2007 prostori naroda Kolapijana bili najdalje dosegnute toke ustanikog prodiranja i širenja prema zapadu.232 Delmati, Japodi, Liburni U vezi doprinosa pojedinih doma:ih naroda op:oj ustanikoj stvari potrebno je obratiti pa-nju na ponašanje i stav Delmata i Japoda233, dva epihorska naroda koji su stolje:e i po vodili teške i grevite borbe sa Rimljanima i sa njihovim republikanskim i trijumvirskim vojskama, te na Liburne, doma:i narod koji je ve: dostigao zavidnu razinu op:eg kulturnog razvitka svojstvenog mediteranskoj civilizaciji. Zanimljivo je da njih, kao pojedinane narode, ako odbacimo Velejevo i Dionovo oznaavanje i korištenje termina «delmatski» u kontekstu ustanka (koje oni upotrebljavaju samo kao skupnu, op:u oznaku za epihorske zajednice na dinarskom pojasu), literarna vrela ne spominju u svojim podacima o ustanku. 234 Ipak sude:i po tome što se borbene operacije vode i na prostorima Delmata i Japoda, posebno onom delmatskom na kome boravi i Baton Dezitijatski i na kome se nalaze i pojedina ustanika uporišta kao što je Andetrij, ovi narodi su ili u cijelosti ili u svojoj ve:ini ili samo djelomino uestvovali u ustanku, na ovoj ili onoj strani. Delmati235 su nesumnjivo uestvovali u pobuni na proturimskoj strani i to mo-da i «jednodušno» ili u ubjedljivoj velikoj ve:ini, jer je delmatsko podruje bilo i glavno poprište ustanikih i rimskih operacija na jadranskoj liniji oru-anog dodira ve: od prvotnih faza pobune pa do njenog kraja. Ustvari skoro ubjedljivo najve:i dio teritorije (ako ne i sva) koju je zauzimala delmatska politika jedinica se od poetka pa do skoro samog kraja ustanka nalazio u okvirima ustanikog podruja, što ne bi bilo mogu:e da se Delmati nisu masovno i aktivno ukljuili u ustanak. Osim toga i veliki broj boraca u ustanikim redovima je bilo mogu:e ostvariti samo ako su se ustanku pored brojano velikih naroda kao što su Dezitijati, Mezeji, Dicioni, Naresi pridru-ili i Delmati. Naj-eš:a i odluuju:a bitka posljednje faze rata, ona za Andetrij, se upravo vodi na delmatskom podruju i u njoj su glavni stup i to vrlo nepokolebljiv i beskompromisan predstavljali i stanovnici Andetrija i okolice, znai sami Delmati. Ali, i pored nesumnjivog aktivnog ueš:a u ustanku od 232 Po Wilkesu (2001, 231; 269) Latobici imaju keltska imena, pa samim tim nisu bili Iliri. O Latobicima v. i Šašel Kos, 1999, 259-260. Legionarski kamp , vjerojatno iz perioda ustanka, je bio otkriven na Obre-ju (granica izme2u Slovenije i Hrvatske). Šašel Kos, 2005 A, 469 233 O Japodima v. Drechsler-Bi-i: 1953; Isto, 1966; Isto, 1983; Isto 1987; Oluji:, 1999-2000; Isto, 2003; Isto, 2004; Balen-Letuni:, 2004 234 Naravno, sasvim je realno pretpostaviti da je ime Delmata, zbog u latinskom i grkom potpune terminološke---ali ne i sadr-inske--- jednakosti sa onim što se podrazumijeva pod dalmatinskim ili dinarskim (samo u kontekstu ustanka), ustvari u svim ovim opisima i podacima ostalo i pokriveno ovim op:im dalmatinskim terminom. I tako su antiki pisci upali u terminološku zamku uslijed koje nisu naveli posebno Delmate kao narod uesnik u ustanku. 235 O Delmatima v. Zaninovi:, 1966; Isto, 1967; Isto, 1994; Isto, 1996, 193-208; 221-229;Uovi:, 1987 A 427 Mesihović, Dezitijati, 2007 njegovog poetka Delmati ipak u strukturi ustanka nemaju onu kljunu dominantnu ulogu (u prvom redu u liderstvu), što sugerira da je «breme» vodstva domorodakog otpora sada prešlo na druge ilirske narode kao što su Dezitijati. Mogu:e je da je prvo razdoblje rimske vladavine ipak pomalo smanjilo i olabavilo, iz raznoraznih razloga, intenzitet delmatske odlunosti i spremnosti za predvo2enjem proturimskih pokreta, a što je samim tim poljuljalo i ugled i autoritet koji su oni u-ivali kod drugih naroda Provincije. To je kao posljedicu moralo proizvesti da se fokus njihovog povjerenja usmjeri prema nekim drugim narodima koji su još uvijek pokazivali i dovoljno snage i vitalnosti i volje i spremnosti i za pru-anje djelotvornog, pouzdanog i funkcionalnog otpora, ali i za preuzimanje njegovog vodstva. Delmati su jednostavno reeno bili i previše iscrpljeni dosadašnjim ratovima da su buktinju vodstva otpora i proturimskog nastupa morali prepusti «svje-ijim» politijama iz kontinentalne unutrašnjosti, i u strukturi ustanku zauzeti neke druge pozicije koje sigurno nisu odgovarale njihovoj dotadašnjoj tradiciji otpora rimskim trupama.236 I neuspjeli ustanak iz 12. god. p. n. e. vjerojatno je ostavio posljedice po delmatsku spremnost, a i doprinio pojaavanju odbrane Salone kako se u sluaju neke nove pobune ne bi moglo ponovo dogoditi da Salona padne u neprijateljsku ruke. Da je više ostao sauvan jedan natpis, koji spominje osobu koja je predvodila (praefui(t) Japode (Iapudiai) i Liburne (Liburn…), u kontekstu nekih zbivanja vezanih za vjerojatno Batonov rat (…(bello)? Batoniano…), sigurno bi se mnogo uspješnije i preciznije prilazilo razrješavanju pitanja ueš:a Japoda237 i Liburna u ustanku.238 Prilino je nejasno o emu se izra-ava sadr-aj sauvanog 236 Delmati i Japodi su posebno pretrpjeli velike gubitke u kampanji 35-33. god. p. n. e., za Japode Strabon (VII, 5, 4) ka-e da ih je Oktavijan sasvim smo-dio. I Dezitijati su, sude:i po Apijanu, isto kao i Delmati i Japodi, posebno one njihove «onostrane» zajednice pru-ili Oktavijanu u kampanji 35-33. god. p. n. e., -estok otpor i mo-da i uestvovali i u nekim od onih mnogih malih delmatskih/dalmatinskih pobuna koje su prethodile ustanku. Ali oni, za razliku od Japoda i Delmata, prije 35. god. p. n. e. nisu uop:e dolazili u kontakt sa rimskim trupama i uspijevali su vrš:e i stabilnije odr-avati svoju unutrašnju snagu i vitalnost. Pored toga što nisu bili iscrpljeni skoro jedno i po stoljetnom konstantnom borbom sa Rimom, Dezitijati su predstavljali jedan od razvijenijih narodnosnih i politikih fenomena na ilirskom podruju, kojem su rudnici, jaa unutarnja kohezija, izra-ajnija i osebujnija gospodarska djelatnost davali dodatnu prednost nad drugim ilirskim narodima u okru-enju i omogu:ili da postane jedan od stupova ustanka, uz odanost ustanku i odlunost. 237 O pitanju ueš:a Japoda u ratu, v. Pašali:, 1975, 409-410; Neuestvovanje jezgre Japoda u ustanku, se ogleda i u tome što se na Veronskom natpisu spominju zajedno sa Liburnima koji sigurno nisu uestvovali u ratu na strani ustanika. Upadljivo je i da se u Plinijevom etnografskom opisu provincije Gornji Ilirik, Japodi i Liburni (uz šest malih i nekih drugih naroda) jedini ne navode na osnovi brojnosti dekurija što bi ukazivalo na razliitost njihovih obaveza prema Dr-avi u odnosu na druge domorodake narode Provincije. Oni su uostalom ukljueni u skardonitanski konvent, za razliku od naroda koji su sigurno uestvovali u ustanku a koji su svrstani u salonitanski i naronitanski konvent. Mogu:e je isto tako pretpostaviti da se termin «Delmatia» koji se tada i nešto kasnije upotrebljava u svakodnevnom govoru 428 Mesihović, Dezitijati, 2007 ustvari odnosi samo na spomenuta dva konventa, da bi se u kasnijem periodu proširio i na Liburniju i Japodiju. Ustvari u antikom razdoblju makar i kao zemljopisni pojmovi koriste se termini Liburnia (Plin. NH III, 141; ovaj termin se ponekad koristi i u ranom srednjem vijeku) i Japodija (Iapudia, Plin. NH III, 140), dok takvih izvedenica za imena Dezitijata, Naresa ili Mezeja, odnosno narode koji pripadaju salonitanskom i naronitanskom konventu, izuzev Delmata (ali ni kod njih u smislu da se narodnosno ime koristi i kao teritorijalno ime za podruje koje pripada samo tom narodu), nema ili se nisu do sad našli ili prepoznali. Sve to ukazuje na neki specifini polo-aj Japoda i Liburna unutar provincije u odnosu na ostale narode koji su Delmatia, a što je mo-da upravo bio rezultat njihovog ponašanja i svrstavanja za vrijeme ustanka 6. god. n. e. O pitanju posebnosti Liburnije i Japoda u odnosu na ostatak Provincije nakon završetka ustanka, v. Sui:, 1991-1992, 63-64. Branka Raunig (2004, 14-15) ipak stoji na stajalištu, pozivaju:i se na natpis CIL XIII 7023 na kome se spominje Raetinio, da su Japodi bili na ustanikoj strani. Njeno tumaenje natpisa iz Verone je teško odr-ivo, jer je i iz sauvanog dijela natpisa jasno da je osoba kojoj je posve:en tekst natpisa predvodila (praefuit) Japode i Liburne za vrijeme rata, a ne upravljala njima kao prefekt nakon rata. Zatim pošto je jasno da Liburni ne uestvuju u ustanku teško bi bilo razumljivo, u sluaju da su se Japodi prikljuili ustanku, da taj bezimeni rimski gra2anin kome je posve:en natpis iz Verone u isto vrijeme za vrijeme rata rukovodi i Japodima i Liburnima. Osim toga izgleda da ustanici nisu kontrolirali ne samo liburnsko podruje nego i znatan dio prostora koji je pripadao Japodima, i to onaj u zale2u Kvarnera i u Lici. Središta japodske politije smještena u Lici ostala su van dometa širenja ustanka, kojem su se ipak pridru-ile neke japodske zajednice npr. sigurno u Pounju, odnosno one koje su zahvatila kretanja ustanikih snaga i prije i neposredno poslije stvaranja jedinstvenog Saveza. To je znailo da je japodska jedinica praktino bila pocijepana na lojalni i ustaniki dio, odnosno mo-da na onaj dio japodske zajednice koji je Apijan (Ill, 17-21) nazivao onostranim, s onu stranu «Alpa». Njih su Rimljani, opet po Apijanu tek u Oktavijanovoj kampanji prvi put pokorili, i to nakon teškog i -estokog otpora, posebno Metuluma (o Metulumu v. App. Ill. 19-21; Cass. Dio XXI, 49, 35, Strab. Geo. IV, 6, 10; VII, 5, 2; Oluji:, 2005). Vjerojatno je to i uvjetovalo da ove japodske zajednice pri2u ustanku, pogotovu jer Apijan jasno ka-e da je onostrana Japodija bila prvo put pokorena nakon Oktavijanove kampanje. Potrebno je ukazati na još jednu injenicu u Apijanovom opisu jer on nigdje ne spominje ovostranu Japodiju, nego ka-e da Moentini i Avendati prebivaju unutar toga planinskog pojasa koji Apijan naziva u konkretnom sluaju «Alpe». To bi znailo da Apijan sistematizira Japodiju na dva dijela, onaj planinski i onaj prekoplaninski, znai nema ovostrane Japodije. Osim toga cisalpinska Japodija bi, ako su Alpe dinarski pojas shva:en u širem smislu, bila vrlo usko priobalje i more što je teško prihvatiti kao neku posebnu japodsku oblast. To bi onda neminovno vodilo zakljuku da je onostrana Japodija smještena na pitomijim sjeveroistonim i sjevernim (pounjskim i onim prema Kupi) oblastima koje ve: pripadaju ili sjevernim silaznim padinama Dinarida ili ve: ravnijim oblastima. Za Apijana, odnosno njegovo vrelo, «Alpe» su u konkretnom opisu Oktavijanovog zaposjedanja zapadnog Balkana dinarski planinski lanac a ne neka posebna planina, kao uostalom i za mnoge druge antike pisce (Strabon, Plinije Stariji). U neku ruku, i Kasije Dion (XLIX, 35, 1) u opisu Oktavijanovih borbi sa Japodima 35. god. p. n. e. razlikuje «dvije grupe» Japoda, odnosno one na bli-oj strani planina, koji su naseljeni nedaleko od mora i one na planinskim vrhovima, zaravnima i koji su na daljoj strani. Do ove distinkcije kod Japoda, i Apijan i Kasije Dion su došli vjerojatno koriste:i za rat sa Japodima istu ili sa istim podrijetlom izvornu gra2u, mo-da Augustove memoare (što se da naslutiti i iz toga što Dion podcrtava da je Oktavijan sam vodio kampanju na Japode) što bi znailo da je Oktavijan August bio napisao da postoje Japodi bli-e moru i Japodi u unutrašnjosti koji su tek tada bili pokoreni, bolje re:i oni iju su zemlju tek tada uspješno pregazile rimske trupe. Svojim smještajem i naslanjanjem na more, lojalna Japodija (ona koja se i u ratu 35. god. p. n. e. podinila Oktavijanu bez ve:ih borbi i bez znatnijeg otpora) je onemogu:ila ustaniki izlaz na sjeverni Jadran, tako da su se ustanici 429 Mesihović, Dezitijati, 2007 dijela natpisa jer je mogu:e pretpostaviti i da je ta nepoznata osoba kojoj je natpis posve:en, a koja je mo-da bila Rimljanin (tj., nosilac rimskog gra2anstva)239, predvodila Japode i Liburne u ratu 6-9. god. n. e., odnosno bila zapovjednik njihovih pomo:nih snaga. A to bi onda sugeriralo da su i Japodi i Liburni bili saveznici Rimljana u ratu, što je za ove potonje sa velikom dozom vjerojatno:e i bio sluaj.240 Me2utim problem Japoda je mnogo kompleksniji, jer bi natpis sugerirao ne samo njihovo prema Rimskoj Dr-avi lojalno dr-anje za vrijeme rata 6-9. god. n.e. nego i aktivno ueš:e u protuustanikim snagama. Ve: u prvoj fazi ustanka prilikom svoga prodora na sjeverozapadnom pravcu, a po Kasiju Dionu kretanjem u susret Valeriju Mesalinusu, ustanike jedinice su mogle zahvatiti i japodsko podruje, i to njegov krajnji istok i sjeverni dio. Drugi val širenja ustanka, nakon formiranja Saveza, je zahvatio zapadni pravac, pa bi time opet moglo bilo zahva:eno i japodsko podruje. Ve:i i obuhvatniji prodori ustanikih snaga u dva navrata, koji su kao svoju posljedicu imali širenje ustanka i prikljuivanje domorodakih zajednica na jednom širokom pojasu, zahvatili su i oblasti od šireg porjeja Une do porjeja Kupe. U tom sluaju bi se tako ustanku i Savezu prikljuili i Japodi Pounja, dok bi ju-no, središnje podruje japodske narodnosne zajednice (u kojem su se nalazili i Metulum i Arupium) ostalo lojalno.241Tom prilikom, kako se ustanak širio dublje na zapadnom pravcu, najvjerojatnije je došlo do te disolucije i diferencijacije unutar japodske zajednice. Da su se japodske Velejevoj liniji Tergeste-Nauportum pribli-avali sjevernijim pravcem, kre:u:i se preko Kupe i jugoistone Slovenije. Uostalom Raunig (2004, 14) Japodima pripisuje i italsko pravo, što Plinije Stariji (NH III, 139) u svome etnografskom opisu skardonitanskog konventa ne navodi. Da su Japodi imali italsko pravo oni više po automatizmu ne bi predstavljali peregrinsku civitas nego bi ve: bili municipalno ustrojeni, kao što se to upravo doga2alo Liburnima. Italsko pravo za vrijeme Plinija Starijeg imaju pojedine zajednice skardonitanskog konventa, ali one nisu sastavni dio japodske civitas. Gens Liburnorum opet ne predstavlja jedinstvenu politiku cjelinu, nego je podijeljen na više politikih jedinica-civitates, koje su ve: prilino odmakle u svome razvitku u pravcu prerastanja u municipalni ustroj. 238 Patsch, 1896, 133-134; Isto, 1899 A, 176; Rau, 1925, 342-344; Pašali:, 1975, 409-410; Bojanovski, 1988, 313, fus. 61; Sui:, 1991-1992; CIL V 3346 (Verona) ; O podrijetlu i pripadnosti natpisa te osobe koja je predvodila Japode i Liburne v. Sui:, 1991-1992, 62 i fus. 14; 64 i fus. 23 239 Teško bi bilo pretpostaviti da su ma koliko Liburni i Japodi bili lojalni Dr-avi da je u teškim vremenima rata na njihovom elu stajao doma:i ovjek, makar on imao rimsko gra2anstvo. Uostalom domorodakim narodima nakon rata su upravljali rimski asnici sa titulom prefekta, pa je sasvim realno oekivati da je i Liburnima i Japodima za vrijeme rata upravljala osoba koja je bila pripadnik rimske vojske u tome periodu. 240 O ponašanju Japoda i Liburna vezano za ustanak v., odlian rad Sui:, 1991-1992; O ranijim razliitim tumaenjima Veronskog natpisa i uop:e ueš:a Japoda i Liburna u ratu 6-9 god. n. e. v. Sui:, 1991-1992, 62 i fus. 14. Po osnovnoj misli Sui:a Liburnija i Japudija su bile ustrojene kao «cordon sanitaire» za zaštitu istonih granica Italije. 241 Ustvari ustanak se proširio samo na one oblasti «sive zone» u koju su prodrle i preko koje su prešle snage ustanikog Saveza u tome drugom kretanju zapadnim pravcem, i ako one nisu zahvatile itavo podruje jedne narodnosne zajednice, onda se ta zajednica nije u cijelosti ni prikljuila ustanku, nego je ostala podijeljena. 430 Mesihović, Dezitijati, 2007 zajednice u Pounju pridru-ile ustanku potvr2ivala bi i Germanikova ofenziva poetkom 9. god. n. e. na ovom pravcu kada su se -estoke borbe vodile za ustaniko uporište Raetinum, naselje koje pripada Japodima.242 A Mezeji, prvi sjeveroistoni susjedi Japoda su bili aktivni uesnici ustanka, pa je i tom imalo odre2enog utjecaja na neke prema njima pogranine oblasti japodske zajednice. I Velej Paterkul i Kasije Dion svojim izvještajima opet sugeriraju i ukazuju na -estinu borbi sa ustanicima i na prostorima ju-no od Siscije, koji su pripadali i pounjskim Japodima i to posebice za 7. god. n. e. To bi znailo da su bar neke japodske zajednice bile zahva:ene širenjem ustanka, i to one u Pounju, odmetnuvši se ujedno i od Rima i od svoje matine politije koja je ostala lojalna Rimu. Japodi Pounja su do samoga kraja pru-ali odluan otpor, i nakon kraja rata ti odmetnuti dijelovi su se ipak ponovo našli u okvirima japodske peregrinske civitas. Uinjenica da je došlo do praktine disolucije japodske zajednice, kojom prilikom su se pojedine zajednice prikljuile ustanku, dok je samo japodsko narodnosno i politiko jezgro ostalo lojalno moglo bi objasniti i postojanje Veronskog natpisa ali i otpor Japoda u Pounju. Izgleda da sluaj Japoda, odnosno dvojnog ponašanja i odnosa prema ustanku japodskih zajednica, oslikava i jednu vrlo bitnu znaajku vezanu za širenje ustanku, a to je da je primarnu ulogu u tome imalo kretanje samih ustanikih jedinica. Ustanku su se prikljuivale one zajednice do kojih su došle i prešle ve: pobunjene snage, pa su se tako ustanku prikljuile one japodske zajednice koje je zahvatilo kretanje Batona Dezitijatskog i snaga kojima neposredno zapovijeda prilikom njegovog pohoda od Salone prema sjeverozapadu, odnosno prema Sisciji. On je tada sigurno prošao kroz Pounje idu:i prema Sisciji u susret Mesalinusu, povlae:i za sobom u ustanak i domorodake narode i zajednice kroz koje je prošao. Inae za fazu pokretanja ustanka u toku 6. pa sve do prijelaza 6/7. god. n. e. imamo prisutnu i pojavu kolebanja i oklijevanja domorodaca (npr. Kasije Dion, LV, 29, 2-3; 30, 4-5) da se prikljuuju ustanku, tako da je u tim sluajevima bio potreban odre2eni podsticaj. A taj podsticaj se najviše oliava u prisustvu konkretno Batona Dezitijatskog i njegovih ustanikih jedinica. Na slian nain, kao i na primjeru pounjskih Japoda, ustanku su se vjerojatno pridru-ile i one domorodake zajednice na zapadnom pravcu od Pounja prema Kupi, pa mo-da i dalje, u periodu do kraja 6. god. n. e. Za razliku od ovih pravaca, ustanike snage (posebno one inicijalne nastale od pobunjenih pomo:nih jedinica) nisu prodrle na glavno japodsko podruje u Lici, Velebitskoj zoni i Kvarnerskom zalivu pa su zajednice sa ovog prostora ostale lojalne Rimu. Opet potrebno je imati u vidu da za drugog razdoblja rimske vladavine kod Japoda postoji jedna upravna specifinost u odnosu na ve:inu drugih ilirskih naroda provincije Gornji Ilirik. Na osnovi do sada dostupne epigrafske gra2e, na elu njihovih najviših izvršnih institucija praepositus i 242 Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 144 431 Mesihović, Dezitijati, 2007 prefekt nalazili ljudi, i pored toga što su romanizirani, koji potiu iz japodske zajednice.243 Sve to ukazuje da su i Japodi, ako ne kompletno a ono bar u smislu svoje priznate politije, više-manje izgleda ostali lojalni Rimu i anga-irani u protu-ustanikom djelovanju, Tako su zahvaljuju:i lojalnosti ili dr-anju pod kontrolom zapadno-panonskih civitates, Liburna i narodnosne i politike jezgre Japoda, Rimljani uspjeli da zaštite prilaze Italiji i osiguraju nesmetanu komunikaciju sa trupama koje su se nalazile dublje u prostoru Ilirika. Liburni, odnosno njihove zajednice, vjerojatno nisu uestvovali u ustanku i zauzeli su stav lojalnosti o emu bi govorile i sljede:e injenice;  Ustanike snage nisu raspolagale sa mornaricom, što bi u sluaju prikljuivanja liburnskih gradova morao biti sluaj. Da su kojim sluajem raspolagali sa mornaricom, ustanici bi vršili djelotvornije napade na primorske gradove, a opisi antikih pisaca bi ve:u pa-nju posvetili zbivanjima na jadranskom ratištu što nije sluaj jer se u njima ve:ina borbenih aktivnosti odvija u kontinentalnoj unutrašnjosti.244  Cijelo vrijeme trajanja rata, ustanike snage i to njihov dinarski segment nisu bili prisutni ne samo na samom moru nego i na dijelu obale i njihova te-nja, i to posebno na poetku ustanka, je bila da eliminiraju rimsko i uop:e protu-ustaniko prisustvo na istonim obalama srednjeg Jadrana, u emu nisu imali uspjeha. To znai da su Rimljani zadr-ali upravu i kontrolu ne samo nad Salonom i Naronom i njenim neposrednim zale2em, nego i širim prostorom izme2u Zrmanje i Krke. Pa je praktino granino podruje (za vrijeme Plinija Starijeg) izme2u skardonitanskog i salonitanskog konventa bar na podruju današnje Dalmacije predstavljalo i zonu razdvajanja ustanika i Rimu lojalnih elemenata.  Sam ustanak, je sude:i po podacima iz vrela, ipak bio primarno pokret kontinentalnih peregrinskih naroda koji nisu imali tradiciju pomorskog ratovanja, pa je tako Jadransko more ostalo pod rimskom kontrolom.  Politiki ustroj liburnskih zajednica i gradova i njihova uvezanost, kao i stupanj autonomije i uop:e odnosa i prema Dr-avi u cjelini i prema Rimljanima su bili drugaija nego kod ve:ine drugih domorodakih naroda Ilirika. I njihov nain -ivota i razina i dugotrajnost interakcija sa Rimom i uop:e mediteranskim civilizacijskim obrascem su bili znatno ve:eg opsega i trajanja, ali i 243 Naravno mogu:e je pretpostaviti da su ove institucije kod Japoda obnašali doma:i ljudi nakon što su Provinciju napustile rimske legije i ilirske zemlje se potpuno pacificirale, jer je teško odrediti tonu dataciju nastanka natpisa na kojima se spominju japodski prepoziti i prefekti. Tako je mogu:e da su ovi japodski prepoziti i prefekti ustvari pripadali kasnim desetlje:ima I. st. n. e. pa mo-da i II. st. n. e., iako ipak ostaje upadljivo da su ostali prefekti, koji su poznati preko sauvanih natpisa, u ilirskim zemljama bili pripadnici oru-anih snaga Imperije. 244 Kasije Dion samo na par mjesta spominje zbivanja na jadranskom ratištu, napad na Salonu i obalni prodor do Apolonije. Velej Paterkul i Svetonije ne daju nikakve podatke o ratnim zbivanjima na obali. 432 Mesihović, Dezitijati, 2007 razliitog karaktera nego u sluaju sa pobunjenim ilirskim narodima. Izgleda da su liburnske zajednice u prvom razdoblju rimske vladavine i neposredno pred ustanak bile u znatno privilegiranijem polo-aju u odnosu na druge domorodake narode Ilirika. 245  Liburnske zajednice su u vrijeme ustanka stajale na znatno višoj razini op:eg kulturnog razvitka nego drugi domorodaki ustanici narodi-uesnici u ratu, i koji je ve: prešao u fazu urbanog, mediteranskog naina -ivota.246 Ne samo proces romanizacije u kulturološkom smislu nego tako2er i proces primanja rimskog gra2anstva je kod njih ve: bio prisutan o emu svjedoe i Juliji npr. iz Jadera i Aenone. Tako da su Liburni imali sasvim razliite interese i potrebe u odnosu na one civitates u unutrašnjosti (posebno onih koji su po Pliniju sredinom I st. n. e. potpadali pod salonitanski i naronitanski konvent)247 i sigurno poradi ove kulturološke razlike nisu baštinili osje:aj me2usobne bliskosti. 245 O osobitostima Liburna vidi Sui:, 1991-1992, 55-56 i fus. 5 246 Wilkes, 2001, 267-268 247 Po Sui:u, 1991-1992, 63⇒»…Liburnija i Japudija dijele zajedniku sudbinu, kao jedna zasebna cjelina, odvojena od provincijalne administracije kojoj je sjedište bilo u Saloni.» Argument M.Sui:a (1991-1992, 63 i fus. 18) da je i ranije došlo do «…podjele administracije i kompetencija, civilnih i vojnih, na tlu provincije», a koji se zasniva na tome što se u korespondenciji Vatinija sa Cicerona Ilirik spominje posebno u odnosu na Dalmaciju, je neodr-iv jer tada nije moglo do:i ni do kakve podjele jer su Delmati tada bili slobodni i nezavisni i neukljueni u strukturu rimskog imperija na istonom Jadranu. Stojimo na stajalištu da je mogu:a podjela provincije odnosno izdvajanje Japoda i Liburna u vremenu rata ipak pretenciozna konstatacija iz sljede:ih razloga : 1. Ustvari provincijalna administracija Iz Salone u toku ustanka nije imala svoju, punu praktinu vrijednost jer je potpuni mandat nad rimskim interesima povjeren Tiberiju, uz kojeg se nalazio i sam namjesnik Provincije i koji su poglavito boravili u Sisciji i u-oj i široj zoni koja gravitira ovom gradu i uporištu. 2. Salona je bila i relativno izolirana od glavnine protu-ustanikih snaga te je njena najbli-a veza sa trupama na zapadnom bojištu bila preko Liburnije i lojalnog dijela Japoda. 3. Teško je pretpostaviti da je postojao neki ad-hoc zasebni vojni i administrativni ustroj i obrambena zajednica Liburnija-Japodija za vrijeme ustanka koja je nakon ugušenja ustanka bila ukinuta, kako to sugerira M.Sui:. Vojni znaaj Liburna i Japoda protuustanikoj strani je bio znaajan, ali ipak sigurno ne tolikog opsega da bi se oni ustrojili kao posebna jedinica jer bez legija i drugih pomo:nih snaga sanitarni koridor od Liburna i dijela Japoda se sigurno ne bi mogao odr-ati i bio bi prega-en od ustanikih snaga, a neki bi se mo-da i pridru-ili ustanicima. 4. Liburni i Japodi koji se spominju na Veronskom natpisu, i koje je predvodila osoba kojoj je posve:en natpis, su ustvari bili peregrinske civitates koje su ostale lojalne Rimu i dale odre2ene vojne jedinice kojima je ta osoba zapovijedala. Vjerojatno je ta osoba bila od strane rimskog zapovjedništva odre2ena da zapovijeda lojalnim liburnskim i japodskim trupama, a kako su vojne i civilne funkcije u to vrijeme, a posebno u uvjetima ustanka, bile isprepletene logino je oekivati da je ta osoba imala u to vrijeme i vrhovno upravljanje nad civitates Liburna 433 Mesihović, Dezitijati, 2007  Da su liburnski gradovi prišli ustanikom Savezu tok rata bi bio sasvim drugaiji. Rimljani bi morali da fokus operacija premjeste na primorje i bore se za ovladavanje ne gradinskih naselja, nego pravih urbanih dobro utvr2enih centara -ivota. Uostalom da su se ovi liburnski gradovi pridru-ili ustanikom Savezu sudbina i karakter borbi za Salonu i Naronu bi imali vjerojatno drugaiji i tok i naine odvijanja.  I srednjojadranski otoci su vjerojatno ostali lojalni Rimu. S druge strane ni keltski Skordisci, odnosno njihova civitas ,nisu uestvovali u ustanku.248 Bez lojalnosti Skordiska Cecina Sever, bez obzira na traku i drugu pomo:, teško bi mogao odr-avati pozicije u Srijemu i postizati uspjehe, posebno nakon upada Daana i Sarmata koji su nesumnjivo nastojali iskoristiti izbijanje ustanka i zauzetost rimskih mezijskih trupa na ratištima istone Panonije. Sigurno bi odbrana Sirmijuma, a i Singidunuma, kao i uop:e pozicije Cecine Severa i njegovih trakih saveznika bile veoma ugro-ene i ote-ane da su se ustanku u samom poetku prikljuili Skordisci. Ustanku se nisu pridru-ili ni narodi Mezije, kao Mezi i Tribali. Posebno pitanje predstavlja eventualno ueš:e u ustanku Dardanaca u ijoj su etnogenezi i politijogenezi aktivno uestvovali i ilirski elementi, ali koji su se nalazili u okvirima Mezije.249 i Japoda. Ali to ne znai da su Liburnija i Japodija ujedinjene jer su politike institucije lojalnih civitates i u tim vremenima postojale i bile funkcionalne. 5. Smatramo da je znaenje koje M.Sui: (1991-1992, 64) pripisuje ustroju koji je bio pod kompetencijom prefekta sa Veronskog natpisa ipak pretjerano, jer je teško pretpostaviti da se «sustav upravljanja, uveden za ustanka u pograninom podruju Japudije i Liburnije, protegao na cijelu provinciju, ime je opet uspostavljen njezin teritorijalni integritet». 248 Po Papazoglu (1969, 264) Skordisci nakon svoga podinjavanja ulaze u sastav provincije Panonije, me2utim nije baš najjasnije da li su i oni u periodu ustanka bili jedna od civitates Ilirika. Civitas Scordiscorum se nalazila (na osnovi natpisa iz Slankamena) situirana na prostoru izme2u Singidunuma i današnjeg Petrovaradina, naslonjena na samu desnu stranu Dunava, odnosno zauzimala bi krajnji istok Srijema (v. Papazoglu, 1969, 265 i krt. Zemlja Skordiska). U tom sluaju bi se u neku ruku moglo smatrati da je pripadala Iliriku, odnosno kasnije Panoniji. Ali iako su zvanino pripadali Iliriku, kako se vidi iz niza injenica (ustanici moraju da okupiraju Frušku Goru, što ne bi morali da rade da su se Skordisci prikljuili ustanku, uspješna odbrana Sirmijuma, neizbijanje ustanika pred Singidunum i njihovo ne ugro-avanje mezijske-dunavske granice) Skordisci nisu uestvovali u ustanku. Da je skordika civitas pripadala ilirskoj provinciji, odnosno kasnije Panoniji, dokazivao bi i smisao podatka Plinija Starijeg III, 148. Inae u Plinijevom podatku III, 148 u kome se opisuje Panonija spominju se i keltski Taurisci, koji isto tako ne uestvuju u ustanku. Rimu je ostao lojalan i Norik. 249 Pohod Gaja Skribonija Kuriona (Bellum Dardanicum), namjesnika Makedonije 75-73. god. p. n. e. je slomio Dardance (Papazoglu, 1969, 137-140) koji su se u periodu od više desetlje:a ranije u više navrata sukobljavali sa Rimljanima i ugro-avali njihove pozicije na ju-nom Balkanu (Papazoglu, 1969, 133-137). Ali oni tada još uvijek nisu bili direktno i potpuno podinjeni rimskoj vlasti i sporadino su i u narednim desetlje:ima vodili ratove sa Rimljanima. Tono vrijeme neposrednog podinjavanja Dardanije Rimskoj Dr-avi se još uvijek ne zna, ali se to vjerojatno desilo u toku 434 Mesihović, Dezitijati, 2007 I kada se nalazio na svome vrhuncu, ustanak je obuhva:ao ubjedljivo najve:i dio podruja (ako ne i kompletno) današnje Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Slavonije, ve:i dio Dalmacije, zatim oblasti gornjeg i srednjeg toka Kupe pa sve skoro do Siscija, dijelove Srijema, podruje Sand-aka, jugozapadne Srbije, dijelove Metohije i Kosova, sjeverozapadne Makedonije ( mo-da dardansko podruje) i sjeverne i srednje Albanije i mo-da neke oblasti neposredno sjeverno od Drave. Naravno iako je ovaj pokret naelno bio ilirski u njemu su ipak uestvovali i pojedinci i skupine, ali ne u vidu nekog naroda, koji nisu bili pripadnici ilirskog etnikog kompleksa. Tako bi se u ustanak ukljuili i izbjegli robovi i dezerteri iz protu-ustanikih jedinica, pa i razni avanturisti i neprijatelji rimske Imperije. Op:e stanje u Rimskoj dr-avi u trenutku trenutku izbijanja ustanka i rimska reakcija i anga-iranost Izbijanje ustanka i njegovo brzo rasplamsavanje je potpuno iznenadilo Rimljane i srušilo je njihovo la-no povjerenje u odr-ivost i prihva:enost rimske uprave me2u domorodakim stanovništvom Ilirika. Iznena2enje koje je politiko i vojno vodstvo i Dr-ave i Provincije do-ivjelo sa izbijanjem ustanka i njihova prvotna totalna nepripremljenost da se adekvatno suprotstave samom izbijanju ustanka ukazuje i na skoro totalnu obavještajnu neinformiranost. Rimljani i njihova dr-avna i provincijska struktura u unutrašnjosti Ilirika definitivno nisu obratili pa-nju na širenje nezadovoljstva me2u ilirskim provincijalcima, ili ih jednostavno nisu bili svjesni. Ni dr-avna ni provincijska a ni lokalna rimska struktura jednostavno nije mogla da pronikne u stvarno stanje na terenu i da uvidi sve izra-ajnije nezadovoljstvo, a njihovo eventualno analitiko predvi2anje doga2aja kao da nije ni postojalo. Njihova informativna mre-a, ako je uostalom uop:e i postojala, u ilirskim zemljama je potpuno zakazala. To se djelomino mo-e objasniti zaokupljenoš:u Augustovog dvora zbivanjima zapadno od Rajne i sjeverno od Dunava koji su do izbijanja ustanka, predstavljali primarni strateški interes. Masakr nad naseobinama rimskih gra2ana, veteranskim detašmanima, stranim trgovcima i ostalim Dr-avi lojalnim elementima, koji nisu uspjeli da izbjegnu ustaniki bijes upravo potvr2uje slabu ili nikakvu obavještajnu pripremljenost ak i na lokalnoj ravni koja je po prirodi stvari mogla prva da do2e do informacija o agitaciji i pokretanju neprijateljstva. Brzom uništavanju tih pozicija i naselja je pored njihove raštrkanosti doprinijela i injenica da se u unutrašnjosti Ilirika nisu nalazile adekvatne vojne snage jer je legije (ili bar gro njihovog sastava) Valerije Mesalinus odvukao na dunavsku granicu tako da su one bile prepuštene same sebi. Jedine ustrojene, opremljene (od strane Rimljana ili vlastitim anga-manom), u punom poretku i u dovoljnoj brojnosti oru-ane jedinice koje su se nalazile na ovim prostorima bile su doma:e, ilirske pomo:ne ili nakon završetka velikog pohoda (28. god. p. n. e.) koji je vodio Marko Licinije Kras (Papazoglu, 1969, 143). Po tradiciji Gaj Skribonije Kurion je bio prvi rimski vojskovo2a koji je sa trupama izbio na Dunav (Papazoglu, 1969, 140; 312). 435 Mesihović, Dezitijati, 2007 jedinice (a u kojima je udio Dezitijata bio respektabilan) koje su se pobunile i predstavljale jezgro ustanka. Logino je pretpostaviti da je Gornja Bosna bila jedna od prvih oblasti koja je do-ivjela ekstreminaciju pojedinaca, skupina, zajednica i posada koje je pobunjeno stanovništvo smatralo neprijateljskim. Pošto je dezitijatsko podruje spadalo u bogate rudonosne zone, u Gornjoj Bosni su stradali, pored vojnika, veteranskih i drugih naseljenika u ve:oj mjeri i svi oni koji su se u vrijeme izbijanja ustanka zatekli na tom prostoru a bili su na neki nain vezani za rudna bogatstva Gornje Bosne, a od ustanika su smatrani neprijateljskim elementom. Ustvari mo-e se re:i i da je neoekivano izbijanje ustanka, njegovo naglo širenje, silina udara, masovni odziv doma:eg peregrinskog stanovništva i pridru-ivanje pobuni te brzo i sustavno uništavanje rimske prisutnosti na jednom širokom prostoru u neposrednoj blizini Italije zapanjilo rimsku javnost i proizvelo neku vrstu šoka. Ovaj prvotni šok se kasnije preobrazio i manifestirao na razliite naine, ukljuuju:i i sporadino i pojavu panike pa i straha u višim krugovima rimske politike posebno zbog injenice da se gro vojnih snaga nalazio ve: stacioniran na Dunavu pa se tako granica Italije prema pobunjenom i za Italike razbješnjelom Iliriku inila neadekvatno branjenom. O tome šoku i panici izazvanim ustankom reprezentativna je i tvrdnja Veleja Paterkula da se i iskusni August tresao od straha.250 Ovu Velejevu tvrdnju je potrebno shvatiti kao pretjeranu i tendencioznu, predstavljenu sasvim proraunato i namjerno, kako bi se dodatno podcrtalo kakvu je to veliku stvar za Italiju i Dr-avu uinio Tiberije, kada se ve: i vrhovno dr-avni poglavar tresao od straha.251 August i rimska javnost su bili zaprepašteni, pa i prilino zabrinuti, zbog neoekivanog izbijanja ustanka na jednom širokom i susjednom prostoru, ali je teško povjerovati da se baš August tresao od straha. Vijesti o ustanku i razaranju provincijalne strukture u ilirskim zemljama doveli su do pokretanja i dr-avnih institucija sa ciljem rješavanja ovog novog, iskrslog vrlo ozbiljnog problema. U prvom redu rije je o sazivanju Senata. August je na senatskoj sjednici izjavio da ako se ne poduzmu krajnje mjere da :e neprijatelj za deset dana biti pred Rimom.252 Iako opasnost od ilirskih ustanika sigurno nije bila ni blizu onakva kakva je bila ona Hanibalova, August je morao da pretjeruje sa opasnoš:u. On ju je prikazivao tako blisku Rimu i Italiji kako bi dodatno motivirao i Senat i gra2anstvo i kako bi smanjio eventualnu opoziciju donošenju i provo2enju ekstremnih mjera koje su u trenutnoj konstelaciji odnosa bile i mogu:e i potrebne. I tako je sa donošenjem tih mjera nestala uljuljanost i samouvjerenost i Augustovog dvora i dr-avnog vrha, pa i rimske javnosti u mo:, snagu i 250 251 Vell. II, CX, 6 Postoji i izvjesna mogu:nost da je Velej Paterkul imao i osobnih razloga da ocrni Augusta, zbog sudbine svoga djeda Gaja Veleja (Vell. II, LXXVI, 1), koji je bio i blizak prijatelj oca Tiberija. Ova druga injenica je isto mogla podsta:i Veleja na laudacije Tiberiju. 252 Vell. II, CXI, 1 436 Mesihović, Dezitijati, 2007 stabilnost Dr-ave. Sa ustankom je ta «la-na» zavjesa nestala i na pozornicu rimske javnosti su izašle sve one stvari koje se, dok je Augustova politika nastavljala i planirala nova osvajanja, nisu -eljele vidjeti, koje su bile potiskivane i neriješene te i sve negativne posljedice koje je sa sobom donosilo uvo2enje re-ima principata. Jedini koji je sauvao hladnokrvnost izgleda da je bio Tiberije, koji je kako je ve: ranije izreeno, brzim manevrom i prebacivanjem jednog dijela snaga pod zapovjedništvom Mesalinusa u podruja rijeke Kupe i okoline Siscije i dalje prema jugu zaustavio dalje širenje ustanka prema zapadu i eventualni pad i odmetnu:e itavog ovog pojasa, a što je najviše zabrinjavalo Dr-avni vrh. Me2utim ubrzo po dolasku u Sisciju on se sa svojim zapovjedništvom praktino «zatvorio» u nju, ne poduzimaju:i ve:e i odlune akcije i zadovoljivši se time da je, kako se pokazalo samo privremeno, zaustavljeno ustaniko širenje na zapadnom pravcu, što se pokazalo kao greška. Iznenadnost izbijanja ustanka i uspješnost njegovog širenja su primorali Augusta i dr-avni vrh na poduzimanje izvanrednih mjera : 1. Pozvani su veterani.253 2. Imu:ni gra2ani i muškarci i -ene, su prema visini svoje imovine, morali da daju odre2eni razrez u muškim robovima sposobnim za vojnu slu-bu (koje bi Dr-ava osloba2ala kako bi odmah nakon osloba2anja bili unovaeni i ukljueni u armiju) te i 6-mjeseni trošak njihovog izdr-avanja, obuke i opremanja. 254 Ova mjera bi se mogla smatrati i nekim specifinim ratnim ad-hoc porezom, usmjerenim prema bogatijim slojevima društva. 3. Zatra-ena je i slu-ba senatora i vitezova za ratne potrebe, što je i obe:ano. 4. Tiberije je dobio izvanredna ovlaštenja.255 Karakter spomenutih mjera kako bi se Dr-ava moglo adekvatno suprotstaviti ilirskom ustanku, a i -urba kojom su one donesene i pored nesumnjivih pretjerivanja, ipak jasno ukazuje na snagu jedinstvenog ilirskog ustanikog pokreta sa kojim su se Rimljani morali suoiti. Prvom mjerom trebale su se oru-ane snage popuniti kvalitetnim i iskusnim ljudstvom, koje bi se brzo moglo sakupiti i opremiti na ratište. Druga mjera je posebno interesantna jer ukazuje ne samo na kritinost situacija radi koje se moraju poduzimati i tako radikalne mjere kao što je osloba2anje robova u masi,256kako bi se oni po automatizmu mogli regrutirati u armiju257i poslati na ilirsko ratište, nego i 253 Vell. II, CXI, 1 254 Vell. II, CXI, 1; Cass. Dio LV, 31, 1-2; Svet. Aug. 25; Macro. Satur. I, XI, 32 255 Vell. II, CXI, 2; Svet. Tib. 16 256 Slina mjera je bila poduzeta i nakon bitke kod Kane za vrijeme II. punskog rata kada su od tih robova, oslobo2enih kako bi postali vojnici, formirane dvije legije kojima je zapovijedao Tiberije Sempronije Grakh (njegov brat Publije je bio djed bra:e Grakh). Me2utim ovo osloba2anje za razliku od mjera koje su donesene uslijed poetka ustanka 437 Mesihović, Dezitijati, 2007 na jednu pojavu izbjegavanja vojne slu-be od strane po ro2enju rimskih gra2ana i italskog stanovništva.258 To dokazuje da i pored šoka i straha novi rat, kao uostalom ni ostali ratovi koje je Dr-ava bila prisiljena voditi zadnje dekade Augustovog -ivota, nije u-ivao popularnost u rimskoj i italskoj javnosti i popunu jedinica je bilo teško izvršiti. O teško:ama novaenja ilustrativan primjer pru-a i podatak koji govori o sluaju oca koji je svojim sinovima, kako ne bi bili mobilizirani, odsjekao palce.259I Plinije Starije spominje, kao jedan od ve:ih problema sa kojima su se Dr-ava i August suoili sa izbijanjem ustanka, posvemašnji nedostatak vojnika.260I Svetonijev podatak koji govori o uvrštavanju namjenskih oslobo2enika u armiju, koji su razrezivani kao neka vrsta ratnog poreza bogatijim slojevima društva i to ne samo u sluaju ratovanja u Iliriku, nego i kasnije poslije Varove katastrofe pokazuje koliko je opao interes rimskih gra2ana za vojnu slu-bu u toku posljednje dekade Augustovog -ivota. Taj se «deficit» morao kompenzirati i to dva puta u jednom kratkom periodu od 3-4 godine, posezanjem za jednom tako radikalnom i izvanrednom mjerom kao što je namjensko osloba2anje robova i to u masama i njihovo automatsko uvrštavanje u vojsku. Sada su se ratovi vodili uglavnom kao posljedica pobuna podinjenih naroda, i to u ilirskim i germanskim zemljama, gdje je mogu:nost brzog i lakog dolaska do bogatog plijena bila mala a rizik uslijed -estine otpora, borbe, pogibelji pa i same neizvjesnosti ratnog ishoda rata iznimno visok. nije bilo motivirano izbjegavanjem slu-enja vojne slu-be i uop:e slabim moralom Rimljana i Italika, nego prije svega velikim gubicima u bici kod Kane. ( O tome i uop:e o spomenutom Tiberiju Semproniju Grakhu v. Pol. VIII, 35; Liv. XXIII, 19;24-25; 30-32;35;37;XXIV,18;44; XXV,3;6; 16-17 XXVI,2; Diod. Syc. XXVI,16 «exc. Const. Porph.“; Nepot, de regibus, Hanibal, 5,3; Frontin. IV, VII, 24; Cass. Dio fr. knjige XV, odnosno Zonara, IX, 2-4. Oslobo2enici su uvrštavani u vojsku i za vrijeme saveznikog rata (App. de bell. civ. I, 49). 257 U Augustovo vrijeme legionari su mogli biti samo rimski gra2ani (po Cass. Dio LV, 23, 2, Augustove legije sainjavaju gra2ani vojnici). Što se tie «dobrovoljakih» kohorti u koje su ukljuivani oslobo2enici, situacija je bila slina jer su one nosile u imenu oznaku …civium Romanorum. To bi znailo da su ovi oslobo2eni robovi postajali po svome osloba2anju i gra2ani, sve u svrhu hitnog popunjavanja vojnih redova i jaanja borbenih linija na ilirskom ratištu. Tako i ta injenica, uz svu onu Augustovu poslovinu «sebinost» u dodjeljivanju rimskog gra2anstva, ukazuje na specifinost situacije koja je nastala sa izbijanjem ustanka i posebno svim onim što je isplivalo na površinu re-ima principata. Da su oslobo2eni i odmah zatim regrutirani robovi postajali i rimski gra2ani, a ne dobivali neki prelazni status, dokazuje i jedna Augustova uzgredna opaska prilikom dugog govora koji je odr-avao na Forumu poetkom 9. god. n. e. (Cass. Dio LVI, 7, 6). 258 To stanje je prilino suprotno od vremena gra2anskih ratova u prethodnom stolje:u kada je italsko stanovništvo u velikom broju uestvovalo u armijama pojedinih pretendenata na tron Republike, i kada su pojedinci raspolagali sa desetinama legija u svojoj vlasti. A evo za samo par desetlje:a u razdoblju jedne generacije, stanje se potpuno obrnulo i sada je bilo teško na:i popunu za ve: postoje:e legije. 259 Svet. Aug. 24 260 Plin. NH , 149 438 Mesihović, Dezitijati, 2007 Razloge radikalno smanjene -elje i op:e nezainteresiranosti za ueš:em u ratu, rasta osje:aja samodovoljnosti (bolje reeno neodgovornosti) i malodušnosti kod rimsko-italskog stanovništva je mogu:e objasniti i op:im padom javnog morala i odgovornosti kod rimskih gra2ana. A to je bila posljedica i pada njihove borbene spremnosti i odva-nosti i postupnog zalaska starog republikanskog i politikog i vojnikog -ara i duha u novim generacijama rimsko-italskog stanovništva i op:e svijesti o du-nostima i pravima onoga koji ima rimsko gra2anstvo.261Ta se okolnost o stanju u tadašnjem 261 Republika, kakva god da je bila, je ipak imala svojim sustavom i postojanjem jednu prednost u odnosu na sustav principata koji je uveo August, jer je u naelu stari republikanski sustav ustvari pospješivao i stalno odr-avao na potrebnoj razini osje:aj op:e du-nosti kod rimskih gra2ana bez obzira na njihov imovinski i staleški polo-aj i tako osiguravao uvijek i dovoljno vojnika, ne samo za vanjske nego i za gra2anske ratove. Me2utim, u principatu stvarna vlast se nalazila u rukama jednog ovjeka koji je svoju mo: sada zasnivao prije svega na lojalnosti stalne, profesionalne armije koja je dobro pla:ena. Ostatak gra2ana, koji je predstavljao neku vrstu rezervnog sastava legija, je tako izgubio pravu volju za ueš:em u armiji. Po prirodi stvari ovjek se uvijek lakše odva-i na ueš:e u borbi i -rtvovanje ako se bori za sustav u kojem on ima i praktino pravo uestvovanja u politikom -ivotu ili neku metafiziku ideju, a ne za onaj sustav makar rije bila i o njegovoj domovini u kome je i pored njegove teorijske dominacije stvarna vlast koncentrirana u rukama nekolicine ili samo jednog pojedinca. Tako su rimski gra2ani postupno istiskivani kao subjekt politikog -ivota, postaju:i ve: za Augustove vladavine samo objekt politikih odluka, i pored Augustovog formalizma i zaogrtanja starim dr-avnim institucijama. Principat je jednostavno svojim djelovanjem za samo par desetlje:a u tolikoj mjeri podrio stari rimski, gra2anski osje:aj prava i obaveza da je, kada je došlo do izbijanja ustanka 6. god. n. e., u pitanje bila dovedena i jedna tako bitna stvar za dr-avne interese kao što je regrutiranje dovoljnog broja legionara. Jer dok je re-imu principata odgovaralo opadanje i zainteresiranosti i svijesti gra2ana o njihovim pravima koja su imali za vrijeme republikanskog re-ima, kao neminovna prate:a pojava toga procesa odvija se i reciprono opadanje osje:aja i svijesti o du-nostima toga istoga gra2anina, sve dok on ne bude na kraju zamijenjen sa ne više gra2anskom sviješ:u nego podanikom sviješ:u. Tako je ustanika narodna/vojnika skupština u sebi više sadr-avala politike samosvojne svijesti pojedinca uesnika u njoj, nego tadašnje rimske politike institucije koje su za vrijeme Republike simbolizirale taj duh gra2anskih prava, odgovornosti, du-nosti ali i -ar politike borbe. Pored toga, evidentno je da je i razvoj hedonistikog naina -ivota koji je polako u sve ve:oj mjeri zahva:ao više klase rimskog društva utjecao i na smanjene motivacije za vojniku slu-bu, ali i na smanjenje nataliteta, tendencije protiv koje se August -estoko borio svojim zakonodavnim mjerama. Smanjenje nataliteta je proporcionalno vodilo i smanjenju vojnih i mobilizacijskih kapaciteta ali i uop:e slabljenju dr-ave i društva. Naravno ipak stojimo na stajalištu da pad nataliteta za vrijeme Augustovog principata nije imao baš toliko radikalan oblik kao što bi moglo izgledati kada se ita Augustov govor (Cass. Dio LVI, 2-9,3) koji je odr-ao na Forumu poetkom 9 god. n. e., te itav niz anegdota vezanih za njegovo porodino zakonodavstvo. Rije je poglavito o opadanju nataliteta kod viših stale-a društva senatora i vitezova, za koje je August smatrao da predstavljaju stupove Dr-ave, obino stanovništvo (rimski plebs, proletarijat i seljaštvo) su sigurno odr-avali dovoljno potomstva. S druge strane, i op:a Augustova politika prema instituciji vojske je dovela do smanjena vojnih sposobnosti rimskog naroda. Kako bi smanjio pritisak na dr-avne i svoje finansijeali i odr-avao mo: legionarskog sastava vojske, on je u toku prvih decenija svoje vladavine nastojao da ga odr-ava na onom brojnom stanju koje je svedeno na najmanja mogu:u mjeru (u odnosu na veliinu Dr-ave i njene potrebe opstanka). Tako je on broj legija iz gra2anskog rata kojih je bilo oko 60 smanjio na 28 legija. S tako smanjenim vojnim 439 Mesihović, Dezitijati, 2007 društvu rimskih gra2anskih zajednica pojaava ako se ima u vidu i sljede:a injenica⇒ kada je za vrijeme II. punskog rata vršena slina mjera, tadašnja Republika je raspolagala sa mnogo manje gra2ana koje su mogli unovaiti nego za vrijeme Augusta. Prije II. punskog rata bilo je 270 000 punoljetnih muških rimskih gra2ana sa statusom assidui,262 ali nakon velikih gubitaka u ratu taj je broj znaajno opao i kraj rat je donio stabilizaciju na brojci od 214 000 punoljetnih muških rimskih gra2ana.263 Za razliku od ovih brojeva cenzus za 14. god. n. e. je dao brojku od 4 937 000 rimskih gra2ana. I ak i ako raunamo na razliite metode popisa i samu razliitost sadr-ine koju ovi brojevi odra-avaju264 (za vrijeme srednje Republike i Augusta) ostaje utisak o velikoj nesrazmjeri u broju gra2ana u spomenutim razdobljima. A osim toga i potrebe za -ivom silom za vrijeme II. punskog rata su bile ve:e nego u periodu Augustovih novaenja oslobo2enih robova. Ova mjera je donesena ve: u prvim periodima odvijanja ustanka 6. god. n. e. jer se ve: najkasnije u prolje:e 7. god. n. e. Germanik sa trupama nastalim i kao posljedica njene realizacije, nalazio na ilirskom ratištu. To bi znailo da je bilo potrebno izvjesno vrijeme da se nakon donošenja mjere, izvrši prikupljanje i osloba2anje robova, skupljanje, obuavanje, srastanje jedne prilino raznolike mase i to sve ukomponira sa od ro2enja rimskim gra2anima u jedno stabilno šire borbeno tijelo i na kraju pokrene na ratište. Tre:om mjerom je August nastojao da izvrši mobiliziranje za rat dva glavna rimska stale-a ,koja u novim uvjetima carskog re-ima nisu pokazivala neku spremnost i entuzijazam za snagama Augustu neki veliki budu:i ratovi više nisu bili interesantni. S takvom vojnom situacijom on u vanjskoj politici vodi samo "nu-ne" ratove iji cilj postaje zaokru-ivanje rimskog teritorija. Kako bi nadoknadio nedostatak vlastitih vojnika u zaštiti Rimskih granica Oktavijan je izmislio posebni okvir vanjske politike. Malena vazalna kraljevstva tijekom njegove vladavine ne:e biti anektirana nego zadr-avaju ogranienu samostalnost. Cilj te politike je bila podjela obrambenog tereta s tim dr-avicama. Takvih dr-avica je bilo mnogo ali kao najpoznatiji primjeri u povjest su ušli Mauritanija, Judeja i Trakija koji su uvali sjeverno-afriku, azijsku i balkansku granicu Carstva. 262 Rimski gra2ani koji su za srednje Republike posjedovali odgovaraju:u imovinsku kvalifikaciju neophodnu kako bi slu-ili u legijama. Izraz assidui bi se najlakše mogao protumaiti kao oni koji raspola-u sa asima, sitnim rimskim novcem ija je visina (izvedena najve:im dijelom iz vrijednosti zemljišnog posjeda) bila mjerna jedinica pripadnosti pojedinca odre2enim centurijama. Crawford, 1993, 39; 96-100; 102-104; 127 Liv. XXIX, 37; XXXVIII, 36 263 O popisima stanovništva za vrijeme srednje Republike, v. Crawford, 1993, 96-97 Po Polibiju krajem III. st. p. n. e bilo je 325 360 rimskih gra2ana sposobnih za vojniku slu-bu i 423 000 saveznikih vojnika. 264 Pareti – Brezzi – Petech 1967 B, 210-213 U sluaju popisa za srednje Republike broj gra2ana se izraunavao na osnovi njihove (imovinske) kvalificiranosti da trenutno slu-e u legijama, dok je u augustovsko doba primjenjivano drugaije brojanje koje je obuhva:alo ili kompletno muško rimsko gra2ansko stanovništvo (što bi rimsko gra2anstvo pove:avalo do oko 10 000 000 duša za 14 .god. n. e.) ili kompletno rimsko gra2anstvo oba spola. 440 Mesihović, Dezitijati, 2007 uestvovanje u ratu kao za vrijeme Republike. Senatorski i viteški stale- su se sa Augustovom vladavinom našli na samom poetku procesa vlastite pasivizacije i samodopadnosti, pa je smatrano shodnim da se jednim posebnim zakljukom obe:a njihovo ueš:e u ratnim poslovima. Radi itavog toga stanja koje ja zavladalo u Dr-avi i Rimu, od straha i panike pa do ak i pojava izbjegavanje obaveza, ali i iznimno teškog stanja na ilirskom i uop:e balkanskom ratištu, etvrta mjera kojom je Tiberije dobivao izvanredna ovlaštenja predstavljala je u pravom smislu potrebu. Praktino u tome trenutku jedino je Tiberije bio dovoljno i sposoban i autoritativan, a i direktno je zapovijedao sa sna-nom borbenom silom na terenu da preuzme na sebe obavezu borbe sa ilirskim ustanicima i stabilizaciju situacije na pravcima širenja ustanikih snaga. Ustvari Tiberijeva reakcija na izbijanje ustanka vjerojatno nije mogla, zbog rasplamsavanja ustanka, da eka formalno odobrenje tako da je ustvari njegovo imenovanje predstavljalo samo legalno potvr2ivanje stvarnog stanja zapovjedne hijerarhije na terenu. Po Veleju, Tiberije nije bio takav da dr-i svoju armiju u unutrašnjosti zemlje a da ostavi Italiju nezašti:enu od neprijatelja koji joj je bio tako blizu.265 Razlozi Tiberijevog pokreta i napuštanja germanskog ratišta ne treba primarno tra-iti u tome što on slavu -rtvuje radi potrebe. Uostalom tu Velejevu slavu on, u uvjetima ilirskog ustanka u svome zale2u, nije uop:e ni mogao zaraditi ratuju:i u Markomaniji jer bi se našao ukliješten izme2u Ilira i Markomana. Samim tim je potpuno razumljivo da on smatra neophodnim da dejstva svojih trupa preusmjeri sa prostora sjeverno od Dunava na ona ju-no od njega. Me2utim kasnija doga2anja i Tiberijev nain suoavanja sa ustankom, posebno nakon njegovog utaborenja u Sisciji i za vrijeme borbenih aktivnosti od kasnog ljeta i u jesen i zimu 6/7. god. n. e. kao da su razoarali Augusta, pa je on odluio da unese neke novine u rimsko zapovjedništvo, ali koje ipak ne:e ugroziti osnovnu poziciju Tiberija kao vrhovnog zapovjednika na terenu.266 Izvorna gra2a ne precizira detaljno kakva su to po sadr-ini bila izvanredna ovlaštenja koja je dobio Tiberije. Na osnovi smisla i podataka iz tekstova izvorne gra2e mo-e se posredno zakljuiti da je rije o vrhovnom i vojnom i civilnom zapovjedništvu na prostorima ilirskog ratišta, odnosno njemu su bili direktno podre2eni i rimski namjesnici npr. Ilirika i Mezije, kao i trupe koje dolaze kao 265 Vell. II, CX, 3 266 Uitav niz injenica dokazuje da je Tiberije bio vrhovni zapovjednik protu-ustanikih operacija za cijelo vrijeme trajanja ustanka. On prima i predaju Batona Breukog i kasnije i Batona Dezitijatskog, njemu je dodijeljen trijumf i izvorni opisi ustanka ni na jednom mjestu ne nagovještavaju ni mogu:nost da je tu du-nost obavljala neka druga osoba bar u jednom periodu u toku rata. Samo je u jednom kra:em periodu, za vrijeme svoga odsustva i boravka u Rimu poetkom 9. god. n. e. on bio odsutan sa terena ilirskog ratišta, kada su operacijama rukovodili njegovi zamjenici. Ali i tada je Tiberije vjerojatno još uvijek figurirao kao vrhovni zapovjednik armije u Iliriku, što znai da je dodijeljeni mandat Tiberiju za rješavanje situacije na ilirskom podruju još uvijek bio va-e:i. 441 Mesihović, Dezitijati, 2007 pojaanja a koja predvode isto prokonzulari, senatori. Tiberije je izgleda imao pravo i da predstavlja Rimsku dr-avu na terenu, pa sukladno tome i da regulira pitanja koja su izlazila iz vojnog djelokruga pa su ulazila i u politiku i u pravnu sferu -ivota ilirskih provincijalaca. Tako je on najvjerojatnije bio taj koji je imao odlunu rije u definiranju sporazumne predaje Batona Breukog, primanja predaje Batona Dezitijatskog i donošenja presude u vezi ovoga dezitijatskog i ustanikog vojvode i na kraju reguliranju statusa peregrinskih civitates nakon završetka rata. Tiberije je imao i pravo stvaranja i kreiranja ugovora sa pobunjenicima i provincijalcima, ali sva ova ovlaštenja, iako iznimno velika, nisu izlazila iz okvira rimskog politikog sustava, njegovih zakona i uobiajene prakse i naravno krajnjeg Augustovog stava. Sve ove mjere su donesene ve: u prvim fazama ustanka i to 6. god. n. e. kada je August reagirao sazivanjem dr-avnih institucija i donošenjem niza mjera i smjernica na osnovi kojih se namjeravao voditi rat protiv pobunjenog Ilirika. U svezi rata, i posebno zbog iznimnih potreba za novcem i centralizacijom financijskih tokova usmjerenih prema vojsci i njenim potrebama, tada je vjerojatno osnovana i vojna blagajna (aerarium militare).267 Sastav protuprotu-ustanike armije armije Nije samo sigurnost Italije primoravala Rimljane da se sa jakim snagama uhvate u koštac sa sna-nim ustankom i da za tu svrhu okupe, mobiliziraju i opreme velike vojne snage sastavljene od legija, «dobrovoljakih» kohorti, pomo:nih, saveznikih i pla:enikih jedinica.268 Razlozi rimske odlunosti da uguše ustanak imali su i gospodarske i strateške motive, jer je pobunjeno podruje bilo bogato sirovinama posebno rudama, esencijalno potrebnim Carstvu kojeg je August stvorio i predstavljalo duboko zale2e dunavske granice i kopnenu vezu sa istonim Balkanom, grkim svijetom i Azijom. Uspjeh pobune bi u strateškom smislu prilino ote-ao rimsku politiku na istonom Mediteranu, te potpuno onemogu:io zamisao o dunavskoj granici a Jadransko more bi opet predstavljalo granino podruje, što jednostavno ni August ni Senat nisu mogli dozvoliti. U tom sluaju bi Imperija u bli-em susjedstvu svoga središta dobila novi politiki fenomen, neprijateljski nastrojen prema njoj. Radi svega toga Rimljani su bili prisiljeni da idu do kraja, do samoga kraja ustanka i totalne pacifikacije pobunjenog podruja. Postoji više podataka, poglavito literarnog karaktera i nešto epigrafskih nalaza na osnovi kojih se mo-e pokušati rekonstruirati sastav protu-ustanikih snaga u toku rata, njihovo brojno stanje 267 Cass. Dio LV, 25; August, Res Gestae, III, 17 – August sam spominje da je 6. god. n. e. u aerarium militare dao 170 miliona sestercija svoga novca, a po njemu je ova blagajna osnovana kako bi se mogli ispla:ivati vojnici koji su bili u slu-bi 20 ili više godina, tj. oni koji su napuštali aktivnu slu-bu ; Svet. Aug. 49; Buchan, 1969, 215; Pašali:, 1975, 377; Cornell – Matthews, 2006, 77 268 O oru-anim snagama Imperije za vrijeme Augusta v. Cass. Dio LV, 23-24 442 Mesihović, Dezitijati, 2007 ukupno i po pojedinim fazama rata, ueš:e pojedinih jedinica te razraditi njihovu dalju unutarnju specifikaciju. Ukupna vojna anga-iranost u toku rata rimskih, dobrovoljakih, pomo:nih, saveznikih i pla:enikih jedinica ukljuenih u ugušivanje ustanka i pacifikaciju zapadnog Balkana i panonskog bazena iznosila je po Svetoniju269;  petnaest legija, što bi, ako bismo se dr-ali brojnosti legije po predvi2enim standardima (što je na terenu i praksi rijetko bilo sluaj), pretpostavljalo brojnost legionara na oko 90 000 ljudi.  isto toliko pomo:nih jedinica (…quindecim legiones paremque auxiliorum copiam…). Velej Paterkul prikazuju:i snagu udru-ene armije nakon proboja istone borbene grupe i njenog spajanja sa zapadnom borbenom grupom (najvjerojatnije jesen 7. god. n. e) spominje još i više nego 10 000 veterana i veliki broj «dobrovoljaca».270 Na osnovi podatka iz Svetonijevog -ivotopisa Tiberija i Velejevih podataka ukupno brojno stanje protu-ustanikih snaga u toku rata teorijski bi moglo iznositi oko 190 000 (mo-da i + nedefinirani broj –po Veleju veliki broj- dobrovoljaca) naoru-anih i dobro uvje-banih vojnika, posebno legionara, što vjerojatno nije baš bila na terenu ostvarljiva cifra. Pod Svetonijevim auksilijarnim etama su se vjerojatno podrazumijevale ne samo unovaene vojne jedinice koje su slali peregrinske civitates razasute širom Dr-ave i uklopljene u njenu mre-u provincijalnog ustroja nego i one trupe koje su slale dr-avice koje su još uvijek bile formalno nezavisne, ali pod protektoratom Rimske Dr-ave, kao npr. Trako kraljevstvo te raznorazne pla:enike jedinice. Mo-da bi se u te Svetonijeve auksilijarne ete, mogle ukljuiti ne samo one kohorte koje su slali peregrini, nego i one «dobrovoljake» kohorte sastavljene od rimskih gra2ana, koji su bili oslobo2enici na osnovi realizacije donesenih izvanrednih zakljuaka. Petnaest anga-iranih legija je prilino visoka brojka pogotovu ako se ima u vidu da je krajem Augustovog -ivota (14. god. n. e.) ukupno bilo 25 legija. Do 9. god. n. e. i poraza u Teutoburškoj šumi, postojale su još tri legije koje nisu obnovljene te bi pretpostavljeno ukupno brojno stanje rimskih legija u periodu ustanka bilo 28 legija.271 To bi znailo da je nešto više od polovine broja rimskih legija, odnosno ukupne vojne sile Dr-ave, bilo anga-irano u toku ratne kampanje na zapadnom Balkanu i panonskom bazenu od 6. do 9. god. n. e., a i iznimno je ueš:e pomo:nih jedinica. To bi bilo iznimno visoko, skoro najviše ueš:e koje su oru-ane snage Rimske Dr-ave imale u jednom od externih ratova, ne samo za vrijeme Augusta nego još od završetka II Punskog rata. Znai zahva:aju:i i periode kada je ova oru-ana sila nosila ne karakteristike jedne stalne profesionalne vojske nego 269 Svet. Tib. 16 270 Vell. II, CXIII, 1; Velejeve legije i kohorte, ale i trako konjaništvo koje spominje u istom podatku, ve: je kao formacijske karaktere protu-ustanike armije (legiones et auxiliares) spomenuo Svetonije. 271 O tome v. Buchan, 1969, 217; Mirkovi:, 2003, 27; Bruji:, 2005, 84; Cornell – Matthews, 2006, 77; Rodgers – Dodge, 2006, 142; 156 443 Mesihović, Dezitijati, 2007 gra2anske milicije koja je po prirodi stvari brojna. Nije samo visok broj anga-iranih legija nego je, ako je suditi po Svetoniju, bilo i iznimno veliko ueš:e i auksilijarnih trupa, bez obzira što se sve pod ovim pojmom kod Svetonija obuhva:alo. Ustanak je u sebi kao osnovnu karakteristiku nosio to što je on predstavljao višegodišnji sukob velikog teritorijalnog obujma i borbe su se kontinuirano vodile na raznim, a ne samo na jednom pravcu. Uitava borbena linija, a koja je bila iznimno dugaka i po du-ini ali i po dubini, je bila više-manje aktivna što je onemogu:avalo da se samo jednom sna-nim udarom sa koncentriranim snagama riješi rat, kao npr. u sluaju Alesije. Ovdje se rat vodi na svim stranama i to protiv vrlo brojnih ustanikih snaga, koje su usto prešle na obrambenu i gerilsko-partizansku strategiju. Ustanike snage su uostalom ostale parcelirane u toku itavog rata i nikada nije došlo do njihovog kompletnog objedinjavanja, ak ni u završnoj fazi rata u ljeto 9. god. n. e. jer pad Andetrija ne znai da je rat i završen, pojedina uporišta se i dalje brane i to sada pojedinano. Sve je to iziskivalo potrebu za sve ve:im ljudstvom kako bi se prvo zatvorili pravci ustanikih prodora, a zatim prešlo na ofenzivna dejstva na jednom širokom prostoru, i to sa segmentiranim zapovjedništvima. Sve izlo-ene procjene o broju i snazi u ljudstvu legija i auksilijarnih trupa (cc 190 000 ljudi) je potrebno ipak prihvatiti u smislu da one nisu oznaavale stanje protu-ustanikih snaga u jednom trenutku i da u ustvari predstavljaju jednu okvirnu, relativnu vrijednost-osnovicu prema kojoj se razmatra ukupna brojna anga-iranost protu-ustanikih snaga. Svetonije, odnosno vrelo/a koje je on koristio, je pod svojoj procjenom podrazumijevao ukupnu anga-iranost u toku cjelokupnih borbi.272A to je ukljuivalo i stalna pojaanja i popune (posebno iz reda oslobo2enika), kojima su se morali amortizirati gubici, odlazak pojedinih jedinica ali i pojave dezerterstva kojih je nesumnjivo bilo. I pojaanja koja su popunjavala armiju na terenu omogu:avaju:i njeno brojno odr-anje i gubitke u -ivoj sili (koji su nesumnjivo bili vrlo veliki), ali koja ujedno nisu pove:avala broj jedinica (rije bi bila o popunjavanju ve: postoje:ih i na ilirskom ratištu anga-iranih jedinica) treba imati u vidu prilikom razmatranja pitanja brojne vrijednosti protu-ustanikih snaga u toku ustanka. Treba realno raunati i sa injenicom da ni legije na samom terenu ilirskog ratišta nisu bile u svome, po teorijski predvi2enom standardu, punom sastavu od 6000 ljudi, nego da su raspolagale sa manjom brojnoš:u raspolo-ivog ljudstva. A to bi onda automatski smanjilo i cifre od 90 000 legionara i 190 000 ukupno anga-iranih protu-ustanikih vojnika. Zanimljiv podatak o popunjenosti legija pru-a Velej Paterkul kada ka-e da je XX. legija bila u pola svoje snage (…semiplena legione vicesima…).273 Spomenuti podatak bi prejudicirao prilino smanjenje i brojnosti i borbene sposobnosti jedne od rimskih legija 272 To se jasno mo-e vidjeti iz smisla same konkretne reenice jer Svetonije ka-e da je Tiberije s tim trupama vodio rat kroz tri godine. 273 Vell. II, CXII, 2 444 Mesihović, Dezitijati, 2007 koje su aktivno uestvovale u borbama. A vezano s tim, sasvim je normalno postaviti pitanje da li je mo-da XX. legija naknadno popunjena ili ponovno objedinjena i zatim je li takav sluaj bio i sa ostalim legijama. Nesumnjivo su legije morale ostavljati pojedine svoje detašmane i dijelove i van svoje glavne koncentracije bilo kao posadne bilo kao interventne jedinice ili samo kao ispomo: drugim jedinicama i ad-hoc formiranim borbenim grupama. Vjerojatno su prilikom odlaska legija na Dunav, pojedine manje jedinice iz sastava legija stacioniranih u Provinciji ostale kao posadne snage stacionirane i raštrkane širom ilirskih zemalja te bi one, koje su prilikom izbijanja ustanka bile na prostorima zahva:enim pobunom, eliminirane. A i prilikom povratka armije sa Dunava, na granici i u pacificiranim i lojalnim oblastima Ilirika (posebno onim u današnjem ma2arskom prostoru), su morale biti ostavljene pojedine jedinice, sastavnice tih legija kao garanti stabilnosti. I legije koje su dolazile kao konkretna pojaanja sa drugih podruja nisu sigurno dolazile u svojim punim sastavima, jer su morale ostaviti i bar jedan dio snaga na širim prostorima koje su napuštale. Pored toga i stalne popune, koje su «krpile» gubitke i nedovoljnu popunjenost legija, koje su u vidu pojaanja stizala isto su mijenjala brojno stanje legija aktivnih na ilirskoj fronti.274 Tako su i stalni gubici u legijskim, ali i ukupnim armijskim sastavima, te njihovo popunjavanje stalno mijenjali brojno stanje u trenutku, ali i ukupnu anga-iranost ljudstva u legijama za vrijeme cjelokupnog toka ustanka. Sve ovo inicira da je, na osnovi poznate izvorne gra2e, prilino teško odrediti precizno bilo ukupnu brojnost rimskog legionarskog sastava, odnosno ukupan broj legionara koji su uestvovali u ratu 6-9. god. n. e. U okviru razmatranja pitanja brojnosti legija i njihove popunjenosti i sastava postavlja se i pitanje⇒ kako su i na koji formacijski nain u protu-ustaniku armiju Ilirika ukljueni Velejevih više od 10 000 veterana, odnosno treba li i njih ubrajati u onih 15 Svetonijevih legija ili su se oni nalazili van okvira tih 15 legija. Inae Svetonije uop:e ne spominje anga-iranost veterana, iako je njihovo prisustvo na ratištu oevidno. Po Veleju Paterkulu koji ih jedini spominje, više od 10 000 veterana se nalaze odijeljeni od strukture legija.275 Uostalom vjerojatno je rije o onim veteranima koji su imali svoj ve: od ranije utvr2eni vojni raspored koji nije ukljuivao sustav legija, odnosno nalazili su se još uvijek «pod zastavom». 274 Popune legija za vrijeme rata nisu bile samo sastavljene od rimskih gra2ana (a koji nisu spadali u red onih libertina koji su namjenski oslobo2eni) koji bi se dobrovoljno javili, nego i od onih koji su regrutirani. Iako se to nigdje ne spominje sigurno je i bila provo2ena i klasina mobilizacija rimskih gra2ana i na prostorima Italije, što sude:i po reakciji jednog oca, nije baš bila popularna mjera. 275 Vell. II, CXIII, 1 I po otpustu iz sastava legija, vojnici su ostajali pod zastavom, znai praktino još uvijek u nekoj vrsti vojno- redarstvene slu-be, ine:i odrede nestalnog broja vojnika (vexila veteranorum) koji su bili neovisni od legijskog sustava. Ovi veterani vexillarii su bili naseljeni po provincijama u odre2enim naseobinama. 445 Mesihović, Dezitijati, 2007 Pored legijskih jedinica, pomo:nih snaga svih mogu:ih tipova, veteranskih jedinica u okviru ove protu-ustanike armije Ilirika po Veleju Paterkulu nalazio se i veliki broj dobrovoljaca, vjerojatno onih sa rimskim gra2anstvom a koji nisu bili ukljueni u legijski sastav. Podrijetlo ovih dobrovoljakih jedinica je moglo biti razliito, jer su ih mo-da inili ili pravi dobrovoljci ili oni koji su samo nazvani «dobrovoljcima» iz Italije i drugih provincija ili sa samoga tla Ilirika276. Naravno ovi Velejevi dobrovoljci su mogli biti i velika smjesa svih gore navedenih elemenata, znai i onih dobrovoljakih jedinica koje su došle iz Italije i drugih provincija i onih koje su nastale u samoj Provinciji. Pitanje ovih Velejevih dobrovoljaca je mo-da povezano i sa «dobrovoljakim» kohortama rimskih gra2ana (cohortes voluntariorum civium Romanorum⇒ coh.vol. c. R). Svetonije u svome -ivotopisu Augusta spominje sudjelovanje vojnika-libertina, koji su oslobo2eni u okviru poduzetih izvanrednih mjera, u okviru protu-ustanikih snaga. 277 Po Svetoniju, August je te namjenski stvorene libertine uporabio kao posadu u kolonijama na granici Ilirika (…ad praesidium coloniarum Illyricum contingentium), mo-da bolje re:i na granicama pobunjenog podruja 6-9. god. n. e.278 Iz tog Svetonijevog podatka bi se mogao izvu:i zakljuak da su oni u ratu slu-bovali kao posadna, ak graniarska jedinica u kolonijama (mo-da npr. i u Saloni i u Naroni), U istom Svetonijevom podatku se ka-e da je August nastojao i da odr-ava i neku vrstu distinkcije izme2u dvije «vrste» vojnika rimskih gra2ana razliitih po podrijetlu, tj. onih koji su bili libertini (koji su stekli gra2anstvo samo kao uvjet da budu unovaeni) i ingenui (po ro2enju rimskih gra2ana). Vojnici-libertini su pored razliitog (vjerojatno slabijeg) naoru-anja u odnosu na gra2ane koji su bili ingenui (poglavito je rije o legionarima) bili postavljani u prve redove. Ali ta injenica bi ipak sugerirala da nisu bili samo posadna jedinica i da su uestvovali u borbenim aktivnostima zajedno sa gra2anima u slobodi ro2enim.279 Ali to što su uestvovali u borbama zajedno sa legionarima, nije moralo znaiti da su bili 276 Rije bi bila o onima koji su pre-ivjeli ustaniki nalet do drugih rimskih jedinica koje potiu sa ilirskog terena, raznih «milicija» i ad-hoc skupljenog i naoru-anog lokalnog rimskog stanovništva i drugih kolonista lojalnih Rimu. 277 Po Svetoniju (August, 25), August je samo dva puta slobodnjake anga-irao u aktivnoj vojnoj slu-bi, i to pored ratovanja u Iliriku, i za obranu granica na Rajni što se jedino moglo datirati u period poslije bitke u Teutoburškoj šumi. 278 Ovaj Svetonijev podatak se nedvosmisleno odnosi na ustanak 6-9. god. n. e., iako on to decidno ne navodi, jer je Svetonije ipak izriit da je August samo dva puta upotrijebio oslobo2enike kao prave vojnike, i to jednom za poslove u Iliriku, a drugi put za obranu granice na Rajni, a opet znamo preko Veleja i Diona da je August upravo za ustanak 6-9 god. n. e. upotrijebio namjenske oslobo2enike kao vojnike. 279 Nakon kraja rata postoje evidencije da su pojedine «dobrovoljake» kohorte rimskih gra2ana (konkretno I., VI. i VIII.), a rije je tim libertinima, bile stvarno posadne jedinice u ilirskim provincijama i to mo-da neke od njih i u koloniji Naroni. Tako bi ustvari Svetonijev podatak iz Augustovog -ivotopisa odra-avao i stanje nakon završetka rata. Uostalom teško bi bilo oekivati da u vrijeme teškog rata, u kojem je bio nesumnjivo bio potreban svaki ovjek veliko ljudstvo bude ostavljeno u vidu posadnih jedinica. A i u udru-enom taboru koji opisuje Velej, a u kojem se nalaze operativne jedinice, 446 Mesihović, Dezitijati, 2007 ukljueni u iste taktike jedinice; sam Svetonije ka-e da August, kao vrhovni zapovjednik armije, nije libertine pomiješao sa gra2anima-ingenui. Sve izneseno ukazuje i da su ti libertini bili izlo-eni i najve:im pogibeljima i rizicima, posebno ako se ima u vidu kratko vrijeme izme2u njihovog osloba2anja u toku 6. god. n. e. i odašiljanja na bojište u toku prve polovine 7. god. n. e. Ti novi vojnici, tzv. «dobrovoljci» sastavljeni od oslobo2enika prije svoga osloba2anja ili nisu uop:e imali vojnikog iskustva ili su ga imali malo i zanemarljivo, bar ne u onoj mjeri kao npr. legionari pa i mnogi pripadnici pomo:nih jedinica, posebno trako konjaništvo i pla:enike jedinice. Njihova obuka je i po rimskim uvjetima bila vrlo kratka i nije mogla trajati du-e od par mjeseci i sigurno su oni predstavljali jedan od pogibljenijih elemenata rimske armije na terenu. A i zauzimali su najte-e pozicije na bojištu (prve redove- sub priore vexillo habuit), odakle je bilo teško i odstupiti i pobje:i zbog prisustva vojnika koji su ingenui iza njih. Podatak o uzimanju libertina u vojsku i slanju u Ilirik spominje i Makrobije (Caesar Augustus in Germania et Illyrico cohortes libertinorum conplures legit, quas voluntarias appellavit).280Ovaj Makrobijev podatak i konano detektira polo-aj tih jedinica libertina, koje su nazvane «dobrovoljakim» iako ih nisu inili pravi dobrovoljci nego ustvari namjenski oslobo2enici.281A jedini dobrovoljci koji se spominju u ustanku 6-9. god. n. e. ili se mogu spominju se i kohorte (njih više od 70) i veliki broj dobrovoljaca. Sve to sugerira da su jedinice libertina u ratu uestvovale i kao operativne, terenske jedinice a ne samo kao posadne trupe koje su trebale osloboditi trupe sastavljene od gra2ana-ingenui od tih poslova kako bi se one mogle posvetiti operativno-terenskim zahvatima. Uz sve izneseno potrebno je napomenuti i da Kasije Dion ka-e da je Germanik u prvoj polovini 7. god. n. e. doveo veliko pojaanje (u koje su bili ukljueni i libertini) sa sobom (LV, 31, 1) direktno Tiberiju, znai na bojišnu liniju. U ovom kontekstu slino, samo u detaljima drugaije, isto spominje i Velej Paterkul (II, CXI, 3-4) po kojem je pojaanje upu:eno direktno Tiberiju. 280 Macro. Satur. I, XI, 32 281 Mo-da je naziv voluntarias za ove namjenske oslobo2enike proizašao zbog nekih pravnih formulacija, jer se tako -eljelo prikazati da se u vojsku ne ukljuuju robovi, nego slobodni gra2ani koji su se eto «dobrovoljno» ukljuili u sastav protu-ustanike vojske Ilirika. Time bi se prikrila stvarna injenica da su oni postali slobodni i gra2ani samo kako bi bili ukljueni u vojsku. Kao što vidimo, August je i pored iznimno teške situacije i esencijalnih potreba pokušavao sauvati osnovne tekovine svoje vladavine, a to je supremacija rimskog gra2anstva i to posebno kod onih koji su bili ingenui i legalitet i uobiajenu praksu rukovo2enja koje je August zastupao ili bar predstavljao da zastupa. Ali je on ujedno nastojao i sve to uskladiti sa potrebama i stvarnim mogu:nostima. I on i tada nastoji da ouva kakvu takvu distinkciju, uvrštavaju:i namjenske libertine u posebne jedinice, ali i ih istovremeno nazivaju:i dobrovoljake kohorte rimskih gra2ana. U -ivotopisu Marka Aurelija (od Julija Kapitolina) u «SHA» (XXI, 6-7) nalazi se podatak po kome su dobrovoljcima nazivani i oni namjenski oslobo2eni robovi koje je regrutirao Marko Aurelije. A izgleda da su se i unovaeni oslobo2eni robovi nakon kanske katastrofe nazivali «dobrovoljci» - ili preciznije «Volones» (Liv. XXII, 57, 11 – daje detaljan opis naina ukljuivanja ovih «dobrovoljaca» u rimsku vojsku nakon Kane; Loeb izdanje SHA I, 1953, 184, fus. 4), pa je mogu:e i nazivanje jedinica sastavljenih od namjenskih oslobo2enika «dobrovoljakim» za vrijeme ustanka tumaiti i kao neku vrstu rimske tradicije u vezi regrutiranja oslobo2enika. 447 Mesihović, Dezitijati, 2007 posredno povezati sa njim su Velejevi dobrovoljci iz zdru-enog tabora i cohortes voluntariorum civium Romanorum, od kojih za neke znamo da su boravile u ilirskim oblastima i to konkretno u Dalmaciji i neposredno nakon ustanka.282 Isto tako je injenica da Velej Paterkul u katalogu tipova oru-anih snaga u zdru-enom taboru u panonskom bazenu u kojem je i on osobno boravio ne navodi neke posebne jedinice sastavljene samo od oslobo2enika. U tome periodu i u tom kampu su se sigurno nalazili i oni oslobo2enici koji su postali vojnici uslijed realizacije donesenih mjera, i jedini objašnjivi razlog zašto njih tada ne spominje Velej Paterkul jeste da su se oni krili ili pod brojkom onih više od 70 kohorti ili pod pojmom dobrovoljci. Po Sergejevskom283od oslobo2enih robova su bile sastavljene najmanje 32 kohorte, što je jedan prilino velika brojka cc 22 000 ljudi, a što bi znailo da je rije o pješakim kohortama (posebno jer je rije o oslobo2enicima). To bi praktino znailo da su te jedinice predstavljale impozantan dio onoga što je Svetonije podrazumijevao pod terminom auksilijarnih eta. A ako su one u zdru-enom taboru koji spominje i opisuje Velej bile odvojene i prezentirane pod terminom …voluntariorum… i za koje navodi da su bili vrlo brojni, onda bi onih više od 70 kohorti i 10 ala (skoro 50 000 ljudi) pripadalo pravim, peregrinskim snagama bez rimskog gra2anstva. Ako bi se sada sabralo tih 50 000 i 22 000 ljudi dobila bi se cifra od cc 72 000 ljudi, a i to bez prilino brojnog trakog ljudstva sa kojim bi se ta brojka onda sigurno pribli-avala apsolutnoj vrijednosti nelegijskog i neveteranskog segmenta protuustanike armije koju iznosi Svetonije. Iz ovoga bi se mogao izvu:i zakljuak da Velej nije pod navedenim kohortama i alama prezentirao te libertine-rimske gra2ane, nego ih je uvrstio pod pojmom dobrovoljci. Ali ovo je samo pretpostavka, jer je isto mogu:e da je on i pod više od 70 kohorti iz zdru-enog tabora mo-da podrazumijevao i neke dobrovoljake kohorte. Ipak je injenica zbog brojnosti predstavljenih kohorti u zdru-enom taboru (njih više od 70) da je u ve:ini rije o kohortama peregrinskih zajednica (i to u dobrom dijelu o pješacima –konjaništvo je zastupljeno u 10 ala), a ne rimskih gra2ana (poglavito oslobo2enika, ali i mo-da i onih u slobodi ro2enih). Naravno sasvim je i realno pretpostaviti da te kohorte, ale i dobrovoljake jedinice koje su se nalazile u zdru-enom taboru nisu bile u punom svome broju i da je brojni sastav tih jedinica, pogotovu onih koje su dolazile sa istoka i prilikom prelaska preko ustanike teritorije pretrpjele velike gubitke, bio manji. Tako bi se i ona apsolutna brojka od oko 50 000 pripadnika kohorti i ala automatski smanjila. Kohorti (i «dobrovoljakih» i peregrinskih) je sigurno tada, kada Velej opisuje zdru-eni tabor, bilo i na drugim dijelovima dugake linije ilirske bojišnice i ratišta, jer su i neke legije bile tada van zdru-enog tabora. 282 Sergejevski, 1924, 113-122; Tonini:, 2005; 283 Sergejevski, 1924, 114 448 Mesihović, Dezitijati, 2007 Ipak i pored svih nedoumica u vezi prezentiranih brojnih vrijednosti, posebno njihove relativnosti i okvirnosti, navedeni Svetonijevi podaci, iako su prezentirani sumarno i sigurno ne odra-avaju situaciju i koncentraciju trupa u jednom trenutku i periodu nego oznaavaju ukupnu anga-iranost, jasno ukazuju prvo na veliku brojnost ustanikih snaga, a zatim i na njihovu opremljenost i spremnost za borbu i u poetku rata i u toku cjelokupnog njegovog toka. Ni Svetonije, niti bilo koje drugo antiko povijesno vrelo ne precizira koje su to konkretne rimske legije, izuzev Veleja u sluaju XX. legije, niti pomo:ne jedinice iz peregrinskih civitates, niti jedinice drugog karaktera (pla:enike, dobrovoljake, veteranske, saveznike i vazalne) uestvovale u borbama Jedino znamo, zahvaljuju:i Veleju Paterkulu i Kasiju Dionu, da su u ratu i to u znaajnom broju uestvovale snage vazalne i «saveznike» trake kraljevine, poglavito njeno konjaništvo, predvo2eno osobno kraljem Remetalkom (Rhoemetalces, JΡυµηταvλκου) i njegovim bratom Raskiporisom (Rhascyporis, JΡασκυvποριV).284 Traki saveznici Rima su se na istonom bojištu nalazili anga-irani još od prvih razdoblja ustanka 6. god. n. e. i bili su iznimno brojni.285Ostali podaci o legijama i auksilijarnim trupama, pa i jedinicama dobrovoljaca i veterana u literarnim vrelima imaju samo uop:eni karakter, bez detaljnije specifikacije. Vrlo vjerojatno su u ratu bile anga-irane legije, koje su nakon završetka ustanka bile stacionirane u provincijama Dalmaciji i Panoniji i to VII. i XI. legija (od 42. god. n. e. sa pridjevkom Claudia Pia Fidelis), VIII. Augusta,286 VIIII. Hispana i XV. Apollinaris,287 te legije u istom periodu stacionirane u susjednim provincijama i oblastima Makedoniji i Meziji IIII. Scythica i V. Macedonica.288 Posljednja spomenuta legija je iz Makedonije (u kojoj je boravila du-e od tri desetlje:a) 6. god. n. e. bila prekomandovana na Donji Dunav u Oescus, što se vjerojatno odvijalo u 284 Remetalk je dobio rimsko gra2anstvo i kao takav nosio je i julijevsko gentilno ime. Mirkovi:, 2003, 67; Nakon Remetalkove smrti (prije 14. god. n. e.) Trakija je bila podijeljana izme2u Raskiporisa i Kotisa, sina Remetalka. vrlo brzo je došlo do sukoba me2u njima, Kotis je ubijen a Raskiporis je radi toga doveden na su2enje pred Senat. Raskiporis je bio osu2en i zatoen daleko od Trakije. Sama Trakija je bila podijeljena izme2u njegova sina Remetalcesa i Kotisovih sinova. Raskiporis je bio odveden u Aleksandriju, «gdje zbog pokušaja bijega ili izmišljene osvade» bude pogubljen (Tac. Ann. II, 67). 285 Vell. II, CXII, 4; Cass. Dio LV, 30, 6; 286 Na2eni su i natpisi (na kamenu i opeci) koji posvjedouju prisustvo Legio VIII. Augusta u Dalmaciji, ali još uvijek bez preciznijeg vremenskog odre2enja njenog prisustva. Legija je ostavila opeke sa svojim -igom na mjestu vojnog logora na Grainama u Humcu kod Ljubuškog. O tome v. Patsch, 1895 A, 143-145; Bojanovski, 1988, 150, fus. 42 287 Svjedoanstvo o ueš:u ove legije u ratu, i to do samog njegovog kraja pru-a i nadgrobni spomenik Klaudija Kvirinala koji dokazuje postojanje tropaeum podignutog u ast pobjede u ratu 6-9. god. n. e. Cambi, 1984, 89, napomena 33 288 O rimskoj vojsci na istonom Jadranu v. Zaninovi:, 1996, 209-220 449 Mesihović, Dezitijati, 2007 okviru cjelokupnog teritorijalnog preustroja legija prouzrokovanog planiranom invazijom Makomanije. Tako bi se dodatno uvrstile vanjske europske granice preko kojih se nije trebalo da odvija invazija, odnosno konkretno Donji Dunav. U ratu 6-9. god. n. e. su gotovo sigurno uestvovale, ako ne u cijelosti ono bar sa glavninom snaga, i one legije koje su sainjavale «Dunavsku» borbenu grupu, a koje su ve: bile koncentrirane na Dunavu i bile na zapadnom pravcu najbli-e pobunjenom podruju. Nakon ustanka i katastrofe u Teutoburškoj šumi neke od tih legija kao što su XIII. i XIV. Gemina289, XX. Valeria Victrix,290 XXI. Rapax i XVI. Gallica su pod zapovjedništvom Tiberija vrlo brzo premještene na rajnsku granicu. Ta brzina i borbena skupljenost bi znailo da su se one nalazile ve: više-manje me2usobno koncentrirane na odre2enom prostoru i pod neposrednim Tiberijevim vodstvom i u toku 9. god. n. e., a jedino podruje koje dolazi u obzir jesu zemlje Ilirika ili neke oblasti u njegovoj neposrednoj blizini. Mo-emo s izvjesnom vjerojatno:om pretpostaviti i da je ona jedna nepoznata legija iz sastava «Dunavske» grupe, ako je uop:e postojala ta 13 legija koja je uestvovala u Tiberijevom pohodu na Markomaniju poetkom 6. god. n. e. bila u stvari VIIII. Hispana. Ova legija, se sude:i po jednom natpisu koji spominje legionara VIIII. Hispana u Panoniji za vrijeme Augusta, 291 najvjerojatnije u periodu još prije 6. god. n. e. mogu:e nalazila na Dunavu ili u Akvileji.292 Uostalom sama legija je nakon rata ostala stacionirana u novoosnovanoj provinciji Panoniji, pa je sasvim realno oekivati da je i sama aktivno uestvovala u ratu 6-9. god. n. e. Tek naknadno su na ratište bile prekomandovane VII (nazivane i Paterna-drevna i Macedonica)293 i XI.294 i II. Augusta legija. VII. 289 U podruju V. Kladuše je na2en cigleni biljeg XIV. legije, što potvr2uje njeno prisustvo u ilirskim oblastima. Patsch, 1893, 681-682 290 XX. legija se spominje za 14. god. n. e. na germanskoj granici; Tac. Ann. I, 31; Bojanovski, 355, 355 291 CIL V 911 292 Po M.Sanader (2003, 81) «u logoru (misli se na Tilurij-Gardun op. a.) je, kako se pretpostavlja najranije boravila legio IX Hispana koju je zamijenila legio VII». Samo nije jasno da li se ono najranije odnosi na 9. god. n. e., odnosno na jesen i zimu ) 9/10. god. n. e., kada bi VIIII Hispana mo-da boravila u Tiluriju, prije nego je prebaena u Panoniju, ili se to (vjerojatnije) odnosi na vrijeme prije poetka ustanka. U tome sluaju Tilurij bi i prije poetka ustanka slu-io kao vojni , legijski logor u kome bi bila stacionirana jedna od legija koje su boravile u Iliriku. Nakon što je ta legija upu:ena na Dunav sa Valerijem Mesalinusom, logor Tilurij je ili ispra-njen ili ostao sa manjom vojnom, posadnom jedinicom mo-da veteranskog ili auksilijarnog karaktera. Ako je i postojala ta posadna jedinica ona je ve: u samom poetku ustanka bila zbrisana, a Tilurij se našao u ustanikim rukama jer bi jedino u tom sluaju bilo mogu:e da se ustanici pribli-e Saloni, što se i dogodilo. Da je postojao vojni logor predvi2en za legije na Tiluriuju mo-da bi posredno potvr2ivala injenica da se vjerojatno ve: u kasno ljeto i jesen 9. god. n. e. tamo ponovo etablirao legijski logor. 293 Po Bojanovskom (1988, 355) VII. legija je prebaena iz Makedonije, dok navodi da je «…po O.Cuntzu (JÖAI XXV, 1929, 70 dd.), u Iliriju je došla najkasnije 15. g.st.e. (A.Betz, S.8)». O dolasku ove legije u Ilirik v. Dodig, 2005, 214 u kome su vrlo precizno sumirana dosadašnja stajališta po ovom pitanju. 450 Mesihović, Dezitijati, 2007 Paterna i XI. legija su se u trenutku ustanka vjerojatno nalazile u Galatiji u Maloj Aziji ili Balkanu. Sude:i po injenici da je i II. Augusta legija (koja se na prijelazu dviju era nalazila u Hispania Tarraconensis) bila 14. god. n. e. stacionirana u okolini Majnca mo-emo pretpostaviti da je ona bila u sastavu borbene grupe koju je Tiberije predvodio na rajnsko ratište 10-12. god. n. e. i da je uslijed toga i ostala na Rajni. Spomenutu borbenu grupu, kako smo ve: naveli, su sainjavale u znatnoj mjeri legije za koje znamo da su uestvovale u ratu 6-9. god. n. e. I vrlo je lako pretpostaviti da se i II. Augusta u sastavu ove borbene grupe našla zahvaljuju:i tome što je uestvovala u ratu 6-9. god. n. e. Osim toga Hispanija je ipak spadala u pacificirane i lojalne oblasti u dubokoj unutrašnjosti Dr-ave pa se moglo dozvoliti da radi potreba teškog ratovanja u Iliriku ona bude prekomandovana na istok. Vjerojatno su ili iz Hispanije Tarraconensis (iz reda IIII. Macedonica, VI. Victrix i slavna Cezarova X. Gemina) ili iz Sirije, poradi stabilne i mirne granice prema Partiji (iz reda III. Gallica, VI. Ferrata, X. Fretensis, XII. Fulminata) bile prekomandovane u toku rata još dvije legije ime bismo uspjeli da zaokru-imo ukupno brojno stanje legija na 15. Tako bi ukupno pet legija bilo poslano kao pojaanje na poprište borbi sa ustanicima i to iz daljih provincija, ukljuuju:i i one po Veleju Paterkulu «prekomorske» koje su prilikom probijanja veze sa Tiberijevom glavninom na zapadnom dijelu panonskog ratišta sa sobom vodili konzulari Aul Cecina Sever i Marko Plaucije Silvan.295 Raspored rimskih legija na ratištu nije bio koncentriran i Tiberije je u jednom periodu 7. god. n. e., sude:i po Veleju Paterkulu, neposredno zapovijedao nad pet legija, a istona borbena grupacija nastala nakon dolaska pojaanja isto se sastojala kako je istaknuto od još pet legija, od kojih su samo dvije po imenima sigurnije prepoznate. 296 Ostatak pet legija nalazio se raspore2en na drugim pozicijama, npr. 294 Po Bojanovskom (1988, 355), koji se poziva na Betza (1938, 16) XI. legija «je nakon bitke kod Akcija dodijeljena ilirskoj vojsci». 295 Vell. II, CXII, 4 296 Procjena I. Bojanovskog (1988, 355) o ukupnom ueš:u i sastavu protu-ustanikih snaga (10 legija, više od 70 kohorti, 10 ala, više od 10 000 veterana, dobrovoljci, konjica trakog kralja) je slabo prihvatljiva. Ona se zasniva na podatku koji donosi Velej Paterkul (II, CXIII, 1). Me2utim iz samog smisla teksta u kojem se nalazi dotini podatak jasno proizlazi da je rije o trenutnoj, istovremenoj koncentraciji oru-ane sile na jednom mjestu (contractisque in una castra….)pod neposrednim zapovijedanjem Tiberija, u kojoj je uestvovao i Velej a ne o prikazu sveukupnih protuustanikih snaga u toku itavog rata niti na itavom ratištu. Dakle rije je o samo jednom, i to ve:em, dijelu protuustanikih snaga koje su bile anga-irane u ratu sa ustanicima u toku trogodišnjeg perioda, i to na jednom prostoru. Sama koncentracija je nastala tako što su se Tiberijevim legijama sa kojima je zaustavljano širenje ustanka negdje na prostorima panonskog bazena pridru-ila pojaanja, koja su dolazila iz «prekomorskih provincija» (Vell. II, CXII, 4), i zajedno se sakupivši u jednom logoru (…una castra…Vell. II, CXIII, 1). Borbena linija uspostavljena nakon zaustavljana «plimnog vala» širenja ustanka je bila vrlo dugaka i teško bi bila, u tom sluaju, shvatljiva strateška misao o potrebi koncentriranja cjelokupne vojske na samo jednom mjestu. Pored protu-ustanikih jedinica skupljenih u tom logoru morale su postojati garnizoni i borbene linije protu-ustanikih snaga i na drugim prostorima ilirskih zemalja, jer bi bilo besmisleno da je 451 Mesihović, Dezitijati, 2007 na jadranskom ratištu, na jugoistonom ratištu ili na nekim drugim predjelima. Istine radi vrlo je teško donijeti neki precizniji zakljuak o pojedinanom rasporedu imenovanih legija na pozicijama Tiberije okupio sve snage sa zapadnobalkanskih i panonskih ratišta i koncentrirao ih na jednom mjestu i tako ostavio ispra-njene i oslabljene linije na velikom dijelu fronte. Osim toga obje borbene grupacije koje su se okupile u tome taboru bile su, prije svoga neposrednog me2usobnog spajanja, okrenute i na borbenoj liniji sa panonskim i dijelom dinarskim segmentom ustanka. A ako bi prihvatili mišljenje I. Bojanovskog da su u tom taboru bile sadr-ane sve protuustanike snage to bi znailo da su borbene linije prema drugom dijelu dinarskog segmenta ustanka (primorska zona, jugoistono podruje prema Makedoniji i etc.) bile ne samo mirne, nego od strane Rimljana ili potpuno prazne ili samo sa minimalnim snagama, što je teško prihvatiti. Znaajne rimske i druge protu-ustanike trupe su morale biti anga-irane i u borbama protiv sna-nih i brojnih ustanikih snaga koje su operirale u jadranskom primorju i zale2u, te na pravcima prema i u provinciji Makedoniji te dijelovima Mezije. Rimske trupe u trenutku spomenute koncentracije nisu bile raspore2ene samo u tom logoru i njegovoj okolici, nego i na jadranskom ratištu i drugim strateškim pozicijama, širom linija koja su dodirivala ili ak ulazila u pobunjeno podruje. Isto tako je potrebno naglasiti da se u tom logoru od strane jedinica kojima je neposredno zapovijedao Tiberije, prije samoga spajanja dviju grupacija, našlo pet legija što bi ako bismo prihvatili tumaenje o brojnom stanju «Dunavske», odnosno «zapadne» borbene grupe od 8 legija znailo da su se u tom trenutku tri legije iz ove grupe nalazile na drugim pozicijama unutar cjelokupnog ratišta. Sasvim je i razumljiva injenica da Tiberije nije prilikom prebacivanja «Dunavske» grupe na ilirsko ratište itavu tu formaciju dr-ao na jednom mjestu, nego je pojedine njene dijelove zbog širenja ustanka na svim stranama, a ne samo na jednom pravcu morao slati i na druge prostore kako bi zaustavio plimu ustanka i prodiranja ustanikih snaga koje se istovremeno odvijalo na više pravaca, Nejasno je zašto se Bojanovski u konkretnom sluaju procjene protu-ustanikih snaga uop:e nije ni slu-io ni obazirao na Svetonijev vrlo vrijedan i pouzdan podatak, te na usporedbu sa podacima Kasija Diona. Uostalom ni sam Velej nigdje ne tvrdi da su snage koje su se našle u logoru predstavljale kompletno ljudstvo na ratištu. On samo ka-e da su se dvije vojske povezale (iunctis exercitibus), koncentriraju:i u jednom logoru 10 legija…etc….ali i ne navodi da su to bile jedine dvije «vojske» anga-irane na ratištu ilirskih zemalja. I tvrdnje Bojanovskog o samo pet legija koja su bila pod Tiberijevim prvobitnim zapovjedništvom i pet legija pojaanja koje su predvodili Cecina i Silvan isto su slabo odr-ive, jer se oslanjaju isto na još jedan Velejev podatak (II, CXII, 4). Me2utim i u ovom sluaju se ne mo-e baš kategorino tvrditi da su pet legija (zajedno sa svim onim pomo:nim i saveznikim jedinicama) koje su bile opkoljene, a koje su predvodili Cecina i Silvan, bile sastavljene samo iz toga pojaanja koje je stiglo na ratište. Ta grupacija koju su predvodili Aul Cecina i Silvan Plaucije je sigurno ve:inom bila sastavljena od pojaanja, ali su u nju bile ukljuene i jedinice koje su vjerojatno ve: od ranije bile ukljuene u borbe sa ustanikim snagama. Uostalom Cecina je bio namjesnik Mezije (Cass. Dio LV, 29, 3) i on nije došao iz «prekomorskih provincija», nego je i prije dolaska tih pojaanja sa trupama sa kojima je raspolagao ve: vodio borbe sa ustanicima (što literarna vrela jasno potvr2uju) i onda je sa svojim prisutnim snagama prihvatio one trupe koje su došle kao pojaanje. S druge strane i trake snage, ukljuuju:i i samog njihovog kralja, su sude:i po Kasiju Dionu (LV, 30, 3) bile ukljuene u borbe od samoga poetka još prije, ne samo obrazovanja te grupacije koju su predvodili Cecina i Silvan i iji su sastavni dio i trake jedinice inile, nego što su i pojaanja koja je predvodio Plaucije Silvan uop:e stigla. A te trake jedinice, koje su isto nalazile u ovoj grupaciji, nisu došli ni iz kakve prekomorske provincije ili zemlje, nego iz podruja prostorno relativno bliskom pobunjenom podruju. Sve to jasno ukazuje da je teško prihvatiti da je sva vojska koju su u toku operacije spajanja vodili Cecina i Silvan bila došla kao pojaanje iz «prekomorskih provincija», odnosno po Bojanovskom «…iz Makedonije i Male Azije». 452 Mesihović, Dezitijati, 2007 ratišta, ak i u sluaju onih pet legija koje su se u jednom periodu 7. god. n. e. nalazile pod neposrednim Tiberijevim zapovjedništvom, kao i koje su to tri legije bile dodane mezijskim legijama prilikom pokreta prema spomenutim Tiberijevim legijama. Na osnovi raspolo-ivih podataka i mogu:nosti njihove analize VII. i XI., budu:e dalmatinske legije, mogle su se bilo obje ili samo jedna ili nisu uop:e mogle nalaziti u okviru te istone borbene grupe. Mo-da je i samo jedna od te dvije legije uestvovala u okviru tih pet istonih legija, te bi na osnovi toga druge dvije nepoznate legije mo-da ipak mogle do:i iz istonih provincija, a ne Hispanije, ali sve se ipak zasniva na špekulaciji.297 Stanje i na granici na istoku i provincijama u njenom zale2u je bila u tom trenutku mirna, i mo-da se nešto trupa moglo povu:i sa istoka kako bi se kao pojaanje uputile na ilirsko ratište, odnosno istonoj borbenoj grupaciji, iji su resursi u ljudstvu bili znatno manji u odnosu na ono što se nalazilo na zapadnom bojištu. Pošto su trupe kojima je neposredno zapovijedao Tiberije i koje su bile sada anga-irane na zapadnom pravcu bile sainjene iz bivše «Dunavske» borbene grupe i one su bile u iznimnom broju, legijska pojaanja su uglavnom trebala da pokriju istoni pravac, prema Meziji i Makedoniji. Zbog toga mo-emo s pravom pretpostaviti da su pojaanja u legijama ve:im dijelom bila upu:ena na istoni pravac, što bi indirektno potvr2ivao i Velejev podatak o pojaanjima iz «prekomorskih provincija» (ex transmarinis adducebant provinciis).298 I Kasije Dion jasno istie da su se u prvoj polovini 7. god. n. e. u Panoniji okupljale protu-ustanike vojske koje su dolazile sa mnogih strana, što isto jasno ukazuje da su legije, pomo:ne, saveznike i pla:enike jedinice na ilirsko ratište pristizale iz itavog niza oblasti Imperije, ukljuuju:i i Italiju i provincije. Ipak sude:i po svemu izlo-enom legije stacionirane u Africi i Rajni (ukljuuju:i obje borbene grupe Donje i Srednje Rajne) nisu upotrebljavane. Od pomo:nih jedinica, sude:i po natpisu CIL V 3346 (Verona), u protu-ustanikom djelovanju su pod zapovjedništvom rimskog oficira uestvovali i neki veliki i znaajni domorodaki narodi Ilirika kao što su Liburni i Japodi.299 Mogu:e je da i drugi natpis CIL III 3158 iz Liburnije potvr2uje liburnsko aktivno ueš:e u ratu i to na protu-ustanikoj strani jer se na njemu spominje osoba, sude:i po imenu Gaj Julije Etor domorodakog podrijetla ali sa rimskim gra2anstvom, a kojeg je car Tiberije odlikovao jer je sudjelovao u bello Delmatico. Gaj Julije Etor je vjerojatno bio i sam Liburn 297 Potrebno je ukazati i da Wlkes (1969, 92-95) kada govori o legijama na ratištu Ilirika zanemaruje Svetonijev podatak od 15 legija, mo-da zato što se ne bi uklapao u njegovu rekonstrukciju doga2aja. 298 Dolazak velikih pojaanja na istono bojište sigurno je konano zaustavio dalje pritiske ustanika na ovom pravcu. 299 O podrijetlu ovog nalaza sa natpisom v. Sui:, 1991-1992, 57 i fus. 10 ⇒ «Prema tome mo-emo opravdano pretpostavljati (oslanjaju:i se na smisao teksta iz natpisa) da je taj nadgrobni spomenik bio podignut negdje u Liburniji, mo-da upravo u Jaderu ako je tu bilo sjedište institucije kojoj je dedikand bio na elu.» 453 Mesihović, Dezitijati, 2007 rodom iz Nina (Aenona),300 što bi sugeriralo da se Aenona nalazila u rimskim, odnosno bolje re:i rimsko-liburnskim rukama za cijelo vrijeme trajanja ustanka. Ueš:e ovih lojalnih snaga Ilirika u borbama je sigurno bilo znaajno, ne samo po pitanju vojnih odnosa i borbenih aktivnosti nego i u psihološkom smislu. Lojalnost Liburna i jezgre Japoda je osiguravala Rimljanima i kontroliranje široke linije od japodske teritorije do Krke, ime su šti:eni i prilazi Istri, odnosno Italiji a i sprjeavano je izbijanje ustanikih snaga na Kvarner. Istovremeno je lojalnost dobrog dijela zajednica koje su za vrijeme Plinija Starijeg pripadale skardonitanskom konventu omogu:avala da Salona i jadransko ratište ne budu izolirani i udaljeni od ve:eg zapadno-balkanskog teritorijalnog prostora koji efektivno kontroliraju Rimljani i njima odani elementi. Tako je olakšana odbrana Salone i smanjivan pritisak na nju i druge primorske i ugro-ene gradove pod rimskom kontrolom, a i sprijeeno kontroliranje jadranske obale od ilirskih ustanika. Liburnija i lojalna Japudija su bili ne samo sanitarni koridor koji je štitio Italiju i Kvarner i ujedno olakšavao Rimljanima potpunu kontrolu nad Jadranskim morem nego i zale2e protu-ustanikim snagama koje su operirale na liniji Jadranunutrašnjost zapadnog Balkana. One su ujedno bile i jedna od primarnijih logistikih i regrutacionih zona za protu-ustanike snage i operacije. Zahvaljuju:i nesmetanoj kontroli nad Jadranskim morem, Rimljani su imali esencijalnu manevarsku i stratešku prednost; preko njega su prebacivane trupe na razliite toke ratišta, što je omogu:avalo br-e i efikasnije ukljuivanje pojaanja u borbene operacije i a direktno sprijeilo pad bitnih primorskih gradova. Vrhovno zapovjedništvo nad lojalnim liburnskim i japodskim pomo:nim jedinica je bilo objedinjeno, što je sasvim objašnjivo ako se ima u vidu da su oni me2usobno granini narodi i da su naelno zauzimali isti odjeljak ratišta. A sude:i po natpisu iz Verone, to objedinjeno zapovjedništvo je obnašao Rimljanin.301I drugi peregrinski narodi širom Dr-ave, pa i pla:enici van njenih vanjskih granica su dali svoje pomo:ne jedinice (iji su neki pripadnici -dvojica vojnika sa specifinim vojnim i odjevnim obilje-jima- predstavljeni i na donjem frizu Gemma Augustea) za rat protiv zapadno-balkanskih i panonskih ustanika. Ako se mo-e vjerovati Veleju najmanje 70 kohorti i 10 ala je uestvovalo u ratu od kojih se mo-e, a i to prilino uvjetno, rekonstruirati po imenu samo vrlo mali broj. Tako je u borbama, i to konkretno oko Splonuma 9. god. n. e. uestvovala i jedna konjanika jedinica iz Germanije u kojoj se nalazio i izvjesni Pusio.302Vjerojatno su u borbama 6-9. god. n. e. uestovale i one pomo:ne i 300 Sui:, 1991-1992, 57 i fus. 6 301 CIL V 3346 Verona 302 Cass. Dio LVI, 11, 2; U originalnom tekstu se navodi kao «Πουσιvων Jιππευς Κελτο;ς», me2utim zbog Dionovog determiniranja germanskog pod keltskim imenom, mo-e se pretpostaviti da je ovdje rije o jednom Germaninu, a ne Galu. Velej Paterkul (II, CXVIII, 2) ka-e da je Arminije konstantno uestvovao u rimskim vojnim kampanjama (…adsiduus militiae nostrae prioris comes…). Ako se ovo odnosi ne samo na Tiberijeve ranije borbe u Germaniji, nego i na 454 Mesihović, Dezitijati, 2007 dobrovoljake jedinice za koje je preko natpisa utvr2eno da su bile stacionirane u ilirskim provincijama nakon završetka ustanka.303 Tako se raspola-e sa svjedoanstvima o prisustvu sljede:ih auksilijarnih ala i kohorti u prvoj polovini I. st. n. e. na podruju provincije Dalmacije za koje bi se sa ve:om sigurnoš:u moglo smatrati da su bili sudionici rata; ala Pannoniorum; ala Parthorum, Cohors III. Alpinorum equitata, Cohors I. Bracaraugustanorum, Cohors II. Cyrrhestarum, Cohors XI. Gallorum, Cohors I. Liburnorum.304Cohors I. Lucensium equitata, Cohors I. Campana (Campanorum) voluntariorum civium Romanorum, Cohors VI. voluntariorum civium Romanorum305 i Cohors VIII. voluntariorum civium Romanorum.306 Iako se prisustvo Cohors I. Belgarum equitata u Dalmaciji uglavnom datira u kasnija razdoblja ipak nije nemogu:e pretpostaviti da je spomenuta kohorta u ilirske zemlje došla uslijed ustanka, gdje je i ostala i postala po svome sastavu ilirska, dalmatinska kohorta, a mo-da su u ratu uestvovale i ala Claudia nova (koja je do 70. god. n. e. boravila u Golubi:u) i ala (Tungrorum) Frontoniana koja je bila u Tiluriju.307U Panoniji se u isto vrijeme nalazi cohors I. Noricorum, a za vrijeme vladavine Vespazijana u Panoniji su bile stacionirane ala II. uestvovanje u ratu sa ilirskim ustanicima, onda bi i sam Arminije (koji je imao i rimsko gra2anstvo i kao takav bio u viteškom stale-u) u okviru pomo:nih jedinica (mo-da predvode:i heruski auksilijarni odred Tac. Ann. II, 10) boravio u ilirskim zemljama prije poetka 9 god. n. e. Ako je on stvarno uestvovao u borbama na zapadnom Balkanu, mo-da je Arminija na ideju ustanka motivirao upravo ovaj rat. U njemu je on mogao da stekne uvjerenje da Rimljani nisu nepobjedivi i da uvidi njihove slabosti. U sluaju da je gornja konstatacija tona, onda je heruski odred boravio na zapadnoj bojišnici 7. i 8. god. n. e. A mo-da su upravo uspjesi toga odreda i njegovog zapovjednika u ovom ratu zaslu-ni da Arminije bude nagra2en rimskim gra2anstvom i primanjem u viteški stale-. Mo-da se na ratištu nalazio i Flav, brat Arminija koji je isto radi nekih zasluga postao rimski gra2anin. 303 Za I. i II. st. n. e., u Dalmaciji je potvr2eno prisustvo ukupno osamnaest kohorti i etiri ale. (Bojanovski, 1988, 355; Zaninovi:, 1996, 214). 304 Postojanje ove kohorte potvr2uje lojalnost Liburna u vrijeme Augusta (kada se natpis u kome se ona spominje sa zadrškom datira). Spomenuta kohorta je mo-da i sama pripadala borbenoj skupini koju je predvodio (praefuit) nepoznati «Verontinac». CIL V 3346 Verona. 305 Potvrdu prisustva «6. dobrovoljake kohorte rimskih gra2ana» neposredno nakon završetka ustanka ---konkretno za vrijeme namjesništva Dolabele---pru-a natpis CIL III 1741 iz Oboda kod Cavtata---Epidauruma---(Bojanovski, 1974, 1819). 306 Kratak pregled rasporeda vojnih jednica u Dalmaciji v. Bojanovski, 1988, 355-360 (posebno popis literature na kraju) O cohortes voluntariorum civium Romanorum i njihovom ueš:u u ratu v. Sergejevski, 1924; Zaninovi:, 1984, 70; Tonini:, 2005; 307 Bojanovski, 1988, 355; Zaninovi: (1996, 214) spomenutim etiri alama dodaje i Ala Hispanorum. 455 Mesihović, Dezitijati, 2007 Aravacorum, ala I. Hispanorum Auriana i cohors II. Asturum.308 Mogu:e je da su neke i od spomenutih kohorti i ala stacioniranih u Panoniji uestvovale u okviru protu-ustanikih snaga. Sa ovog popisa je indikativno postojanje tri (I. Campana, VI. i VIII.) dobrovoljake kohorte rimskih gra2ana (sastavljenih od libertina bar u prvoj generaciji svoga sastava), za koje se mo-e utvrditi da su bile stacionirane u dalmatinskim garnizonima u periodu nakon ustanka. Mo-da se upravo i na ove sve ili neke od njih spomenute dobrovoljake kohorte odnose rijei Veleja koji govori o velikom broju dobrovoljaca koji se nalazi u taboru zdru-enih borbenih grupa. Pored spomenute tri «dobrovoljake» kohorte rimskih gra2ana, sigurno je u ratu uestvovalo još dosta drugih istovrsnih dobrovoljakih kohorti. Vjerojatno su se ove kohorte u op:em prikazu protu-ustanike armije od Svetonija našle, uz prave peregrinske kohorte, spomenute u okvirima njegovih auksilijarnih eta, jer on pored njih spominje još samo legije. A jasno je da su legije slu-beno jasno odre2ene i da u njih, sude:i po Svetoniju i Makrobiju, nisu uklopljeni ovi libertini. Suprotno pojmu legije i onim što se pod njim podrazumijevalo u Augustovo doba, u I. i u II. st. n. e., pod auksilijarnim trupama se mogla podrazumijevati razliita sadr-ina, jer ovaj pojam nije bio precizno definiran. Tako su se pod njim mogli podrazumijevati i pomo:ne jedinice koje su slale peregrinske civitates, kontingenti vazalnih i saveznikih dr-avica, klasini pla:enici, ali i formacije rimskih gra2ana koje nisu bile uklopljene u legijsku strukturu, znai i spomenute dobrovoljake kohorte, ali sigurno ne i veterani koje i Velej odvaja kao zaseban organizam u formacijskom sustavu protu-ustanike armije. Pored legionarskog sastava, pomo:nih jedinica i saveznikih snaga kao onih što je poslao i vodio traki kralj, u protu-ustanikoj armiji su bili vjerojatno anga-irani i klasini pla:enici. A evidentno je i prisustvo pojedinih posadnih jedinica, zadu-enih za obranu gradova (mo-da milicijskog karaktera) jer raspola-emo sa svjedoanstvima o borbama za Sirmijum i Salonu na samom poetku rata, kada te gradove još uvijek nisu branile snage koje nisu došle sa strane, nego je rije o oru-anoj snazi koja je ve: bila tamo. I ove posadne snage Sirmijuma i Salone, a mogu:e i u drugim gradovima (npr. Narona), su bile dovoljno jake da same odbiju prvotne napade koje su predvodila dvojica Batona na njihove gradove (pred Salonom je i sam Baton Dezitijatski tom prilikom bio ranjen). Stabilizacija I pored šoka koji je kod njih izazvao ustanak, Tiberije i Rimljani su relativno brzo reagirali, najviše zahvaljuju:i injenici da se njihova «Dunavska» borbena grupa odre2ena za osnovni ofenzivni 308 Buzov, 2005, 138; Po Bojanovskom (1988, 357) koji se poziva na Mócsy (1962, 617-624) u Panoniji je potvr2en broj od 27 ala i 53 kohorte. 456 Mesihović, Dezitijati, 2007 prodor u Markomaniju nalazila u borbenoj gotovosti i koncentraciji. Dobivši vijesti o pobuni u Iliriku i spoznavši pravi opseg doga2anja u ilirskoj pozadini Tiberije prekida vojne operacije u Markomaniji i sa Maroboduom sklapa mirovni sporazum, koji je bio prilino povoljan za potonjeg jer je garantirao sigurnost njegove vladavine. Marobodu jednostavno nije -elio rizikovati i pokušati iskoristiti rimske teško:e u koje su ovi nenadano zapali, zadovoljivši se sklapanjem sporazuma po jednakim uvjetima (…mox condicionibus aequis discessum) i priznanjem statusa prijatelja Rima.309 Marobodu je vjerojatno raspolagao sa informacijama o zbivanjima u rimskoj pozadini, ali on je bio dovoljno iskusan da zna da je dobiti siguran mir po povoljnim uvjetima bolje nego pokušati iskoristiti pobunu pa i sa te strane udariti na Rimljane. Oni su glavninu trupa još uvijek odr-avali ili na teritoriji Markomanije ili u njenoj neposrednoj blizini, pa bi u tom sluaju ipak on, a ne pobunjeni Iliri bio «prva -rtva» Tiberija. Markomanski vladar je jednostavno -elio da što je mogu:e dalje, što je mogu:e br-e i što je u mogu:e ve:oj mjeri udalji te trupe sa markomanske teritorije, granice i blizine. A sude:i po smislu Velejevog teksta koji govori o Marobodu mo-e se ste:i utisak da je rije o osobi koja je, iako spremna na otpor radi zaštite svoje zemlje, ipak više te-ila odr-anju mira sa Rimom i izbjegavanju rata sa njim, naravno uz uvjet ouvanja samostalnosti Markomanije i tretiranja na ravnopravnoj osnovi.310 Što se du-e i -eš:e bude vodila borba Rima sa Ilirima po Marobodu je Markomanija bila sigurnija i stabilnija, zato je on nastojao da rat sa germanske zemlje prebaci na ilirsku zemlju. U svemu tome je ovaj i promu:urni ali i sretni markomanski vladar i uspio, pa da se tako i predstavlja kao spasilac Germanije, ako je vjerovati govoru koji prenosi Tacit. Sa druge strane je i Tiberije nastojao da što je mogu:e br-e završi tek zapoetu kampanju, kako se ne bi našao u situaciji da vodi sinkronizirani rat na dvije strane i to sa dva mo:na neprijatelja. Zato je i pristao na sporazum kojim je garantiran mir i status Marobodu i Markomaniji, jer za Tiberija je bilo bitnije da riješi pitanje ilirske pobune i ponovo pacificira pobunjeno provincijsko podruje. On uostalom ne bi ni bio u mogu:nosti da uspješno vodi borbene operacije u Markomaniji, pod uvjetima ilirske pobune i njenog širenja; ostao bi bez logistike podrške i zale2a, vojska bi se nalazila izme2u eki:a i nakovnja i prilino udaljena od metropole a granice Italije bi bile otvorene. Znai jedino realno rješenje i za Tiberija i za Marobodua je bilo sklapanje mira i sporazuma na ravnopravnoj osnovi i povlaenje vojski, ustvari odustajanje obojice od me2usobnog oru-anog sraza. Tako je, po Veleju Paterkulu, Tiberije -rtvovao slavu koju bi stekao osvajanjem Markomanije radi potrebe, zaštite Italije i 309 Tac. Ann. II, 46; Cass. Dio LV, 28, 6-7; 30, 1 310 Vell. II, CIX, 1-4 457 Mesihović, Dezitijati, 2007 ugušivanja ustanka (tum necessaria gloriosis praeposita).311 Vrlo je vjerojatno da su se i Tiberije i Marobodu i neposredno sastali kako bi ugovorili mir i sporazum, i ako se to i desilo to se moglo desiti sjeverno od Dunava što isto na svoj nain potvr2uje da se Tiberije nalazio na sjevernoj strani od toka Dunava, odnosno da je dio trupa ve: prešao tu rijeku kada je izbio ustanak i vijest o njemu stigla Tiberiju. Nakon sklapanja sporazuma ili mo-da ve: u tijeku njegovog kreiranja, ju-na-dunavskaborbena grupa je mogla da dio snaga (Mesalinusova prethodnica) prebaci na jug, prema Sisciji i tako sprijei dalje širenje ustanka prema zapadu i stabilizira linije. Nakon dolaska i ostatka borbene grupe kojom je Tiberije neposredno zapovijedao, tih sedam ili osam legija, bilo u svojoj cijelosti ili vjerojatnije glavnini (jer je jedan manji dio nesumnjivo morao ostati na Dunavu kao granino osiguranje), su imale zadatak da zaustave širenje pobunjenog podruja, stvore neku vrstu sanitarnog koridora na zapadnom pravcu oko pobunjenog podruja, pa i da prema njemu otponu prve ofenzivne operacije. Tako bi se stvaranjem toga «sanitarnog» koridora sprijeilo prelijevanje ustanka prema granicama Italije, što je kod Augusta i ostatka dr-avnog vrha izazivalo veliku strepnju. Radi toga se pozitivno rješavanje pitanja stabilizacije ratne zone na zapadnom pravcu postavljalo Tiberiju kao prioritet. Na istonom pravcu su glavni ustaniki udar trebale da izdr-e, zadr-e pa i potisnu protivnika, IIII Scythica, ija je baza bila u Viminaciumu (Kostolac) i V Macedonica (koja je privremeno bila nazivana i V Scythica) sa trakim saveznikim jedinicama. koje su pristigle na istono ratište, te sa lokalnim posadama i snagama. Tako su se postupno, uz kasnije prispjele legije i pomo:ne trupe, i njihove stalne popune oblikovale dvije glavne borbene grupe protu-ustanikih snaga. I to «zapadna» kojom je neposredno zapovijedao Tiberije i ije je glavno zapovjedno sjedište bilo u Sisciji, i koja je nastala poglavito od glavnina legija koje su pripadale nekadašnjoj «Dunavskoj» borbenoj grupi, i «istona» koju su sainjavale legije iz Mezije, Makedonije i pojaanja iz drugih krajeva. Nastajanje ove dvije borbene grupe je bilo rezultat injenice da protu-ustanike snage na ova dva frontalna pravca nisu imale neposrednu povezanost jer im je to onemogu:avalo pobunjeno podruje du- rijeke Save. Iz svega toga se nametala rimskom zapovjedništvom kao primarna strateška misao spajanje obje borbene grupe, koje se najlakše moglo ostvariti eliminiranjem pobunjenog prostora du- Save, kako bi se onda u potpunosti mogao okru-iti ostatak pobunjenog podruja. Istovremeno, nije se smjelo dozvoliti ustanicima da zagospodare istono-jadranskom obalom, radi ega se i uspješna odbrana Salone, pa i Narone postavljala kao strateški imperativ. Zbog brojne snage i injenice da je njom neposredno zapovijedao Tiberije, vrhovni zapovjednik svih protu-ustanikih snaga, realno je bilo oekivati da je «zapadna» borbena grupa bila ta koja je na sebe preuzela vo2enje 311 Vell. II, CX, 3 458 Mesihović, Dezitijati, 2007 ve:ine glavnih protu-ustanikih operacija ofenzivnog karaktera u prvo vrijeme. Te akcije su bile usmjerene prema sjeverozapadnom ustanikom podruju i zapadnim dijelovima pobunjene Panonije, i to tek nakon drugog drugog vala širenja ustanka. Najvjerojatnije su se ove borbe vodile naješ:e i naj-eš:e na prostorima narodnosnih zajednica Kolapijana, Mezeja, Oserijata, Diciona, ustanku prikljuenih japodskih zajednica i drugih naroda istono, jugoistono i ju-no i jugozapadno od Siscije a koji su se prikljuili ustanku. Naravno to nije znailo da su se samo ti narodi borili, njima su sigurno pomagale i snage koje su dolazile iz drugih naroda, u prvom redu one koje je neposredno vodio Baton Dezitijatski što bi znailo i da su Dezitijati aktivno uestvovali u tim borbama i na sjeverozapadnom podruju i u panonskom bazenu. Odmah po dolasku ili ve: u toku samoga nastupanja prema pobunjenom prostoru, Tiberije je iz jedinstvene koncentracije svoje borbene grupe vjerojatno morao odvojiti dio jedinica i poslati ih na pojedine isturenije i ugro-enije pozicije kako bi sanirali gubitke i sprijeili dublje prodore ustanikih snaga. Tom disperzijom trupa se nastojalo i da se zaštite vitalne i strateške oblasti, kao što su gradovi i privredni kompleksi, zadr-avaju:i istovremeno i odre2enu koncentraciju neposredno oko sebe. Osim toga ustanak se polaze:i iz svoga jezgra u dinarskim planinama širio skoro lanano i u krugovima praktino na svim stranama, a ustanike jedinice su prodirale na razliitim pravcima i nisu vršile koncentrirane udare koji bi objedinili svu njihovu ljudsku i borbenu silu. Tiberije jednostavno nije imao drugog izbora nego da pojedine jedinice pošalje na udaljenija podruja, kako bi se zaustavilo širenje ustanka i njegovih snaga prema zapadu (ka Noriku i Italiji) i sjeveru (dublje u panonski bazen). I tako se nakon 15 godina Tiberije ponovo suoio sa ratovanjem na istom prostoru, za koji se mislilo da je zauvijek pacificirano. Nakon dolaska ve:ih i sna-nijih jedinica oru-anih snaga Dr-ave, ukljuuju:i i legije i pomo:ne, saveznike i pla:enike jedinice koje su bile sposobne da zaustave širenje plimnog vala ustanka uspostavila se jedna iznimno dugaka linija fronta i neprijateljskog dodira pobunjenih naroda na jednoj strani i protu-ustanikih jedinica. Ta oru-ana linija dodira se protezala od Salone i jadranske obale do duboko u panonski bazen i od Mezije do kapija Siscije. To je jedna vrlo dugaka linija, za koju su obje strane bile prisiljene da osiguraju dovoljno brojne snage kako bi je mogle odr-avati i sprijeiti pojavu bilo kakvih pukotina koje bi protivnik mogao iskoristiti i prodrijeti u zale2e oru-anog dodira. Inae sam ustanak i prebacivanje itavog niza legija i pomo:nih i saveznikih jedinica na prostore zapadnog Balkana i panonskog bazena sigurno je morao prouzrokovati i teritorijalni preustroj do tada uobiajenijih pozicija koje su legije zauzimale i u udaljenijim dijelovima Dr-ave. A sve u cilju odr-anja sigurnosti i stabilnosti na granicama i u za Rim u tim godina vitalnim provincijama. Tako je izme2u 7. i 9. god. n. e. III. Cyrenaica sa svojih dotadašnjih pozicija u Gornjem 459 Mesihović, Dezitijati, 2007 Egiptu premještena u Aleksandriju gdje je dijelila bazu sa XXII. Deiotariana. Osiguravanje Egipta, pogotovu njegove luke predstavljalo je primarni strateški interese Rima u to doba, jer su namirnice morale stalno stizati kako bi se ubla-ilo sve ve:e nezadovoljstvo i amortizirao itav niz potresa koji su potresali tadašnji javni -ivot i Augustovog dvora i javnosti Rima. III. III. faza ustankaustanka- prelazak incijative na protuprotu-ustanike snage i njihove ofenzivne aktivnosti Nakon što je stabilizirana zapadna linija dodira sa ustanikim snagama, sprijeeno zauzimanje Sirmijuma i Salone i uspostavljena sna-na uporišta poglavito u Sisciji, Sirmijumu pa i Saloni, Tiberije je mogao pokrenuti akcije kojim bi se preokrenula inicijativa na rimsku stranu i otpoeti ofenzivne protu-ustanike akcije. Od zime 7. god. n. e. ustanika taktika napušta velike ofenzivne akcije u stilu kakve su se odvijale prethodne godine i prelazi se na zatvaranje i sklanjanje u planinske i brdske utvrde, odakle su oni vršili napade partizansko-gerilskog tipa na sve strane, gdje god bi im se ukazala šansa.312Tako se napušta strateška zamisao o daljem širenju ustanka, i prelazi se na naelnu 312 Cass. Dio LV, 30, 6 Za razliku od opisa ratnih doga2anja iz 6. god. n. e. Kasije Dion posve:uje manju pa-nju doga2ajima koji su se na ilirskom tlu odigrali 7. god. n. e., kojoj opet Velej posve:uje dosta pa-nje. Velejevo posve:ivanje dostojne i detaljne pa-nje zbivanjima u 7. god. n. e., ali samo na panonskom i sjeverozapadnom ratištu, je potpuno razumljivo ako se ima u vidu da je u tom periodu boravio na fronti. Tako se dva izvještaja u osnovi na neki nain me2usobno dopunjuju, jer Dionov izvještaj detaljno, precizno i opse-no pokriva ratnu 6. god. n. e. za koju Velej daje «mršavi» i neprecizni, samo okvirni prikaz, dok doga2anja u sljede:oj ratnoj godini u kojoj se fokus borbi sa dinarskog segmenta ustanka prebacuje na panonski, mo-emo dobro rekonstruirati zahvaljuju:i Veleju Paterkulu. Nešto razliit odnos imamo za narednu 8 god. n. e. jer je oba glavna vrela vrlo šturo opisuju. Velej joj posve:uje samo dva odjeljka gdje govori o predaji Panonije i nastupaju:oj zimi. Za ovu godinu je Dion nešto detaljniji, ali i njegov opis je vezan za odmetnu:e Batona Breukog, intervenciju Batona Dezitijatskog i pad Panonije, s tim da je potrebno imati na umu da su u ta doga2anja direktno i aktivno umiješani Baton Dezitijatski i dinarske snage. Iz izlo-enog se jasno vidi da je 8. god. n. e. najsiromašnije predstavljena u vrelima, što prilino ote-ava rekonstrukciju ratnih zbivanja, posebno za prvu polovicu te godine. To je vjerojatno rezultat i injenice da se u Dionovom djelu javlja lakuna koja bi upravo pokrivala tu prvu polovicu 8. god. n. e. i koja prekida baš tok izlaganja vezan za doga2anja na ustanikom sjeverozapadnom podruju. Za 9. god. n. e., ija su kompletna ratna zbivanja vezana za dinarski pojas, opet je osnovica rekonstrukcije Dionov izvještaj što se mo-e objasniti upravo injenicom prebacivanja fokusa sa panonskog na dinarski segment ustanka. Nesumnjivo je osnovno vrelo kojim se slu-io Kasije Dion za svoje opise ustanka., bilo koncentriralo svoju pa-nju na zbivanja koja su bila vezana za dinarski segment ustanka, što bi objašnjavalo dobar i opse-an opis doga2anja u 6., dijelu 8. god. n. e. i 9. god. n. e. kada su borbene operacije primarno bile vezane za dinarski segment ustanka. Tako da kod Diona nailazimo na malo podataka o pokretima jedinica panonskog segmenta, za razliku od itinerarija Batona Dezitijatskog posebno za 6., drugu polovicu 8. i 9 .god. n. e. A i dobar dio toga relativno manjeg dijela opisa panonskog segmenta direktno je me2usobno vezan ili za pokrete i kretanje Batona Dezitijatskog ili aktivnosti dinarskog segmenta (usporediti; stvaranje Saveza, bitka u blizini 460 Mesihović, Dezitijati, 2007 defanzivnu strategiju koja se zasniva na ouvanju ljudstva i bitnih pozicija, te iznurivanju neprijatelja kojem se ak i prepušta pustošenje teritorije, ne -ele:i se upuštati u otvorene borbe.313 Razlozi ustanikog prelaska na defanzivnu strategiju, le-ali su u više injenica :  Protu-ustanike snage postajale su sve brojnije i sna-nije, stalnim dolascima pojaanja a i konanim utvr2ivanjem itavog niza strateških toaka oko ustanikog podruja.  Time su dalji pokreti i nastojanja za širenjem ustankom postajali sve te-i za izvo2enje, ali i opasniji, jer su takve operacije mogle prerasti i u bitku na otvorenom, što su ustanici svjesni svoje inferiornosti u borbenoj obuenosti nastojali da izbjegnu.  Ustanak je sa poetkom 7. god. n. e. jednostavno dostigao svoj krajnji vrhunac, i on je prešao toku svoje ofenzivne dinaminosti. Vrijeme ustanikog zaleta je prestalo, sada nastupa razdoblje kada otpoinju intenzivne akcije gušenja ustanka. U toj fazi ratovanja naroito su bila pogo2ena podruja sjeverozapadnog ustanikog podruja i panonski bazen. Narodnosno-milicijska struktura ustanikih snaga u prvom sudaru sa Vulkajskih movara, opis zbivanja vezanih za odmetnu:e Batona Breukog i pad Panonije). Inae i opisi borbi na sjeverozapadnom podruju ustvari spadaju u zbivanja direktno vezana za dinarski segment ustanka, ija je to bila zona odgovornosti. Po zapremini, Kasije Dion doga2ajima u ilirskim zemljama i drugim zbivanjima van ilirskog prostora ali uzronoposljedino vezanim za ustanak, 6. god. n. e. posve:uje dio od LV, 29, 1 do zakljuno sa LV, 30, 6 (s tim da je potrebno ista:i da spomenuti dio zapoinje sa prolje:em 6. god. n. e.), narednoj 7. god. n. e. dio od LV, 30, 6 do LV, 32, 4; sljede:oj 8. god. n. e. dio od LV, 33, 1 do LV, 34, 7. Potrebno je re:i da se u tekstu spomenutih odjeljaka koji se odnose na 7. i 8. god. n. e. nalazi dosta materijala u svezi doga2aja u Rimu i Italiji, ak opsegom gledano i više nego u odnosu na materijal iz ilirskih zemalja. Opis završne godine rata u ilirskim zemljama u Dionovom izvještaju zapoinje sa LVI. knjigom i zauzima jedan prilino velik odjeljak sve do zakljuno sa LVI, 17, 3, (sve do bitke u Teutoburškoj šumi), ali i u ovom dijelu jedan dio prostora je posve:en doga2ajima u Rimu. 9. god. n. e. Dion posve:uje više pa-nje i prostora ratnoj 9. god. n. e. nego ukupno ostalim trima godinama rata, što pokazuje da je on raspolagao sa prilino detaljnom izvornom gra2om koja je govorila o spomenutoj godini. Imaju:i u vidu da on zbivanjima u Rimu u periodu 7.-poetak 9. god. n. e. posve:uje toliko pa-nje moglo bi se zakljuiti da se on slu-io izvornom gra2om koja je prilino poznavala tadašnju situaciju u Rimu, ukljuuju:i mo-da i arhivsku gra2u i slu-bene dokumente. 313 Velej Paterkul ratnoj 6. god. n. e. posve:uje prostor od II, CX, 1 do zakljuno sa II, CXII, 1-2, s tim da je potrebno ista:i da dobar dio prostora u ovim odjeljcima pripada ustvari apologetici strateške mudrosti Tiberija, zbivanjima u 7. god. n. e. posve:uje dio od II, CXII, 3 do II, CXIV, 3, s tim da posljednji odjeljak predstavlja najobiniji panegirik. Narednoj 8. god. n. e. Velej posve:uje ustvari samo dva odjeljka II, CXIV, 4-5, a 9. god. n. e., odnosno po njemu ratu u Dalmaciji, posve:uje poglavlje II, CXV. Kao što vidimo Velejev izvještaj za zbivanja na ratištima ilirskih zemalja je, ako odbacimo njegovu apologetiku i tendenciozna iskrivljavanja i prešu:ivanja, relevantan samo za onaj period u kojem je on boravio na ratištu, odnosno samo za ono što je rezultat njegovog neposrednog sje:anja ili ako je rije o onome što je uo ili saznao od svojih prijatelja, brata i bliskih suboraca. Samim tim su nejasni razlozi njegovog nedovoljnog opisivanja zbivanja na ratištu za 8. god. n. e., odnosno postavlja se pitanje da li je on boravio i te godine na ratištima ilirskih zemalja. 461 Mesihović, Dezitijati, 2007 protivnikim nadiru:im jedinicama na svoja podruja poela je oevidno pokazivati i sve svoje i prednosti i mane, o kojima sve ve: detaljnije govorili. Iz tih razloga su Rimljani i promijenili i osnove svoje strategiju. I umjesto koncentracije glavnine svojih snaga koja bi se usmjerila direktno na samo -arište ustanka i tako se brzo riješilo pitanje ustanka,314 oni su primijenili dugoroniju strategiju koja se sastojala u parceliranju svojih snaga i usmjeravanju pa-nje na postupnu eliminaciju ustanka dio po dio. Rimljani bi tako koncentrirali trenutni strateški interes i glavni ofenzivni dio svojih snaga samo na jedno podruje, dok bi se prema drugima oblastima primjenjivali upadi i ugro-avanja manjeg intenziteta ili se samo dr-alo u defenzivi. Takva rimska taktika se pokazala uspješnom, jer je relativna nepokretljivost velikog dijela ustanikih snaga ote-ala stratešku mobilnost ustanika i inicijativu prepustila Rimljanima koji su se mogli tako posvetiti pacifikaciji pojedinih prostora i naroda. Sam Baton Dezitijatski sa jedinicama pod neposrednom komandom nije bio ni u fizikoj ni u vremenskoj mogu:nosti, a niti je sam raspolagao sa tolikim snagama da je mogao da bude na svim stranama anga-iran, u odbrani svake utvr2ene pozicije, naselja i zone. Nesnala-enje u nala-enju adekvatnih protu-mjera rimskoj strategiji parcijalne pacifikacije i razdvajanju ustanikih snaga na du-e staze je poelo pokazivati i svoje drugo lice.315 A ono se izrazilo, a zbog parcijalnog djelovanja ve:ine ustanikih jedinica samo na jednom uglavnom svom matinom teritoriju, i kroz jaanje partikularizama, razdvajanje interesa i tra-enja pojedinanih naina za izlazak iz teške situacije. A to je na kraju dovelo i do raspada Saveza i pada Panonije. Tiberije i njegovo zapovjedništvo, su iskorištavaju:i takvo stanje u rasporedu op:eustanikih snaga, glavninu svojih ofenzivnih snaga usmjerili prema samo jednom centru ustanka, a za koji su pretpostavljali ili znali da je slabiji i podesniji iz geostrateških razloga da na njega bude usmjeren glavni udar. Ali ni taj glavni ofenzivni udar nije bio niti planiran niti izvo2en kao jedna odluuju:a akcija, nego kao itav niz manjih, sinkroniziranih ofenzivnih akcija i pokreta kojim bi se destruirala obrambena mo: i sposobnost protivnika; ali osnovna strateška zamisao je bila-eliminacija toga segmenta ustanka. Svetonijev podatak o upornosti Tiberija u vo2enju rata upravo otkriva tu njegovu osnovnu stratešku misao u vezi vo2enja rata, a to je stalni, kontinuirani ali i dugotrajniji pritisak, Takva strateška misao je podrazumijevala i zadr-avanje zauzetih i dostignutih pozicija i ne povlaenje pod bilo kakvim 314 A to je bilo teško izvesti, zbog parceliziranosti ustanikih snaga i postojanja dva osnovna ustanika središta, i vrlo rizino ostvarljivo 315 Da je Tiberije u svojoj strategiji sprovodio i nametanje partikularizacije ustanikog pokreta v. Vell. II, CXIII, 3, s temeljnim ciljem podjele ustanka. 462 Mesihović, Dezitijati, 2007 uvjetima.316Ujedno se nastojalo da se koncentriranjem fokusa ofenzivnih pokreta samo na jedan segment ustanka jedinstvenost ustanka rascijepi, jer bi prvo vojni, a zatim i politiki interesi ne samo pojedinih segmenata nego i naroda i drugih zajednica postajali sve divergentniji. Znai Rimljani su, s osnovom, mogli raunati i na polarizaciju jedinstvenog ustroja ustanka. Jedinstveno rimsko zapovjedništvo pod strogom stegom Tiberija i jasnom hijerarhijskom strukturom kojoj se moralo bespogovorno pokoravati od najni-eg vojnika do vrhovnog zapovjednika je bilo samim tim mnogo superiornije od ustanike ipak znatno labavije zapovjedne strukture. I tako je osnovni udar trupa pod rimskim zapovjedništvom, nakon stabilizacije borbenih linija i spreavanja daljeg širenja ustanka, bio usmjeren primarno prema panonskim zemljama. I to je u strateškoj zamisli rimskih zapovjednika, u prvom redu Tiberija, bila «panonska faza» obrauna sa ustankom. Gro rimskih ofenzivnih napora u prvo vrijeme nakon što je zaustavljeno širenje ustanka, usmjeravan je na Panoniju. Rimsko zapovjedništvo je dobro znalo da se ne mo-e ujedno pokušavati uspješno obraunavati istovremeno sa oba segmenta ustanka na jednom velikom prostoru, pa je odluilo da prvo eliminira panonsko ratište. I to nizom sinkroniziranih i kontinuiranih ofenziva na raznim pravcima a poradi pustošenja ustanikih zemalja, iznurivanja protivnikih snaga i uop:e iscrpljivanja stanovništva. Pored panonskog bazena te operacije su zahvatile i sjeverozapadno ratište koje je gravitiralo Sisciji. Takva strategija je imala razaraju:i efekt na pobunjeno podruje, ruiniraju:i moral stanovništva, njegovu otpornu snagu i borbenu odlunost, i ujedno uništavala i pojedine ustanike jedinice i logistiku ustanka i djelomice okupirali pojedina podruja. U sluaju da se i u toku operacija «pustošenja i iznurivanja» ukazala mogu:nost da se zauzme neko naselje ili uporište Tiberije i njegovi subordinirani zapovjednici bi je sigurno iskoristili. Vjerojatno su nekada, zavisno od strateških i taktikih potreba, izvo2eni i napadi na sama pojedina uporišta npr. zahvaljuju:i Kasiju Dionu zna se da je Tiberije neuspješno opsjedao Seretion (na sjeverozapadnom ratištu), koji je tek kasnije zauzeo Germanik za vrijeme svoje Pounjske operacije. Tiberije je provo2enjem ovakve strategije uvao i vitalnost svojih snaga a istovremeno iznurivao protivnika i na kraju kada se ostvare i steknu potrebni uvjeti pokrenuo bi se taj dugo ekani konani udar. Razlozi Rimljana da se prvo pokrenu na Panoniju su lako shvatljivi:  U strateškom pogledu panonski bazen je bio lakše ratište, posebno za izvo2enje operacija širokog opsega. Ravniarski zemljopisni karakter prostora sjeverno od Save i neposredno ju-no od Save omogu:avao je lakše i br-e prodore, elastinije manevriranja trupa i njihovu 316 Svet. Tib. 16; Po jednom drugom Svetonijevom podatku (Tiberije, 21), odnosno fragmentu Augustovih pisama upu:enih Tiberiju dok se ovaj nalazio na ratištima, izgleda da je Tiberije mo-da i slao planove za vojne operacije Augustu. Izgleda da se ovaj fragment upravo najviše odnosi na razdoblje ustanka 6-9. god. n. e. 463 Mesihović, Dezitijati, 2007 efikasniju me2usobnu komunikaciju. A imao je manje fizikih i prirodnih prepreka za nastupanje protu-ustanikih formacija ali i manje mogu:nosti za kreiranje vrstih obrambenih linija.  Uostalom najve:i dio rimskih snaga koji je upu:en protiv pobunjenog podruja je pripadao grupaciji koja se nalazila na Dunavu, pa je bilo najcjelishodnije da se one upute prema njima najbli-em pobunjenom podruju a ne da se prebacuju na jug, u planinsko dinarsko podruje,  Trebalo je primarno sprijeiti etabliranje ustanka na jednoj od vanjskih granica Imperije, što bi se moglo desiti ako se ne bi elimirao panonski segment ustanka. Opkoljavanjem panonskog segmenta ustanka bi se ujedno opkolio i dinarski segment, a nakon uspješnog uništavanja ustroja panonskog otpora, dinarski ilirski ustanici bi bili u pravom smislu potpuno okru-eni od protu-ustanikih snaga i praktino osu2eni na uništenje.  Tiberije kao iskusni strateg i vojnik dobro je znao da je jedini razumljivi strateški potez koji je mogao povu:i bilo prvotno usmjeravanje fokusa prema pobunjenim panonskim zemljama, a ne odlazak u dinarske planinske zone i omogu:avanje Panonima da udare u zale2e njegovih snaga, stupe u direktni i nesmetani kontakt sa Markomanima, Daanima pa i alpskim zonama.  U panonskim zemljama se mogla oekivati i br-a pobjeda i pacifikacija, što bi imalo nemjerljive efekte na moral i rimskih trupa i stabilnost Dr-ave u cjelini.  Rimsko zapovjedništvo je izgleda imalo namjeru i da probije slobodnu komunikaciju i tako neposredno pove-e svoje trupe u Sisciji i Sirmijumu, izvrši njihovu koncentraciju i novo pregrupiranje. Time bi se ujedno i još vrš:e zatvorio krug oko pobunjenog dinarskog podruja, a to se moglo desiti jedino ako bi se «oistila» Panonija. Pored u-eg panonskog podruja (koje je kasnije ušlo u sastav provincije Panonije) velike ofenzivne akcije su planirane i izvo2ene i na sjeverozapadno ustaniko podruje, odnosno na pojas ju-no, jugozapadno i istono od Siscije, u prvom redu prema oblastima rijeke Kupe, Pounju i prostorima Mezeja. Vjerojatno su me2u prvim ofenzivnim akcijama koje su izvodile jedinice «zapadne» borbene grupe, a koje su usmjeravane prema Pounju, bile i one koje su pokretane mo-da i s ciljem preuzimanja kontrole nad rudnicima -eljeza i metalurškim kompleksima u dolinama Japre i Sane.317 Time je rimsko zapovjedništvo nastojalo da ustanike snage liši vrlo va-nog resursa koji im je omogu:avao bolju opremljenost i kvalitetniju naoru-anost, te time doprinosio sna-nijem otporu. Vezano sa operacijama u Pounju i uop:e u sjeverozapadnoj Bosni vodile bi se borbe sa najbli-im velikim domorodakim narodom Mezejima, ije pojavljivanje u izvornoj gra2i koja govori o ustanku, 317 O rudnicima -eljeza u podruju Japre, Sane i Pounja v. Škegro, 1999, 105-119 464 Mesihović, Dezitijati, 2007 dovoljno govori da je njihovo podruje bilo jedno od glavnih ratišta u tome periodu. Pored panonskog pojasa, Pounja i mezejske teritorije, pustoše:e ofenzivne akcije protu-ustanikih snaga su u znatnoj mjeri osjetili i najzapadnija podruja ustanikog teritorija koja su ujedno bila i relativno blizu Siscije i u porjeju Kupe. Time su se nastojale eliminirati ustanike pozicije koje su bile najbli-e granicama Italije i pacificirati ono podruje koje se nalazilo ju-no od za Rimljane strateški vrlo bitne komunikacije Emona-Siscija.318 Ustvari, kao što je ve:e reeno, borbe na sjeverozapadnom podruju su bile izra-ene i zbog injenice da je to podruje bilo okrenuto i da je gravitiralo prema Sisciji i njenoj okolici, glavnoj zoni koncentriranja protu-ustanikih jedinica i estom mjestu boravka rimskih zapovjedništava, ukljuuju:i i Tiberija i Germanika. Borbe na sjeverozapadnom dijelu ratišta, posebno one koje su se odvijale ju-no od podruja Posavlja i u podruju rijeka Kupe, Une i Sane bile su vezane za dinarski segment ustanka, odnosno za ono podruje koje je bilo u neposrednoj zoni odgovornosti vrhovnog vojvode Batona Dezitijatskog, koji je vjerojatno esto tamo i boravio. To se mo-e objasniti injenicom da su dinarske jedinice raširile ustanak na zapadnom pravcu, i to u dva vala, posebno izra-eno za vrijeme nakon nastanka Saveza. Panonski segment ustanka, odnosno primarna zona odgovornosti Batona Breukog više je bila orijentirana prema istonoj bojišnici, ali je i ona vjerojatno vodila borbe i sa «zapadnom» borbenom grupom u zapadnim podrujima Posavlja i Slavonije. Uinjenica da se u zoni odgovornosti Batona Dezitijatskog nalazilo i sjeverozapadno ustaniko podruje i da su se i na tome podruju vodile teške borbe, usko vezane sa strateški primarnim ofenzivnim forsiranjem panonskog prostora od strane rimskog zapovjedništva, moglo je da utie na to da se u rimskoj javnosti javi odre2ena determinacija Batona Dezitijatskog kao panonskog vojvode (kod Svetonija) i Dezitijata i Mezeja kao panonskih naroda (kod Strabona).319 Spomenuta podruja su tako od poetka 7. god. n. e. bila prostori glavnih borbenih aktivnosti i ciljevi pustoše:ih i ofenzivnih pokreta protu-ustanikih snaga, te su oni na sebi osjetili sav bijes protu-ustanikih snaga. Pojedine oblasti nisu bile samo pustošene i razarane, nego su ih Rimljani sa pomo:nim, saveznikim i pla:enikim jedinicama uspjeli i okupirati, ali sigurno nakon teških uništavanja. Uitav niz velikih naselja, od kojih neka sa tisu:ljetnom tradicijom -ivljenja, posebno ona 318 August je dao da se izgradi put Akvileja-Nauport (Vrhnika)-Emona (Ljubljana) prema Sisciji (Bojanovski, 1988, 66; Tac. Ann. I, 20; Ruf. Fest. VII, 5 ), da bi u ustanku postala glavna rimska strateška komunikacija, posebno za 6. i 7. god. n. e., pa i dio 8. god. n. e., do pada Panonije. 319 Vjerojatno je i injenica da je u Sisciji, koja se nalazila u panonskom bazenu, poglavito bilo situirano Tiberijevo zapovjedništvo i da je iz nje polazio dobar dio operacija od druge polovice 6. god. n. e. sve do 9. god. n. e. i da je ona u tom periodu predstavljala kljunu rimsku poziciju u ratovanju sa pobunjenim Ilirima, utjecala na razvijanje te «panonske» determinacije ustanka u tadašnjoj rimskoj javnosti. 465 Mesihović, Dezitijati, 2007 u ravnicama zapadne Posavine su za vrijeme ovih borbi brutalno i sustavno razorena, kao npr. Donja Dolina.320 Stari nain -ivota, sa kontinuiranim razvitkom još iz -eljeznog doba, bio je prekinut. Me2utim i pored usmjeravanja glavnog i naj-eš:eg udara ofenzivnih operacija, i pored svih nepovoljnijih uvjeta u odnosu na one prirodne uvjete na koje su mogle raunati dinarske obrambene linije, panonske jedinice i uporišta su u vrijeme izvo2enja prvih neprijateljskih akcija pokazivale iznimnu -ilavost i odlunost, ali i sposobnosti. To je uvjetovalo da rimske jedinice i u panonskom bazenu i na sjeverozapadnom podruju u2u u te-ak i ogoren sukob i da svaka od njihovih ofenzivnih akcija bude pra:ena sna-nim otporom. Po Veleju, Tiberije je izbjegavao ujedinjene ustanike snage i razbijao ih po dijelovima, što je rezultat njegovog znanja, tj. strateške mudrosti.321 Ovo se ne bi trebalo smatrati stvarnom Tiberijevom strateškom pozicijom, nego je rije ili o Velejevom shva:anju Tiberijeve strategije postupnog ratovanja, pustošenja i iznurivanja ili njegovog pravdanja za nepopularnu strategiju (za rimsku javnost) koju je primjenjivao Tiberije za vrijeme borbenih operacija do druge polovine 8. god. n. e. Velej Paterkul je tako i primjenjivanu strategiju na osnovi koje se vodio rat, ali i stanje na terenu i ustaniki nain ratovanja, uspješno predoavao u panegirik, iako je stvarna situacija nastala na osnovu drugaijih motiva. Kako bi sprijeili potpunu odvojenost svojih snaga na panonskim ratištima i sprijeili mogu:i ustaniki dodir sa vanjskom granicom, rimskom zapovjedništvu se kao strateška va-nost nametalo i ouvanje borbene linije Sava-Drava. Panonsko-breuki ustanici su tako od samog poetka ustanka nastojali da pored zauzimanja Sirmijuma izbiju i na desnu obalu Dunava ime bi došli u neposredni dodir sa nerimskim svijetom. Uslijed takve situacije i strateških zamisli, od samog poetka oru-anog sukoba vo2ene su teške i odluuju:e borbe na obalama Drave, u kojima je ueš:e uzeo i sam Cecina. Poradi odr-anja borbeno-ofenzivnog fokusa na panonskom segmentu i na sjeverozapadnom ratištu, jadranska bojišnica je sa rimske strane uglavnom bila defanzivnog karaktera i iz Salone u tom periodu nisu pokretani nikakvi sna-niji udari u ustaniko zale2e kojim bi se odluuju:e ugrozio dinarski segment ustanka. Jadranska bojišnica je trebala poslu-iti samo za razvlaenje ustanikih snaga i tek zadnje godine rata zale2e Salone je ponovo ušlo u fokus glavnih borbenih aktivnosti, kada je bilo zahva:eno jednim od krakova glavne ofenzivne akcije na dinarsko ustaniko podruje. Ipak vjerojatno ni u ovom periodu ni jadranska bojišnica nije baš bila mirna i na njoj su se odvijale izvjesne borbene aktivnosti, samo ne baš onog intenziteta kao na prostoru panonskog bazena i na sjeverozapadu bojišta. Ipak na ovom prostoru od druge polovice 6. god. n. e. do prvih razdoblja 9. 320 Iako je Donja Dolina u opadanju još od IV. st. p. n. e. kraj njenog postojanja ipak se najviše mo-e datirati u vrijeme uspostave rimske vlasti. (Wilkes, 2001, 68); O Donjoj Dolini i ueš:u ovih panonskih zajednica u ustanku 6-9 god. n. e., v. Uovi:, 1976, 169-185 321 Vell. II, CXI, 4 466 Mesihović, Dezitijati, 2007 god. n. e., ako bismo sudili na osnovi podataka iz sauvanih vrela, nije bilo znaajnijih ofenzivnih pomjeranja ni sa jedne ni sa druge strane. Te borbe na jadranskom ratištu su vo2ene poglavito oko doline donje Cetine i uop:e u bli-oj unutrašnjosti na potezu Krka-Neretva u neposrednom zale2u Salone i Narone. Mo-da se na ove borbe, i one ranije iz 6. god. n. e. kada je Baton Dezitijatski nastojao da zauzme Salonu i ostvari kontrolu na jadranskom obalom, ali i za one bitke u završnoj fazi ustanka (borba za Andetrij i okolno podruje) odnosi i opaska Plinija Starijeg o Burnumu, Andetriju i Tribuliumu kao kastelima proslavljenim u bitkama (…Burnum, Andetrium, Tribulium, nobilitata proeliis castella).322 Ova Plinijeva opaska, iako ne spominje ratove i konkretne bitke u kojima su se ti kasteli proslavili, iznesena je uzgrednim tonom a u njoj se osje:a i doza ponosa i asti koje ovi kasteli imaju, najvjerojatnije u vezi ustanka 6-9. god. n. e., iako ne treba iskljuiti da se ona odnosi i na neke ranije rimsko-delmatske ratove npr. Oktavijanove ratove u kampanji 34-35. god. p. n. e.323 Da su pojedini od ovih kastela predstavljali va-ne borbene pozicije u toku Ilirskog ustanka potvr2uje i Dionov podatak u kome spominje Andetrij (… jΑνδηvτριον...), kao va-nu ustaniku utvrdu nedaleko od Salone.324 Iako se ovaj njegov podatak konkretno odnosi na posljednje faze ratovanja, nesumnjivo je i u prve dvije godine rata Andetrij imao va-niju ulogu u ratnim operacijama u neposrednom zale2u Salone. I Strabon ije finaliziranje dobrog djela opisa zapadnog Balkana pripada razdoblju ilirskog ustanka, spominje Andetrij što isto u dovoljnoj mjeri pokazuje znaaj te ustanike pozicije.325 Vjerojatno su slinu ulogu imali i Burnum i Tribulium/Tilurij, koji su se nalazili isto u relativnoj blizini srednjojadranske obale i predstavljali toke naješ:eg borbenog dodira ustanikih i rimskih i njima saveznikih i lojalnih snaga na širim prostorima oko rijeka Krke (fl. Titius) i Cetine (fl. Hippius). Uostalom, Plinije Stariji na drugom mjestu spominje pobunu u Iliriku 6-9. god. n. e., pa je sasvim logino povezati da je on bio relativno upoznat sa ovim ratom i da je samim tim upravo podatak o bitkama koje su proslavile tri kastela crpio iz toga svoga saznanja.326 Sva tri spomenuta kastela bila su situirana na spomenutom pravcu bli-e unutrašnjosti od obale i nesumnjivo su sa drugim slinim utvrdama sve do Neretve predstavljala glavnu borbenu liniju na jadranskom ratištu. Za Andetrij se zna da se nalazio u rukama ustanika dok je pozicija i kontroliranje Burnuma i Tribuliuma nepoznata, odnosno ne mo-e se pouzdano re:i tko ih je dr-ao u svojim rukama. Plinijev Tribulium je vjerojatno Tilurij (Gardun), lokalitet izme2u Salone i Delminijuma i on bi se zbog te dublje kontinentalne situiranosti u delmatsko podruje a i zbog injenice da je Andetrij (zapadno od 322 Plin. NH III, 141 323 O tome v. Zaninovi:, 1984, 67-68 324 Cass. Dio LVI, 12, 3 325 Strab. Geo. VII, 5, 5 326 Plin. NH VII, 147 467 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tilurija) predstavljao sna-no ustaniko uporište. našao u ustanikim rukama.327 Ali sudbina Burnuma na granici Liburnije i Delmatije je ipak prilino nejasna. Burnum se mogao u toku rata na:i i u rukama ustanika, ali isto tako i protu-ustanikih snaga koje su vjerojatno u njemu imale odre2enu posadu i prije izbijanja ustanka. Inae u toku odvijanja «panonske faze» rimske akcije izvo2ene uop:e prema dinarskoj oblasti ne bi imale onakav intenzitet kao u panonskim zemljama, i uglavnom su imale karakter zadr-avanja i razvlaenja ustanikih snaga ili -eš:ih ofenzivnih akcija samo na neke njegove segmente poglavito na sjeverozapadnom ratištu. Na pojedinim pravcima, kao na jadranskoj bojišnici, protu-ustanike snage su odr-avale stanje relativne defenzive, tako da je dublje zale2e dinarskog pojasa u ovom periodu bilo pošte2eno širokog opsega uništavanja kao što se to doga2alo na sjeveru u ravnicama panonskog bazena, pa i sjeverozapadu zone odgovornosti dinarskog segmenta ustanka. Slab ili bar ni-i intenzitet borbi od poetka 7 god. n. e. se osje:ao i na graninim podrujima Ilirika prema provinciji Meziji, na prostoru ju-no od Save, odnosno u jugozapadnoj Srbiji, te i današnjem albanskom podruju okrenutom prema Makedoniji i Dardaniji.328 I ako bi se sudilo po sauvanoj izvornoj gra2i, ove oblasti bi bile pošte2ene intenzivnih borbi i razaranja od prve polovice 7. god. n. e. do konane rimske ofenzive na preostalo ustaniko dinarsko podruje u prvoj polovici 9. god. n. e. Ovo se mo-e objasniti time da su Rimljani fokus svoje borbene aktivnosti i strateškog interesa, ali i koncentracije trupa, posvetili panonskom bazenu i sjeverozapadnom podruju, pa su onda ovi istoni i ju-ni prostori ostali «zanemareni». Da je bilo tako dokazuje i dolazak pojaanja iz istonih provincija koje predvodi Plaucije Silvan, jer ove snage se ne upu:uju u borbe na albansko ili istono-dalmatinsko podruje koje im je bilo najbli-e prilikom njihovog dolaska na središnji Balkan, nego direktno odlaze na 327 Tilurij se nalazio i na komunikaciji Salona-Delminium, kojom su se vjerojatno slu-ili i ustanici prilikom svoga prodora prema Saloni 6 god. n. e. I radi toga se ovo uporište moralo na:i u okviru ustanikog teritorijalnog zahvata. 328 Granica izme2u Dalmacije, odnosno Ilirika iz kojeg je prvospomenuta provincija proizašla, se bazira na podatku Klaudija Ptolemeja (II, 16, 1; III, 9,1) o istonoj granici Dalmacije, koja se prote-e od Save (blizina njenog uš:a u Dunav) do Scardus mons (Šar planina) na jugu. Granice Ilirika, tj. Dalmacije spominju i Plinije Stariji, (III, 150); Dimensuratio provinciarum, 18; Orozije, I, 2, 59; O granici izme2u Dalmacije i Gornje Mezije sa pregledom razliitih razmatranja po ovom pitanju v. Zaninovi:, 1983. Kada se razmatra pitanje ove granice potrebno je na umu imati aksiom po kome provincijska linija nije mogla dijeliti jednu te istu peregrinsku civitas, pa tako kao što iz istih razloga nije Sava bila granica izme2u Dalmacije i Panonije, tako ni Drina, ako je svojim tokom prolazila kroz istu civitas, nije bila granicom izme2u Ilirika, tj. kasnije Dalmacije i Mezije, tj. Gornje Mezije. Ako je civitas Dindara prelazila Drinu u njenom srednjem toku, a to je najvjerojatnije bio sluaj onda je i provincijska granica išla istono od Drine. A vjerojatan je slian sluaj bio i sa drugim narodima i plemenima u jugoistonoj Bosni i jugozapadnoj Srbiji, koji su u ve:ini sluajeva bili epigoni nekadašnjih Autarijata, pa i sa zajednicama u donjem toku rijeke Drine posebno s tim da su ove zajednice bile naslonjene na Sirmijum, bitan centar Ilirika, odnosno Panonije. 468 Mesihović, Dezitijati, 2007 panonsko ratište gdje su se spojili sa snagama Cecine Severa. To je primoralo i ustanike da dijelove snaga koje su dr-ali na jugo-istonom pravcu prebace na ona -arišta na kojima su se vodile najte-e borbe. Tako je ovo podruje ostalo bez velikih borbenih operacija onog stila, opsega i tipa kakve su se odvijale na drugim podrujima, posebno u panonskom bazenu i sjeverozapadnom pravcu. Rimske i druge protu-ustanike trupe su i po Veleju patile od slabog snabdijevanja i op:enito oskudice ne samo u potrebnom ljudstvu nego i u -ive-i i materijalu što je primoravalo Tiberija da dio svoje energije posveti i rješavanjima ovog pitanja i da svoje borbene aktivnosti prilagodi i svojim stvarnim logistikim mogu:nostima.329 Tome je doprinosila i pojava krize i u samom Rimu i Italiji, ukljuuju:i i pojavu gladi i pove:anje cijena. To nedostatno snabdijevanje sve brojnije protuustanike armije nesumnjivo je dovodilo do dodatnog optere:ivanja civilne (posebno domorodake) populacije na terenu rimskih koncentriranja i aktivnosti, koje je bilo izlo-eno stalnim rekvizicijama najrazliitijeg opsega i sadr-aja. Vojska je jednostavno bila primorana da sve ono što joj nedostaje namiri od domorodakog stanovništva, tako da su pustošenja ustanike teritorije ali i iznu2ivanja od domorodaca poprimali i oblike sustavne pljake. Izgleda da je i Tiberijeva strategija pustošenja i iznurivanja bila izme2u ostalog i posljedica ovakvog stanja, odnosno i zahvaljuju:i njenom provo2enju protu-ustanike snage bi dolazile do neophodnih resursa. Rimsko zapovjedništvo Razvoj ratne situacije 6. god. n. e., a pogotovu drugi val širenja ustanka u jesen i zimu 6. god. n. e. i niz iscrpljuju:ih i neuspješnih pokreta trupa koje je predvodio Tiberije, izazvali su nezadovoljstvo Augusta i vjerojatno rimske javnosti u kojoj je raslo nezadovoljstvo.330 Tiberijeva usporena strategija vo2enja rata sve je bila više iritiraju:a za Augusta koji je i oekivao i kome je bila i radi unutarnjih razloga potrebna brza pobjeda. Iako su Tiberije i njemu podre2eni zapovjednici Cecina Sever i Valerije Mesalinus uspjeli da u op:oj kaotinoj situaciji, nastaloj uslijed izbijanja ustanka i njegovog brzog širenja širom ilirskih zemalja, kako tako stabiliziraju ratište injenica je da ustanak ne samo da nije slomljen nego je predstavljao sna-nog, udru-enog u jedan vojno-politiki Savez protivnika. Takvo stanje i odnos snaga na ratištu samo su potvr2ivali da :e rat biti dugotrajan i te-ak i da :e iziskivati velika naprezanja Dr-ave i njenih ljudskih i materijalnih resursa. Ilirik je bio i previše blizu Italije i zauzimao je takvu stratešku poziciju da bi se mogao prepustiti svojoj sudbini, on se morao pacificirati na bilo koji nain, bez obzira koliku materijalnu korist donosila pobjeda. 329 Vell. II, CXI, 4; Svet. Tib. 16 330 Cass. Dio LV, 31, 1; Po Svetoniju (Tiberije, 16), Tiberije je u toku rata bio esto bio opozivan (…quanquam saepius revocaretur…). nejasno je što je pod ovim Svetonije podrazumijevao, jer iz Dionovog, a pogotovu iz Velejevog opisa ne raspola-emo ni sa najmanjim indicijama da je Tiberije bio opozvan. Tiberije je samo jednom napustio ilirsko ratište, ali ne iz razloga što je bio opozvan, a i to se desilo nakon velike pobjede i pada Panonije. 469 Mesihović, Dezitijati, 2007 August i njegovo neposredno okru-enje, pa i šira rimska politika javnost i obino stanovništvo, su sigurno dobro znali za nevolje rimskog polo-aja na zapadnom Balkanu i panonskom bazenu, a i neke oigledne greške i propusti rimskog zapovjedništva na terenu, olienog u Tiberiju samo su dodatno pothranjivali nezadovoljstvo Augusta naspram djelovanja svoga posinka. Po Kasiju Dionu, August je mislio da je Tiberije mogao lako i brzo pobijediti «Delmate», tj. dinarski segment ustanka, koji su samim tim za Augusta bili taj glavni protivnik. Ako je i u stvarnosti bilo tako, Augustovo shva:anje rata i odnosa snaga nije baš bilo zasnovano na realnim osnovama, jer se prema trupama pod Tiberijevim zapovjedništvom nalazio ustaniki ustroj koji je efektivno kontrolirao najve:i dio zapadnog Balkana i istonog dijela panonskog bazena. Uz to na prijelazu 6/7. god. n. e. ustanici su posjedovali brojno borbeno ljudstvo, visok potencijal i moral, sposobna zapovjedništva i poznavali su teren koji je usto bio naikan brojnim ustanikim utvr2enim tokama, koja su predstavljala ustvari borbene pozicije i okupljališta ustanikih trupa i polazišta njihovih akcija. Praktino se ustanika strategija sve više svodila na sklanjanje u te utvr2ene pozicije, dok je protivnik pustošio okolni, skoro prazan teren a onda na iznenadne napade gerilsko-partizanskog tipa. Ovo je znailo i da nije postojala neka prava linija razgranienja protivnikih oru-anih snaga, i da je praktino da li je neka teritorija bila pod kontrolom jedne od dvije zara:ene strane bilo vrlo teško odrediti. Operacije pustošenja su mogle zahvatiti velika podruja, a da ustvari ne rezultiraju konanim njihovim zauzimanjem jer bi uporišta ostajala u rukama ustanika. Tiberije i njemu subordinirani zapovjednici su ih mogli zaobilaziti, udarati na druge oblasti i na druga naselja u dubljoj unutrašnjosti ustanikog teritorija i onda se vra:ati na svoje polazne toke nakon što su ostvarili, ili ne ostvarili, postavljeni cilj pustoše:eg pohoda. Jedino na osnovu ega bi se okvirno moglo tvrditi da je neka teritorija u rukama pojedinih strana jeste upravo situiranost uporišta koja se nalaze u rukama jedne od protivnikih snaga. Prostor na kome se nalaze uporišta još uvijek u rukama ustanika i na koje se nakon povlaenja razarakog pokreta protu-ustanikih snaga ponovo vra:a stanovništvo izbjeglo u utvr2ene refugije (radi obrade zemlje, izvo2enja stoke na pašnjake ili nekih drugih privrednih ili neprivrednih aktivnosti) i na kojima nisu uspostavljene trajnije protu-ustanike pozicije (utvrde, predstra-e, logorišta) mo-e se smatrati još uvijek ustanikim podrujem. Naravno neke oblasti su bile i potpuno pod kontrolom ustanika za vrijeme 7 i 8. god. n. e. To bi se u prvom redu odnosilo na unutrašnje dinarske oblasti kao što su dezitijatsko pa i ve:i dio delmatskog podruja i neke druge zašti:enije oblasti, koje su se nalazile u dubljoj unutrašnjosti ustanikog teritorija. Mogu:e je pretpostaviti da su ove središnje dinarske oblasti bile i van domašaja tih protuustanikih pokreta razaranja i da su tako pune dvije godine bile u pravom smislu slobodne od prisustva ve:ih protu-ustanikih vojnih formacija i njihovih pokreta. Panonski pojas, i to poglavito njegove oblasti i zone najbli-e podrujima koncentracija protu-ustanikih snaga, i sjeverozapadno 470 Mesihović, Dezitijati, 2007 podruje tako se mogu u najve:oj mjeri smatrati prostorom «relativne ustanike kontrole», jer preko njih se odvijaju borbene operacije i pustoše:i pohodi, a uporišta u ve:ini sluajeva (bar ona ve:a i bolje utvr2ena) ostaju u rukama ustanika. Jedina opcija koja se pru-ala pred rimskim zapovjedništvom na terenu bila je juriš na te utvr2ene pozicije i njihovo zauzimanje jednu po jednu, a to je iziskivalo golema naprezanja ljudstva i njegove gubitke. A tih utvr2enih pozicija je bilo i previše i to ne samo na poprištu naj-eš:ih borbenih aktivnosti na sjeverozapadnom podruju i panonskom pojasu, nego i u dubljoj unutrašnjosti ustanikog teritorija. Praktino se svako naselje, pogotovu ako je bilo gradinskog tipa, na teritoriju pod ustanikom kontrolom moglo pretvoriti u borbenu, utvr2enu poziciju i s tom injenicom je Tiberije bio upoznat i samim tim je morao i nju uzimati u obzir prilikom razrade svoje strategije i taktikih poteza. U jednoj bici ili zauzimanjem samo jednog uporišta se na terenu praktino ništa ne bi moglo presudno dobiti, i jedino što je preostalo protu-ustanikim snagama bila je taktika iznurivanja, pustošenja i ekanja da vrijeme, iznemoglost, glad, bolesti, nestrpljenje, pad morala i borbene spremnosti i druge neda:e postanu novi, najbolji saveznici Rima. Ipak do tada su se sa ustanikom strateškom, u naelu defanzivnom, praksom, koja se poela primjenjivati nakon prestanka širenja ustanka, Tiberije i njegovi subordinirani zapovjednici morali suoiti. A to je ote-avalo njihove borbene akcije, donosilo velike gubitke i izazivalo frustracije na rimskoj strani. A izgleda da ni sam Tiberije nije baš bio -eljan ve:eg -rtvovanja i izlaganja opasnosti svojih vojnika,331 pa je prihvatio tu oportuniju strategiju. Ali ovakva situacija je bila razumljiva samo onome tko se nalazio na terenu, dok je dr-avno vrhovništvo u Rimu moglo da ima i drugaiju percepciju naina vo2enja borbenih operacija i ocjenjivanja njihovih rezultata. Zbog ipak pogrešnog uvjerenja, August je bio sumnjiav da Tiberije, po Kasiju Dionu, što je mogu:e više namjerno ote-e sa ratom i poduzimanjem odlunih akcija kako bi mogao slu-e:i se ratom kao izgovorom da pod svojom komandom i pod oru-jem i u punoj borbenoj gotovosti dr-i brojno ljudstvo. 332 Ova Dionova, ili njegovog vrela, ocjena ili stvarno Augustovo uvjerenje ipak nisu bili utemeljeni i bili su zasnovani na pogrešnim premisama, shva:anjima i tendencioznosti antike historiografije pa mo-da i stvarnim predrasudama, potisnutim politikim i privatnim -eljama i paranoji samoga ostarjelog Augusta.333 331 332 333 Vell. II, CXV, 5 Cass. Dio LV, 31, 1 Antika historiografija, pogotovu ona iz ranijih razdoblja principata, iji su predstavnici dolazili dobrim dijelom i iz reda senatorskog stale-a i to poglavito iz onog dijela koji je bio emocionalno i idejno opoziciono nastrojen prema principatu, a napose prema «tiraninu» Tiberiju, kao da je uvijek nastojala da istakne me2usobnu surevnjivost pa i navodno neprijateljstvo Augusta i Tiberija. Time je ta historiografija nastojala da posebno negativno istakne Tiberija, kao navodnog ubojice Germanika (toga favorita senatorske opozicije) i osobe koja je bila odgovorna za mnoge smrti uglednih 471 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tiberije nije bio kasnorepublikanski politiar i vojskovo2a poput jednog Sule, Pompeja, Krasa, Cezara, Marka Antonija pa i samoga Oktavijana Augusta da svoju politiku mo: «crpi» i iz vojske pod svojim zapovjedništvom a niti su uvjeti nakon desetlje:a principata bili takvi koji bi omogu:avali ponavljanje situacije iz vremena rimskih gra2anskih ratova. Uostalom Tiberije je ve: bio posinak Augusta i osoba sa najviše šansi da ga naslijedi pa je teško oekivati da bi on, poznat kao relativno oprezna osoba ne sklona rizinim i naglim potezima, mogao da rizikuje takvu poziciju nekim poduhvatom sa sumnjivim uspjehom. Bolje, sigurnije i uinkovitije je bilo prepustiti da njegove interese ostvaruje Livija i da se saeka prirodna? smrt samoga Augusta.334 Naravno mogu:e je i pretpostaviti da je od Diona preneseno, Augustovo uvjerenje u djelovanje i ponašanje Tiberije, bilo i gra2ana, kao antipoda Augustu, pa se u svrhu te ideje-vodilje gomilala gra2a koja je govorila o preuvelianom nesuglasju, podozrenju pa i mr-nji koju je August gajio prema svome nasljedniku. A Kasije Dion, kao i sam pripadnik senatorskog stale-a, je po prirodi stvari za opise prvih careva najviše koristio tu zapisanu senatsku tradiciju pa mu se ona prirodno usjekla u sje:anje i postala prirodnom, što je utjecalo i na njegove povijesne podatke. Da su takva shva:anja i mišljenja o odnosu Augusta i Tiberija nastala u toku I st. n. e. bila pretjerana dokazao je još Svetonije (Tiberije, 21), koji ih je koriste:i Augustova pisma upu:ena Tiberiju u odre2enoj mjeri relativizirao. Iako je nesumnjivo vladalo odre2eno nerazumijevanje pa i razila-enje po nekim pitanjima taktike i strateške prirode izme2u Augusta i Tiberije, pa i ako je ovaj potonji bio ipak samo Augustova krajnja opcija za nasljednika, ipak je teško zamisliti da je postojala takva duboka antipatija i nepovjerenje da je August gajio skoro paranoinu sumnjiavost prema eventualnim namjerama Tiberija kao zapovjednika oru-ane sile. Uostalom da je tako bilo zar bi se uop:e Tiberiju dodijelilo vrhovnom zapovjedništvo nad brojnom i sna-nom armijom u Iliriku. To što August nije gajio simpatije prema Tiberiju, nije znailo da ga je duboko mrzio. Oba vrela se ne sla-u, vjerojatno i iz gore navedenih razloga, ni oko predstavljanja veliine ustanikih snaga, jer dok su za Veleja one preobilne izvještaj Kasija Dion, iako ne daje direktne podatke o brojnoj veliini ustanikih snaga, je ipak suzdr-aniji u predstavljanju ustanikih snaga i mogu:nosti. Dok su one za Veleja goleme i skoro nesavladive, izuzev naravno za Tiberija, smisao i podaci izvještaja Kasija Diona pru-aju uravnote-eniju predstavu (što automatski ne znai i tonu) o snazi ustanika. Kao da Kasije Dion, odnosno njegova izvorna gra2a govore da ustanika snaga do novog vala širenja ustanka i nije bila baš takva da je Tiberije nije mogao svladati. Istina u odnosu Augusta i Tiberija, koje je jednu svoju presliku imalo i u ratnim doga2anjima ilirskom tlu izme2u 6. i 9. god. n. e. nalazi se negdje izme2u Dionovog opisa u kojem, zahvaljuju:i korištenju izvorne gra2e, kao da provijava misao o Tiberijevim propustima, greškama pa i namjernim, smišljenim skoro zavjerenikim postupcima na terenu ( u drugoj polovici 6. god. n. e.) i Velejevog hvalospjeva o Tiberijevim uspjesima i anga-manu u borbama na poetku ustanka. Stvarna situacija je vjerojatno u sebi sadr-avala i teške mogu:nosti i uvjete realiziranja uspješne protu-ustanike operacije, ali i nesumnjive greške bolje re:i propuste i nepripremljenosti rimskih zapovjedništva ukljuuju:i i samoga Tiberija. 334 A posebno imaju:i u vidu da je Agripa Postum, jedini pravi konkurent Tiberija do kraja 6. god. n. e. bio uklonjen. Uostalom Tiberije nije bio toliko neodgovoran da bi se upustio jednu takvu «prevratniku» avanturu u uvjetima teških borbi sa Ilirima, a bilo bi i veliko pitanje da li bi ga vojska u tom sluaju uop:e slijedila. Tiberije nije baš bio popularan u vojsci što su pokazale i pobune 14. god. n. e., nakon što je on preuzeo vlast, i u sluaju nekog oru-anog sukoba vezanog za Augustovo naslje2e Tiberije nije mogao sa sigurnosti i apsolutno raunati na vojsku. Mnogo je bolje bilo riješiti se Agripe Postuma zakulisnim igrama i na «legalni» nain, nego slu-e:i se ili prijete:i vojnom silom. 472 Mesihović, Dezitijati, 2007 rezultat kasnijih tumaenja i karikiranja Augustovih mišljenja i poteza. Ipak da je postojalo Augustovo, bar u nekom vidu i stupnju, izra-eno nezadovoljstvo spram djelovanja Tiberija dokazuje to što on šalje Germanika na ratište. Prvo se nadao da bi se uvo2enjem novina u zapovjedništvo na terenu preokrenula stvar i situacija na terenu te ubrzalo forsiranje i vo2enje borbenih operacija znatno ve:eg opsega. Pored tih isto vojnikih potreba, August je izgleda -elio da slanjem Germanika u ilirske zemlje afirmira ovog mladi:a koga je sude:i po svome ponašanju predstavljenom u povijesnim vrelima, iznimno i cijenio i podr-avao. Slanjem Germanika na ratište August je izgleda -elio i da na terenu ima osobu od svoga punog povjerenja i da «preko njega» utie na djelovanje i ponašanje Tiberija. Istovremeno se nadao da :e sposobni Germanik sudjelovanjem u ratu uvrstiti svoju poziciju u vojnim i politikim krugovima Dr-ave, a i da :e ostvariti eventualnu pobjedu koja mu je bilo prijeko potrebna kako bi stekao ugled u rimskoj javnosti i koja bi mu omogu:ila br-i uspon u vojnikoj, politikoj i dr-avnikoj karijeru. August je, jednostavno reeno, forsiranjem Germanika ustvari forsirao svoje prave nasljednike.335 Preko njega je August nastojao i da se stvori bar kakva takva protute-a Tiberiju, i njegovim idejama i djelovanju, kao neki korektor, stabilizator uprave Tiberija. Paralelno sa odvijanjem ratnih operacija, na carskom dvoru, u Augustovoj porodici desio se niz doga2aja koji su promijenili poredak stvari unutar vladaju:e Augustove porodice, eliminiraju:i posljednju prepreku za Tiberijevo nesmetano preuzimanje vladavine. Tako je usporedo sa borbenim aktivnostima u toku 6. god. n. e. u ilirskim zemljama i situacija sa Agripom Postumom, posljednjim -ivim sinom nesretne i neshva:ene Julije, dostigla svoju kulminaciju i rasplet. Uz vjerojatnu «pomo:» 335 Tiberije sa Julijom nije imao -ive djece (sin im je umro još u ranom djetinjstvu), tako da su jedini priznati biološki potomci Augusta bila njena još -iva djeca iz braka sa Agripom, odnosno njihova djeca. A Germanikovim usinovljavanjem od strane Tiberija kojeg je posinio August, ovaj promu:urni rimski princeps je ustvari i djecu svoje biološke unuke Agripine Starije (udate za Germanika), uinio i zakonski svojim direktnim potomcima, pa samim tim i legitimnim nasljednicima. Tako je August sve svoje nade i -elje za dalju budu:nost i svoje porodice i uprave Dr-avom bacio na Germanika, odnosno bolje re:i na djecu koju je on imao i koju :e imati sa Agripinom Starijom. S pravom bi se moglo re:i da je nakon smrti Gaja i Lucija onaj pravi, bar u Augustovim planovima i projektima, nasljednik koji je trebao odr-ati i nastaviti razvitak mo:i i vlasti Augustove porodice bio ustvari Germanik. Ujedno bi se preko Germanika, odnosno njegove djece, izvršilo i konano biološko spajanje Augustove i Livijine «krvi» i gena, te bi on predstavljao i novog predstavnika «dinastije» Julijevaca. S druge strane, nije nemogu:e pomisliti na još jednu kombinaciju u vezi odnosa Augusta i Germanika, sina Druza, mla2eg Livijinog sina. Zakonski Druz je bio sin Livije i njenog prvog mu-a Tiberija Klaudija Nerona, ali injenica da je Livija napustila mu-a i otišla Oktavijanu dok je bila trudna sa Druzom, otvara mnoge mogu:nosti za špekulacije. I pored Augustovih simpatija i prote-iranja, Germanik je nesumnjivo posjedovao i vojnike i politike kvalitete, što mu je donosilo popularnost u široj javnosti, za razliku od «mrzovoljnog» Tiberija, iako je mogu:e pretpostaviti da je na razvitak te popularnosti, bar djelomino, utjecao i sam August. 473 Mesihović, Dezitijati, 2007 spletki Livije, stvarne gospodarice ne samo samog Augusta nego i Dr-ave, Agripa Postum je, nakon itavog niza sukoba koje je imao sa Livijom pa i sa samim Augustom, protjeran na otok Planaziju, blizu Korzike, a njegova imovina zaplijenjena u korist vojne blagajne (koja je tada hitno trebala sredstava) ime je on odstranjen i iz «ku:e» Augustove.336 Ovaj in je proizveo itav niz posljedica po Augustove budu:e namjere i planove u vezi nasljedstva i osiguravanja vladavine svoje porodice i svojih «bioloških» potomaka. Ostavši bez Agripe Postuma koji je bio njegov posljednji zakonski sin i biološki unuk, jedini koji je ostao na raspolaganju za Augustovo nasljedstvo337 bio je drugi zakonski sin Tiberije, ali bez ikakve biološke veze sa Augustom. Radi toga je August bio prisiljen da modificira svoje planove u kojima nova okosnica postaje Germanik. Ustvari forsiranje i slanje Germanika na ilirsko ratište upravo je bila jedna od posljedica afere i svih zbivanja vezanih za Agripu Postuma, jer je August morao na:i zamjenu za gubitak Agripe Postuma koji je bio evidentan i prije samoga ina njegovog protjerivanja.338 August je tako -elio i da uvo2enjem Germanika i njegovim forsiranjem 336 Vell. II, CXII, 7 (Prema Agripi Postumu, tom glavnom suparniku Tiberija za Augustovo nasljedstvo u zadnjem deceniju -ivota Augusta, Velej Paterkul se odnosi prilino negativno, što je gledano sa pozicija i motivacije Veleja prilino razumljivo); Plin. NH VII, 149; Svet. Tib. 15; Cass. Dio LV, 32, 1-2; LVI, 1-2; Tac. Ann. I, 3; 5-6. Protjerivanje se desilo najvjerojatnije do poetka 7. god. n. e. ili poetkom 7. god. n. e., sigurno prije Germanikovog spajanja sa Tiberijevom zapadnom borbenom grupom, jer Dion o protjerivanju Agripe Postuma govori neposredno prije spominjanja Germanikovog dolaska u Panoniju. Mo-da bi se, sude:i po Veleju (II, CXII, 7) protjerivanje se mo-da desilo i 6. god. n. e. , ako ne sam in protjerivanja onda proces padanja u nemilost. Sudbinu Agripe Postuma je do-ivjela i njegova sestra Julija Mla2a (19. god. p. n. e. – 28/29. god. n. e.) koja je zbog kršenja Augustovih zakona o moralu (preljuba sa senatorom Decimom Silanom) 8. god. n. e. protjerana na Trimerus, mali italijanski otok (danas Tremiti) gdje je -ivjela 20 godina Tac. Ann. IV, 71. Mo-da vezano za sluaj Julije Mla2e je vezano i protjerivanje pjesnika Publija Ovidija Nasona, koji je 8. god. n. e. protjeran u daleki i zabaeni pogranini grad Tomis na Crnom Moru (današnja Konstanca) –Budimir-Flašar, 1963, 407. Sex. Aur. Vic. epi. I, 24 navodi da je Ovidije protjeran zbog tri knjige Umije:a ljubavi. Ovidije je u Tomis stigao kre:u:i se morskim putem pa preko Grke u Trakiju (v. Tristia i Ex Ponto), jer je u to doba kopnena veza još uvijek bila blokirana od strane ustanika. Za Agripu Postuma i njegovu majku Juliju Stariju ve-u se i afere Lucija Audazija i Azinija Epikada koji su namjeravali njih dvoje sa mjesta na koja su prognani nasilno dovesti k vojskama Svet. Aug. 19. Mo-da je u itavu priu sa Agripom Postumom bio umiješan i izvjesni plebejac Junija Novata koji je u ime Agripe Postuma izdao protiv Augusta vrlo uvredljivo pismo. Junije Novat je ka-njen samo novanom kaznom. Svet. Aug. 51 337 Iako to formalno nije znailo preuzimanje Augustovog nasljedstva je praktino, u okolnostima koje su tada vladale, podrazumijevalo i preuzimanje uloge najvišeg dr-avnog poglavara. 338 Pisana literarna vrela nisu baš precizna u datiranju protjerivanja Agripe Postuma na Planaziju u odnosu na sazivanje pojaanja i odre2ivanje njegovog zapovjednika i samog upu:ivanja na ratište. Izgleda da, sude:i po kontekstu tekstova tih vrela, Agripa Postum još uvijek nije bio protjeran kada je sazvano pojaanje i odre2en njegov zapovjednikGermanik, ali da je to vrijeme ipak bilo vrlo blizu, odnosno konani obraun i in protjerivanja ne samo da je bio izvjestan nego i pripreman za realizaciju u vrlo, vrlo bliskoj budu:nosti. To bi znailo da je i prije samoga protjerivanja Agripa Postum bio praktino otpisan. Potrebno je navesti da je Agripa Postum prvo bio prognan u Surent. Svet. Aug. 65 474 Mesihović, Dezitijati, 2007 kompenzira gubitak Agripe Postuma, i pripremi ga za budu:e doga2aje i planove, ali i da dalje na neki nain odr-ava atmosferu porodine ravnote-e mo:i i utjecaja. Tako je i ilirski ustanak postao i prostor na kome su se trebale «poslagati kockice» u novoj šemi odnosa i hijerarhije unutar najmo:nije i vladaju:e porodice porodice Rimske dr-ave i svijeta Sredozemnog mora (nakon eliminacije sinova Agripe i Julije), dok su istovremeno stotine tisu:a vojnika i civila vodili borbu na -ivot i smrt, a mase vojnika prebacivale sa jedne strane Balkana na drugu. Pored toga što je izbijanje ustanka zaustavilo osvajake planove u germanskim zemljama, ustanak je imao i velike posljedice i na unutrašnju politiku i stanje u Italiji i Dr-avi. Iznimni napori koje je Dr-ava poduzimala kako bi se ugušio ustanak, veliki gubici, ali i vijesti koje su dolazile sa ratišta a koje nisu govorile o završetku rata, nego samo o novim borbama i za dr-avni vrh sporadinim uspjesima probudili su i do tada prigušenu opoziciju. Sada je nastupilo i javno neslaganje sa Augustovom politikom, a sve je postajalo i oevidnije i nezadovoljstvo vitezova posebno prema porodinom zakonodavstvu pa i protivljenje senatora. Pove:anje cijena namirnica i proizvoda, pa i njihova nestašica su opet pove:avali nezadovoljstvo i ostalih slojeva stanovništva, posebno rimskog plebsa. Zbog toga su se Augustovi interesi našli u raskoraku sa Tiberijevom strategijom, jer je svako produ-avanje ustanka ote-avalo Augustovu poziciju. Radi toga, August u poetku 7. god. n. e. na elo pojaanja koje je trebalo biti upu:eno u ilirske zemlje, odnosno preciznije reeno na zapadnu bojišnicu, postavlja Germanika. 339 Me2utim u vezi ovog pojaanja stvari stoje nešto drugaije u Velejevom izvještaju, jer on nigdje ne spominje Germanika nego samo ka-e (hvalisavo) da je on sam, iako još uvijek nije bio senator, postavljen zajedno sa ljudima senatorskog stale-a i sa tribunis plebei da odvede dio vojske koji mu je August povjerio, njegovom adoptiranom «sinu», tj. Tiberiju.340 Inae Velej Paterkul uestvuje u ratu kao viši vojni zapovjednik, ili kako on sam ka-e imao je mogu:nost za slavnu slu-bu. U vremenu prvih razdoblja razvitka ustanka, dolaska vijesti o doga2ajima u ilirskim zemljama i donošenja i realiziranja «Augustovih mjera», Velej Paterkul je po osobnom svjedoenju završavao svoju slu-bu u konjici i bio je designatus quaestor, odnosno izabrani (odre2eni) kvestor za narednu, vjerojatno 7. god. n. e.341 Znai on je, kada mu je bio povjeren dio vojske koji je kao pojaanje trebao 339 Cass. Dio LV, 31, 1-2; Pojaanje je bilo sastavljeno od gra2ana po ro2enju (vjerojatno je rije ve:inom o pozvanim veteranima, ali sigurno u odre2enoj mjeri i od pravih dobrovoljaca, ali i na klasini nain mobiliziranih gra2ana) i od otkupljenih i obuenih oslobo2enika (koji su formirali ve: spomenute «dobrovoljake» kohorte rimskih gra2ana), a mo-da i od pojedinih pravih pomo:nih jedinica koje su slale peregrinske civitates (ako jesu, onda su one dolazile iz zapadnih provincija) i drugih jedinica. 340 Vell. II, CXI, 3-4 341 Vell. II, CXI, 3 475 Mesihović, Dezitijati, 2007 oti:i Tiberiju, još uvijek bio samo predvi2eni kvestor i još uvijek nije obnašao tu slu-bu niti je završio te nije bio senatorskog stale-a, što i sam potvr2uje. Tako je i njegovo ueš:e u ratu potrebno mo-da promatrati i kao realizaciju one mjere kojom su senatori i vitezovi (stale-u kojem on tada pripada) obe:ali dati svoj obol ratu. Da je posljednja konstatacija tona posredno potvr2uje i sam Velej, kada ka-e da se on nalazio me2u senatorima i tribunima koji su trebali voditi pojaanje na ratište, a i on sam je bio vojnik od karijere i njegovo ueš:e u ratu je bilo sasvim oekivano. Me2utim jedna druga reenica unosi izvjesne nejasno:e u sam Velejev odlazak i boravak na ratištu, jer on dalje istie da je za vrijeme kvesture (7. god. n. e.) odbio pravo na provinciju koja mu je dodijeljena342 i da je poslan Tiberiju kao legatus Augusti. Iz ovoga bi se mogao izvu:i i zakljuak da je Velej Paterkul ve: senator, odnosno da je završio svoju kvestorsku slu-bu, te bi tek onda bio poslan Tiberiju. Ovu konfuziju u vezi njegovog odlaska koju je sam Velej izazvao svojim prilino hvalisavim (kojim opisuje svoj obol i doprinos ratnim potrebama Rima, Augusta i Tiberija)343 i uop:enim podatkom, mogu mo-da riješiti sljede:a predlo-ena rješenja : 1. Velej Paterkul je bio odre2en zajedno sa nekim senatorima i tribunima (ne navodi ni jedno ime ovih nesumnjivo uglednih pojedinaca) da predvodi pojaanje na ratište dok još uvijek on nije bio kvestor, niti dok je završio svoju kvesturu. Ali pošto pojaanja nisu bila spremna za polazak sve do prvih mjeseci 7. god. n. e. Velej je praktino bio kvestor kada je krenuo na ratište, znai za vrijeme kako on naglašava njegove kvesture (in quaestura) i kada odbija provinciju koja bi mu kao sljedovala po zakonu. Tako bi se moglo objasniti da on bude upu:en na ratište sa inom legata, jer je u trenutku ne izbora za upu:ivanje nego samog upu:ivanja bio ve: kvestor. Tada se on nalazio ipak na znatno višoj hijerarhijskoj stepenici nego dok je bio tek izabrani kvestor, odnosno još uvijek tek viši (po vojnoj hijerarhiji) konjiki oficir i pripadnik (po staleškoj hijerarhiji) viteškog reda. Po ovome bi Velej Paterkul bio odre2en za odlazak na ratište 6. god. n. e. ali je stvarno otišao tek prvih mjeseci naredne 7. god. n. e. (kada obnaša svoju kvesturu), jer je trebalo da se pripremi jedna velika vojna sila sastavljana od prilino raznorodnih elemenata. Ovakvo tumaenje bi moglo objasniti nesuglasje Velejevog podatka u vezi njegovog odlaska. Kao dodatnu potvrdu ovakvog stava je i to što Velej Paterkul 342 Ovaj podatak o dodjeljivanju provincije Veleju je nejasan, sumnjiv i slabo vjerojatan, jer koje su se to provincije dodjeljivale kvestorima nakon isteka njihovog jednogodišnjeg mandata, pošto ne postoji neka prokvestura, iako ne treba iskljuiti da je uslijed teških prilika i izvanrednih okolnosti 7. god. n. e. (mobilizacija senatora i vitezova i njihovo upu:ivanje na ilirsko ratište) i kvestorima povjeravano upravljanje nekim manjim i siromašnijim provincijama. 343 Kao da ovom svojom konstatacijom Velej -eli da istakne samoga sebe i svoju predanost interesima Dr-ave, kada se odrie upravljanja nekom mirnom provincijom i umjesto toga, znai potpuno dobrovoljno, se odluuje da se uputi u ilirske zemlje. 476 Mesihović, Dezitijati, 2007 po osobnom svjedoenju boravi poetkom zime 7/8. god. n. e. (Velej, II, CXIII, 3) na ratištu kada mu je Tiberije povjerio zapovjedništvo nad jednim od zimskih tabora, što se moglo dodijeliti samo višem oficiru, mo-da sa inom legata koji bi tada stvarno nosio Velej Paterkul. Sam Velej se na ratištu nalazi i u jesen 7. god. n. e. jer detaljno opisuje zdru-eni tabor, u kojem se i sam nalazio. Uostalom njegov opis ratne 7. god. n. e. u panonskom bazenu je najdetaljniji u odnosu na ostale godine rata i prostore preko kojih se rat odvijao, što samo potvr2uje njegovo osobno prisustvo na tome dijelu ratišta u tom periodu. To bi objašnjavalo i Velejevu «kaotinost» i nedosljednost kada je rije o opisivanju doga2aja iz 6. god. n. e., za razliku od onoga što se doga2a u 7. god. n. e. 2. Druga mogu:nost je da je Velej na ratištu boravio dva puta, odnosno prvi put 6. god. n. e. kada je upu:en na ratište još kao izabrani kvestor, a drugi put nakon odbijanja provincije. Me2utim, po samim njegovim podacima on je na ratištu boravio u toku ve:eg dijela 7. god. n. e. znai u godini njegove kvesture, a jasno je da on na ratištu ne boravi u nekim kasnijim periodima npr., za vrijeme bello Delmatico 9. god. n. e. u kojem je osvjedoeno prisustvo njegovog biološkog brata Magija. I u zimu 7/8. god. n. e. on sigurno boravi na ilirskom ratištu kao zapovjednik jednog od zimskih logora, a i u toku 8. god. n. e. on je prisutan na fronti jer se nada da :e svoj kratki prikaz predaje i pada Panonije, u svome kompletnom radu prikazati detaljnije,344 što bi znailo da je bio upoznat i sa tim detaljima. Ovo potvr2uje sigurno njegovo prisustvo na ratištu bar do pada Panonije (u toku druge polovice 8. god. n. e.), kada se vjerojatno (zadnji mjeseci 8. god. n. e.) mo-da zajedno sa Tiberijem vra:a u Rim, ali ne kasnije i u «dalmatinski rat» u kojem uestvuje njegov brat.345 Znai sigurno smo utvrdili kontinuirani boravak Veleja Paterkula od prvih mjeseci 7. god. n. e. do kraja 8. god. n. e. na ilirskom, preciznije panonskom ratištu, i njegovo odsustvo sa ratišta 9. god. n. e. S druge strane bilo bi teško pretpostaviti da je Velej prvi put na ratište otišao 6. god. n. e. i onda se ubrzo vratio, da bi ponovo bio upu:en negdje u toku 7. god. n. e., sigurno prije njene sredine na zapadnu bojišnicu Velikog ustanka. Uostalom sam Velej ka-e da je on bio odre2en da zajedno sa nekim senatorima i tribunima predvodi pojaanje koje je trebalo uputiti na ratište, što implicira da je rije o jednom prilino znaajnom, velikom i brojnom pojaanju im u njegovom zapovjedništvu uestvuju i senatori i tribuni. A to onda demantira mogu:nost dva razliita 344 Vell. II, CIV, 4 345 Sude:i po preciznosti opisa prispije:a vijesti o Teutoburškoj katastrofi u Rim, Velej se u IX. mjesecu 9. god. n. e. nalazio u Rimu i nije bio ukljuen u Tiberijevu ljetnu ofenzivu. 477 Mesihović, Dezitijati, 2007 odlaska Veleja, jer je teško zamisliti da se Velej nalazi dva puta u navodnom odlasku dva velika pojaanja na ratište u jednom kratkom periodu od mo-da najviše pola godine. Znai iz svega izlo-enog je vjerojatnija prva predlo-ena opcija, a to je da je Velej Paterkul samo jednom otišao na ratište na kojem se kontinuirano zadr-ao najmanje godinu i po,346 a on je kvesturu uostalom mogao obnašati i na samom ratištu, u okviru Tiberijevog štaba. Ustvari vrlo logino izgleda injenica da se i novoizabrani kvestor pošalje na ratište zapovjedniku rimske armije, jer kvestori su se i u republikansko doba esto nalazili uz konzule na njihovim pohodima. I ovo bi onda na neki nain potvr2ivalo ne samo da je pojaanje koje predvodi Germanik krenulo poetkom 7. god. n. e., nego da se u njemu nalazi i kvestor Velej Paterkul, a posebno ako se ima u vidu da je i Germanik tada bio kvestor ili samo kvestorskog ranga. Sam Velej u svome podatku ništa ne govori tko je taj kome je odre2eno zapovijedanje nad tim pojaanjem, on samo spominje uop:eno senatore i tribune, ali bez imena. On jedino navodi da je sam bio odre2en za zapovjednika dijela te vojske (partem exercitus), ali opet bez imenovanja glavnog zapovjednika koji je praktino i njemu bio nadre2eni u tome pokretu od Rima do ilirskog bojišta. Sada se postavlja pitanje da li se Velej Paterkul, sa svojim dijelom vojske, nalazio u okvirima onog pojaanja koje je u ilirske zemlje vodio Germanik. Da se Velej nalazio u toj vojsci koju je na ratište, po Kasiju Dionu, predvodio Germanik dokazuje i to što se je kako je ve: reeno to bilo brojno pojaanje, a vrela ne spominju, ukljuuju:i i samoga Veleja, nijedno drugo veliko i znaajno pojaanje koje bi bilo upu:eno neposredno Tiberiju u toku 7. god. n. e. Uz to i sam Velej predvodi dio vojske, znai dio 346 S druge strane, u sljede:em poglavlju Velej Paterkul se izra-ava u prvom licu mno-ine kada ka-e kakve je neprijateljske snage vidio (…vidimus…) u prvoj godini rata, što bi se moglo protumaiti i tako da se on ve: u toku te prve ratne godine nalazio na ilirskom ratištu.d Me2utim prvo pitanje koje se postavlja u vezi ovoga podatka je li kada je govorio o prvoj godini on mislio o konzulskoj godini koja je završavala 31. XII., ili o prvoj ratnoj godini rata, ili o svojoj prvoj godini na ratištu. Mogu:e je isto tako da se on izra-avao samo figurativno i slikovito, direktno ne podrazumijevaju:i i svoje ueš:e u toku te prve godine, i gledano iz op:e rimske perspektive. Ipak ve:u vjerojatno:u ima to da je on ratište došao tek iza 1. I 7. god. n. e. Inae nastavak ovog podatka, koji prethodi spomenutoj reenici je pun hvalospjeva Tiberiju, i op:enito govori o njegovom umije:u, hrabrosti, snala-ljivosti, itd. Ustvari i reenica u kojoj Velej izrie svoju konstataciju o prvoj godini rata je sastavni dio ovog panegirikog podatka, bolje re:i smisleni uvod u njegovu dalju sadr-inu. Uostalom ako se, a to je najvjerojatnija opcija Velej Paterkul nalazio u okvirima onog pojaanja koje je predvodio Germanik, onda se on neminovno morao nalaziti u pokretu tek u prvim mjesecima 7. god. n. e. jer je iz vrela jasno da je Germanik na ratište došao tek nakon afere sa Agripom Postumom (Vell. II, XII, 7; Cass. Dio LV, 31, 1; 32, 1-2). A Kasije Dion je i precizan kada Germanikov odlazak na ratište datira sa konzulatom Cecilija Metela i Licinija Silana, znai u 7. god. n. e. Preko i kronologije Germanikovog privatnog -ivota bi se moglo utvrditi vrijeme njegovog odlaska na zapadnobalkansko ratište. Germanik se sa Agripinom Starijom (14. god. p. n. e. – 18. X. 33 god. n. e. ) vjenao 5. god. n. e., sina Nerona je dobio 6. god. n. e., a sina Druza 7. god. n. e. Iz ovoga bi se isto mogao izvu:i zakljuak da je Germanik boravio sa suprugom bar do poetka 7 god. n. e. 478 Mesihović, Dezitijati, 2007 pojaanja a ne cijelo jedno pojaanje, pa je logiki pretpostaviti da je u tome pojaanju bilo i drugih dijelova koje su predvodili drugi pojedinci (senatori i tribuni) ali i da je postojao jedan vrhovni zapovjednik cjeline pojaanja. Ova opcija je vrlo mogu:a, jer je trebalo vremena da se prikupe, pripreme i obu:e potpuno nove trupe (izuzev veterana, ali i njih je trebalo okupiti) što je trajalo više mjeseci.347 To što ne imenuje svoga zapovjednika u pokretu prema Iliriku mo-e se objasniti onom Velejevom tendencijom da prikriva i zanemaruje ueš:e Germanika u ratu 6-9. god. n. e. (ustvari izbjegava njegovo imenovanje). Tako bi i to što ne imenuje zapovjednika pojaanja, na neki nain, potvr2ivalo da je rije o Germaniku, jer da je to bio neko kao Lepid ili Mesalinus on bi to spomenuo. I na taj nain bi se Velej Paterkul -elio dodvoriti Tiberiju, jer je ustvari i itav njegov rad pro-et tom intencijom. Germanik koji je itav decenij u odnosu na Velejevo pisanje ve: bio mrtav nije baš bio simpatiziran od svoga strica, ije su negativne osobine tih 30.-tih godina I. st. n. e. dostigle svoj vrhunac. Tiberijeva ozloje2enost Germanikom se nakon njegove smrti prenijela i na njegovu suprugu Agripinu Stariju i starije sinove (jedino je ostao u -ivotu najmla2i Kaligula). I samim tim je razumljivo Velejevo ustruavanje da spomene Germanika, kao i da navede da je on bio zapovjednik pojaanja upu:enog Tiberiju, nego samo nedefinirano spominje ljude iz senatorskog stale-a i tribune. Germanikovo ueš:e u ratu je po izvještaju Veleja Paterkula, kako je ve: istaknuto, uop:e prilino slabo osvijetljeno. A to se mo-e objasniti panegirikom tendencioznoš:u prema Tiberiju koja je te-ila i da zamagli i umanji ulogu i znaaj Germanika, iza ijeg se lika (posebno nakon njegove smrti) okupljala senatorska opozicija prema Tiberiju i nostalgini republikanizam. Velej npr. u itavom opisu posve:enom ustanku samo na jednom mjestu spominje Germanika i to na samom kraju gdje samo sporadino ka-e da se Germanik u «Dalmatinskom ratu», tj. u borbama na dinarskom pojasu (vjerojatno misle:i na 9. god. n. e.) istakao i pru-io dokaz svoje vrijednosti.348 Preko Veleja ne mo-emo ništa konkretno saznati u emu se to dokazao Germanik, ni kada je uop:e došao na ratište ni koliko je dugo boravio na njemu, koje su mu bile du-nosti i kakav je on znaaj, mo: i ovlaštenja imao u okviru rimskog zapovjedništva. Po Veleju, kada se Tiberije u zimu 8/9. god. n. e. uputio u Rim on je zapovjedništvo povjerio Marku Lepidu.349 Suprotno Veleju Paterkulu, izvještaj Kasija Diona daje bolju sliku o ulozi i polo-aju Germanika na ilirskom ratištu. On je u tom izvještaju mnogo prisutniji i vodi i samostalne i to dosta opse-ne i odlune operacije kao npr. protiv Mezeja, protiv Ardube itd. I kada je Tiberije bio odsutan sa ratišta, u periodu u kojem je po Veleju Paterkulu trupama zapovijedao Marko Lepid, Germanik je taj koji predvodi vrlo opse-nu operaciju protiv itavog niza naselja na 347 Posebno kada je rije o vojnicima-libertinima, bila je neophodna du-a obuka kako bi se oni osposobili kao dobri vojnici po rimskim standardima, ali i ulila im se i svijest rimskog vojnika i navikli na lojalnost rimskom imenu. 348 Vell. II, CXV, 1 349 Vell. II, CXIV, 5 479 Mesihović, Dezitijati, 2007 sjeverozapadnom ustanikom podruju. Uak i ako nije oficijelno i formalno zauzimao visoki institucionalni polo-aj, samim tim što je on bio lan vladaju:e porodice, zakonski unuk, ali i favorit Augusta i zakonski sin Tiberija i mogu:i nasljednik, Germanik je faktiki i praktino u-ivao visok utjecaj i autoritet ne samo me2u vojskom, nego i u rimskom zapovjedništvu na terenu. Ve: 7. god. n. e. on predvodi jednu nesumnjivo opse-nu operaciju protiv glavnog rimskog neprijatelja na sjeverozapadnom podruju-Mezeja i to dosta uspješno, što ne bi bilo mogu:e da se on nije nalazio visoko pozicioniran u rimskoj zapovjednoj hijerarhiji. Da je Germanik bio druga osoba u zapovjedništvu na terenu, od svoga dolaska na ilirsko ratište dokazuje vrlo uvjerljivo gornji friz Gemma Augustea, na kojem se u slavu pobjede i u ratu 6-9. god. n. e. pojavljuju pored Augusta, Tiberija i sam Germanik. Tako i ova kameja slikovito prikazuje da je Germanik bio taj koji je zauzimao drugo mjesto u hijerarhiji rimskog zapovjedništva i u pobjedi, ono poslije Tiberija. Lepid je uostalom 6. god. n. e. bio konzul i nije se u trenutku izbijanja ustanka nalazio u okvirima Dunavske borbene grupe kojom je zapovijedao Tiberije, nego je boravio u Rimu i na ratište je došao vjerojatno naknadno kada se pridru-io glavnini protu-ustanikih trupa na zapadnoj bojišnici. Osim toga, sasvim je razumljivo da August kao zapovjednika pojaanja imenuje Germanika, svoga favorita i zakonskog unuka, i teško bi bilo samim tim pretpostaviti da se kao zapovjednik unuku (makar i adoptiranom) vrhovnog zapovjednika cijele armije i sinu, isto adoptiranom, zapovjednika ratišta na jednom pokretu i predvo2enju pojaanja javlja neko drugo lice. Kao što vidimo i u vojnom zapovjedništvu postoji hijerarhija paralelna sa hijerarhijom u carskoj porodici, odnosno Tiberiju je nadre2eni mogao biti samo August, a Germaniku samo Tiberije, odnosno August. Sve drugo je moglo samo ugroziti autoritet lanova carske porodice i po Augustu budu:ih careva i vrhovnih zapovjednika armije. Germanik, sin Tiberijevog brata Druza i njegov posinak od 4. god. n. e., što je znailo da je on zakonski unuk samoga Augusta koji je te iste godine posinio Tiberija,350u 350 Prije svoga posvojenja i adopcije u porodicu Julija Cezara, Germanikovo ime je vjerojatno bilo Nero Claudius Germanicus, a nakon adopcije Germanicus Julius Caesar, Mogu:e je pretpostaviti da je jedan od uvjeta Tiberijeve adopcije bilo i posinjene Germanika od strane Tiberija (Svet. Tib. 15). Germanik je ve: u to vrijeme bio o-enjen Agripinom Starijom, biološkom unukom Augusta, pa je tako August, kako je ve: reeno, ustvari nastojao da osigura nasljedstvo, na duge staze, svojim biološkim potomcima. Tiberijevo preuzimanja carske vlasti je tako bilo od Augusta smatrano samo kao «nu-no zlo» i jedino rješenje u nedostatku adekvatnih nasljednika (Svet. Tib. 23) i predvi2eno kao privremena mjera i prelazno rješenje. U trenutku eventualnog preuzimanja vlasti Tiberije je ve: bio ostario i na zalasku svoga -ivotnog vijeka. Samim tim je August sasvim realno procjenjivao da bi nakon Tiberijeve vladavine, oslonac dr-ave postao Germanik, odnosno njegovi biološki potomci. Vjerojatna Augustova planirana i pretpostavljena politika se ipak pokazala ostvarljivom, iako vjerujemo ne baš po Augustovim -eljama, jer su dva biološka Augustova potomka vladala Imperijom za vrijeme dinastije Julijevaca-Klaudijevaca⇒ Kaligula (Augustov praunuk) i Neron (Augustov prapraunuk), i to baš iz poroda Germanika i Agripine Starije. 480 Mesihović, Dezitijati, 2007 trenutku svoga slanja na ratište, po Dionu, bio je kvestor ili kvestorskog ranga. 351 Ta injenica o tadašnjem Germanikovom kvestorstvu, a ne neko veliko umije:e i povjerenje koje je u njega imao August (a koje Velej Paterkul ho:e da na osnovi konteksta njegovog izlaganja zakljuimo) je izgleda doprinijela tome da Velej bude izjednaen sa senatorima i tribunima u predvo2enju armijom kao i da mu se povjeri jedan dio vojske. Germanik je u tadašnjoj politikoj hijerarhiji Rimske dr-ave, zauzimao jednu relativno ni-u poziciju, u rangu sa npr. Velejem Paterkulom koji je isto u trenutku svoga upu:enja na ratište bio kvestor. Ali ipak je Germanik bio taj koji je trebao biti zapovjednik jednog prilino sna-nog pojaanja, koje je trebalo popuniti redove Tiberijeve armije na zapadnoj bojišnici i koji je u rimskom zapovjedništvu na terenu trebao zauzimati mnogo bitniju ulogu nego što bi je imao neki drugi, obini kvestor ili osoba sa kvestorskim rangom. Praktino Germanik je na zapadnoj bojišnici trebao biti drugi ovjek u hijerarhiji rimskog zapovjedništva, odmah poslije Tiberija. August nije mogao praviti iznimke i postaviti jednog kvestora ili osobu sa samo kvestorskim rangom za zapovjednika cjeline pojaanja, u kojem su se nalazili mo-da i konzulari i bivši pretori, a da druge kvestore, i one koji su tek za to izabrani i one koji kvesturu obnašaju i one koji su je ve: obnašali ali ne i neku drugu višu funkciju, ostavi na mjestima koja bi im obiajno i uobiajeno pripadala na hijerarhijskoj ljestvici. August je onda kako bi legitimizirao postavljanje svoga favorita na elo zapovjedništva cjeline jednostavno izmiješao zapovjedništva (bez obzira na dostignuto dostojanstvo) u unutarnjoj strukturi pojaanja, što je još jedan dokaz Augustove politike umješnosti kojom je uskla2ivao legitimitet i obiajnost sa svojim -eljama. I samo zahvaljuju:i tome, Velej Paterkul je odre2en da predvodi dio vojske. Kako izgleda ovo pojaanje, koje je nastalo i kao rezultat poduzetih izvanrednih mjera, je bilo uglavnom sakupljeno i obueno na teritoriji Italije, pa je onda komunikacijom koja je povezivala Akvileju sa Siscijom i koja se nalazila pod kontrolom rimskih i njima pridru-enih i lojalnih snaga prebaena na ilirsko ratište. Ova pojaanja su trebala popuniti redove rimskih snaga koje su nesumnjivo u toku ratne 6. god. n. e., ako je suditi po -estini borbi o kojima svjedoe antika vrela, pretrpjele velike gubitke, ali i iznimno pove:ati brojnost protu-ustanike armije na zapadnoj bojišnici. Lokalne jedinice koje su se zatekle na samom prostoru na kojem je izbio ustanak i koje su 351 Ustvari iz Dionovog teksta ne mo-e se baš jasno razluiti da li je Germanik bio kvestor za 6. (ili ak neke ranije godine mo-da 5. n. e.), pa bi se tako Dionova informacija da je Germanik kvestor ustvari mogla tumaiti da je on bio samo kvestorskog ranga, ili za 7. god. n. e. Me2utim vjerojatnija je posljednja mogu:nost jer zbog neriješene situacije sa Agripom Postumom u toku dobrog dijela 6. god. n. e. izgleda da je zapovjedništvo pojaanja bilo naknadno odre2eno, nevezano sa samom odlukom o stvaranju tih novih vojnih snaga. Ali bez obzira da li je on bio kvestor prije 6. za 6. ili 7. god. n. e., ostaje injenica da je Germanik u trenutku dolaska na ratište i predvo2enja pojaanja bio samo kvestorskog ranga, a da je praktino zapovijedao senatorima, bivšim konzulima i pretorima i sl. 481 Mesihović, Dezitijati, 2007 se prve suoile i bile zahva:ene sa rastu:om plimom ustanka su ve:im dijelom uništene. Istovremeno su, po Kasiju Dionu, velike gubitke pretrpjele i jedinice Cecine Severa bore:i se na istonoj bojišnici sa panonskim segmentom ustanka. A i pridošla «zapadna» borbena grupa kojom je neposredno zapovijedao Tiberije je u toku borbi i stabilizacije bojišnih linija vjerojatno isto trpjela velike gubitke u ljudstvu i materijalu, posebno kada su bili uvueni u okršaje partizansko-gerilskog tipa na sjeverozapadnom ustanikom podruju. Te snage (i legije i ostatak borbenog sastava) je trebalo pod hitno popuniti i u tu svrhu je poslano brojno pojaanje koje je predvodio Germanik. Uz to sude:i po stupnju popunjenosti XX. legije rimskim legijama je i bez gubitaka nedostajalo ljudstva. Tako je dio tih pojaanja mo-da trebao popuniti i te «rupe», a ne samo gubitke, dovode:i legije do dostatnog broja. Po Dionu, Germanik je poslan na ratište sa armijom koja je bila sastavljena i od u slobodi ro2enih gra2ana i od oslobo2enika-gra2ana.352 To je znailo da je pod zastavu pozvan veliki broj veterana, da su formirane brojne «dobrovoljake» jedinice rimskih gra2ana-libertina (o kojima se ve: ranije detaljnije govorilo) i da su mo-da u tome pojaanju odre2eno ueš:e dale i neke druge oru-ane forme kao na drugi nain skupljeni pravi dobrovoljci i regrutirani rimski gra2ani-ingenui (koji bi popunjavali legije) pa i peregrinske jedinice. Tako bi se tom pojaanju onda vjerojatno u odre2enoj mjeri prikljuili i unovaeni vojnici iz drugih sredina i slojeva Italije i rimskih zajednica na zapadu, pa i pomo:ne jedinice iz zapadnih provincija. Sama obuka itavog niza vojnih obveznika, «dobrovoljaca» i pravih dobrovoljaca se izvodila po hitnom postupku, tako je itavo to ljudstvo (posebno one koje je dolazilo iz reda oslobo2enika) prošlo za rimske standarde kratku obuku od samo par mjeseci. Iako je Augustovo nestrpljenje za brzim svršetkom rata iz prezentiranih razloga shvatljivo, ipak je jedino pravilno vo2enje rata sa rimske strane bilo ono koje je izabrao Tiberije. Ustanike snage nisu bile ni male, ni neuvje-bane, ni moralno nespremne niti neodlune i bez sposobnih zapovjednika da bi protu-ustanike snage mogle da se brzo i uinkovito obraunaju sa njima. Tiberije koji je stalno boravio na terenu potpuno je tono poznavao stvarno stanje stvari i raspored i mogu:nosti snaga sa kojima je raspolagao i protiv kojih se trebao boriti. Brza pobjeda nije bila mogu:a i iz razloga što su sami ustanici izbjegavali da stupe u otvorenu i odluuju:u bitku sa protivnikom na otvorenom prostoru i tako se upuste u situaciju u kojoj bi ve: na samom startu disciplinirane i uvje-bane legije, posebno za konvencionalni nain ratovanja, imale superiornu poziciju. Ustanici jednostavno nisu nigdje koncentrirali dovoljno brojne snage sa kojima bi pretendirali da u jednoj bici odlue ishod rata, niti su uostalom to uop:e -eljeli. Ustanike vojvode su sigurno dobro poznavali sve kvalitete rimskih profesionalnih legionara, njihovu dobru naoru-anost, 352 Cass. Dio LV, 31, 1 482 Mesihović, Dezitijati, 2007 opremljenost i uvje-banost i posebno iskustvo, što su bile osobine u kojima je rimski legionar bio superiorniji u odnosu na ustanika. I svaki ulazak u me2usobni odluuju:i sraz na otvorenom prostoru sa velikom koncentracijom trupa bio bi samim tim ve: u startu nepovoljan po ustanike snage. Zato ustaniko zapovjedništvo nastoji kao osnovni strateški cilj da izbjegne da bude uvueno u otvorene bitke ili situacije onakvog tipa kao što je to bila Cezarova opsada i pobjeda kod Alesije. Uslijed svega toga Tiberije je u ustvari bio taj koji je morao prilago2avati taktiku i manevriranje jedinica kojima je zapovijedao i to na jednom širokom i stalno otvorenom ratištu od Mezije do Siscije i od Jadrana do Drave. Tako su ustaniki zapovjednici bili ti koji su diktirali nain vo2enja rata i Tiberije nije imao drugog izbora nego da se prilagodi i navikne na vo2enje sporog, ali surovog rata koji se praktino vodi ne samo na kompletnoj liniji bojišnice nego i unutar pozadine, ime ratno poprište postaje vrlo široko a razu2enost trupa velika. To je primoralo i rimsko vrhovno zapovjedništvo na terenu da podijeli bojište i samim tim i odgovornost na više vojnih segmenata, pogotovu ako se ima u vidu da su garnizon u Sirmijumu i uop:e trupe na istoku bile praktino nepovezane, jer su bile odsjeene panonskim segmentom ustanka, sa glavninom snaga kojima je neposredno zapovijedao Tiberije na zapadnom pravcu. Me2utim kako se pokazalo, Tiberije je relativno uspio da se prilagodi ustanikoj taktici, i njegov nain vo2enja rata je, ukoliko se sauva discplina i borbena gotovost a i moral trupa na zavidnoj razini, mogao na duge staze donijeti oekivani uspjeh. Po Svetoniju Tiberije je imao karakternu osobinu da bude svojeglav i da sluša samo sebe i tek je za vrijeme konsolidacije situacije na rajnskoj granici poslije 9. god. n. e. otpoeo sa praksom dogovaranja sa svojim suradnicima i uva-avanjima i drugih mišljenja.353 Za vrijeme ratovanja na zapadnom Balkanu i panonskom bazenu, Tiberije je nesumnjivo primarno dr-ao do svoga mišljenja, svoje procjene situacije na terenu i vo2enja vojnikih i diplomatsko-politikih operacija po svojoj volji posebno u strateškom pogledu. On je sigurno nastojao da se u potpunosti nametne hijerarhijski podre2enim zapovjednicima, kojima je bila ostavljena inicijativa samo na ni-oj razini bez mogu:nosti da dovedu u pitanje osnovne smjernice Tiberijeve strategijske misli bez obzira koliko se oni slagali ili ne sa takvim polo-ajem. Ono kako je to on zamislio to je moralo biti tako i biti sprovedeno u djelo, ak ako se to protivilo i mišljenju i -eljama samoga Augusta. U suprotnom ako ne bi bio u mogu:nosti da ostvari u potpunosti svoje -elje Tiberije više ne bi -elio da dalje uestvuje u tome. Tiberije je u svome odnosu prema vojnicima imao dvojak pristup, dok je na jednoj strani pokušavao 353 O zapovjednim osobinama Tiberija v. Svet. Tib. 18-19 Tiberije je inae pokazivao i znake sklonosti sujevjerju, praznovjericama i astrologiji u vojnim poslovima, ali i op:enito u svakodnevnom -ivotu. (usp. njegov odnos sa astrologom Trazilom u Svet. Tib. 14) 483 Mesihović, Dezitijati, 2007 da ih ne izla-e prevelikoj i nepotrebnoj pogibelji samo radi brze i slavne pobjede pa i opraštao im odre2ene izraze nezadovoljstva, na drugoj je insistirao na bezuvjetno poslušnoj i discipliniranoj armiji, i naravno na njenom nemiješanju u donošenje strateških i taktikih odluka i poteza.354 To je znailo da je Tiberije strogo insistirao na poštivanju i provo2enju zapovjedne i hijerarhijske linije u vojsci kojom je zapovijedao, u kome je vojska objekt ali ne i subjekt borbene aktivnost i ona je morala samo da sluša. Radi takve svoje naravi i strateških zamisli on je neminovno morao do:i po pitanjima naina daljeg vo2enja rata u nesuglasje sa Augustom a na terenu i u vjerojatni sukob sa Germanikom, jednom isto tako sna-nom osobom. Germanik je bio vrlo mlad i 6. god. n. e. (on te godine još uvijek nije boravio na zapadnobalkanskom i panonskom ratištu), kada je zapoeo ustanak, imao je samo 21 godinu, 27 manje od Tiberija. Velika starosna granica izme2u dvojice rimskih zapovjednika na zapadnobalkanskom i panonskom terenu sigurno je bila razlogom disharmonije u nainju vo2enja ratnih operacija. Mladi, i još uvijek nedovoljno afirmirani, Germanik je nesumnjivo bio odluniji, te-e:i za brzim pobjedama koje bi mu donijele ugled i popularnost u narodu i vojsci i tako ujedno pove:ali njegov utjecaj u rimskoj politikoj javnosti i Julijevsko-Klaudijevskom dvoru i vladaju:oj porodici kojoj je i sam pripadao. Za razliku od njega iskusni i oprezni Tiberije, po prirodi strog i zahtijevan, skoro sa pedantnom sitniavoš:u i iskljuivoš:u i sa izvjesnom dozom aristokratske arogancije, nije mogao nikako da ostvari visoki stupanj popularnosti ni u Augustovoj porodici, ni u Senatu, ni u narodu pa ni u trupama kojima je zapovijedao (što :e se najbolje vidjeti 14. god. n. e. kada se pobune rajnska i panonska armija). Samim tim je razumljivo da je Germanik postajao polako favorit rimske javnosti, emu je nesumnjivo doprinosilo i njegovo ponašanje i zapovijedanje te nain vo2enja borbenih operacija na zapadnobalkanskom i panonskom ratištu (koje je bilo više dinamino i odluno). On je upravo tu na licu mjesta mogao da poka-e pred vojskom sve svoje zapovjedne kvalitete ali i novi odnos prema vojnicima, koji je bio neposredniji i nesumnjivo privlaniji u odnosu na ono što su oni navikli od Tiberija. Osim toga Tiberije se ve: nalazio na vrhuncu svoje vojnike karijere i nije imao potrebe za brzim i naglim pobjedama i potezima, tako da je mogao svoju strategiju više prilagoditi strpljivosti i sebi svojstvenoj opreznosti, i iz koje ne:e proizlaziti nikakav rizik. Tiberije se ponašao kao da je štedio i svoje vojnike, pokušavaju:i da ih ne izla-e prevelikom -rtvovanju, odnosno izbjegavao je suviše pogibeljne operacije pa je i to doprinosilo odugovlaenju rata.355 354 Vell. II, CXV, 5 355 Takav se zakljuak mo-e izvu:i, ako iz njega odbacimo svu pretjeranu apologetiku iz Velejevog podatka II, CXV, 5 u kojem se opisuju zapovjedne osobine Tiberija u postupanju sa vojskom. Tiberije je sude:i po izvornoj gra2i prema vojsci pod svojom komandom postupao ovjeno, hranio ih dobro i primjereno se starao za bolesne i ranjene ali je zato za 484 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tek kada su došla pojaanja iz Italije i sa zapada i iz istonih provincija rimsko zapovjedništvo je konano raspolagalo sa dovoljno ljudstva da bi moglo pokrenuti ofenzivne akcije širokog opsega. Do tada oni su se morali zadovoljavati ili spreavanjem širenja ustanka, defenzivom ili ofenzivnim akcija manjeg opsega kao na sjeverozapadnoj fronti i panonskom bazenu. I ovo dokazuje da je August ipak bio precijenio rimske snage na terenu, jer je i spomenuti deficit u ljudstvu onemogu:avao Tiberija na poduzimanje opse-nijih operacija na ustaniko podruje iako je «zapadna» borbena grupa kojom je neposredno zapovijedao, bila brojnija u odnosu na druge oru-ane snage protu-ustanike armije u Iliriku u toku ratne 6. god. n. e. i u zimu na prijelazu u sljede:u godinu. 356 Na osnovi izvorne gra2e znamo da su u ratu 6-9. god. n. e. od viših rimskih zapovjednika uestvovali i Aul Cecina Sever, Valerije Mesalinus, Plaucije Silvan, Marko Lepid, Gaj Vibije Postumije (Caius Vibius Postumus). Lucije Apronije (Lucius Apronius),357 a nailazi se po imenu spomenuto i na Elija Lamija (Aelius Lamia),358 te samoga Veleja Paterkula i njegovog brata Magija Celera Velejanusa (Magius Celer Velleianus) koji su po Velejevom svjedoenju obojica bili Tiberijevi legati.359 Pored uzvrat tra-io disciplinu. Izgleda da je Tiberije imao «sluha» za vojsku, odnosno dobro je osje:ao kako ta vojska pulsira i kakvo joj je stanje duha, tako da je uspijevao da ouva koheziju jedne prilino velike borbene sile kroz trogodišnje razdoblje teškog ratovanja, što nije lako. Uvijek je pronalazio neki nain da svojim postupcima ne izazove odvajanje od sebe vojske, ije podrijetlo je bilo iznimno slojevito, pa i sumnjivo. A vojniko nezadovoljstvo je uspijevao amortizirati mjerama koje ne bi bile previše oštre i radikalne sa jedne strane, a s druge ne bi oštetile njegov zapovjedniki autoritet. 356 I na ovom primjeru se uoava jedna bitna razlika u odnosu dva glavna izvorna izvještaja o ustanku. Po Kasiju Dionu, August je smatrao da se Tiberije mogao sa ustanicima razraunati u toku 6. god. n. e., što bi pretpostavljalo da je za Augusta na terenu bilo dovoljno trupa. Me2utim, to stoji u kontradikciji sa podacima Veleja da je Augusta uhvatila panika i da je nalo-eno hitno poduzimanje itavog niza izvanrednih mjera, ukljuuju:i i dodatno novaenje i upu:ivanje novih snaga na ratište. 357 Ovaj Lucije Apronije je kasnije ratovao i protiv Takfarinata. 358 Rije je vjerojatno o budu:em namjesnike senatske Afrike. Elije Lamia je bio konzul 3. god. n. e., podrijetlom iz jedne odline rimske obitelji. 359 I to Veleja vezano za panonsku fazu ratovanja, a Magija za «dalmatinsku» fazu ratovanja, što sugerira njihovu me2usobnu odvojenost. Kada se sagledaju imena zapovjednika rimskih trupa koje su se nalazile izme2u Dunava i Jadrana u periodu 6-9. god. n. e. primje:uje se da je rije o sinovima onih koji su prvih godina Oktavijanove politike i vojne aktivnosti bili njegovi protivnici, pa pojedini i proskribirani od strane trijumvira. U prvom redu to se odnosi na samoga vrhovnog zapovjednika Tiberija, zatim Valerije Mesalinusa, onda Sentija Saturnina (iji otac se, nakon sporazuma u Puteoli, vratio sa Sicilije na koju je bio izbjegao—Vell. II, LXXVII, 2-3), a i konzul Lucije Aruncije (on je i napisao povijesno djelo podra-avaju:i u njemu arhaini i osobeni stil Salustija—Budimir-Flašar, 1963, 397) je isto bio sin jednog proskribiranog gra2anina koji se vratio nakon sporazuma u Puteoli (Vell. II, LXXVII, 2-3). Sve je to jasan pokazatelj relativne uspješnosti politike pomirenja koju je proklamirao novi re-im principata, koji se uspostavljao nakon desetlje:a interegnuma koji je nastupio nakon konanog sloma Republike i njenih institucija u vrijeme uspostave II. trijumvirata, proskripcija i bitki kod Filipa. 485 Mesihović, Dezitijati, 2007 spomenutih imena od viših rimskih zapovjednika u ratu su mo-da uestvovali Gaj Silije, najviše sude:i po injenici da se kasnije on nalazi na višim vojnim zapovjednim du-nostima na rajnskoj granici (kao i Lucije Apronije) na koju je nakon Teutoburške katastrofe prebaen dio legija koje su bile anga-irane na slamanju pobune u Iliriku, i Junije Blez (Iunius Blaesus) jer je ovaj 14. god. n. e. bio namjesnik Panonije i zapovjednik nad trima legijama koje su sigurno uestvovale u ratu.360 Nepoznato je da li je u ratu uestvovao i kasnije za Ilirik vrlo bitan Publije Kornelije Dolabela, iako ni tu opciju ne bi trebalo iskljuiti i pored toga što izvorna gra2a ne daje ni najmanju naznaku da je on uestvovao u ratu. Te-ina i va-nost rata kao i razina mobiliziranosti Rimske Dr-ave, posebno raspolo-ivih zapovjednikih resursa, mo-da su bar na neki nain ili bar na neko vrijeme u rat uvukli i Dolabelu, pogotovu što ga pet godina kasnije nalazimo kao namjesnika Gornjeg, primorskog Ilirika. Zanimljivo je da zahvaljuju:i natpisima pripadnika/veterana VII. legije sa podruja Ljubuškog, mo-da mo-emo do:i i do imena obinih legionara koji su uestvovali u ratu 6-9. god. n. e. i tako još više personalizirati sliku ilirskog ustanka.361Tako su vrlo vjerojatno bra:a Lucije i Gaj Domicije, iz maloazijske Milyada, uestvovali u ratu i -ivi izašli iz njega, da bi se na kraju skrasili u ljubuškom kraju. Slian je sluaj bio i sa izvjesnim Lucijem Herenijem, sinom Lucija, koji je po R.Dodigu mogu:e bio unovaen oko 11. god. p. n. e., te bi 6. god. n. e. sigurno bio u okviru VII. legije (u slu-bi je bio 30 godina).362 Po R.Dodigu ⇒ »It is probably that there were two periods of recruitment in Asia Minor, one between 11-13 BC (rebellion in Thrace and Chersonese) and the other between 6-9 AD (Bellum Batonianum)».363 To bi praktino znailo da je pobuna 6. god. n. e. dovela do mobilizacije rimskih gra2ana u provincijama, i da su konkretno iz Male Azije (Velejeve ex transmarinis…provinciis) došla pojaanja sastavljena i od ovih unovaenih legionara. Znamo i za ime jednog domorodca sa rimskim gra2anstvom Gaja Julija Etora a koji je uestvovao u ratu 6-9. god. n. e. na protu-ustanikoj strani i koji je za svoje zasluge bio od cara Tiberija i odlikovan.364 360 Osim toga, on je mo-da bio i u periodu 12-14. god. n. e., i namjesnik Gornjeg Ilirika, Bojanovski, 1988, 58 361 O tim natpisima, njihovom prezentiranju i analizi, kao i predlaganju datacije v. Dodig, 2003; Isto, 2005; Škegro, 1997, 86-89; 105-107 362 Za ostale veterane i vojnike VII. legije spomenute na natpisima kao što su; Marko Sosije, sin Marka; Gaj Valerije, sin Gaja; Lucije Opije, sin Lucija (u slu-bi 27 godina); Marko Livije, sin Marka (u slu-bi 26 godina); Tit Varije, sin Tita (u slu-bi 29 godina); Gaj Licinije, sin Gaja (u slu-bi 27 godina); Lucije Marcilije, sin Gaja; Kvint Valerije, sin Kvinta (u slu-bi 28 godina); ne bi se baš moglo apriori tvrditi da su uestvovali u ratu, iako je i ta opcija vrlo mogu:e pogotovu za neke od njih, a za koje se zna sigurno da su bili u slu-bi desetlje:ima. 363 364 R.Dodig se poziva na Mitchell, 1976, 304-306 i Isto, 1979, 420-421 I jedan od glavnih kolovo2a i agitatora pobune panonskih legija iz 14. god. n. e. izvjesni Percenije je gotovo sigurno uestvovao u ratu protiv ilirskih ustanika (Tac. Ann. I, 16). Vjerojatno su u ovom ratu odre2eno ueš:e imali i drugi vojnici koji se spominju vezano za pobune panonskih legija i rajnskih armija 14. god. n. e. kao što su : prefekt tabora u 486 Mesihović, Dezitijati, 2007 Ratna zbivanja 7. god. n. e. su se itekako reflektirala i na situaciju koja je vladala u gradu Rimu i Italiji, pa i u Augustovom ponašanju. Tako je odlo-en i redovni pregled vitezova na Forumu,365 A August, poradi olakšavanja neprilika izazvanih ratnim neprilikama, je pribjegao još jednoj zanimljivoj i znakovitoj mjeri. On je napravio zavjet povezan sa kultom Velike Majke, odnosno sveanostima u njenu ast (Ludi Megalenses) koje su se u redovito svake godine odr-avale.366 Kult Velike Majke, prenesen sa Istoka za vrijeme II. punskog rata, u-ivao je veliku popularnost me2u rimskim obinim svijetom.367 Obra:anjem Velikoj Majci i posve:ivanjem popularnim religijskim misterijima August je nastojao i da amortizira sve ve:e nezadovoljstvo naroda ratom i problemima koje je on izazvao. A unutarnje neprilike su se umno-avale, pojavila se nestašica proizvoda i glad a sukladno tome došlo je i do pove:anja cijena.368 Cijela privredna struktura Italije i re-im principata su se poeli polako ljuljati, pa je August praktino, radi smirivanja evidentnog nezadovoljstva stanovništva, bio prisiljen narušiti osnovno naelo svoje vjerske politike-restauracije stare rimske religije i starinskih obreda-- i nepovjerenje prema istonim kultovima koji su bili primamljivi za obino rimsko-italsko puanstvo. To pribli-avanje Augusta jednom ipak «stranom» bo-anstvu ujedno na najbolji nain ukazuje na svu ozbiljnost situacije koja je zahvatila tadašnje rimsko društvo.369 armiji Panonije Aufidijen Ruf (Tac. Ann. I, 20), obini vojnik Vibulen (Tac. Ann. I, 22), strogi i zloglasni centurion Lucilije, centurioni Klement Julije i Sirpik (Tac. Ann. I, 23), prvi centurion Justo Katonije (Tac. Ann. I, 29) isto sve iz armije Panonije. Za vojnika Kaluzidija iz donjorajnske armije (Tac. Ann. I, 35) nije sigurno da je uestvovao u ratu od 6. do. 9. god. n. e. Orlonoša Kalpurnije iz I. legije (Tac. Ann. I, 39) te Gaj Cetronije, zapovjednik (legatus legionis) I. legije (Tac. Ann. I, 44) vjerojatno nisu bili na ilirskom frontu. 365 Cass. Dio LV, 31, 2 366 Cass. Dio LV, 31, 2-3 367 I ovaj detalj povezuje simboliku vezu koju ovaj rat ima sa II. punskim ratom, jer je prenošenje kulta Velike Majke direktno bilo uzrokovano sa proroanstvom iz Sibilskih knjiga datom Rimljanima u kojem je bilo reeno da Hanibal i njegova vojska ne:e biti protjerani iz Italije, sve dok u Rim ne bude prenesena "Velika Majka". Za inkarnaciju Velike Majke smatran je crni meteorit, koji se nalazio u maloazijskom gradu Pesinuntu. Taj crni kamen meteorit je iz Pesinunta prenesen u Rim. Velikoj Majci je u Rimu prire2en sveani doek a crni kamen-meteorit je prvo bio smješten u hram boginje, da bi 191. god. p. n. e. bio prenesen u novosagra2eni hram posve:en Velikoj Majci koji se nalazio na Palatinu. Kao što vidimo dva stolje:a kasnije i August je poradi neprilika izazvanih ratom pribjegao obra:anju Velikoj Majci. 368 Cass. Dio LV, 31, 3; Nestašica hrane iz 8. god. n. e. natjerala je Augustovski re-im da formira praefectus annonae, stalnog prefekta koji je bio zadu-en za snabdjevanje i zalihe hrane u Rimu. 369 Za samo pola godina se jedna optimistina situacija koja je vladala u rimskom dr-avnoj vrhu i javnosti preokrenula u svoju suprotnost u turobnu, pesimistinu atmosferu skoro na granici javnog nezadovoljstva i sa nervoznim i podijeljenim politikim vodstvom. Tako su se na najbolji nain pokazale sve proturjenosti re-ima principata i negativnosti vo2enja stalne ekspanzionistike politike u Europi. Sude:i po kratkom Augustovom -ivotopisu od Plinija Starijeg (VII, 149), rat je izbacio na površinu sve mogu:e nevolje; bune se i robovi, shva:a se da nema dovoljno vojnika, u Rimu izbija epidemija (ne precizira se koje bolesti) a u Italiji glad (servitiorum dilectus iuventutis penuria, pestilentia 487 Mesihović, Dezitijati, 2007 U svrhu rješavanja problema nestašice -ita, poslije rata najakutnijeg pitanja sa kojim se Dr-ava tada suoavala, August je imenovao dvojicu bivših konzula odgovornim za snabdijevanje -itom, dodjeljuju:i im i liktore.370Da bi se financirao te-ak, nepopularan i bez obzira na ishod nikako isplativ rat, nabavka -ita i podrška no:nim uvarima (rije je o nekoj vrsti policijske strukture)371 bila su potrebna financijska sredstva, a nestašica novca se nad rimski dr-avni vrh nadvila kao sve izra-ajnija nevolja. Da bi se osiguralo dovoljno novca za dr-avne riznice uveden je novi porez od 2 % na prodaju robova a August je, u svrhu štednje, naredio da novac koji se do tada regularno ispla:ivao iz dr-avnog, javnog trezora pretorima koji su prire2ivali gladijatorske igre ne mo-e više biti na raspolaganju za tu namjenu.372Prihodi iz novo uvedenog indirektnog poreza i uštede u javnim troškovima su jednostavno preusmjerene na «krpljenje» financijskih problema. Po Dionu, u prvim mjesecima 7. god. n. e. u Panoniji su se okupljale rimske vojske sa svih strana, pa su se dolaskom Germanika sa dodatnim trupama na zapadnu bojišnicu i pojaanjima koja su došla na istonu bojišnicu stekli uvjeti za pokretanje velikih ofenzivnih operacije u panonskom bazenu.373Jedna od strateških zamisli je predvi2ala i spajanje «istone» i «zapadne» borbene grupe, kako bi se izvršilo dodatno koncentriranje trupa, prije predvi2enih novih ofenzivnih akcija. A spajanje bi se izvelo tako što bi se «istona» borbena grupa probila do «zapadne» kojom su zapovijedali Tiberije i Germanik. A takav potez je iz strateških razloga sasvim razumljiv jer je linija borbenog dodira na zapadu bila du-a, a teško bi bilo oekivati da se zapadni pravac, odnosno prilaz Italiji, ostavi zašti:en sa slabim i neadekvatnim snagama. Tako je ustvari «istona» borbena grupa predstavljala neku vrstu dodatnog pojaanja Tiberijevoj glavnoj koncentraciji snaga u zapadnom Iliriku. «Istona» borbena grupa kojom su zapovijedali Aul Cecina Sever i Plaucije Silvan, koja je dodatno popunjena sa pojaanjima iz «prekomorskih (i drugih) provincija», je pokrenula svoje snage da pokretom preko me2urijeja Sava-Dunav-Drava izvrši spajanje sa glavninom trupa kojima je urbis, fames Italiae). Plinije Stariji donosi i jedan zanimljiv podatak, koji je isto vezan za vrijeme ovog rata i sve pesimistinijeg Augusta, koji je do poetka 7. god. n. e. izgubio i posljednjeg biološkog unuka Agripa Postuma. Po Pliniju Starijem, sve ove nevolje koje su se u neku ruku pojavile odjednom (u periodu od prolje:a 6. god. n. e. pa do kraja te godine) su ostavile teške posljedice po ostarjelog Augusta kojem se vjerojatno inilo da se itav njegov svijet i sve ono što je postigao i u što je vjerovao ruši, tako da je on ak bio riješio da umre i etiri dana nije ništa jeo, pa je tako smrt bila prisutna u njegovom tijelu (destinatio expirandi et quadridui inedia maior pars mortis in corpus recepta). 370 Cass. Dio LV, 31, 4 371 Slu-ba no:nih uvara je uslijed vjerojatnog pove:anja ulinog nezadovoljstva i kriminala kao neminovnih posljedica pojave nagle krize, postala vrlo bitna za sigurnost grada Rima i kontrole re-ima nad situacijom u samom gradu. 372 Cass. Dio LV, 31, 2 373 Cass. Dio LV, 32, 3 488 Mesihović, Dezitijati, 2007 zapovijedao sam Tiberije, odnosno sa «zapadnom» borbenom grupom374 i tako neutrališe stratešku prednost ustanika koja je le-ala u injenici da je prostor zahvata pobune onemogu:avao neposrednu kopnenu povezanost protu-ustanikih snaga.375 Osnovicu te grupacije koja se trebala probiti prema zapadu inile su u legijskom sastavu mezijske legije (IIII. Scythica i V. Macedonica), kao i novopristigla pojaanja, a od saveznika i trake jedinice. Kolona koju su vodili Cecina i Silvan, po Veleju se ukupno sastojala od pet legija, što bi znailo da su tri legije došle sa Silvanom.376 I na primjeru opisa ove operacije jasno se oitavaju osnovne smjernice na kojima se bazira prikaz rata od Veleja Paterkula, a to je da pokazuje izvjesnu nedoreenost, nepreciznost pa i nedosljednost u predstavljanju pojedinih doga2aja u kojima on osobno nije uestvovao.377 I nacrtni karakter njegovog djela i druge injenice378 doprinijeli su da Velejeve sumarne informacije op:enito boluju od nedostatka detalja i detaljnije i precizne specifikacije ili sistematizacije koje bi ih dodatno potkrepljivale i objašnjavale. To njegovo predstavljanje sumarnih podataka i njihove informacione predstave sa nedovoljnim ili površnim ili samo djelominim (što je u konkretnom podatku i sluaj) detaljisanjem koje je za njih vezano mo-e bez detaljnije analize da proizvede pogrešne zakljuke. To se vrlo dobro oitava i na primjeru njegovog opisa doga2aja vezanih za vojsku koju su u ovoj operaciji predvodili Cecina i Silvan, za koju bi se površnim promatranjem i bez dublje analize Velejevog podatka moglo smatrati da je sva dovedena iz «prekomorskih provincija». Me2utim ovaj stav 374 Vell. II, CXII, 4 375 Zanimljivo je na ovom mjestu primijetiti da je sav teret probijanja neposredne veze le-ao na «istonoj» borbenoj grupi, a ne na snagama koje je vodio Tiberije. Izgleda da je i ovom prilikom iskusni i sve oprezniji Tiberije izbjegao da se uvue sa velikim snagama u rizian i vrlo zahtjevan poduhvat. 376 Mogu:e je da je VII. legija bila ta koja je došla iz istonih provincija, jer postoji mogu:nost da se ona ranije nalazila u Galatiji, dok je XI. legija ve: bila na Balkanu (ali ne u Meziji i uop:e sjevernom i zapadnom dijelu poluotoka). Ne iskljuuje se ni mogu:nost da je i ona bila ukljuena u ovu grupaciju od pet legija istone bojišnice. Sada je potrebno samo prona:i još jednu tu istonu legiju, ili, ako se XI. legija nalazila na ju-nom ratištu a nije bila pridodana skupu od ovih pet legija, još dvije istone legije. 377 Ti nedostatci njegovog prikaza se vrlo jasno odra-avaju i na primjeru njegovog navo2enja snaga kojima su zapovijedali Cecina i Silvan i specifikacije trupa koje su se nalazile u zajednikom taboru nakon uspješnog spajanja dviju grupacija. Dok je u prvom sluaju (II, CXII, 4), u kojem on nije bio osobno prisutan, on neodre2en po pitanju brojnosti i specifikacije saveznikih, pomo:nih i drugih nelegijskih jedinica i upotrebljava samo op:e odrednice kao …auxiliaribusque et equitatui…, on je u brojnoj specifikaciji ovih snaga u taboru, u kojem je on boravio, jasniji i odre2eniji (II, CXIII, 1). To što se sla-e u broju legija u ovom kontekstu ne znai ništa jer su legije ipak bile standardna kategorija rimskih oru-anih snaga i Veleju ne bi trebalo da predstavlja neku posebnu teško:u da zna za broj legija koje su doveli Cecina i Silvan sa sobom, jer je dobro znao da je prije spajanja bilo pet legija, a u taboru deset legija. 378 Uinjenica je da za njega, odnosno ideju na kojoj je poivala izrada njegova rada, i svi detalji vezani za doga2aje u ratu 6-9 god. n. e. nisu baš bili znaajni da ih uvrsti u svoj nacrt. 489 Mesihović, Dezitijati, 2007 proizvodi više nedoumica, nedosljednosti i nesuglasja nego što ih rješava i sam je po sebi, preciznije po subinformacijama, koje se u Velejevom kompletnom dotinom podatku nalaze, kontradiktoran. Aul Cecina Sever (konzul sufektus za 9. god. p. n. e.)379 je bio namjesnik ili samo zapovjednik Mezije još od prije poetka ustanka i on nije nikoga dovodio iz prekomorskih provincija, nego je i prije dolaska pojaanja bio sa odre2enim jedinicama (legijskim i pomo:nim) prisutan na ratištu. On se u ve: u samom poetku ustanka, kako smo ve: naveli, sa snagama kojima je zapovijedao a koje nisu bile baš zanemarljive uspješno suprotstavljao ustanikim snagama Breuka i drugih Panona.380 Da je sva ova vojska došla iz prekomorskih provincija (ex transmarinis…provinciis), postavlja se ne samo pitanje kojim je to snagama Cecina branio i borio se na istonom ustanikom pravcu dok nije došlo pojaanje, nego i zašto ustanici nisu iskoristili upra-njeni prostor i proširili pobunu i zauzeli i Meziju. To nisu mogli uiniti jer su se tamo nalazile ve: od ranije stacionirane rimske legije i lojalne pomo:ne jedinice. Osim toga i trake jedinice, isto sudionici ove operacije, nisu mogle biti u sluaju zapadnobalkanskog i panonskog ratišta nikakve prekomorske jedinice. Naravno dio te operativne «istone» grupacije sigurno su inile i snage pristigle i sa udaljenijih balkanskih, ali i vanbalkanskih, znai prekomorskih prostora i samo izvo2enje operacije spajanja i to sa istoka je bilo mogu:e tek kada su stigle i te jedinice. Pojaanja je doveo Marko Plaucije Silvan, konzul iz 2. god. p. n. e.381 i od 4. god. n. e. prokonzul provincije Azije, du-nost koju je obnašao i u trenutku zapoinjanja ustanka.382 Pošto je bio namjesnik senatske provincije Silvan nije raspolagao sa legijama u samoj svojoj provinciji, i on je sigurno kao iskusni i sposobni zapovjednik bio naimenovan za zapovjednika trupa koje su odre2ene kao pojaanje «istonoj» borbenoj grupi. To bi ukazivalo da su pojaanja istonoj bojišnici, koja je do dolaska pojaanja bila pod zapovjedništvom Aula Cecine,⇒ sva stizala iz istonih (azijskih) i ju-nobalkanskih provincija, i to vjerojatno moravsko-vardarskom komunikacijom. I tek dolazak pojaanja omogu:io je pokretanje opse-ne ofenzivne vojne operacije sa istonog pravca. Glavno zborno mjesto u kojem se trebala skupiti armija Cecine i Silvana i odakle trebala pokrenuti prema zapadu najvjerojatnije je bio Sirmijum. I injenica da su joj (kolegijalno?) zapovijedala dvojica visoko rangiranih rimskih vojnih i politikih du-nosnika dokazuje da je borbena grupacija koja je bila upu:ena u operaciju spajanja sa 379 Aul Cecina Sever i Haterije (Haterius) su zamijenili na konzulskoj asti za 9. god. p. n. e. Krispina Sulpicijana (T. Quinctius Crispinus Sulpicianus) i Tiberijevog brata Druza (D. Claudius Drusus Nero Germanicus). Cass. Dio LV, 29, 4 380 Cass. Dio LV, 29, 4 381 Ovaj konzulat Silvan je obnašao zajedno sa Augustom, ali su kasnije obojica prepustili obnašanje konzulske asti drugim kandidatima, Augusta je zamijenio Q. Fabricius, a Silvana L. Caninius Gallus. 382 O namjesništvu Plaucija Silvana u Aziji u datom ΣΙΛΒΑΝΟΝ ΠΕΡΓΑΜΗΝΟΙ. 490 periodu svjedo:i i novac sa nominacijom Mesihović, Dezitijati, 2007 glavninom, koja se nalazila na zapadnim ratištima Panonije, nastala spajanjem dvije grupacije, one koja je bila ve: prisutna na ratištu i one pridošle koju je doveo Silvan.383 Podatak da su se na elu ove vojske našla dva konzulara, i to jednog koji je dotada upravljao bogatom provincijom Azijom i drugog koji se nalazio na donjodunavskoj granici dovoljno govori o znaenju i snazi ustanka, i u neku ruku o onom vojnikom poštovanju koje su Rimljani ukazivali ustanikim jedinicama, odnosno njihovoj op:oj borbenoj vrijednosti. Vrijeme u kojem se desio ovaj veliki pokret rimskih, pomo:nih i saveznikih jedinica iz Sirmijuma i dogodila najve:a bitka ustanka vjerojatno je, sude:i po tome što po probijanju grupacije Cecine i Silvana nije došlo do ve:ih borbenih aktivnosti nego se prešlo na raspore2ivanje trupa na zimovališta, period druge polovice 7. god. n. e. Ovaj period je sasvim razumljiv za otpoinjane ove velike operacije ako se ima u vidu da je ipak trebalo izvjesno vrijeme da do2u, da se sakupe, da se pregrupiraju i da budu spremne za pokret velika pojaanja. Neposredno do pokretanja ofenzive koju su vodili Cecina i Silvan fokus borbi koje su vodile ustanike jedinice nalazio se na zapadu, okrenut prema Tiberijevim snagama i to negdje na pravcu …monte Claudio…. Po Veleju, ovaj dio ustanikih snaga okrenutih prema Tiberiju se nije usu2ivao da pru-a otpor kada je Tiberije poduzimao ofenzivu niti su sa njim stupali u borbu makar bili dovedeni na ivicu uništenja, sustavnom destrukcijom i gla2u, pa i kada su im protu-ustanike snage nudile šansu za otvorenu bitku.384 Smatramo da je Velej u konkretnom prikazu ipak ili pogrešno razumio ustaniku strategiju ili je svjesno predstavio kao neki vid kukaviluka, jer sama tri i po godišnja borba dokazuje da ustanike snage nisu bile bez samopouzdanja i vlastitog dobrog ustroja. To što se nisu upuštale u borbu nije bio znak kukaviluka, nego primjene osnovne strategije, ali Velej 383 Nevjerojatno izgleda injenica da je Velej, spominju:i i Aula Cecinu, potpuno zanemario injenicu da je samo Plaucije Silvan doveo po Veleju «prekomorska» pojaanja, i da nije smatrao shodnim i potrebnim da objasni stvarni polo-aj svakog od njih dvojice, bar sa par rijei. On se jednostavno zadovoljio da ih spomene zajedno, kao vo2e jedne velike operacije strateškog znaenja. Ali i ovo dokazuje Velejevu površnost u prikazivanju odre2enih injenica i doga2aja vezanih za ustanak, posebno onih u koje nije imao neposrednog i oevidnog uvida. 384 Vell. II, CXII, 3; Zanimljivo je, kada se detaljno analizira Velejev izvještaj, obratiti pa-nju na još jednu njegovu osobnost koja se uoila ve: prilikom njegovog opisa borbi Mesalinusa sa ustanicima. Dok na nekim mjestima uzdi-e i pretjerano prikazuje ustanike i njihovu snagu, sposobnosti, vrline i njihovo vodstvo i ustroj, te pove:ava brojnost na drugim mjestima ih prikazuje kao kukavice, sa slabim samopouzdanjem bez obzira na svoju brojnost pa ak i kao razuzdanu gomilu koja se lako rasprši. Razlog ovako kontradiktornog pristupa nalazi se u dodvorikom stilu, jer on ustanike u negativnom smislu prikazuje samo onda kada se nalaze u neposrednom sukobu sa Tiberijem ili gdje se on nalazi (II, CXII, 3), ijem umije:u pa i samoj pojavi, po Veleju, ustanike snage jednostavno ne mogu odoliti niti imaju hrabrosti da mu se uop:e suprotstave, ili sa nekim drugim Velejevim favoritom, kao npr. sa Valerijem Mesalinusom (II, CXII, 2) ili Markom Lepidom (II, CXIV, 5; CXV, 2-3; II, CXXV, 5). On ustanike kvalitete predimenzionira i kada se govori u op:im kategorijama, a ne o opisu pojedinih konkretnih doga2aja. 491 Mesihović, Dezitijati, 2007 kao svaki Rimljanin-patriota ima pravo i da poka-e i izvjesni prezir prema svojim neprijateljima koji njemu i trupama kojima on zapovijeda nanose toliko problema, pa i da njihovu strategiju smatra kukavilukom.385 Spomenuti dio ustanikih snaga se, isto po Veleju, u toku ovog perioda utvrdio i prešao u obrambeni stav na prostoru koji on naziva …monte Claudio… (planina Klaudija).386 Velej u vezi preciznijeg lokaliziranja ove planine ne daje nijedan bitniji podatak, izuzev da se ona nalazila na prvoj bojišnoj liniji prema Tiberiju, odnosno trupama kojima je on neposredno zapovijedao.387 Sude:i po Velejevom tekstu …monte Claudio… se sigurno nalazila negdje na prostoru ustanike kontrole na sjeverozapadnom podruju i zapadnim oblastima ustanikog panonskog bazena. Velej Paterkul se tada nalazio upravo na prostoru zapadne bojišnice ili u blizini Tiberija ili ne suviše daleko od njega i sigurno je bio upoznat sa zbivanjima u vezi spomenute planine, pa se vjerojatno zahvaljuju:i tome ona nalazi i spomenuta u Velejevom izvještaju.388 Nejasno je zašto ovo mjesto na isto ilirskom prostoru nosi latinsko ime, mo-da je rije da su tu planinu Rimljani tako nazivali, dok je domorodako ime od Veleja bilo zanemareno, ako ga je on uop:e i znao.389Taj …monte Claudio… je sigurno bio va-na ustanika strategijska utvr2ena pozicija u toku 7. god. n. e. koja bi u pravom smislu predstavljala obrambeni bedem štite:i pozadinu na glavnom dijelu zapadne ustanike bojišnice. To praktino znai da ta pozicija mo-e biti neka va-na i istaknuta planina na podruju na kojem su se vodile najte-e borbe u tome periodu i kuda su prolazile protu-ustanike kolone u svojoj kampanji «razaranja i iznurivanja», i to posebno one koje je neposredno vodio Tiberije. Koncentriranje i utvr2ivanje jednog dijela ustanikih snaga na …monte Claudio… se mo-e promatrati i kao taktiki 385 Ako nisu -eljeli da budu brzo i efikasno uništeni, ova strategija zavlaenja je bila jedino što su ustanici mogli primjenjivati. 386 Zanimljivo je da ustanike snage biraju kao prostore pozicioniranja svojih ve:ih formacija planinske masive, pa su to npr. uradili kada su zauzeli Frušku Goru, a sada i na …monte Claudio…. 387 Radi toga, proces kojim bi se nastojao lokalizirati …monte Claudio… zasnivao se na metodi prezentiranja svih mogu:ih postavki, te na postupku njihovog postupnog eliminiranja kako bi se došlo do zadovoljavaju:eg i najtonijeg lokaliziranja. 388 Za razliku od spominjanja po imenu ove planine, Velej Paterkul uop:e ne imenuje mjesta na kojima borbe vodi istona borbena grupa a koja spominje Kasije Dion (npr. planina Alma), niti navodi, iako je detaljno opisuje, ime mjesta na kojem se vodi velika bitka kolone Cecine i Silvana. I to isto pokazuje da se …monte Claudio… nalazila na zapadnoj liniji bojišnice, ali i da Velej ne barata najpreciznije baš sa podacima sa istone bojišnice kao što je sluaj sa onom na zapadu. 389 Teško bi bilo pretpostaviti da su i tadašnji Iliri, samo par desetlje:a pod vrhovnom rimskom vlaš:u, koristili rimsko i to gentilno ime za planinu koja im je bila toliko znaajna i na kojoj su prebivali stolje:ima ranije i prije dolaska Rimljana. Nepoznati su i razlozi zbog kojeg ova planina nosi Klaudijevsko ime, Tiberijevo gentilno ime prije posvojenja od Augusta. Pitanje da li ona stvarno nosi ime u ast Tiberija koji je u ovim oblastima ratovao 12-9. god. p. n. e. (on tada još uvijek nije bio adoptiran u julijevski gens i bio je Klaudijevac) ili nekog drugog Klaudija ostaje otvoreno. 492 Mesihović, Dezitijati, 2007 potez kojim se dodatno utvr2ivao i osiguravao polo-aj na zapadnoj bojišnici, dok se istovremeno na istoku pripremao i poeo odvijati dramatini i opse-ni vojni pokret neprijateljskih jedinica. U tom sluaju to utvr2ivanje je trebalo da na sebe ve-e Tiberijeve trupe i sprijei njihove dublje prodore u ustaniko zale2e, posebno prema onom podruju za koji je prijetila opasnost da bude zahva:en pokretom istone borbene grupe, a na kojem su se ustanike vojvode pripremale da presretnu istonu borbenu grupu.390 Tako bi se drugom dijelu ustanikih snaga, predvo2enom obojicom Batona, omogu:ilo da se efikasno suprotstave trupama koje su sa istoka predvodili Aul Cecina i Plaucije Silvan. Poradi toga razloga sasvim logino bi bilo smjestiti …monte Claudio… na dominantni uzvišeni pojas koji se pru-ao negdje na direktnoj istonoj liniji od Siscije koja ini zale2e planiranom ustanikom presretanju Cecina-Silvan kolone, pa bi u tom sluaju planine Kozara i pojas PsunjPapuk, a mo-da i Moslavaka Gora391 imale najviše šansi da budu smatrane Velejevim i Plinijevim …monte Claudio…. Po Pliniju Starijem …monte Claudio… se nalazio izme2u keltskih Tauriska i Skordiska, što bi ga više smještalo u slavonsko podruje te bi se mo-da i mogla prihvatiti lokalizacija Wilkesa da je rije o planini Papuk.392 Pojas Psunj-Papuk, odnosno planinski pojas u središnjoj Slavoniji (ukljuuju:i i Krndiju i Dilj) pru-a iste one zemljopisne osobnosti koje bi odgovarale jednoj takvoj poziciji na kojoj bi se utaborile ve:e ustanike snage. I to kao dominantno planinsko podruje okru-eno širokim ravniarskim podrujem s kojeg se pru-a vidik na jedno široko panonsko podruje, ukljuuju:i i istono bosansko-posavsko podruje okrenuto prema Tiberijevoj borbenoj grupi. Mo-da bi se tako i Velejevo spominjanje utvr2ivanja ustanika na …monte Claudio… moglo tumaiti i sklanjanjem ustanike, panonske populacije sjeverno od Save u zašti:enije središnjo-slavonsko planinsko podruje. I to uslijed karaktera protu-ustanikih operacija izvo2enih u toku 7. god. n. e., koje su se sastojale od kontinuiranog i sustavnog pustošenja i razaranja koje su izvodile jedinice «zapadne» borbene grupe. Ravnija slavonska podruja su bila izlo-enija protu-ustanikim akcijama i 390 Utvr2ivanje Klaudijeve planine je mogu:e promatrati i na sljede:i nain : Na panonskom dijelu zapadne bojišnice od poetka napada Tiberijevih jedinica, ustanici su svoju strategiju prilagodili na taj nain da su se skoncentrirali na ovom pojasu slavonskih planina i tako zaštitili od pustoše:ih pokreta protu-ustanikih jedinica. Tiberijevim snagama je bilo znatno te-e boriti se u ovim planinama (u koje se vjerojatno sklonio i neboraki dio populacije) protiv ustanika, nego u ravnicama prema Savi, Dravi i dalje na zapadu. Izraz «…munitione se defendit» bi se mogao tumaiti kao sustav i mre-a utvr2enih gradina na srednjoslavonskim planinama, a ne da su one bile okru-ene nekom posebnom linijom odbrambenih fortifikacija, jer bi to za ustanike nesumnjivo bio vrlo ambiciozan i za kratak period neostvarljiv zadatak. 391 Po prevodiocu i prire2iva:u bilješki djela Plinija Starijeg u izdanju «Zemljopis starog svijeta» (2004, 51 fus. 175) Urošu Pasiniju „Brdo Claudius je sjeveroistono od Siska (Moslavaka gora)“ 392 Plin. NH III, 148 (o vrelima za Plinijevo spominjanje Mons Claudius v. Domi: Kuni:, 2004, 130; 154-155); Wilkes, 1969, 72; 493 Mesihović, Dezitijati, 2007 upadima, pa su i ustanike jedinice i stanovništvo morali da se grupišu na sigurniju zonu.393 Sam Velej je izriit da su se ustanici na …monte Claudio… povukli uslijed aktivnosti Tiberija,394 odnosno «zapadne» borbene grupe kojom je on osobno zapovijedao, što jasno pokazuje da je tu rije o pribjegavanju ustanika utvr2ivanju na planinskom pojasu,395 Jasno je da je Tiberijeva strategija zasnovana na lišavanju resursa ustanicima, pa su radi toga i operacije bile primarno usmjerene na plodnije i ravnije oblasti i primoravanje ustanika da se povlae/sklanjaju u oblasti sa manje resursa. Tiberijeva strategija se pokazala uspješnom jer se sklonjeno ustaniko stanovništvo na pravcima neprijateljskih udara povuklo u posnije oblasti, gdje je u narednom periodu bilo još više izlo-eno gladi, a masovno izbjeglištvo i grupiranje na površinski raspolo-ivo manjem prostoru dovelo je do i do pojava epidemija i njihovog br-eg širenja. Plodnije oblasti su postajale za ustanike sve te-e pristupane, a razina razaranja je sigurno dovela do totalne destrukcije lokalne infrastrukture (posebno u ravnim oblastima), koja je ma koliko bila zaostalija od one mediteranske ipak bila garant i osnova -ivota i pre-ivljavanja doma:e populacije. Samo utvr2ivanje (po Veleju … monte Claudio munitione se defendit) bi trebalo shvatiti kao zasnivanje odbrane na sustavu i lancu utvr2enih i vojno posjednutih toaka (gradina, prolaza, strateških pozicija i sl.) kojim se branilo kompletno planinsko podruje, a ne kao da je ono itavo zašti:eno nekom jedinstvenom obrambenom linijom ili fortifikacijom. Za takvo nešto to podruje je 393 U kontekstu ustanikih snaga teško je povu:i jasnu liniju razdvajanja izme2u vojnog/ratnikog i civilnog dijela, pa je povlaenje vojnih snaga neminovno povlailo i kretanje civilnog stanovništva (-ena, djece, starih i nemo:nih). 394 Vell. II, CXII, 3; 395 Po svemu sude:i, bar po podacima koje daju Velej Paterkul i Kasije Dion, planine i planinski pojasi i podruja, i uop:e uzvišenja, su izgleda imali vrlo bitnu ulogu u ustanikom vo2enju rata, što se vidi i po estom spominjanju planina kao što su Alma, Claudia, i neimenovanih planina u dinarskom pojasu (po Vell. II, CXV, 4…situ locorum ac montium….). Uinjenica je da su se ustanika najbolja i glavna uporišta nalazila na brdsko-planinskim podrujima i arealima, ali ustanici su planinska podruja koristili i za koncentriranje svojih trupa (kao npr., na planini Almi), pa i na pokretanje borbenih operacija. Ustanikim snagama je bolje odgovaralo brdsko-planinsko podruje u sluaju sukoba sa protivnikom, lakše je za obranu ali i za napade, posebno one koji su izvo2eni u gerilsko-partizanskom stilu. Ustaniko zapovjedništvo je osje:alo i smatralo da brdsko-planinsko podruje bolje odgovara razvijanju njihovih snaga nego protivnikih. Ali to je imalo i svoje negativne osobine, jer je lišavalo ustanike snage pristupa boljim i bogatijim resursima i glavnim i otvorenim komunikacijama, praktino ih izoliraju:i u pojedine zatvorene, utvr2ene zone (ak u pojedinim sluajevima i me2usobno nepovezane) sa jaom koncentracijom ustanikih snaga. Te zone su i prirodno i sa resursima siromašnije i posnije i prostorno manje i te-e pristupanije. Ali i razlozi i naini ustanikih forsiranja pojedinih planina ,poznatih iz vrela, su bili razliiti, pa je tako forsiranje Fruške Gore bilo izgleda isto vojniko pa i ofenzivnog karaktera bez sklanjanja civilnog stanovništva, dok je ono na planini Klaudija imalo karakter i refugija i povlaenja i vojnog i civilnog dijela stanovništva i bilo je isto obrambenog karaktera. A pozicije na planinskom, dinarskom pojasu, o kojima govori Velej, su opet imale karakter oajnike odbrane i rije je vjerojatno u najve:em broju sluajeva o gradinama. 494 Mesihović, Dezitijati, 2007 bilo preveliko, a nije se ni imalo dovoljno ni vremena a vjerojatno ni umije:a da se nešto takvo i uini. I samo izlaganje Veleja Paterkula kada govori o ovome jasno ukazuje da je nain vo2enja protuustanikih operacija bio razlogom grupiranja na …monte Claudio…,396 koje je samim tim moralo zahva:ati ve:u površinu kako bi se na njoj smjestilo brojnije stanovništvo koje je prišlo ustanku u oblastima sjeverno od Save, a u tu svrhu bi najbolje odgovarao središnjo-slavonski planinski pojas. Ali u tome sluaju je nejasno kuda je mogla pro:i kolona koju su predvodili Cecina i Silvan, odnosno zašto im se ustanike trupe sa …monte Claudio… nisu pokušale suprotstaviti dok je ona prolazila ju-no ili sjeverno od njih. Mo-da su te utaborene ustanike snage jednostavno odluile da puste protivnika da pro2e, bez -eš:eg uznemiravanja i pokušaja zaustavljanja kako ne bi previše i same rizikovale da budu uvuene u jednu bitku koja se odvijala i u blizini Tiberijevih trupa koje su se na neki nain mogle anga-irati. Uvlaenjem u jednu takvu bitku ustanici bi ugrozili i samu svoju utvr2enu poziciju, pa su mo-da smatrali boljim da odr-avaju svoje obrambene pozicije nego da ih napuste radi jednog riskantnog poduhvata. S druge strane, prihvatljivo zvui i opcija da, pošto je središnjo-slavonski planinski pojas predstavljao neku vrstu refugija i za ratnike i za ostatak stanovništva na odre2enom podruju sjeverno od Save da nije bilo izvodljivo niti preporuljivo izvo2enje borbenih jedinica i napuštanje obrambenih pozicija kako bi se suprotstavilo kretanju jedne kolone u svojoj relativnoj blizini. Izgleda da «istona» borbena grupa nije bila baš u tolikoj mjeri aktivna u primjenjivanju strategije pustošenja i spaljene zemlje, kao što je to bio sluaj na zapadnoj bojišnici. Samim tim je do pokretanja velikog pokreta trupa pod zapovjedništvom Silvana i Cecina, istono-slavonsko podruje (ukljuuju:i i one ravnije oblasti) bilo znatno manje izlo-eno razaranju i pustošenju. To se mo-e objasniti i nedostatkom dovoljnih efektiva na istonoj bojišnici, koji su se postupno popunjavali, ali i injenicom da je na nju bila više naslonjena breuka politija. Zato su ustanike jedinice u istonoj Slavoniji i Srijemu bile aktivnije i spremnije za sukob, pa i za napade na protivnika, posebno ako se ima u vidu da su im došle u pomo: i snage iz dinarskog pojasa. Kada je ustaniko zapovjedništvo saznalo za koncentriranje i pokret jake neprijateljske borbene grupacije, oni su odvojili dio svojih snaga kojima su namjeravali da se isprijee napredovanju trupa koje su predvodili Cecina i Silvan. 396 Vell. II, CXII, 3-4; Naravno, tvrdnja Veleja da se ustanici nisu usudili suprotstaviti Tiberiju i Rimljanima kada su poduzimali napade i nudili im šansu za borbu, pa su se sklonili na …monte Claudio…, gdje su se utvrdili i branili, ne bi se trebala prihvatiti. Sam karakter operacija pustošenja i uništavanja koje su poduzimale protu-ustanike jedinice «zapadne» borbene grupe nije u stvarnosti ni nudio pravu šansu za direktnu bitku i ustanici su prilagodili svoju taktiku na terenu takvim protu-ustanikim akcijama. Velej je, iako je bio visoki zapovjednik na terenu, ipak istinu malo iskrenuo i predstavio ustanike skoro kao bjegunce pred Tiberijem i njegovom vojskom, a sve u svrhu laskanja Tiberiju i rimskoj vojsci. 495 Mesihović, Dezitijati, 2007 Ustaniko zapovjedništvo je znalo da se ne smije dopustiti spajanje dvije protu-ustanike armije, jer bi to znailo praktino zaokru-ivanje ustanike teritorije i opasno koncentriranje i pregrupiranje neprijateljskih snaga. Radi toga oni su bili prisiljeni da napuste dotadašnju strategiju izbjegavanja sraza sa velikom i brojnom neprijateljskom borbenom silom i da sa dijelom svojih snaga stupe u borbu sa prilino brojnom i koncentriranom protivnikom vojnom silom, ali na taj nain koji bi što je mogu:e više u sebi sadr-avao odlike njihovog naina ratovanja. U skladu s tom doktrinom i ovom prilikom oni su nastojali da što je mogu:e više izbjegnu direktno sueljavanje sa protivnikom licem u lice i da se slu-e manevriranjem i iznena2enjima. Razumljivo je da je ustaniko zapovjedništvo vjerojatno tu bitku odluilo prihvatiti na mjestu koje bi im pru-ilo startnu taktiku prednost, pogotovu još ako je to podruje bilo teško za odr-avanje stabilne i vrste borbene linije prilikom nastupanja, napada ili odbrane i za utvr2ivanje radi npr. movarnog tla. Jedino na tome prostoru ustanike borbene osobine i nain ratovanja mogle su da poka-u, u bici koju nisu mogli izbje:i, svoje prednosti i da klasinu otvorenu bitku što više prilagode svojim uvjetima, snazi i potencijalima. A movarno tlo, koje je usto dobro poznato ustanicima, je savršen prostor za jedan prepad ve:ih razmjera. Bitka kod Vulkajskih movara se mogla desiti bilo gdje na pravcu prodora i kretanja istone borbene grupe, pa je kao prvu stavku u procesu detekcije mjesta gdje su se nalazile spomenute movare potrebno odrediti itinerarij istone borbene grupe, Trupe su se vjerojatno kretale iz pravca Sirmijuma i sjeverno od Save, du- slavonskih ravnica, a ne sjevernim pravcem du- same Drave, jer bi to bio du-i put za cilj kretanja= gravitaciono podruje Siscije u kojem se nalazi Tiberije.397 Da se pokret armije kojom su zapovijedali Cecina i Silvan odvijao negdje u pojasu izme2u Save i Dunava, preciznije oblaš:u Slavonije je razumljiv zbog konfiguracije terena, tj. njegove pogodnosti za primanje i kretanje velike koncentrirane vojne kolone. Ova armija nije imala zadatak da uništi ustanak, nego primarno da se spoji sa «zapadnom» borbenom grupom i zato je njen pokret preko srijemskih i slavonskih ravnica bio vrlo vjerojatan. U Srijemu i Slavoniji mogu:nosti iznena2enja, presijecanja i ugro-avanja kolone su bila manja nego u ju-nijim krajevima, ije zemljopisne osobnosti nisu omogu:avale kvalitetno koncentriranje velike armije. U ju-nim oblastima kretanje kolone kao takve 397 Usporediti; Vell. II, CXIII, 3; Ako bi lokalitet pont. Ulcae sa Pojtingerove karte odgovarao Dionovim Vulkajskim movarama, onda bi i put sjevernim, zaobilaznim putem du- rijeke Drave mogao isto do:i u obzir za kretanje kolone Silvana i Cecine. Praktino, sa šireg prostora oko rijeke Vuke se moglo ii i ju-no i sjeverno od slavonskog planinskog pojasa, na kome su se utvrdile ustanike snage i sklonilo stanovništvo. Ali je ipak loginije za sada da tvrdimo da je istona borbena grupa izabrala ju-niji put, a ne sjeverni zaobilazni iako ni njegovo korištenje ne bi trebalo iskljuiti. Spomenuta kolona je vjerojatno u svome kretanju slijedila trasu komunikacije koja je ve: postojala, pa bi se mo-da njen itinerarij mogao rekonstruirati i na osnovi postojanja predrimskih i rimskih saobra:ajnica. 496 Mesihović, Dezitijati, 2007 nije se moglo smatrati strateškom prednoš:u, dok bi manevriranje glomaznih, klasinih vojnih jedinica bilo prilino ote-ano.398 U sluaju da je rije o u-em slavonskom podruju, logino bi bilo oekivati da su te trupe planirale svoje kretanje ju-no od pojasa etiri slavonske planine. Na Pojtingerovoj karti nalazi se zabilje-en lokalitet pont. Ulcae, izme2u Ad Basante (negdje na Bosutu) i Murse Maior (ustvari na putu za ovo naselje, istono ili bolje reeno jugoistono od njega 12 rimskih milja⇒ oko 18 km ). To bi bitku kod Vulkajskih movara smještalo više prema istoku, te bi se ona u tom sluaju desila ve: na poetku pokreta trupa Cecine i Silvana. To bi na neki nain potvr2ivalo i odre2ivanje pozicije pont. Ulcae, jer sude:i po razdaljinama prezentiranim na Pojtingerovoj karti pont. Ulcae je od Sirmijuma bio udaljen 45 rimskih milja (cc 67 km) zapadno, a to bi onda odgovaralo potezu srednji tok Bosuta-Vuka.399 Nepoznati autor Epitome de Caesaribus (41, 5) spominje jezero po imenu Hiulca blizu grada Cibale,400 što bi upravo odgovaralo spomenutom potezu srednji tok BosutaVuka.401 Iz injenice da su protu-ustanike trupe u trenutku udara bile utaborene na ustanikom podruju moglo bi se pretpostaviti da su se one ve: nalazile u pokretu koji je trajao neko vrijeme, najmanje jedan dan marša udaljeni od svoje polazne pozicije. Iznenadnost itavog ustanikog napada je podrazumijevala da su se oni ve: nalazili u dubini podruja u kojem su se kretali. Ta injenica bi znaila da je porjeje Bosuta pripadalo onome što se naelno mo-e nazvati ustanikim podruje. Oni su sigurno ve: prošli pored lokaliteta na Pojtingerovoj karti oznaenog kao Ad Basante i kretali se nešto mo-da malo sjevernije od Bosuta kada su se pripremili za taborovanje na mjestu u blizini 398 Jedino bi ju-no od Save sembersko-posavski prostor imao sline zemljopisne karakteristike kao i srijemsko- slavonsko podruje, ali je ono bilo ipak preusko kako bi se na njemu mogla uspješno razviti i kretati koncentrirana armija Cecine i Silvana, Uz to, da su se kretali ovim podrujem, koje je bilo blizu dinarskog pojasa, Cecina i Silvan bi se našli u opasnosti da se na2u ukliješteni izme2u dinarskih i panonskih snaga sa smanjenim mogu:nosti za manevriranje i pregrupiranje, jer bi se oni i trupe koje su predvodili ne samo našli izme2u ustanikog eki:a i nakovnja nego i sa rijekom Savom kao ote-avaju:om okolnosti koja bi ograniavala sposobnost kvalitetnog i brzog razvijanja. O Vulkajskim movarama v. Bojanovski, 1988, 51 (posebno fus. 65 na istoj stranici- posebno obratiti na vrela koja se odnose na ovu lokaciju). 399 Po Zaninovi:u (2003, 447) Vulkajske movare se poistovje:uju s rijekom Vukom u istonoj Slavoniji. 400 Graanin, 2005, 289 401 Postoji i jedna jezina podudarnost izme2u Dionovih Vulkajskih movara i keltskog naroda Volke (Volcae kod Julija Cezara -- de bell. gall. VI, 24--- i Ουοvλκαι kod Ptolemeja i Strabona). Ne bi bilo nemogu:e pretpostaviti da su Vulkajske movare jezino svjedoanstvo o tome da se neki ogranak ovog velikog keltskog naroda naselio i u ist. Slavoniji i Srijemu., ili da je bar dominirao neko vrijeme (o tome v. i Šašel Kos, 2005 A, 378). Mo-da su ove movare bile i mjesto borbi izme2u Konstantina i Licinija nešto više od 300 godina kasnije (Mirkovi:, 2003, 188). Sve bi ovo sugeriralo da su ove movare bile situirane na va-noj zemljopisnoj, mo-da i saobra:ajnoj poziciji. 497 Mesihović, Dezitijati, 2007 Vulkajskih movara. S druge strane naziv Vulkajske movare koje upotrebljava Kasije Dion, sugerira da su se Rimljani utaborili u blizini nekog movarnog, poplavljenog podruja koje svojim osobinama pretpostavlja dobru poziciju za one koji se skrivaju u njemu da ne budu otkriveni od npr. onih koji su se utaborili u blizini. Izgleda da su rimski zapovjednici pogriješili postavljaju:i svoj tabor na mjesto u ijoj se blizini nalazilo podruje koje pru-a mogu:nost za iznenadni napad. Iznenadnost i prvotni veliki uspjesi ustanika u toku bitke, ukazuju da su upravo Vulkajske movare bile mjesto na kome su se nalazile bar glavne ustanike snage koje su se ustremile na utaborene Rimljane. Ustanici su dobro poznavali te movare i znali su za pogodnost koje one pru-aju za jedan iznenadni napad, koji sadr-i u sebi dovoljno i partizanskog naina ratovanja a ne samo otvorenog sraza koji su ustanike vojvode uvijek nastojale da što je u mogu:e ve:oj mjeri da izbjegnu. Tako su i odluili da napadnu upravo na podruju koje su dobro poznavali, što je znailo da su se ove movare nalazile u dubini ustanikog panonskog pojasa. Ustaniko zapovjedništvo je za ovu bitku moralo odvojiti dosta brojne snage kako bi one mogle predstavljati dostojnog protivnika snagama Cecine i Silvana. Osnovna ustanika zamisao predvi2ala je iskorištavanje faktora iznena2enja i brzog udara na više strana. Po Kasiju Dionu, u predvi2enom napadu na trupe koje je predvodio Cecina uestvovala su obojica Batona,402 što bi znailo da su presretanju te kolone koja se kretala iz pravca Mezije uestvovale i dinarske jedinice. Ako je ovaj Dionov podatak toan, to bi podrazumijevalo da je u toku 7. god. n. e. kada su otpoele -estoke ofenzivne akcije na panonskom pojasu, pomo: panonskim snagama neposredno, sigurno bar u nekim situacijama, pru-ao i Baton Dezitijatski sa dijelom trupa dinarskog segmenta.403 Po Dionu bitka se odigrala u blizini Vulkajskih (…ΟυjολκαιvοιV...) movara, zapoevši iznenadnim udarom zdru-enih ustanikih snaga na protivnike trupe koje su bile utaborene, najvjerojatnije u rano jutro ili kasno popodne kada se podizao logor.404 Bitka, koja je bila (po svojim 402 Cass. Dio LV, 32, 3 403 Utaborenje ustanikih snaga na …monte Claudio…i velika bitka kod Vulkajskih movara, što je anga-iralo jednu veliku borbenu silu ustanika, ukazuju da su se u ovom kljunom periodu rata sjeverno od Save nalazile, kada je inicijativa prešla na protu-ustanike snage, i brojne jedinice koje su uvjetno pripadale dinarskom segmentu ustanka ukljuuju:i i samoga Batona Dezitijatskog. 404 Iz pisanih vrela se ne mo-e jasno vidjeti je li bitka zapoela ujutro ili u kasno popodne kada se, po ustaljenoj vojnikoj praksi, podizao privremeni vojni logor. Po Buchanu (1969, 312) ustanici su iznenadili Rimljane kada su podizali logor, što bi impliciralo da je bitka zapoela u kasno popodne. I neke druge pojedinosti bi govorile u prilog poetka bitke u kasno popodne kao što su:  Raspored jedinica.  Sigurno ustaniko oekivanje dolaska, što potvr2uje dobru izvi2aku slu-bu ustanika. Ali s druge strane i mogu:e izbijanje bitke u rano jutro ima isto svoje argumente kao što su; 498 Mesihović, Dezitijati, 2007 karakteristikama i nainu vo2enja) donekle specifina, je po broju anga-iranih snaga spadala u red ve:ih bitaka rimske vojne povijesti. Ovu bitku spominju i opisuju i Velej Paterkul i Kasije Dion, što dovoljno govori o njenom znaaju, s tim da je opis koji daje Velej Paterkul detaljniji u pojedinosti samog toka bitke.405 U pojedinim detaljima se ova dva opisa razlikuju ili me2usobno dopunjuju, npr. Velej Paterkul ne spominje ime mjesta gdje se bitka odigrala, dok Kasije Dion uop:e ne spominje Plaucija Silvana, drugog zapovjednika kolone i za njega je Cecina Sever jedini zapovjednik kolone. Ipak, iako je njegov opis opširniji i detaljniji, mora se biti oprezan prilikom analize toka bitke po Veleju Paterkulu, koji osobno nije ni uestvovao u bici, jer i ovom prilikom on pokazuje pretjerivanja u svrhu apologetike. Dionov opis je manji i bez nekih -ivopisnih prikaza kao u sluaju Veleja Paterkula, i on samo navodi da su Rimljani nakon prvih uspjeha ustanika, ipak na kraju uspjeli da odbiju napad. I po Velejevom opisu i prezentiranim podacima u vezi sa bitkom, rije je o  Sude:i po oba opisa, posebno detaljnijem Velejevom bitka je oduzela prilino razdoblje dana, a ako je izbila u kasno popodne morala bi biti prekinuta ili bar vo2ena sa manje intenziteta zbog nastupanja no:i.  Kasije Dion ka-e da su ustanici napali Severa dok je on bio ulogoren, znai dok je logor ve: bio podignut. S tim se sla-e i Velejev opis u kojem se navodi da je postojao prefekt logora (koji je uzgred reeno poginuo u toku napada), što bi znailo da je postojao ne samo logor nego da je bio ustanovljen i njegov privremeni hijerarhijski ustroj.  Po Dionu, ustanici su rastjerali predstra-e van bedema, koji su znai ve: podignuti a stra-e, bolje re:i polo-aji van njih uspostavljeni.  I na kraju isto po Kasiju Dionu, vojnici iz logora su odbili napadae.  Sami ustanici vjerojatno nisu znali precizno znali gdje :e Rimljani postaviti svoj logor, pa samim tim nisu ni mogli predvi2ati taktiku koju :e primijeniti u konkretnom napadu. Oni su samo mogli pretpostaviti okvirno podruje logorovanja, ali ne i samo mjesto. Samim tim bi prevelik rizik bilo postaviti i pripremiti napad a ne bar neko vrijeme prije znati tone pozicije utaborenog neprijatelja, jer nije rije o postavljanju zasjede koloni nego o napadu na ve: neko vrijeme statine pozicije. Ali napad u rano jutro bi omogu:io postavljanje jedinica i njihovu preciznu borbenu pozicioniranost prema neprijatelju te taktiko precizno završno konkretiziranje borbenih planova u odnosu prema ve: utaborenom protivniku, a sve to u toku no:i. 405 O bici v. Vell. II, CXII, 4-6; Cass. Dio LV, 32, 3; Kada se analiziraju tekstovi i Veleja Paterkula i Kasija Diona mo-e se uoiti bar njihova naelna podudarnost, jer obojica istiu da je došlo do iznenadnog ustanikog napada, prvotne uspjehe ustanika koji su razbili i natjerali na povlaenje protivnike «ešalone» na koje su se prvo ustremili, stabiliziranje prilika zahvaljuju:i onim snagama koje su bile u pozadini (smještene u logoru) i na kraju relativni uspjeh koji se sastojao u odbijanju ustanika. Opisi se razlikuju u tome što Velej daje i detaljniji opis svake od navedenih stavki, dok Kasije Dion ne iznosi ni analizu i razloga zbog ega se bitka odvijala na nain koji je bio vrlo ozbiljan po protu-ustanike snage. Iz podataka oba izvora mo-e se naslutiti da je prvi ustaniki udar primarno bio usmjeren na pomo:ne i saveznike jedinice koje su vjerojatno smatrane boljom i lakšom metom, da bi se tek kontinuirani napad ustremio i na legijske sastave koji su isto pretrpjeli velike gubitke i u svome zapovjednom kadru. 499 Mesihović, Dezitijati, 2007 iznenadnom napadu koji je rimske i pomo:ne i saveznike trupe (pet legija, mnoge pomo:ne jedinice i konjicu trakog kralja) doveo skoro do katastrofe. Po Veleju prilikom udara ustanikih snaga pomo:ne i trake jedinice su bile potuene i natjerane u bijeg i situacija je postala vrlo opasna po rimsku stranu. Velej Paterkul za dovo2enje vojske u tešku situaciju u blizini Vulkajskih movara direktno i nedvosmisleno optu-uje rimske zapovjednike Cecinu Severa i Plaucija Silvana, jer su se oni, u skladu sa apologetskim duhom Velejevog teksta, udaljili od naela politike Tiberija (tj. njegovog naina vo2enja borbenih operacija) i dozvolili sebi da do2u u kontakt sa neprijateljem prije nego su saznali preko svojih izvi2aa gdje je neprijatelj. Situaciju kod Vulkajskih movara, su i po Veleju Paterkulu (detaljnije i izriitije prikazano) i po Kasiju Dionu, spasili sabranost, hrabrost, vrline i sposobnost obinih vojnika-legionara. U tim kritinim trenucima, po podacima naših vrela, kada su u borbi poginuli i bili ranjeni mnogi oficiri, pojedine jedinice bile odsjeene, pomo:ne jedinice u bijegu, bitku je spasila vrijednost rimskih legionara koji se nisu zadovoljili izdr-avanjem ustanikih juriša nego su provalili kroz njihove redove i tako izvukli pobjedu iz oajne situacije i ujedno spasili svoje zapovjednike od sramote poraza. Iako je završila naelnom rimskom pobjedom jer je napad odbijen, ustanici prisiljeni na povlaenje a nastupanje vojske prema Tiberijevoj borbenoj grupi nastavljeno, gubici protu-ustanikih snaga su bili izrazito veliki. Velejevu tvrdnju da je situacija dobivena samo zaslugom legionara, dok su pomo:ne trupe i trake konjanike jedinice bile te koje su pora-ene je bar djelomino bila pretjerana. Nesumnjivo su legionari zahvaljuju:i svome vojnikom znanju, umije:u, disciplini odigrali veliku i presudnu ulogu u bici, ali svaljivati svu krivicu za neuspjehe u toku poetka bitke na auksilijarne trupe koje su se razbje-ale sigurno je pretjerana tvrdnja. Uostalom pomo:ne i saveznike snage su bile puki objekti rimskog zapovijedanja, tako da se i njihovi pokreti i borbeni polo-aji te ueš:e u borbi moraju promatrati kao rezultat naredbi rimskih kolega-zapovjednika, a ne neke samoinicijativnosti i autonomije njihovih sunarodnika koji su im neposredno zapovijedali. Ovom prilikom je Velej Paterkul nastojao i da iskoristi nesumnjive i grube greške rimskih zapovjednika Cecine Severa i Plaucija Silvana kako bi još više podigao znaaj Tiberija i njegovog vojnikog umije:a. Po njemu su ovi zapovjednici trupe, kojima su zapovijedali, bili doveli u nepriliku jer su se udaljili od naina ratovanja koje je primjenjivao Iberije. Time se nastojala i rehabilitirati nepopularna Tiberijeva strategija postupnog ratovanja, jer je ona ustvari po Veleju predstavljala jedino rješenje za izla-enje na kraj sa jednim tako brojnim, sna-nim, prepredenim i fanatinim neprijateljem kakav su po njemu bili ilirski ustanici. Malo je u ovom kontekstu nejasno zašto je za ovaj svoj cilj Velej Paterkul 500 Mesihović, Dezitijati, 2007 upotrijebio baš ovu dvojicu bivših konzulara, iznimno «politiki jakih» osoba u rimskoj javnosti kojima se, odnosno njihovim porodicama, vrijedilo više dodvoriti nego zamjeriti.406 406 Aul Cecina Sever, nakon svršetka rata 9. god. n. e. i prekomandovanja na rajnsko ratište, bio je zapovjednik armije Donje Rajne na ijem elu se nalazio i u vrijeme njene pobune 14. god. n. e. (Tac. Ann. I, 31), Za svoje zasluge u germanskim ratovanjima (Tac. Ann. I, 63-63; 66), vo2enim nakon svršetka pobune i pod vrhovnim zapovjedništvom Germanika, dobio je ukrase trijumfa (Tac. Ann. I, 72). U vrijeme ratova u Germaniji 14. i 15. god. n. e., po Tacitu (Ann. I, 64) Cecina je bio ve: etrdeset godina u vojnoj slu-bi, što bi znailo da je on tada bio star do najviše do 60 godina. Cecina u vrijeme svoga imenovanja za konzula sufektusa nije bio mla2i od 32 godine (po lex Vibia iz 180. god. p. n. e. donja starosna granica za konzula su bile 43 godine, ali sa poecima principata ova granica se snizila do 32 godine.), što bi znailo da on 6 god. n. e. nije bio mla2i od 47 godina, a ako bi se dr-ali Tacitovog podatka niti stariji od 51 godine. Cecina Sever je spadao u red aktivnijih senatora i u svojoj starosti (20. i 21. god. n. e.) je predlagao zakone (Tac. Ann. III, 33), a sude:i po Tacitovim spominjanima Cecine on je spadao u red senatora privr-enika Tiberija (Tac. Ann. III, 18). Pored toga što je bio konzular i prokonzul bogate i znaajne provincije Azije, Marko Plaucije Silvan je i na druge naine ostvarivao veliki politiki i drugi utjecaj te veze sa vladaju:om porodicom. Njegova majka Urgulanija (Urgulania) je zahvaljuju:i prijateljstvu sa Livijom imala silan utjecaj (po Tacitu-Ann. II, 34- nju je «prijateljstvo Auguste (Livije op. a.) uzdiglo iznad zakona»). Pored toga, k:erka Plaucija Silvana Urgulanila je bila prva -ena Livijinog unuka i budu:eg cara Klaudija, ime su i Silvan i njegova majka oro2eni sa vladaju:om porodicom Dr-ave. Silvanova majka Urgulanija je bila -iva i skoro dva desetlje:a nakon rata 6-9. god. n. e., jer je Tacit (Ann. IV, 22) spominje vezano za sluaj njenog unuka Plaucija Silvana, tadašnjeg pretora, koji je optu-en za ubojstvo svoje supruge Apronije, k:erke Lucija Apronija. Nakon istrage koju je osobno vodio Tiberije, Plaucije Silvan mla2i je izvršio samoubistvo. Ovaj doga2aj se desio, sude:i po tome što ga Tacit stavlja u istu godinu u kojoj se Rim oslobodio Takfarinata (is demum annus…), 24. god. n. e. (Anali, IV, 2325). Iz injenice da se u Tacitovom opisu ovog sluaja uop:e ne spominje otac optu-enika, nego samo njegova baka mogli bismo pretpostaviti da je Plaucije Silvan ranije umro. Ako bismo se opet povodili za odre2ivanjem godišta na osnovi obnašanja konzulata Plaucije Silvan 6. god. n. e. nije mogao biti mla2i od 40 godina. Zanimljivo je da ga Tacit uop:e ne spominje u svojim Analima i na njega se ne nailazi u borbama na rajnskom i germanskom ratištu od 14. god. n. e., niti kao jednog od rimskih zapovjednika (14. god. n. e. pored Cecine koji je zapovijedao donjorajnskom armijom, gornjorajnskoj je zapovijedao Gaj Silije-budu:a -rtva Sejanovih spletki) niti kao jednog od onih koji su nagra2eni trijumfalnim ukrasima za ratove protiv germanskih naroda (odlikovani su Aul Cecina, Gaj Silije i Lucije Apronije, Tac. Ann. I, 72). Njegova majka Urgulanija je kao i njena prijateljica Livija (umrla sa skoro 86 godina starosti 29. god. n. e. .) do-ivjela duboku i aktivnu starost, nad-ivjevši i unuka i sina. I Aul Cecina Sever i Marko Plaucije Silvan su spadali u red nesumnjivih osobnih prijatelja Tiberija i bili su relativno bliski sa vladaju:om porodicom, pa je teško shvatiti da se Velej Paterkul usudio da ih ovako javno kritikuje. Mo-da se to mo-e djelomino objasniti time što su u vrijeme nastanka Velejevog djela obojica ve: bili pokojni, a Tiberije se nalazio u stanju prilino izra-ene i op:epoznate mizantropije zbog koje više nije mario ni da zaštiti ugled svojih prijatelja. Pa je Velej mo-da smatrao shodnim da sve oko njega ocrni kako bi lik Tiberija bio ve:i i svjetliji, što bi po njegovom shva:anju sigurno moglo samo goditi taštini Tiberija. Uostalom Velej Paterkul izgleda da nije baš ni previše volio te visoko pozicionirane rimske zapovjednike koji su i poticali i pripadali senatorskom stale-u, jer se vrlo negativno odnosi i prema Kvintiliju Varu, na koga baca svu krivnju za poraz u Teutoburškoj šumi. S druge strane Velej Paterkul ipak ima i neke svoje favorite kao što je bio Valerije Mesalinus za kojeg ka-e da je ak i više plemenit po hrabrosti i srcu nego i po ro2enju 501 Mesihović, Dezitijati, 2007 Nakon bitke kod Vulkajskih movara, kolona koju su predvodili Cecina i Silvan je nastavila kretanje prema zapadu, prešavši itavo podruje današnje Slavonije i uspjevši se spojiti sa vojskom kojom je neposredno zapovijedao Tiberije. Da je spajanje nastalo dolaskom «istone» borbene grupe, potvr2uje i to što Velej ka-e da je «istona» vojska došla (…qui venerat…), ali ne i da su se dvije vojske spojile zahvaljuju:i uzajamnim kretanjem.407 To je vjerojatno tono, jer je Velej bio neposredni svjedok dolaska «istone» borbene grupe i spajanja. Ovo bi znailo da je Tiberije sa svojim snagama ostao više-manje na istim pozicijama, znai nije išao u susret «istono» vojsci jer to nije ni namjeravao ili nije mogao ili mo-da nije uspio da joj krene u susret ak i dok su trupe Cecine i Silvana vodile teške borbe. Ako se mo-e vjerovati Velejevom podatku, a u ovom konkretnom sluaju (jer je on bio oevidac i uesnik u njemu) nemamo razloga to ne uiniti, nakon spajanja dvije vojske koje se desilo najvjerojatnije u jesen 7. god. n. e.408 stvoren je vojni logor. U njemu su se nalazile impresivne vojne snage od ukupno deset legija (pet Tiberijevih i pet Cecinih i Silvanovih), više nego 70 kohorti, 10 ala konjaništva, i više nego 10 000 veterana, i veliki broj dobrovoljaca i brojno konjaništvo trakog kralja (decem legionibus, septuaginta amplius cohortibus, decem alis et pluribus quam decem veteranorum (qui vir animo etiam quam gente nobilior dignissimusque II, CXII, 2). Valerije Mesalinus , inae prijatelj Ovidijev, je bio konzul za 3. god. p. n. e. Valerije Mesalinus ( puno ime Marcus Valerius Messalla Messallinus) je bio sin vojskovo2e, dr-avnika, govornika i povjesniara gra2anskih ratova Marka Valerija Mesala Korvina (Marcus Valerius Messalla Corvinus 64. god. p. n. e. – 8. god. n. e.). O njegovoj ulozi u gra2anskim ratovima izme2u 43. i 31. god. p. n. e. v. App. de bell. civ. IV, 38, 136; V, 102-103; 109; 112-113; Vell. II, LXXI, 1; Cass. Dio XLVII, 11, 4. Zanimljivo je da je Marko Valerije Mesala Korvin (konzul sufektus za 31. god. p. n. e. umjesto Marka Antonija) bio vrlo anga-iran u vrijeme odvijanja Oktavijanove kampanje 35-33. god. p. n. e. i da je on bio taj koji je konano podinio ratoborne i nepomirljive Salase. (App. Ill. 17; Cass. Dio XLIX, 38, 3). Mesala Korvin je isto kao i Mecena imao svoj pjesniki kru-ok, u kojem se nalazio i Tibul. Smith W., 1867, 1051 – 1052; Budimir - Flašar, 1963, 294; 381 – 382; Mirkovi:, 2003, 44. Njegovom krugu, koji je ipak okupljao pjesnike slabijeg kvaliteta u odnosu na Mecenin, pripadala je i jedna pjesnikinja Sulpicija, k:erka Sulpicija Rufa, a po svoj prilici i ne:aka Mesale Korvina. Valerije Mesalinus je bio drugi mu- Klaudije Marcele Mla2e (Claudia Marcella Minor), k:erke Oktavije (sestre Oktavijana Augusta) iz njenog prvog braka. Iz ovog braka je proizašao Marko Valerije Mesala Barbatus Mesalinus ija je k:erka iz braka sa Domicijom Lepidom bila Mesalina (20. – 48. god. n. e.), tre:a supruga Klaudija. Valerije Mesalinus imao biološkog brata (kojeg je adoptirao brat od njihove majke) Marka Aurelija Kotu Mesalinusa Maksimusa (Marcus Aurelius Cotta Messallinus Maximus ). Vell. II, CXII, 2 i v. Introduction u Loeb izdanje Ovidijevih Tristia i Ex Ponto, xii. O Mesali Korvinu i njegovim sinovima Mesalinusu i Koti te njihovom patronskom i prijateljskom odnosu sa Ovidijem v. Introduction u Loeb izdanje Ovidijevih Tristia i Ex Ponto, xi – xiii. 407 Vell. II, CXIII,2 408 Velej Paterkul (II, CXIII, 3) ove doga2aje opisuje prije nego što spominje poetak veoma hladne zime i jedino realno vrijeme kada se ovo moglo desiti je jesen 7. god. n. e., jer ne treba zaboraviti da je, nakon spajanja i kreiranja zdru-enog tabora, došlo do ponovnog napuštanja «istone» borbene grupe i njenog prebacivanja na istok, Tiberijevog eskorta i njegovog povratka u Sisciju i tek onda nastupa zima, bar po Veleju. 502 Mesihović, Dezitijati, 2007 milibus, ad hoc magno voluntariorum numero frequentique equite regio).409 Na osnovi ovog Velejevog podatka na jednom mjestu se bila okupila vrlo impresivna koncentracija protuustanikih snaga koja je iznosila sigurno ne manje od 75 000, a vjerojatno i znatno više ako ne i mo-da 100 000 vojnika, pa i preko te zaista impresivne brojke. Po Veleju od vremena gra2anskih ratova nije na jednom mjestu bila sabrana tolika armija. 410 Tiberije je -elio objedinjavanje snaga na jednom mjestu kako bi mogao isplanirati dalji precizniji raspored trupa, odnosno izvršiti disperziju snaga na razliita podruja u skladu sa svojim strateškim i taktikim zamislima, a i kako bi pokazao snagu i veliinu armije kojom je neposredno zapovijedao. Skupljanje ove vojske je moralo zahvatiti veliko podruje, jer je teško zamisliti da bi jedan tabor mogao primiti na desetine tisu:a vojnika, te bismo ovaj castrum prije mogli shvatiti i kao utvrdu ali i kao okolno neposredno okru-enje. To bi ustvari bio pravi vojni poligon koji je prostorno mogao primiti toliko veliku armiju. Najvjerojatnije se taborenje desilo negdje u gravitacionom podruju Siscije. Ostale legije, veteranske, dobrovoljake, pomo:ne i mo-da saveznike snage su se u tom trenutku nalazile na drugim dijelovima iznimno dugake borbene linije Ilirika jer se morala odr-ati stabilnost itavog dijela ratišta. I pored injenice da je ve:i dio ustanikih snaga tada bio stacioniran u panonskim oblastima ipak se nije smjela ostaviti otvorenom široka bojna linija dodira sa prostorom koji efektivno kontroliraju ustanici. Jer bi ustanici zahvaljuju:i svojoj mobilnosti mogli da prodiru u ta nebranjena ili slabo branjena podruju i uzrokuju dodatne probleme, posebno na jadranskom i mezijsko-makedonskom podruju. Ova jedinstvena oru-ana sila, koja je ulivala strahopoštovanje samom svojom brojnoš:u i kod obinih vojnika razvijala uvjerenje o vlastitoj snazi i nepobjedivosti i samim tim pove:avala moral i nadu u pobjedu vojsci koja pati od kronine oskudice i teškog ratovanja, ostala je na okupu samo par dana. Po Veleju, uvidjevši da je armija previše velika da bi se njome moglo uspješno i adekvatno upravljati u specifinim uvjetima ratovanja u ilirskim zemljama, Tiberije je odluio da ,nakon što je dao par dana trupama «istone» borbene grupe da se oporave i odmore od teškog pokreta, ih pošalje natrag odakle su došle.411»Istonu» borbenu grupu je u povratnom pokretu pratio i sam Tiberije sa trupama pod svojim neposrednim zapovjedništvom u, po Veleju, dugom i iscrpljuju:em maršu ije se teško:e teško mogu opisati, što je još jedna Velejeva pretjeranost iako je i on sam mo-da uestvovao 409 Vell. II, CXIII,1 410 Vell. II, CXIII, 1; Po Bojanovskom (1988, 355), koncentracija trupa se «procjenjuje na više od 120 hiljada ljudi», što bi se smatralo tonim ako bi u tome trenutku koncentrirane snage bile u svojoj punoj standardnoj brojnosti. Ali potrebno je imati u vidu da legije, pa vjerojatno i pomo:ne jedinice nisu bile i prije poetka borbenih operacija standardno popunjene, a i potrebno je raunati na teške borbe i gubitke kojima su te snage bile izlo-ene. Posebno se posljednji navod odnosi na trupe koje su stigle sa istoka, a prošle su kroz jednu vrlo tešku i opasnu bitku. 411 Vell. II, CXIII, 2 503 Mesihović, Dezitijati, 2007 u tom maršu.412 Svi ovi pokreti, spajanje, utaborenje i vra:anje sa pratnjom i to kroz ustaniko podruje vjerojatno su se uklapali u Tiberijevu strategiju uništavanja i iznurivanja ustanikih potencijala na panonskom bazenu ali i pokazivanja veliine armije. Pokretom «istone» borbene grupe prema zapadu vjerojatno se -eljelo pro:i kroz itavo panonsko ustaniko podruje pravcem istok-zapad. Time se razbila njegova koherentnost i dodatno pustošile njegove oblasti, posebno one do tada sa slabijim ili uop:e ne zahva:ene razaranjem. A ujedinjavanjem vojne sile bi se i pokazala velika snaga i brojnost, ali i uskladile aktivnosti izdvojenih borbenih grupa.413 Eskortnim otposlanjem vojske natrag Tiberije je i -elio pove:ati uinak razarakih pokreta preko panonske ustanike teritorije, ali i zaštititi «istonu» borbenu grupu posebno s obzirom na velike gubitke koje je ona imala kako bi se ona sigurnije vratila na istonu bojišnicu. Tiberije je trupe ponovno razdvojio jer je dobro znao da u uvjetima ustanikog naina ratovanja nije prihvatljivo dr-ati na jednom mjestu utaborenu veliku vojnu masu, dok su drugi dijelovi ostali zbog nedovoljne vojnike prisutnosti znatno ranjiviji. Istona bojišnica se jednostavno nije mogla ostaviti bez dovoljne i adekvatne zastupljenosti vojnih jedinica, jer bi se time omogu:ilo ustanicima olakšavanje prodora u srijemskom podruju i znatno umanjio pritisak na breuko-panonski segment ustanka sa njegove istone strane. Nakon eskorta Tiberije se sa svojim trupama vratio u Sisciju i to poetkom jedne velike zime 7/8. god. n. e. I po povratku on je, po Veleju, rasporedio svoje legate od kojih je jedan bio i Velej Paterkul da brinu i zapovijedaju zimovalištima «istone» borbene grupe,414 a to je praktino znailo da je Tiberije izvršio i disperziju svoje zapovjedne linije i trupa na razliite pozicije. Ovaj Velejev podatak je potpuno u skladu sa Dionovim podatkom da je, nakon spajanja protu-ustanikih borbenih grupa i njihovog ponovnog odvajanja, izvršeno pregrupiranje Rimljana na više detašmana. I to kako bi mogli u isto vrijeme da pustoše mnoge sektore ustanikog podruja, poglavito panonski bazen i ustaniki sjeverozapad.415Kako se iz izlo-enih podataka vidi rije je najvjerojatnije o budu:im planiranim aktivnosti i nainima njihovog izvršavanja i ,po Kasiju Dionu, ve:ina ovih operacija je ipak bila bez odlunijeg i ve:eg uspjeha (bar za to vrijeme). Za razliku od njih, Germanik koji je vodio operacije na 412 Vell. II, CXIII, 2-3; To što Tiberije sa svojim trupama prati, bolje re:i štiti, kretanje «istone» borbene grupe prilikom njenog povratka na istok ukazuje da su se ustanike trupe nalazile u blizini (mo-da na …monte Claudio…) i da su predstavljale realnu prijetnju. Prisustvo dodatnih trupa bi mo-da sprijeilo ustanike da ponovo napadnu trupe Cecine i Silvana. 413 Do tada su uglavnom pustoše:oj kampanji bile više izlo-ene panonske oblasti okrenute prema zapadnoj protu- ustanikoj borbenoj grupi, i tek je dolazak pojaanja na istonu bojišnicu omogu:io i da tim razaranjima bude u ve:oj mjeri izlo-eno i breuko podruje. 414 Vell. II, CXIII, 3 415 Cass. Dio LV, 32, 4 504 Mesihović, Dezitijati, 2007 sjeverozapadnom podruju, poglavito usmjerene na oblasti rijeke Sane i mezejsko podruje, je postigao konkretan uspjeh. Mezeji su bili brojno veliki i sna-an domorodaki narod i oni su ustvari bili najva-niji bedem koji je sa sjeverozapada štitio dinarsku pozadinu, jer je njihova teritorija jednim i to dobrim dijelom zahva:ala i dinarski pojas, odnosno pokrivala neke va-ne toke koje su štitile prolaze u dubinu dinarskog pojasa. Po Dionu, Germanik je udario na Mezeje, pobijedio ih u bici i opustošio njihovu zemlju (…οJ δε; δη; Γερµανικο;V Μαξαιvους ∆ελµατικο;ν ε[θνος µαvχη÷ νικηvσαV εjκαvκωσεν).416 Tako bi u drugog polovici 7. god. n. e. Germanik, mo-da napuštaju:i osnovne smjernice Tiberijeve strategije, porazio Mezeje i mo-da i okupirao njihovu zemlju ili bar jedan njen dio. Kada osnovni izvještaji o ratu govore o disperziji protu-ustanikih snaga na zapadnoj bojišnici i njihovim aktivnostima krajem 7. god. n. e. postoji i izvjesno nesuglasje izme2u Veleja i Diona. Za Diona pobjeda nad Mezejima pripada kraju 7. god. n. e. i to nakon podjele na detašmane. Suprotno njemu, Velej Paterkul to ništa ne spominje i iz njegovog naina prikaza podjele na detašmane moglo bi se zakljuiti da se sa povratkom Tiberija u Sisciju ustvari završila stvarna borbena aktivnost u toku 7. god. n. e. To bi podrazumijevalo da se Germanikova pobjeda nad Mezejima desila poetkom 8. god. n. e., ali je teško sumnjati u Dionov podatak da se pobjeda nad Mezejima ipak desila do poetka 8. god. n. e. jer je on po pitanju kronologije prilino pouzdan. Postoje dvije mogu:e opcije za rješavanje ovog nesuglasja: 416 Dok su za Strabona (VII, 5, 3) Mezeji panonski narod, za Kasija Diona (LV, 32, 4) oni su «dalmatinski» narod, što je posljedica toga što Kasije Dion kada spominje «dalmatinsko» u kontekstu ustanka on primarno vidi ono što je sadr-avala provincija Dalmacija koja svoje vanjske granice nije mijenjala skoro 290 godina. Za Kasija Diona su Breuci opet panonski narod, jer zauzimaju oblasti koje su se našle u okviru provincije Panonije. Mezeji su zahvaljuju:i svome rudnom bogatstvu i relativno pitomoj zemlji koju su naseljavali u dolini Sane, te komunikacionoj otvorenosti bili dosta brojan narod i baštinili visok stupanj razvijenosti, sa mogu:nosti kovanja i vlastitog novca u predrimsko doba. Vjerojatno su i oni slino kao i Dezitijati i neposredno pred rimsko osvajanje i unutar Rimske Imperije predstavljali jednu politiku jedinicu, i to dosta kohezivnog karaktera sa izra-enom sviješ:u o svojoj zajednikoj narodnosnoj pripadnosti. Mezejima je pripadalo jedno prostrano podruje u današnjoj Bosanskoj Krajini i to sigurno izme2u Grme:a, odnosno od japodskog dijela Pounja (današnje poglavito biha:ko i mo-da cazinsko podruje) i Kozare sa osnovom na toku rijeke Sane, pa prema Vrbasu vjerojatno ukljuuju:i Manjau i Zmijanje, izvanredno dobre i prostrane stoarske areale. Mezeji su inae od naroda koje Plinije Stariji navodi sa brojem dekurija drugi po brojnosti u Provinciji, te su oni vjerojatno poradi i svoje brojnosti i stupnja razvijenosti, unutarnje kohezije i snage vlastite politije inili jedan od bitnijih stupova otpora i inioca op:eustanikog Saveza. Vjerojatno su i sami podnijeli u toku ustanka visok stupanj gubitaka, iako naravno ne onakvog opsega kao Dezitijati. O Mezejima v. Jeli:, 1898, 551; Patsch, 1898, 364; Uovi:, 1976, 169-185; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 108 (natuknice I.Bojanovskog i B.Uovi:a); Uovi:, 1987 B; 505 Mesihović, Dezitijati, 2007  Prva je da je Germanik istovremeno sa doga2ajima vezanim za pokret «istone» borbene grupe vodio odvojenu operaciju sa dijelom sastava «zapadne» borbene grupe i to na mezejskom, sjeverozapadnom podruju, a mo-da, iako to vrela ne navode, i prema …monte Claudio…. To bi mo-da i objašnjavalo i šutnju Veleja u vezi doga2anja vezanih za sudbinu ove utvr2ene planine. S druge strane to bi i objasnilo i injenicu da se u taboru ujedinjenih snaga nalazi deset legija, jer bi se ostale nalazile jednim dijelom i u okvirima skupine koju je vodio Germanik dok je ratovao na mezejskom podruju. Uostalom sjeverno mezejsko podruje sa planinom Kozarom i susjedno oserijatsko podruje se u toku 8. god. n. e. nalazilo u rukama Rimljana. U ovom sluaju greška bi primarno le-ala u Dionovom prikazu jer je on datirao Germanikove operacije i pobjedu nakon opisa podjele Rimljana na detašmane, umjesto paralelnog prikazivanja sa doga2ajima vezanim za pokrete «istone» borbene grupe.  Druga opcija je da je Germanik izvodio operacije u toku kasne jeseni i zime 7. god. n. e. nakon što je izvršena disperzija protu-ustanikih snaga na zapadnoj bojišnici. A to bi znailo da se trupe nisu baš odmah povukle u svoja zimovališta kako to sugerira Velejev tekst, nego da su operacije nastavljene odmah nakon podjele trupa na razliite detašmane i to u toku zime. O tome bi mo-da na neki nain, govorila i jedna reenica samog Veleja u nekom sasvim drugom podatku (II, CXIV, 4) da je ve: zima (7/8. god. n. e.) donijela nagradu za ratne napore, s tim da bi u tome sluaju bio prešu:en Germanikov uspjeh. U ovom sluaju greška bi le-ala na Velejevom namjernom prikrivanju uloge koju je Germanik imao u operacijama druge polovice 7. god. n. e., a koje su definitivno preokrenule ratno klatno na rimsku stranu. Ustvari samo na osnovi Dionovog teksta nije baš ni jasno da li je došlo i do konane okupacije mezejske teritorije ili njenog jednog dijela, potpunog poraza Mezeja ili je rije samo o jednoj velikoj pobjedi koju je nad ovim narodom izvojevao Germanik (ali ne i konanom mezejskom porazu). Ono što je nesumnjivo jeste da je Germanik izvojevao veliku pobjedu sa implikacijama i po same Mezeje, ali i op:eustaniki pokret, o emu bi govorio itav niz injenica. Uestvovanje Mezeja u ratu, kao brojno i mo:nog naroda sa razvijenim društvom i gospodarstvom, te sa bogatim resursima predstavljalo je vrlo bitnu stavku u ustanikom vo2enju rata na zapadnom ratištu prema Sisciji i glavnini protu-ustanikih trupa kojima je zapovijedao Tiberije. Mezeji su predstavljali jedan od glavnih stubova ustanikog Saveza na ovom prostoru i radi toga se njihova ili eliminacija ili nanošenje teškog udarca nametalo kao primarni strateški cilj kako bi se konano i presudno preokrenula strateška ravnote-a i inicijativa na zapadnoj bojišnici na protu-ustaniku stranu. Germanik je preferirao odlune akcije koje bi kao rezultat imale «konano rješenje», a ne strategiju iznurivanja i pustošenja pa bi bilo sasvim normalno oekivati da je kada mu se pru-ila prilika da aktivno poka-e svoje zapovjednu ulogu djelovao u skladu sa svojim uvjerenjima i strateškim i 506 Mesihović, Dezitijati, 2007 taktikim zamislima. U ljeto 8. god. n. e. kada se doga2a sporazumna predaja Batona Breukog kod rijeke Bathinus protu-ustanike snage se nalaze sa desne strane rijeke, što bi impliciralo i okupaciju dijela Posavine i sjeverozapadnog podruja. Jedino bi u tom sluaju i bilo razumljivo da Kasije Dion, odnosno njegovo vrelo za konkretni podatak, spominje i tu bitku i poimenino jedan od ustanikih naroda.417 Mezeji su bili populacijski veliki, politiki i vojno mo:an bitan narod u okviru ustanikog Saveza, pa je pobjeda nad njima vrijedila biti zabilje-ena.418 Me2utim, neke druge injenice pokazuju da protu-ustanike jedinice nisu ovom prilikom uspjele da zagospodare u potpunosti mezejskom teritorijem. Da su ju-ne, planinske mezejske oblasti ostale slobodne skoro do prvih mjeseci 9. god. n. e. dokazuje Germanikova Pounjska ofenziva. Slobodno Pounje, na koje se ustremljuju Germanikove trupe, teško bi bilo ostvarivo da od tog mezejskog poraza u drugoj polovici 7. god. n. e. pa do poetka 9. god. n. e. nije postojala i slobodna zona i direktna komunikacija izme2u dinarskog ustanikog središta i Pounja. Uostalom, da je kompletna mezejska teritorija bila okupirana to bi znailo da su Rimljani prodrli duboko u dinarski pojas i opasno se pribli-ili Skopljanskoj udolini i delmatskom narodnosnom podruju u zapadnoj Bosni, ali i središnjem dezitijatskom prostoru. A to se nije desilo sve do velikih ofenzivnih operacija u prvoj polovici 9. god. n. e. Iz toga bi slijedilo da su se i pored poraza i gubitka dijela svoje teritorije Mezeji (bar njihovi dijelovi) ipak nastavili boriti skoro sve do samoga kraja ustanka i da su do ljeta 9. god. n. e. uspješno branili planinske prilaze u ustaniko središte. Uz to, Germanikova pobjeda nad Mezejima se desila prije i «afere» sa Skenobardom koji je sa sjeverozapadnog podruja, pa nije mogu:e da su Rimljani upali i zagospodarili kompletnim mezejskim prostorom a da je pod kontrolom ustanika bilo podruje ju-no od Siscije koja je bila glavna rimska baza na zapadnom ratištu. Iz svega izlo-enog realno je pretpostaviti da je došlo do okupacije dijela mezejske teritorije i to onog u donjem porjeju Sane, dok bi se istonije i ju-nije mezejske oblasti (koje pripadaju dinarskom planinskom pojasu) vjerojatnije još odr-avale. Zauzeti su uglavnom ravniji predjeli dok bi planinsko podruje još bilo slobodno, izuzev Kozare.419 417 Iako ne bi trebalo odbaciti ni mogu:nost da se Dionovo vrelo ili vrela za ovaj podatak odnosilo sa ve:om pa-njom prema Germanikovim djelima, što ne bi bilo ništa neobino kada je rije o ovom ljubimcu rimske javnosti. Ipak i bez obzira na mogu:u pristranost Dionove izvorne gra2e, nesumnjivo je Germanikova pobjeda nad Mezejima imala neke i vidljive posljedice po ustaniku situaciju na sjeverozapadnom podruju, im se našlo za shodno da se zabilje-i i posebno istakne. 418 Nesumnjivo je pobjeda nad Mezejima puno znaila Rimljanima, a posebno mladom Germaniku koji je pokazao sve svoje kvalitete i opravdao nade koje su u njega polagali. 419 Kozara se nalazila izme2u ravniarskog mezejskog i oserijatskog prostora i ako su oba podruja bila okupirana i pacificirana realno je pretpostaviti da se i ova planina našla pod rimskom kontrolom. 507 Mesihović, Dezitijati, 2007 Ako se bitka izme2u Germanikovih trupa i Mezeja vodila negdje na mezejskom podruju onda se ona desila negdje u porjeju donjeg toka Sane. Germanikovo ugro-avanje Japre i ravniarskog mezejskog pojasa sigurno je isprovociralo Mezeje da stupe u otvorenu bitku sa ovim rimskim vojskovo2om i budu teško pora-eni. A to je kao posljedicu imalo i gubitak dijela teritorija, i to upravo onog ravniarskog te pojedinih rudarskih i metalurških zona i pogona. A nije nemogu:e pretpostaviti i da je Germanikov cilj i bilo zauzimanje ovih rudarskih i metalurških zona i pogona, ime bi ustanicima nanijeli te-ak strateški gubitak sirovinske baze za vo2enje rata.420 Iako Germanik odluno djeluje, ipak je Tiberijeva strategija bila ta koja je odigrala onu kljunu ulogu, jer su se posljedice strategije iznurivanja poele vidljivo pokazivati na ustanikim redovima i prostorima na prijelazu 7. u 8. god. n. e. I tako je u zimu 7/8. god. n. e., u kojoj je zapoela godina konzula Marka Furija (Marcus Furius) i Seksta Nonija (Sextus Nonius), poela i razgradnja tkiva otpora. Stalni surovi pritisak na ustaniko podruje, sustavna razaranja i pustošenja (posebno) polja i uop:e spreavanje sustavne obrade zemlje, odvlaenje sa zemlje u borbe jednog velikog broja muškaraca koji nisu bili profesionalni vojnici doveli su do pojave gladi koja je zavladala ustanikim podrujem. Izgleda da je izazivanje gladi unutar ustanikih redova vrlo mogu:e bilo i jedan i od osnovnih ciljeva Tiberijeve strategije pustošenja i iznurivanja. Rimska zapovjedništva su tako nastojala da u okviru pokreta svojih trupa da izvrše što je mogu:e ve:e razaranje logistike podrške ustanika i onemogu:e primarno snabdijevanje ustanika, i to ne samo vojnika. Jedna godina u kojoj se ne bi obnovile zalihe za zimu stvorila bi ustanikim redovima, ak i u dubokoj pozadini tešku i slo-enu situaciju. Katastrofalan efekt na stoni fond imalo bi i zanemarivanje izvo2enja stoke na sezonske pašnjake u toku jedne godine, odnosno sabijanje stoke u izbjeglike refugije, a ve:i dio ustanikog podruja je direktno zavisio od stoarstva kao primarne gospodarske grane. U ustanikim uporištima (pogotovu ako su bila izlo-ena i napadima) u kojima bi se nalazio i brojan zbjeg sa okolnog podruja skupljeni resursi bi se samo trošili, a ne i obnavljali. Glad je poela odnositi svoje -rtve, te je postala jedan od najve:ih unutarnjih neprijatelja ustanikom pokretu. Da bi se moglo prehraniti, stanovništvo je poelo koristiti korijenje i bilje.421 Tome stanju su još više doprinosili gubici i ljudi (koji su postajali sve ve:i) i pojedinih oblasti i hermetika blokada preostalog ustanikog pojasa od strane protu-ustanikih snaga. Kao pratilac rata i gladi javljaju se gotovo uvijek i epidemije i tako je, sude:i po Dionu odnosno njegovom vrelu, poetkom 8. god. n. e. ustaniko podruje bilo 420 Ali s druge strane, nije mo-da nemogu:e pretpostaviti i da je Germanik ustvari pobijedio mezejsku vojsku van izvorne mezejske teritorije, tamo gdje je ona dr-ala odre2enu zonu ratišta prema protu-ustanikim snagama ili je vršila neki prodor pa bila pobije2ena od trupa kojima je zapovijedao Germanik. U tom sluaju nije uop:e ni došlo do okupacije ni dijela mezejske teritorije. 421 Cass. Dio LV, 33, 1 508 Mesihović, Dezitijati, 2007 zahva:eno i boleš:u.422 Iako Kasije Dion ne precizira o kojoj je bolesti rije ni o stupnju njene raširenosti i utjecaja na borbenu sposobnost, moglo bi se pretpostaviti da nije bila rije o nekoj stravinoj, smrtonosnoj epidemiji tipa kuge.423 Da je rije o takvoj smrtonosnoj epidemiji, ona bi se neminovno morala proširiti i na protivnike snage, a o tome bi antika vrela sigurno ostavila sna-nija i upeatljivija svjedoanstva. A i epidemija takvog tipa bi definitivno završila sa ustanikim otporom, a kako vidimo on se nastavlja još skoro dvije godine. Rije je najvjerojatnije u ve:ini sluajeva o klasinim ratnim bolestima kao što su tifus, šarlah, svrab i sl. koje su, iako nisu imale onakav efekt kakav bi imala neka šira i lako prenosiva smrtonosna epidemija tipa kuge, ipak umanjivale i borbenu sposobnost i spremnost i moral ustanikog vojništva i stanovništva. A ustaniki nain borbe na ve:em dijelu bojišnice i prostora preko kojeg su prolazile protu-ustanike ofenzivne akcije a koji se zasnivao na utvr2enim pozicijama (uglavnom gradinska naselja sa podgra2em) u koje bi se sklanjalo okolno stanovništvo samo je pospješivao širenje bolesti. Zbjegovi su ustvari bili najbolji poligoni za razvoj bolesti,424 a vjerojatno su i pojedina naselja na borbenim poprištima ve: do poetka 8. god. n. e., bila i razorena, posebno mo-da za vrijeme Germanikove ofenzive na mezejskom podruju. Iako je sa poetkom 8. god. n. e. stanje na ustanikoj strani bojišnice postajalo sve te-e, ustanici nisu pokazivali namjeru za izmirenje sa Rimskom dr-avom navodno, na osnovi Dionovog teksta, jer su bili sprijeeni od onih koji nisu imali nade da :e biti pošte2eni od Rimljana.425Spomenuti Dionov podatak bi sugerirao da su se ve: sa poetkom 8. god. n. e. u ustanikim redovima poele javljati defetistike tendencije, pa i namjere, ali koje nisu još uvijek mogle do:i do izra-aja zbog otpora i izrazitog prvenstva onih najodlunijih i najtvrdokornijih elemenata ustanikog pokreta. Ovaj dio ustanikog pokreta bi predstavljali, sude:i po kasnijem nizu doga2aja, u prvom redu Baton Dezitijatski i njegovo neposredno okru-enje i uop:e dijelovi dinarskog segmenta ustanka. I to pogotovu oni elementi iz dublje unutrašnjosti ustanikog podruja koji je skoro pune dvije godine bio znatno manje izlo-en razaranjima i pustošenjima rimskih protu-ustanikih ofenzivnih akcija. Posljedice rata su se više osje:ale na podruijima tzv. relativne ustanike kontrole na sjeverozapadu i panonskom bazenu nego u dubljoj dinarskoj unutrašnjosti koje je bilo pošte2eno bar neprijateljskih 422 Cass. Dio LV, 33,1 423 Plinije Stariji (VII, 149) izvještava da je za vrijeme rata, u Rimu izbila odre2ena epidemija, ali je nejasno koliko je ova epidemija bila povezana sa onom u ilirskim zemljama, iako ne treba iskljuiti da su ove epidemije mo-da bile na neki nain i me2usobno uvjetovane. 424 Kada se raspravlja o borbama i stradanjima panonskog bazena i sjeverozapadnog podruja u toku 7. god. n. e. nejasno je pitanje fenomena izbjeglica, odnosno da li je uslijed borbi pa i okupacije pojedinih podruja dolazilo i do zbjegova i unutarnjih migracija koje bi se kretale u pravcu zašti:enijih podruja. 425 Cass. Dio LV, 33, 1 509 Mesihović, Dezitijati, 2007 pokreta i napada onog tipa kakvo su do-ivljavali sjeverozapad i panonski bazen. Sve do poetka 9. god. n. e. stanovništvo sa tih podruja nije moralo da bude sabijano u utvr2ena uporišta, stoarstvo je, kao i ostale privredne grane, bolje podnosilo ratne aktivnosti i bilo izlo-eno manjim gubicima nego na sjeverozapadu i panonskom bazenu.426 Vjerojatno je i na samom panonskom prostoru bila neujednaenost stradanja, pa su tako npr. breuke oblasti ju-no od Save manje stradale nego one sjeverno od Save, što je isto moglo uvjetovati razliitost stavova vezanih za nastavak pru-anja otpora. Samim tim je prirodno, uz ve: poslovinu tvrdoglavost i odlunost tih dinarskih gorštaka, da je protivljenje predaji ili bilo kakvom sporazumu sa naznakama poraza bilo ve:e u prostorima koji još uvijek nisu osjetili one prave razarake pokrete desetina tisu:a protivnikih vojnika, niti onesposobljavanje svojih privrednih kapaciteta u onoj mjeri kao u podruju koja su bila sustavno ruinirana. Ako je i bilo gladi, ona je zbog relativne ouvanosti stonog fonda ali i zaliha zemljoradnikih i drugih proizvoda u unutrašnjosti bila i manja nego u panonskom bazenu i sjeverozapadnom podruju, oblastima koje su ve: prilino propatile. Naravno i vojne snage naroda iz unutrašnjosti su uestvovale u intenzivnim borbama na sjeverozapadu i panonskom bazenu imaju:i i same gubitke, ali sigurno ne tolike kao oni narodi koji su se nalazili samim svojim polo-ajem na prvim borbenim linijama. Tako bi i Dezitijati bili taj odluni dio ustanka, što potvr2uje i injenica da oni do kraja ustanka, skoro do trenutka kada su dovedeni na ivicu istrebljenja, pru-aju ogoren otpor. Pa ako su se sa takvom odlunoš:u borili i u prolje:e i ljeto 9. god. n. e. sigurno je dezitijatska, a s njima i ostalih dinarskih kontinentalnih naroda, upornost bila još ve:a poetkom 8. god. n. e., kada je još uvijek postojao jedinstveni Savez, a Panonija se još aktivno borila. Defetistiki, sporazumaški duh i kolebljivost prema daljem otporu se ustvari poeo javljati upravo na tim podrujima koja su najviše stradala, koja su bile poligon stalnih uništavanja i borbi, velikih ljudskih i materijalnih gubitaka, kao što su panonski bazen i sjeverozapadno bojište ukljuivo i onu «sivu zonu» u relativnoj blizini Siscije koja se naknadno prikljuila ustanku.427 Ipak i u ovim oblastima, i 426 Vell. II, CXV, 2 427 Po Sui:u (1991-1992, 56) «U dilemi da nastave borbu i izgube zemljišta, koja su obra2ivali, (Breuci op. a.) izabrali su kapitulaciju , koja je breukog Batona stajala glave ». Ustvari po Sui:u je osnovna razlika izme2u breuko-panonskih ustanika i onih pod zapovjedništvom Batona Dezitijatskog le-ala u njihovom gospodarstvu, odnosno u injenici da su Breuci bili poglavito zemljoradniki narod, a snage pod zapovjedništvom Batona Dezitijatskog ve:inom bile pastirske zajednice sa svim onim karakternim, vrijednosnim i moralnim osobinama koje pastiri/obani kao takvi imaju. Te bi razlike onda uvjetovale i razliito ponašanje dva ustanika temeljna segmenta u vezi rata i o ratu; me2utim dr-imo da je ovakva konstatacija relativna, jer razina kulturnog razvitka npr. Dezitijata i Breuka nije bila radikalno razliita, ona je u osnovnim crtama i naelima bila dosta slina. Naravno razumljivo je da je stoarstvo prednjailo u dinarskom pojasu, ali njegov utjecaj nije bio zanemarljiv ni u panonskom bazenu, isto kao što je u pitomijim podrujima dinarskog pojasa, kao što je udolina gornjeg toka rijeke Bosne, bila prisutna i zemljoradnja. 510 Mesihović, Dezitijati, 2007 pored nesumnjive pojave te tendencije, još uvijek je bila sna-na i protivna struja i u vodstvima panonskog segmenta, lokalnim prvacima pa i me2u stanovništvom. A to slikovito pokazuju primjeri Pinesa, pojava neposlušnosti pojedinih utvrda i zajednica izdaji Batona Breukog, ponovno dizanje na ustanak nakon prodora dinarskih jedinica itd., a sve u drugoj polovici 8. god. n. e. i kasnije dugoprisutne hajdu:ije kao surogata panonskog otpora. Dionovu ili njegovog vrela konstataciju da je to što ustanici i pored teške situacije u koju su zapali ne tra-e izmirenje rezultat toga što se pojedinci plaše za svoju sudbinu ipak je potrebno malo relativizirati. Iako je sasvim normalno oekivati da se oni, koji su smatrali da su u oima Rimljana bili najkompromitiraniji za ueš:e u ustanka, bili u dilemi za svoju sudbinu ako do2e do predaje Rimljanima, ipak niz detalja mogu opovr:i da je to samo bio jedini razlog da se ustanak produ-i i poetkom 8. god. n. e. ne do2e do sporazuma sa rimskim zapovjedništvom :  Onaj koji sklapa sporazum sa Rimljanima je bio Baton Breuki, jedan od dvojice vrhovnih predvodnika ustanka, koji bi se sigurno iz svoga hijerarhijskog polo-aja u strukturi ustanka najviše morao plašiti za svoju sudbinu  Baton Dezitijatski je prilikom predaje ponudio svoju -rtvu radi poštede svojih suboraca  i Baton Dezitijatski, taj alter ego ustanka, ije ime kao najva-nijeg ustanikog vo2e bilo poznato i u tadašnjoj široj rimskoj javnosti o emu svjedoi Strabonov podatak, je bio pošte2en i imao dobar tretman. Bolje je razloge te upornosti u odr-anju oru-anog otpora, tra-iti ne u nekom strahu od odmazde, nego u upornosti i još uvijek, i pored svih neda:a i gubitaka, prisutnom uvjerenju u uspjeh ustanikog pokreta te odanosti zacrtanim ciljevima dobrog dijela ustanika, pa i ve:eg dijela vodstva što simboliziraju linosti Batona Dezitijatskog i Pinesa. Pošto je naše konkretno znanje o ratnim zbivanjima u prvoj polovici 8. god. n. e. prilino siromašno, ponajviše radi lakune u Dionovom tekstu, ostaje da samo okvirno pokušamo rekonstruirati tok i rezultate borbenih operacija u spomenutom periodu.428 Vjerojatno se i u tome razdoblju nastavljao dalji pritisak glavnine protu-ustanikih snaga na panonski bazen i sjeverozapadno podruje ovaj put i sa okupacijom pojedinih oblasti. Protu-ustanike snage su tako uspjele u toku 7. god. n. e. i u prvoj polovici 8. god. n. e. da pod svoju kontrolu, postupnim i napornim napredovanjem, stave znatna podruja od Siscije prema istoku du- Save (ukljuuju:i i oserijatski prostor), i ju-no i jugozapadno od spomenutog grada, kao i pojedine oblasti panonskog 428 Ni Velej Paterkul ne daje skoro nikakve podatke o doga2anjima u ilirskim zemljama u periodu prve polovice 8. god. n. e., a na mjestu Velejevog izvještaja gdje bi se taj pretpostavljeni opis trebao nalaziti ubaen je u vidu odre2ene digresije jedan opširni, bespotrebni panegirik Tiberiju. 511 Mesihović, Dezitijati, 2007 bazena sjeverno od Save. Okupacija ovih oblasti je podrazumijevala da je došlo i do zauzimanja naselja i ustanikih uporišta, odnosno do instaliranja mre-e trajnijih protu-ustanikih pozicija na tome terenu, tj. da je odgovaraju:i prostor «oiš:en» od ve:ih ustanikih snaga. Zauzimanje spomenutih oblasti potvr2uju i sama zbivanja na rijeci Bathinus i prisustvo Tiberija i trupa sa kojima je zapovijedao na njenim obalama, gdje prisustvuju simbolikom inu sporazumne predaje Batona Breukog, što je jedino bilo mogu:e ako su oserijatska zemlja i Posavlje od Siscije do rijeke Bosne bili okupirani. Oserijatska zemlja i uop:e posavsko podruje od Siscije prema tokovima Une, Vrbasa i Bosne su uostalom bili i najbli-i i najpristupaniji prvim rimskim ofenzivnim pokretima kojima je neposredno zapovijedao i u kojima je uestvovao Tiberije. A i njihova se okupacija nametala kao bitna strateška solucija za dalje ofenzive u unutrašnjost pobunjenog panonskog podruja, ali i za osiguravanje krila prema dinarskom segmentu. Prilikom borbi u posavskim oblastima, koje su bile rukovo2ene i rimskim namjerama za osiguravanjem plovnosti Save (za svoju rijenu ratnu mornaricu) vjerojatno je razoreno i višestoljetno naselje u Donjoj Dolini, da se više ne obnovi. Zauzimanjem oserijatske zemlje i uop:e posavskog podruja od Siscije do rijeke Bosne, protuustanike trupe su izbile na rijeku Bosnu i to u njen donji tok, zaposjedaju:i lijevu obalu. Time je prekinuta komunikacija du- rijeke Bosne, koja je predstavljala najlakšu i najprohodniju vezu središnje Bosne sa panonskim prostorom. Ovladavanjem tom linijom rimsko zapovjedništvo je, svjesno ili sluajno, ostvarilo bitnu stratešku prednost u odnosu na pobunjenike koja se ne:e manifestirati samo daljim vojnikim nastupanjem, nego i u pojavi novih diplomatskih kretanja koji su na kraju rezultirali i raspadom zajednikog nastupa ustanikih snaga. Protu-ustanike posade su se tako i duboko uklinile u ustaniko podruje. Istovremeno se stanje i u Rimu i Italiji poelo u odre2enoj mjeri stabilizirati, i kad je glad bila umirena August je priredio igre u ime Germanika i njegovog mla2eg brata Klaudija.429 August je time 429 fr. Dionove LV. knjige, Xiph. 114, 15-30; U Loeb izdanju Diona (vol. VI, 464-465) u poglavlju LV, 27, 3-4 za 6. god. n. e. pojavljuje se podatak da je kada je glad bila na kraju da su prire2ene gladijatorske igre u ast Druza koje su dali Germanik i Klaudije. Nejasno je da li je ovdje rije o nepotrebnom ponavljanju istog doga2aja na dva mjesta u Loeb izdanju (i to jednom za 6. i drugi put za 8. god. n. e. –preuzeto iz ekscerpta Ivana Xiphilinusa) ili su stvarno bile odr-ane dvije igre. U korist prve opcije govori injenica o vrlo slinim okolnostima u kojima se odr-avaju igre (završetak gladi) te osobe u poast kojih su igre odr-ane. Ali opet u korist druge predlo-ene solucije govorila bi injenica da se ono što podatak LV, 27, 3-4 (koji je izvorni Dionov tekst) ne podudara baš u svemu sa podatkom (u Loeb izdanju LV, 33, 4) koji potie iz ekscerpta Ivana Xiphilinusa. Logino bi bilo u sluaju da je prva solucija tona da se opis kod Xiphilinusa ili u potpunosti podudara sa podatkom LV, 27, 3-4 ili da je sa-etiji i da ne odstupa puno od njega. Me2utim situacija je upravo suprotna, jer je podatak od Xiphilinusa ve:i i sadr-ajniji od onog izvorno Dionovog koji se odnosi na 6 god. n. e. Zanimljivo je da se u sklopu podatka LV, 27, 3-4 nalazi i opis Tiberijeve dedukcije hrama Dioskura, a sve u znak sje:anja na Druza. u Istom podatku Dion ka-e da je Tiberije iako je nastavljao da vodi ratove, istovremeno posje:ivao Rim kada 512 Mesihović, Dezitijati, 2007 -elio i malo oraspolo-iti rimski plebs, ali na neki nain i Germanikovo ime još više pribli-ili masama i pove:ati njegovu popularnost. Iako ovaj konkretni podatak potie iz jednog od fragmenata Dionove LV. knjige, nesumnjivo pripada vremenu kada je Germanik odsutan na du-e vrijeme, jer August u njegovo ime prire2uje igre, i njima rukovodi, i kada je Klaudije dovoljno star (ro2en 10. god. p. n. e. u Lionu), pa je jedino razumljivo vrijeme kada se to moglo desiti bilo vrijeme rata, najvjerojatnije 8. god. n. e.430Razdoblje ustanka je bilo i doba Augustovog postupnog, laganog popuštanja u bavljenju, pa i zapostavljanja i prepuštanja drugim ovlaštenim osobama dr-avnih poslova.431 Me2utim, da bi još uvijek ostavljao utisak da je iznimno aktivno ukljuen u sva zbivanja vezana za vitalnost Dr-ave, on je 8. god. n. e. otišao do Ariminijuma na jadranskoj obali.432 Po Dionu, on je time -elio da bude bli-i ilirskom ratištu i da pru-i neophodne savjete rimskom zapovjedništvu na terenu u vezi rata i sa «Dalmatincima» i sa Panonima. Ovaj pokret Augusta iz Rima na jadransku obalu je izgleda imao i neko taktiko znaenje jer se više-manje poklopio sa uspjesima u panonskom bazenu. Kao da je August, taj veliki majstor politike igre, i u svojoj dubokoj starosti -elio pokazati da u tome ima ne samo njegovog osobnog doprinosa, nego da je on bio taj kljuni supervizor nad procesom pada Panonije.433 Zanimljivo je da je taj svoj pokret August simboliki predstavio kao da je rije o boravku na samom ratištu, odnosno na neprijateljskoj zemlji, jer je prilikom njegovog povratka ponu2en uobiajeni ritus i nain -rtvovanja koji se primjenjuje prilikom povratka iz «neprijateljske god bi mu se pru-ila prilika. To je najviše, po Dionu (LV, 27, 5-6), inio iz razloga što se bojao da bi August u njegovom odsustvu mogao pokazati naklonost nekome drugom. Pošto Tiberije nije boravio u Rimu sigurno od prolje:a 6. god. n. e. do skoro kraja 8. god. n. e., dedukcija hrama se desila sigurno na prijelazu 5. na 6. god. n. e. ili poetkom ove godine, kada je Tiberije stvarno boravio u Rimu (Vell. II, CVII, 3). 430 Da je Germanik tada boravio u Rimu, ne bi trebalo da August prire2uje i rukovodi igrama u njegovu ast, kada je ovaj kao punoljetna osoba iz vladaju:e porodice to mogao sam uraditi. Spomenuti podatak sugerira da se u tome trenutku i Tiberije nalazio van Rima i Italije, jer u istom nešto ve:em fragmentu se govori i o tome kako je August ve: zbog starosti prenosio dio svojih javnih obaveza, npr. audijencije stranih izaslanstava koje je povjerio trojici konzulara. Da su kojim sluajem Tiberije i Germanik bili tada u Rimu, prije bi se oekivalo da se to povjeri njegovom adoptiranom sinu i sigurnom nasljedniku ili adoptiranom unuku, koji mu je i primarni favorit u svim svojim pogledima. Ustvari tada su se na igrama nalazili samo August i Klaudije, osoba za koju August u svojim zamislima sigurno nije predvi2ao da bude jedan od njegovih nasljednika. 431 Cass. Dio LV, 34, 1-3 432 August je u Ariminijum (današnji Rimini) stigao vjerojatno se kre:u:i se Via Flaminia. August je 8. god. n. e. imao 70/71 godinu. 433 Po Dionu, odnosno njegovom vrelu, August je u Ariminijum došao kako bi mogao da daje neophodne savjete u vezi rata sa Dalmatincima i Panoncima. O Oktavijanu Augustu i njegovoj spretnosti koja prelazi i u polje perfidnosti i licemjerja najbolji primjer pru-a njegov odnos prema Marku Liciniju Krasu, pobjedniku iz balkanskog rata 29-28. god. p. n. e. (Papazoglu, 1969, 317 i posebno fus. 83). 513 Mesihović, Dezitijati, 2007 zemlje».434Ovim je August simboliki -elio i sebe predstaviti i ista:i kao neposrednog uesnika u ratu, vrhovnog rimskog vojnog zapovjednika koji obavlja i svoju vojnu du-nost prema Dr-avi i rimskom narodu; dok u stvarnosti on se za cijele tri i po godine rata nije našao ni u neposrednoj blizini ilirskog ratišta, a kamoli na njemu samom. I dok je trajao veliki ilirski ustanak, August je nalazio vremena da u punoj snazi obnaša svoju funkciju pater familiasa i da misli kako je i u porodici, kao i u dr-avi, on taj koji je vrhovni strateg i voditelj politike. I tako dok su se mase vojnika prebacivale s jednog kraja Ilirika na drugi, a on sam polako prepuštao dr-avnike poslove, uglavnom protokolarne naravi, drugim ljudima August je u svom punom kapacitetu bio posve:en porodici, bolje re:i onome što je od nje ostalo ponajviše upravo radi njega samog. Od samoga poetka svoje politike aktivnosti, on nikako nije mogao razluiti porodicu i njene interese i potrebe od vo2enja politikih i dr-avnikih poslova. Radi toga on je izgleda smatrao svojom du-noš:u da porodicu i njene lanove, izuzev samo Livije, promatra samo kao objekte svojih -elja,435 i da vo2enje svoje porodice promatra kao primarno javno, politiko pitanje. A to je na kraju neminovno moralo odvesti i njegovu porodicu onim putem koji on u svojim zamislima nije predvidio. Kao da se svo zlo koje je u prvim godinama svoje politike aktivnosti prouzrokovao vratilo, ispoljilo i osvetilo na njegovoj biološkoj porodici.436 Samo pitanje koliko je on bio taj koji je u stvarnosti u posljednje etiri decenije vukao konce porodine politike, a koliko njegova -ena Livija. I 8. god. n. e. August je prekinuo zaruke mladog Klaudija sa Emilijom Lepidom (3/4. god. p. n. e. – 53 god. n. e.), radi pada u nemilost njene porodice. Emilija Lepida je biološka praunuka samoga Augusta, unuka neshva:ene Julije, i kerka Julije Mla2e i Lucija Emilija Paula.437 Umjesto Emilije, Klaudiju je kao nova vjerenica dodijeljena Livija Medulina Kamila, k:erka Furija Kamila (konzula za 8 god. n. e.) bliskog prijatelja Tiberija. Me2utim, Medulina je na dan svoga vjenanja iznenadno umrla.438 Nedugo zatim, kada je Klaudiju bilo 18 godina, znai oko 9 god. n. e. vjenan je sa Plaucijom Urgulanilom (Plautia Urgulanilla), k:erkom Marka Plaucija Silvana i unukom Urgulanije (Urgulania), sa kojom je braku ostao do 24 god. n. e. 434 Cass. Dio LV, 34, 3 435 U sluaju Livije, August je bio taj koji je bio objekt. 436 Nakon smrti Marka Vipsanije Agripe (u martu 12. god. p. n. e. u Kampaniji) August je prisilio Tiberija da napusti svoju dotadašnju voljenu suprugu Vipsaniju i uzme za -enu Juliju. Vipsanija je u to vrijeme bila trudna i od šoka je izgubila bebu (Svet. Tib. 7). Za jedno svoje tek ro2eno praunue, dijete Julije Mla2e iz nedopuštene veze a koje se rodilo nakon njenog protjerivanja, August nije dopustio da se prizna i othranjuje. (Svet. Aug. 65). 437 Ne treba je miješati sa Emilijom Lepidom, k:erkom Lepida Mla2eg i sestrom Manija Emilija Lepida, a koja je bila zaruena za Lucija Cezara, Augustovog posinka. 438 Zanimljivo je da je njen brat bio Skribonijan ( L. Arruntius Camillus Scribonianus , konzul za 32 god. n. e. ), koji je kao namjesnik Dalmacije 42 god. n. e. pokrenuo neuspjelu oru-anu pobunu protiv Klaudija, tada rimskog cara. 514 Mesihović, Dezitijati, 2007 Raspad jedinstvenog Saveza Rani uspjesi, ratni plijen i neprijateljski gubici sigurno su dodatno pojaavali autoritet Batona i vojnih institucija naknadno uspostavljenog jedinstvenog Saveza, pa i preko njih i samoga Saveza kao cjeline i politike i vojne realnosti i kod nedezitijatskih sudionika ustanka, ukljuuju:i i Breuke. Me2utim, kako vrijeme bude odmicalo, rat se produ-avao, gubici u redovima pobunjenih naroda postajali sve ve:i, pobjede se prorijedile a porazi postajali sve uestaliji i s tim se sve popratne negativne posljedice koje je rat sa sobom donosio naglo i drastino uve:avale, a neprijateljski pritisak se svakog dana sve više pojaavao i na horizontu se poeo oitavati neminovni poraz poeo se odvijati suprotan proces. Kako se nada u pobjedonosni završetak sve više gasila, autoritet Saveza, povjerenje u ideju i ciljeve koju je on predstavljao su sve više slabili, a njegovi temelji unutarnjim partikularizmima sve su više potkopavani. I odlunost da se ide do kraja i povjerenje u institucije Saveza, posebno njegove vojvode su kod pojedinih sastavnica sve više slabili. Pojedini zapovjednici su, uvidjevši razvoj situacije, nastojali da na vrijeme spase svoje -ivote, statuse i zajednice koje su predvodili od, kako su oni smatrali, neumitne propasti. A mo-da su i -eljeli da u tim teškim vremenima svojim inom prebjega na rimsku stranu nešto dodatno uši:are na uštrb drugih pojedinaca u matinoj zajednici i svojih susjeda jer bi tako postali «favoriti» Rimljana. Bez obzira da li su oni u preuzimanju tih radnji bili pokretani razlozima interesa matinih zajednica kako bi se zaustavilo dalje stradanje ili nekim prozainijim, praktinim razlozima i osobnim interesima ili je rije o nekoj kombinaciji svih spomenutih razloga, injenica je da ti pojedinci i njihovi suradnici i pristalice nisu vodili rauna ne samo o op:im interesima Saveza i ustanka, nego ni o interesima drugih naroda sa kojima su se dotada zajedno borili. U tom smislu je vrlo lako objašnjiv i pokušaj Skenobarda da promijeni svoju stranu u ratu i dezertira Rimljanima, i koji je o toj svojoj nakani obavijestio rimskog zapovjednika garnizona u Sisciji (φρουvραρχον Σισκιvας) Manija Enija.439 Za razliku od lokalnih prvaka i vodstava koja su postajala sve skeptinija u vezi sudbine ustanka i njegovih op:ih ciljeva, ve:ina naroda i boraca je izgleda još uvijek i vjerovala u ustanak i zalagala se za nastavak otpora. Takvo raspolo-enje je vjerojatno prevladavalo i u okvirima zajednice u kojoj je -ivio Skenobard i okviru snaga kojima je zapovijedao, tako da se kada je trebao da ostvari svoju nakanu Skenobard uplašio (δεδιω;ς) za eventualnu štetu koju je mogao da pretrpi ako bi se pokrenuo 439 Cass. Dio LV, 33, 1-2; Pošto se odluio za kontaktiranje zapovjednika u Sisciji, Skenobard je vjerojatno pripadao onim domorodakim narodima i zajednicama koji su gravitirali ovom gradu i na jednom širem potezu npr. Kolapijanima, Segeš:anima ili nekim panonskim zajednicama u Posavlju i zapadnim dijelovima današnje Slavonije, a mo-da i Japodima Pounja. Pošto se Skenobard obra:a Maniju Eniju koji se tada nalazi u Sisciji, a ne Tiberiju to bi znailo da se ovaj potonji nalazio na jednom od svojih pohoda po ustanikom podruju, koje se odvijalo u drugom pravcu u odnosu na mjesto gdje se nalazio Skenobard. 515 Mesihović, Dezitijati, 2007 na akciju.440 Rizik za preuzimanje ovakve akcije koju je planirao Skenobard nije morao dolaziti samo iz okvira njegove matine zajednice i jedinica kojima je zapovijedao, nego mo-da i od reakcije drugih ustanikih jedinica koje sigurno ne bi mirno gledale klasinu izdaju u svojim redovima. Na-alost zbog postojanja lakune koja se upravo pojavljuje na mjestu gdje bi Kasije Dion trebao u svome djelu da predstavi nastavak zbivanja sa Skenobardom i njegovom nakanom, nepoznati su ostali završetak ove prie; odnosno da li se obazrivi Skenobard uspio konano odva-iti na akciju, mo-da uz dodatnu pomo: Rimljana ili ne i kako je uop:e on završio. Nešto slino, samo sa mnogo te-im i gorim posljedicama, jer je u to bio upetljan jedan od vrhovnih vojvoda, a na samo neki lokalni mo:nik desiti :e se nešto kasnije, o emu imamo i podrobnije i potpunije izvještaje nego u sluaju Skenobarda. Zanimljivo je ista:i da se Dionovo pripovijedanje i direktno izvještavanje o ustanku nakon prekida u lakuni nastavlja direktno na opis otpadnu:a Batona Breukog i svega onoga što je sukladno tome inu uslijedilo. I takvo stanje, koje se manifestiralo opadanjem vjere u nastavak borbe (posebno kod lokalnih mo:nika i prvaka), kao posljedicu je imalo i tra-enje naina za izlaz iz ratne situacije uz što manje neugodnosti za one koji to namjeravaju da uine. To se konano ispoljilo sa svim svojim negativnim i dalekose-nim posljedicama po cjelinu Saveza i sudbinu ustanka, i uop:e izbilo na svjetlo dana u svoj svojoj punoj snazi, kada je jedan od dvojice vrhovnih vojvoda, sa svojim snagama i narodom kojeg je izvorno predstavljao, napustio savez i sporazumno se preda Rimljanima. I tom prilikom Rimljanima isporu:io Pinesa, protivnika istupanja iz Saveza i iskrenog zagovornika nastavka borbe. Osnovna dva vrela koja daju podatke u vezi ovih doga2aja imaju nešto razliit pristup ovom pitanju. Velej Paterkul je dao prilino skra:en, sa-et i nedovoljan, skoro u formi teza, opis doga2anja u vezi otpadanja Breuka i Panonije od Saveza. On to opravdava time što se nada (ut spero) da :e u svome kompletnom radu u detalje opisati ova zbivanja, kojima je vjerojatno i sam osobno uestvovao kao vanjski promatra.441 Jedino je u predstavljanju zbivanja kod rijeke Bathinus on malo detaljniji, ali i to poradi povla2ivanja Tiberiju. U sluaju Kasija Diona mi raspola-emo sa detaljnijim i potpunijim opisom, iako i on u sebi krije neke nedoreenosti i nejasno:e, ali u manjoj mjeri nego kod Veleja Paterkula.442 Za razliku od Veleja drugi glavni izvjestitelj o ustanku, iako ne spominje zbivanja kod rijeke Bathinus, daje prilino dobar opis zbivanja vezanih za napuštanje zajednike borbe Batona Breukog i prestanak ustroja otpora u Panoniji (bar u osnovnim crtama koje ipak omogu:avaju pravilno sagledavanje itavog procesa). Ipak samo usporednom analizom spomenuta 440 Cass. Dio LV, 33, 2 441 Vell. II, CXIV, 4. Slino se izra-ava i kada govori o Varovom porazu, naglašavaju:i da :e i o tome detaljnije govoriti u svome ve:em radu (II, CXIX, 1-2). 442 Cass. Dio LV, 34, 4-7 516 Mesihović, Dezitijati, 2007 dva opisa i tra-enjem skrivenih i prešu:enih znaenja i podataka mi mo-emo izvu:i i pretpostaviti odre2ene zakljuke i pokušati izvesti i prikazati odre2eni uzrono-posljedini slijed zbivanja, na osnovi kojeg bi se pokušao rekonstruirati konkretni povijesni proces. Kljunu toku u tom procesu predstavljala su zbivanja kod rijeke Bathinus (današnja Bosna), koja su se vjerojatno odigrala negdje na njenom donjem toku, na oserijatsko?-breukoj granici (jer znamo preko solinskih natpisa da su Oserijati? i Breuci graniili na rijeci Bosni, bar na jednom dijelu njenog srednjeg i donjeg toka)443 i to u ljeto 8. god. n. e. Sam opis tih zbivanja kod rijeke Bathinus kod Veleja Paterkula koji ih jedini spominje je toliko sa-et i predstavljen povla2ivaki prema Tiberiju, da mi ustvari ne mo-emo pouzdano to:no znati što se to ustvari na rijeci stvarno i desilo. Po Veleju su panonski ratnici kod rijeke Bathinus pred glavnim zapovjednikom neprijateljskih trupa na ratištu Ilirika Tiberijem donijeli i polo-ili oru-je, «oborili» se pred njegovim koljenima (…conferentem arma, quibus usa erat, apud flumen nomine Bathinum prosternentemque se universam genibus imperatoris… ) i tako se predali i formalno ponovo prihvatili rimsku vlast i upravu444. Nejasno je da li su zbivanja kod rijeke Bathninus bila rezultat neke ranije bitke na istom ili bli-em mjestu, o emu nemamo potvrde u vrelima, u kojoj bi Breuci i drugi Panonci bili teško pora-eni pa prisiljeni na predaju ili su se ona odigrala kao vrhunac nešto du-eg djelovanja u pravcu sporazumne predaje. Ova druga varijanta je vjerojatnija jer da je kojim sluajem predaja nastala kao rezultat rimskog upada i nanošenja teškog poraza breuko-panonskim snagama kod rijeke Bathinus, teško bi se moglo oekivati da Rimljani u takvim uvjetima pristanu na kompromisni sporazum sa pojedinim elnicima otpora u panonskom bazenu.445Da je u konkretnom sluaju Tiberije izvojevao veliku i kljunu 443 CIL III, 3198b (p 2275, 2328,19) = CIL III, 10156b = ILJug I, 263; Breuka civitas se pru-ala, pored predjela Slavonije, i na sjeverno-bosanskom podruju sigurno istono od rijeke Bosne i prostirala se na jug sve do linije koja razdjeljuje sjeverno-bosanski panonski, poglavito bre-uljkasti i ravniarski bazen kojem su pripadali Breuci od dinarskog, planinskog pojasa što je ujedno predstavljalo i granicu sa dezitijatskom civitas. Zemljopisne karakteristike toga podruja nisu samo ravniarske, nego se pokazuje i niz ni-ih, ali površinski ve:ih planina kao što su Ozren (918 m), i Trebava (620 m), zapadni dijelovi Majevice (815 m). Da breuko podruje nije bilo samo ravniarsko, nego pro-eto i sa laganim i pitomim uzvišenjima indirektno dokazuju i podaci Kasija Diona koji spominju uporišta i utvrde na breuko-panonskom prostoru, i koje su se po smislu teksta najvjerojatnije nalazile situirane na nekim višim, markantnijim tokama. Cass. Dio LV, 34, 5 444 Vell. II, CXIV, 4 Na osnovi Antium Calendar, zbivanja kod rijeke Bathinus su se desila 3. VIII 8. god. n. e. ( CIL I 2 p, 248, cf. 323 d; Wilkes, 1969, 73; Mócsy, 1974, 38; Barkóczi, 1981, 89; Bojanovski, 1988, 51; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 68; Zaninovi:, 2003, 446) 445 Dio znanstvene literature koja se bavi i osvr:e na ovo pitanje smatra da je rije o bici na rijeci Bathinus kojoj su Rimljani porazili ustanike (usp. Stipevi:, 1974, 68; Bojanovski, 1988, 51). Drugaije mišljenje u odnosu na spomenute autore ima Mócsy, (1974, 38; 56) koji istie da su zbivanja na rijeci Bosni, bila ne bitka nego predaja panonskih snaga i 517 Mesihović, Dezitijati, 2007 vojniku pobjedu kod rijeke Bathinus, Velej Paterkul ne bi propustio da je detaljnije opiše uz isticanje velikog vojnikog genija zapovjednika protu-ustanikih snaga. Me2utim Velej ne samo da ne daje nikakav detaljan opis nekog vojnikog okršaja kod rijeke Bathinus, nego ga uop:e i ne spominje. Upadljivo je da on kada je rije o nekim znaajnim i konkretnim oru-anim sukobima koji su se zbili u panonskom bazenu (u kojima on osobno nije uestvovao)446daje prilino detaljne opise, dok za zbivanja kod rijeke Bathinus, kojima je on mo-da bio i neposredni oevidac, ne daje nikakav opis oru-ane borbe što bi znailo da je nije ni bilo. Zatim sama predaja Pinesa je vjerojatno predstavljala kulminaciju jednog procesa unutarnjih sukobljavanja i politikog razraunavanja unutar breuke politije i panonskog segmenta ustanka. I itav taj proces je morao prethoditi zbivanjima na rijeci Bathinus, jer teško bi bilo oekivati da u sluaju da se desila bitka kod rijeke Bathinus i teški poraz ustanika da je kao posljedica toga poraza predat samo Pines, a ne Baton Breuki koji je zauzimao viši polo-aj u strukturi ustanka. Tako bi se i postavilo pitanje zašto je Pines ka-njen, a Baton Breuki unaprije2en nakon eventualnog poraza u eventualnoj bici.447 Baton Breuki je svoju nagradu da upravlja Breucima dobio jer je on još nesumnjivo prije zbivanja kod rijeke Bathinus imao namjeru da ostvari sporazum sa Rimljanima, a vjerojatno je imao i neku vrstu komunikacije, dogovora i saradnje sa njihovim vrhovnim zapovjedništvom. Uz sve izreeno potrebno je ukazati na još jednu injenicu koja opovrgava da su zbivanja kod rijeke Bathinus rezultat bitke i oru-anog poraza panonskih ustanika na istom mjestu. Po Veleju ustanici pred Tiberija dolaze donose:i oru-je, što sigurno ne bio bio sluaj da su teško pora-eni, jer bi tada bili ili raspršeni ili zarobljeni i od Rimljana ili njihovih saveznika razoru-ani, a ne bi sami došli pod oru-jem i onda to oru-je polo-ili pred Tiberijem. Da se ta bitka desila i da je došlo do teškog poraza Breuka i uop:e Panona, teško bi se onda moglo govoriti i o nekoj vrsti izra-ene opozicije od strane Pinesa namjerama Batona Breukog o napuštanju zajednike borbe. Samo postojanje opozicije sporazumnoj predaji ukazuje da je breuko-panonski vojni potencijal još uvijek bio u tolikoj mjeri i izra-en i vidljiv da su pojedinci još uvijek mogli raunati sa nastavkom rata i otporom kao realnom opcijom. Da uostalom Baton Breuki nije bio prisiljen da prihvati predaju, nego je on to uinio sam bez rimske vojnike prisile, dokazuje i sam Velej kada ka-e da se on predao svojom voljom (…alterum a se deditum iustis voluminibus…).448 Batona Breukog, koja je mo-da bila rezultat i ranijih pregovaranja. A slian stav nalazi se i u ediciji The Archaeology of Roman Panonnia (Barkóczi, 1981, 89). Slino mišljenje ima i Zaninovi: (2003, 447). 446 Dobar primjer su bitka koju je vodila XX. legija (Vell. II, CXII, 2) i bitka kod Vulkajskih movara (Vell. II, CXII, 4-6). 447 Bilo bi potpuno nerazumljivo da Rimljani vrhovnog zapovjednika protivnike vojske, kojeg su vojniki totalno porazili i doveli do bezuvjetne predaje, postavljaju za suverena zajednice koja je bila pokretaka mašina ustanka na prostoru Panonije. 448 Vell. II, CXIV, 4 518 Mesihović, Dezitijati, 2007 Uostalom Kasije Dion, najinformativniji raspolo-ivi izvješta o ustanku, uop:e i ne spominje da se Baton Breuki predao nego samo da je izdao Pinesa i da je radi toga (vjerojano od Rimljana) dobio pravo da vlada Breucima. Sve izneseno dovoljno govori da je zbivanja kod rijeke Bathinus potrebno shvatiti ne kao vojniku pobjedu, nego kao nesumnjivu i iznimnu politiku pobjedu Tiberija. Da sva zbivanja oko otpadnu:a Batona Breukog nisu zapoela odjednom i to sa zbivanjima kod rijeke Bathinus, nego naprotiv da su sva ta zbivanja bila posljedica jednog du-eg procesa dokazuje i sam Velej kada, ispred dijela gdje govori o predaji Panonije, ka-e da je sva Panonija tra-ila mir (…omnis Pannonia reliquiis totius belli in Delmatia manentibus pacem petiit).449 Spomenutu reenicu bi trebalo shvatiti u smislu da je došlo do kontakta izme2u Tiberija i breuko-panonskih zavjerenika u prvom redu Batona Breukog, jer se tra-i mir (vjerojatno uz izvjesne uvjete) a ne kapitulira i bezuvjetno predaje kao što bi to bilo da su breuko-panonski ustanici teško pora-eni u jednoj bici. Ljeto 8 god. n. e. je pokrivalo itavo razdoblje povijesnog procesa vezanog za otpadnu:e Batona Breukog. Sve to govori da je predaja kod rijeke Bathinus bila namjenski ranije dogovorena i rezultat sporazuma rimskih zapovjednika i ustanikih breuko-panonskih zapovjednika, konkretno Batona Breukog, a ne rezultat neke bitke koja bi se odigrala na tom mjestu i koja bi se završila teškim breuko-panonskim porazom.450 Zbivanja kod rijeke Bathinus bila su simboliki in ponovnog priznanja rimske vrhovne vlasti što se izra-avalo i u onom poklonjenu ustanika i polaganju oru-ja Tiberiju na ili u blizini obala rijeke Bathinus, a što je Velej smatrao da treba posebno ista:i. U tom smislu je bolje tu svojevoljnu predaju Batona Breukog i breuko-panonskih snaga tumaiti kao poklonjenje nego kao predaju klasinog tipa.451 Upravo zbog poklonjenja koje su oni izvršili pred Tiberijem i naina njegovog izvršenja zbivanja kod rijeke Bathinus su našla svoje mjesto u nacrtnom opisu Veleja Paterkula. On je vjerojatno posebno -elio da naglasi kako :e o tom inu koji uveliava snagu i autoritet Tiberija, i to još dok ovaj još uvijek nije bio car, biti govoreno i to mnogo podrobnije 449 Vell. II, CXIV, 4 450 Uostalom ustanici cijelo vrijeme rata izbjegavaju otvorene, odlune bitke pa se onda s razlogom mo-e postaviti pitanje zašto bi oni u prihvatili jednu veliku bitku na rijeci Bathinus, bez pomo:i snaga koje je predvodio Baton Dezitijatski, i u kojoj bi se ogledali sa vrhovnim rimskim zapovjednikom na terenu i vjerojatno glavninom njegovih trupa, i samim tim bili potpuno prega-eni. 451 U ovom kontekstu va-no je imati u vidu da su se Tiberije i Baton Breuki ve: jednom sreli i to za vrijeme rata 12-9. god. p. n. e., i da su ak bili zakljuili sporazum kojim su Breuci bili ukljueni u rimsku dr-avnu i provincijsku strukturu. Tako je 8. god. n. e. Baton Breuki ustvari samo ponovio ono što je uradio godinama ranije, Mogu:e je da se on upravo uzdao u taj svoj raniji sporazum kada je odluio da napusti zajedniku borbu i Savez, što je Tiberije uspio iskoristiti. 519 Mesihović, Dezitijati, 2007 u budu:em planiranom radu.452 Konkretna povijesna situacija koja se odigrala kod rijeke Bathinus u potpunosti je odgovarala Velejevoj panegirikoj ideji vodilji kojom odiše njegovo djelo. On je tako smatrao za shodno da je u svome nacrtnom opisu spomene u vidu jedne opširnije teze, s kojom je javno iskazivao svoju namjeru da :e predaju breuko-panonskih snaga Tiberiju u svome pravom povijesnom radu naknadno detaljnije razraditi. Upravo iz toga razloga je potpuno objašnjiv Velejev stil prezentiranja itavog doga2aja u obliku nekih op:ih teza, iz kojih se praktino bez Dionovog teksta ne mo-e uop:e dobiti pravilna slika o zbivanjima vezanim za posljednje razdoblje rata u panonskom bazenu. Iz svega izlo-enog se mo-da mo-e tvrditi da su iz injenice da su zbivanja kod rijeke Bathinus toliko odgovarala namjerama koje su vodile Veleja u izradi nacrtnog opisa, proizilazili i razlozi da se uop:e i spomene rijeka Bathinus i ono što se u konkretnoj situaciji desilo na njenim obalama. Za razliku od Veleja, izvještaj Kasija Diona uop:e ne spominje rijeku Bathinus i ono što se na njoj desilo i on se samo zadovoljio sa tim da kratko konstatira da je Baton Breuki izdao, bez prezentiranja sve one slikovitosti na koju nailazimo kod Veleja. Da je ova predaja bila ipak rezultat dogovora dodatnu potvrdu imamo u injenici da su Breuci, i oni koji su se slagali i prihvatili Batona Breukog za novog suverena i oni koji su se dvoumili ili izra-avali nezadovoljstvo sa onim što je uinjeno, ipak raspolagali sa svojim jedinicama i uporištima na teritoriju na kojem nije bilo rimskih snaga. U tim trenucima breuka i drugih panonskih naroda samostalnost je još uvijek bila znatna, a rimska uprava ne uvedena na njihove prostore. Jedino bi po tim uvjetima bilo mogu:e da se odigra itav niz doga2aja koji su uslijedili nakon otvorenog otpadnu:a Batona Breukog, a o kojima nas Kasije Dion podrobnije obavještava.453 Kada bi se Velejev tekst o zbivanjima kod rijeke Bathinus shvatio u bukvalnom smislu onda bi se mogla kod itaoca stvoriti pogrešna predstava da su Rimljani, u toku i poslije panonske predaje, potpuno razoru-ali ustanike narode u panonskom bazenu i pristupili i direktnoj vojnoj okupaciji breuko-panonskog prostora. Me2utim, sude:i po opisu od Kasija Diona to se nije dogodilo. Suprotno Dionu, Velej s druge strane potpuno šuti o svim zbivanjima i reakcijama unutar ukupnih ustanikih snaga (i onim iz «Dalmacije» i onim iz Panonije) koja su uslijedila kao posljedica otvorenog izlaska iz ustanka i Saveza i priznanja rimske vlasti jednog od vrhovnih vojvoda. Stvarne predaje oru-ja Rimljanima nije bilo jer Baton Breuki, sude:i po tome što obilazi okolna uporišta i što neuspješno vodi bitku (µαvχη) protiv svoga imenjaka, zadr-ava naoru-ane jedinice. A i oni dijelovi breuko-panonskog stanovništva koji su se zatvorili u uporišta, ustvari 452 Vell. II, CXIV, 4; I ovdje se vidi sklonost Veleja ka pretjerivanju, jer niti se sva Panonija podigla na ustanak niti je samim tim sva i tra-ila mir. A sude:i po Dionovom tekstu ni Panonija nije bila jednodušna u tome da li da se tada tra-i mir, pod kojim Velej praktino podrazumijeva predaju. 453 Cass. Dio 34, 4-7 520 Mesihović, Dezitijati, 2007 gradinska naselja, su ostali pod oru-jem. A i ini se da se i sam Baton Dezitijatski prije bitke uzdr-ava direktnog i brzog napada i bio je više skloniji da se poslu-i ostvarivanjem taktike prednosti i saekivanjem Batona Breukog i njegovih snaga u nekoj vrsti zasjede.454 To on sigurno ne bi radio da nije imao procjenu oru-ane snage sa kojom bi se morao suoiti kada se odluio da se pokrene radi obrauna sa bivšim «kolegom». Da su Rimljani razoru-ali Breuke i druge narode panonskog bazena oni bi morali da nastali vakum popune svojim jedinicama, što se nije desilo jer se konana rimska okupacija pobunjenih prostora desila tek kasnije. Uinjenica da Breuci i narodi narodi koji su bili okupljeni pod zapovjedništvom Batona Breukog nisu bili razoru-ani, još je jedan i to vrlo va-an dokaz da je rije o sporazumnoj predaji. U suprotnom da je predaja nastupila uslijed vojnikog poraza nesumnjivo bi se pristupilo razoru-avanju i vojnoj okupaciji, a ne bi se na miru ostavile protivnike naoru-ane jedinice i utvr2ena uporišta i praktino omogu:ilo izbijanje gra2anskog rata.455 Na teritoriji na kojoj operira Baton Breuki nakon što se odigrao in simbolike predaje ne primijeti se rimski autoritet, nema rimskih jedinica, a podruje je još uvijek pod kakvom-takvom kontrolom doma:ih zajednica koje su u tom vremenskom intermezzu izme2u sporazumne predaje i intervencije Batona Dezitijatskog imale neku nedefiniranu autonomiju. Uak Baton Breuki nastoji i da odr-i svoje vrhovno zapovjedništvo i nad narodima panonskog bazena koji su mu bili subordinirani456 i da uvrsti vladarsko pravo me2u Breucima koje je dobio od Rimljana. 457 Jedina razlika u odnosu na stanje koje je vladalo prije onoga što se odigralo kod rijeke Bathinus jeste primirje koje vlada na panonskom ratištu na linijama razdvajanja prema rimskim i njima saveznikim jedinicama i zaoštravanje unutarnjih tenzija. Znai inom koji je preduzeo Baton Breuki domorodako stanovništvo je sauvalo visoku razinu autonomije, dok je za uzvrat trebalo napustiti ustanak i priznati povratak vrhovne rimske vlasti. I to što se Baton Breuki nagra2uje vladarskom aš:u govori da Rimljani nisu vojniki potpuno porazili ustanike na podrujima Panonije, nego da je i to predstavljalo simboliko priznanje ve: uinjene uzurpacije. Kompromisno rješenje u vezi odnosa 454 Cass. Dio LV, 34, 4-5 455 Da bi uop:e došlo do unutar ustanikog sukoba bilo je potrebno da postoje dvije naoru-ane i ustrojene vojne sile, što samim tim znai da je Baton Breuki, koji je sigurno uestvovao i predvodio sa panonske strane in simbolike predaje kod rijeke Bathinus, raspolagao i nakon toga oru-anom snagom, a što ne bi bilo mogu:e da je bio razoru-an. 456 Iako Kasije Dion upotrebljava izraz υJπηvκοον u znaenju «zavisni, poslušni», dr-imo da je više u skladu sa realnom situacijom koja se doga2ala u tom razdoblju, a koju Kasije Dion pokušava predstaviti, upotreba izraza ⇒subordinirani. U suprotnom bi se uloga Batona Breukog u postbathinuskim zbivanjima mogla promatrati kao neka vrsta despocije, što ona nije bila, a drugi narodi iz Panonije koji su zajedno sa Breucima uestvovali u ustanku mogli bi smatrani zavisnim u odnosu na Breuke, što je apsurd. 457 Mócsy, 1974, 56 521 Mesihović, Dezitijati, 2007 Batona Breukog i Rimljana jasno ukazuje da su zbivanja kod rijeke Bathinus došla kao rezultat sporazuma sa Rimljanima, a ne rimske konane vojnike pobjede nad breuko-panonskim snagama. Da je do nje stvarno došlo glavni zapovjednici rimskih trupa na ratištu Ilirika ne bi imali razloga stvarati kompromisno rješenje, što je po svome karakteru i sadr-aju sporazumna predaja Batona Breukog stvarno i bila. I sama predaja Pinesa se mo-e promatrati u tome kontekstu, jer da su breuko-panonske snage bile totalno pora-ene, kako bi jedan od njihovih prvaka mogao da još uvijek zastupa nastavak borbe. I zar bi se uop:e moglo diskutirati unutar ustanikih snaga u vezi predaje i sporazuma sa Rimljanima, a da je bilo vije:anja u vezi toga pitanja dokazuje upravo sluaj Pinesa, jer je jedino na njima on mogao otvoreno da iznese svoje mišljenje i da se suprotstavi namjerama Batona Breukog. I ovo na svoj nain dokazuje da su sporazumna predaja Batona Breukog i zbivanja kod rijeke Bathinus bila rezultat dugog procesa. Sporazumna predaja je, kako se ubrzo pokazalo, bio prvorazredni uspjeh Tiberija koji je bez potrebe velike oru-ane pobjede (emu on uostalom i te-i) ostvario diplomatsku pobjedu kojom je stavio toku na sudbinu ustanka. Naravno iako nije bilo rimskog konanog obrauna sa Breucima i drugim panonskim narodima do zbivanja kod rijeke Bathinus, na nastanak sporazumne predaje u velikoj mjeri je utjecao i sve ve:i rimski vojni pritisak na jednoj strani i postupno opadanje i snaga i potencijala sa kojima su raspolagali ustaniki narodi, kao i rimske vojne okupacije jednog dijela nekadašnjih ustanikih teritorija. Uostalom i ve:ina rimskih ofenziva, koje su kontinuirano pokretane na ustanika podruja nakon što je plima širenja ustanka zaustavljena i on lokaliziran unutar trokuta Sirmijum-Salona-Siscija, zahva:ala su panonske zemlje. Iz Siscija i Sirmijuma kretali su se rimski napadi na pobunjene narode Panonije razaraju:eg i pustoše:eg karaktera, što bi u pojedinim sluajevima rezultiralo mo-da i okupacijom pojedinih zemalja, ukljuuju:i i neke dijelove breuke teritorije sjeverno od Save. Poraz koji su panonske snage pretrpile u borbama sa grupacijom koju su predvodili Cecina i Silvan i neuspjeh da sprijee spajanje dviju velikih protu-ustanikih grupacija vjerojatno su doprinijeli promjeni raspolo-enja kod pojedinih rukovoditelja otpora u panonskom bazenu i pojavi i rastu defetistikih i kompromiserskih stajališta, u prvom redu kod Batona Breukog. Spomenuti ustaniki neuspjeh je sigurno kod pojedinaca bio pothranio uvjerenje o nemogu:nosti pobjede i neminovnosti poraza što je sve vodilo u daljem pravcu razvijanja sporazumaške politike. A mo-da je i poraz Mezeja kao i okupacija oserijatske zemlje i uop:e Posavlja do rijeke Bathinus, što je neposredno zapadno susjedstvo Breuka, kod Batona Breukog samo još više doprinijela oblikovanju stavova koji su vodili kompromisnom sporazumu sa Rimljanima. Kod rijeke Bathinus se vjerojatno odigrao i in predaje Pinesa Rimljanima i imenovanje od strane Rimljana Batona Breukog za suverena Breuka, jer je itav doga2aj kod rijeke Bathinus odisao simbolikom, tj. formalnom realizacijom i zakljuivanjem ve: dogovorenog. Pisana vrela ne preciziraju 522 Mesihović, Dezitijati, 2007 baš u detalje što se to stvarno dogodilo sa Pinesom, tj. da li je on predan od strane Batona Breukog Rimljanima ili je na neki drugi nain izdan i pao u rimsko zarobljeništvo. Mi samo iz smisla tekstova rimskih pisaca koji o tome govore i njihovom usporednom analizom i izvlaenjem iz konteksta mo-emo donijeti izvjesne zakljuke o Pinesovoj sudbini. Velej samo ka-e, i to bez preciziranja tko je konkretno u pitanju, da se jedan od dvojice ustanikih zapovjednika (koji se zovu Baton i Pines) našao u rimskom zarobljeništvu (captum alterum) a drugi da se dobrovoljno predao.458 Pošto iz drugog osnovnog vrela znamo da je Baton Breuki bio slobodan sve dok nije izruen Batonu Dezitijatskom i njegovim trupama, logino je pretpostaviti da je Pines bio taj koji se našao u rimskom zarobljeništvu. Kasije Dion kada spominje Pinesa navodi da je on bio izdan od Batona Breukog (…οJ Βαvτων οJ ΒρευÚκος, οJ τοvν τε Πιvννην προδου;ς... ), ali ne precizira na koji nain.459Pošto na osnovu Veleja znamo da je Pines bio zarobljen a preko Kasija Diona da je on bio izdan od strane Batona Breukog, povezivanjem ova dva podatka nedvosmisleno i direktno proizlazi da se Pines u rimskom zarobljeništvu našao zahvaljuju:i izdaji koju je poinio Baton Breuki. Sve to sugerira da zakljuimo da je Pines predan Rimljanima od strane Batona Breukog, a ne da je bio zarobljen u toku vojnih operacija. Da je kojim sluajem Pines bio zarobljen u bici sa Rimljanima, Kasije Dion ne bi imao razloga da navodi da je on bio izdan. Osim toga vijest o Pinesu u rimskom zarobljeništvu kod Veleja nalazi se u istom pasusu gdje se govori i o zbivanjima kod rijeke Bathinus i svojevoljnoj predaji Batona Breukog, pa je sasvim logino pretpostaviti i da su svi ti detalji me2usobno na neki nain povezani. I to mo-da upravo preko mjesta na kojem se sve to desilo, i sporazumna predaja breukopanonskih snaga i poklonjenje Batona Breukog i predaja Pinesa Rimljanima i postavljanje Batona Breukog za novog suverena. Stvarni razlozi izdaje i izruenja Pinesa Rimljanima ostaju nejasni. Mo-da su njegovo izruenje od strane Batona Breukog Rimljani zahtijevali kao garanciju ili preduvjet da :e dogovor sa Breucima biti postignut i ispoštovan ili je to bio samo izraz «dobre volje» Batona Breukog koji se na taj nain riješio -estoke i jake opozicije svojim namjerama o predaji i izlasku Breuka i oko njih okupljenih naroda iz Panonije iz ustanka i zajednikog Saveza. A mogu:e je i da su ova dvije pretpostavke bile me2usobno pro-ete. Tako bi sa jedne strane Rimljani zahtijevali Pinesa i kao zalogu, ali i iz -elje da im do2e u ruke -estoki protivnik predaje i osoba koja bi im mogla na neki nain svojim daljim prisustvom na breuko-panonskom prostoru ugroziti strateške planove i 458 Vell. II, CXIV, 4; Uinjenica da se po Veleju jedan od njih dvojice nalazi u rimskom zarobljeništvu, a drugi da se predao implicira da se, iako se predao, ovaj drugi ne nalazi u rimskom zarobljeništvu. To znai da se nije podrazumijevalo da on bude i zarobljenik, nego je bio slobodan što je još jedan ubjedljiv dokaz o sporazumnoj predaji koju je izvršio Baton Breuki. Tako je i ova Velejeva konstatacija u «telegrafskom stilu» u svojoj informacionoj sr-i kompatibilna sa Dionovim podatkom gdje govori o izdaji i predaji Pinesa. 459 Cass. Dio LV, 34, 4 523 Mesihović, Dezitijati, 2007 kombinacije. S druge strane i Baton Breuki se stvarno lišio jedine jae opozicije njegovim namjerama o postizanju mira ime mu se ujedno otvorio put i ka zauzimanju, bolje re:i uzurpiranju, mjesta suverena u matinom narodu. Pines je vjerojatno, iako to u pisanim vrelima nije izriito navedeno, predstavljao stvarno osobu koja se suprotstavljala miru, bolje re:i namjerama Batona Breukog da izdvoji breuko-panonski segment ustanka iz jedinstvene borbe i Saveza. U suprotnom Baton Breuki ne bi imao razloga da ga izda i preda Rimljanima, izuzev ako nije kao svoju stalnu i prikrivenu -elju imao to da vlada kao suveren svojim matinim narodom. Ovo bi sugeriralo da je moralo postojati i mjesto i vrijeme kada se desilo i ovo nesuglasje izme2u vode:ih ljudi Breuka, odnosno kada se ono javno manifestiralo što je prouzroilo i sukob nepoznato kakve naravi, ali sigurno je došlo do nasilnog rješavanja te situacije jer je Pines zarobljen. Iako je Pines bio suveren Breuka, ipak je u prete-ito oligarhijskoj sredini Breuka Baton Breuki, koji je tada bio taj koji je zapovijedao i vojskom, odnio prevagu. Svi ovi prezentirani doga2aji i ispoljavanje nesuglasja i njihov me2usobni obraun su se desili prije doga2aja kod rijeke Bathinus. Da bi uop:e došlo do izra-enog sukoba izme2u dvojice breukih prvaka po pitanju mira morala je postojati odre2ena podloga iz koje je proisteklo konkretno razmimoila-enje. A to je sigurno bilo ili ve: postignuti dogovor ili još uvijek samo pregovori izme2u Rimljana i Batona Breukog. To bi znailo da su se obraun Batona Breukog sa Pinesom i njegovo smjenjivanje, i kasnije kao posljedica toga izruenje, desili kada su se poele ocrtavati konture budu:eg separatnog aran-mana Batona Breukog sa Rimljanima.460 Sukladno s tim, mo-e se zakljuiti da je Baton Breuki stupio u kontakt sa 460 Svim gore spomenutim i detaljno objašnjenim zbivanjima koja su se odigrala kod rijeke Bathinus, i nedugo nakon njih, je sigurno prethodio dugi niz lanano povezanih doga2aja u koji su bili upleteni Baton Breuki, njegovi najbli-i suradnici, Rimljani i vije:a ustanikih snaga u Panoniji. Sigurno je da su sve one negativne okolnosti o kojima smo ve: govorili imale iznimnog utjecaja na Batona Breukog i kako je vrijeme prolazilo u njemu je sigurno sve više raslo uvjerenje da je potrebno separatno u odnosu na svoga drugog kolegu Batona Dezitijatskog, iza:i iz rata. Da bi se to moglo desiti bilo je neophodno i izvršiti i odre2ene pripreme i otvoriti o tome pitanju komunikaciju sa rimskim glavnim zapovjednicima kako bi se dogovorilo sve ono što je trebalo ostvariti za separatni istup Batona Breukog sa svim snagama kojima je zapovijedao iz zajednikog ustanikog tabora. Naravno taj itav postupak dogovaranja i sam dogovor su izazvali opoziciju Pinesa, koji je pošto je bio suveren Breuka morao biti uklonjen i predan Rimljanima. Tako se mo-e re:i da je Baton Breuki uz pomo: svojih najodanijih suradnika i pristalica ustvari izvršio neku vrstu nasilnog ina (sa osobinama klasinog pua i preuzimanja vlasti) unutar vlastite politije, a sve sa ciljem eliminiranja jake opozicije i bilo kakve unutarnje opozicije njegovim namjerama o sporazumnoj predaji. Nakon predaje Pinesa, mjesto suverena Breuka koje je praktino uzurpirao Baton Breuki, je s pravne strane ostalo upra-njeno i Rimljani da bi eliminirali i taj nedostatak potvr2uju kao novog suverena Batona Breukog (Cass. Dio LV, 34, 4). Upravo to što Rimljani, po Kasiju Dionu, kao nagradu (µισθο;ν ) daju pravo Batonu Breukom da od sada ne samo zapovijeda nego i vlada Breucima isto potvr2uje da je Baton Breuki stajao u dogovorima, nejasno da li konspirativno ili otvoreno, sa rimskim zapovjednicima i prije zbivanja kod rijeke Bathinus. I je ta predbathinuska aktivnost bila najzaslu-nija za sporazumnu predaju Breuka i oko njih 524 Mesihović, Dezitijati, 2007 Rimljanima prije nego je došlo do obrauna sa Pinesom, iako je mo-da i ranije imao planove razrauna sa Pinesom koji je vjerojatno bio poznat po svojim vrstim i beskompromisnim stavovima u vezi zajednike borbe i samim tim bio i oigledna smetnja. Baton Breuki je, da bi uspio u svojim namjerama, morao da se riješi Pinesa i prigrabi njegovu politiku poziciju kako bi mogao i realizirati dogovoreno. A mo-da je i potajna -elja Batona Breukog da preuzme mjesto breukog vladara bila i dodatna motivacija za izdaju i za stvaranje sporazuma koji mu je to garantirao i omogu:io. I u sluaju sporazuma Batona Breukog sa Rimljanima potrebno je navesti da je i ova odluka bila donesena i sprovedena samo u uskom krugu lokalnih breukih i panonskih prvaka ili samo u krugu okupljenom oko Batona Breukog. Najvjerojatnije ona nije bila rezultat op:enarodnog odluivanja i stava neke institucije koja bi mogla predstavljati volju ustanikih boraca na podruju panonskog bazena, kao što bi to bila skupština vojnika. Pobjeda stranke Batona Breukog i njegovih namjera nad ratnom strankom koju je predvodio Pines bila je rezultat sirove sile i snage Batona Breukog i njegovih suradnika, a ne odluke i -elja ve:ine politikog naroda i vojnika. Da se kojim sluajem odluka o separatnom sporazumu i predaji Pinesa donijela na nekoj vrsti javne rasprave, mo-da skupštini vojnika/naroda, za to bilo neminovno bilo potrebno vrijeme da se takva skupština pripremi, sazove i vodi, i naravno to bi moralo biti poznato u okviru cjelokupnih zajednica kojih bi se odluke tih rasprava i zasjedanja direktno ticale. A onda bi informacije o tome što se doga2a i namjerava uiniti u panonskom bazenu sigurno došle i do Batona Dezitijatskog, koji se ne bi libio da preventivno intervenira. S druge strane i opozicija Batona Breukom, da se sve zbivalo kao javni, op:enarodni in a imaju:i u vidu svo kasnije izra-eno nezadovoljstvo postupkom Batona Breukom, bi bila izra-ajnija i uvezanija. Me2utim sude:i po onome što se desilo Pines i drugi zagovarai otpora su bili prilino zateeni brzinom djelovanja Batona Breukog, osobe koja je raspolagala sa vojnim i politikim iskustvom, i njegovih pristalica i jednostavno se nisu snašli. A i Baton Dezitijatski i uop:e «dinarska» komponenta ustanka su bili iznena2eni onim što se odigralo na sjevernom, panonskom ratištu, Time se mo-e objasniti da za sve vrijeme dok su se u panonskom bazenu odigravala zbivanja vezana za napuštanje ustanka, nema «dinarske» reakcije. I Batonu Dezitijatskom je nesumnjivo bilo potrebno izvjesno vrijeme da pregrupira svoje snage, skupi ih i pripremi za intervenciju u panonskom bazenu, ime nije bio u mogu:nosti da pokuša uspješno sprijeiti otpadnu:e i predaju Pinesa. Uostalom prevaga stranke sporazuma je dobivena izgleda i uz izvjesnu pomo: Rimljana, sa okupljenih drugih panonskih naroda i raspada jedinstvenog ustanikog Saveza. Baton Breuki se vjerojatno bez bitne i presudne pomo:i Rimljana uspješno obraunao sa Pinesom kojeg je na kraju i predao Rimljanima. Da su kojim sluajem Rimljani bili ti koji su na sebi nosili najve:i teret eliminiranja Pinesa, Kasije Dion ne bi imao razloga da ka-e da je Pines bio izdan od strane Batona Breukog, što na svoj nain podrazumijeva da je djelovanje protiv Pinesa prevashodno bilo u rukama Batona Breukog ega je i sam Kasije Dion, odnosno njegovo vrelo, u potpunosti svjestan (Cass. Dio, LV, 34, 4). 525 Mesihović, Dezitijati, 2007 kojima su se do tada Breuci i oko njih okupljeni drugi narodi -estoko borili, i pod ijom podrškom i auspicijama je Baton Breuki dobio kao nagradu za svoj in, pravo da vlada Breucima. Batonu Breukom je iz politikih interesa više odgovaralo da Rimljanima preda Pinesa i da to predstavi kao neminovnost koju zahtijevaju Rimljani i koja se mora ispuniti (što je i bilo vjerojatno), nego da fiziki likvidira Pinesa. Da je likvidirao Pinesa njegova uzurpacija bi bila više nego oigledna i teško opravdana a opozicija još izra-ajnija, dok je nakon predaje Pinesa zaposjedanje mjesta breukog suverena mogao opravdavati time da je odlaskom Pinesa u zarobljeništvu mjesto suverena ostalo upra-njeno i da je njegovo zauzimanje (uzurpacija) toga mjesta najbolje rješenje u datoj situaciji. Izgleda da se Baton Breuki nadao :e sve ono što je on uinio biti prihvatljivije i lakše «svarljivo». ako se predstavi kao neminovnost koju nala-e situacija i -elja Rimljana. Istovremeno je on -elio da time što od predstavnika Rimske dr-ave (u konkretnom sluaju Tiberija), pod iji su suverenitet Breuci zvanino ponovo potpali zbivanjima kod rijeke Bathinus, prima pravo da vlada Breucima da odre2enu osnovu i legalitet svojoj uzurpaciji.461 Baton Breuki je mo-da smatrao da :e njegove namjere i ono što je uinio biti lakše ostvarljivo i prihvatljivo ako se nametne i kao suveren breukog naroda, odnosno ako u svojoj osobi objedini i politiku i vojnu vlast, ime bi dodatno osna-io svoju poziciju u odnosu na sve nezadovoljnike koje je proizvelo njegovo djelovanje na breuko-panonskom prostoru. Uostalom i Rimljani su više voljeli da na mjestu i suverena i politikog i vojnog elnika Breuka imaju «svoga ovjeka». Nakon izruenja Rimljanima, dalja sudbina Pinesa je ostala potpuno nepoznata. Uinjenica je da se u Panoniji nisu borili samo Breuci, nego i druge panonske zajednice, me2utim ostalo je prilino nejasno na osnovi direktnog znaenja podataka iz povijesnih vrela, kakva je njihova uloga u svemu tome što se doga2alo kod rijeke Bathinus. Iz konteksta oba teksta, više kod Veleja nego kod Diona, mo-emo zakljuiti da je sve što se desilo kod rijeke Bathinus imalo utjecaja na sve dotada pobunjene zajednice Panonije. Prilikom opisa zbivanja kod rijeke Bathinus Velej ni na jednom mjestu posebno ne navodi Breuke, što je sasvim razumljivo kada se ima u vidu da je Baton Breuki u hijerarhijskom smislu zauzimao najviše zapovjedno mjesto u svim ustanikim snagama na prostoru Panonije. Radi upravo tog svoga statusa, sve što je dogovarao Baton Breuki sa Rimljanima 461 Da je Baton Breuki od Rimljana primio pravo da vlada Breucima, iako to Dion direktno ne navodi, dokaz je to što se spominje da je to pravo on dobio kao nagradu, a jedini koji su mogli nagraditi Batona Breukog za izruivanje Pinesa bili su Rimljani. Tako se i to što prima pravo da vlada Breucima mo-e smatrati kao još jednim dokazom o sporazumnoj predaji. Uin predaje suvereniteta nad Breucima Batonu Breukom morao se desiti u neposrednom kontaktu sa za to ovlaštenim predstavnicima Rimske Dr-ave (najvjerojatnije Tiberijem), pa bi bilo sasvim opravdano zakljuiti da se i taj in desio kod rijeke Bathinus. Tako bi se i sva zbivanja kod rijeke Bathinus mogla promatrati i kao simbolino ozvaniavanje novog stanja na terenu, od kada poinju da va-e uvjeti sporazumne predaje. 526 Mesihović, Dezitijati, 2007 odnosilo se ne samo na Breuke nego i na sve ustanike snage na prostoru Panonije, tako da su se i odredbe sporazumne predaje doticale i panonskih naroda koji su svoje povjerenje u vrhovnom zapovjedništvu dali Batonu Breukom. Vjerojatno su i neki prvaci koji su dolazili iz drugih naroda i zajednica Panonije iz raznoraznih razloga dali podršku Batonu Breukom u ovim kljunim trenucima i podr-ali njegove namjere i akcije. Jedino bi se u tom sluaju moglo objasniti da su tolike tisu:e sranih ratnika (ferocem illam tot milium iuventutem) Panonije kod rijeke Bathinus (simboliki) polo-ile oru-je i poklonile se pred velianstvom rimskog naroda koje je u tom trenutku simbolizirao Tiberije,462 jer u tome nisu uestvovale samo breuke jedinice. Ove jedinice koje su simboliki polo-ile oru-je i poklonile se pred Tiberijem su sigurno pripadali onim breukim i panonskim snagama kojima su neposredno zapovijedali ili Baton Breuki ili njemu odani sljedbenici. Ipak se iz kasnijih zbivanja mo-e zakljuiti da je dobar dio snaga i prvaka Panonije ipak bio u osnovi nezadovoljan postupcima Batona Breukog. To što dolazi do promjene osobe na polo-aju suverena Breuka nije znailo i da Baton Breuki postaje na neki nain i formalni suveren nad tim narodima; njihova sudbina je u tom pitanju potpuno odijeljena od Breuka i oni zadr-avaju svoje unutarnje politiko ure2enje. Najbolji dokaz ovako iznesenom stavu je to što Baton Breuki, u tekstu Kasija Diona, svoje pravo da vlada Breucima prima kao «nagradu», ime se na neki indirektni nain naglašava da je rije o dobroj volji i priznanju Rimljana a ne o tome da su se Rimljani sporazumijeli sa Batonom Breukim da on bude njima podinjeni poglavar dobrog dijela dijela Panonije. To bi uostalom bili i previše ambiciozni i potpuno neostvarivi projekti i u najoptimistinijim verzijama razvoja doga2aja, pa i neprihvatljiv i za Rimljane i za ve:inu naroda i zajednica Panonije. Iako se Baton Breuki morao zadovoljiti samo podinjenim suverenstvom u svom matinom narodu, on je još uvijek bar formalno zadr-ao vrhovno zapovjedništvo nad svim snagama kojima je zapovijedao u Panoniji. I izgleda da mu je do zadr-avanja te pozicije bilo jako stalo. S tim smislom bi se na najbolji nain mogao objasniti Dionov izraz «...γα;ρ υJποπτευσας τι εjς το; υπηv Jπηvκοον...». κοον Jedina zavisnost koju πη κοον su imali narodi Panonije, izuzev sada Breuka, prema Batonu Breukom bila je ona u vidu priznanja njegovog vrhovnog zapovjedništva nad njihovim vojskama. Ali u uvjetima posvemašnjeg rastrojstva cjeline oru-anih snaga Panonije, koje je uslijedilo nakon sporazumne predaje kod rijeke Bathinus, taj njegov autoritet je izgubio mnogo na svojoj stvarnoj vrijednosti. Što je uistinu podrazumijevala sporazumna predaja koja se simboliki odigrala kod rijeke Bathinus. Ako je suditi po podacima i kontekstu onoga što je napisano kod Kasija Diona i u manjoj mjeri kod Veleja Paterkula, za uzvrat što napuštaju ustanak i vra:aju se pod rimski suverenitet i upravu Breuci su mogli uz novog suverena zadr-ati i visoku razinu unutarnje autonomije koja bi 462 Vell. II, CXIV, 4 527 Mesihović, Dezitijati, 2007 nedvosmisleno ukljuivala i doma:eg ovjeka na elu njihove politike tvorevine. Po sporazumnoj predaji i drugi panonski narodi i zajednice zadr-avaju istu ili slinu razinu unutarnje samostalnost, ali kako se ini Baton Breuki iako nije njihov formalni suveren ipak prema tim narodima i zajednicama zadr-ava i neku vrstu vrhovnog vojnog zapovjedništva. Još jedno se pitanje postavlja kada se analiziraju zbivanja kod rijeke Bathinus i sporazumna predaja Panonije, a to je jesu li svi narodi i zajednice koje su uestvovale u ustanku na prostorima panonskog bazena prihvatile bar formalno prekid daljih borbi sa Rimljanima. Uinjenice iz vrela govore da je ratište Panonije prema Rimljanima bilo kako-tako primireno. Kasije Dion ka-e da su se nakon intervencije Batona Dezitijatskog i pogubljenja drugog Batona mnogi Panoni ponovo digli na ustanak, što bi podrazumijevalo da su se oni bili jedno vrijeme primirili. To se da objasniti ne samo -eljom da se stvarno ispoštuje sporazum sa Rimljanima i stane iza onoga što je uinio Baton Breuki nego i raspadom cjelokupnog uvezanog vojnog sistema Panonije. Mnoge zajednice i jedinice su se povukle u sebe, išekuju:i dalji razvoj situacije istovremeno štite:i samo sebe i svoje interese. Otkrivanjem svih tajni koje krije opis Kasija Diona o zbivanjima u vezi otpadnu:a Batona Breukog, mo-e se prilino relativizirati Velejeve tvrdnje da je «sva Panonija tra-ila mir», i sam njegov prenaglašeni i slikoviti opis zbivanja kod rijeke Bathinus. Niti je sva Panonija tra-ila mir o emu najbolje dokazuje sluaj Pinesa, niti je predaja kod rijeke Bathinus bila stvarno -elja svih ustanika u panonskom bazenu i najvjerojatnije u samom inu poklonjenja nije uestvovao znaajan dio breukopanonskih boraca. Da je tako bilo dovoljno govore i injenice da Baton Breuki u svojoj novoj ulozi nije imao povjerenja u one kojima je vladao, i da je jedan dio breuko-panonskih snaga bio zatvoren u svoja gradinska uporišta i da se nalazio u nekom nedefiniranom stanju išekivanja daljih zbivanja i odluka i tra-enja novih putova. Samo se iz razloga gubljenja, ne samo svoje kontrole nad središnjim zapovjedništvom snaga u breuko-panonskom bazenu, nego i uop:e me2usobno ustrojenog i uvezanog sustava oru-anih snaga panonskog segmenta ustanka, koje se odigralo skoro trenutno nakon sporazumne predaje, mo-e objasniti te-nja Batona Breukog da obilazi teritoriju i zahtijeva garancije. Uostalom nakon intervencije Batona Dezitijatskog Panonija se ponovo digla na oru-je, istina samo zakratko.463 Nesumnjivo su breuko-panonske snage za vrijeme svih doga2anja koja su vodila sklapanju sporazumne predaje još uvijek bile vitalne, kadre i spremne za uinkovitu i dugotrajnu obranu. Me2utim zahvaljuju:i svim doga2anjima proizašlim kao posljedica sporazumne 463 Sama slikovitost i prenaglašenost tvrdnji Veleja Paterkula vezanih za pad Panonije, posebno zbivanja koja su se odigrala kod rijeke Bathinus, sigurno su nastala namjenski u svrhu podila-enja caru Tiberiju i iznimnom uzdizanju veliine njegovog autoriteta. 528 Mesihović, Dezitijati, 2007 predaje taj sustav se raspao i ta vojnika cjelovitost nekadašnjih ustanikih snaga Panonije sada se parcelizirala na mnogo manje nepovezane segmente, sa izgubljenom vizijom, idealima i ciljevima. Ve:ina naroda i ustanikih boraca u panonskom bazenu je, u naelu zbog naina i metoda koje je primijenio Baton Breuki prilikom ostvarivanja svoje akcije, morala biti nezadovoljna sa njegovim postupcima tako da je Baton Breuki od samog poetka svoje vladavine nad Breucima morao osje:ati odre2enu dozu opozicije i unutar Breuka i unutar okolnih naroda i zajednica. Uinjenica je da je Baton Breuki na elo matine politije došao nasilnim inom koji se sastojao i u izdaji Pinesa, uzurpacijom i uz blagoslov i priznanje od Rimljana, a ne u vidu masovne podrške naroda ili normalne politike procedure u skladu sa obiajima i pravnom tradicijom. Radi toga je bilo za oekivati da on ne:e u-ivati veliku razinu podrške u svome matinom narodu i drugim panonskim narodima i zajednicama. Ustvari sam legalitet postavljanja Batona Breukog na mjesto suverena Breuka je poivao na prilino nategnutoj osnovi koja se zasnivala na sljede:em postulatu⇒ sporazumnom predajom Breuci su teorijski ponovo potpali pod vrhovni autoritet i suverenitet Rimskog naroda, iji je legitimni predstavnik na terenu Tiberije koji samim tim ima «pravo» da regulira odnose unutar breuke politike strukture, odnosno da postavi Batona Breukog kao suverena. Tako je ova klasina uzurpacija po shva:anju i Tiberija i Batona Breukog i njegovih najbli-ih privr-enika bila legitiman in, ali evidentno je da tako nije bilo i mišljenje i kompletnog breukog i panonskog svijeta, pa ni njihovih bivših suboraca iz dinarskog segmenta ustanka. Posebno je nezadovoljstvo i neodobravanje postupaka, akcija ali i daljih te-nji moralo biti izra-eno kod drugih naroda i zajednica Panonije, iako Baton Breuki nije postao njihov oktroirani suveren. Oni su bili nezadovoljni i daljim insistiranjem Batona Breukom da zadr-i vrhovno zapovjedništvo snaga Panonije jer sasvim prirodno nisu vidjeli razloge i svrhu odr-anja takvog stanja u uvjetima kada više nije bilo rata sa Rimljanima, a posebno ne od osobe koja je izdala njihovo povjerenje i interese itavog ustanka. U tom izra-enom. i me2u Breucima i me2u ostalim narodima i zajednicama do tada pobunjene Panonije, nezadovoljstvu a ne samo u oekivanju reakcije Batona Dezitijatskog treba tra-iti i razloge straha Batona Breukog za svoju novu poziciju. Da bi se osigurao, a pošto je sa pravom mogao biti sumnjiav prema narodima i zajednicama koje su mu bile subordinirane i podre2ene (…υJπηvκοον...), on je išao od jednog do drugog uporišta (φρουριvων) koje su dr-ali Breuci ili oko njih okupljeni drugi Panoni zahtijevaju:i taoce (οJµηvρους).464 Ustanika 464 Cass. Dio, LV, 34, 4-5; Ipak je vjerojatnije da je on obilazio uporišta na breukoj teritoriji, jer je on bio i njihov formalni suveren, ili se bar takvim smatrao pa je mislio da ima pravo da od njih tra-i taoce. Osim toga on je prije svega imao namjeru da potvrdi svoju novu poziciju kao vladara Breuka, a koja je poivala na labavom i sumnjivom legalitetu i kredibiliteta, pa je i u tu svrhu tra-io taoce. 529 Mesihović, Dezitijati, 2007 strategija koja se zasnivala na forsiranju utvr2enih uporišta imala je kao posljedicu i sna-no utvr2ivanje i pozicioniranje lokalnih zajednica, ak i unutar jedne politije, jer je svaka lokalna zajednica u ve:em dijelu svoga borbenog anga-mana u stvari partikularno borbeno djelovala ogradivši se sna-nim fortifikacijama. Zbog ovakve taktike jedinice zatvorene u pojedinim uporištima i ograniene na borbeno djelovanje uglavnom oko svoga uporišta postajale su postupno pomalo i samostalnije u odnosu na središnje i vojno i politiko vodstvo. Samo jak autoritet i ideja su mogli da odr-avaju nepokolebljivo jedinstvo tako partikularno ustrojene ustanike vojske-bolje re:i milicije ak i unutar iste politije i dovoljan je samo jedan znaajniji poreme:aj da ga potpuno ugrozi pa polako i sruši. A sporazumna predaja i isporuivanje Pinesa su bili više nego i dovoljan razlog sloma nepokolebljivog jedinstva i na breuko-panonskom podruju. Tako se desilo da Baton Breuki ustvari nema stvarno punu i apsolutnu kontrolu nad kompletnim podrujem, pa je bio prisiljen da to jedinstvo u lojalnosti svome novom polo-aju ostvari i drugim sredstvima kao što je uzimanje talaca. Zahtijevanje talaca zorno pokazuje i da na breuko-panonskom prostoru situacija u vezi sporazuma sa Rimljanima i priznanja novog suverena uop:e nije bila ista. Kako se ini borbeno i politiko jedinstvo ovog prostora stvoreno na poetku ustanka se raspalo i Baton Breuki se uistinu mogao pouzdati u znatno slabiju i kvantitativno manju podršku, a njegov autoritet je prilino i nepovratno opao u redovima snaga kojima je do tada zapovijedao. Najbolje svjedoanstvo o sve ve:em umanjivanju podrške i autoriteta koju je u-ivao me2u Breucima i drugim Panonima pru-a injenica da je u trenutku koji se odigrao kod rijeke Bathinus i na kome se Baton Breuki sporazumno predao pod rimsku vlast, u tome inu (po Veleju Paterkulu) uestvovalo više tisu:a ratnika. Nedugo zatim, u trenutku kada je bio napadnut od strane jedinica koje je vodio Baton Dezitijatski, vjerojatno brojno stanje snaga na koje se mogao potpuno osloniti se prilino smanjilo. Pobjeda Batona Dezitijatskog je mogla biti potpuna i brza samo ako Baton Breuki više nije mogao raunati sa tisu:ama sranih ratnika koji bi se nalazili uz njega onog momenta kada se morao suoiti sa trupama Batona Dezitijatskog. Od zbivanja kod rijeke Bathinus pa do totalnog poraza u bici sa onim ustanikim snagama koje su bile za nastavak rata, vojna snaga koju je predvodio Baton Breuki naglo se topila rasipanjem i povlaenjem u svoje matine zajednice i zatvaranjem u uporišta. Posvemašnje rasulo cjelovitog vojnog ustroja, slaba podrška na breuko-panonskom prostoru Batonu Breukom i izostanak djelotvorne rimske pomo:i i podrške svom novom «savezniku» stvorile su savršeno okru-enje za intervenciju drugog vrhovnog vojvode. Baton Dezitijatski je znao da pokret snaga kojima bi on neposredno i direktno zapovijedao na svoga imenjaka ne bi bio doekan -eš:im otporom od strane Breuka i drugih Panona koji su izgleda postali prilino indiferentni za sudbinu svoga novog suverena i starog zapovjednika. Znaju:i za kru-enje Batona Breukog po breukopanonskoj teritoriji radi dobivanja talaca Baton Dezitijatski je to iskoristio kao taktiku prednost, 530 Mesihović, Dezitijati, 2007 prešao sa svojim trupama na panonsko podruje i saekao ga je u nekoj vrsti zasjede. Tom prilikom Baton Dezitijatski je teško porazio odmetnute snage i zatvorio svoga imenjaka, i nekadašnjeg kolegu u vrhovnom zapovjedništvu, u jednoj utvrdi (τειÚχος), najvjerojatnije klasinom tipu gradinskog naselja, u koju se ovaj bio sklonio nakon poraza.465Nade Batona Breukog da :e ostati siguran unutar te gradine su se pokazale pogrešnim, jer su autoritet i poštovanje prema njemu u tolikoj mjeri bili oslabili, a pritisak Batona Dezitijatskog i njegova odlunost da do2e do svoga imenjaka bili iznimni. Baton Dezitijatski vjerojatno je preferirao mirniji pritisak i pregovore sa stanovnicima uporišta u koje se sklonio Baton Breuki, nego da izvrši vojni pritisak, pa i oru-anu akciju na uporište. Njegov cilj je bio da ponovo podigne ustanak u Panoniji a ne da ratuje sa Panonima i Breucima, znai on je -elio da samo do2e od Batona Breukog a ne da vojniki zaposjeda breuko i slobodno panonsko podruje i njihova uporišta. Naprotiv njegova primarna namjera je bila da «osvoji» duše stanovnika breukopanonskog teritorija i zato je morao da bude prilino obazriv u mjerama koje je primijenjivano kako bi ostvario svoj primarni cilj⇒ ponovno pokretanje breuko-panonskog segmenta na otpor i napuštanje sporazumne predaje. I radi toga nije mogao da izvrši klasini juriš na uporište u koje se sklonio Baton Breuki, nego je primjenjivao mnogo sofisticiraniji postupak koji se zasnivao na uskla2ivanju zahtijevanja i pregovora ali i prisutnog pritiska i okru-enja uporišta. I nešto kasnije stanovnici gradine u koju se Baton Breuki bio sklonio su izruili prebjeglicu Batonu Dezitijatskom.466 Prostor na kojem su se odvijala sva zbivanja vezana za intervenciju snaga Batona Dezitijatskog, sukob trupa dvojice bivših kolega u zapovjedništvu i predaju Batona Breukog, najvjerojatnije se nalazio ju-no od Save, na sjeverno-bosanskom prostoru, nedaleko od onog mjesta na rijeci Bosni na kojem se Baton Breuki sporazumno predao Rimljanima. To dokazuju sljede:e injenice;  Pošto se bitka izme2u ustanikih trupa koje je predvodio Baton Dezitijatski i snaga oko Batona Breukog desila kao pripremljena zamka na kretanje Batona Breukog, sasvim se jasno da se ona desila na breuko-panonskom prostoru. Baton Breuki je kao cilj svoga kretanja imao obilazak lokalnih zajednica i uporišta i tra-enje talaca na teritoriju naseljenom od njemu subordiniranih i podinjenih zajednica (u emu je Dion izriit)467, a to je jedino moglo da se desi jedino na breuko-panonskom prostoru. Uostalom pisana vrela ne daju ni najmanje naznake da je Baton Breuki za vrijeme rata uop:e napuštao panonske prostore, a i ne bi imalo nimalo smisla da on obilazi uporišta dinarskog segmenta i od njih tra-i taoce. 465 Cass. Dio LV, 34, 5 466 Cass. Dio LV, 34, 5 467 Cass. Dio LV, 34, 5 531 Mesihović, Dezitijati, 2007  Najvjerojatnije je njemu najbitnije bilo da osigura svoju vlast nad njegovom politijom nad kojom je dobio pravo suverenske vlasti, pa je onda smatrao i shodnim da obilazi breuko podruje i tra-i taoce. Osim toga iz smisla Dionovog podatka se mo-e izvu:i jasan zakljuak da Baton Dezitijatski za vrijeme zbivanja vezanih za sporazumnu predaju sa svojim trupama ne boravi na breukom podruju, jer se u suprotnom Baton Breuki ne bi tek tako usudio da se kre:e. Za Batona Breukog je napad Batona Dezitijatskog nesumnjivo predstavljao neprijatno iznena2enje.  Jedino sjevernobosansko podruje pru-a zemljopisne uslove za postojanje utvrda klasinog gradinskog tipa, kakve su najvjerojatnije bile Dionovi φρουριvων i τειÚχος, Iz konteksta Dionovog teksta jasno je da su spomenute utvrde predstavljale utvr2ena gradinska naselja smještena na izvjesnom dominantom polo-aju (uzvisini), i koje nije baš bilo lako osvojiti. Uporište u koje se sklonio Baton Breuki se moralo nalaziti na nekom dominantom uporištu, jer se jedino tako on mogao osje:ati sigurnim i koje Baton Dezitijatski nije mogao bez odre2enog ispoljenog napora zauzeti.  Postavljanje uinkovite i uspješne zasjede i koja je bila pravo iznena2enje za protivnika od strane Batona Dezitijatskog i njegovih snaga je jedino mogu:e ostvariti na prostoru koji za to pru-a povoljne zemljopisne i morfološke uvjete. I to pogotovu za gorštaki gerilsko-partizanski nain ratovanja kojem su bili vini Dezitijati i drugi Dinarci koji su predstavljali veliku ve:inu unutar snaga koje je predvodio Baton Dezitijatski. Da bi se postavila uspješna i prava zasjeda u ravniarskim oblastima potrebno je mnogo napora i umije:a.  Teško bi bilo pretpostaviti da se Baton Dezitijatski bio odluio da postavi stupicu svome bivšem kolegi na prostoru sjeverno od Save, jer je to zahtijevalo da se pre2e ve:i put i forsira rijeka Sava. Time bi Baton Dezitijatski neminovno izgubio prednost brzog i iznenadnog udara i otkrio bi svoje stvarne namjere obrauna sa po njegovom mišljenju izdajnicima. Izlo-io bi se mogu:em rimskom udaru po svojim krilima i to na prostoru koji je po svojim ravniarskim karakteristikama stran ve:ini njegovih boraca, a i zašao bi u dubinu podruja koje je naseljavalo stanovništvo u ije ponašanje nije mogao imati puno povjerenje. A dugo kretanje ne samo da ne bi ostalo neopa-eno od strane Batona Breukog, njegovih pristalica i Rimljana, nego bi iziskivalo i dugotrajnije pripreme, jau logistiku bazu i iznimne napore da se prevladaju prirodne prepreke, kao što je rijeka Sava.  Strpljivi i pronicljivi Dezitijat je više volio da saeka (…ηjv÷τει, µαθω;ν τουÚτj εjκειæνος εjνηvδρευσεv που αυjτοvν...)468 da se svojim neopreznim kretanjem Baton Breuki pribli-i teritoriji na kojoj je on imao zapovjednu odgovornost, nego da rizikuje sa 468 Cass. Dio LV, 34, 5 532 Mesihović, Dezitijati, 2007 nekim brzopletim preventivnim udarom. Uini se, iz konteksta opisa (kod Diona) samog sraza dvojice Batona da je Baton Breuki bio više zabrinut za mogu:e nezadovoljstvo unutar teritorija na kojem je on imao zapovjednu odgovornost, nego za reakciju drugog vrhovnog vojvode i kao da nije oekivao da :e biti doekan u zasjedi. Mogu:e je da je upravo navodna neaktivnost Batona Dezitijatskog u poetku svih zbivanja, a koja je bila (kako se pokazalo) najobinija taktika pretvornost, zavarala Batona Breukog u stvarne namjere svoga bivšeg kolege.469 Nedjelovanje Batona Dezitijatskog je u Batonu Breukom sigurno razvilo uvjerenje da ovaj niti ima snage a niti -elje da intervenira u panonskim zemljama, i da se eventualni glavni i jedini protivnici nalaze unutar nekadašnje ustanike Panonije.  Tako je svojom taktikom Baton Dezitijatski uspio prevariti breukog imenjaka usadivši mu la-nu procjenu politikog i vojnog stanja na ju-nim predjelima breuko-panonskog prostora, uslijed ega se Baton Breuki mogao osje:ati sigurnim od mogu:eg napada «dinarskih» ustanikih snaga dok se kretao u relativnoj blizini i dinarskog pojasa i dezitijatske granice.  Potrebno je imati u vidu i da su breuke oblasti ju-no od Save manje stradale od protu-ustanikih aktivnosti u periodu do sredine 8. god. n. e. od onih na sjeveru koje su bile i sustavno pustošene, preko kojih su prolazile velike vojne snage i operacije i koje su mo-da ve: jednim dijelom bile i okupirane. Nesumnjivo se jezgro breuke vojne i politike cjeline ve: bilo preselilo u sigurnije oblasti ju-no od Save, što dokazuje i injenica da se in sporazumne predaje doga2a upravo na bosanskom, a ne slavonskom podruju, negdje u donjem toku rijeke Bosne.  Osim toga ju-ne oblasti sa brdovitijim karakteristikama zemljišta su ne samo bile pošte2enije nego i bolje utvr2ene, pa je samim tim u njima osje:aj za nastavak otpora bio prisutniji, a neraspolo-enje prema sporazumnoj predaji izra-enije. Za razliku od sjevernih, ravnijih ravniarskih oblasti Slavonije u kojima je zbog stalnog -estokog pritiska neprijatelja raspolo-enje za mir bilo ve:e. Baton Breuki je obilazio, tra-e:i taoce, one breuke zone, zajednice i uporišta koja su op:enito bila manje raspolo-ena prema novom odvijanju stvari. 469 Neaktivnost Batona Dezitijatskog ustvari je krila u sebi sakupljanje vojnih snaga, njihovu pripremu i na kraju neopa-eni i brzi upad u breuko podruje, a ne mirenje sa postoje:om situacijom i povlaenjem potpuno u dinarski planinski pojas. I to što Baton Dezitijatski smatra shodnim da upadne u Panoniju, rašisti situaciju i ponovo pokrene ratne aktivnosti dokazuje da Panonija nije bila u potpunosti pora-ena od strane Rimljana i da ona još uvijek raspola-e sa dosta vitalnih, raspolo-ivih i respektabilnih snaga za koje se vrijedi boriti. Suprotno od toga, kada Rimljani stvarno pregaze breuko i panonsko podruje, Baton Dezitijatski više ne pomišlja da upada na panonsko podruje i koncentrira se na obranu dinarskog pojasa, jer podi-e jednu obrambenu liniju prema panonskim oblastima. 533 Mesihović, Dezitijati, 2007  I relativno brzo povlaenje trupa Batona Dezitijatskog, pod sigurnost dinarskog masiva i njegovo utvr2ivanje strateških toaka prema panonskom bazenu, posredno govori da Baton Dezitijatski sa svojim jedinicama nije boravio sjeverno od Save.  Te ju-ne oblasti su bile i relativno udaljene od pozicija Rimljana, tih novih «saveznika» Batona Breukog. pa je i radi toga on smatrao potrebnim da njihovu lojalnost osigura uzimanjem talaca. Iz svih tih razloga sasvim je razumljivo pretpostaviti da se ve:i dio pozornice na kojoj se odvija itava «drama» odmetnu:a Batona Breukog nalazila na bosanskom, a ne slavonskom predjelu breuke i panonske teritorije. I sama «simbolika» predaja se doga2a na donjem toku rijeke Bosne, što bi dodatno potvr2ivalo injenicu da se u tim trenucima -arište breuko-panonskog otpora bilo, kao posljedica intenzivnih ofenziva neprijatelja, koncentriralo ju-no od Save, u nešto zašti:enije oblasti. Jer da se to vojno i politiko jezgro panonskog i breukog otpora tada nalazilo u Slavoniji ne bi imalo smisla da se simbolika predaja izvrši na rijeci Bosni. Obraun Batona Dezitijatskog sa svojim bivšim kolegom se mo-da desio negdje unutar prostora koji ome2uju, ukljuuju:i i njih, Trebava-MajevicaOzren. Na navedenom prilino prostranom prostoru sjeveroistone Bosne do danas je registrirano relativno malo -eljeznodobnih gradina ili bilo kojih drugih naselja u kojima bi se mogu:e odvijao ustrojeni i kontinuirani naseobinski -ivot u datom razdoblju. To su npr. gradina Ko-uhe kod Doboja, otvoreno naselje Gradina-Tolisa kod Gradaca, gradina Cigla na Ra-ljevima, situiranu sjeverno od Gradaca, gradinu Vukni: kod Graanice,470 otvoreno naselje Bilanovo kod Graanice. Kreši:a Gradina kod Tuzle i znatno udaljenije na istoku gradine Gornja Petrovica471 i Kosovaa472 kod Kalesije.473 U 470 Kosori:, 1980, 111 471 Radimsky, 1893 A, 483-484 472 Fiala, 1893, 152+sl. 14; Radimsky, 1895, 220-221+3; 4 473 Ne bi iz navedenog razloga apriori mogli tvrditi da je ovo podruje u protohistorijsko vrijeme slabo razvijeno i naseljeno. Istra-ivanja ove regije su u odnosu na ostale oblasti današnje BiH bila slabijeg intenziteta, a i konfiguracija terena prilino onemogu:ava i prepoznavanje ali i uop:e postojanje gradinskih naselja onoga tipa na koje nailazimo na susjednom dinarskom prostoru, što je posebno izra-eno uz samu rijeku Savu. Na širem prostoru donjeg toka rijeke Bosne registrirano je i istra-eno i nekoliko gradina, koje su nastale u nemirnim i turbulentnim vremenima velike kulturne, etnike i duhovne smjene u razdobljima eneolitika, iji nalazi su imali veliku ulogu u definiranju i oslikavanju ovog znaajnog perioda u arheološkoj znanosti BiH, kao što su gradine Vinogradine u Ševarlijama kod Doboja iji slojevi pripadaju krugu vinansko-tordoške faze i badenske kulture (Benac, 1964, 129-134), Pivnica kod Od-aka sa naseobinskim kontinuitetom od eneolitika do kasnog bronanog doba (Benac, 1962, 21-40+tbl. I-X; Isto, 1967, 155-160+tbl. I-III) i posebno Vis-Modran kod Dervente, ija egzistencija traje od eneolitika (ukljuivo lasinjsku, kostolaku i vuedolsku kulturu) pa do kasnog bronanog doba i ranog -eljeznog doba (Mari:, 1961, 151-171+ tbl. I-VII; Beli:, 1964, 22-23; Dimitrijevi:, 1979, 137-181), te gradine Stupari kod Lukavca i Tulovi: kod Banovi:a (Kosori:, 1980, 111 ). 534 Mesihović, Dezitijati, 2007 pokušaju lokalizacije mjesta na kojemu su se odvijala zbivanja vezana za otpadnu:e, zarobljavanje, osu2ivanje i ka-njavanje Batona Breukog, ne bi trebalo odbaciti ni lokalitete koji se nalaze smješteni uz lijevu obalu rijeke Bosne ili u njenoj blizini kao što su naselja na otvorenom Graac u Alibegovcima i Hendek u Makljenovcu, oba kod Doboja, nešto od rijeke Bosne udaljeniju gradinu Vrela (u bosanskobrodskom prostoru) iji je prostrani plato nesumnjivo bio naseljen i u mla2em -eljeznom dobu i gradinu Brdo iznad Dobora i Dobor kod Modrie.474Ove posljednje dvije navedene gradine ine jedinstvenu cjelinu koja ima naseobinski kontinuitet od eneolitika (kostolaka kultura), preko bronanog, starijeg i mla2eg -eljeznog doba (prona2eni nalazi keltske latenske keramike) sve do srednjeg vijeka.475 Lokalitet Dobor, situiran nešto zapadnije od današnje Modrie skoro na samoj lijevoj obali rijeke Bosne, svojim zemljopisnim i strateškim polo-ajem u pravom smislu predstavlja «Vrata Bosne». I mo-da se upravo kod ili na širem prostoru (ukljuuju:i obje strane rijeke) zahvata oko ove strateške toke desila simbolina predaja Panonije rimskom zapovjedniku Tiberiju, koju opisuje Velej Paterkul. U tom sluaju Dobor ili neki drugi lokalitet na njegovom širem okru-enju bi mo-da mogao biti ona lokacija koju je Velej definirao kao «apud flumen nomine Bathinum».476 Dobor je nesumnjivo i u mla2em -eljeznom dobu bio naselje od strateške i vojne va-nosti koje je bilo mogu:e smješteno na graninoj liniji izme2u Breuka i Oserijata?, i ono svojim kvalitetom pru-a sve mogu:nosti da bude odabrano za predaju Panonije. Za neka od tih naselja, sude:i po prona2enim nalazima, znamo da nastavljaju svoje postojanje i u rimsko doba, kao što je lokalitet Crkvina u Makljenovcu kod Doboja koji ima dug kontinuitet naseobinskog -ivota do razvijenog srednjeg vijeka.477 Zanimljivo je spomenuti da su na ovom prostoru evidentirani mnogobrojni nalazi novca iz Apolonije, Dirahija i Damastiona, na lokalitetima Dobra Voda kod Modrie, Tramošnica i Lukavac kod Gradaca (Patsch, 1902, 394; 420-423; 424), koji na najbolji nain svjedoe o -ivim i razvijenim gospodarskim i trgovakim odnosima ovog podruja u mla2em -eljeznom dobu sa mediteranskim centrima. 474 O gradini Vrela v. Basler, 1952, 411-424; Beli:, 1963, 35-36 475 Bojanovski, 1981, 11-37 476 Vell. II, CXIV, 4 477 Za više informacija o rasporedu prapovijesnih, protohistorijskih i antikih nalazišta na ovom prostoru v. Arheološke karte iz Arheološkog leksikona BiH, broj 4, 5, 7 (mapa 1) i broj 8 (mapa 2)-praistorijsko i rimsko doba. Za više informacija o lokalitetu Crkvina u Makljenovcu v. Radimsky, 1891, 251-262; Isto, 1892 A, 190-192; Patsch, 1895, 573-574; Isto, 1897, 530-537; Isto, 1899 A, 253-259; Isto, 1902, 402; Sergejevski, 1932, 28; Isto, 1934, 17-18; Uremošnik, 1951, 249-250; Basler, 1957, 93-108; Isto, 75-88; Isto, 1972, 56; Isto, 1979, 313-330; Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 62-63 (natuknica Ð Baslera) Nedaleko od Makljenovca, na lokalitetu Gradina u Doboju, prona2eni su i ostaci rimskog kastruma i naselja na otvorenom, što dokazuje stratešku i komunikaciono-saobra:ajnu va-nost podruja današnjeg Doboja (što je njegova osobnost koja je zadr-ana sve do suvremenog doba) kao vorišta izme2u panonskog bazena i dinarskog pojasa. Radimsky, 535 Mesihović, Dezitijati, 2007 Za razliku od lokaliteta Dobor, koji se nalazi na samoj rijeci te je prema tome bio preblizu teritorija pod rimskom kontrolom ili supervizijom, prostor gdje je došlo do direktnog sraza dvojice nekadašnjih kolega potrebno je tra-iti u dubljoj unutrašnjosti. I to u onom dijelu breuko-panonskog prostora koji Rimljani još uvijek nisu dr-ali pod svojom efektivnom kontrolom i ne suviše daleko od baza dinarskih ustanikih snaga. Baton Breuki se u svome kretanju sigurno koristio ve: utabanim stazama i putovima koji su povezivali bitnija populacijska, gospodarska i politika središta, i na jednom od tih protohistorijskih putova on je bio saekan i potuen od strane trupa pod zapovjedništvom Batona Dezitijatskog. Posebno mjesto u tra-enju mogu:eg prostora na kojem se dogodila predaja Batona Breukog i njegovo su2enje i pogubljenje zauzima šire podruje oko današnje Tuzle. Ono je sude:i po nalazima materijalne kulture i u mla2em -eljeznom dobu bilo jae naseobinsko, populacijsko i politiko središte u sjeveroistonoj Bosni, ponajviše zahvaljuju:i golemim naslagama soli, esencijalne materije zbog koje su itavi narodi kao Autarijati i Ardijejci ratovali, Nešto sjevernije od današnje Tuzle i rijeke Jale, na padinama Majevice, na lokalitetu Soline prona2ene su nekropole ravnih grobova Srebro478 i Gradovrh, te gradina Gradovrh u kojima su prona2eni nalazi koji potvr2uju izra-eni razvitak i u toku mla2eg -eljeznog doba. U obje nekropole, otkopani i istra-eni grobovi ve:inom pripadaju mla2em -eljeznom dobu, te bi oni pripadali populaciji ije se središte nalazilo na gradini Gradovrh, koja je na osnovi keramikih nalaza najvjerojatnije osnovana u toku kasnog bronanog doba i egzistirala kao naseobina kroz itavo -eljezno doba.479 Eksploatacija soli je davala odre2eni gospodarski, društveno-politiki i strategijski znaaj široj tuzlanskoj okolici, koja je vjerojatno inila jednu upravno-politiku i teritorijalnu jedinicu unutar odre2ene domorodake politije, mo-da breuke. ili neke druge njoj susjedne i bliske politije.480 Radi toga je i Baton Breuki mogao u konkretnom razdoblju da boravi na navedenom prostoru, nastoje:i 1891, 261; Patsch, 1897, 530-536; Uremošnik, 1965, 134-135; Isto, 1966, 122-124; Isto, 1967, 93-94; Isto, 1980, 85-95; Isto, 1984, 23-84. 478 Jovanovi:, 1957, 245 479 Uur:i:, 1908, 77-90; Jovanovi:, 1957, 245-249; Filipovi:, 1960, 89-94; Mili:, 1982, 133-136 480 O znaaju soli za -ivot ovog podruja i naselja u njemu i to još u dosta ranim periodima i to ne samo za lokalnu populaciju nego i za znatno udaljenija podruja dovoljno govori i sama njegova i drevna i današnja toponimija i hidronimija. U antici se naselje zvalo Salines, ime rijeke Jale koja protie kroz današnju Tuzlu se izvodi od grkog jalos sol, rijeica Solina, srednjovjekovna -upa Soli, te sama Tuzla (tuz-na turskom sol.) Nije nemogu:e ni pomisliti da su znaenje i veliina Breuka proizlazili i iz posjedovanja i kontrole prostora Tuzle na kojima se dobivala dragocjena i vrijedna sol, slino kao što su va-nost i snagu Dezitijata inili i rudnici metala i ispirališta Gornje Bosne. Nije nerealno pretpostaviti da se i jezgro breuke teritorije nalazilo ju-no od Save, o emu bi mo-da posredno govorilo i to što se za rat 12-9. god. p. n. e., u kojem su Breuci jedni od glavnih nositelja otpora, navodi da se vodi na teškom podruju a te karakteristike pru-aju ju-nije, bosanske oblasti posebno one u pojasu Sava-tuzlanska kotlina. 536 Mesihović, Dezitijati, 2007 da osigura podršku i temelje za svoju novu politiku poziciju i smanji utjecaj opozicionih stavova u oblasti koja je bila blizu još uvijek pobunjenom dinarskom pojasu. Iz svega slijedi mogu:a pretpostavka da je i tuzlansko podruje moglo biti pozornica obrauna Batona Dezitijatskog sa Batonom Breukim, predaje i su2enja potonjem. Pogotovu ako se ima u vidu da je ravnica oko rijeke Jale mogla osigurati dovoljno širok ravniarski prostor na kojem se mogla skupiti ustanika vojska i odr-ati sabor, ali i koja ujedno i nije bila suviše udaljena od brdskog prostora na kojem se mogla nalaziti situirana i gradina u koju se bio sklonio Baton Breuki.481 Tuzlanska oblast (dolina Jale i tuzlanska udolina shva:ena u širem smislu) je relativno blizu dezitijatske zajednice i nesumnjivo je bila krajnje ju-no podruje politija iz panonskog bazena, jer neposredno ju-nije od rijeke Spree se prostire «prazni» prostor u kome je u -eljezno doba egzistiralo vrlo malo gradina. Baton Dezitijatski je protiv svoga odmetnutog kolege sigurno morao voditi dovoljan broj boraca kako bi se sa jedne strane mogao uspješno obraunati sa Batonom Breukim i njegovim vojnim okru-enjem, a s druge da omogu:i ponovno podizanje po njemu neprirodno «primirenog» breuko-panonskog segmenta na ustanak. Da se kretao du- rijeke Bosne ovo kretanje dinarskih trupa moglo bi do:i u opasnost da bude primije:eno od strane izvidnika protu-ustanikih snaga i njihovih posadnih trupa koje su se nalazile smještene na oserijatskoj zemlji i posavskom podruju. Baton Dezitijatski se u svojim taktikim zamislima i kombinacijama koje je pravio protiv svoga suparnika u velikoj mjeri oslanjao i na faktor iznena2enja, te je sigurno nastojao da ostane neprimje:en. Tako se Baton Dezitijatski, nastoje:i u potpunosti iskoristiti faktor iznena2enja zahvaljuju:i kojem je i najviše uspio ostvariti brzu i uinkovitu pobjedu nad Batonom Breukim, vjerojatno odluio za prebacivanje snaga preko drugih pravaca. U tuzlansku oblast se moglo iz dinarskog pojasa do:i i iz sljede:ih pravaca; a) zaobilazno preko Vranduka pa du- srednjeg toka Bosne i zatim poprenom linijom preko padina Ozrena, b) ili preko Krivaje u ravnije oblasti sjeverno od planine Konjuh, c) i ravnim, ali i te-e pristupanijim, preko prijevoja Karaula. Ono što slijedi nakon izruenja Batona Breukog predstavlja jedno od najzanimljivijih svjedoanstava iz antike povijesti zapadnog Balkana, na-alost sauvano samo kod Kasija Diona i to samo u jednoj reenici, iz kojeg se mogu posredno izvu:i mnogi zakljuci koji nisu direktno vezani za problematiku ustanka od 6. do 9. god. n. e., nego mogu otkriti i neke detalje vezane za aspekte društvenog i politikog -ivota Dezitijata. Po Kasiju Dionu, Baton Dezitijatski je zarobljenog Batona Breukog izveo pred okupljenu vojsku (στραvτευµα), koja mu je glasanjem presudila. Da je presuda donesena glasanjem uesnika improvizirane skupštine-sudišta dokazuje upotreba glagola 481 Samo su2enje i pogubljenje je izgleda bilo obavljeno neposredno po predaji Batona Breukog, znai u relativnoj blizini gradine i zajednice koja je isporuila Batona Breukog. 537 Mesihović, Dezitijati, 2007 κατα−ψηφιvζοµαι,482 o emu je ve: ranije bilo više rijei. Prepuštanjem su2enja Batonu Breukom okupljenoj vojsci, odnosno u prenesenom znaenju narodu, Baton Dezitijatski nije samo postupao u skladu sa pretpostavljenim demokratinijim tradicijama Dezitijata, koje su mu, i pored toga što je bio vrhovni vojvoda ustanka, bile najbli-e i najshvatljivije, nego i iz nekih prizemnijih politikih razloga i op:ih interesa ustanka. On je time -elio i da su2enju da op:esavezniki karakter, jer u njemu nisu uestvovali samo Dezitijati, iako su oni vjerojatno i brojano i na drugi nain dominirali, nego i pripadnici drugih naroda. I tako bi se odgovornost za izricanje presude predstavila kao volja naroda, uesnika u ustanku, Iz toga bi proizlazilo da je i izvršavanje smrtne kazne, koje je uslijedilo odmah nakon presude, bilo smatrano kao da je uinjeno u ime naroda, ustanka i Saveza, znai u korist nekih metafizikih, viših ciljeva i interesa, a ne osje:aja i interesa pojedinaca. Su2enjem Batonu Breukom pred skupštinom Baton Dezitijatski je -elio da to predstavi i kao javnu stvar, a ne kao osobnu stvar pojedinca, ukljuuju:i i njega. Tako bi po Batonu Dezitijatskom narod, u smislu vojnika ustanikog Saveza bio jedini ovlašten i odgovoran da donosi kljune i presudne politike odluke, vodi sudske procese i presu2uje po vitalnim pitanjima. Time bi vojnika/narodna skupština Saveza bila vrhovno politiko tijelo Saveza i ustanka, ali izgleda da ova skupština uslijed -estokih rimskih ofenziva koje su uslijedile na ustaniko podruje nije uspjela za-iviti kao stabilna i oficijelno potpuno definirana institucija i da se nije uspjela izdi:i iznad karaktera ad-hoc konstitucije. Time bi i djelovanje oficijelnih du-nosnika i zapovjednika Saveza, ukoliko bi ono bilo u skladu sa interesima, ciljevima i zadacima Saveza, bilo predstavljeno kao izvršavanje obaveza ustanka, a ne kao samostalno djelanje. Uime bi se oni nalazili pod javnim imunitetom za sve uinjeno u ime «naroda», i bili bi amnestirani i od takvih djela kao što je pogubljenje Batona Breukog. Ujedno bi se i dodatno podcrtavao znaaj institucija ustanka i Saveza, i pokušao spasiti poljuljani autoritet ustanka. Ovim je Baton Dezitijatski nastojao u jedan jasan, prepoznatljiv, funkcionalan i cjelovit sustav uklopiti lokalne zapovjednike i ustanike jedinice, i pojaati unutarnju koheziju i disciplinu ustanka koje su u prethodnim fazama ustanka, zbog samovolje i sklonosti ka separatnom djelovanju pojedinih vo2a otpora i zapovjednika, dolazile u teška iskušenja. Izgleda da je u svome naumu stvaranja jedinstvenog sustava otpora nakon svih zbivanja vezanih za otpadnue i su2enje Batonu Breukom, Baton Dezitijatski bio i privremeno uspio, ali sada je za sve ve: bilo kasno jer je vrijeme za eventualni uspjeh ustanka ve: bilo isteklo. S druge strane Baton Dezitijatski je narodnim, op:eustanikim su2enjem Batonu Breukom nastojao i da odr-i Savez sa Breucima i drugim panonskim narodima ijim snagama je dotada zapovijedao Baton Breuki. Pošto se sudilo i presudilo osobi koja je bila obnašatelj vrhovnog vojnog zapovjedništva i koja je bila utjecajna i ugledna u breukom i op:epanonskom društvu i prije 482 Cass. Dio LV, 34, 5 538 Mesihović, Dezitijati, 2007 ustanka, Baton Dezitijatski je morao vrlo oprezno postupati sa vrijednim zarobljenikom, kako ne povrijedio osje:aje i interese Breuka i mo-da drugih panonskih naroda. Baton Dezitijatski nije -elio da se zamjeri ili da izazove nezadovoljstvo u breukim i panonskim politikom predstavništvima, unutar uglednih i utjecajnih rodova i uop:e u breuko-panonskom društvenom miljeu. Osnovni cilj dolaska Batona Dezitijatskog sa svojim trupama u panonski bazen i intervencije protiv snaga lojalnih Batonu Breukom bio je sprjeavanje za-ivljavanja sporazumne predaje i ponovno podizanje proturimskog ustanka na prostorima panonskih ravnica, a ne vojnika pobjeda nad Breucima i drugim Panonima. On je samo -elio da sa njima, odnosno njihovim predstavnicima koji se nisu potpuno otisnuli u pravcu izdaje ponovo dogovori zajedniki nastup. I u skladu i s tom idejom vodiljom, Baton Dezitijatski je i izveo javno su2enje drugom vrhovnom vojvodi. Jer iako je Baton Breuki nesumnjivo poinio, u odnosu na cjelokupni ustanak, akt teške izdaje on je ipak pripadao breukom narodu pa bi svaki nepromišljen postupak, kao što bi bilo samoinicijativno presu2ivanje bez tra-enja legitimiteta i bez nesumnjive javne i široke podrške mogao izgledati i kao uvreda breukog ponosa. Da je postupio po kratkom postupku Baton Dezitijatski bi i sebe i svoje trupe mogao dovesti u situaciju da u oima Breuka i drugih Panona mo-da budu vi2eni i kao strani element, uljezi koji su im došli nametati svoja rješenja i volju, a ne da sprijee izdaju, izvrše pravdu, kazne uzurpaciju i tra-e dobrovoljni sporazum zasnovan na partnerstvu i ravnopravnosti kako bi se obnovio zajedniki nastup. On se, da bi ostvario svoje primarne ciljeve morao dr-ati pravca kojim bi osigurao povjerenje Breuka i drugih panonskih naroda, a ne producirao nezadovoljstvo i u ionako klimavoj moralnoj situaciji u svezi -elje za daljim nastavkom ustanka i kapitulantskoj i kalkulantskoj atmosferi kojima je uveliko odisao panonski bazen. On i njegovo vojno-politiko zapovjedništvo jednostavno nisu smjeli dozvoliti da se pojavi sumnja u njihove proklamirane namjere unutar naroda ije su se vojske do zbivanja kod rijeke Bathinus nalazile pod vrhovnim zapovjedništvom Batona Breukog. U tu svrhu Baton Dezitijatski je vjerojatno iskoristio i injenicu da su na skupštini-sudištu pored dinarsko-dezitijatskog majoriteta, vjerojatno prisustvovali i uestvovali i neki pojedinci ili skupine iz breuko-panonskog miljea koje su se suprotstavljale politici Batona Breukog, Iskorištavaju:i njihovo prisustvo, Baton i njegovo najbli-e okru-enje su mogli skupštini-sudištu dati bar fiktivni legitimitet⇒ i zastupništva breuko-panonskog segmenta ustanka, predstavljaju:i tako su2enje, presudu i njeno izvršenje i kao izra-aj breuko-panonske volje i stavova, a ne kao svoje ili dinarsko-dezitijatsko samovoljno ponašanje i ispunjavanje -elja i -ara za osvetom. Nain i metode su2enja Batonu Breukom i uop:e cjelokupni proces koji se u svezi toga odigrao predstavljeni su tako kao volja oficijelne institucija koja reprezentira ustanak u njegovoj cijelosti. S tako ostvarenim legitimitetom koji bi dopustio zakonsko ka-njavanje Batona Breukog, drugi vrhovni vojvoda je imao u svojim rukama kakav-takav argument na osnovi kojeg je mogao pregovarati sa drugim breuko539 Mesihović, Dezitijati, 2007 panonskim predstavnicima i zapovjednicima kako bi Panoniju ponovo podigao na oru-je protiv rimske vlasti. Javnim su2enjem i kasnijim pogubljenjem Batona Breukog trebala je biti odaslana i poruka svim narodima Panonije, koje je nakon svega što im se neposredno prije bilo desilo uhvatio osje:aj melankolije i zahvatilo opadanje borbenog morala i -elje za nastavkom rata, da vjeruju u odlunost, nepokolebljivost i odlunost svojih suboraca, posebno onih iz dinarskog pojasa. Baton Dezitijatski i njegovo neposredno vojno-politiko okru-enje su im tako nastojali ponovo uliti vjeru u snagu i cilj kojim se mo-e zajednikim i odlunim djelovanjem ipak dose:i. Oni su ujedno jasno stavljali na znanje da predaja i separatni dogovor sa neprijateljem ne dolazi u obzir i da ustanike snage sa dinarskog pojasa ne:e dozvoliti nikakav dalji separatni ispad. Tako je javno su2enje vojnike/narodne skupštine trebalo i poslati jasnu poruku svim potencijalnim izdajnicima (proditores), što ih eka. Uostalom upravo su narodne skupštine bile te institucije koje su imale ingerencije za su2enje po predmetima izdaje. U prvi mah je izgledalo da je poruka pravilno shva:ena i da je imala izvjesnog efekta, jer su se po Kasiju Dionu Panoni ponovo digli. Ali vrlo brzo se pokazalo stvarno nalije zbivanja koja su se u tim mjesecima i danima odigravala na prostorima nekada pobunjene Panonije, jer je ona ponovo bez ve:ih teško:a podlegla pred prvom narednom rimskom ofenzivom. Nesumnjivo je Baton Breuki svojim postupcima izazvao visoku razinu nezadovoljstva unutar breukog i drugih naroda i stekao i otvorene neprijatelje koji su sura2ivali sa Batonom Dezitijatskim. Ali je veliko pitanje koliko je skupština-sudište stvarno gledano sa breuko-panonske strane bila stvarno legitimna u stvarnom i istinskom izrazu volje Breuka i drugih naroda iz panonskog bazena. Izgleda da i ona kao i prethodno djelovanje Batona Breukog, iako su oba zbivanja svoje akcije i postupke opravdavale time da to rade u interesu i kao izraz volje breuko-panonskog segmenta, nije uspjela da ostvari ideju da bude stvarni izraz volje breuko-panonskog stanovništva. Skupštinasudište se zadr-ala samo na tome da, koriste:i podršku samo jednog breuko-panonskog dijela koji je bio otvoreno neprijateljski nastrojen prema djelovanju Batona Breukog, dobije bar kakav takav fiktivni legitimitet. I u tome treba tra-iti razlog kasnijeg brzog prestanka ustroja otpora u Panoniji, jer ni ovaj dio breuko-panonskog stanovništva koji je bio odan interesima ustanka i Saveza i odluan u tome da se nastavi zajedniki otpor, nije predstavljao ve:i dio breuko-panonskog stanovništva. A vjerojatno nije bio ni dovoljno uvezan sa ve:inom naroda za ije su se zastupnike u skupštini-sudištu predstavljali, a koji su nakon svega što im se dogodilo zapali u apatiju i u totalnu vojnu i politiku dezorijentiranost. Tako su se ustaniki narodi Panonije samo fiktivno, više vo2eni inercijom op:eg razvitka doga2aja, nego odlunim i nepokolebljivim stavom ponovo podigli na ustanak. Ta pasivna pozicija breuko-panonske ve:ine, koja je do tada slu-ila samo kao objekt politike pa i vojne borbe 540 Mesihović, Dezitijati, 2007 opcija za nastavak rata i protiv njega, pokazati :e svoje pravo lice kada se na panonski bazen ubrzo pokrene nova rimska ofenziva. Baton Dezitijatski je vjerojatno bio u svome prote-iranju demokratskih naela, u konkretnoj situaciji vezanoj za su2enje i presu2ivanje Batonu Breukom, podstaknut i motivima koji su u sebi nosili i karakter strateških zamisli u vo2enju ustanka, Ovim inom on je i namjeravao da smanji pravo na samostalno vuenje poteza lokalnih politikih starješina i vojnih zapovjednika bez obzira na interese i op:i cilj ustanka i njegove druge politike i vojne institucije i ostale sastavnice. Tako bi se sprijeilo poduzimanje samostalnih, separatnih odluka koje bi bile strateške naravi, a što bi kao krajnju konsenkvencu imalo ugro-avanje itavog ustanka. A smanjivanjem mogu:nosti za separatno strateško djelovanje lokalnih mo:nika tako što bi se jaao autoritet javnih institucija, posebno one najbrojnije, nesumnjivo bi se ojaavalo jedinstvo Saveza. U tu svrhu Baton Dezitijatski je nastojao sve sastavnice i dijelove koji su inili ustanak dovesti u jedan sustav koji bi bio institucionaliziran, i gdje bi se znala i poštivala mre-a me2usobne odgovornosti iz koje ne bi bio iskljuen ni on sam. A u tom sustavu bi skupština vojnika, ustvari naroda uesnika ustanka, bila suverena politika i vrhovna sudbena institucija. U skladu sa tom mišlju vodiljom Baton Dezitijatski nije mogao dozvoliti ugro-avanje pretakanja svoje ideje u praktino funkcioniranje ustanikih snaga i institucija, tako što bi uinio osobni presedan i iskoristio svoju vojvodsku mo: i autoritet i po samo svojoj volji ili volji svoga najbli-eg okru-enja presudi svome doskorašnjem kolegi. Baton Dezitijatski je su2enjem i presu2ivanjem koje izvodi skupština vojnika/naroda vjerojatno nastojao i da oslabi mo: i politiko znaenje lokalnih aristokratskih prvaka unutar drugih politija uesnika u ustanku. Oni su u odnosu na obino gra2anstvo bili više skloni kalkulanstvu i kompromisnim rješenjima, jer su imali mnogo toga da izgube ako bi se, za njih sve besmislenija dalja borba do konanog cilja, nastavila. Zbog toga je Baton Dezitijatski za svoju ideju odlune borbe podršku tra-io u širim masama, koje su uostalom i najviše stradale od rimskih nameta, regrutacija i drugih obaveza. Lokalna aristokracija, u tradiciji rimske provincijalne politike, je bila prote-irana i esto nalazila zajedniki jezik sa rimskim dr-avnim i provincijskim predstavnicima. Rat je izgleda stvarno ojaao demokratski duh i politiko znaenje obinog naroda predstavljenog preko skupština vojnika. Golema masa se nalazila u oru-anim snagama ustanka i samim ona je predstavljala i izniman politiki faktor, pa su krugovi lokalne domorodake aristokracije s razlogom mogli biti obazrivi prema op:em trendu razvitka ustanka koji je najviše inicirao jedan od vrhovnih vojvoda. I u ovome bi trebalo tra-iti razloge politike i vojne kombinatorike koju su izvodili Skenobard i posebno drugi vrhovni vojvoda Baton Breuki, i njihovih te-nji za napuštanjem ustanka i kreiranje sporazuma sa Rimljanima. Uostalom jaaju:i pozicije obinog naroda u prvom redu podr-avaju:i i pridr-avaju:i se širokih sudbenih ingerencija skupštine vojnika, a slabe:i politiki znaaj lokalne aristokracije, Baton Dezitijatski nastojao i da ojaa op:e 541 Mesihović, Dezitijati, 2007 institucije i ciljeve Saveza na uštrb lokalnih narodnosnih partikularizama, iji su najve:i i najglasniji eksponenti i zagovornici dolazili iz redova aristokracije pojedinih politija. On je time -elio poruiti da je sudbina ustanka u rukama cjelokupnog naroda, tj. njegovih ratnika a ne u -eljama, te-njama i ambicijama pojedinaca ma koliko oni bili politiki ugledni i utjecajni, te da su vrhovni du-nosnici ustanikih snaga samo predstavnici mase obinih vojnika tj. naroda kojem za svoje akcije potpuno i odgovaraju. Osim toga on je uvijek ve:u opoziciju realizaciji svojih nastojanja i osje:ao i imao unutar redova lokalnih prvaka, koji su se teško mirili sa promjenama koje bi im mo-da mogle narušiti status, steeni ugled pa u krajnjoj konzekvenci i imovinu, nego me2u obinim vojnicima koji su u naelu ve:inom bili odaniji interesima ustanka. Lokalni prvaci su raspolagali sa ve:om stvarnom mo:i i autoritetom pa su se mogli usuditi da preduzimaju i donose strateške odluke koje bi mogle dovesti u pitanje ustanak. Suprotno od njih, obini vojnik samo kao jedinka je bio previše slab da bi se uop:e mogao otisnuti na to da donosi odluke takve naravi, pa je po prirodi stvari bio odaniji prema onom prvom cilju koji mu se postavio kada je stupio u borbu. Zato je Baton Dezitijatski ideju o jaoj unutarnjoj koheziji pokušao ostvariti oslanjaju:i se na one institucije koje su okupljale u najve:em broju obine vojnike i izra-avale njihovu volju. Dok je kao jedinka obini vojnik bio skoro politiki beznaajan, udru-en sa ostalim svojim suborcima on je stvarao politiku snagu na koju je Baton Dezitijatski mogao raunati i sa kojom je i više nego parirao autoritetu i mo:i društvenih i politikih elita naroda koji su uestvovali u ustanku. Davanjem vrhovnih suverenih i sudskih prava skupštini-sudištu vojnika/naroda Baton Dezitijatski i neposredno politiko i zapovjedno okru-enje oko njega nastojalo je i prevazi:i krizu politikog autoriteta koja je proizašla kao direktna posljedica svih zbivanja koja su se odigravala u svezi otpadnua Batona Breukog. I to tako što bi instalirali kao vrhovni prepoznatljiv i poštovan politiki autoritet ustanka jednu instituciju kojoj bi trebali biti podre2eni svi drugi segmenti ustanka. A kao najpogodniji in za takvu realizaciju poslu-ilo je upravo su2enje jednom od dvojice vrhovnih vojvoda ije je samoinicijativno djelovanje vodilo do niza poreme:aja, uzurpacije i klasine izdaje. Mo-da su i ove tendencije koje je Baton Dezitijatski pokušavao afirmirati izazivali i odre2enu dozu podozrenja kod niza lokalnih prvaka, pogotovu unutar onih zajednica u kojima demokratske osobnosti nisu bile toliko izra-ene i prisutne. Mogu:e je da su se i u tome krili razlozi da pojedine starješine ponu kalkulirati, pa i voditi dvostruku igru ili ak i otvoreno napuštati ustanak. Suprotno od njih Baton Dezitijatski je, kako se iz svega izlo-enog mo-e vidjeti, bio osoba potpuno posve:ena i odana ne samo dezitijatskom narodu nego i op:im interesima ustanka. Batonu Breukom je bilo su2eno najvjerojatnije po optu-nici za izdaju koju je poinio kao vrhovni vojvoda i zapovjednik ustanike vojske, pa je u skladu sa tim bilo sasvim logino da mu presude oni koje je trebao predvoditi i koje je izdao, tj. vojnika skupština. Titulu suverena Breuka 542 Mesihović, Dezitijati, 2007 koju je Baton Breuki preuzeo njegov imenjak kao i uostalom i jedan dio Breuka i oko njih okupljenih Panona nije priznao i smatrao je za najobiniju uzurpaciju. To što su Rimljani Batonu Breukom priznali pravo na suverensku vlast u breukoj politiji je samo moglo biti dodatni i to ote-avaju:i faktor po njega nakon što je bio predat snagama koje je predvodio Baton Dezitijatski. Najvjerojatnije je pred vojnikom/narodnom skupštinom Baton Breuki optu-en ne samo za izdaju zajednike borbe i zakljuivanje separatnog sporazuma sa Rimljanima kojim priznaje njihovu vlast protiv koje ustanici ve: du-e od dvije godine vode teške i surove borbe, nego i za nasilno svrgavanje Pinesa, njegovo izruenje neprijatelju i uzurpaciju breuke suverene vlasti. Ovim je Baton Dezitijatski nastojao da su2enje prika-e i kao in kojim se štiti breuki politiki sustav i pred pravdu izvode njegovi prekršitelji, ime se nastojalo da se dodatno in su2enja još više pribli-i breuko-panonskoj komponenti, a posebno pristalicama Pinesa. Sam tok su2enja izgleda nije baš bio previše pro-et nekim razliitim stavovima i izgleda da su uesnici vojnike/narodne skupštine, u tom momentu u funkciji sudišta, bili u dovoljnoj mjeri ogoreni na Batona Breukog i da rezultat njihovog odluivanja nije uop:e dolazio u pitanje, Ako se mo-e vjerovati da je Kasije Dion u svome izvještaju realno predstavio povijesnu situaciju, a nemamo nikakvog razloga da to ne inimo, odmah nakon izricanja presude Baton Breuki je na licu mjesta pred još uvijek okupljenom vojskom tj, svojim presuditeljima pogubljen.483 Izvo2enjem Batona Breukog pred sud narodne vojske i sve ono što je kao posljedica toga uslijedilo zakljuno sa njegovim pogubljenjem je predstavljalo javni in, kojim je drugi vrhovni vojvoda jednim dobrim politikim potezom su2enje, presudu i pogubljenje legimizirao. Uinivši itav postupak koji je slijedio sa zarobljenim Batonom Breukim zakonskim, Baton Dezitijatski je svoje djelovanje u svemu tome prikazao kao obavljanje svojih obaveza i normalan i potpuno legitiman in jednog du-nosnika ustanka i Saveza, te tako na neki nain i amnestirao sebe. Za razliku od Kasija Diona, kod drugog našeg glavnog izvjestitelja o ustanku ne nailazi se ni na naznake da je došlo ni do intervencije trupa Batona Dezitijatskog u Panoniji, niti da je odr-ano su2enje niti da je pogubljen Baton Breuki koji se, po Veleju Paterkulu, nešto ranije kod rijeke Bathinus «predao» Tiberiju. Na ovom primjeru izgleda da se nailazi na namjerno izbjegavanje unošenja u povijesno djelo niza injenica koje su se odigrale odmah nakon zbivanja kod rijeke Bathinus, i to kao njene neposredne posljedice. Da ih je naveo Velej bi tako otkrio pravu prirodu panegiriki predstavljene predaje Panonije Tiberiju, odnosno da nije bila rije ni o kakvoj rimskoj bezuvjetnoj pobjedi nego o najobinijem kompromisu uinjenom od dvije zainteresirane strane, od kojih jedna i to rimska izgleda nije bila i najiskrenija. Jer kako bi to bilo mogu:e da se Panonija predala kada se po njoj još uvijek kre:u jake i brojne ustanike snage bez ikakve smetnje od strane 483 Cass. Dio LV, 34, 5-6 543 Mesihović, Dezitijati, 2007 rimskih i njima saveznikih snaga, da postoje uporišta kao vojno samodovoljne jedinice. Kako bi to Tiberije, taj vrsni zapovjednik mogao uiniti takav taktiki previd i dozvoliti da trupe kojima zapovijeda drugi ustaniki vrhovni vojvoda bez ikakvog smetnje od strane oru-anih snaga kojima je zapovijedao, u2u na prostor Panonije. I da u zasjedi saekaju Batona Breukog, tog rimskog konvertirskog podlo-nika, potpuno ga poraze i zarobe, odr-e mu javno su2enje i na licu mjesta mu presude. Pa ako su Panoni predali oru-je zašto nisu rimske jedinice ušle na teritoriju Panonije koja je do tada bila pobunjena, i zašto bi uostalom Plaucije Silvan morao, da nakon što su se Panoni ponovo digli predvodi, ofenzivu. Da je sve to morao da navede «u vodu» bi pala itava koncepcija Velejevog podila-enja prema Tiberija, koja je posebno trebala da do2e do izra-aja u opisu onoga što se desilo kod rijeke Bathinus kako bi se Tiberije predstavio kao autoritetna i jaka osoba, sposoban zapovjednik i Rimljanin «pravog kova» pred kojim pola-u oru-je i ine poklonjenje tisu:e ratnika koji su, po Veleju, kratko vrijeme ranije ropstvom prijetili Italiji (paulo ante servitutem minatam Italiae).484 Prenaglašavanjem opasnosti koje ustanici predstavljaju po Italiju, što izriito navodi na dva mjesta u svome nacrtnom opisu, Velej je -elio da podcrta Tiberijevu osobu pred kojom se na kraju ta «prijetnja» dolazi da pokloni, kao nekog novog Marija, spasioca dr-ave. I zbog svega toga Velej Paterkul je sigurno smatrao da je najbolje da se ne zamjeri i da prešuti itav niz injenica, ukljuuju:i i pogubljenje Batona Breukog, koje se vjerojatno ne bi našle ni u neostvarenom radu kojem je Historiae Romanae trebala slu-iti kao nacrt. Velej je na taj nain prepustio itaoca da se u svezi pada Panonije zadovolji samo sa opisom zbivanja kod rijeke Bathinus, koja su ustvari bila samo startna pozicija za razvoj procesa koji je na kraju doveo do prestanka ustroja otpora u Panoniji. Pogubljenje izvedeno na licu mjesta bilo je, kao i su2enje i izricanje presude Batonu Breukom javni in, ali sa drugaijim motivima. Dok se prisustvo javnosti i njeno uestvovanje u procesu su2enja i presu2ivanja mo-e objasniti demokratskim tradicijama dezitjatske zajednice i strateškom politikom pragmatikom Batona Dezitijatskog i njegovog neposrednog vojnog i politikog okru-enja, u sluaju pogubljenja na licu mjesta i to vrlo brzo po izricanju presude stvari stoje nešto drugaije. Nainom izvršenja ovog ina Baton Dezitijatski je pred svojim vojnicima i subordiniranim zapovjednicima -elio na jednoj strani da poka-e odlunost i beskompromisnost, a na drugoj da se predstavi kao predstavnik koji :e bespogovorno i brzo izvršavati volju svoga naroda. Tako bi se Baton Dezitijatski prikazao i na prostorima Panonije kao osoba vrste volje. A i Panoni bi pred sobom vidjeli vrhovnog vojvodu, sa kojim do tada nisu imali kontakta u onolikoj mjeri kao sa Batonom Breukim, kao nepokolebljivog lidera, sposobnog, i spremnog da se u borbi za zajednike interese suoi i sa najve:im iskušenjima, ali koji je ujedno i odan institucijama i obiajima naroda i poštovalac 484 Vell. II, CXIV, 4 544 Mesihović, Dezitijati, 2007 legitimiteta. Baton Dezitijatski je tako ukazao i da :e se beskompromisno suprotstaviti svim te-njama za secesijom, izdajom i kalkuliranjem i da :e braniti i predstavljati svojom osobom i svojim autoritetom ustanak do samoga kraja. Pogubljenje na licu mjesta je imalo i svoje simboliko znaenje kojim se -eljela pokazati odlunost i beskompromisnost i okupljene vojske, koja je posredno predstavljala i ustanike narode, da nastavi sa zajednikom borbom do konanog cilja. Javno pogubljenje je trebalo na neki nain da predstavlja i odaslanu poruku u vidu opomene svima onima koji imaju namjeru da napuste zajedniku borbu, a posebno onim prvacima koji su se kolebali ili oportunistiki tra-ili izlaz iz ustanka, što ih eka ako se odlue na to. Pad Panonije Nakon su2enja i pogubljenja Batona Breukog, i likvidiranja izdajnikog pokreta, mnogi Breuci i Panoni koji su se nalazili u okvirima onog segmenta ustanka koji je neposredno ulazio u zonu odgovornosti pogubljenog vojvode ponovo su se digli na oru-je protiv Rima.485 Ovaj podatak Kasija Diona je ipak potrebno shvatiti samo uvjetno jer ono ni po svome opsegu ni po svome kvalitetu nije bilo pribli-no onome što se doga2alo za vrijeme izbijanja ustanka 6. god. n. e. u panonskom bazenu. Iako su se panonski prvaci i snage obavezale da se ponovo bore, rije je ipak bilo o dezorganiziranim, umornim i oslabljenim snagama, iji ni borbeni moral i volja izgleda nisu bili baš na zavidnoj mjeri i kojima je bilo potrebno vremena da se ponovo ustroje bar u onoj mjeri kao pred proces koji je doveo do separatne predaje kod rijeke Bathinus. Naravno pojedini dijelovi toga panonskog oru-anog sustava su pokazivali odlunost i -ilavost i u daljem otporu, ali sve je to bez postojanja jasnog obrambenog sustava bilo osu2eno da djeluje samo kao manji in otpora. A taj raspad obrambenog sustava, a koji Baton Dezitijatski i njegovo i dinarsko i panonsko okru-enje i sljedbenici nisu imali ni vremena ni mogu:nosti ni snage da ponovo ustroje (iako su sigurno namjeravali to uiniti pa i inili), jer je nastupila nova rimska ofenziva sa konkretnim zadatkom-okupacija Panonije. Nakon odmetnu:a i ka-njavanja jednog od vrhovnih vojvoda Baton Dezitijatski je ostao jedini vrhovni vojvoda i predstavnik ustanikog Saveza. I to izgleda bez izbora novog kolege iz panonskog bazena, jer sve što je uslijedilo se tako brzo odvijalo da je ak ako je bio i planiran izbor zamjene za polo-aj koji je u ustanikoj i breukoj hijerarhiji u-ivao Baton Breuki on se jednostavno nije mogao ostvariti. Plaucije Silvan je sa trupama sa kojima je zapovijedao vrlo brzo reagirao i u stilu skoro «blitzkrieg» kampanje slomio ustroj otpora ponovo podignutih Breuka i Panona, bez ve:ih teško:a. Na samom panonskom ratištu, uslijed niza negativnih okolnosti koje su se pojavile, Baton Dezitijatski nije imao šansi da se samo sa trupama kojima je neposredno zapovijedao (ukljuuju:i i one Panone koji su mu se pridru-ili) uspješno suprotstavi rimskoj ofenzivi. Zemljopisni karakter 485 Cass. Dio LV, 34, 6; 545 Mesihović, Dezitijati, 2007 Panonije nije davao mnogo mogu:nosti dinarskim jedinicama da razviju svoja uobiajena taktika rješenja, a Dezitijati i drugi gorštaci nisu bili ni navikli na intenzivno vo2enje operacija u poglavito ravnijim podrujima. Tako da oni nisu ni mogli da puno pomognu svojih panonskim suborcima na koje se pokrenula navala protu-ustanikih snaga koje je predvodio Silvan. I vidjevši potpuni kolaps ustroja fronte u panonskom bazenu, odnosno na podruju koje je zauzimao nekadašnji breukopanonski segment, Baton Dezitijatski se sa svojim trupama povukao u dinarski pojas, još uvijek preostalo kompaktno ustaniko podruje. Baton Dezitijatski je jednostavno bio prisiljen da povue snage kojima je neposredno zapovijedao jer se, u situaciji brzog i op:eg kolapsa otpora u panonskom bazenu, vrlo lako mogao na:i u iznimno teškoj taktikoj poziciji. Udaljen od svojih logistikih baza i nalaze:i se uvjetno reeno na «tu2em terenu» koji je bio izlo-en sna-nom udaru protivnikih snaga, Baton Dezitijatski se sa svojim trupama mogao suoiti sa odsijecanjem veze sa dinarskim pojasom pa i opkoljavanjem i uništavanjem, a osim toga on je morao osigurati i svoje matino podruje. Uvidjevši da je i moral i spremnost za nastavak borbe kod Breuka i drugih panonskih zajednica opala, u tolikoj mjeri da su pokušaji odr-anja Panonije besmisleni, Baton Dezitijatski je odluio skratiti liniju ratišta i povu:i se iz Panonije. Izgubivši bilo kakve nade za opstanak panonskog ratišta, iskusni Baton Dezitijatski je odluio utvrditi strateške prolaze iz panonskog prostora u dinarski pojas. Tom prilikom formirao je prema njoj jak lanac obrambenih utvrda i to na vitalnim strateškim mjestima koji su kontrolirali putove kojim se iz Panonije dolazilo u dinarsko (dalmatinsko) podruje. Po Kasiju Dionu, prilikom povlaenja iz Panonije Baton Dezitijatski je sa svojim trupama opustošio ovu zemlju (…διαλαβω;ν εjκειvνην εjποvρθει),486 i taj postupak bi se mogao prije smatrati ne nekom vrstom odmazde nad Panonima nego primjenom taktike «spaljene zemlje», On je dobro znao da bi se nakon smirivanja panonskog ratišta gro trupa pod rimskim zapovjedništvom, koji se našao sjedinjen u panonskim zemljama, prešao na realiziranje «dalmatinske faze», odnosno prebacivanje ofenziva velikih razmjera na dinarsko podruje i to iz pravca tek zauzetog podruja Panonije. Ustvari najlakši prodor u samo srce dinarskog ustanikog podruja, u dezitijatske zemlje, bio bi onaj pokrenut sa breukog podruja. Ovo razme2e dinarskog i panonskog pojasa iz razloga postojanja ustanikog ratišta u panonskom bazenu izgleda nije bilo dobro zašti:eno. Tako se izlaskom sa sjeverne strane trupa pod rimskim zapovjedništvom pojavio problem «mekog trbuha» ustanka, koji je Baton Dezitijatski nastojao ubrzano riješiti politikom spr-ene zemlje, kako bi dobio na vremenu (jer je usporavao napredovanje i snabdijevanje rimskim trupa) i utvr2ivanjem linija odbrane okrenutih prema Panoniji. Baton Dezitijatski je te ustanike garnizone (φρουραιÇV) postavio najvjerojatnije u dolini rijeke Bosne (na mnogim strateškim tokama na ovom prostoru), u 486 Cass. Dio LV, 34, 6-7 546 Mesihović, Dezitijati, 2007 ozrenskom pojasu i uop:e izme2u rijeka Krivaje i Spree, na prostorima Karaule (samo ime sugerira postojanje granine, nadzorne, garnizonske pozicije), i u srednjem toku Drine oko srebrenikog zavoja. Pri tome su vjerojatno uvrš:ene i preostale ustanike pozicije na sjeverozapadnom i drugim ustanikim prostorima i to poglavito one na linijama bojišnice i prema oekivanim pravcima neprijateljskog udara. festok otpor koji je u vrijeme proljetne ofenzive 9. god. n. e. pru-en tim snagama ukazuje da je utvr2ivanje linija i strateških toaka na bojišnici bilo uspješno i tek ih je anga-man kompletne protu-ustanike armije Ilirika slomiti ali uz veliki i ogoreni otpor. Nakon što su se njihovi dinarski suborci povukli, preostali Panoni shvativši da je nastupio neminovni kraj a i uvi2aju:i uništavanje vlastite zemlje od Silvanovih trupa, odluio je da se preda, posti-u:i izvjestan dogovor o predaji.487I tako je sa jeseni 8. god. n. e. prestao svaki ustrojeni i znaajniji otpor na prostorima panonskog bazena, ime se oko preostalog ustanikog podruja u dinarskom pojasu oblikovalo klasino vojno okru-enje vo2eno i sinkronizirano iz ona tri glavna protu-ustanika središta koja ustanici u samom poetku rata nisu uspjeli da stave pod kontrolu⇒ Siscija-Sirmijum-Salona. Jedini otpor koji se nastavio u Panoniji inile su manje, u ve:i obrambeni sustav nepovezane i neustrojene grupe, ija je aktivnost sve više poprimala formu hajduije.488 Vjerojatno su ove grupe sainjavali oni pojedinci koji su bili najodaniji ideji ustanka i najodluniji protivnici politike Batona Breukog, a koji se nisu uspjeli povu:i sa trupama Batona Dezitijatskog. Rimljani su u ponovo uspostavljenim peregrinskim civitates uglavnom doveli na vlast one pojedince ili grupe koje su im bili najviše naklonjene. Te grupe su poglavito dolazile iz krugova koji su direktno ili indirektno podr-avali Batona Breukog ili su od poetka bili na rimskoj strani ili su na samom kraju uspjeli nekako posti:i sporazum sa zapovjedništvima nastupaju:ih rimskih trupa. I njihovim politikim protivnicima nije preostajalo ništa drugo nego da se sakriju u šume i da sporadinim, manjim iznenadnim napadima hajdukog karaktera uznemiravaju i ometaju pacifikaciju teritorije. Ove grupe su, po Kasiju Dionu, nastavile sa prepadima još dugo vremena, što je po njemu sasvim prirodno nakon jednog tako velikog nemira kao što je bio ustanak. Pošto je Plaucije Silvan taj koji predvodi konanu ofenzivu na preostalo breuko i panonsko ustaniko podruje, a rije je o zapovjedniku koji je pokrivao istonu liniju bojišnice (njegov sto-er se 487 Cass. Dio LV, 34, 7 488 Cass. Dio LV, 34, 7; Taj fenomen hajduije koji se odr-ava u panonskim zemljama još dugo nakon pada Panonije Kasije Dion je smatrao potrebnim da zabilje-i da se to stalno doga2a, dodatno istiu:i da je hajduija posebno izra-ena u sluaju naroda nekadašnje jedinstvene provincije Ilirik. Uim istie ovaj fenomen vjerojatno se i sam Dion , dok je bio namjesnik ilirskih provincija, intenzivno suoavao sa ovim ozbiljnim problemom pa je samim tim smatrao potrebnim da fenomen hajduije kada govori o ilirskim zemljama posebno naglasi. To bi sugeriralo da je i u njegovo vrijeme «hajduki zanat» bio svojstven i najviše prepoznatljiv za prostore ilirskih zemalja. 547 Mesihović, Dezitijati, 2007 vjerojatno nalazio ili u Sirmijumu ili u njegovom širem gravitacionom podruju), sva ova zbivanja koja su vezana za otpadnu:e i ka-njavanje Batona Breukog i ponovni «panonski rat», pokrivaju poglavito istone dijelove panonskog bazena. Vjerojatno je rije o oblastima izme2u Bosne i Drine na bosanskom podruju i odgovaraju:em dijelu u slavonskom, pa mo-da i prekodravskom podruju. Sude:i po tekstu Veleja Paterkula koji ka-e da je u ljeto 8. god. n. e. Panonija tra-ila mir, a i po tome što i kontekst teksta Kasija Diona koji govori o zbivanjima u Panoniji vezanim za posljednje razdoblje ratnih zbivanja i njegovo mjesto u djelu sugerira da se to doga2a u drugoj polovici 8. god. n. e. mo-e se bar okvirno odrediti i vrijeme svih ovih zbivanja. Tako bi se sporazumna predaja kod rijeke Bathinus desila u ljeto, a konani pad, orijentiraju:i se prema podatku Veleja da se u jesen pobjednika vojska vratila u svoja zimovališta, desio bi se znai zakljuno sa jeseni 8. god. n. e. To bi znailo da se sve što se odigralo u vezi odmetnu:a Batona Breukog desilo u ljetnim i jesenjim mjesecima (vjerojatno unutar perioda VII-X. mjesec). Sa padom Panonije Kasije Dion i završava svoju LV. knjigu, tako i simboliki oznaavaju:i kraj jednog razdoblja. Po Dionu, Tiberije se u Rim uputio dok su još uvijek trajale završne operacije konane pacifikacije organiziranog otpora u breukopanonskom bazenu.489 To bi znailo da je on u potpunosti imao povjerenja u svoje podre2ene zapovjednike, u prvom redu na Plaucija Silvana, ali i da je bio siguran u ishod ugušivanja poslije 2epova otpora.490 Razlozi raspada jedinstvenog Saveza Saveza i pada Panonije I poljuljani autoritet Saveza i nespremnost daljeg posve:ivanja i -rtvovanja u ime ciljeva koje je on predstavljao, i pored svih pokušaja i nastojanja Batona Dezitijatskog i njegovih suradnika, a vjerojatno i drugih prvaka ustanka, upravo se na primjeru pada Panonije najbolje pokazuje. Ni kasnija intervencija drugog vojvode nije mogla da ponovo privue Breuke, a sa njima vjerojatno i neke druge narode Panonije da nakon nekog vremena nastave sa ozbiljnijim otporom i da ostanu u Savezu. Odustajanju od nastavka otpora, i pored ponovnog privremenog pridru-ivanja naroda iz Panonije (Breuka i oko njih okupljenih naroda), doprinijela je i brza reakcija i intervencija M. Plaucija Silvana i trupa koje je predvodio na breuku i drugu preostalu ustaniku teritoriju u Panoniji. I moral Breuka i oko njih okupljenih drugih panonskih naroda i zajednica i pored naelnog nepodr-avanja ina Batona Breukog i nastavka borbe zbog svih zbivanja koji su pogodili Breuke i druge panonske narode, 489 Cass. Dio LVI, 1, 1 490 Na osnovi Dionovog izlaganja mo-da bi se mogla pokušati rekonstruirati, bar u okvirnim crtama, zbivanja u posljednim danima ustanike Panonije. Ofenziva Plaucija Silvana je imala razgranato operativno djelovanje i nije bila usmjerena samo po jednoj liniji prodiranja. Kako se ini, organizirani otpor je u ve: u poetku ofenzive bio slomljen i nakon strateškog povlaenja Batona Dezitijatskog, ostali su samo pojedini nepovezani dijelovi koji su onda, u narednom periodu, uslijed pustošenja Silvanovih jedinica sklapali sporazume i tako se praktino ugovorno predavali Rimljanima. 548 Mesihović, Dezitijati, 2007 poevši od niza vojnih neuspjeha, preko sukoba ratne i sporazumaške stranke i posebno zahvaljuju:i totalnom raspadu sustava cjelovitosti borbe i otpora i proizlaze:i iz toga i slabe sposobnosti za adekvatnu obranu panonskog bazena, pao je na vrlo nisku razinu. Autoritet Saveza i njegovih institucija su bespovratno bili narušeni u oblastima Panonije, a ideja zajednike borbe koju su svi prihva:ali je bila teško kompromitirana. I kao što su pokazali prilinu indiferentnost za sudbinu svoga novog kralja i starog vojvode Batona, Breuci i drugi Panoni su istu toliku koliinu spremnosti, zainteresiranosti i mogu:nosti ali sada za nastavak otpora pokazali i prema pokretu trupa Plaucija Silvana. Jednostavno reeno nestalo je me2usobnog povjerenja, u dovoljnoj mjeri, sudionika borbe u ponašanje «onog drugog». Nakon svega, Baton Dezitijatski je bio prisiljen da prihvati nestanak jedinstvenog Saveza i prestanak zajednike borbe i da se povue u dinarski pojas gdje se nadao da :e uspjeti odr-ati otpor. Tamo se još uvijek nalazilo dovoljno naroda koji su bili odluni da se posvete daljoj borbi, a jedinstveni ustaniki Savez se kao ustrojena vojna i politika pojava sveo samo na onu sastavnicu jedinstvenog Saveza koju je predvodio samo Baton Dezitijatski, znai na «uvjetno reeno» samo na dinarsko-dalmatinsko podruje. Vjerojatno su u tom krnjem Savezu ostali priklonjeni i neki manji elementi iz panonskog bazena koji su bili prisiljeni, da nakon konane rimske okupacije Panonije a ne -elje:i da se predaju ili neustrojeno bore na prostorima Panonije, da pre2u u dinarski pojas. Ipak i pored svoje kratkotrajnost od samo par godina, jedinstveni ustaniki Savez je predstavljao jedno dragocjeno povijesno iskustvo, tako rijetko primjenjivano me2u autohtonim narodima zapadnog Balkana i panonskog bazena. Raspadu Saveza doprinijela je indirektno još jedna bitna injenica a to je da su, iako teorijski predstavljaju jedno tijelo, u svome praktinom djelovanju vrhovne vojvode ipak imale podijeljenu i teritorijalnu odgovornost. I to Baton Breuki u panonskom bazenu, a Baton Dezitijatski u dinarskom pojasu. Izuzev neposredno po stvaranju jedinstvenog ustanikog Saveza i u pojedinim sluajevima u toku 7 god. n. e. kada su dvojica vrhovnih vojvoda djelovali zajedno, ostatak vremena izgleda da su njih dvojica odvojeno provodili u «svojim zonama». To je moglo dovesti i do toga da neposredni kontakti me2u Batonima ne budu u tolikoj mjeri prisutni u kojoj bi trebali biti, jer ih je sve ve:a anga-iranost na bojištu udaljavala od me2usobnih sastajanja i dogovaranja o zajednikoj strategiji i daljoj sudbini ustanka. Tako se i moglo desiti da jedan od njih planira dogovornu predaju i izlazak iz Saveza, a da drugi bude potpuno zateen tim inom. Baton Dezitijatski nesumnjivo nije bio prisutan u panonskom bazenu kada se me2u Breucima i drugim ustanicima koji su bili pod zapovjedništvom Batona Breukog vodila borba o tome da li pristati uz ideje Batona Breukog ili nastaviti sa borbom. Znai i me2usobna fizika odvojenost vrhovnih vojvoda ustanka je samo doprinijela pojavi i 549 Mesihović, Dezitijati, 2007 produbljivanju razliitosti njihovih interesa i viziji dalje ne samo sudbine ustanka nego i uop:e naroda koje su predvodili u ovom jednom od najve:ih zajednikih pokreta naroda Ilirika. Daljem neodr-anju panonskog ratišta je prilino doprinijelo i gubljenje zajednikog zapovjednog središta koji je povezivao sve snage otpora na breuko-panonskom prostoru.491 To je bila jedna od najte-ih posljedica po dalju sudbinu otpora. Prilikom pokušaja Batona Dezitijatskog da ponovo pokrene ustanak u Panoniji kao nerješiv problem se nametnulo i pitanje ponovnog povezivanja svih niti snaga otpora na ovom podruju koje su bile pokidane kao posljedica otpadnua Batona Breukog i svih drugih doga2aja vezanih za to. Tako su sva ta zbivanja, a posebno radi nestanka središnjeg autoriteta, dovela praktino do široke disolucije kompaktnosti i uvezanosti dotadašnjih ustanikih snaga u Panoniji. Pojedine zajednice su poele voditi i brinuti se samo za svoje interese, što je na neki svoj osobni znak isto bila neka vrsta indirektnog izra-avanja nezadovoljstva dijela breuke i op:epanonske javnosti sa akcijama i postupcima Batona Breukog, jer su time dovodili u pitanje njegov zapovjedniki autoritet (prema svim snagama Panonije) i prava suverena (prema Breucima). I pored napora i nastojanja za obnovom kompaktnosti i uvezivanjem u cjeloviti i sposobni obrambeni ustroj srušene vojne strukture Panonije, Baton Dezitijatski nije imao ni dovoljno vremena ni dovoljno snage, a izgleda i podrške breukog i ostalog stanovništva Panonije da uspije u svojim namjerama. I tako je pokret trupa Plaucija Silvana, koji je bio iznena2uju:e brz i djelotvoran što pretpostavlja njegovu pripremljenost za djelovanje u novonastalim uvjetima, Panonija doekala bez uvezanog sistema zapovjedništva i odgovornosti i u totalnoj dezorganizaciji svojih obrambenih snaga. Dinarsko-dalmatinske ustanike jedinice koje je predvodio Baton Dezitijatski i koje su u tim trenucima boravile u Panoniji, nisu imale izgleda dovoljno snage da same izdr-e ofenzivu i tako na sebi armotiziraju sav udar trupa koje je predvodio Plaucije Silvan, dok se breukopanonske snage koje su se ponovo podigle ne konsolidiraju u dovoljnoj mjeri i bolje ustroje. Uostalom bez dovoljnog i adekvatnog i to kvalitetnog i ustrojenog ukljuivanja breuko-panonskih snaga u otpor bilo je izlišno uop:e razmišljati da je mogu:e ponovo uspostaviti i stabilizirati ratišta Panonije i u tim okolnostima trupe koje je predvodio Baton Dezitijatski su morale napustiti Panoniju i prepustiti je njenoj daljoj sudbini. 491 To je proizvelo kaos i dezorganizaciju oru-anog sustava kod ve:eg dijela breuko-panonskog stanovništva ime je opala i njihova spremnost na uinkovit otpor. Ima se utisak kao da svi postupci Breuka i oko njih okupljenih Panona u ovom periodu baš zbog niza razoarenja koja su do-ivjeli, odvijaju kao po nekoj inerciji⇒ kada dolazi Baton Dezitijatski u Panoniju i ka-njava drugog Batona, Panoni se ponovo di-u ali im ubrzo na njihovu teritoriju prodre Plaucije Silvan oni bez ve:eg otpora konano podlije-u pod rimsku vlast. 550 Mesihović, Dezitijati, 2007 Kada se razmatraju uzroci raspada zajednikog fronta i prvo napuštanja, kasnije ponovnog podizanja i odmah zatim brzog pada Panonije potrebno je imati u vidu i razliitosti u mentalitetu dvojice vrhovnih vojvoda koji bi proisticao iz miljea i ambijenta njihovih matinih zajednica. Dok je Baton Breuki bio elastiniji, skloniji ka pregovaranju i postizanju kompromisnih rješenja, dotle je Baton Dezitijatski, sa svojom dinarskom tvrdoglavoš:u svojstvenom ve:ini gorštaka, bio odluniji i uporniji u ostvarivanju zacrtanih ciljeva bez obzira kakve bi posljedice takvo beskompromisno djelovanje moglo imati u krajnjoj konsenkvenci. I tek ga je konani kraj uvjerio u ono neizbje-no. I na kraju ovog dijela izlaganja potrebno je ista:i i injenicu da je i pored nesumnjivog pretjerivanja Veleja Paterkula ipak potrebno odati priznanje umije:u glavnog zapovjednika na ratištu Tiberija. Njegova je strategija sigurno bila najzaslu-nija za prestanak zajednike borbe ustanika i egzistencije njihovog Saveza, raspad vojnike cjelovitosti ustanika Panonije i na kraju prestanak ustroja otpora u Panoniji. Tiberije kao iskusni i vojnik ali i politiar dobro je znao da se veliki ustanak ne mo-e eliminirati samo vojnikim sredstvima. Njegova prva strateška zamisao sastojala se u tome da treba nastojati svim sredstvima pocijepati ustanike redove, prvenstveno dva osnovna njegova segmenta. Uspješnom primjenom i kombinacijom stalnog vojnikog pritiska, koji se uglavnom sastojao od pustošenja i razaranja velikog opsega kako bi se -ivot na ustanikim teritorijima uinio što je mogu:e te-im, i diplomatskih sredstava, ukljuuju:i i obe:anja i dogovaranje kompromisnih rješenja Tiberije je uspio da ostvari svoje strateške ciljeve. Tako je i primorao ili doveo jednog od vrhovnih vojvoda ustanka, i to onoga koga je otprije mo-da osobno poznavao iz vremena panonskog rata 12-9 god. p. n. e. 492 i za kojeg je uspješno procijenio da je popustljivi i spremniji za dogovaranje, u situaciju u kojoj je dogovorena i izvedena sporazumna predaja, ukljuuju:i i svu simboliku koja ju je pratila. Mogu:e je da je i spomenuto poznanstvo Batona Breukog i Tiberija i ranije sklapanje dogovora me2u ovom dvojicom predstavnika svojih naroda imalo odre2enu ulogu u tome da upravo njih dvojica budu ti koji su tra-ili neka rješenja za završetak ustanka, makar samo na jednom dijelu teritorije. Me2utim, kako se ini Tiberije i Rimljani u tim pregovorima ipak nisu bili u potpunosti iskreni prema Batonu Breukom i na sporazumnu predaju su najvjerojatnije gledali samo kao na još jedno, i to vrlo uspješno, sredstvo koje :e voditi ka konanom cilju rimske strategije-konanom vojnikom zaposjedanju Panonije. Interesi rimskog glavnog zapovjedništva na ratištu Ilirika nisu mogli biti potpuno zadovoljeni polovinim rješenjima i prepuštanjem Batonu Breukom da vlada prilino autonomnim narodom i prostorom. Tiberije i drugi Rimljani kao svoj stvarni cilj nisu imali sporazumnu predaju i kompromisna rješenja, nego totalnu pacifikaciju i okupaciju pobunjenog podruja. S druge strane oni su dobro znali i da sporazumna predaja i dovo2enje Batona Breukog na 492 Konstatacija va-i jedino pod uvjetom da se spominjanje Batona kod Rufija Festa odnosi na rat 12-9 god. p. n. e. 551 Mesihović, Dezitijati, 2007 vlast ne znai i da je Panonija i stvarno prestala sa otporom. Iz obavještajnih i drugih vrela sigurno su mogli naslu:ivati opoziciju novom suverenu a mogli su i pretpostaviti intervenciju drugog Batona. Rimsko glavno zapovjedništvo je davanjem prava Batonu Breukom da vlada nad Breucima nastojale da ostvare dvije svoje namjere. Prva se sastojala u tome da su tim inom, odnosno faktikim priznanjem uzurpacije Batona Breukog, oni -eljeli podcrtati svoje pravno-formalno politiko vrhovništvo nad Breucima. Istovremeno su drugom nastojali pokazati dobru volju prema Batonu Breukom i da imaju puno povjerenje u njega i tako ga zavarati u vezi svojih stvarnih ciljeva prema breuko-panonskom bazenu. Uostalom i insistiranjem na predaji Pinesa, Rimljani su indirektno izazvali nezadovoljstvo i dalje podjele i nepovjerenje unutar pobunjenog breuko-panonskog stanovništva. Sada je svako u svakog mogao sumnjati, izgubila se kolektivna sigurnost i svijest o njenoj vrijednosti i nestali su svi obziri u politikom -ivotu. I zbog svega toga su se dotadašnji autoriteti i veliine i vjera u njih i njihovo vodstvo brzo i prosto istopili u svijesti dobrog dijela breukog i drugog panonskog stanovništva, a sve je to na kraju išlo u prilog samo Rimljana i njihovih interesa i ciljeva. Rimljani nisu ni djelotvorno reagirali kako bi uvrstili vlast novog suverena, oni su ga samo pravno priznali i tako na indirektni nain stvorili još ve:i mete- u breuko-panonskom prostoru i unutar njihovih snaga. Oni ak nisu ništa uradili ni kako bi sprijeili Batona Dezitijatskog da prodre u Panoniju i porazi svoga imenjaka i iz svega toga se jasno vidi koliko je Rimljanima stvarno bilo stalo do Batona Breukog i sporazuma koji su imali sa njim. Trupe pod rimskim zapovjedništvom nisu bile dosta udaljene od prostora na kojem je Baton Dezitijatski doekao drugog Batona u zasjedi. Njihove pojedine jedinice su se vjerojatno nalazile na drugoj strani Bosne, u Posavini ili na donjoj Savi, ali pomo: nije dolazila. Vjerojatno ni Rimljani nisu imali dovoljno povjerenja u Batona Breukog sa kojim su se oni ve: jednom i to -estoko borili, pa onda sklopili sporazum o priznanju vrhovne rimske vlasti da bi nešto manje od dvije dekade kasnije on ponovo našao na elu proturimskih snaga. I sasvim je razumljivo da ni Tiberije ni ostatak njegovog štaba nisu -eljeli da im se u dogledno vrijeme nešto slino ponovi sa Batonom Breukim ne dogodi. I ono što je i Rimljanima i ostatku ustanika najbolje odgovaralo bila je fizika eliminacija starog vojvode Breuka. I Baton Breuki je ostavljen sam da se pokuša izvu:i iz situacije u koju ga je dovela i njegova loša procjena i rimska neiskrenost. Da je ovo bila osnovica rimske strategije pokazuje i brza i djelotvorna intervencija Plaucija Silvana, jer ona dokazuje da su Rimljani bili potpuno spremni da izvedu završni in i vrlo lako slome truli, nagri-en uinjenom izdajom, nepovezan i nedjelotvoran otpor u Panoniji, dok s druge strane te njihove intervencije, kako bi se pomoglo Batonu Breukom, rimskom podaniku, nije bilo. I nije neva-no primijetiti da je, nakon ofenzive koju je predvodio Plaucije Silvan, podruje koje je po sporazumu sklopljenom kod rijeke Bathinus trebalo imati odre2enu autonomiju bilo okupirano od 552 Mesihović, Dezitijati, 2007 protu-ustanikih jedinica. I tada Rimljani sigurno nisu postupili po odredbama sporazuma, nego su uspostavili kontrolu i upravu nad zaposjednutim podrujima samo po svojoj volji. I tako su Tiberije i drugi rimski zapovjednici osmislili i izveli jednu slo-enu, ali vrlo uspješnu operaciju kojom su ustanku zadali udarac od kojeg se on nije mogao oporaviti. A sve zasnivaju:i na vrlo dobrim procjenama i povlaenju u pravo vrijeme odlunih poteza (i vojnikih i politiko-diplomatskih) i ne ustezaju:i se u tom smislu od primjene bilo kakvog sredstva kako bi se došlo do krajnjeg cilja. S druge strane takva strategija obrauna sa ustankom donosila je uspjeh samo na duge staze i stalnom upornoš:u, s ime se nestrpljivi i -eljan brze pobjede August teško mogao slo-iti, ali drugog izbora kako bi se slomile ustanike snage jednostavno nije bilo. Vizija Saveza Kada se raspravlja o pitanjima vezanim za zajedniki nastup naroda Ilirika i vrši njihova analiza te na kraju pokušavaju izvu:i iz tih pitanja neki zakljuci neizostavno se pojavi i sljede:a dilema. Da li su ustanici ili bar njihova vojna i politika vodstva imali viziju i ideal, ili je mo-da ve: dogovoreno, da Savez u nekoj svojoj formi postane trajnija politika formacija koja bi svoju egzistenciju i funkciju okupljanja autohtonih naroda na prostoru ilirskih zemalja nastavila i nakon pretpostavljenog uspješnog završetka rata. I ako jesu kako su ga zamišljali-sa kakvom ulogom, ingerencijama i unutarnjom konstitucijom i sa kakvim odnosima prema vanjskom svijetu. A mo-da je Savez trebao da ostane samo privremena ad-hoc formacija, stvorena radi ostvarivanja samo jednog cilja-zbacivanja rimske vlasti i protjerivanja Rimljana. Reakcija Batona Dezitijatskog na izdaju drugog Batona i izruenje Pinesa i davanje prednosti institucionaliziranoj osudi i ka-njavanju Batona Breukog od strane skupštine vojnika dokazuje da je Baton Dezitijatski imao neku jasniju i odluniju viziju Saveza, njegove uloge i aktivnosti. Isticanjem znaaja jedne od institucije, u dotinom sluaju skupštine vojnika, tako što joj se prepušta odluivanje po jednom vrlo bitnom pitanju kao što je sudbina jednog od vojvoda ustanka ne predstavlja samo realizaciju ve: mo-da propisanih odredaba obiajnog prava i domorodakog zakonodavstva koja bi se ticala ovog pitanja (mo-da samo onog koji su primjenjivali Dezitijati) nego i -elju drugog vojvode da ta institucija postane bitna sa širokim opsegom prava i odgovornosti. Baton Dezitijatski ujedno toj skupštini vojnika pokušava time što pred nju iznosi predmet koji se tie itavog Saveza i ustanka dati i karakter op:esaveznike institucije. Kako se samim tim ini mo-da je Baton Dezitijatsko stvarno do-ivljavao i vidio u svojim najoptimistinijim vizijama Savez kao nešto trajniju formaciju stvorenu na zgarištu provincije Ilirik. Ona bi okupljala autohtone narode spomenute provincije, koji bi uz zadr-avanje svoga prepoznatljivog narodnosnog i politikog identiteta raspolagali i sa nekim zajednikim institucijama, trajnijeg karaktera. Uslijed te svoje ideje i programa on je mo-da toliko te-io da zauzme ve:e urbane centre, a sve kako bi pobuni dao jasniji cilj i osigurao postratnu egzistenciju zajedništva dostignutog u ratu i da što više umanji 553 Mesihović, Dezitijati, 2007 unutarnje centrifugalne sile i narodnosne partikularizme (npr. sazivanjem zajednikih skupština koje bi odluivale o vrlo bitnim i odluuju:im pitanjima).493 Upravo na primjeru njegovog sazivanja vojnike/narodne skupštine koja sudi i presu2uje jednom od dvojice vrhovnih vojvoda, uvi2a se njegova te-nja za isticanjem tih zajednikih institucija koje bi trebale predstavljati najvišu suverenu vlast. Tako bi se jaala i unutarnja kohezija i strukturiranost samoga Saveza, a njegove institucije bi postajale nadre2ene institucijama naroda Ilirika, uesnika u ratu i Savezu. I to se, kako se mo-e primijetiti u Dionovom podatku u svezi su2enja Batona Breukom, pretoilo i u praktinu funkcionalnost što ukazuje da se to i primjenjivalo i poštovalo. To bi znailo da je Baton Dezitijatski i uspio, bar u nekom pogledu i privremeno, da prevlada u politikom smislu taj partikularizam doma:ih zajednica i da im «usadi u svijest» poštivanje zajednikih institucija kao što je vojnika/narodna skupština. Nain i sama injenica su2enja Batonu Breukom, uz sve ostalo, ukazuju da je Savez bio jae unutarnje konstitucije, da bismo ga mogli uop:e smatrati nekom vrstom plemenskog saveza, ali sa još uvijek slabijom razinom povezanosti da bi on bio i politiki entitet, pa ak i neka neposredno preddr-avna politika formacija. Iako je nesumnjivo izvorni suverenitet pripadao politijama koje su bile uesnici ustanka, mo-e se smatrati da se i ustaniki Savez ipak najviše zahvaljuju:i stavu Batona Dezitijatskog, razvio do te mjere da je i on u sebi sadr-avao obrise funkcionalne suverenosti i politike injenice.494 493 Sline zamisli o jedinstvu više naroda, ali u spomenutom primjeru stanovnika Germanije, u jednoj cjelini konfederativnog tipa koja bi ih predstavljala prema vanjskom svijetu imao je sude:i po Tacitu i taj «nesumnjivo osloboditelj Germanije» (liberator haud dubie Germaniae) Arminije. Me2utim zbog velikih unutarnjih proturjenosti kao što su narodnosne me2ugermanske razlike, stare sva2e i tradicionalna netrpeljivost, politike suprotnosti, divergentni interesi politikih vodstava germanskih naroda, politike nerazvijenosti i nezrelosti društava germanskih naroda, ljubomora, sujeta i surevnjivost pojedinaca taj Arminijev projekt nije uspio. Ni takva linost kao što je bio Arminije sa svim svojim vojnikim i politikim kvalitetama nije mogla da prevazi2e prevelike razlike me2u germanskim narodima, a uslijed ega je to na kraju platio i svojim -ivotom. Arminije je uostalom od IX. mjeseca 9. god. n. e. pa sve do smrti 21. god. n. e. vodio borbe ne samo protiv Rimljana i njihovih redovitih pohoda i kaznenih ekspedicija nego i protiv itavog niza germanskih naroda i vo2a (npr, svoga tasta isto Heruska Segesta, Marobodua). Adgandestrij, prvak Hata nudio je Tiberiju smrt Arminija, a pao je od izdaje svojih ro2aka (Tac. Ann. II, 88). 494 Mogu:e je i odgovor za ve:i osje:aj odgovornosti za interese i ideju Saveza kod Dezitijata i drugih epihorskih naroda sa dinarskog pojasa na:i i u tome što su se oni bar za dva desetlje:a nalazili du-e u okviru Rimske dr-ave i provincije u odnosu na narode iz panonskog bazena. Dok je kod «Dinaraca» itava jedna generacija -ivjela zajedno u okvirima Provincije, u sluaju onog dijela naroda iz Panonije koji su inili okosnicu ustanka 6-9 god. n. e., još su se uvijek kao utjecajni i mo:ni pojedinci u vodstvu tih naroda nalazile osobe koje su te du-nosti obavljale i za vrijeme nezavisnosti, kao što je to npr. bio upravo Baton Breuki. Samim tim bi ti pojedinci u svojoj svijesti i viziji još uvijek primarno osje:ali odgovornost za partikularne interese svojih zajednica, a ne i za zajednike interese. Iskustvo zajednikog -ivota pod upravnom i administrativnom odgovornosti jedne cjeline oliene u vidu provincije Ilirik, i to kroz period od skoro 40 554 Mesihović, Dezitijati, 2007 IV, posljednja, faza faza ustanka Nakon pada Panonije protu-ustanike jedinice su se povukle u svoja zimovališta, daju:i još par mjeseci mira na bojišnim linijama i ujedno se pripremaju:i i pregrupiraju:i za nastupaju:i, odluuju:i udar na preostalo ustaniko podruje. Ti zimski mjeseci su tako predstavljali zatišje pred novu buru i sa 9 god. n. e. zapoela je i posljednja faza razvitka jednog od najte-ih ratova koje je zapadnobalkansko i dijelom panonsko podruje ikada u povijesti do-ivjelo (bar do sada). Rat je sada «pripadao» samo dinarsko-dalmatinskom pojasu i poelo je konano pokoravanje i uništavanje. Ustanici su novu 9 god. n. e., konzula Kvinta Sulpicija (Quintusa Sulpicius) i Gaja Sabinusa (Caius Sabinus) sa kojom Kasije Dion zapoinje svoju LVI knjigu, nakon zimskog zatišja i primirenosti na bojištu doekali u vrlo teškoj situaciji. Od nekadašnje ustanike teritorije izgubljeno je kompletno breuko-panonsko podruje, izuzev nekih nepovezanih akcija hajdukog tipa ostataka nekadašnje ustanike Panonije. Nešto ranije su izgubljene i zemlje, ili samo njihovi dijelovi, pojedinih narodnosnih zajednica na sjeverozapadnom podruju kao i krajnja zapadna podruja zahvata ustanka. Dinarsko-dalmatinski prostor je u potpunosti opkoljen, izmoren teškim borbama, gla2u, bolestima i patnjama, ali i sa izgubljenom nadom u uspjeh. Njihova borba je postajala borba oajnika, o emu na najbolji nain pru-aju svjedoanstva borba do kraja itavog niza utvrda i naselja pa i itavih naroda te spremnost na samo-rtvovanje kada Rimljani pokrenu svoje ofenzivne operacije i prodru u dinarski pojas o emu vrijedna svjedoanstva pru-aju i Kasije Dion (znatno detaljnije), ali i Velej Paterkul. Otpor se sada sveo na odga2anje konane propasti što je mogu:e du-e, puko fiziko odr-anje i izbjegavanje pada u ropstvo. Nakon urušavanja panonskog otpora, i poslije skoro dvije i po godine ratovanja po ilirskim zemljama Tiberije je konano mogao da dopusti sebi da se vrati u Rim.495 Uak je i sam August smatrao za shodno da se i sam uputi u predgra2a da doeka Tiberija i da ga prati pri ulasku u centar Rima pozdravljen od mase naroda. Uitav taj sveani, skoro trijumfalni, ceremonijal koji je prire2en Tiberiju prilikom njegovog dolaska u Rim, jasno ukazuje na olakšanje i zadovoljstvo koje su Rimljani i njihovo politiko vodstvo i obini narod do-ivjeli nakon pada Panonije, ali istovremeno pokazuje i stupanj godina, imalo je sigurno prilinog utjecaja na preobrazbu shva:anja primarnih politikih i narodnosnih interesa od izriite partikularnosti do onog stupnja kada su se oni vidjeli i u zajednikom nastupu, djelovanju, cilju. Jednostavno reeno, Dezitijati i drugi «dinarski» narodi su bile du-e pod upravom i u okviru jedne šire upravno-politike cjeline da im je prenošenje ingerencija i dijela svoje izvorne suverenosti na Savez koji je okupio itav niz drugih politija Ilirika izgledalo normalnije (jer su oni na to više bili navikli) nego što je to bilo u sluaju Breuka i drugih politija iz Panonije koji su naknadno ukljueni u sastav provincije Ilirik. Uz to i me2usobna interakcija dinarsko-dalmatinskih naroda je u periodu od 40 godina bila sve sadr-ajnija i izra-ajnija. 495 Cass. Dio LVI, 1, 1. 555 Mesihović, Dezitijati, 2007 pritiska kojem su svi oni bili izlo-eni uslijed vo2enja teškog rata u blizini istonih granica Italije i svih podnijetih -rtava. 496 Nova 9 god. n. e. tako je donijela optimistiniju atmosferu i u rimsku javnost, i u Augustovu porodicu. Uspjesi na ilirskom ratištu vjerojatno su ohrabrili Augusta da se -eš:e suprotstavi pa i okomi na opoziciju i na izvrdavanje njegovog zakonodavstva pa i osudi na neki nain i hedonistiki nain -ivota uvrije-en u pojedinim slojevima rimskog društva. On je iskoristio javno i uporno tra-enje vitezova, za vrijeme igara koje su prire2ivali konzuli, za opoziv zakona o nevjenanim i onima bez djece. Sada se osje:ao dovoljno sna-nim na uzvrati i to punom silinom na sve one koji su se suprotstavljali i zahtijevali derogiranje ili ubla-avanje njegovog zakonodavstva. U tu svrhu je sazvao skup na Forumu na kojem se onim gra2anima koji su bili neo-enjeni i bez djece obratio sa vrlo kritikim, negativno intoniranim na momente ak i uvredljivim govorom, ako ga je Kasije Dion uop:e tono prenio.497 U okvire te tendencije Augusta ka uzvra:anju udarca oporbenim glasovima koji su postajali sve izrazitiji za vrijeme posljednjeg rata, potrebno je staviti i njegovo dodatno produbljivanje i uvrš:ivanje ve: donesenog porodinog zakonodavstva izra-eno i kroz donošenje lex Papia Poppaea 9 god. n. e.498 U ovoj posljednjoj fazi velikog ustanka Ilirika, a koju Velej Paterkul naziva «dalmatinski rat», zapa-enu ulogu je imao i njegov biološki brat Magij Celer Velejanus. Velej s prilinom i primjetnom (…fratre meo…) dozom ponosa, ka-e da je Magij za svoje zasluge bio javno pohvaljen i istican od 496 Ovom inu je posve:en i itav niz drugih prate:ih ceremonija, kao što su bile i trijumfalne igre koje su priredili konzuli (Cass. Dio LVI, 1, 1-2) 497 Dobar dio sadr-aja posve:enog 9 god. n. e. odnosi se na ovo opširno obra:anje Augusta gra2anima na Forumu. (Cass. Dio LVI, 2-9,3). I pored toga što jedan prilino veliki dio teksta posve:enog 9 god. n. e. otpada na Augustov govor, Kasije Dion je konkretno opisu borbi sa ilirskim ustanicima u toku 9 god. n. e. posvetio isto opse-na poglavlja LVI, 11,1 do zakljuno sa LVI,16, 4, za razliku od Velejevog skromnog dijela II, CXV (mo-da bi se u ovaj njegov opis mogla uvrstiti i prva reenica u sljede:em poglavlju II, CXVI, 1), koji naravno ukljuuje i jedan dobar dio posve:en apologiji mudrosti i ovjenosti Tiberija. 498 Cass. Dio LVI, 10, 3 Po Augustovim Res Gestae (II, 8) 28. god. p. n. e. bilo je 4 063 000 rimskih gra2ana, 8. god. p. n. e. 4 233 000 rimskih gra2ana i 14. god. n. e. 4 937 000 rimskih gra2ana. Znai da se za vrijeme principata broj gra2ana pove:ao za 874 000 (cc 17 – 18 %) što nije nimalo mala cifra. Taj pozitivan rezultat je uglavnom posljedica prirodnog priraštaja, a samo u manjem dijelu i primanja gra2anstva jer je op:enito August bio «te-ak» u dodjeljivanju gra2anstva provincijalcima i strancima. Iz ovoga se jasno vidi da Augustovo porodino i moralno zakonodavstvo nije bilo usmjerene prema velikoj masi Rimljana, nego je bilo primarno motivirano za ouvanjem dominantnih stale-a senatora i vitezova, odnosno na one slojeve koji bi po Augustovoj ideji principata trebali da budu temeljni oslonac vlade. Tim zakonodavstvom bi se zaustavila depopulacija viših klasa, posebno stare aristokratije. 556 Mesihović, Dezitijati, 2007 strane i Tiberija i Augusta, a i nagra2en velikim darovima koje mu je, mo-da iz reda ratnog plijena, darovao Tiberije za vrijeme svoga trijumfa.499 Poetak kraja ustanka Za vrijeme Tiberijevog boravka u Rimu vo2enje operacija je preuzeo Germanik, koji je konano mogao da i na terenu primjeni svoje vojnike zamisli i svoj nain vo2enja rata u punoj mjeri.500 Zanimljivo je da Velej Paterkul ka-e da je nakon pacifikacije Panonije i povlaenja «pobjednike armije» u zimske kampove u jesen 8 god. n. e. Tiberije prije svoga odlaska u Rim (koji Velej uop:e ne spominje), komandu nad svim snagama predao Marku Lepidu.501Ovo namjerno izbjegavanje da se 499 Vell. II, CXV, 1 I. Bojanovski (1988, 51, fus. 68), na osnovi spomenutog podatka, odnosno toga što Velej ka-e da je njegov brat bio pomo:nik i legat Tiberija (…adiutore legatoque…), izvlai zakljuak da je Magij bio «…kako izgleda prvi poznati podnamjesnik u Bosni…» . Ova konstrukcija je potpuno pogrešna jer to što se neko navodi kao legat (bukvalno zamjenik) ne znai da je on bio i neka vrsta namjesnika. I na jednom drugom mjestu Velej spominje legate u mno-ini kao zapovjednike zimovališta u toku zime 7/8 god. n. e. i iz toga je savršeno jasno da Velej pod terminom legat ne podrazumijeva apriori namjesnike ili podnamjesnike (što god to znailo) odre2ene provincije. Uz to jasno je da Magij nije bio nikakav podnamjesnik u Bosni, jer su za središnja podruja ustanikog dinarskog pojasa u zadnjih par mjeseci rata sude:i prema izvornoj gra2i, bile nadle-ne druge osobe, kao npr. Vibije Postumije. Uz to slu-beni naziv namjesnika carske provincije bio je legatus Augusti propraetore ili samo legatus Augusti, a ne samo legatus što je moglo znaiti i zapovjednika legije i drugog višeg rimskog oficira. Uz to kako :emo kasnije pokazati Velejevo tituliranje namjesnika odre2ene provincije u kontekstu ilirskih zemalja u vrijeme ustanka je znatno slo-enije pitanje, posebno s obzirom na upotrebu termina praepositus. 500 Istovremeno sa zimom 8/9 god. n. e. i ustanici su se pripremali za predstoje:a razdoblja, i to sude:i po -estokom otporu koji pru-aju njihova naselja, dodatnim utvr2ivanjem svojih uporišta. Po Mirkovi: (2003, 57)»On (misli se na Germanika op.a.) je odneo vest u Rim o predaji Panonaca na Batinu. Godine 9. poslat je protiv Dalmata». Nepoznato je na šta se Miroslava Mirkovi: pozivala u vezi ovog podatka (ne navodi ni jednu napomenu/fusnotu niti neko objašnjenje u samom tekstu). U izvornoj gra2i ne postoji ni jedna ni najmanja naznaka da je Germanik bio poslan u Rim da izvijesti o padu Panonije (koja je pala tek par mjeseci nakon dešavanja na rijeci Bosni), i sa visokom dozom vjerojatno:e mo-emo tvrditi da je Germanik u ovom periodu bio u Iliriku, a ne u Italiji i Rimu. 501 Vell. II, CXIV, 5 Rije je o konzulu za 6 god. n. e. (Cass. Dio LV, 25, 1). Marko Emilije Lepid je preko svoga brata bio povezan i sa Augustovom porodicom. Na su2enju Pisonu za trovanje Germanika, bio je branilac Pisona. Tiberije mu je 21 god. n. e. ponudio namjesništvo Afrike, ali je ovaj odbio izgovaraju:i se slabim zdravljem i djecom. Velej Paterkul inae Marka Lepida u konkretnom odjeljku (II, CXIV, 5) obasipa komplimentima, što jasno pokazuje da je on bio omiljen u rimskoj javnosti (što potvr2uje i sam Tacit koji se nimalo povoljno ne odnosi prema Tiberiju), ali ujedno i blizak sa Tiberijem. Marko Lepid je još uvijek bio -iv kada je Velej Paterkul pisao svoje djelo jer je umro za vrijeme etvrtog decenija nove ere (Tac. Ann. VI, 27). Inae potrebno je ista:i da je u prijevodu Tacitovih Anala od Jakova Kostovi:a, došlo do potpune konfuzije u vezi spomenutog Marka Lepida i Manija Lepida, jer se sva spominjanja prvospomenutog od Tacita pripisuju 557 Mesihović, Dezitijati, 2007 spomene Germanik jasno pokazuje tu Velejevu tendencioznost koja je vo2ena op:om -eljom pisca da što je mogu:e više umanji znaaj i ulogu Germanika. Tako se doga2a paradoksalna situacija da on istie ulogu i uop:e govori o Marku Lepidu prilino opširno, a da Germanika uop:e ne spominje u ovom bitnom razdoblju prijelaza 8/9 god. n. e. i poetka 9 god .n. e. Velej uop:e ne spominje Germanikovo vodstvo u prvim operacijama 9 god. n. e., a koje je poznato preko Dionovog djela.502 Da nema Dionovog opisa zbivanja iz 9 god. n. e. naša spoznaja o Germanikovom ueš:u bi bila zasnovana na namjerno iskrivljenim podacima i o tome bi se mogla ste:i potpuno pogrešna predstava.503Po Kasiju Dionu, potpuno je jasno da borbene operacije poetkom 9 god. n. e. vodi Germanik, iako to ne iskljuuje da je Marko Lepid zauzimao hijerarhijski visoku poziciju u rimskom zapovjedništvu. Sude:i po ulomku jednog od natpisa sa Gradine u Posuškom Gracu, Marko Lepid je predstavljao osobu vrlo znaajnu i anga-iranu u toku odvijanja posljednje faze rata 6-9 god. n. e., im se smatralo shodnim da mu se zapiše ime.504 Mogu:e je i da je Marko Lepid stvarno, u Tiberijevom odsustvu, zapovijedao odre2enim znaajnim dijelom snaga na terenu (ukljuuju:i i pojedine zimske tabore), ali ne i svim (…omnibus copiis…), kako bi to sugerirao tekst Veleja Paterkula. Sam Marko Lepid je kasnije prilikom izvo2enja konane velike ofenzive bio odre2en da predvodi jedan od tri glavna pravca udara na preostalo ustaniko podruje, dok je Tiberije zajedno sa Germanikom predvodio onaj osnovni pravac usmjeren prema Batonu Dezitijatskom. I to pokazuje da je Marko Lepid ustvari hijerarhijski u istoj zapovjednoj poziciji kao i Plaucije Silvan koji predvodi tre:i pravac prodora, odnosno da je ipak Germanik, samim tim što je Augustov zakonski unuk, taj koji je poslije Tiberija drugi ovjek u rimskoj zapovjednoj hijerarhiji. Osim toga da je Marko Lepid bio praktini potonjem. Tako bi spominjanje u poglavljima I, 13; III, 11 (odnosi se na obranu Pisona); III, 22; III, 50; IV, 20; IV, 56; VI, 27; odnosila na Marka Emilija Lepida a spominjanja u poglavljima III, 22; na Manija Emilija Lepida. 502 Naravno ni Velej nije mogao da baš potpuno izbriše iznimno ueš:e Germanika u zbivanjima vezanim za rat 9 god. n. e., pa tako na samom kraju opisa, ali samo uzgred, samo ka-e da je u toku «dalmatinskog» rata u odre2enim situacija i Germanik pokazao dokaz svoje vrijednosti. 503 Ova injenica na još jedan nain upozorava na sve mogu:e opasnosti koje izviru iz izvorne literarne gra2e koja se koristi za rekonstruiranje povijesti i prošlosti uop:e. Samo metodom potpunog «iscrpljivanja» izvornog materijala, odnosno analizom do u najmanji detalj, uvezivanjem sa drugim izvornim materijalom, stalnim dubljim i detaljnijim istra-ivanjem i tra-enjem i otkrivanjem skrivenih, posrednih i zamagljenih ili samo nedovoljno primjetnih i obra2enih znaenja, tragova i podataka mogu:e se kretati po liniji pravilnog analitikog istra-ivanja u svrhu rekonstruiranja bilo kojeg fenomena povijesnog ili prapovijesnog karaktera. Ustvari u izvornom materijalu ne postoji neki dio koji je primarnog, sekundarnog ili ak tercijarnog znaenja za istra-ivaa, sve je bitno i na sve injenice je potrebno obratiti pa-nju i posvetiti dovoljno istra-ivakog i analitikog rada i vremena. Osnovna uloga izvorne gra2e u procesu rekonstruiranja odre2enog povijesnog procesa je da poslu-i kao temelj, okosnica, smjernice i koordinate, sve ostalo je na istra-ivau i njegovoj percepciji i sposobnosti analitikog i sintetikog rada. 504 Patsch, 1915, 32, fus. 1. i sl. 13; Dodig. 2003, 234 558 Mesihović, Dezitijati, 2007 zapovjednik trupa na terenu prirodno bi bilo oekivati da on predvodi i strateški bitne i opse-ne borbene predvodi operacije na sjeverozapadnom podruju poetkom 9. god. n. e., a ne Germanik. 505 Uinjenica da Germanik predvodi ovaj vrlo opse-an i po broju upotrijebljenih snaga prilino opse-an ofenzivni poduhvat na preostale dijelove sjeverozapadnog ustanikog podruja, konkretno u Pounju, pokazuje da je njegovo polazište Siscija i njena okolica. Siscija je u odnosu na ostala provincijska središta (Salona, Sirmijum i dr.) najviše bila korištena kao glavno rimsko zapovjedno središte kompletnog ilirskog ratišta. Ovaj grad je samim tim imao jednu veliku ulogu u vo2enju protu-ustanikih aktivnosti i operacija, za vrijeme rata u njemu je esto boravio Tiberije a on je bio glavna gravitaciona toka koncentriranja protu-ustanike armije. Uostalom put koji je vodio iz Italije preko Emone završavao je u Sisciji, koja je bila posljednja stanica toga puta ili predvorje ilirskog ratišta preko kojeg su pojaanja koja su dolazila sa zapada ukljuivana u borbu.506 Germanik, koji je glavnokomanduju:i operacije u širem pojasu Pounja, je samim tim morao da zauzima odgovaraju:u poziciju i dok su trupe boravile u prostoru koji gravitira Sisciji, odnosno i za vrijeme zimovanja. U suprotnom bi bilo teško razumjeti da je u prolje:e 9. god. n. e. glavnokomanduju:i trupa koje u tom periodu izvode glavnu borbenu operaciju neko tko to nije bio za vrijeme njihovog zimovanja. Sada se postavlja pitanje gdje je boravio sam Marko Lepid, da li je «zimovao» zajedno sa Germanikom ili je imao zapovjedništvo na drugom prostoru. Plaucije Silvan se sa svojim trupama tada nalazio definitivno odvojen od ostalog dijela trupa, tj. njegove trupe se za vrijeme zime 8/9. god. n. e. nisu nalazile u istoj zoni koncentriranja kao i Germanik, ve: na istoku. Trupe ustvari i nisu bile u toku zimovanja bile koncentrirane na samo jednom mjestu nego su se nalazile smještene na raznim mjestima, a u zimu 6/7. god. n. e. i borbeno anga-irane. To bi moglo znaiti da su u zimu 8/9. god. n. e. i Lepid i Germanik mogli neposredno upravljati i zapovijedati posebnim zimskim kampovima. Marko Lepid se nesumnjivo cijelo vrijeme odvijanja Pounjske operacije nalazio na ilirskom podruju, samo je potrebno otkriti gdje. On se u Dionovom opisu te operacije ne spominje, što ne iskljuuje da je i on uestvovao u njoj. A ako je to bio sluaj onda bi on bio nesumnjivo podinjen Germaniku, ali 505 U naknadnim opisima Kasija Diona u svezi osvajanja ustanikog središta i u borbama u njemu (npr. kod Ardube) ne nailazimo na spomen Lepida, nego samo na Germanika kao zapovjednika te operacije Da je glavni zapovjednik operacija u ustanikom središtu bio Germanik mo-e se indirektno naslutiti i iz Velejevog podatka u kojem jedino spominje Germanika vezano za rat 6-9. god. n. e., jer Velej ka-e da je Germanik bio poslan od Tiberija u divlja i teška mjesta, odnosno u središte ustanikog podruja, u koja dotada za vrijeme rata protu-ustanika armija nije prodirala. I to dovoljno ukazuje na visoki zapovjedni polo-aj Germanika u toku 9. god. n. e. 506 Za Salonu i Sirmijum ne raspola-emo ni sa kakvim podacima ili samo naznakama da je u njima boravio Tiberije ili bar privremeno imao svoje zapovjedno središte za vrijeme ustanka, sve do predaje Batona Dezitijatskog. Mogu:e je pretpostaviti da je nakon predaje dezitijatskog vojvode Tiberije boravio neko vrijeme u Saloni, 559 Mesihović, Dezitijati, 2007 je isto mogu:e da je on za vrijeme odvijanja Pounjske operacije boravio u Sisciji ili na nekom drugom podruju, Nakon Pounjske operacije, sude:i po smislu Dionovog teksta, u trenutku Tiberijevog povratka veliki dio vojske se nalazio zajedno, što treba shvatiti u smislu da su se nalazili u bli-oj zoni koncentriranja (Lepid i Germanik, a ne i Plaucije Silvan koji se tada nalazio istonije).507Po tome bi se u toj zoni nalazio i Marko Lepid, a ako je Germanik taj koji zapovijeda Pounjskoj operacijom onda mu je po zapovjednoj hijerarhiji Marko Lepid bio podinjen.508 Da je u sluaju Germanikove ofenzive bila rije o operaciji sa ciljem zauzimanja neprijateljske teritorije i najznaajnijih uporišta na sjeverozapadnom pravcu, a ne o taktikoj operaciji «pustošenja i iznurivanja» koje je uglavnom primjenjivao Tiberije govore i sljede:e injenice :  Sude:i po Dionovom tekstu koji opisuje tok ovih bitaka cilj ove operacije su bila upravo ta sna-na ustanika uporišta koja garantiraju relativnu ustaniku kontrolu nad dijelom sjeverozapadnog podruja i štite prolaz u dublju unutrašnjost preostalog ustanikog podruja. Germanik se nakon zauzimanja jednog uporišta odmah ustremljuje na drugo.  Operacija nije bila usmjerena samo na jedno naselje, nego je zahvatila itav niz uporišta, i njihovo zauzimanje je bilo i glavni cilj itave operacije kako bi se slomila glavna ustanika obrambena barijera na sjeverozapadnom podruju.  Germanik je u operaciju ukljuio veoma veliki broj trupa, s kojima je namjeravao da se probije u tu dublju ustaniku unutrašnjost i praktino izbije u «srce» ustanikog pokreta na dinarskom pojasu.  Germanik se ne libi velikih gubitaka kako bi zauzeo ta uporišta, što jasno ukazuje da ih on nakon što ih zauzme ne namjerava napustiti i ostaviti van rimske kontrole. Operacijom, koju je poetkom 9. god. n. e. predvodio Germanik, nastojalo se da se zauzmu jaka ustanika uporišta na sjeverozapadnom podruju i tako stvore preduvjeti za prodor u dublju ustaniku unutrašnjost, preko šireg pojasa porjeja Une i Unca. Time bi se moglo prodrijeti u zapadno-bosanska polja i sjevernu Dalmaciju, odnosno u sama središta Diciona i Delmata. Uspješnim ostvarivanjem ovog plana, Germanik bi izbio sa «le2a» ustanikim snagama na jadranskom podruju i spojio bi se Salonom. 509 A mo-da su dalji planovi predvi2ali i koncentrini udar na samo ustaniko jezgro, ukljuuju:i i dezitijatsku zemlju. Da je uspio u svojim planovima i namjerama da brzim i 507 Cass. Dio LVI, 12, 2 508 Ipak sude:i po Velejevom podatku II, CXV, 1-2, u kojem on govori da je Lepid poetkom ljeta 9. god. n. e. izveo svoju armiju iz zimovališta, mogli bismo ipak naslutiti da on ipak nije uestvovao u Pounjskoj ofenzivi sa svojim trupama. 509 Zanimljivo je da je cilj svih rimskih zapovjednika koji su ratovali na zapadnom Balkanu i u republikansko doba, a koji su pokretali svoje operacije iz sjeverne Italije, bilo povezivanje sa Salonom. 560 Mesihović, Dezitijati, 2007 odlunim udarom uz korištenje opse-ne i sirove sile uguši i ostatak ustanikog otpora, Germanik bi nesumnjivo u-ivao ugled i slavu pobjedioca «Dalmatinaca» i nalazio bi se uz bok svoga strica Tiberija, pobjedioca «Panona». Time bi na najbolji nain ostvario i -elje Augusta, jer je i ustanak u dinarskom pojasu ugušen a i slava za to pripala bi Germaniku.510 Prvo po Dionu, koji jedini iz literarne izvorne gra2e spominje i opisuje Germanikovu ofenzivu, znaajnije ustaniko uporište koje je osjetilo Germanikovu ofenzivu bilo je Splonum (…ΣπλαυÇνον...). U Splonumu se uz veliki broj branilaca nalazilo i civilno stanovništvo, što govori da je rije o nekom bitnijem i ve:em domorodakom naselju. Suoivši se sa Splonunom, Germanik se našao nesposobnim da napravi neki napredak bilo mašinama bilo napadima ljudstva, me2utim stjecajem niza sretnih me2usobno povezanih okolnosti Germanik je uspio zauzeti Splonum.511 U ovoj bici su uestvovale i pomo:ne jedinice iz Germanije iji je jedan pripadnik-konjanik, izvjesni Pusio, sluajno presudno utjecao na dalji tok borbe i Germanikovu pobjedu.512 Sude:i po Dionovom tekstu, Splonum je predstavljao ve:e i razvijenije naselje koje je posjedovalo i dobro utvr2eni akropolj (…αjκροvπολιν...) koji Germanik nije osvojio napadom, nego tek predajom njegovih branilaca koji su se u njega povukli nakon što je probijen vanjski obrambeni zid naselja. To je znailo da je Splonum bio zašti:en dvostrukim prstenom, kako izgleda kao i ostala ustanika uporišta, i to jednim koji je predstavljao vanjsku obranu, odnosno štitio i podgra2e, i drugim koji je okru-ivao akropolj, citadelu ili sjedište gradine. Ustvari ovaj splonumski «akropolj» je u stvari bio gradinski vrh i plato smješten i zašti:en, kao «srce» itavog naselja, odre2enom uzvisinom na koju je bio smješten. Spomenuto ilirsko uporište je bilo dobro utvr2eno ne samo zidovima nego i prirodom, što sugerira njegovu situiranost negdje na brdsko-planinskom prostoru. Ovo ilirsko naselje se od više istra-ivaa smještalo na najrazliitija mjesta unutar prostora provincije Dalmacije (Stari Majdan na Sani, Vital kod Otoca, Šipovo, Komine kod Pljevalja).513Splonum se morao nalaziti negdje u polukrugu zapad-sjeverozapad510 Ustvari ini se da je prenošenje ugušivanja ustanka u dinarskom pojasu na Germanika bilo i Augustova intencija, pa bi se i u tome kontekstu mogao promatrati i dolazak Tiberija u Rim i njegovo napuštanje ilirskog ratišta. 511 O bici za Splonum v. Cass. Dio LVI, 11, 1-2 512 Bojanovski (1988, 290), nekritiki preuzimaju:i Dionov podatak, naziva Pusia keltskim konjanikom. 513 O najrazliitijim ubikacijama Splonuma v. pregled kod Pašali:, 1975, 411-414; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 163; Bojanovski, 1988, 255, fus. 36; 290-291; Zaninovi:, 1995, 112-113 (rije je o jednoj vrlo studioznoj i detaljnoj analizi). Najrealnije bi ga, kako to Bojanovski (1974 B, 359) predla-e, bilo smjestiti nedaleko od Une, me2utim njegovo kasnije preciznije lokaliziranje Splonuma na ili oko lokaliteta Donje Vrtoe na Uncu kod Drvara, je ipak malo suviše udaljeno od mogu:eg polo-aja Splonuma. Iz spomenutog naselja se u kasnijim razdobljima vjerojatno razvilo i središte upravno-administrativne jedinice municipium Splonistarum, ije je postojanje evidentirano na nizu natpisa CIL III 1322 Ampelum (Zlatna); CIL III 2026 Salona; CIL III 8783 Kaštel Su:urac-Salona; Natpis iz Komina kod Pljevalja. U zoni Komina kod Pljevalja prona2en 561 Mesihović, Dezitijati, 2007 sjever-sjeveroistok u odnosu na Raetinum na koji je Germanik krenuo nakon zauzimanja Splonuma. Ako bi se Splonum nalazio ju-nije od naselja Raetinum nejasno je zašto bi i kako bi uostalom Germanik uop:e prvo išao u dublje ustaniko zale2e, pa se onda vratio na sjever i krenuo na Raetinum. Germanikova operacija u Pounju nije imala karakter iznurivanja i pustošenja nego zauzimanja i pacifikacije teritorije i naselja. Samim tim bi bilo nelogino da on iza sebe ostavi protivnike snage, u2e u protivniku dubinu, ostvari zacrtano i zatim se vrati da zauzme ono što je zaobišao, da bi i nakon toga ponovo ušao u neprijateljsku dubinu da zauzme druga naselja. Raetinum se poglavito ubicira na lokalitetu Golubi:, ju-no od Biha:a ili na nekom drugom bli-em lokalitetu u bišanskom Pounju koje u sebi sadr-i više odlika brdsko-planinskog i od prirode dobro utvr2enog polo-aja (u obzir dolaze i lokaliteti Ripa i Sokolac i dr.).514 I tako se nakon zauze:a Splonuma, Germanik uputio prema novom cilju- Raetinum ( JΡαιvτινον), ali pred ovim ustanikim uporištem desila se sasvim drugaija pria. Branioci, prevladani brojem od napadaa i nesposobni da im se suprotstave na klasini borbeni nain, pribjegli su taktikom lukavstvu. I Raetinum je svoju temeljnu obrambenu fortifikaciju zasnivao na dva prstena slino kao Splonum, odnosno na postojanju još je veliki broj natpisa, ukljuuju:i i onaj na kome se spominje i Splonum, te još jedan natpis CIL III 8309 na kome se spominje municipium S. Uinjenica da je ime municipija koji je obuhva:ao podruje Pljevalja poinjalo sa S., navodila je na pomisao da se tu nalazio i Splonum, npr. Wilkes (1965; 1969, 282) u Komine kod Pljevalja stavlja municipium Splonum. Za više informacija o Kominama kod Pljevalja v. kod Cermanovi:-Kuzmanovi: A,, 1967; Isto, 1969; Cermanovi:Kuzmanovi: A.-Srejovi: D., 1964; Isto, 1965; Isto, 1966; Isto, 1967; Isto, 1972; Isto, 1973; Isto, 1974; Isto, 1975; Cermanovi:-Kuzmanovi: A.-Srejovi: D.-Markovi: C.,1972; Bojanovski, 1988, 211-212 (rije je jednom vrlo detaljnom pregledu); Škegro, 1998, 95 i fus. 24; Isto, 1999, 68. Po Alföldy (1965 A, 57-59) u Kominama kod Pljevalja je bio municipium Siculotarum, odnosno narodnosno središte Sikulota koje spominju Plin. NH III, 143 i Klaudije Ptolemej, II, 16, 5. Ako je to tono, a sve navodi da je takva detekcija vrlo vjerojatna onda bi, ne samo lokaliziranje Splonuma nego i lokaliziranje Pirusta u Pljevlja i okolicu, ega se i Alföldy i Bojanovski i Škegro dr-e, konano bilo odbaeno. Kod A.Škegre (1998, 95, fus. 24) je navedeno da se podatak o Alföldyevom municipium Siculotarum nalazi u Alföldyevom djelu 1968, 1009-1016, što izaziva izvjesne nejasno:e, jer A.Škegro u svome popisu literature(1998, 110) uop:e ne navodi o kojem je to radu Alföldya rije, niti se to mo-e uop:e shvatiti. 514 Pašali:, 1975, 414-415; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 144; CIL XIII 7023; Bojanovski, 1988, 51; 310; 314- 317 Inae itav taj dio bosanskog Pounja, koje gravitira Biha:u i uglavnom se nalazi ju-no od njega, bio je sude:i po itavom nizu nalaza, jedan vrlo bitan prostor za japodsku narodnosnu i politiku zajednicu i za vrijeme nezavisnosti i za vrijeme rimske vladavine. Tu se nalazi i vrelo Privilice koje je sude:i po prona2enim arama sa votivnim natpisima, na kojima se spominju japodski prepoziti, princepsi i prefekt, bilo jedno simboliko i duhovno panjapodsko kultno svetilište, koje je bilo sna-no usa2eno u japodsku svijest. (Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 24). Inae na tome potezu ju-no od Biha:a u relativnoj blizini se nalazi ne samo Privilica nego i Golubi: i Ripa, uveno prapovijesno sojeniko naselje, kao i itav niz drugih nalazišta (sojenikih naselja, gradina, nekropola i iz vremena nezavisnosti i rimske vladavine, posve:enih mjesta); v. pregled u Arheološki leksikon, Tom II, 1988, 9-27. 562 Mesihović, Dezitijati, 2007 jednog unutarnjeg zaokru-enog, još bolje utvr2enog prostora koji se nalazio na istaknutom, uzvišenom, dominantom mjestu odakle se imao i dobar domet (za oru-je) i odlina vizualna kontrola nad ostatkom naselja-podgra2em, ali i nad širom okolinom. Iskorištavaju:i mogu:nosti koje im je pru-ao sustav obrambene fortifikacije branioci su u podgra2u, odnosno onom dijelu naselja koji je štitio prvi okru-uju:i zid (…κυvκλον πεvριξ...), postavili vatre i povukli se unutar citadele. Uvidjevši da je podgra2e napušteno i pomislivši da je to rezultat mogu:eg sloma ustanikog otpora u naselju, i nadaju:i se da bi ga uslijed toga mogli brzo i to u cijelosti zauzeti bez ve:ih napora, Rimljani su neoprezno i samouvjereno provalili u naselje. I one jedinice koje su provalile u naselje upale su u jednu odlino smišljenu i pripremljenu zamku, Vješto kombiniraju:i rasplamsavanje vatre i stalno ga2anje odozgo (sa zidina «akropolja») ustanici su uspjeli da fiziki eliminiraju ve:inu onih koji su u ovom prvom naletu prodrli preko prvotnog obrambenog prstena. U vatri i pod naletima projektila, desila se jedna od najve:ih tragedija rimske oru-ane sile za vrijeme rata, jer se samo jedan mali dio vojnika iz toga prvog ešalona koji je ušao u Raetinum uspio spasiti iz toga vatrenog grotla. Me2utim napredovanje vatre je ugrozilo i akropoljski dio naselja, radi ega ustanici nisu uspjeli da svoj taktiki uspjeh pretoe i u stratešku prednost pa ni da odr-e svoj tadašnji polo-aj. I u toku no:i, dok su Germanik, njegovo zapovjedništvo i trupe pokušavali da se «saberu» i pregrupiraju, ustanici su bili prisiljeni da napuste akropolj i da se u manjim skupinama sakriju u «podzemnim prostorijama» (...αjκροποvλει ο“νταV κατα; χωvραν µειÆναι , αjλλα; τηÆV νυκτο;V αυjτη;ν εjκλιπειÇν...)..515 Iz Dionovog izvještaja ne vidimo baš jasno da li je došlo do pada naselja Raetinum odnosno da li su Rimljani ipak nakon što se vatra ugasila ponovo ušli u Raetinum i stavili ga pod svoju kontrolu, ukljuuju:i i citadelu.516 Vjerojatno su ipak Rimljani uspjeli preuzeti kontrolu nad ve: uništenim naseljem, iako ne mo-emo jasno identificirati što su to bile «podzemne prostorije» u koje su se ustanici sklonili. Nakon Raetinum, prodor se nastavlja prema Seretionu (…Σερεvτιον...), 517 Seretion je ve: ranije, za vrijeme svojih pohoda iznurivanja i pustošenja, pokušavao zauzeti Tiberije, ali ga je tek u ovoj kampanji 515 O bici za Raetinum v. Cass. Dio LVI, 11, 3-7 516 To se mo-e objasniti samim nainom kompilacije izvorne gra2e koju je Dion koristio za svoj opis borbi oko spomenuta tri naselja, odnosno on je jednostavno neke dijelove izbacio kako njegov opis ne bi bio suviše opširan, zadr-avaju:i samo one najzanimljivije dijelove. Kasije Dion niti je imao vremena niti -elje da se uop:e upušta u neka razmatranja o nekim detaljima kao što su to npr. «podzemne prostorije» u koje su se sakrili branioci, tako da je njegov opis konkretnih borbi ostao nedoreen. Ipak iz samoga smisla cjelokupnog njegovog opisa Pounjske operacije mo-e se izvu:i zakljuak da je Raetinum ipak zauzet, jer Germanikovo ofenzivno djelovanje se nastavlja prema Seretionu i drugim naseljima. 517 O ubikaciji Seretiona v. Šašel, 1953; Pašali:, 1975, 415; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 161; Bojanovski, 1988, 51; 310; 563 Mesihović, Dezitijati, 2007 zauzeo Germanik.518 Nakon pada Seretiona, neka druga mjesta su bila znatno lakše osvojena.519 Uinjenica da su ova druga mjesta, ija imena Kasije Dion ne navodi, lakše osvojena dokazuje da su tri spomenuta naselja predstavljala okosnicu obrambene linije na sjeverozapadnom pravcu preostalog ustanikog podruja i da je zbog njenog razbijanja prodor u unutrašnjost bio olakšan.520 Kao što vidimo Germanik se kretao pravcem Splonum-Raetinum-Seretion, a ako se Raetinum nalazio u Golubi:u ili uop:e negdje u okolini Biha:a, onda bi prirodno Splonum bio bli-i Sisciji, a Seretion u dubljoj dinarskoj unutrašnjosti. Mogu:e je da su se sva ova naselja nalazila na nekoj epihorskoj komunikaciji koju su kasnije Rimljani pretvorili u izgra2eni put, a mo-da je upravo rije o komunikaciji koja je sa sjevera preko Golubi:a išla jugoistonim pravcem, prema podruju Diciona. Tako bi mo-da Seretion mogli smjestiti negdje na graninom podruju Diciona.521Sve ovo jasno ukazuje da se šire podruje Pounja nalazilo u okvirima ustanka, odnosno da su se pojedine zajednice, posebno one iz srednjeg i gornjeg toka Une aktivno pridru-ile ustanku i -estoko borile i odupirale protu-ustanikim snagama. Germanik se nesumnjivo probio u zemlju Diciona i tako, uz velike -rtve, otvorio put za glavni, kasniji Tiberijev prodor u ustaniku unutrašnjost. On je osvajanjem ova tri spomenuta ustanika uporišta i još drugih neimenovanih pozicija ustvari u jednoj surovoj operaciji slomio glavnu ustaniku obrambenu liniju na sjeverozapadnom podruju i omogu:io da u narednoj akciji protu-ustanika armija na ovom pravcu duboko prodre u protivniko zale2e. Borbe u Pounju dokazale su da su i Tiberijeva strategija i Germanikova odlunost ipak svaka na svoj nain bile djelomino u pravu. Ustanika uporišta su se mogla zauzeti i odlunim udarima, uz naravno malo 518 U vezi pitanja pada Seretiona kod Pašali:a (1975, 391) se nailazi na tumaenje po kome je osvojenje ovog naselja vezano za Tiberija, da bi ve: na sljede:oj stranici upao u kontradikciju iznose:i stav da Rimljani i bez Tiberija pobje2uju i osvajaju, ukljuuju:i i Seretion. Nešto još dalje Pašali: (1975, 411), iznosi da je Germanik bio taj koji je osvojio Seretion. 519 Cass. Dio LVI, 12, 1 520 Mogu:e je pretpostaviti da je izvorna gra2a, kojom se za opis rata u Pounju 9. god. n. e. koristio Kasije Dion, sadr-avala imena i mo-da i opise tih drugih mjesta koja su lako osvojena, ali da ih je Kasije Dion smatrao nepotrebnim poimenino i detaljnije navoditi jer su bila lako osvojena bez nekih interesantnih i dinaminih detalja (kao što su to pru-ale borbe za Splonum i Raetinum) pa je on sve doga2aje u toku ove kampanje nakon pada Seretiona sa-eo u jednu reenicu. Uostalom i borbu za Seretion je, vjerojatno iz istih razloga, sa-eo u samo jednu reenicu, a i to što ga je spomenuo po imenu rezultat je i injenice da je Seretion vrlo va-no strategijska toka koju je ve: jednom opsjedao Tiberije. 521 Za raspored dosada registriranih gradinskih naselja; na prostorima Cazinske i Bihake Krajine i uop:e Pounja v. Arheološki leksikon, Mapa 1, 1988, regija 1,  karte-praistorijsko doba i rimsko doba i odgovaraju:e pisane natuknice Arheološki leksikon, Tom II na prostorima doline Unca i zapadne Bosne-drvarsko-grahovsko podruje v. Arheološki leksikon, Mapa 2,  1988, regija 11, karte-praistorijsko doba i rimsko doba i odgovaraju:e pisane natuknice Arheološki leksikon, Tom II 564 Mesihović, Dezitijati, 2007 sre:e, ali je to uinjeno uz goleme gubitke i pitanje je bilo koliko se ustvari to na duge staze moglo uop:e isplatiti. Jer ako se za svaku ustaniku utvrdu, kojih je na preostalom, planinskom ustanikom podruju bilo mnogo, podnosila tolika cijena u ljudstvu, materijalu, pa i u moralu i borbenoj spremnosti kakva se dala za ustanike pozicije osvojene u Pounjskoj operaciji bilo bi pitanje da li je protu-ustanika armija u Iliriku sa svojim raspolo-ivim resursima uop:e to mogla da podnese. Ali ostaje i injenica da je Germanik probio glavnu obrambenu liniju na sjeverozapadu, nešto što previše kalkulantski Tiberije nije mogao da uradi, jer da bi se to uinilo ipak je jedino neophodna bila upotreba i udar sna-ne, odlune i sirove vojne snage bez obzira na gubitke.522 Jednostavno reeno dalje otezanje i primjena ranije taktike iznurivanja i pustošenja više nije imala smisla. S druge strane, teške borbe na sjeverozapadnom podruju, posebno za neka od tih uporišta u prvom redu za Raetinum, su odigrale izvjesnu ulogu za ustanike.523 frtvovanje ovih naselja, pra:eno golemim protivnikim gubicima, je ipak zaustavilo Germanikovu ofenzivu koja je pretila da prodre u dublju unutrašnjost i odgodilo taj upad za neko vrijeme i ustvari produ-ilo ustanak za najmanje još par mjeseci. Tako je ustvari, i pored toga što su zauzeta strateški bitna naselja i probijena obrambena linija, Germanikova ofenziva propala. Ona i pored velikog anga-mana ljudstva i materijala nije uspjela ostvariti zacrtane ciljeve, prodor u samu unutrašnjost preostalog ustanikog prostora i konano rješavanje problema ilirskog ustanka, bilo njegovim ugušivanjem bilo predajom. Augustove i Germanikove -elje su se ipak na krvi i odlunom otporu sjeverozapadnih uporišta pokazale još uvijek kao pretjerane i preambiciozne. Odluna, hrabra i dobra odbrana branilaca ovih naselja koji su 522 Upravo primjer Pounjske operacije na oit nain pokazuje razlike u strategijskim i taktikim shva:anjima i nainu razmišljanja Tiberija i Germanika. Vo2enje borbenih operacija potonjeg se zasnivalo na odlunim i konanim ofenzivnim akcijama sa ciljem potpunog eliminiranja otpora i okupacije prostora, bez obzira na -rtve i stradanja, za razliku od onoga što je primjenjivao Tiberije u svojoj strategiji «pustošenja i iznurivanja». Tako je Germanik ve: prije svoje operacije u širem podruju Pounja okupirao dijelove zemlje Mezeja odlunom silom. U kontekstu opisa ove vrlo znaajne operacije koja se odvija u Pounju, potrebno je navesti i da je Velej Paterkul uop:e ne spominje, kao uostalom i drugi va-an uspjeh Germanika⇒ pobjedu nad Mezejima. 523 Zanimljivo je da ovim borbama za vrijeme Germanikove Pounjske operacije poetkom 9. god. n. e. Kasije Dion posve:uje iznimnu pa-nju, ak i do najmanjeg detalja, a njegov opis spomenutih borbi izgleda i prilino realan što govori da je njegova izvorna gra2a bila jako dobro upoznata sa zbivanjima na ilirskom ratištu u toku 9. god. n. e., ukljuuju:i i borbe za spomenuta tri uporišta te kasnije za Andetrij i Ardubu, odnosno za one etape operacija koje vode Tiberije i Germanik, dok je npr. opis operativne aktivnosti kolona koje su predvodili Marko Lepid i Plaucije Silvan dosta okviran i bez bilo kakvih preciznih detalja. To znai da je ta izvorna gra2a, iz nama nepoznatih razloga, primarno obra2ivala ono što su radili i ime su zapovijedali Tiberije i Germanik, iako je i pokret druge dvojice rimskih zapovjednika bio vrlo znaajan i presudan za konano ugušenje ustanka, ali se to ne vidi baš jasno u Dionovom izvještaju. Najva-nije pitanje u istra-ivanju fenomena Ilirskog ustanka 6-9. god. n. e. upravo predstavlja otkrivanje te izvorne gra2e kojom se slu-i Kasije Dion za kreiranje svoga izvještaja o ovom ratu, posebno za 9. god. n. e. 565 Mesihović, Dezitijati, 2007 praktino -rtvovali i sebe i svoje naselje je doprinijela da Baton Dezitijatski i preostali ustanici dobiju još neko vrijeme da u-ivaju slobodu, ali i da poka-u Rimu da :e ostatak ustanika «ipak skupo prodati svoje ko-e», makar se nalazili u bezizlaznoj i oajnoj situaciji. Rimljani su ipak morali ulo-iti još dosta napora i ljudstva i materijala kako bi izašli na kraj sa ustanicima i to tako da tome pristupe sa dostojnom ozbiljnoš:u i bez podcjenjivanja protivnika. Uinjenica da se otpor u «Dalmaciji» još uvijek odr-ava punim intenzitetom i da se kraj ne nazire kao i ponovno izbijanje gladi u Italiji, po Kasiju Dionu uzrokovano najviše zbog odugovlaenja rata, primorali su Augusta da ponovo u Ilirik pošalje Tiberija, samo s jednim zadatkom da što je mogu:e br-e i efikasnije svrši sa tim nepopularnim i teškim ratom.524Pad Panonije je izgleda kod rimskog i dr-avnog vrha i javnog mnenja u Rimu i Italiji, ali mo-da i kod viših rimskih zapovjedništava na samom terenu stvorio «la-ni privid» da je potrebno uiniti samo još jedan korak, bez osobitog napora i da se završi sa ustankom i u dinarskom pojasu. Vjerojatno se zbog takvog shva:anja situacije na terenu i Tiberije mogao sveano vratiti u Rim, a dovršenje rata prepustiti Germaniku, dok je August mogao da se posveti uvrš:ivanju svoga unutarnjeg zakonodavstva. Na neprijatno iznena2enje, ustanak se pokazao mnogo -ilaviji nego što se oekivalo i procjenjivalo, a ustanici su sude:i po borbama samo na jednom segmentu bili spremni za borbu do samoga kraja bez obzira na opseg vlastitog stradanja. I kako se pokazalo, samo na ovom primjeru borbi na sjeverozapadnom podruju, rimski stratezi su se prevarili u svojim procjenama da je nakon ugušenja otpora u Panoniji ustanak u dinarsko-dalmatinskom pojasu lakši posao za rješavanje. Izgleda da je iz nekog nepoznatog razloga rimski dr-avni vrh bio uvjeren da je panonski segment ustanka bitniji i da je potrebno iza:i na kraj samo sa njim, a da je ostatak posla sekundarnog znaenja.525 Ustvari, Rimljani su zanemarili dvije vrlo bitne injenice, prvo da je osnovno -arište i najodlunije i najborbenije središte ustanka dinarski 524 Cass. Dio LVI, 12, 1; Te-ina teškog trogodišnjeg rata, posebno na dinarskom pojasu mo-da su razlog onih prilino negativnih konstatacija o Dalmatincima koje se odnose na zadnju fazu rata i prvo poslijeratno stanje, znai u vremenski okvir koji gravitira 9. god. n. e., i koje donose Florove epitome Livija (II, 25) (….sed Augustus perdomandos Vibio mandat, qui efferum genus fodere terras coegit aurumque venis repurgare; quod alioquin gens omnium stupidissima eo studio…). Sva ta surovost ispoljena u borbama nije mogla ostati bez adekvatnog odgovora i u široj rimskoj javnosti, koja je prvo svoje zaprepaštenje ustankom, zamijenila sa mr-njom prema odlunom protivniku i na kraju svoje osje:aje transformirala u prezir prema pobije2enom neprijatelju. 525 Mo-da je i ovo uvjerenje bilo «odgovorno» za razvitak one predominacije «panonskog» kada se govorilo o ilirskom ratu 6-9. god. n. e. u okvirima tadašnje rimskog i italskog javnog mnenja, pa i shva:anja dr-avnog vrha o tome što se doga2a u Iliriku. Dvogodišnja borba i koncentriranje pa-nje i fokusa borbenih aktivnosti na panonski bazen uzrokovalo je to da u ovom periodu u Rim i Italiju dolazi najviše vijesti sa ilirskog ratišta sa panonskog ili sjeverozapadnog podruja. U ovom dvogodišnjem periodu i najve:i dio i protuustanike armije i ustanikih snaga je bio koncentriran na spomenutim prostorima pa se prirodno stjecao utisak da je rat ustvari predominatno panonski. 566 Mesihović, Dezitijati, 2007 pojas, a ne panonski bazen i da su u toku dvogodišnjih teških borbi u panonskom bazenu i sjeverozapadnom podruju uestvovale i snage dinarskog segmenta ustanka i to u znatnoj mjeri. Protuustanika armija koja je operirala u panonskom bazenu i sjeverozapadnom podruju tako se nije suoavala u -estokim i surovim okršajima samo sa breuko-panonskim segmentom i lokalnim ustanikim snagama nego i sa snagama dinarskih Ilira. Njihovo ueš:e je dodatno doprinosilo otporu i ratnim teško:ama protuustanikih snaga, a veliki okršaji kao bitka kod Vulkajskih movara su vo2eni protiv sjedinjenih ustanikih snaga. Tako su ustvari padom Panonije, Rimljani u pravom smislu ostvarili samo polovian uspješan rezultat ali ne i praktino završili ustanak, jer su porazili samo jedan dio onih protiv kojih su se borili pune dvije godine.526 U dinarsko-dalmatinskom pojasu još uvijek su se poetkom 9. god. n. e. nalazile najbolje i najvrijednije ustanike jedinice, ukljuuju:i i one koje je Baton Dezitijatski vodio u Panoniju i koje je nakon svjesnosti o padu Panonije povukao u matino, planinsko podruje, koje je i po svojoj konfiguraciji bilo mnogo te-e za ofenzivna djelovanja nego u Panoniji. Povratkom na ratište i me2u trupe koje je neposredno predvodio dvije godine Tiberije nije baš zatekao «sjajnu» situaciju. I me2u trupama na terenu je zavladalo stanje frustracije zbog saznanja da je kraj rata, zbog -estokog otpora odgo2en i one su bile nestrpljive da rat završe na bilo koji nain, ak i ako to ukljuuje i opasnost. A ta nestrpljivost, ukoliko ne na2e naina da se ispolji, spojena sa velikim gubicima, kao što su bili oni za vrijeme Pounjske operacije, vrlo lako mo-e da se transformira u vojniko nezadovoljstvo. Ogorena oru-ana sila, ako je i sakupljena zajedno i ostavljena «bez posla» mogla je da stupi u oru-anu pobunu.527 Da se pobunila jedna velika armija iji su dobar dio sainjavali i bivši robovi i pomo:ne jedinice to bi bila jedna nova i posebno neprijatna okolnost za rimsko zapovjedništvo i rimsku poziciju na terenu, stanje bi se dodatno iskompliciralo, a rat produ-io što definitivno nije odgovaralo ni Augustu ni Tiberiju. I im je ponovo stupio na ratnu pozornicu, Tiberije plaše:i se izme2u ostalog i takve pobune je pripremio i poduzeo odlunu vojnu ofenzivnu operaciju širokog zahvata koja više ne bi bila usmjerena samo na jednom pravcu, nego je trebalo da obuhvati skoro kompletno ustaniko podruje sinkroniziranim pokretom više kolona u razliitim pravcima ime se nastojao ostvariti konani završetak rata.528 Dionov podatak LVI, 12, 2 kao da sugerira da je u trenutku Tiberijevog povratka protu-ustanika armija bila koncentrirana u jednoj 526 Da li bi to znailo i da obavještajna djelatnost protu-ustanikih snaga nije bila baš na zavidnoj razini, a informacije o stanju unutar protivnikih snaga sa kojim je raspolagalo rimsko zapovjedništvo nisu baš na najtoniji nain oslikavale pravo stanje stvari. 527 Slino se uostalom i dogodilo 6. god. n. e. kada su se pobunile ilirske pomo:ne jedinice, što je oznailo poetak ustanka. 528 Cass. Dio LVI, 12, 2 567 Mesihović, Dezitijati, 2007 zoni što je potrebno shvatiti u smislu da je najve:i dio te vojske bio u toj zoni= sjeverozapadni pravac, dok su postojali i ešaloni na drugim stranama. Plaucije Silvan po svemu sude:i nije bio u toj zoni, jer se on nalazio na istonom pravcu i na prostorima Breuka koje je u prošloj godini okupirao a koji zbog svoje labilnosti nisu smjeli biti ostavljeni nepokriveni posadama. Da je Plaucije Silvan sa snagama kojima je zapovijedao pokrivao istoni pravac dokazuje i to što je on taj koji svršava sa otporom breuko-panonskog segmenta ustanka koji je pokrivao poglavito istone oblasti panonskog bazena koji su više okrenuti prema Sirmijumu. Jedino bi u sluaju da se Plaucije Silvan nalazio u Sirmijumu ili njegovoj blizini bilo razumljivo da on, a ne Tiberije osobno predvodi operaciju konane okupacije breuko-panonskog prostora. Ovaj pravac nije smio biti ostavljen ni prije pada ni poslije pada Panonije bez sna-nijih vojnih formacija i jakog zapovjedništva, tako da je Plaucije Silvan tamo morao boraviti kao zapovjednik istonog bojišta. Izvorna gra2a koja opisuje doga2aje nakon velikog pokreta istone borbene grupe 7. god .n. e. ne spominje više Cecinu Severa, pa se ne zna gdje se on nalazi u vrijeme doga2aja 8. i 9. god. n. e. Cecina Sever je mo-da, i nakon dolaska Silvana na istonu bojišnicu, još uvijek bio zvanino namjesnik ili samo zapovjednik Mezije, a sude:i po tekstu Veleja Paterkula (II, CXIII, 2) i on se vjerojatno zajedno sa Silvanom, nakon spajanja sa Tiberijevim trupama i boravka u zdru-enom taboru, vratio na istok. To bi moglo znaiti ili da se on nalazio podinjen Plauciju Silvanu529 ili da se nalazio raspore2en u dubljoj unutrašnjosti Mezije, dalje od breukopanonske fronte, odnosno da se, kako to pretpostavlja Wilkes, vratio u svoje mandatno podruje-Meziju, dok je istono bojište prepustio Plauciju Silvanu.530 A isto tako je mogu:e da i neki neki drugi 529 Ova opcija je najmanje vjerojatna jer je izgleda Cecina Sever sa Silvanom izgleda zauzimao neku vrstu kolegijalnog zapovjedništva nad istonom borbenom grupom. Indikativno je u tom smislu da Dion (LV, 32, 3) u svome spominjanju vezano za pokret istone borbene grupe prema zapadu i bitku kod Vulkajskih movara spominje samo Cecinu Severa, a ne i Plaucija Silvana. 530 Wilkes, 1969, 73; 93 Wilkes (1969, 93) tvrdi i da se Cecina Sever u Meziju vratio sa mezijskim legijama IIII. Scythica i V. Macedonica, dok je Plaucije Silvan ostao na sjeveroistonoj bojišnici sa tri legije i to sa VII., VIII. Augusta i XI. Ako je VIII. Augusta bila sastavni dio «Dunavske borbene grupe» teško je pretpostaviti da je ona inila dio «istone» borbene grupe. A i pozicija VII. i XI. legije nije baš pouzdana, posebno ako se ima u vidu sljede:a injenica:  VII. i XI. legija su kasnije bile posadne legije Gornjeg Ilirika (Dalmacije), što bi mo-da moglo navesti na zakljuak da su se one na samom kraju rata nalazile pod zapovjedništvom Vibija Postumija, kojeg je po Kasiju Dionu (LVI, 15, 3-16, 1) Germanik nakon Ardube ostavio da završi pokoravanje preostalih dijelova ustanike unutrašnjosti, a koji je opet po Veleju (II, CXVI, 2) bio «praepositus Delmatiae». Ovo bi iniciralo da se Postumije nalazio u okviru snaga kojima je zapovijedao Germanik prilikom pacificiranja ustanikih uporišta u dinarskoj unutrašnjosti u ljeto 9. god. n. e. što bi onda samim tim znailo, jer je Germanik u poetku završne ofenzive inio sastavni dio kolone koju je predvodio Tiberije, da se i Postumije sa mo-da te dvije budu:e «dalmatinske» 568 Mesihović, Dezitijati, 2007 razlozi objašnjavaju izostanak spominjanja Aula Cecine Severa za 8. i 9. god. n. e. ne samo u ratnim zbivanjima nego i uop:e za prostore jugoistone Europe, npr. radi preuzimanja nove du-nosti.531 Tiberije je od protu-ustanike armije pripremio tri glavne operativne grupe; jednom je zapovijedao Marko Lepid, drugom Plaucije Silvan a tre:u je imao pod neposrednim svojim zapovjedništvom i u njoj se nalazio i Germanik.532 Iz ovoga se jasno ogleda Tiberijeva taktika zamisao u pogledu rješavanja pitanja ustanka na dinarskom pojasu, a to je izvo2enje jedne opse-ne operacije koja bi svojim odvijanjem u više sinkroniziranih pravaca trebala zahvatiti istovremeno što je mogu:e ve:i prostor u kratkom periodu. Koncentriranje glomazne armije, kao u sluaju pojedinih etapa panonske faze, bilo je iskljueno što je i razumljivo ako se imaju u vidu sljede:e injenice : a) dinarski pojas je neprikladan za kretanje glomazne vojne mašinerije, b) trebalo je rat završiti što je u mogu:e kra:em periodu, prije zime sigurno a oekivao se znatan i oajniki otpor, c) ustanici su primjenjivali strogo obrambenu taktiku, izbjegavaju:i koncentriranje svojih trupa i dr-e:i se razmještaja svojih snaga širom svoga teritorija, a istovremeno su i dalje primjenjivali partizanskogerilsku taktiku, 4) Tiberije i njegovo zapovjedništvo nisu -eljeli da ostave ni jedan dio ustanikih snaga i podruja ne ugro-enim i ne izlo-enim pritisku, kako bi sprijeili stvaranje ustanikih rezervi. Lepid i Silvan su trebali napasti posebne ustanike pozicije i podruja, na kojima su im se suprotstavila dvojica neimenovanih ustanikih vojvoda. Ova tre:a Tiberijeva i Germanikova operativna grupa je, samim tim što su joj se na elu nalazila navedena dvojica, bila okosnica itave operacije i u ona je trebala da se direktno ustremi na Batona Dezitijatskog.533 Njih dvojica su na sebe preuzela vrlo slo-en zadatak neposrednog obrauna sa Batonom Dezitijatskim i jedinicama i pozicijama kojima je ovaj zapovijedao. Me2utim pošto je Baton Dezitijatski izbjegavao otvoren sukob legije nalazio u toj koloni. Ali izneseni zakljuak temelji se samo na isto špekulativnoj logici, ali ne i dostupnom i relevantnom materijalu. Naravno mogu:e je, i to vrlo vjerojatno, i da su VII. i XI. kasnije bile prekomandovane kao dalmatinska posadna snaga, a da su one jedinice koje je koristio Postumije u ostvarivanju od Germanika postavljenog zadatka otišle prema zapadu. I u tom sluaju bilo bi mogu:e pretpostaviti da su se ove legije nalazile u sastavu kolone koju je predvodio Plaucije Silvan ili na nekom drugom mjestu, bilo obje ili samo jedna od njih, a ne i u Tiberijevoj, odnosno Germanikovoj koloni. To posebno dobiva na znaenju ako se ima u vidu da su obje legije kao pojaanje došle istonoj borbenoj grupi, a ne onoj armiji kojoj je neposredno zapovijedao Tiberije. 531 U periodu 8-9. ili 9-10. god. n. e. Aul Cecina Sever je izgleda bio prokonzul Afrike, te bi ta injenica na neki nain mo-da objašnjavala razloge odsustva Cecine sa balkanskog ratišta u njegovim posljednjim fazama rata i injenicu da istonom bojišnicom zapovijeda i da se na njoj javlja samo Plaucije Silvan. 532 O pravcima pru-anja i prodora u ova tri pravca v. Pašali:, 1975, 416-418; s tim da kako izgleda po Pašali:evom tekstu, jednu od ovih kolona predvodi Germanik, a ne Tiberije 533 Cass. Dio LVI, 12, 2-3 569 Mesihović, Dezitijati, 2007 sa njima, prešavši potpuno na gerilsko-partizansku taktiku a ujedno pokazuju:i odlinu manevarsku sposobnost i poznavanje terena, to se pretvaralo u bezuspješno stalno pretra-ivanje terena i krstarenje po dinarskom podruju od jednog mjesta do drugog. Ipak su, koriste:i znatnu vojnu silu sa kojom su raspolagali, Tiberije i Germanik uspjeli da prodru duboko u ustaniku unutrašnjost ali bez ostvarivanja onog -eljenog cilja. Na tom prostoru, u dubljoj unutrašnjosti, došlo je i do odvajanja jednog dijela snaga od ove kolone, i koji je pod zapovjedništvom Germanika upu:en prema središnjem ustanikom podruju.534 To što ova kolona svoj pokret vjerojatno zapoinje iz Siscije ili 534 Istine radi, iz samog Dionovog teksta se jasno ne vidi da li je u toku pokreta prema Andetriju od glavnine kolone bio odvojen dio, koji je po Tiberiju (na osnovi Velejevog podatka II, CXVI, 1) upu:en u divlje i teške krajeve, ili je Germanik pristupio pokoravanju onih koji su još pru-ali otpor nakon pada Andetrija. Po ovoj drugoj mogu:nosti Germanik bi sa Tiberijem cijelo vrijeme boravio pred Andetrijem i tek nakon njegovog pada on bi sa trupama otišao u dublju unutrašnjost radi konane pacifikacije, ukljuuju:i i bitku za Ardubu, dok bi Tiberije ostao poradi ure2ivanja odnosa prema neprijateljima koji su se predali (Cass. Dio LVI, 15, 1). S druge strane Kasije Dion u svome detaljnom opisu zbivanja kod Andetrija uop:e ne spominje Germanika, što on sigurno ne bi propustio da se to u izvornoj gra2i koju je koristio spominjalo, što bi onda znailo da se Germanik uop:e nije nalazio kod Andetrija, nego da se ranije odvojio od Tiberija. A i duh i smisao Velejevog podatka kao da sugeriraju da se Germanik nije nalazio ni cijelo vrijeme ni ve:i dio ljetne kampanje uz Tiberija, te da je vjerojatno on imao ipak neko znaajnije zapovjedništvo u toku te kampanje koje je privremeno (u odre2enom periodu) bilo neposredno odvojeno od prisustva Tiberija, i to prilino udaljenim zemljopisnim pojasom. Ta divlja i teška mjesta koja spominje Velej, a u koja je bio upu:en Germanik, su pripadala dubljoj unutrašnjosti a da bi u njih stigao Germanik je sa dijelom trupa morao biti odvojen ranije, prije nego što je uspostavljana borbena linija kod Andetrija. Osim toga Tiberije je prilikom svoga napredovanja i prelaska kroz ustaniko podruje morao zaštititi i svoja krila i to posebno ono istono od linije njegovog napredovanja, kako bi sprijeio eventualna nova ustanika grupiranja koja bi ugrozila glavni pravac njegovog prodora i borbeni polo-aj kod Andetrija. Slanjem Germanika u centralno ustaniko podruje sprijeeno je mogu:e novo konsolidiranje preostalih ustanikih snaga i izvršen je direktan udar na preostala njegova ustanika uporišta. Kao potvrdu da je došlo do ranijeg odvajanja mo-emo navesti i sljede:u injenicu ⇒ Tiberije je sude:i po Dionovom opisu i po tome što se sve izdoga2alo pred, oko i u Andetriju, na ovoj bojišnoj liniji proveo izvjesno vrijeme, od najmanje par sedmice, a vjerojatno i du-e. To bi podrazumijevalo da dok su se odvijala zbivanja pred Andetrijem da su se istovremeno odvijale i druge operacije protu-ustanikih snaga ofenzivnog karaktera prema drugim pravcima, i to velikog opsega. A znamo preko Diona, da je u vrijeme zbivanja pred Andetrijem i to još prije konane bitke za ovo uporište bila ve: razbijena domorodaka borbena linija, kolabirao ustroj otpora i da su mnoga podruja i uporišta ve: zauzeta i da je i poradi toga Baton Dezitijatski poslao glasnika Tiberiju sa ponudom primirja. Germaniku je da prodre u unutrašnjost trebalo izvjesno vrijeme, ak i ako nije nailazio na otpor, što bi onda samim tim impliciralo da se on prije zbivanja kod Andetrija i prije totalnog raspada ustanikog ustroja odvojio od Tiberijeve glavnine. Da je Germanik cijelo vrijeme zbivanja kod Andetrija boravio pred ovim uporištem i da se odvojio tek nakon njegovog pada to bi znailo da su neke ustanike oblasti (ukljuuju:i i ardubsko podruje), u koje je prodro Germanik, u toku cijele bitke za Andetrij bile i van domašaja protu-ustanikih borbenih dejstava i da su bile više-manje pasivne što je zbog kritine situacije po ustanike na dinarskom podruju u tim kritinim mjesecima vrlo teško pretpostaviti. Pasivnost je upravo iz injenice da se Batonu 570 Mesihović, Dezitijati, 2007 njene šire okolice, ukljuuju:i i Pounje, a završava u Andetriju govori da se ona naelno kretala pravcem sa sjevera na jug i da je zahva:ala poglavito zapadna podruja. Po Dionu, Tiberije je morao da krstari praktino cijelom zemljom (znai preostalim ustanikim podrujem), dok je Baton išao od jednog mjesta do drugog. Iako je Dion nesumnjivo pretjerao kada ka-e da se Tiberije kretao po cijelom ustanikim podrujem ipak je zahvat ove kolone bio velik. Ona je imala specifian zadatak ⇒ ustremiti se direktno na samo zapovjedno jezgro ustanka, koje za Rimljane predstavlja Baton Dezitijatski,535a ne zauzeti odre2eno podruje ili pro:i odre2enim prostorom, vrstama zadataka koje su izgleda imale da obave preostale dvije protu-ustanike kolone. Radi toga je realno pretpostaviti da Tiberije i Germanik sa svojim trupama nisu slijedili neke ranije zacrtane pravce, nego je njihovo kretanje bilo uvjetovano i sa trenutnim stanjem i potrebama pa su samim tim mogli zahva:ati i druge oblasti a ne samo one koje se nalaze u liniji Pounje-zale2e Salone. Ova injenica o lutanju velikih protu-ustanikih snaga je potpuno u skladu i sa mo-da potrebom koja se trenutno javila da se dio snaga odvoji i uputi sa Germanikom u neko drugo podruje. Iako se u odnosu na druge dvije grupe ova kolona kretala naelno zapadnim pravcem ona je bila najva-nija i najbrojnija, jer je jedino u tom sluaju bilo mogu:e od njene glavnine odvajanje jednog posebnog sna-nog kraka sa Germanikovim zapovjedništvom a koji je vodio dalje u ustaniko unutrašnjost. Onaj dio kolone koji je ostao pod samo mo-da Tiberijevim zapovjedništvom, nastavio je sa proganjanjem Batona Dezitijatskog i konano ga je uspio opkoliti u Andetriju, u kojem je Baton Dezitijatskom dok je boravio u Andetriju stalno šalju zahtjevi za pomo: nemogu:a jer je ofenziva, dok se su se vodile borbe pred Andetrijem, ušla u svoje završno ostvarivanje pokrivaju:i dobar dio ustanikog pojasa a i ustanike rezerve su ve: bile ili iscrpljene ili upu:ene u oajniku borbu. Uostalom, sva «pria» vezana za konanu ljetnu ofenzivu 9 god. n. e. se odvijala relativno brzo, u periodu ne du-em od 3 mjeseca, od njenog pokretanja do predaje Batona Dezitijatskog. Uz sve to i Baton Dezitijatski se Tiberiju predaje nakon što je pala Arduba i njeno okolno podruje (sredinom IX mjeseca on je u zarobljeništvu), pa je sasvim realno da se on nije baš krio mjesecima, što bi se moglo zakljuiti da se Germanik odvojio od Tiberija tek nakon pada Andetrija. Znai vrlo je realno pretpostaviti da je u skladu sa svojom osnovnom taktikom zamisli da se posljednja ofenziva odvija u vidu sinkroniziranih razliitih pravaca udara, kako bi se njome obuhvatilo što je mogu:e šire podruje (takva zamisao je u uvjetima raspolaganja sa brojnom -ivom silom, višestruko brojnijom od ustanike bila i po-eljna i mogu:a), Tiberije ve: ranije, prije nego je došao pred Andetrij, odvojio jedan dio snaga i uputio ih sa Germanikom na elu u samo ustaniko središte. Tako bi se i Germanikov pohod u teške i divlje krajeve i borbe u njima odvijale bar jednim dijelom vremenski sinkronizirano sa zbivanjima kod Andetrija. 535 To dovoljno govori da su Rimljani, a posebno njihov štab, dobro znali tko to predstavlja zapovjedništvo ustanka, tako da i Strabonov podatak o Batonu u tom pogledu dobiva na znaenju jer potvr2uje da je u tadašnjoj rimskoj javnosti prije pojave novog neprijatelja olienog u Arminiju ime Baton vrlo cirkuliralo i bilo poznato. 571 Mesihović, Dezitijati, 2007 našao utoište.536 Opsada Andetrija se pretvorila u presudni moment završne faze ustanka, u kome su se suelila dva vrhovna zapovjednika dvije suparnike strane. Sude:i po tome što je Baton Dezitijatski zatvoren u uporištu koje se nalazilo kod Salone, prilino na jugu, Baton se sa svojim jedinicama uglavnom povlaio prema jugu, vjerojatno jer je razvoj krakova ofenzive zatvarao njegove pravce prebacivanja u unutrašnjost tako da mu je jedini slobodan i siguran put bio onaj prema jadranskoj obali. To bi onda znailo da protu-ustanike snage stacionirane na jadranskom ratištu nisu preduzimale ofenzivne aktivnosti, bar ne onog tipa koje su izvodilo spomenuti rimski zapovjednici. Osim toga Andetrij je predstavljao jedno vrlo bitno ustaniko uporište i naselje na delmatskom podruju, u neku ruku i središte otpora na spomenutom prostoru, pa je prirodno da je Baton Dezitijatski u njemu potra-io utoište. Sam Andetrij se sam i od prirode nalazio na odlinom mjestu, a bio je dobro utvr2en i okru-en sa dubokim usjecima kroz koje teku potoci. Opsjednuti Iliri su bili dobro opskrbljeni i namirnicama, a i planine u blizini su bile u rukama ustanika odakle su im stizale stalne potrepštine, što je znailo da oko Andetrija nije postojala djelotvorna i stvarna okru-uju:aopsadna linija i da je ovo ustaniko uporište imalo stalnu i funkcionalnu vezu sa vanjskim prostorom, posebno sa ustanikim podrujima u blizini. Povrh svega, ustanike snage sa tih okolnih pozicija su esto uznemirivale linije snabdijevanja protu-ustanikih snaga utaborenih kod Andetrija. I tako se, po Dionu, Tiberije, iako je smatrao da opsjeda ustanike u Andetriju, ustvari zajedno sa svojim jedinicama našao u poziciji da bude na neki nain opsjednuta strana.537Bitka za Andetrij se pretvorila u jednu od najte-ih Tiberijevih bitaka koju je vodio za vrijeme rata 6-9. god. n. e., a situacija oko i pred Andetrija uop:e nije izgledala povoljno za rimskog zapovjednika. Tiberije se nesumnjivo nalazio u teškom polo-aju u koji je dospio i zahvaljuju:i svojoj nepromišljenosti i nepoznavanju terena, kao i brzini i nestrpljivosti da završi rat.538Dugotrajna opsada se pokazivala besplodnom a povlaenje bi bilo nesumnjivo sramota, na jednoj strani bi poljuljalo moral Rimljana i ostalih koji se bore uz njih a na drugoj osna-ilo ve: teško pritisnute ustanike i dalo im snage da još du-e produ-e rat. Tada je došlo i do pobune dijela vojnika koji su po Kasiju Dionu, odnosno 536 Cass. Dio LVI, 12, 3-4; Andetrij se mo-da nalazio na lokalitetu današnjeg Mu:a, izme2u Splita i Drniša (Stipevi:, 1974, 68), preciznije Gornjeg Mu:a (Zaninovi:, 2003, 447). Mogu:e je pretpostaviti da je Andetrij bilo jedno istaknuto ustaniko središte, koje je slu-ilo kao baza za napad na Salonu 6. god. n. e. pa je mo-da u njemu boravio i ranjeni Baton Dezitijatski. Odatle je mo-da izvršeno i upu:ivanje dijela ustanikih snaga jugoistono-ju-nim pravcem, kao i pokretanje trupa u susret nastupanju prethodnice Valerija Mesalinusa. Tako bi i Batonu Dezitijatskom Andetrij bio poznat, jer je predstavljao istaknutu toku na jadranskom podruju i njegovom zale2u. 537 Cass. Dio LVI, 12, 5 538 Mogu:e je pretpostaviti i da su ustanici bili ti koji su namjeravali navesti Tiberija pred Andetrij i tamo ga dovesti u neugodnu taktiku poziciju. To bi objašnjavalo da ustanici imaju stalno snabdijevanje, a i jedinice van obrua koje su dejstvovale na gerilski i partizanski nain po neprijateljskim linijama. 572 Mesihović, Dezitijati, 2007 njegovom vrelu, digli takvu galamu da se ula i kod ustanika.539 Nakon što je smirio vojniko nezadovoljstvo, uglavnom laganim mjerama, Tiberije ipak nije pokazivao prenagljenost niti se povukao, nego je nastavio sa iscrpljuju:om opsadom nadaju:i se da vrijeme igra za njega i da :e ipak ustanici biti ti koji :e prvi popustiti. Ovi doga2aji pokazuju da su vrenje, frustracije i nezadovoljstvo oru-ane sile Imperije na ilirskom podruju poeli dostizati kritinu toku, ali i da Tiberije ovo ipak pokušava riješiti ne strogim mjerama, nego primjenjivanjem svoje uobiajene strategije. Kao što vidimo Tiberije ne -eli da nezadovoljstvo i frustracije neutralizira primjenom nekih rješenja koja bi ugrozila osnovnu taktiku zamisao koju je primjenjivao kod Andetrija, a to je iscrpljuju:a opsada. I Tiberije se tako ipak u sluaju Andetrija ponovo okrenuo svojoj uobiajenoj taktici. I opsada je nastavljena, a okolnosti su kako je vrijeme odmicalo sve više poele da odgovaraju rimskom zapovjedništvu, sve dok i sam Baton Dezitijatski nije poslao glasnika Tiberiju radi primirja. Na ovaj in Baton Dezitijatski je bio prisiljen iz iste potrebe, prvo zato što su skoro sva, izuzev manjeg broja, ustanika uporišta bila ve: zauzeta i otpor dinarskog segmenta ustanka praktino bio slomljen, a zatim jer je znao da su snage sa kojima je raspolagao kako je vrijeme prolazilo bile sve slabije u odnosu na golemu protivniku silu koja je preplavila ustaniki dinarski pojas, a dijelom se nalazila i pred Andetrijem.540 Dok je boravio u Andetriju, Baton Dezitijatski nije bio u informativnoj blokadi i dobivao je informacije koje su dolazile sa preostalog ratišta i iz kojih je mogao zakljuiti da ustroj otpor više ne postoji, izuzev pojedinih «2epova otpora» kakvo je bilo i Andetrij.541 U sluaju da se i desi neki uspjeh pred Andetrijem to praktino više ništa ne bi znailo jer je bilo potrebno misliti generalno na op:e stanje na dinarskom podruju i olakšati mu dalje patnje, a to se moglo posti:i jednim sporazumom sa Tiberijem kojim bi se završio ustanak i regulirao proces i nain njegovog završetka. Misliti samo na jedan manji dio ustanka, i to onaj vezan za ratište Andetrija, bi bilo i više nego luksuz. Baton Dezitijatski je tako dok je još bio u Andetriju shvatio da je ustanak praktino ugušen i da uvjerenje o mogu:oj pobjedi više nema nikakvu realnu osnovu. Ni bojišna linija ni teritorij potpune kontrole više nisu postojali, ve:ina uporišta i u dubljoj unutrašnjosti je bila zauzeta, 539 Cass. Dio LVI, 13, 1 540 Cass. Dio LVI, 13, 2-3 541 Da se, dok je boravio u Andetriju, Baton Dezitijatski nije nalazio u informativnoj blokadi i nije bio odsjeen od zbivanja u drugim podrujima koja su vodila herojsku, ali oajniku borbu, dokazuje i Kasije Dion (LVI, 13, 3) kada ka-e da je Baton Dezitijatski primao mnogo zahtjeva za pomo:, vjerojatno od drugih uporišta i podruja u unutrašnjosti. Ove informacije je Kasije Dion mogao dobiti samo iz izvorne gra2e koja je dobro poznavala stanje u ustanikim redovima u tom razdoblju, što bi moglo sugerirati da je za tu izvornu gra2u osnovni kreator tih informacija bila ustanika strana. Osim toga Baton Dezitijatski je napustio sa svojom pratiocima Andetrij dok se ovaj nalazio još uvijek pod opsadom, što bi znailo da je za cijelo vrijeme opisanih zbivanja kod Andetrija postojala sigurna veza i komunikacija Andetrija sa vanjskim svijetom. 573 Mesihović, Dezitijati, 2007 zemlja opustošena a neprijatelj brojan, dobro opremljen i ustrojen. Jedino što je preostalo bila su još pojedina uporišta i te-e pristupane planinske i šumske zone iji je otpor bio nepovezan i oajniki i osu2en na neumitni poraz i koja su vapila za pomo: od Saveza. Ali u tim trenucima ustaniki Savez se sveo na samo Batona Dezitijatskog i njegovo neposredno odano okru-enje, a oni nisu više imali dovoljno snage za pru-anje pomo:i i ti zahtjevi su ostajali neuslišani.542 Pošto je glavnina Tiberijevih trupa bila pred Andetrijem, kada su do Batona Dezitijatskog dolazili sa drugih strana zahtjevi za pomo: rije je bila uglavnom o mjestima koja su bila izlo-ena napadima kolona koje su predvodili Marko Lepid i Plaucije Silvan, pa mo-da i Germanik ako se on odvojio od Tiberijevih snaga prije Andetrija. Kao što se iz toga mo-e vidjeti, sinkronizirana ofenziva na preostalo ustaniko podruje izvo2ena iz više pravaca donijela je uspjeh, jer je istovremeno -estoko udarila na razna ustanika podruja sprijeivši manevriranje i koncentriranje ustanikih snaga i u potpunosti anga-iraju:i sve ustanike snage, ukljuuju:i i rezerve. Jednostavno reeno, nije bilo više nikakve mogu:nosti za neko ustaniko taktiziranje i odvajanje snaga i slanje na druge bojišne linije, jer je sve bilo ugro-eno i nalazilo se pred predajom ili uništenjem. Ovi preostali «2epovi otpora», kao i Andetrij, postali su i najodluniji zagovornici otpora, ne mire:i se sa porazom i nastavljaju:i oru-anu borbu makar se našli u bezizlaznoj situaciji. I zahvaljuju:i toj injenici itav niz herojskih epizoda iz završnih perioda ovog teškog rata ušao je i u kolektivno sje:anje antikog svijeta i tako došao i do našeg vremena. Tako ni sam Baton Dezitijatski nije mogao uvjeriti ostatak, odnosno ve:i dio branitelja Andetrija u potrebu tra-enja primirja. Kako se ini, oni koji su odbili pregovore sa Tiberijem odnosno primirje i predaju bili su uglavnom oni kojima je Andetrij matino uporište te ostali koji su prebivali u okolini, a ne oni koji su došli sa Batonom Dezitijatskim. To bi znailo da su Delmati odbili bilo kakve pregovore i odluili da nastave sa oru-anom borbom. Prezentiranje -elje Batona Dezitijatskog za primirjem i njeno odvijanje desili su se najvjerojatnije na nekoj op:oj skupštini na kojoj su uestvovali svi branioci Andetrija i oni koji su vezani za ovo naselje i drugi delmatski i ilirski ratnici, ukljuuju:i i one koje je neposredno sa sobom doveo. Nakon odbijanja, Baton Dezitijatski je napustio Andetrij, ali 542 Uinjenica koju Kasije Dion spominje o tome da su za vrijeme zbivanja kod Andetrija Batonu Dezitijatskom stizali zahtjevi za pomo:, potvr2uje da je velika ljetna kampanja iz 9. god. n. e. bila sinkronizirana borbena operacija koja se vodila iz više pravaca, od kojih su trupe pred Andetrijem bile samo dio anga-iranih protu-ustanikih snaga, jer dok se dvije strane nalaze pred, oko i u Andetriju, istovremeno se odvijaju -estoke borbene operacije i traje silan rimski pritisak na ustanike i njihovu teritoriju. Taj pritisak je samim tim što Baton Dezitijatski prima mnogo zahtjeva za pomo: bio vrlo te-ak i druge ustanike pozicije nalazile su se istovremeno sa bojišnicom u širem podruju Andetrija u prilino nezavidnom, bolje re:i oajnikom polo-aju. Ova injenica bi mo-da na neki nain govorila u prilog tome da je prije Andetrija došlo do odvajanja Germanika sa dijelom trupa, koje su onda i sa svoje strane doprinosila tome pritisku na ustaniku teritoriju i pozicije. 574 Mesihović, Dezitijati, 2007 se nije uputio u neko drugo uporište ili naselje koja su mu slala zahtjeve za pomo: nego se povukao u nepristupanije, šumske predjele u unutrašnjosti gdje se skrivao od neprijatelja. I to što Baton Dezitijatski uspješno i od Rimljana neprimjetno napušta Andetrij dovoljno govori da rimska opsada uop:e nije uspjela zatvoriti sve veze ovog ilirskog uporišta sa vanjskim prostorom. Ubrzo nakon odlaska Batona Dezitijatskog i njegovog neposrednog okru-enja, Tiberije je zapoeo otvoreni napad na Andetrij. U jednoj, iznimno -estokoj, ogorenoj i krvavoj bici, koju Kasije Dion detaljno i slikovito opisuje, a u kojoj su se protu-ustanike snage suelile ne samo sa braniocima, nego i sa prirodnim zaprekama, uništene su ustanike snage u okolnom šumskom podruju i otpor Andetrija je prestao.543 Nakon pada Andetrija, Tiberije se zadr-ao u delmatskoj zemlji ure2uju:i poslove Ilira koji su se predali i provo2enjem uvjeta njihove predaje.544Vidimo da je Tiberije bio odluio da uspostavi novo ure2enje peregrinskih civitates na prostorima budu:e provincije Gornji Ilirik, donose:i odluke o njihovom daljem nainu postojanja i funkcioniranja. Sigurno je bilo i onih zajednica koje su se predale bez otpora, nakon što su se na njihovoj teritoriji ili u blizini pojavile neprijateljske trupe. Postoje dvije osnovne koordinatne toke preko kojih bi se izvršila kronologija posljednje faze rata, a to je vremenski odnos izme2u Teutoburške bitke i predaje Batona Dezitijatskog i pokretanje ofenzivnog pravca kojim zapovijeda Marko Lepid. U predlaganju spomenute kronologije, veliki udio je dala i Dionova kronologija i raspored opisa prezentiranih za 9. god. n. e. Opsada Andetrija je po svemu sude:i trajala relativno nešto du-i period, i ako zakljuimo da je predajom Batona Dezitijatskog ustrojeni ustanak prestao u toku IX mjeseca (i to u prvoj polovini ovog mjeseca) 9 god. n. e. onda bi ovu opsadu mogli smjestiti vjerojatno u ljeto 9. god. n. e. (okvirno mogu:e u VII. i u VIII. mjesec). U tom sluaju je konana ofenziva bila pokrenuta u kasno prolje:e ili rano ljeto 9 god. n. e. (V. ili vjerojatnije VI. mjesec), a Pounjska operacija u kasnu zimu ili rano prolje:e 9 god. n. e. (III. i IV. mjesec), a borbe za Ardubu bi se desile u ljeto iste godine, vjerojatno u VIII. mjesecu ili ak poetkom i sredinom IX. mjeseca.545 Ova pretpostavljena kronologija bi se u potpunosti slagala sa podatkom Veleja Paterkula da se poetkom ljeta 9. god. n. e. (Initio aestatis…) pokrenuo Marko Lepid,546 što bi 543 Cass. Dio LVI, 13, 3-14, 7 544 Cass. Dio LVI, 15, 1 545 Rimske legije su mogle prodirati relativno brzo u unutrašnjost, jer je obini marš (iter iustum) iznosio prosjeno 25-30 km na dan, dok bi ubrzani (iter magnum) i brzi (iter maximum) mogli još više pove:ati dnevnu kilometra-u. 546 Vell., II, CXV, 1-2 575 Mesihović, Dezitijati, 2007 znailo da je tada otpoela ona završna, konana ofenziva iji je jedan od tri osnovna pravca predvodio spomenuti rimski viši zapovjednik.547 U toku -estokih borbi koje su vo2ene na dinarskom prostoru, Tiberije je sa jedinicama koje je predvodio upao u sigurno unaprijed pripremljenu zamku od strane trupa kojima je direktno zapovijedao Baton Dezitijatski. Tako se vrhovni rimski zapovjednik protu-ustanikih trupa i posinak Augusta našao opkoljen na jednom nezgodnom mjestu (quod se quondam cum exercitu iniquitate loci circumclusum passus es[se]t euader).548 Ovo se vjerojatno dogodilo nakon Tiberijevog povratka iz Rima i u toku velike ofenzive u pravcu samog središta ustanikog podruja, jer se sve to odigralo u dinarskom prostoru, koji pru-a obilje geomorfoloških uvjeta koji bi odgovarali Svetonijevom «nezgodnom mjestu». U toku rata, prije zaokru-ivanja pobunjenog dinarskog podruja, Tiberije je ve:im dijelom boravio na prostorima Panonije, iako je vodio operacije usmjerene i prema sjeverozapadnom dijelu ratišta. On je i radi svojih ranijih zapovjedništava bolje poznavao teren u panonskom bazenu nego u dinarskom pojasu, i sigurno se jedan tako iskusni zapovjednik mogao dovesti u nezgodnu taktiku i manevarsku poziciju samo zbog slabog poznavanja terena na kojem su izvo2ene operacije.549 Me2utim do uništenja Tiberijevih jedinica nije došlo jer je Baton Dezitijatski 547 Velejevo opisivanje operacije koje vodi Marko Lepid za vrijeme 9. god. n. e., iako on to izriito ne navodi, najvjerojatnije se odnosi na onaj jedan krak završne ofenzive kojim neposredno zapovijeda spomenuti rimski vojskovo2a i to iz sljede:ih razloga;  Iz Velejevog konkretnog podatka jasno je da se Lepid pokre:e i vodi borbenu operaciju kada se Tiberije 9 god. n. e. nalazio na ilirskom podruju, što je moglo biti tek nakon njegovog povratka iz Rima i završetka Pounjske operacije.  Po Veleju, Lepid se kretao u susret Tiberiju, kojeg Velej tada titulira kao imperatora, što bi impliciralo da se Lepid tada nalazio kao subordinirani zapovjednik Tiberiju. Znai Lepidova operacija se doga2a kada je Tiberije bio ponovo vrhovni vojni zapovjednik (a samim tim i politiki) na podruju Ilirika.  Jedina ve:a vojna operacija nakon Tiberijevog povratka u kojoj po Kasiju Dionu uestvuje i Marko Lepid je ona konana velika ofenziva koja otpoinje koncentrinim prodorom u tri pravca.  Lepidov pokret se završava sa spajanjem sa Tiberijem, koji je i sam bio u operativnom pokretu. 548 Svet. Tib. 20 549 Pošto Svetonije ne daje nikakvu naznaku ni za eventualnu vremensku ni prostornu determinaciju ovog doga2aja ne bi se trebala apriori ni odbaciti mogu:nost da se uvlaenje Tiberija na «nezgodno mjesto» odigralo u ranijim periodima rata, npr. za vrijeme borbi na sjeverozapadnom dijelu ustanikog ratišta krajem 6. god. n. e. i u toku 7. god. n. e. Ali u tome sluaju bi bilo nejasno zašto bi Baton Dezitijatski tada propustio takvu priliku da ostvari pobjedu nad vrhovnim rimskim zapovjednikom na terenu, jer okolnosti ustanka na prijelazu 6/7. god. n. e. i u toku 9. god. n. e. su bile sasvim razliite. Dok bi nanošenje poraza Tiberiju u prvo spomenuto razdoblje, pa i u toku 7. i 8. god. n. e., nesumnjivo donijelo dobit i pogodnosti za razvitak ustanka i sudbinu ustanikih naroda, u 9. god. n. e., kada je sasvim bio oit poraz ustanika, eliminiranje Tiberija je moglo donijeti sasvim drugaije posljedice. Za vrijeme operacija u periodu 6-8. god. n. e. Tiberije je uglavnom svoje zapovjedno središte imao u Sisciji i njegove operacije do 9. god. n. e., ak i kada su se odvijale na 576 Mesihović, Dezitijati, 2007 «viteški» dopustio Tiberiju da napusti skoro bezizlaznu poziciju, i tako se umjesto doga2anja neke vrste «ilirske Teutoburške šume» kojom bi se Ilirija oslobodila, ponovila ilirska «Numancija» epizoda u kojoj je zbog istog dozvoljavanja da se spasi rimska opkoljena rimska armija 137. god. p. n. e. sudbina Numancije bila zapea:ena. Koji su to razlozi vodili Batona Dezitijatskog da dopusti izvlaenje jedinica kojima je zapovijedao Tiberije što je u strateškom smislu i za budu:nost ustanka bio neshvatljiv potez, pogreška presudnog znaaja. Da je rije o nekoj vrsti gorštake «viteške» asti, teško bi se moglo prihvatiti, pogotovu ako se ima u vidu da je nain ratovanja zbog kojeg se Tiberije našao u neprikladnoj poziciji bio osnovica ustanike strategije i da su vjerojatno mnoge protuustanike jedinice bile razbijene korištenjem te taktike. Vjerojatno je u svome inu Baton Dezitijatski bio vo2en nekim prozainijim motivima, jer je dobro znao da u trenucima kada se otpor ustanika neumitno slamao, a op:i poraz postajao sve izvjesniji, da uništenje Tiberija i njegovih jedinica ipak ne:e riješiti rat. Tiberija bi, a sigurno i na prešutno zadovoljstvo samog Augusta, najvjerojatnije i kao vrhovni zapovjednik, pa mo-da i budu:i nasljednik zamijenio popularni Germanik, a kasnije se stekli uvjeti i za povratak Agripe Postuma iz progonstva. Rat bi se još odlunije nastavio sada pod potpunom dirigentskom palicom Germanika, ije metode su bile sirovije, surovije i beskrupuloznije u odnosu na ono što je nastojao da na pobunjenom prostoru ini Tiberije. Sa Tiberijem se moglo pregovarati, sa Germanikom, kako su se sami ustanici mogli uvjeriti u toku samoga rata, to je bilo te-e izvesti. A i mladi vojskovo2a koji je te-io za brzom slavom je bio i uvjereniji da otpor ustanika mora biti brzo slomljen koriste:i se svim vojnim sredstvima i metodama, a ustaniko podruje dostojno ka-njeno. Tako bi da je uništio Tiberijeve jedinice, i to u zadnjim fazama rata kada je i sjeverozapadnom podruju, nisu baš toliko duboko ulazile u planinska podruja i ne suviše udaljavaju:i se od Siscije. Uostalom izgleda da je, sude:i po Dionovom podatku o Germanikovoj pobjedi nad Mezejima, Germanik bio taj koji je u toku druge polovine 7. god. n. e. i prve polovine 8. god. n. e. imao prilinu odgovornost za vo2enje borbenih operacija na sjeverozapadnom ratištu. A i zapovjednik garnizona u Sisciji u prvoj polovici 8. god. n. e. bio je Manije Enije, kome se obra:a radi eventualne promjene strane u ratu jedan lokalni ustaniki starješina. Sve bi to impliciralo da je Tiberije u tome periodu fokus svoje neposredne pa-nje posvetio vo2enju operacija striktno u panonskom bazenu, iako je vodio operacije i na sjeverozapadnom podruju kao npr. prilikom neuspješne opsade Seretiona. Znai iz svega izlo-enog je najrealnije smjestiti ovo uvlaenje Tiberija na «nezgodno» mjesto u 9. god. n. e. za vrijeme krstarenja Tiberija po dinarskom prostoru kada je namjenski progonio Batona Dezitijatskog jer se do prolje:a 9. god. n. e. Tiberije nije bio još vratio na ilirsko ratište. Radi svega iznesenog nije nemogu:e pretpostaviti da se spomenuta situaciju upravo odigrala kod Andetrija, jer su se tamo suelili Baton Dezitijatski i Tiberije u teškim okolnostima. Opsada Andetrija se doga2ala upravo u razdoblju kada je poraz ustanka bio izvjestan, bez obzira na rezultat borbi kod Andetrija. Tako bi pobjeda nad Tiberijem kod Andetrija za Batona Dezitijatskog imala mnogo manje va-nosti i korisnosti nego sporazum sa vrhovnim zapovjednikom rimske armije u Iliriku. Vjerojatno je i ta svjesnost bila povezana ne samo sa odbijanjem Batona Dezitijatskog da «pobjedi» Tiberija, nego i sa namjerom, dok se nalazio u Andetriju, dogovaranja primirja sa Tiberijem. 577 Mesihović, Dezitijati, 2007 ustanikim vo2ama bilo jasno da je rat izgubljen, Baton Dezitijatski onemogu:io bilo kakve šanse za spašavanje bar neega od domorodake baštine, biološke mase i politike autonomije. Mogu:e je pretpostaviti da je i samo izvlaenje Tiberija i njegovih jedinica bilo rezultat nekog internog pregovaranja izme2u dvojice vojskovo2a, sa nama nepoznatim i kao povijesna tajna izgubljenim zakljucima koji se tiu dugoronih odnosa. Sami ustanici, ukljuuju:i i Batona Dezitijatskog, su znali da je Tiberije od svih tadašnjih rimskih vojskovo2a i politiara najpogodnija osoba sa kojom se moglo stupiti u kontakt i razumno i promišljeno komunicirati, u što su se mogli uvjeriti i na primjeru Batona Breukog koji je sa Tiberijem bio sklopio dosta prihvatljiv, za Batona Breukog i same Breuke ali ne i za op:e ustanike ciljeve, sporazum. Uostalom teško je pretpostaviti da je sam Baton Dezitijatski bio baš toliko neinformiran o suprotnoj strani da nije znao da je Tiberije Augustov posinak i u tim trenucima jedini nasljednik, a uiniti uslugu budu:em caru u trenucima kada je sam poraz ustanka bio izvjestan moglo je dugorono gledano samo koristiti interesima ilirskih naroda. Spasivši Tiberija, Baton Dezitijatski je tako udnom igrom sluaja postao najzaslu-niji da se Livijin san da njen najstariji sin postane prvi gra2anin, cezar i imperator ostvari. Karakteristike ratovanja posljednje faze rata Nakon slamanja ustroja otpora na prostorima panonskog bazena, zapovjedništvo rimskih snaga odluilo je preduzeti direktne operacije velikog opsega sa ciljem konanog slamanja «kime otpora» na dinarskom pojasu prodiru:i u samo središnje podruje na kome se razvio ustanak u svojoj najve:oj mjeri. Ovaj put napušta se strategija iznurivanja i postepenog ruiniranja ustanike snage, i prelazi se na odlune akcije u kojima uestvuje brojna i impresivna vojna sila. Me2utim predominatno brdsko-planinski karakter ovog pojasa iziskivao je odre2ene modifikacije u rimskoj strategiji i konkretnoj taktici na samom terenu u odnosu na ono što je bilo primjenjivano do tada. U ovoj fazi ratovanja preostale ustanike trupe primjenjivale uglavnom defanzivnu strategiju koja se temeljila na sustavu teško osvojivih uporišta i iznenadnim napadima gerilsko-partizanskog karaktera i izbjegavanju bitaka na otvorenom prostoru, pogotovu onih koje bi mogle nositi karakter presudnosti u kojima bi sva profesionalnost, obuenost, snaga i disciplina protu-ustanikih jedinica, pogotovu rimskih legionara došla do punog izra-aja. Ustanike vo2e su ovom strategijom nastojale da slome ili razvodne udarnu snagu protu-ustanikih jedinica, zaglibivši ih u teške i dugotrajnije opsade uporno branjenih uporišta i tako smanje mobilnost svoga protivnika ime bi ga izlo-ili kao laku metu brzim i iznenadnim udarima mobilnih ustanikih jedinica. Prisiljavaju:i neprijatelja na niz sukcesivnih opsada i izbjegavaju:i otvorenu bitku, ustanici su razbijali mogu:nost koncentracije ve:ine protivnikih trupa. Tako bi ustanici mogli da napadaju:i na razliitim mjestima dodatno razvuku neprijateljske snage i to na njima nepoznatom terenu. Ujedno bi se ugrozile njihove linije opskrbe koje bi zbog opsada postajale sve du-e i potrebnije i sustav linije zapovjedništva i 578 Mesihović, Dezitijati, 2007 komunikacija. Ustanike mobilne jedinice koje su krstarile ustanikim podrujem su nastojale i da razbiju kompaktnost neprijateljskih jedinica, odvoje na manje dijelove, dovedu ih svojom dobrom manevarskom sposobnoš:u u nezgodnu poziciju opkole ih i unište. Ovakvim nainom ratovanja i to na duge staze ustanici su se nadali da :e izmoriti profesionalne i dobro obuene protivnike trupe, ubrzati pad njihove borbene gotovosti i morala, kako bi se u pogodno vrijeme mogao zadati odluan udarac. Kako je ve: reeno, zahvaljuju:i primjeni ovakve strategije, ustanici su opkolili i Tiberija na «nezgodnom mjestu».550 Konfiguracija i dobro poznavanje teško pristupanog terena i injenica da vode defanzivnu, obrambenu borbu na unutarnjim linijama su bile ustvari jedine prednosti koje su dinarske ustanike snage još imale u odnosu na Rimljane. A to su i same ustanike vo2e u prvom redu Baton Dezitijatski sigurno znali uslijed ega su i prilagodili svoju strategiju kako bi se na najbolji nain suprotstavili masivnim rimskim ofenzivnim akcijama. Strategijom zatvaranja u uporišta i izbjegavanjem odlunih bitaka na otvorenom prostoru ustanici su nastojali i da zaštite svoje civilno stanovništvo, spašavaju:i svoju biološku masu od neprijateljskih pustošenja prostora. U uporištima ustanike jedinice i zbjeg su raspolagali i sa dovoljno opskrbe koje su zatvaranjem u odre2ena uporišta povukli sa sobom, što su sve bile injenice koje su primoravale rimske zapovjednike na poduzimanje brzih i konkretnih poteza. Rimsko zapovjedništvo je bilo prisiljeno da se uhvati u koštac sa teškim opsadama i sa svim negativnim posljedicama koje su one donosile. Zbog konfiguracije terena jedina mogu:nost napredovanja u unutrašnjost, u samo srce ustanikog prostora, i uop:e konane pacifikacije terena pru-ala se ako se u potpunosti preuzme kontrola nad itavim nizom ustanikih tvr2ava, uglavnom gradinskih naselja, od kojih su se mnoga nalazila na strateškim mjestima. Jedini cjelishodni odgovor rimskih zapovjednika na protivniku stratešku zamisao bili su -estoki juriši na same utvrde sa ciljem njihovog osvajanja ili brze predaje, jer taktika iznurivanja i odugovlaenja sa opsadom je bilo upravo ono što su ustaniki zapovjednici oekivali. Protu-ustanike jedinice su tako morale osvajati gradinu po gradinu, probijati se kroz klance i stalno su bile izlo-ene konstantnim napadima mobilnih ustanikih jedinica koje su isto imale zadatak da povezuju ustanika uporišta, opskrbljuju ih materijalom, ljudstvom i informacijama. Ovo je moralo neizostavno voditi velikim gubicima u ljudstvu, i adekvatno tome potrebama za stalnim popunama ali i dolascima dodatnih jedinica kako bi se ljudstvom pokrilo kompletno ratno podruje. Radi toga su Rimljani bili prisiljeni da upotrebe brojano goleme snage,551 jer pod uvjetima gerilskopartizanskog ratovanja osvojeno podruje nije znailo da je bilo i pacificirano, i prisustvo velikih vojnih snaga i na tako osvojenom prostoru se moralo odr-avati sve do samoga kraja ustanka. I tamo 550 Svet. Tib. 20 551 Svet. Tib. 16 579 Mesihović, Dezitijati, 2007 su morale biti i utaborene jake i brojne posade koje bi garantirale njenu stalnu okupiranost ak ako u njoj ne bi bilo više izra-ajnijih proturimskih aktivnosti. U suprotnom bi se uslijed mogu:ih prebacivanja ustanikih snaga sa jednog podruja na drugo ustanak ponovo mogao rasplamsati i na prostorima koja su uvjetno reeno bila zauzeta od strane legija i auksilijarnih trupa. Ta posljednja faza ustanka je tako na jedno malo preostalo ustaniko podruje skupila jednu veliku armiju koja je imala zadatak da pokrije borbenim aktivnostima itav dinarski pojas i završi rat. Skoro najve:i dio protu-ustanike armije Ilirika je tada prodro u dinarski pojas i vodio borbe širom još uvijek pobunjenih ilirskih zajednica. Vjerojatno se te 9. god. n. e. na dinarsko-dalmatinskom pojasu nije nalazilo manje od 100 000 protu-ustanikih vojnika, što je više puta nadmašivalo preostalu ustaniku borbenu silu. Iznimno veliku brojnost protu-ustanikih snaga na dinarskom prostoru u ljeto 9 god. n. e. dokazuje i Kasije Dion kada uspore2uje protivnike snage u bitkama (Andetrij, Arduba) za vrijeme ove ljetne kampanje naglašavaju:i da su protu-ustanike snage bile ili ve:e ili mnogo ve:e od ustanikih (u smislu brojnosti).552 A potrebno je navesti da su ove protu-ustanike snage bile samo dijelovi, segmenti kompletnog anga-iranog ljudstva. Taktiku spr-ene zemlje su primjenjivali obje strane, što je samo dalje produciralo uništavanje gospodarske osnove -ivota. I upravo zbog ovakve taktike mnoga domorodaka gradinska naselja su bila u potpunosti uništena prestavši sa svojom višestoljetnom egzistencijom. Rimljani su istovremeno da bi ugušili osnovu strategije ustanika primjenjivali sustav razaranja, odmazdi i pustošenja širokog opsega. Dodatni podsticaj intenzitetu surovosti su davali veliki gubici protuustanikih snaga i frustracije koje su kod njih nagomilane uslijed teškog trogodišnjeg rata i stalnih borbi uzrokovanih ustanikim otporom. Sve je to vodilo ubrzavanju samog odvijanja borbenih operacija, pove:avaju:i njihovu -estinu i odlunost otpora što je opet kao posljedicu imalo iznimnu surovost. Ustanici nisu uspjeli izbje:i velike -rtve i u neborbenom stanovništvu, jer je ono dobrim dijelom zatvoreno u uporišta nakon slamanja oru-anog otpora postajalo lak plijen neprijatelja ili bi se ono samo svjesno mogu:nosti nasilja i ropstva kojem bi bilo izlo-eno odluivalo na samoubojstvo masovnih opsega. Inae taktika zatvaranja stanovništva u uporišta, i pored niza prednosti koje je imalo, ipak je tako donosilo i negativne posljedice jer bi prilikom zauzimanja toga uporišta civilno stanovništvo stradalo u velikoj mjeri, ono bi se praktino u tom sluaju našlo u nekoj vrsti mišolovke. I uslijed niza okolnosti promu:urniji i bla-i u primjenjivanim metodama Tiberije se i sam morao pribli-iti sa nainom ratovanja koje je primjenjivao njegov brati: Germanik, ali ne i napustiti svoju ideju o relativnom pomirljivom završetku rata ako se uka-e povoljna prilika za to. 552 Cass. Dio LVI, 13, 2-3; 15, 1 580 Mesihović, Dezitijati, 2007 Me2utim izgleda da su Rimljani predvidjeli neke odlike dinarskog mentaliteta kao što su tvrdoglavost i inat, ije su manifestacije pod utjecajem sve jaeg, -eš:eg i surovijeg pritiska na dinarske narode i jedinice proizvodili sasvim suprotan efekt, proizvode:i ve:u spremnost za borbu i -rtvovanje, a samim tim i -ilavost i izdr-ljivost autohtonog stanovništva i njegovog otpora. Ali što su opet -estina otpora i njegova beskompromisnost postajali sve ve:i, to se proporcionalno tome uve:avala i frustriranost i bijes protu-ustanikih snaga, i zapovjednika i obinih vojnika. Protuustanike trupe su zato radi slamanja otpora u dinarskom pojasu bile prisiljene da vode uništavaju:i rat velikih razmjera i da dovedu te narode skoro do ivice istrebljenja kako bi ih privolili da napuste ustrojeni i sustavni otpor. Velej je poimenino naveo da su Dezitijati i Pirusti spadali me2u narode koji su pru-ali naj-eš:i otpor, i da su se predali tek kada su dovedeni na rub istrebljenja. Kako se pritisak završne ofenzive sve više pojaavao a otpor slabio, poele su se pokazivati i prve pukotine i u preostalom ustanikom Savezu, koji se od kraja 8. god. n. e. temeljio samo na dinarskom segmentu. Kod pojedinih skupina i lokalnih vodstava došlo je do pojave vo2enja zasebne politike i borbe u odnosu na vrhovnog vojvodu Batona Dezitijatskog iji se autoritet me2u još preostalim ilirskim pobunjenim narodima proporcionalno smanjivao. I ono što je još preostalo od Saveza prijetilo je da se u potpunosti raspadne i to ne samo na narode uesnike, nego i na još manje dijelove unutar jedne te iste politije, pa ak i pojedinih naselja. Kako protu-ustanike trupe budu sve dublje prodirale u preostalo ustaniko podruje, opkoljavale i razarale pojedina naselja slabi:e jedinstveni sustav otpora. Kretanje Germanika, Lepida i Silvana Istovremeno sa kretanjem tre:e operativne grupe, kolone predvo2ene Plaucijom Silvanom i Markom Lepidom su lako savladali svoje protivnike u bitkama, podinjavaju:i ustaniko podruje na svojim pravcima napredovanja.553 Tiberije je nastupao u zapadnim prostorima preostalog ustanikog podruja, odnosno on je najvjerojatnije slijedio osnovne smjernice koje je Germanik planirao ostvariti u Pounjskoj operaciji, iskoristivši i uspjehe koje je Germanik postigao u toku borbi. Ustvari upravo je Tiberije najviše profitirao injenicom da je Germanik otvorio brešu na obrambenoj liniji na sjeverozapadu. Da je Tiberije pokrenuo svoju kolonu ovim pravcem dokazuje to što on poinje nastupanje zajedno sa Germanikom, koji se u trenucima ponovnog dolaska Tiberija i pokretanja konane ofenzive sigurno nije nalazio suviše udaljen od Siscije i od oblasti na kojima se odvijala njegova Pounjska operacija. On jednostavno nije u tako kratkom periodu mogao prebaciti tolike trupe na neko drugo, udaljenije podruje. Od Tiberijeve glavnine je kao što je ve:e reeno poslan 553 Cass. Dio LVI, 12, 3 581 Mesihović, Dezitijati, 2007 jedan odjel vojske pod neposrednim zapovjedništvom Germanika u druge oblasti, što i sam Velej Paterkul ije djelo «ne simpatiše» Germanika, priznaje i navodi. Po Veleju, Tiberije je Germanika poslao ispred u divlja i teška mjesta gdje je on dao dokaz svoje vrline (Magna in bello Delmatico experimenta virtutis in incultos ac difficilis locos praemissus Germanicus dedit).554 Smisao ovog Velejevog podatka pokazuje da je Tiberije poslao Germanika sa dijelom trupa u podruje koje je po Veleju divlje i teško, jedini prostor koji odgovara spomenutom opisu jeste dublja, planinsku unutrašnjost dinarskog pojasa u kojoj je otpor naj-eš:i i najodluniji. Ovaj Velejev podatak se gotovo sigurno odnosi na istu sadr-inu, koju u svome podatku detaljnije i preciznije iznosi Kasije Dion, kada ka-e da je Germanik pokrenuo svoju aktivnost prema onima koji još pru-aju otpor, odnosno vezano izme2u ostalog i za borbe na ardubskom podruju. Ako je Germanik sa dijelom trupa odvojen od glavne kolone koja je pratila Batona Dezitijatskog još prije bitke kod Andetrija, to bi se onda moglo desiti negdje izme2u sjeverozapadnog podruja i dalmatinskog zale2a, mo-da na potezu gdje je vršeno odvajanje prema gornjem Vrbasu i Rami. I druga pretpostavka da je Germanik boravio pred Andetrijem, i da je kasnije poslan kao zapovjednik nove borbene grupe prema još uvijek prisutnim -arištima otpora, dopušta da je taj napad isto bio usmjeren prema središnjoj Bosni i planinskom podruju unutrašnjosti dinarskog pojasa. Ako su izneseni stavovi toni Germanik bi sa svojim trupama prvi prodro u središnjo bosansko podruje, odnosno nastavio kretanje prema Gornjoj Bosni, ali bi pritom morao da pro2e planinsku zapreku prijevoj Komar-Vranica-Bitovnja. Jedino ove oblasti dolaze u obzir da se mogu identificirati kao divlja i teška mjesta na koja je bio poslan Germanik da ih pokori, jer kada je pokrenuta konana velika ofenzivna operacija na preostalo ustaniko podruje iz tri pravca, on je pripadao koloni koju je predvodio Tiberije i koja je zahva:ala zapadna podruja preostalog ustanikog podruja. Germanik je samim tim mogao da se odvoji i uputi samo na ona podruja koja su mu bila blizu a koja su još uvijek predstavljala sna-no ustaniko središte, a to su bila središnja Bosna ili sjeverna Hercegovina.555 Tehniki je nemogu:e da je on mogao voditi borbe i osvajati prostore istone Bosne, istone Hercegovine, Crne Gore, sjeverne Albanije i krajnjeg istoka još uvijek pobunjenog Ilirika, a da ne pro2e središnju Bosnu ili sjevernu Hercegovinu. Ove spomenute oblasti su bile zahva:ene najvjerojatnije kolonama koje su vodili Marko Lepid i Plaucije Silvan. U oblasti u koje je prodirao, Germanik se sa svojim dijelom trupa kretao sigurno tada postoje:im komunikacijama koje 554 Vell. II, CXVI, 1 555 U kontekstu razmatranja ovog pitanja, potrebno je spomenuti i nalaz ploice zlatnog peatnog prstena s portretom vjerojatno Germanika na lokalitetu Varošište, Jagnjid, Gornji Vakuf (Hörmann, 1892, 235-236; Isto, 1893, 330; Patsch, 1915, 122, sl. 115; 125; Pašali:, 1953, 346; Škegro, 1999, 52—Germanika pogrešno navodi kao «posinka Augusta», a ne pravilno kao posinka Tiberija). 582 Mesihović, Dezitijati, 2007 su egzistirale još iz duboke prapovijesti i protohistorije, a koje su bile poznate i rimskim zapovjedništvima i izvi2aima. Uostalom itava ljetna ofenziva 9. god. n. e. se morala primarno odvijati kre:u:i se ovim utabanim komunikacijama koje je koristilo domorodako stanovništvo još u ranijim periodima.556 Plaucije Silvan, pošto je nastupao iz pokorenog breukog podruja i zone Sirmijuma, kretao se, istonim pravcem, Podrinjem, pa i istokom provincije Ilirik. Definirati itinerarij kolone kojom je zapovijedao Marko Lepid je te-e odrediti, pošto je nepoznato njegovo polazište, ali ono je moglo biti isto negdje na prostorima sjeverozapada, i ne suviše udaljeno od Tiberija. On je vjerojatno prodirao u prostoru izme2u zahvata kretanja kolona Plaucija Silvana na jednoj strani i Tiberija i Germanika na drugoj, mogu:e preko šireg podruja Banjaluke krajine i vrbaskog porjeja. Po Veleju Paterkulu, koji od svih pravaca prodora na ustaniko podruje za vrijeme konane ofenzive jedino daje podatke o Lepidovom napredovanju,557 ovaj rimski zapovjednik prodire kroz sredinu naroda koji još uvijek nisu bili u tolikoj mjeri zahva:eni ratnim stradanjima, pa su stoga još uvijek bili jaki i ratoborni.558 U svome prodiranju, Marko Lepid se suoio sa teško:ama planinskog bosanskog terena kao i sa 556 Mogu:e je pretpostaviti da su kasnije rimske ceste više-manje slijedile tok ovih komunikacija, tako da bi se na osnovi toga mo-da moglo pokušati rekonstruirati i liniju prodora Germanikovih trupa. Najvjerojatnije je korišten onaj pravac kojim se kasnije pru-ala cesta koja je preko sjevernog dijela Skopljanske udoline i lašvanskog podruja ulazila u središnjo-bosanske i gornjobosanske oblasti. 557 Velej Paterkul ne samo da uop:e ne spominje Germanikove operacije u Pounju nego daje i vrlo okvirni prikaz završne ofenzive, i to segmentiran jer npr. kod njega nema niti jednog jedinog podatka o ueš:u Plaucija Silvana (kojeg inae ve: jednom kritikuje II, CXII, 5). On uostalom ne spominje ni nezadovoljstvo u armiji izme2u Pounjske operacije i poetka završne operacije. I na ovom primjeru se vidi koliko je Velejevo djelo optere:eno subjektivizmom i to ne samo prema Tiberiju nego i prema drugim osobama kao što je npr. Marko Lepid, ija djela prikazuje i ocjenjuje sa ne baš historiografskog stajališta. To je kao posljedicu imalo prilino zbrkan opis posljednje faze rata, posebno s obzirom na zanemarivanje ili precjenjivanje neije uloge i znaenja koje je imao za posljednjih bitaka ustanka. Uostalom kod Veleja nema ni pravilnog i stalnog kronološkog slijeda kao kod Kasija Diona, nego se stie utisak da su pojedini podaci prosto nabacani što se mo-e objasniti i njegovim nacrtnim opisom. Tako na mjestu gdje jedino govori o Germaniku u kontekstu itavog rata 6-9. god. n. e. on ubacuje kra:i diskurs o operaciji koju ovaj predvodi u sklopu završne ofenzive na središnje ustaniko podruje, koji se tako uop:e ne nalazi na mjestu koje bi mu trebalo pripadati u okvirima odgovaraju:eg poglavlja koji opisuje rat u dinarskom pojasu 9. god. n. e. 558 Vell. II, CXV, 1-2; Mo-da je razlog toga da Velej posve:uje bar neku pa-nju Lepidovom nastupanju, i opisuje u op:im crtama što mu se doga2a za vrijeme borbi sa domorodcima, to da se u Lepidovoj koloni upravo nalazio Magij. Ipak okvirno i op:enito prikazivanje kao da ostavlja prostora da je Velej Paterkul i na ovom mjestu -elio da istakne ulogu koju je Marko Lepid imao u borbama za vrijeme završne ofenzive. Posebno s obzirom da se, na osnovi Velejevog pristupa tim borbama, dobiva utisak da Lepidov znaaj ak zamagljuje onaj Tiberijev, kojem inae Velej posve:uje svoju svoju apologetsku pa-nju. Tiberiju se u opisu rata 9. god. n. e. kod Veleja posve:uje samo uop:ena apologetika, a Lepidu konkretno hvaljenje. 583 Mesihović, Dezitijati, 2007 napadima ustanika. Lepidove trupe su zadavale velike gubitke onima koji su mu se opirali na putu, uništavaju:i podruja, spaljuju:i ku:e i naselja i istrebljuju:i stanovništvo. Pri tome je Marko Lepid, po Veleju, zarobio i veliki ratni plijen, što nedvosmisleno potvr2uje velika stradanja lokalne populacije. 559 Ovaj Velejev podatak zorno pokazuje stupanj stradanja lokalne populacije za vrijeme ove posljednje ofenzive kada je frustrirana vojska sav svoj bijes zbog teškog i nemilosrdnog višegodišnjeg rata iskalila na dinarskoj ilirskoj populaciji. Po Veleju, trupe koje je predvodio Marko Lepid su se na kraju svoga prodora spojile sa Tiberijem, što bi pretpostavilo da je Lepid prošao i kroz zapadno-bosanskohercegovako podruje, o emu bi izvjesnu potvrdu davao i ulomak poasnog natpisa posve:enog Marku Lepidu, sa Gradine u Posuškom Gracu.560 To bi na neki nain mo-da sugeriralo vjerojatni boravak Marka Lepida na tome lokalitetu, i to mogu:e upravo na kraju rata 9. god. n. e. I Velejev tekst posredno daje neke indicije (podruje pošte2enije od razaranja, teško pristupaan teren i spajanje sa Tiberijevim snagama) kojim bi se Lepidovo operativno kretanje smjestilo istonije i ju-nije od sjeverozapadnog podruja. Ali ipak ne i previše udaljeno od pozicija na kojima se kretao Tiberije i na kojima se nalazio nakon pada Andetrija, jer se Lepid sa njim spojio na kraju svoga prodiranja. Znai najvjerojatnije se Lepidov itinerarij pru-ao preko Banjaluke krajine, 559 Vell. II, CXV, 2-3 560 CIL III, 13885; Wilkes, 1969, 75; Dodig, 2003, 234; Strateška toka na Gradini u Posuškom Gracu, na kojoj se nalaze rimske ruševine koje vjerojatno predstavljaju ostatke rimskog obrambenog i utvr2enog objekta, mogu:e je da je imala i svoje mjesto u borbenim operacijama u zadnjim mjesecima ustanka. Ako bi se nastanak natpisa M.Serviliju koji je na2en u blizini Gradine datirao prije ustanka ova toka je i prije izbijanja ustanka predstavljala va-nu rimsku poziciju u Iliriku. Gradina u Posuškom Gracu se nalazi prilino u kontinentalnoj unutrašnjosti i teško bi bilo pretpostaviti da se ona nalazila u rukama Rimljana u toku cjelokupnog trajanja ustanka. Vjerojatno je ova rimska pozicija, koja je mo-da predstavljala jedan od Velejevih detašmana veterana, bila zauzeta u poetku ustanka, mogu:e ve: u toku pokreta Batona Dezitijatskog prema Saloni. U tom sluaju Rimljani su ponovo preuzeli ovu poziciju tek za vrijeme zadnjih mjeseci ustanka. Ako su ustanici zauzeli Posuški Gradac, a suprotno tvrditi bi bilo prilino nelogino s obzirom da su se ustanici pred Salonom mogli na:i jedino ako su prije toga «oistili» zale2e od rimskih i prorimskih posada i sastava, onda su oni morali zate:i i spomenik i natpis podignut M.Serviliju, ako je on uostalom uop:e i podignut prije poetka rata. Radi toga se postavlja pitanje da li je tada taj kip uništen kao uostalom i drugi elementi rimskog prisustva ili su mo-da bili pošte2eni. Uinjenica da natpis posve:en M.Serviliju nije na2en na samoj Gradini navodi na pretpostavku da je on mo-da bio (nasilno?) uklonjen sa same Gradine na kojoj bi se eventualno nalazio u okviru utvr2ene rimske pozicije. Tom prilikom je spomenik uništen a sauvao bi se samo natpis (postament) mogu:eg spomenika i to baen u okolno zemljište, odakle je sluajno iskopan 1980. god. Pošto je taj njegov, u odnosu na Gradinu, eksterni smještaj prilikom otkrivanja posljedica nasilnog, razarakog djelovanja postavlja se kada se to desilo. Pitanje takve datacije je vrlo teško odrediti, ali nipošto nije za odbaciti ni vrijeme ustanka, odnosno konkretnije 6. god. n. e. Op:enito o Gradini u Posuškom Gracu v. Fiala, 1893 A, 522; Wilkes, 1969, 244; Bojanovski, 1988, 121; Dodig, 2003, 233-234 584 Mesihović, Dezitijati, 2007 odnosno šireg podruja srednjeg Vrbasa koje je inae teško prohodljivo (kanjon Vrbasa, Manjaa i druge okolne planine kao Srnetica, Vitorog, Vlaši:, pa i Zmijanje), pa na gornji Vrbas (Skopljansku udolinu) i mo-da ili kroz Kupreška vrata i dijelove zapadne Bosne ili preko Gornje Rame i uop:e gornjo-neretvanskog podruja (koje je vjerojatno inilo do tada najpošte2enije od ratnih stradanja ustaniko podruje) u zapadnu Hercegovinu.561 I negdje na prostorima ili zapadne Bosne ili zapadne Hercegovine Lepidova kolona se spojila sa trupama pod Tiberijevim neposrednim zapovjedništvom. Kako se iz vidi predlo-enog itinerarija kretanja trupa pod odgovornoš:u Marka Lepida zaobi2eno je podruje središnje Bosne. Vjerojatno je to ura2eno ili što se tamo ve: nalazio upu:en Germanik sa dijelom trupa, pa nije bilo potrebe za dodatnim anga-manom i Lepidovih trupa ili jednostavno zato što to nije predstavljalo uop:e ni zadatak ni cilj pokreta trupa koje je predvodio Lepid, koje se trebalo završiti u širem sjevernom zale2u Narone. Lepid je sa svojim trupama trebao mo-da da predstavlja i zaštitno krilo Tiberiju i Germaniku i da svojim prodiranjem sprije:ava eventualnu pomo: drugih ustanikih snaga Batonu Dezitijatskom. Tako bi Lepidove trupe na sebe vezale dobar dio ustanikih snaga i pozicija i olakšale Tiberiju izvo2enje glavnog zadatka, potragu za Batonom Dezitijatskim. Istovremeno bi se eliminirao i itav niz ustanikih pozicija, opustošila njihova teritoriju i izbilo se u zale2e srednjeg Jadrana. Tolika koncentracija protu-ustanikih snaga koje predstavljaju trupe pod Tiberijevim i Lepidovim zapovjedništvom, na jednom podruju kao što je zale2e Jadrana izme2u rijeka Neretve i Krke, iskljuuje i potrebu i bilo kakvu mogu:nost da se na zapadu tra-i Arduba, kako to pretpostavljaju Bojanovski i Paškvalin. I jedina oblast koja dolazi u obzir da bude zahva:ena Germanikovim udarom jeste sama unutrašnjost i središte današnje BiH. I dok je Tiberije vodio teške borbe oko Andetrija i regulirao pitanja pokorenih Ilira, a Lepid prodirao kroz teško pristupane oblasti kre:u:i se u susret Tiberiju, trupe pod Germanikovim zapovjedništvom su se razraunavale sa preostalim «2epovima otpora» u unutrašnjosti. Prilikom te Germanikove pacifikacije u dubljoj unutrašnjosti, gdje je bilo i -arište ustanka, posebnu epizodu ine doga2anja vezana za naselje Ardubu (...[Αρδουβαν...), koje je sigurno predstavljalo bitnije ustaniko uporište i uop:e naselje u tome podruju jer su se u njega slile i izbjeglice iz drugih krajeva i uporišta. Iako je raspolagao sa mnogo ve:om armijom u odnosu na branioce Ardube, Germanik se pred ovim naseljem suoio sa jakim utvr2enim obrambenim fortifikacijama i nije jednostavno izašao na kraj sa Ardubom. Samo mjesto, pored toga što je bilo sna-no utvr2eno, se nalazilo u blizini rijeke sa brzim tokom, što jasno pokazuje da Ardubu treba tra-iti negdje u planinskom prostoru jedne ve:e rijeke, 561 Nije nerealno ni pretpostaviti da je kretanje glavnine formacija pod zapovjedništvom Marka Lepida bilo na neki nain povezano sa komunikacijom koja je u rimskoj cestovnoj mre-i postala cesta Salona-Servitium. Rimske ceste su se oslanjale i na pravce epihorskih komunikacija i sigurno su i ranije postojali utabani pravci koji su povezivali dolinu Save izme2u uš:a Une u Savu i uš:a Ukrine u Savu, tj. donji tok Vrbasa sa zale2em srednje Dalmacije. 585 Mesihović, Dezitijati, 2007 znai njen gornji ili srednji tok.562Proces detekcije Ardube se mora pratiti uva-avaju:i sljede:e koordinatne toke koje se mogu naslutiti na osnovi podataka iz odgovaraju:eg Dionovog teksta i njegovog smisla :  Arduba nije predstavljalo neko izoliranije mjesto, nego se nalazila na prometnijem prostoru, kuda su se pru-ale va-nije domorodake saobra:ajnice i bila je situirana na pravcu glavnog nastupanja Germanikovih trupa.563  Postojanje rijeke u njenoj neposrednoj blizini, i to sa relativnom dubinom.  Da nije bila granina toka, nego da se nalazila unutar jedne politije i bila je središte jedne oblasti, što sugerira smisao posebno podatka LVI, 15, 3, koji kao da govori da su postojala mjesta, pozicije i naselja koje gravitiraju Ardubi. Arduba se u znanstvenoj literaturi esto povezivala sa Vrandukom,564 ali iskopavanja koja je na ovom lokalitetu vodila Branka Raunig nisu dokazala postojanje prapovijesnog, protohistorijskog pa i antikog razvitka.565Posebno mjesto u ovom posljednjem inu ilirskog oru-anog otpora rimskom 562 Cass. Dio LVI, 15, 1-3; 563 Znai Ardubu je potrebno tra-iti na mjestu na kojem se nalazila prostorno ve:a gradinska naseobina, i to na saobra:ajno-komunikacionom vorištu (koja je bila i strateška toka) i u koju se mogla smjestiti ve:a populacija i koja su uslijed toga bila i središta društvenog, politikog, gospodarskog, duhovnog i kulturnog -ivota domorodakih zajednica. U svim onim domorodakim ve:im i sna-nijim naseljima gradinskog sa podgra2em ili sojenikog tipa ija se egzistencija naglo završava sa poetkom nove ere, a koja su ve: i rekognisticirana, nalaze se vjerojatno sakrivena poimenino domorodaka naselja-središta ustanikog otpora, i to ne samo ona spomenuta kod Diona. Na ovom mjestu u prvi plan izbijaju rezultati i metode arheoloških istra-ivanja -eljeznodobnih epihorskih naselja sa podruja zahvata ustanka. Mo-da upravo sloj koji predstavlja posljednje razdoblje postojanja nekih domorodakih naselja u sebi sadr-ava i svjedoanstva o burnim doga2anjima vezanim za veliki ustanak u ilirskim zemljama. 564 Ako bismo prihvatili teoriju o Vranduku kao Ardubi, onda bi se i dezitijatska granica morala povu:i nešto sjevernije na utok Krivaje u Bosnu. 565 O Ardubi v. Tomaschek, 1880; Hirschfeld, 1890, 25, 357; Wilkes, 1969, 418; Raunig, 1973; Imamovi:, 1978; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 54; Sui:, 2003, 75; Bojanovski, 1988, 52 (koji je smješta negdje bli-e Andetriju, «mo-da negdje u podruju Diciona ili Mezeja…dakle negdje u sjevernoj Dalmaciji ili zapadnoj Bosni»); Paškvalin, 2000, 195 smatra da bi je u «…smislu lociranja trebalo tra-iti u kraju Delmata, te bi predstavljala prije refugium, nego pravo utvr2enje, uz neku manju utvrdu.». I Bojanovski i Paškvalin svoje stavove zasnivaju na pretpostavci da se Arduba nalazila u blizini Andetrija, i u koju su se sklonili bjegunci iz njega (Bojanovski) ili po tome što je kao znaajnije rimsko mjesto!? ne spominju osim Kasija Diona druga rimska vrela (Paškvalin). Prvi stav je iskljuen iz sljede:ih razloga : 1. I Baton Dezitijatski je napustio Andetrij, a on sigurno nije bio u Ardubi. Znai bjegunci iz Andetrija nisu bili ti koji su se nalazili u Ardubi, nego je rije o izbjeglicama iz drugih ugro-enijih krajeva koje je u nju poglavito zatvorilo Germanikovo napredovanje. 2. Germanik je bio poslan u teška i divlja mjesta, što znai da je on bio poslan u dublju unutrašnjost i jedino mjesto gdje se Arduba nalazila mogla nalaziti je u bilo u tim divljim i teškim mjestima. 586 Mesihović, Dezitijati, 2007 osvajanja imaju osobe koje Kasije Dion naziva αυjτοvµολοι ⇒ »prebjezi» (u prijevodu na engleski Loeb edicije deserters), a ije je prisustvo smetalo postizanju uvjeta primirja preostalih ustanikih uporišta i snaga. Germanik je nesumnjivo dok je vodio borbe u unutrašnjosti pokušavao da postigne odre2ene dogovore o sporazumnoj predaji i to sa domicilnim zajednicama, što su spreavali ovi prebjezi.566 Tko su bili ti Dionovi αυjτοvµολοι ? Sude:i po smislu Dionova teksta, to nisu bili ilirski domorodci sa u-eg ustanikog dinarskog podruja, odnosno izbjeglice koje su pristizale iz ugro-enijih krajeva jer bi to podrazumijevalo da se pod tim terminom nalaze i -ene i djeca, a po svemu sude:i αυjτοvµολοι su poglavito bili muškarci u ratnikoj dobi. Najvjerojatnije je rije o stvarnim dezerterima iz protuustanike armije koji su se prikljuili ustanicima, što otvara mogu:nost sagledavanja još jedne pojave koja je bila sastavni dio doga2anja vezanih za ilirski ustanak. A to je pojava dezerterstva iz protuustanikih jedinica i pribjegavanja sa teritorije koja je pod njihovom kontrolom ili lojalna Rimu na ustaniku stranu i teritoriju. Logino je pretpostaviti da je dobar dio ovih prebjega dolazio iz redova auksilijarnih trupa koje su se borile protiv ustanika (mo-da najviše iz kontingenata koji potiu iz Ilirika). Mo-da su pod ovim prebjezima shva:ani i oni Breuci i Panoni koji su nakon pada Panonije napustili svoje matino podruje i nastavili sa oru-anom borbom iako su zvanino njihove politije kapitulirale, ali i oni stanovnici «lojalnog» Ilirika ali i okolnih zemalja koji se nisu nalazili u redovima protu-ustanike armije ali su uspjeli na:i put da se pridru-e jednoj antirimskoj pobuni. Iako je teško pretpostaviti, nije iskljueno da je me2u prebjezima bilo i bivših legionara i pripadnika «dobrovoljakih» kohorti rimskih gra2ana, posebno ako se ima na umu regrutiranje iz redova bivših robova iji moral i shva:anje du-nosti nije bilo po prirodi stvari isto kao kod onih legionara koji su bili pravi gra2ani. Me2u ovim prebjezima su se vjerojatno nalazili i robovi koji su se koriste:i ustanak pridru-ili pobunjenicima i tako stekli slobodu. Prebjezi su na ustaniko podruje stizali od samoga poetka rata pa u toku svih njegovih razvojnih faza, skoro do zadnjeg razdoblja oru-ane borbe i izgleda nisu inili neku posebnu jedinstvenu vojno-politiku cjelinu u okvirima ustanka, nego su bili Drugi stav je isto teško prihvatiti jer je Arduba uostalom domorodako naselje, a ne rimsko, i koje je, sude:i po opisu Kasija Diona, potpuno i uništeno u toku borbi, a zatim i R.P.Aquae S…ne spominju rimska literarna vrela, pa to ne znai da ni ona nije bila znaajnije mjesto. Detekcija Ardube :e biti vrlo te-ak i zahtijevan problem i u budu:im istra-ivanjima, jer npr. samo na jednom kratkom odjeljku toka rijeke Bosne izme2u današnjeg Kaknja i Vranduka postoji najmanje desetak toaka (a sjeverno od Zenice još i više) arheološki potpuno neistra-enih, a koje po svojim zemljopisnim karakteristikama potpuno zadovoljavaju postavljene koordinatne toke, posebno onu vezanu za blizinu relativno duboke rijeke. Ustvari i dobar dio gradinskih naselja na podruju Gornje Bosne i lašvanskog porjeja zadovoljavaju postavljene uvjete za detekciju Ardube (v. poglavlje «Suvremeni lokaliteti») i samim tim je potrebno konstatirati da :e lokaliziranje Ardube biti iznimno teško, izuzev ako se ne desi neko sluajno otkri:e. 566 Cass. Dio LVI, 15, 1 587 Mesihović, Dezitijati, 2007 razbacani po razliitim podrujima i segmentima ustanka. Svi ovi elementi, koji su izgleda ukupno bili relativno brojni, su predstavljali neku vrstu apatrida i bilo kakav sporazum o predaji obuhva:ao bi same politije ili druge njima subordinirane društvene zajednice⇒ uesnike u ratu, i samim tim se ne bi odnosio na njih. Radi toga je sasvim razumljivo da su ovi «prebjezi», bez obzira na njihovo podrijetlo, bili najborbeniji dio ustanikih snaga, posebno na samom kraju rata kada jednostavno oni nisu mogli dozvoliti da se predaju jer se na njih ne bi primjenjivale mogu:e zaštitne klauzule u sporazumu o predaji koje bi se odnosile na narode i zajednice koje se predaju. Prebjezi, posebno oni koji su pobjegli iz redova protu-ustanike armije, su mogli oekivati mnogo surovije ka-njavanje, ako ne i nemilosrdno i beskompromisno uništenje i likvidiranje. Njima nije odgovarala nijedna predaja ili sklapanje sporazuma sa Rimljanima. Tako su oni bili najve:a smetnja pacifikaciji dinarskog prostora, jer su se u preostala ustanika uporišta, kao što je Arduba, sabilo sve što je još postojalo od ovih prebjega. U samoj opkoljenoj Ardubi ti prebjezi su se sa domicilnim stanovnicima Ardube razišli u mišljenju što initi, jer su potonji «-udili za mirom», dok su prebjezi s pravom bili zabrinuti za svoju sudbinu u sluaju predaje Ardube Germanikovim trupama.567 To razila-enje je u jednoj napetoj i oajnoj situaciju moralo kulminirati i došlo je do sukoba izme2u domicilnih snaga i prebjega. Ali, -ene iz tvr2ave, za razliku od muškaraca, pridru-ile su se i pomagale prebjege, jer su po Dionu, one -udjele za slobodom i bile spremnije da pate i podnesu bilo koju drugu sudbinu nego da padnu u ropstvo. U Ardubi je izbila surova unutrašnja borba i prebjezi su u njoj bili nadjaani i zarobljeni, i samo su neki od njih uspjeli da pobjegnu. Ali -ene Ardube nisu se -eljele pokoriti ni volji Rimljana ni -eljama muškaraca Ardube koji su sada mislili samo kako da sauvaju vlastite -ive glave. I u tim trenucima -ene Ardube su pokazale jedno od najve:ih herojstava u povijesti jer su sa svojom djecom 567 Vrlo esto naglašavanje u Dionovim opisima zadnjih trenutaka rata da je domicilno stanovništvo bilo za predaju i mir, ali da su to spreavali «prebjezi» (LVI, 15, 1-2) kao da indicira prebacivanje krivice na ove «apatride» i izvjesno opravdavanje dinarskih naroda koji su se suoili sa vrlo teškom situacijom. Ovakvo tumaenje zbivanja na ratištu posljednjih mjeseci ustanka Kasije Dion je mogao dobiti samo iz izvorne gra2e koju je koristio, a koja je kako smo ve: pokazali prilino detaljna i informacije dobiva ne samo od rimske strane, nego i sa ustanike strane. Nije nemogu:e pretpostaviti da su starješine lokalnih zajednica koje su se predavale u ljeto 9. god. n. e. rimskim zapovjednicima svoj -estoki otpor pravdali prisustvom ovih prebjega, elementa bez ikakve zaštite jer su oni eto bili za mir ali im to nisu dozvoljavali prebjezi. Time su starješine tih zajednica nastojale da ishoduju bolji postupak i opho2enje prema sebi i zajednicama koje predstavljaju od strane rimskih zapovjednika, a njihova svjedoenja i saslušanja su se vrlo lako mogla na:i u zvaninim dokumentima. Iako je vjerojatno bilo i takvih sluajeva da su prebjezi bili u koliziji sa domicilnim stanovništvom, ipak su Dionovi podaci o spomenutom odnosu prenaglašeni, uslijed namjernog i namjenskog preuveliavanja nastalog iz iznesenih razloga. I domicilno stanovništvo je pru-alo -estok i odluan otpor, o emu svjedoi podatak Veleja Paterkula (II, CXV, 4) da su se Dezitijati i Pirusti borili skoro do svoga istrebljenja i zbivanja u Andetriju, gdje upravo domicilno stanovništvo odbija primirje i sporazumnu predaju Tiberiju. 588 Mesihović, Dezitijati, 2007 skakale ili u vatre koje su plamtile Ardubom ili su se strmoglavivale u rijeku koja je tekla ispod Ardube.568 Nevjerojatno je da muškarci Ardube nisu uspjeli sprijeiti u tome paklu Ardube svoje -ene u ostvarivanju njihovih nauma. Nakon toga je i Arduba prestala sa pru-anjem otpora i okolna mjesta u njenoj blizini koja su joj gravitirala su se nakon pada lokalnog središta dobrovoljno predala Germaniku. Ta dobrovoljna predaja je vjerojatno spasila dobar dio domicilnog stanovništva u itavom nizu manjih gradina koje su se pru-ale oko Ardube, toga najbitnijeg lokalnog središta. 569 Sude:i po zbivanjima kod Ardube rimska strategija se sastojala i u tome što bi se vršio koncentrini i sna-an pritisak i udar na znaajnije lokalno središte, a ne na itav niz manjih uporišta i refugija. U suprotnom bi se protu-ustanike trupe opasno razvukle i rasplinule, što bi neminovno dovelo do upadanja u «-ivo blato» ustanikog prostora i otpora i produ-ilo te-ak rat. Rimska zapovjedništva su se nadala da :e ova strategija donijeti -eljeni uspjeh, odnosno da :e se nakon pada lokalnog središta predati i okolna naselja. Ova taktika je u sluaju Ardube donijela uspjeh, ali bilo je i predjela gdje je ipak bilo potrebno postupno svladavati otpor uporišta za uporištem. I nakon što je obavio u velikoj mjeri svoj zadatak, Germanik se pridru-io Tiberiju ostavljaju:i Gaja Vibija Postumija da kompletira pokoravanje preostalih predjela i zona otpora u unutrašnjosti ustanikog podruja.570Sude:i po tome što je Postumije odlikovan za svoje ueš:e u borbama 9. god. n. e. njegovo prisustvo i ueš:e u borbama na dinarskom prostoru je bilo više nego iznimno.571 568 O slinom ponašanju -ena u nizu domorodakim uporišta koja su zauzimali Rimljani kod razliitih naroda i u razliitim razdobljima v. Šašel Kos, 2005 A, 435 – 436; 476; (ukljuuju:i i japodski Metulum 35. god. p. n. e.). Ova pojava se primje:uje kod niza literarnih vrela (Livije, Flor, Apijan, Kasije Dion) i to uglavnom vezano za narode sa ni-im (u odnosu na Rimljane, Grke i Orijentalce) stupnjem op:ekulturnog razvitka. 569 O doga2anjima vezanim za Ardubu v. Cass. Dio LVI; 15, 1-3; Zanimljiv je i karakter Dionovog opisa borbi i doga2aja vezanih za Ardubu, jer su podaci koji se u njemu nalaze dobrim dijelom nastali kao izvorno ustanika produkcija, a ne samo gledano, analizirano i tumaeno sa rimske strane. Podaci o odnosima unutar opsade (sukobi izme2u samih stanovnika i tzv. prebjega) Rimljani su mogli dobiti samo preko ustanika koji su se nalazili unutar opsadnog prstena, pa bi onda bili i uvršteni u izvornu gra2u koju je Kasije Dion koristio. Za razliku od Ardube, podaci iz opisa borbi za Splonum i Raetinum su nastali poglavito gledano sa rimske strane, dok se u sluaju zbivanja kod Andetrija nailazi i na podatke koji su mogli nastati kao proizvod ustanika i njihove percepcije doga2anja, npr. u sluaju Batonove -elje i ubje2ivanja stanovnika Andetrija u potrebu pregovora sa Tiberijem. 570 Cass. Dio LVI, 15, 4-16, 1; Potrebno je navesti i da se Postumije kod Veleja (II, CXVI, 1-2) pojavljuje neposredno nakon što je on jedini put spomenuo i govorio o Germaniku u kontekstu rata 6-9. god. n. e., odnosno opisa njegovog pohoda u divlje i teške krajeve, što znai da je realno pretpostaviti da je podatke o Postumiju Velej dobio korištenjem iste informacije iz koje je crpio podatke za svoje spominjanje Germanikovog ueš:a u operacijama 9. god. n. e. Postoji i izvjesno neslaganju i u samom obliku imena kod Diona i Veleja, jer ga prvi naziva Ποστουvµιος, a drugi Postumus, dok smo za standardni oblik u radu prihvatili transkribirani Dionov oblik Postumije. Zanimljivo je da je rimske trupe u 589 Mesihović, Dezitijati, 2007 Po Veleju Paterkulu, dva domorodaka naroda koja su posljednja pacificirana a koja on poimenino navodi su Dezitijati i Pirusti i to najviše zahvaljuju:i skoro neosvojivim planinskim pozicijama, ratnikom mentalitetu i umije:u, poznavanju terena te uskim dolinama u kojima su -ivjeli.572 Ovaj opis potpuno odgovara geomorfološkim osobnostima Gornje Bosne (ukljuuju:i i bjelašniki masiv) i srednjeg i gornjeg Podrinja. Spomenuti Velejev podatak potvr2uje da su posljednji ustrojeni otpor pru-ili Dezitijati i Pirusti, iz ega bi se, ako se pove-e sa Germanikovim itinerarijem, mogla izvu:i dodatna potvrda da se ardubsko podruje nalazilo na dezitijatskom podruju. Uostalom i Velejeva opaska da su oni bili skoro neosvojivi zbog tih pozicija i naseljenosti u uskim dolinama ukazuje na dobru utvr2enost i pozicioniranost dezitijatskih, uz pirutske, naselja, te ukazuje i na vrlo teške i nemilosrdne borbe koje su vo2ene kako bi se ona zauzela. Me2utim iz Velejevog podatka, u kome se govori o borbama sa Dezitijatima i Pirustima, mo-e se izvu:i i zakljuak da je Tiberije bio taj koji je neposredno rukovodio pokoravanju Dezitijata i Pirusta (…non iam ductu, sed manibus atque armis ipsius Caesaris tum demum pacati sunt, …), što se ne bi slagalo sa Germanikovim pokretima, i uop:e sa djelovanjem Lepida i Silvana i njihovih trupa u toku te posljednje ofenzive. Pirusti su -ivjeli suviše na jugoistoku Provincije i njih sigurno nije obuhvatilo neposredno pokoravanje od strane Tiberija, i vjerojatno je za to bio zadu-en Plaucije Silvan. Što se tie Dezitijata osnovna koordinatna toka jeste bitka kod Andetrija, jer pokoravanje Gornje Bosne i susjednih gravitacionih oblasti se desilo tek nakon ove bitke. Preko Kasija Diona se opet zna, da se nakon pada Andetrija, Tiberije posvetio ure2ivanju poslova onih zajednica koje su se predale. I izgleda da se više nije neposredno upuštao u dalje ciljane borbene ofenzivne pokrete, ve: je to prepustio drugim visokim rimskim zapovjednicima. Po iznesenom, nema Tiberijevog anga-mana u uništavanju preostalih ustanikih uporišta i izgleda da se on zadovoljio slomom povezanog sustava ustanikog otpora u dinarskom pojasu, pa je pristupio preustroju stanja u Provinciji, koja istine radi još uvijek nije bila u potpunosti pacificirana.573Samim tim i spomenuta Velejeva konstatacija se mo-e promatrati u smislu njegove tendencioznosti i preuveliavanja u prikazivanju djelovanja Tiberija u ratu. Uz to, sam Velej konstatira da se Lepid probio do Tiberija, te bi i ta informacija iskljuivala da se Tiberije tada nalazio u središnoj Bosni ili još dalje prema istoku i jugoistoku, jer je Lepid kao svoj cilj imao zale2e srednjeg Jadrana. prvom ratu sa Ilirima preko Otranskog moreuza i na istonom Jadranu predvodio Aul Postumije (Polibije, II, 11), dok je kako vidimo i osoba koja je pacificirala posljednje toke ilirskog otpora bila isto jedan od Postumija. 571 Na primjeru Postumija se mo-e vidjeti da Dionov tekst, za razliku od Velejevog, zanemaruje uloge drugih rimskih zapovjednika u odnosu na Germanika, što je situacija koja je obrnuta u odnosu na Velejev pristup. 572 Vell. II, CXV, 4 573 Mo-da se tada i desila podjela Provincije na dvije nove ilirske provincije. 590 Mesihović, Dezitijati, 2007 Uostalom Dezitijati su se za vrijeme ove konane ofenzive borili ne samo u svome podruju nego i širom preostalog ustanikog podruja, u Andetriju sigurno jer je tamo bio prisutan i Baton Dezitijatski. To bi znailo da su i sa ovim borbenim jedinicama, u toku završne ofenzive, protuustanike trupe koje je neposredno predvodio Tiberije mogle imati oru-ani kontakt. Naravno mogu:e je i pretpostaviti da je potraga za Batonom Dezitijatskim, prije bitke kod Andetrija, mo-da djelomino zahvatila i dezitijatsko podruje. Ta nemilosrdnost posljednjih borbi, osvjedoena i na Dionovim prikazima borbi za Andetrij i Ardubu, sigurno je proizvela i teška stradanja domorodaca, pogotovu Dezitijata, što potvr2uje i Velej Paterkul koji ka-e da su oni uz Piruste pokoreni tek kada dovedeni skoro do potpunog istrebljenja. 574 Iako su nesumnjivo stradanja dinarskih domorodaca, ukljuuju:i posebno Dezitijate, bila iznimno velika ipak je mo-da malo pretjerano re:i da su oni dovedeni skoro do istrebljenja, jer sredinom I st. n. e. oni broje 103 dekurije i predstavljaju najbrojniji narod naronitanskog konventa, a preko Kasija Diona znamo da su se pojedine zajednice na pretpostavljenom dezitijatskom podruju i sporazumno predale. Predaja Batona Batona Dezitijatskog i zvanian kraj Ilirskog ustanka Okvirni datum, odnosno vrijeme u kojem se Baton Dezitijatski predao Tiberiju i tako se i zvanino završio veliki trogodišnji ustanak naroda Ilirika mo-e se dobiti na osnovi vremenske korelacije ovog doga2aja sa porazom Publija Kvintilija Vara (Publius Quinctilius Varus) u Teutoburškoj šumi, uništenja tri legije i velikog ustanka do tada podinjenih germanskih naroda pod vodstvom heruskog vo2e Arminija. U toku pet dana od Tiberijeve pobjede u Iliriku, stigle su i vijesti i izvještaji o Clades Variana, jednom od najte-ih i najve:ih poraza rimske armije (Tantum quod ultimam imposuerat Pannonico ac Delmatico bello Caesar manum, cum intra quinque consummati tanti operis dies funesta ex Germaniae epistulae nuntium attulere caesi Vari). 575 To bi znailo da je vijest o pobjedi u Iliriku, odnosno predaji Batona Dezitijatskog, u Rim došla samo par dana prije vijesti o porazu u Teutoburškoj šumi.576 574 Potrebno je napomenuti da Velej Paterkul ustvari od svih ustanikih naroda poimenino spominje samo ova dva naroda, što je vrlo znaajno s obzirom da su oba naroda po Veleju «dalmatinska», jer on daleko ve:u pa-nju posve:uje zbivanjima u panonskom bazenu. On za vrijeme posljednje faze rata nije više na ratištu, nije neposredni sudionik borbi i informacije dobiva primarno posredno, što dodatno podcrtava znaenje Dezitijata i njihov anga-man u ustanku stavlja na prvo mjesto. Tako se dokazuje iznimna prisutnost njihovog imena u rimskoj javnosti za vrijeme ustanka, koja je ustvari izgleda bila u odnosu na druge ustanike narode najprisutnija, pa i sam Velej Paterkul smatra shodnim da u svoj nacrtni opis, a posebno u onaj šturi dio koji govori o ratu u 9. god. n. e. ubaci i Dezitijate, i prezentira odlunost njihove borbe. 575 576 Vell. II, CXVII, 1 Iako Velej u spomenutom podatku nigdje ne spominje predaju Batona Dezitijatskog, ipak se taj in mo-e smatrati, po Veleju, Tiberijevim završetkom Pannonico ac Delmatico bello. Za Tiberija je nesumnjivo predaja Batona Dezitijatskog 591 Mesihović, Dezitijati, 2007 Spomenuta injenica pokazuje da se zvanini kraj rata u ilirskim zemljama desio vremenski vrlo blisko vezano sa pokretom tri Varonove legije i njima prate:ih pomo:nih jedinica i njihove katastrofe u Teutoburškoj šumi koja se vremenski datira u rujan 9. god. n. e. To bi znailo da se pobuna na zapadu provincije Germanije koja je bila razlogom pokreta triju legija desila u periodu kada se Baton Dezitijatski još uvijek nalazio na slobodi ili se namjeravao predati, zavisno naravno od vremena koje je trebalo da vijesti iz Ilirika i Germanije stignu u Rim. Ilirik je znatno bli-i od germanskih zemalja u kojima se desio poraz, pa bi logino bilo pretpostaviti da je vijesti o pobjedi trebalo manje vremena da stigne u Rim u odnosu na vijest o porazu. Iz te injenice bi se mogao izvu:i zakljuak da razmak od pet dana u odnosu vijesti koje su stigle u Rim, nije odgovarao i stvarnom vremenskom odnosu izme2u predaje Batona Dezitijatskog i poraza u Teutoburškoj šumi, odnosno da je ovaj potonji doga2aj bio skoro istovremen pa i raniji u odnosu na predaju u Iliriku. Ali s druge strane, vijest o teškom porazu je iz iste potrebe i razloga esencijalne hitnosti mogla putovati i br-e u odnosu na vijest o pobjedi koja je mogla sebi da dopusti izvjesnu «lagodnost u putovanju». Ipak bez obzira kako se me2usobno vremenski odnosila ova dva doga2aja, stoji injenica da su se ona desila u jednom bliskom vremenskom okviru, vjerojatno unutar jedne sedmice. Znai i pokret legija Kvintilija znaila kraj ustanka, pa se samim tim i spomenuti podatak mo-e odnositi samo na in predaje Batona Dezitijatskog, jer je ovaj potonji tih zadnjih dana rata predstavljao jedinu pre-ivjelu vojno-politiku instituciju ustanka i njegovog Saveza, pa je i simboliki njegova predaja znaila i predaju Saveza i prestanak ustanka. Dok god su on i njegova pratnja bili na slobodi nije se moglo smatrati da je ustanak završen, jer su Rimljani znali da se ustanak mo-e ponovo rasplamsati. I Kasije Dion, odnosno njegova izvorna gra2a su predaju Batona Dezitijatskog smatrali krajem rata, što jasno sugerira da je takvo mišljenje bilo uobiajeno u tadašnjoj rimskoj javnosti i rimskom politikom miljeu. Uostalom borbe sa pojedinim odmetnutim elementima, što je prerastalo u hajduiju i u Panoniji i u Dalmaciji, nisu prestale još dugo nakon predaje Batona Dezitijatskim, pa je jedina toka na osnovi koje se mo-e tvrditi je li rat završen ili ne predaja Batona Dezitijatskog. Ovaj ustaniki vojvoda je za Rimljane i mediteranski svijet simbolizirao sam ustanak, i bio je nesumnjivo kao takav poznat u javnom mnenju Rima, i uop:e šire javnosti upoznate sa ilirskim ratom. Isto tako Velej Paterkul ne ka-e ni gdje je vijest o porazu u Teutoburškoj šumi došla, ali se iz smisla jasno mo-e zakljuiti da je destinacija te Velejeve «vijesti» bila Rim, jer je logino da ta vijest prvo do2e u prijestolnicu, a ne da ide u udaljenije ilirsko podruje. Po Veleju Paterkulu (II, CXX, 1), Tiberije je, im je uo ovoj katastrofi, pohitao prema Augustu što pokazuje da se on tada nije nalazio u Rimu, nego u ilirskim zemljama. Tiberije je o ovom porazu vjerojatno bio obaviješten posrednim putem preko Augusta i Rima, dok su šanse da je direktno obaviješten odmah iz germanskih zemalja, bez filtera Augusta, slabije vjerojatno:e. I smisao Dionovog podatka LVI, 18, 1, govorio bi u prilog toga da je vijest prvo došla u Rim, ak i da je ona došla neposredno što su prošle odluke o odlikovanjima i poastima u znak pobjede nad ilirskim ustanicima. To bi nedvosmisleno potvr2ivalo da je vijest o pobjedi došla u Rim prije one o porazu, i da je Senat sazvan odmah po dospije:u vijesti o pobjedi kako bi se donijele odluke o unapre2enjima. Osim toga Velej Paterkul je tada boravio u Rimu, tako da se u njegovo izlaganje mo-emo prilino pouzdati, jer je on sigurno brzo saznao o pobjedi u Iliriku, ali isto tako i dobio vijest o porazu, mo-da ve: istog dana kada su one dolazile u Rim, pa je mogao i da relativno ocijeni odnos u vremenu izme2u dolaska dviju vijesti u prijestolnicu. 592 Mesihović, Dezitijati, 2007 Vara prema svome porazu, koji se za razliku od predaje Batona Dezitijatskog nije desio «odjednom», nego se odvijao kroz odre2eni period, se desio dok ilirski ustanak još uvijek formalno nije bio završen. A i borbe sa germanskim buntovnicima, koje su kulminirale u ono što se zove bitka u Teutoburškoj šumi, su zapoele u par dana razlike u odnosu na in predaje Batona Dezitijatskog. Paradoksalno izgleda injenica da dok Tiberije prima predaju Batona Dezitijatskog i time formalno pobjedonosno završava jedan od najte-ih rimskih ratova poslije punskih, istovremeno (i to u bukvalnom smislu) se doga2a jedan od najve:ih rimskih poraza nakon Kane, za koji rimsko zapovjedništvo na ilirskom terenu kao ni rimski dr-avni vrh nemaju pojma ni da se doga2a. Iz ovoga bi mogao proiza:i zakljuak da se Baton Dezitijatski predao, i tako okonao ustanak, u toku mjeseca rujna 9 god. n. e., vremenski uskla2eno sa bitkom u Teutoburškoj šumi, znai oko sredine toga mjeseca. Baton Dezitijatski i njegov sto-er su vjerojatno bili dovoljno svjesni injenice da bi ulazak u još jednu oštru ratnu zimu bio potpuno poguban za preostale desetkovane ustanike jedinice i zbjegove i da naredno prolje:e, u uvjetima koji su tada vladali na ratištu i u okvirima raspolo-ivih resursa, ustaniki narodi i bez rimskog direktnog udara ne bi doekali. Zbog toga se kao jedina mogu:a opcija nametnula asna predaja i nada da :e nai:i na milost Tiberija i njegovu poštedu do tada pobunjenih naroda. Zakljuno sa ljetom 9 god. n. e. (kako bi to sugerirao i sam Velej Paterkul⇒Illa aestas maximi belli consummavit effectus)577 protu-ustanike trupe su prokrstarile itavo dezitijatsko podruje, razaraju:i naselja i dezitijatsko društvo. Sav preostali otpor se preselio u potpunosti u «šumu», a neko prepoznatljivo koherentno ustaniko podruje više nije postojalo. To je nesumnjivo moralo pratiti i uništavanje dotadašnje uobiajene društvene i politike strukture dezitijatske zajednice, jer su stare i u ratu uspostavljene institucije praktino prestale da funkcioniraju. Samim tim i odluivanje o kraju ustanka nije više moglo zavisiti o volji neke vojnike/narodne skupštine jer je njeno sazivanje i djelovanje u uvjetima ljeta 9. god. n. e. bilo nemogu:e. Odluka je sada zavisila samo od volje i -elja preostalih institucija ustanka, u prvom redu vrhovnog vojvode Batona Dezitijatskog i njegovog preostalog okru-enja. U me2uvremenu sa zbivanjima oko Ardube i Postumijevog zauzimanja preostalih toaka otpora, i Baton Dezitijatski i njegovo neposredno okru-enje prelomili u sebi pitanje svoje predaje i uvidjevši kraj rata, ali i nevi2eno stradanje vlastitog naroda. Preostalo ustaniko vojno-politiko rukovodstvo bilo je izlo-eno proganjanu trupa koje je predvodio Tiberije, i koje se sude:i po Dionovom tekstu nisu nalazile suviše udaljene od pozicija na kojima se nalazio Baton Dezitijatski. Nakon što su odluili o predaji, Baton Dezitijatski je poslao svoga sina Skeuasa, koji je vjerojatno 577 Vell. II, CXV, 4 593 Mesihović, Dezitijati, 2007 cijelo vrijeme ovih zadnjih bitaka proboravio sa ocem, vrhovnom vojnom zapovjedniku Tiberiju. Slanje sina, za kojeg ne znamo da li je bio najstariji Batonov sin, je imalo veliko simboliko znaenje, jer je pokazivalo ozbiljnost i iskrenost namjera Batona Dezitijatskog i njegovu spremnost za mir i pod nepovoljnijim uvjetima. Preko svoga sina, Baton Dezitijatski je Tiberiju obe:ao predaju i sebe i preostalih svojih sljedbenika ako dobije oproštenje, 578 odnosno garancije da ne:e biti odmah likvidirani i ne saslušani, što se poznavaju:i Tiberijevo ponašanje u toku rata sigurno ne bi ni desilo i da nisu dobivene garancije. Nakon primljenih garancija. u toku no:i Baton Dezitijatski se sa svojim preostalim sljedbenicima pojavio u rimskom taboru u kome se nalazilo Tiberijevo zapovjedništvo i tako se i zvanino predao. Taj in koji se vjerojatno odigrao negdje u dubljoj unutrašnjosti dinarskog pojasa je oznaio ne samo završetak trogodišnjeg teškog rata, nego i konaan kraj dvostoljetnog sukoba Ilira sa Rimljanima, u korist ovih potonjih.579 Ve: sljede:i dan nakon te no:i koja je i formalno zapeatila ilirsku sudbinu i nade u nezavisnost, Baton je u duhu najboljih rimskih pravnih normi i tradicija izveden pred improvizirano sudište kojim je predsjedavao vrhovni zapovjednik rimskih trupa na ratištima ilirskih zemalja.580 Ovaj postupak je iznena2uju:i imaju:i u vidu rimsko postupanje sa 578 Cass. Dio LVI, 16, 1-2 579 I pored skoro 240 godina kroninog ratovanja i grevitog otpora na istono-jadranskim obalama, unutrašnjosti zapadnog Balkana i ravnicama Panonije, ilirska sudbina je od samog poetka bila predestinirana. Rascjepkani Iliri, podijeljeni na desetine politikih jedinica, bez ikakvog jedinstva (izuzev kratkotrajnog dvogodišnjeg perioda od 6-8. god. n. e.) sa ni-im stupnjem autohtonog kulturnog i op:eg društvenog razvitka koji nikada nije uspio u potpunosti dose:i razinu dr-avotvornosti, sa znatno slabijim vojnim ustrojem i opremljenoš:u jednostavno nisu imali šansi sa dobro ustrojenom i definiranom Rimskom dr-avom i njenom oru-anom silom i morali su kad-tad podle:i superiornijem protivniku. 580 Cass. Dio LVI, 16, 2 Na ovom mjestu zanimljivo je usporediti ovo rimsko su2enje Batonu Dezitijatskom i su2enje, vjerojatno po istoj optu-nici samo sa drugim uesnicima, Batonu Breukom (Cass. Dio LV, 34, 5-6) Dok je drugo spomenuto su2enje i presu2ivanje prepušteno skupštini vojnika, što znai praktino narodu, su2enje Batonu Dezitijatskom se odvijalo u zatvorenom krugu (rije je o rimskom zapovjedništvu) i na kraju je izgleda samo jedan ovjek (Tiberije) presudio po tome pitanju (nepoznato je da li to uradio sa ili bez konsultacija i prihva:anja mišljenja drugih lanova svoga okru-enja, tj. improviziranog tribunala pred koji je izveden Baton Dezitijatski). Da je rije o improviziranom sudištu koje je moglo donositi pravosna-ne odluke u vezi sudbine Batona Dezitijatskog i njegovih sljedbenika, a ne samo o obinom saslušanju, mo-e se zakljuiti iz niza podataka. Prvo Tiberije je imao zakonski dodijeljen mandat , odnosno imenovanje za vrhovnog zapovjednik trupa u Iliriku, što je podrazumijevalo da je on i najviši i vojni i civilni predstavnik Rimske dr-ave u ilirskim zemljama, pa je samim tim i mogao primjenjivati i njen pravni sustav. Njemu su sasvim legalno bile podre2ene sve institucije u prostoru nad kojim je imao mandat uprave, ukljuuju:i i sudske nadle-nosti te je on bio i neka vrsta vrhovne sudske instance za razinu ilirskih zemalja bar za period 594 Mesihović, Dezitijati, 2007 drugim zarobljenim vo2ama koji nisu imali tu privilegiju da budu izvedeni pred bilo kakav sud gdje bi mogli prezentirati svoju obranu, npr. sa Jugurtom i Vercingetoriskom, pa i makedonskim kraljem Persejem. On bi se mo-da mogao djelomino objasniti time što je Baton Dezitijatski prije izbijanja ustanka bio podanik rimske dr-ave, pa je mogao da ima pristup svih pravima kojima je radi toga raspolagao, ukljuuju:i i pravo na pošteno su2enje. Za razliku od ilirskih oblasti, transalpinske galske zemlje koje su se pobunile protiv Cezara 52. god. p. n. e. još uvijek nisu bile u potpunosti i teorijski ukljuene u rimski dr-avni i provincijski okvir, pa je i zbog toga odnos prema Vercingetorisku mo-da bio drugaiji. Ipak stoji injenica da je Tiberije, prije nego što je pao pod utjecaj paranoja carske vlasti, bio legalista i nastojao da što je mogu:e više poštuje i da se pridr-ava rimskog pravnog i dr-avnog sustava i njegovih tradicija. I radi nastojanja da se pitanje ustanka riješi sa što je mogu:e manjih teških posljedica po obje strane i njihove interese, ali i zbog i principijelnog stava da se uje i druga strana i njeno mišljenje Tiberije je ustrojio i predsjedavao su2enjem na kojem je Baton Dezitijatski imao puno pravo govora i zastupanja i pokazati :e se na kraju i pošten postupak i presu2ivanje koje je uva-avalo i interese, mišljenje pa i molbe optu-enika.581 rata. S druge strane Baton Dezitijatski je bio u statusu izdajnika, a ne pobije2enog neprijatelja koji se nije nalazio pod rimskom vlaš:u, pogotovu ako se ima u vidu da se on pobunio dok se nalazio u sastavu pomo:nih jedinica te su se prema njemu mogle primijeniti i vojne odredbe koje se tiu pobune u okviru Rimske armije. Baton Dezitijatski, uostalom prilikom svoga obra:anja nudi sebe kako bi spasio ostale, što sugerira da je rije o su2enju, a ne obinom saslušanju. 581 U razmatranju sudbine ustanika na samom kraju rata nezaobilazno je i pitanje karaktera rimskog zapovjednika i budu:eg cara koji je imao diskreciono pravo, do njegovog sankcioniranja od strane ovlaštenih dr-avnih institucija, da odmjerava kazne i regulira dalje odnose me2u domorodakim narodima u Iliriku i njihovim politikim cjelinama prema Dr-avi kao cjelini. Tiberije je bio najstariji sin Tiberija Klaudija Nerona (umro 33. god. p. n. e.), osobe koja je, iako je za vrijeme gra2anskog rata sa Pompejem bila cezarovac, u naelu ostajala vjerna osnovnim naelima republikanske tradicije i jedno vrijeme bila i protivnik Oktavijanu (skoro u isto vrijeme kada je vo2en peruzijski rat 41/40. god. p. n. e. Tiberije Klaudije Neron je podigao ustanak u ime onih ija je zemlja bila konfiscirana od strane trijumvira kako bi bila razdijeljena vojnicima, Vell. II, LXXV, 1-3;). Otac je, ne svojom voljom, u -ivotu mladoga Tiberija imao skoro marginalnu ulogu i ostavio je samo kratko sje:anje, ali koje je upravo zbog toga kod sve starijeg i kronino nezadovoljnog Tiberija poprimilo konotacije skoro nostalginog sje:anja. Uitav svoj -ivot, karijeru i mo: Tiberije je imao da «zahvali» svojoj majci Liviji, -eni koja je imala ne samo prevelike samodr-ake i vladarske ambicije, nego i nesumnjive kvalitete, sposobnosti, osobnu snagu i viziju, ali i beskrupuloznost da te svoje namjere i ostvari. Tako se u ovom ne-eljenom Augustovom posinku (tek od 4. god. n. e, a i tada je usinovljen zajedno istog dana (27. VI. za konzula Elija Kata i Gaja Sentija) sa Agripom Postumom-Vell. II, CIII-CIV,2; CXII, 7; Svet. Tib. 15 - što pokazuje Augustovo nastojanje da odr-ava ravnote-u sa Tiberijevim utjecajem) i nasljedniku, kojem je samo kao krajnje rješenje dopuštena adopcija u porodicu Julija Cezara (op:enito o odnosu Augusta prema Tiberiju v. Svet. Tib. 21), koji se nalazio u sjenci i pod paskom sna-ne volje i odlunosti svoje majke, koji je bio i objekt porodino-politikog manevriranja svoje majke i njenog mu-a te kao osoba sa prikrivenim sklonostima (koje su se na najgori nain ispoljile za vrijeme njegove dobrovoljne izolacije na Kapriju,), nakupilo u toku višedecenijskog -ivota i suviše frustracija, kompleksa i unutrašnjih duševnih nemira. U ovom ozbiljnom 595 Mesihović, Dezitijati, 2007 Svoj osje:aj za odgovornost Baton Dezitijatski je na najbolji nain pokazao u inu koji je predstavljao i zvanini kraj pobune. U šatoru Tiberija, i pred njegovim štabom koji je predstavljao sudište, Baton nije molio rimskog pobjednika za svoju poštedu (kao što su to radili mnoge druge vo2e zarobljeni od Rimljana), nego je nudio u potpunosti sebe i svoj -ivot, tra-e:i jedino milost i poštedu za svoje suborce, svoje sunarodnike i vjerojatno pripadnike drugih naroda koji su ga slijedili.582 Uak je dr-ao i svoju glavu u polo-aju išekivanja smrtonosnog udarca (vjerojatno odrubljivanjem glave). Rijedak, ali dragocjen, primjer, u stilu atenskog kralja Kodra, u politikoj i vojnoj povijesti i u svjetskom i u regionalnom okviru da jedan vo2a koji je vodio jedan pokret ponudi sebe kao -rtvu dok tra-i iskupljenje svojih sljedbenika i osiguravanje budu:nosti svoje zajednice. U tom smislu je potrebno promatrati i Batonovu i njegovih najodanijih sljedbenika predaju Tiberiju, jer i dobrom vojniku, koji se za vrijeme rata sa ustanicima ve: nalazio u zrelim godinama, te psihološke osobine su paradoksalno najviše nalazile izra-aja, bar teorijski, u vrstom pridr-avanju odre2enih naela i tradicija rimskog politikog i dr-avnog -ivota, baštinjenih još iz vremena stare Republike. Kao da je time -elio da neki svoj odgovor i idejnu osnovu zatamnjenom i indirektnom suprotstavljanju pojedinim postupcima svoga pooima i svoje majke, ali i da istakne svoju samostalnost i svoj individualni politiki identitet, ali i snagu svoga akcionog djelovanja ime bi potvrdio svoj autoritet, pa zašto ne re:i mo-da i osigurao podršku od strane provincija u pretpostavljenoj njegovoj budu:oj vladavini. Pogotovu treba imati u vidu da se istovremeno sa ratom u Iliriku na Augustovom dvoru odvijao itav niz afera kao što je protjerivanje Agripe Postuma ali i poetak uspinjanja zvijezde mladog Germanika i njegove sve ve:e popularnosti u rimskom narodu. Naravno ne bi trebalo iskljuiti ni injenicu da je, iako vojnik vrstog kova, Tiberije ipak preferirao mirniju politiku, bez suvišnog i bespotrebnog potezanja za oru-jem pa ak i daljeg širenja na germanske zemlje koje su se poslije bitke u Teutoburškoj šumi odmetnule od rimske vlasti, što je i pokazao u vrijeme svoje vladavine. Tako je i bilo mogu:e, da na osnovi svojih ideja o provincijama i narodima u njima kao sastavnom dijelu tkiva rimske dr-ave, on uredi odnose u Iliriku za domorodake narode sa boljim i milostivijim rješenjima. Me2utim izuzev prvih godina, Tiberije se nije baš u toku svoje vladavine proslavio sa provo2enjem legaliteta posebno prema svima onima koji bi mogli ugroziti njegovu linu vlast, i ustvari je svojim djelovanjem samo pospješio dalje utvr2ivanje i jaanje carske vlasti i njenih ingerencija i a svojim postupcima je otvorio put za takve samodr-ake vladavine kakva je bila Kaligulina. Stalne afere poevši od pobuna legija na Dunavu i Rajni, Germanikove tajanstvene i nerazjašnjene smrti pa do Sejanove zavjere i prisutna senatorska opozicija podgrijavale su atmosferu straha i neizvjesnosti u visokim krugovima rimske politike i usmjeravale cara u pravcu sve manjeg toleriranja opozicije i njenog mišljenja te ispoljavanja prave svoje udi. Naravno ovaj njegov pritisak se nije toliko osje:ao u provincijama koliko na rimski senatorski i viteški stale-, i op:enito gledaju:i njegova vladavina je imala dobar utjecaj na -ivot u provincijama, prvom redu za one ilirske, koje su se nalazile u procesu obnove i privikavanja na nove uvjete -ivota. Upravo u tome razdoblju takvog Tiberijevog ponašanja i vladanja Velej Paterkul je stvorio svoju nacrtnu rimsku povijest, iji pojedini dijelovi predstavljaju najobiniji panegirik princepsu Tiberiju. 582 Cass. Dio LVI, 16, 2-3 Vjerojatno se to njegovo tra-enje milosti u prvom redu odnosilo na one pripadnike dru-ine koja ga je pratila do samog kraja i koja se predala Rimljanima zajedno sa posljednjim ustanikim vrhovnim vojvodom. Nejasno je da li je Baton Dezitijatski tra-io milost i za narod Ilirika koji se pobunio i slijedio ga u ratu, što nije iskljueno. 596 Mesihović, Dezitijati, 2007 se Baton u šumama i planinama dalmatinskog zale2a, Bosne i zapadne Hercegovine mogao skrivati još godinama i tako spašavati svoj -ivot. Umjesto toga on je odabrao da zaustavi dalja besmislena i beskorisna stradanja, ne samo svoga naroda nego i drugih koji su ga slijedili i da bude izlo-en mogu:em muenju, poni-enju trijumfa i na kraju brutalnom pogubljenju umjesto da se skriva po terenu koji dobro poznaje. Ta njegova predaja posebno dobiva na znaaju ako se ima u vidu da je Baton za Rimljane bio buntovnik, izdajnik a ne regularno pobije2eni vo2a naroda koji do tada nije priznavao rimsku vlast. I samim tim je Baton mogao oekivati stro-iji postupak prema sebi, a nije mogao ni pretpostaviti kakva ga stvarno oekuje i kakva mu je namijenjena sudbina od strane pobjednika. Nakon što je Baton Dezitijatski odr-ao svoj dugi govor, Tiberije je u svojstvu sudca upitao Batona zašto su se odluili na ustanak i ratovali tako dugo, na što je uslijedio Batonov sa-eti ali sadr-inski potpuno izreeni odgovor; «Vi (Rimljani) ste krivi za ovo, vi ste poslali za uvare vaših stada ne pse ili pastire, nego vukove» (υJµειæς τουvτων αι“τιοιv εjστε εjπι; γα;ρ τα;V ajgevlaV υÓµωÚν φυvλακαV ουj κυvναV ουjδε; νοµεvαV ajlla; luvkouV pevmpete). Ne znamo da li i u kojoj mjeri mo-emo dr-ati vjerodostojnim da je Baton Dezitijatski uop:e izgovorio ovu reenicu i u kojem obliku, ili je ona djelomino ili u potpunosti nastala pod drugim utjecajima i motivima. Uinjenica da je Tiberije postavio zarobljenom ustanikom vrhovnom vojvodi ovo pitanje indirektno ukazuje da ni rimski vrhovni zapovjednik na terenu Ilirika nije baš razumio razloge izbijanja ustanka a posebno njegovu trogodišnju -ilavu i ogorenu borbu i otpor. Za Tiberija je izgleda bilo nerazumljivo da su se ilirski narodi podigli na oru-je jer su po njegovom shva:anju oni prije poetka posjedovali visok stupanj unutarnje autonomije, zadr-avali su svoje politike i društvene institucije i imali su ast da zajedno sa Rimskim legionarima podijele «u-itke» pobjeda i osvajanja zemalja van rimskog graninog prstena koji se do 6 god. n. e. kontinuirano širio, a od njih se jedino oekivalo da izmiruju svoje obaveze. I upravo se na tom mjestu u Tiberijevom šatoru na najbolji nain oituje ona kulturološka i društvena provalija u shva:anjima i posebnim senzibilitetima autohtonog zapadnobalkanskog i panonskog i grko-rimskog naina -ivota, a koje prvo razdoblje rimske vladavine nije uspjelo na zadovoljavaju:i nain prevladati i ega je neminovna posljedica bilo to da ta provalija bude prebro2ena tek nemilosrdnim srazom od 6. do 9. god. n. e. Tiberijevo pitanje ne samo da ukazuje da on ni sve do kraja rata nije razumio istinske razloge pokretanja na oru-je ve:eg dijela Ilira nego i posredno ukazuje kako je Augustov dvor slabo poznavao i interesirao se za stvarno stanje, procese i odnose na terenu Iliriku i nije nastojao riješiti sve ve:e probleme koji su se tamo pojavljivali. Batonov odgovor, i sam govor u cijelosti koji je on odr-ao pred Tiberijem, koji mu je u najboljoj legalistikoj 597 Mesihović, Dezitijati, 2007 tradiciji Rima dozvolio da izlo-i svoje stavove, mo-da su bar djelomino imali utjecaja na Tiberija u njegovom shva:anju ustanka. Baton Dezitijatski je vjerojatno uspio impresionirati i Tiberija i okupljene Rimljane i njihove saveznike svojim ponašanjem, spremnoš:u za -rtvovanje i elokvencijom, osobinama koje su Rimljani cijenili. To bi objasnilo da se Batonovom govoru i njegovim stavovima kod Kasija Diona posve:uje toliko pa-nje, jer je tvorac Dionovog vrela smatrao za shodno da ovaj opis ubaci u svoje zapise. Iako se mo-da sve do trenutka predaje Baton Dezitijatski i Tiberije nikada nisu sreli licem u lice (što ne znai da nisu i u ranijim periodima ostvarivali neke vrste me2usobnih komunikacija npr. kod Andetrija je to bilo i uinjeno), Tiberije je još od ranije, sigurno od vremena kada je spašen iz teške situacije koju spominje Svetonije, poštovao ovog ustanikog vojvodu. Kasije Dion u svome opisu postupanja prema Batonu Dezitijatskog nigdje ne spominje kako se to saslušavanje završilo, ali sude:i po Svetonijevim podacima, Baton Dezitijatsk je, a s njim vjerojatno i ostali njegovi sljedbenici koji su se tada predali, prošao relativno dobro.583 Oni nisu ni pogubljeni, niti mueni, niti izvrgnuti poni-enju, naprotiv izgleda da su i odmah nakon predaje u-ivali dostojan tretman i poštovanje koliko to naravno dopušta zarobljeništvo. Iz teksta Kasija Diona, vezanog za opis predaje Batona Dezitijatskog (LVI, 16, 1-3) se ne mo-e baš precizno zakljuiti da li je Germanik bio prisutan prilikom predaje Batona Dezitijatskog ili se pridru-io Tiberiju nakon što su se predaje i saslušanje odr-ali. Germanik je, nakon predaje mjesta u blizini Ardube, krenuo da se pridru-i Tiberiju koji se nalazio negdje u odnosu na Germanika na jugozapadnom pravcu.584 Ako nije bio prisutan predaji Batona Dezitijatskog to bi znailo da se ovaj in desio neposredno nakon pada Ardube jer se Germanik još neko vrijeme zadr-ao na «ardubskom podruju», ili u toku kretanja Germanika prema Tiberiju.585 Predaja Batona Dezitijatskog je oznaila i formalni prekid rata i završetak ustanka, jer se osoba koja je bila alter ego itavog oru-anog antirimskog pokreta od njegovog samog poetka sada našla u rimskom zarobljeništvu i to «svojom voljom». I nakon predaje Batona Dezitijatskog, vjerojatno je još bilo manjih borbi u pojedinim distriktima u unutrašnjosti gdje je operirao Vibije Postumije i 583 Svet. Tib. 20 584 Mogu:e je i da je razlog Germanikovog napuštanja središnjeg ustanikog prostora, a bez završava kompletnog posla, bilo i pristizanje vijesti o Varovom porazu, kako bi se -urno okupili rimsko zapovjedništvo i trupe i pokrenuli na novo ratište. Uinjenica je da Germanik napušta ovaj prostor i da ostavlja Postumija da završi podinjavanje preostalih zona i da su Tiberije i Germanik bili ti koji su, skoro po automatizmu, postali najodgovorniji i za praktino rješavanje pitanja i posljedica Arminijevog ustanka. Ako je to bilo tono, onda su se zbivanja sa Ardubom i drugim zonama oko ovog naselja doga2ala u periodu VIII. i IX. mjeseca. 585 Mo-da su upravo vijesti o stanju na središnjem ustanikom podruju, ukljuuju:i i stradanje Ardube, koje su mogli dobiti, utjecale na Batona Dezitijatskog i njegove sljedbenike da se predaju Tiberiju. 598 Mesihović, Dezitijati, 2007 izoliranijim oblastima, a izgubljene skupine su prešle na hajduki nain borbe, ali to se više ne bi moglo nazvati više ustanikim otporom, I tako je u godini konzula Kvinta Sulpicija Kamerina (Quintus Sulpicius Camerinus) i Gaja Popeja Sabina (Caius Poppaeus Sabinus) završen rat koji je zapoeo u godini konzula Marka Emilija Lepida i Lucija Aruncija.586 Na kraju potrebno je ista:i da i pored golemih gubitaka koje je pretrpjelo stanovništvo pobunjenog podruja, da je injenica da je prisutnost Tiberija ipak doprinijela da rat ne odnese još ve:u cijenu, što bi se sigurno desilo da je Germanik bio taj koji je imao presudnu rije u vo2enju ratnih operacija protiv pobunjenika. Ovdje nije rije o nekoj vrsti Tiberijeve relativne ovjenosti, nego prije svega u njegovom shva:anju da je u ratu potrebno primjenjivati i druge metode osim vojnih. Kao što smo vidjeli Tiberije se nije ustruavao da stupa u separatne pregovore i sklapanje, kako se pokazalo za Rim ad-hoc rješenja, sa pojedinim ustanikim vo2ama. Osim toga sustavno ka-njavanje i istrebljivanje autohtonog zapadnobalkanskog i panonskog stanovništva nikada nije bilo njegov cilj i samo su ga silnice rata vodile ka razaranjima. Nisu samo neki praktini politiki i vojni interesi i Tiberijeva -elja i nastojanje da što je u mogu:e ve:oj mjeri izdejstvuje umanjivanje negativnih posljedica koje je ustanak izazvao vodili relativno boljem postupanju sa pre-ivjelim stanovništvom nakon predaje Batona Dezitijatskog. Kako izgleda Batonovo govorništvo, i u njemu izra-ena spremnost za vlastito -rtvovanje ali ujedno i iskreno, vatreno i vjerojatno vrlo argumentirano zagovaranje i tra-enje spasa za svoje suborce i sunarodnike, a koje je bilo potpuno u duhu starih rimskih vrijednosti rane i srednje Republike, je mogu:e impresioniralo Tiberija, da je i ono bilo razlogom te relativno smanjene oštrine u odmjeravanju kazne za ustanike i nakon formalnog ina ugušivanja ustanka.587 Da nova «pravila igre» 586 Prema ocjeni samoga Augusta(prema Tac. Ann. I, 13) Marko Lepid je bio sposoban, ali nezainteresiran za aspiracije za najvišu vlast u Dr-avi, Gal Azinije je bio ambiciozan, ali nesposoban za iste aspiracije, dok bi Lucije Aruncije bio za to sposoban, i ne bi oklijevao da to prihvati ako bi mu okolnosti išle na ruku (M'. Lepidum dixerat capacem sed aspernantem, Gallum Asinium avidum et minorem, L. Arruntium non indignum et si casus daretur ausurum). Zanimljivo je da su se i Gal Azinije (on je ve: bio u lošim odnosima sa Tiberijem jer je Gal Azinije –sin uvenog Azinija Poliona – o-enio Tiberijevu prvu suprugu Vipsaniju od koje je ovaj bio prisiljen da se rastavi) i Lucije Aruncije (sin gore spomenutog Lucija Aruncija konz. i 22. god. p. n. e. ) na senatskoj sjednici nakon Augustove smrti na kojoj se raspravljalo o preuzimanju vrhovne vlasti svojim govorima zamjerili Tiberiju. Obojica su kasnije u toku Tiberijeve vlade nastradali. 587 Mogu:e je tu relativnu umjerenost u odmjeravanju kazne pora-enim ustanicima tumaiti i nenadanim izbijanjem novog problema u Germaniji. Odnose u Iliriku je radi toga trebalo riješiti što je mogu:e br-e, bez nepotrebnih nametanja iznimno teških uvjeta. Tako bi se davanjem podnošljivijih uvjeta pora-enim politijama sprijeilo stvaranje nestabilnog podruja i konstantnog problema u Iliriku, što Rimljanima i Tiberiju u tim godinama jednostavno nije trebalo. Bar djelominim uva-avanjem i zadovoljavanjem potreba ilirskih naroda, u godini njihovog totalnog vojnikog poraza, stvaraju se i preduvjeti i za efikasnu pacifikaciju Ilirika i poslušnost njegove populacije. 599 Mesihović, Dezitijati, 2007 na prostorima Ilirika, a koja je regulirao Tiberije, nisu bila preoštra i nepravedna prema ilirskim ustanicima i njihovim politijama dokazuju sljede:e injenice:  Dezitijatska civitas nije uništena, niti je dezitijatski narod, bar ono što je od njega ostalo, nakon predaje pretvoren u roblje i tako zbrisan sa etnografske karte Balkana. Izvorna gra2a, pojedini podaci od rimskih pisaca, od kojih je u ovom pogledu najkvalitetniji onaj koji donosi Plinije Stariji, i posebno podaci dobiveni iz natpisa nedvosmisleno potvr2uju i dalje postojanje dezitijatskog naroda.  Dezitijatska civitas je nastavila postojati, ak sa ve:inom svojih starih narodnosnih institucija. Izmjene su napravljene samo na nekim mjestima kao što je prepuštanje vrhovne izvršne vlasti u dezitijatskoj peregrinskoj civitas prefektu koji je bio Rimljanin, i u nekim oblicima funkcioniranja unutarnjeg ure2enja, koje se najviše manifestiralo u tome da su demokratska naela i njihova primjena do tada prisutna u dezitijatskom politikom -ivotu bila marginalizirana, ako ne i napuštena. I otada politiku dominaciju u dezitijatskoj politiji uz predstavnike Rimske dr-ave ima lokalna, doma:a aristokracija.  Iako je u pojedinim dijelovima ona bila su-ena, dezitijatska civitas je i dalje zadr-ala osnove svoje unutarnje autonomije.  Vjerojatno se na slian nain postupilo i sa drugim narodima koji su se zajedno sa Dezitijatima borili do kraja, što indirektno potvr2uje itav niz podataka iz izvorne gra2e od podataka iz djela antikih pisaca i natpisa koji potvr2uju i dalju egzistenciju i narodnosnu i politiku itavog niza zapadnobalkanskih naroda koji su uestvovali u ustanku. Tako se ini da Dezitijati pa i ve:ina drugih naroda koji su se sa njima do kraja ili skoro do kraja borili nisu mnogo lošije prošli u odnosu na Breuke i neke druge panonske narode koji su nakon svih zbivanja vezanih za odmetnu:e Batona Breukog prestali sa ustrojenim otporom. I Breuci su tako dobili za nagradu ono što je Dezitijatima slijedilo za kaznu-obnavljanje rimske dr-avne i provincijske vlasti i ingerencija njihovih institucija u punom opsegu. I sudbina Batona Dezitijatskog je bila bolja nego što je to on sam mogao oekivati, u trenutku kada je odluio da se preda. Iako je bio spreman da umre i da ponudi svoj -ivot, Baton Dezitijatski je pošte2en od strane Tiberija, ime je Tiberije na neki svoj nain nagradio vrlinu i dosljednost što je primjer koji se rijetko sre:e u povijesti. Ustanak je bio zapoeo sa Batonom Dezitijatskim, pa se sa njim i završio, a Tiberije je imao ast da ponese slavu konane pobjede u Iliriku.588I tako je Tiberije završio jedan od najdu-ih rimskih procesa osvajanja, onaj vezan za pokoravanje ilirskih gorštakih naroda. I nakon formalnog prestanka ustanikog otpora sigurno je bilo sluajeva da su pojedine manje skupine nastavile sa nepovezanom 588 Svet. Tib. 16 600 Mesihović, Dezitijati, 2007 borbom, ali akcije ovih odmetnutih pojedinaca i grupa s vremenom su dobivale, kako je ve: ranije reeno, karakteristike najobinije hajduije. Tiberijev trijumf i sudbina ustanikih vojvoda Nakon predaje Batona Dezitijatskog i njegovog neposrednog vojno-politikog okru-enja ime je i formalno prestao ustanak, Tiberije je sa glavninom trupa i vrijednim zarobljenicima napustio ilirske zemlje. Me2utim radost radi velike pobjede s kojom je nakon više od dvostoljetne borbe završena rimska osvajaka kampanja na zapadnom Balkanu, vrlo brzo je pomu:ena za Rimljane neoekivanom vojnikom katastrofom koja ih je zadesila u Teutoburškoj šumi 9. god. n. e., i to samo par dana nakon predaje Batona Dezitijatskog.589 Kratko razdoblje izme2u predaje Batona Dezitijatskog i bitke u Teutoburškoj šumi sugerira da se u trenutku potonjeg doga2aja Tiberije još uvijek nalazio na prostorima Ilirika na kojima je regulirao neposredno post-ustaniko stanje, postupak sa zarobljenicima, rasporede jedinica i nove provincijske odnose. Kada je mu je stigla vijest o katastrofi u Germaniji, Tiberije je vjerojatno morao naglo ubrzati i svršiti predvi2ene poslove u Iliriku i uslijed novonastale situacije prebaciti dio trupa na vanilirske prostore a sam po-uriti u Rim, što se sve nije moglo dogoditi odjednom i u kratkom vremenu. Trebalo je djelovati prilino -urno i poslati pomo: Varovom ne:aku Luciju Noniju Aspreni (Lucius Nonius Asprenas) koji je sa dvije legije (I. Germanica i V. Alaudae590) sprjeavao prodor odmetnutih Germana preko Rajne u galske provincije.591 Tiberije je na rajnsko ratište vodio najiskusnije jedinice koje su prošle ratište ilirskih zemalja i koje je najbolje poznavao i u iju snagu i sposobnosti je imao dovoljno povjerenja kao što su XX. Valeria Victrix,592 XXI. Rapax, XIII. Gemina, XIV. Gemina i XVI. Gallica zajedno sa II. Augusta. Sude:i po ovome legije 589 Detaljne opise rujanske katastrofe u Germaniji daju Cass. Dio LVI, 18-22; Vell. II, CXVII-CXX; Flor. II, XXX, 31-39. U Teutoburškoj šumi su uništene 3 legije, tri konjike ale i šest kohorti, jedna prilino velika vojna formacija. Me2utim problem nije le-ao samo u uništenje takve brojne formacije, nego prije svega u injenici da na rajnskoj granici i galskim provincijama nije bilo adekvatnih vojnih jedinica koje bi mogle kompenzirati taj gubitak. Gro rimske armije, i legija i pomo:nih jedinica nalazio se na zapadnom Balkanu i u panonskom bazenu, pa je postojala opravdana bojazan da :e germanske pobunjene snage napasti slabo branjene polo-aje na Rajni. U sluaju Varove katastrofe, najve:u odgovornost snosi sam namjesnik koji se nije obazirao na informacije o konspiraciji. Iako je nezahvalno predvi2ati što bi bilo kad bi bilo, jednostavno se ne mo-e a da se ne postavi pitanje kako bi se dalje razvijala vojna i politika situacija na zapadnom Balkanu da je Baton Dezitijatski sa otporom izdr-ao još samo par mjeseci, sve do onoga trenutka kada do2e do masovne pobune Germana. Ali izgleda da je i ovoga puta boginja Fortuna pomogla rimskom narodu i njegovoj Dr-avi, sprijeivši vo2enje rata na dvije fronte. 590 Po Tacit, Anali, 1970, 454⇒ Tiberije je V. Alaudae poveo sa sobom u «Panoniju od god. 6. do 9. n. e.». Me2utim, ova legija je u trenutku Teutoburške katastrofe bila u sastavu rajnske armije. 591 592 Vell. II, CXX, 3; Cass. Dio LVI, 22, 3 - 4 Po Bojanovskom (1988, 357), XX. legija je 9. god. n. e. bila stacionirana u Burnumu. 601 Mesihović, Dezitijati, 2007 stacionirane do tada na Dunavu i Iliriku su ve:im dijelom premještene na Rajnu i ukljuene u sastave rimskih armija Gornje i Donje Germanije.593 Po Svetoniju, Tiberiju je radi pobjede u Iliriku bio odobren trijumf, ali s obzirom na «narodnu -alost» zbog Varova poraza, izvanrednih novonastalih okolnosti u Germaniji i prijeko potrebne -urbe da se zaponu operacije na Rajni, Tiberije je trijumf odgodio(Triumphum ipse distulit maesta ciuitate clade Variana).594 Sa Svetonijem se po ovom pitanju o dodjeljivanju prava na trijumf (ali i Augustu a ne samo i Tiberiju) i njegovom odlaganju sla-e i Kasije Dion (…και; το; τα; επινιv jπινιvκια κια −iako Kasije Dion πινι upotrebljava ovu imenicu ije je izvorno znaenje pobjedna nagrada, sveanost, jasno je da je rije o dodjeljivanju Tiberiju prava na klasini rimski trijumf −πεvµψαι...εjλθουÚσα εjκωvλυσεv σφαV διεοπταvσαι ).595 I Velej Paterkul potvr2uje da je Tiberiju dodijeljeno pravo na trijumf nad Panonima i Dalmatincima, koji je on poradi ratnih razloga odgodio (In urbem reversus iam pridem debitum, sed continuatione bellorum dilatum ex Pannoniis Delmatisque egit triumphum).596Za pobjedu nad ustanicima, Augustu i Tiberiju je dozvoljeno da dodaju naziv imperator (kod Diona αυjτοκραvτοροV) drugim titulama koje ve: nose.597Pored Tiberija, u ast pobjede nad ilirskim narodima u jednom od najte-ih rimskih ratova, obasuti su odlikovanjima i unapre2enjima mnogi ne samo zapovjednici protu-ustanikih snaga koji su vojevali na terenu nego i pojedini lanovi carske porodice. Posebno je, na osnovi izvještaja Kasija Diona, obasut poastima i odlikovanjima Germanik. On je tako mogao proglasiti pobjedu, što je bila vrlo va-na stavka za 593 Iz ovoga se mo-e zakljuiti da su u pobuni panonskih i rajnskih legija 14 god. n. e. uestvovali u znatnom broju upravo veterani iz rata 6-9. god. n. e. 594 Svet. Tib. 17; Iako je Tiberije odgodio trijumf on je ipak u znak pobjede, ali vjerojatno i u namjeri podizanja morala nakon katastrofe u Teutoburškoj šumi, ušao u grad u grimiznoj preteksti s lovorovim vijencem na glavi, uspeo se u prisutnosti Senata na sudaku stolicu, koja je bila postavljena u Septi na Marsovu polju, i sjeo ondje s Augustom u sredinu me2u oba konzula. Odande je pozdravio narod i pošao u ophodu do raznih hramova. Tiberijev povratak u Rim i opisani doga2aji su se desili 9. god. n. e., jer Svetonije (Tiberije, 18) ka-e da je sljede:e godine (a to je gotovo sigurno 10. god. n. e.) Tiberije ponovo pošao u Germaniju, radi rata sa pobunjenim germanskim narodima. Me2utim, Po Praeneste Fasti, Inscr. It., XIII, 2, p.114 (preuzeto iz Wilkes, 1969, 76, fus. 4), sveani ulazak Tiberija u Rim se dogodio 16. I 10. god. n. e., 595 Cass. Dio LVI, 17, 1; 18, 1; Po Kasiju Dion pravo na trijumf su dobili zajedno August i Tiberije, što je potpuno u skladu sa naelom da je August vrhovni zapovjednik vojske i da su automatski pobjede te vojske, bez obzira koje je neposredni zapovjednik na terenu i koji je praktino izvojevao pobjedu, bile i Augustove pobjede. Naravno, praktino je to bio Tiberijev trijumf. 596 Vell. II, CXXI, 2 597 Cass. Dio LVI, 17, 1 602 Mesihović, Dezitijati, 2007 njegovu budu:oj vojniku karijeru. Germanik je primio i ornamenta triumphalia,598 rang pretora, kao i privilegiju davanja svoga glasa nakon bivših konzula te pravo da obnaša konzulstvo prije nego što je to uobiajeno na osnovi godina starosti i cursus honorum.599Po Veleju, pored Germanika i Marko Lepid i Vibije Postumije su dobili ornamenta triumphalia. 600 Valerije Mesalinus je po Veleju Paterkulu dobio ornamenta triumphalia za pobjedu koju je izvojevao 6. god. n. e., kada je zaustavio pokret Batona Dezitijatskog koji je nastupao sjeverozapadnim pravcem.601 Velej Paterkul titulira Vibija Postumija kao konzulara i prepozita (praepositus) Dalmacije. Prvo njegovo tituliranje je prilino nejasno, jer se ime Gaja Vibije Postumije nigdje ne spominje u konzulskim listama, bar nije do sada poznato.602 Mo-da ga je Velej u ovom tituliranju zamijenio sa Lucijem Apronijem kojem su, isto po Veleju, dodijeljene asti za postignu:a u ovom ratu (po smislu Velejevog teksta rije je kampanji u ratu 9. god. n. e.), a njegovo spominjanje se nalazi usko vezano sa onim podatkom u kojem se govori o Postumiju; Lucije Apronije je bio konzul sufektus za 8. god. n. e.603 Drugo tituliranje je mnogo znaajnije, jer bi ono sugeriralo da je Vibije Postumije bio namjesnik Dalmacije, odnosno da je provincija Gornji Ilirik nastala (odnosno desila se disolucija jedinstvene provincije) još u toku rata.604 Me2utim, stvari po ovom pitanju stoje mnogo slo-enije; u toku zadnje 598 Dodjeljivanje ornamenta triumphalia ili «poasnog znaka trijumfa» nakon uspostave principata postalo je uobiajena praksa odlikovanja viših rimskih zapovjednika. Uspostavom sustava po kojem je car vrhovni zapovjednik cjelokupne vojne sile, pa su sukladno tome i pobjede njegove bez obzira tko ih stvarno izvojevao, smanjen je broj odobrenih trijumfa, koji su se sada odobravali samo u izuzetnim situacijama kao npr. u sluaju pobjede nad ilirskim ustanicima u ratu 6-9. god. n. e. Kao kompenzacija tome slu-ila je institucija ornamenta triumphalia, odnosno dodjeljivanje lovorovog vijenca, tunike urešene palminim granicama, izvezene toge, bjelokosne palice ili kipa. 599 Cass. Dio LVI, 17, 1-2 August je i prema svojim unucima Gaju i Luciju primjenjivao ovu praksu ubrzanog napredovanja u karijeri i hijerarhiji politikih du-nosti i prava, za razliku od npr. Tiberija koji je sve morao sam ostvariti i dokazati svoje vrijednosti. Zasipanje Germanika odlikovanjima od strane Senata, odnosno Augusta, je znailo ostvarivanje Augustove namjere koje je ovaj imao kada je slao Germanika na ratište. Tako je rat 6-9. god. n. e. poslu-io Augustu da «izbaci» Germanika u prvi plan rimske politike javnosti. 600 Vell. II, CXV, 3; CXVI, 1-2; Velej Paterkul kada govori o odlikovanjima na kraju rata vrlo se šturo odnosi prema onome što je Germanik dobio. 601 602 Vell. II, CXII, 2 Inae jedan Gaj Vibije je bio jedan od tu-itelja na procesu Libonu (Tac. Ann. II, 30) 16. god. n. e. On je tada bio senator i sude:i po ponašanju (ako je vjerovati Tacitu) u ovom procesu osoba sa baš ne prevelikim osobnim integritetom denuncijant. Ne zna se da li je rije o istoj osobi koja je gušila posljednje 2epove otpora u ilirskim zemljama ili je rije o nekoj drugoj osobi npr. Vibiju Serenu prokonzulu onostrane Hispanije, kako se to pretpostavlja u Tacit, Anali, 1970, 641 603 Vell. II, CXVI, 3; I ovaj podatak bi ukazivao na izvjesnu i nepreciznost i nepouzdanost Veleja u prezentiranju pojedinih podataka. 604 O poziciji Postumiji u Dalmaciji v. Šašel Kos, 2005 A, 516 603 Mesihović, Dezitijati, 2007 faze rata Vibije Postumije se nalazio, sude:i po tekstu Kasija Diona, u središnjem ustanikom podruju kao subordinirani zapovjednik Germaniku koji je vodio kampanju u ovom prostoru. Vibije Postumije je sigurno bio starijeg godišta u odnosu na Germanika, koji nakon što je regulirao stanje u «ardubskom» prostoru ostavlja Postumiju da kompletira zaposjedanje preostalih «2epova otpora» u središnjem ustanikom prostoru. Znai Germanik povjerava Postumiju nadle-nosti vezane za središnje ustaniko podruje, te bi njegov tadašnji polo-aj tako na neki nain i odgovarao Velejevom praepositus, što pokazuje još jedno iznena2uju:e podudaranje i dopunjavanje dva osnovna izvještaja po odre2enim pitanjima. Ali to ne bi trebalo apriori znaiti i da je Postumije tada i bio namjesnik Dalmacije, ako je ona uostalom tada uop:e i postojala kao zasebna provincija. On je na ovu du-nost bio imenovan od Germanika, što je bilo u skladu sa Germanikovim ovlaštenjima i sigurno je to bilo potvr2eno i od Tiberija, odnosno i Augusta. Ali da bi bio pravi namjesnik jedne provincije Postumije je morao da nosi titulu legatus Augusti propraetore i da direktno ovisi i bude povezan sa Cezarom Augustom, a ne preko drugih osoba odnosno u konkretnom sluaju Germanika i Tiberija. Ovo praepositus je znai mogu:e shvatiti i samo kao neku nedefiniranu poziciju koju je Postumije imao na prostoru dinarskog prostora na kojem je ostavljen od strane Germanika, i mo-da na njegovu privremenu upravu nad ovim prostorom, ali ne i kao pravu namjesniku du-nost. To je razumljivo ako se ima u vidu da je on na ovim prostorima, nakon odlaska ostalih viših vojnih zapovjednika, bio najviši vojni, a samim tim i civilni zapovjednik, Po iznesenom pretpostavljenom zakljuku provincija Gornji Ilirik nije nastala u toku rata. Uostalom teško bi bilo oekivati da se još u vrijeme kada rat bijesni, Rimljani bave formiranjem novih provincija i to na prostorima gdje se vode borbe i koje se povrh toga dijelom i ne nalaze pod njihovom kontrolom. Rimljani kao praktian narod nisu vidjeli smisla u tome da «prave ra-anj dok je zec u šumi». Sa druge strane, potrebno je ukazati da Velej Paterkul govore:i o borbama koje 6. god. n. e. Valerije Mesalinus vodi sa Batonom Dezitijatskim, ovog prvospomenutog titulira kao praepositus Illyrico,605 Ovaj podatak bi relativizirao gore navedenu pretpostavku i mogao bi se i tumaiti da Velej Paterkul terminom praepositus oznaava stvarno namjesnika provincije i ako bi to bilo tono, onda je Postumije bio namjesnik Dalmacije, odnosno Gornjeg Ilirika a disolucija se desila ipak mo-da u toku posljednjih faza rata, od druge polovine 8. god. n. e. pa nadalje. I na osnovi svega prezentiranog obje navedene opcije ipak ostaju otvorene.606 605 Vell. II, CXII, 2 606 Valerije Mesalinus je 6 god. n. e. sigurno bio namjesnik provincije Ilirik, jer ga kao takvog spominje i Kasije Dion upotrebljavaju:i izraz … α[ρχων…(Cass. Dio LV, 29, 1) Istina Dion ka-e da je Mesalinus bio poglavar Dalmacije i Panonije, ne navode:i naziv Ilirik, ali je iz smisla jasno da je rije o jednoj provinciji kojom upravlja jedna osoba. Kao što se iz konkretnog podatka mo-e vidjeti Kasije Dion Valerija Mesalinusa, namjesnika provincije Ilirik titulira samo kao οJ α[ρχων. Ova titula je ipak bila samo op:enit opisni karakter i sigurno nije bila zvanina titula provincijskog namjesnika. Publije 604 Mesihović, Dezitijati, 2007 Jedan drugi podatak, koji se nalazi kod Flora, isto kao da sugerira da je Vibije Postumije bio namjesnik Dalmacije. U njemu se ka-e da je August Vibiju povjerio zadatak kompletnog podinjavanja Dalmatinaca,607 i da je Vibije prisilio ovaj «divlji narod» da kopa zemlju i bavi se ispiranjem zlata.608 Ovaj podatak se nesumnjivo odnosi na posljednju fazu rata 9. god. n. e. i predstavlja jedno vrijedno svjedoanstvo, a to što se u njemu spominje August koji Vibiju povjerava ovaj zadatak ne znai nikakvu suprotnost sa Dionovim podatkom da je Germanik zapovjedništvo prepustio Vibiju Postumiju, jer Germanikove odluke na terenu su formalno gledano bile i Augustove, koji je ipak bio prilino udaljen od ratišta. Ako je Postumije i bio namjesnik Dalmacije, postavlja se pitanje da li je on bio izabran još u toku rata ili je rije o njegovom naknadnom postavljanju nakon što je Dalmacija pacificirana, došlo do disolucije jedinstvene provincije i odlaska Tiberija, Germanika i drugih viših zapovjednika sa ilirskog terena. Rješavanje ove nedoumice direktno vodi ka pitanju detekcije podjele Ilirika, s tim da je potrebno imati na umu da se Postumije u trenutku predaje Batona Dezitijatskog nalazio u središtu bivšeg dinarskog ustanikog podruja. Provincijsko središte je i dalje bilo u Saloni, kojoj su bli-e tada bili i Tiberije, i Germanik, ali i Marko Lepid, te je mo-da on na tu du-nost dospio nakon odlaska u toku zadnjih mjeseci 9 god. n. e. ostatka rimskog zapovjedništva i vojske. Tako bi on, samim tim što je jedini od viših i odlikovanih zapovjednika ostao u Dalmaciji, bio postavljen za njenog namjesnika. To bi sugeriralo da je do disolucije došlo nakon kraja rata, kao posljedica praktinog stanja na terenu, odnosno postojanja odvojenih preostalih rimskih zapovjedništava jednog u Donjem Iliriku (Panoniji) i drugog u Gornjem Iliriku (Dalmaciji).609 Naravno kasnije je i sam August legalizirao Postumijevo zapovjedništvo u Gornjem Iliriku, pa je samim tim mogu:e da je on nakon što je formalizirao svoje Kornelije Dolabela, namjesnik Gornjeg Ilirika u drugom deceniju I st. n. e., nakon završetka rata, na osnovi solinskih natpisa nosi titulu legatus Augusti propraetore. Na osnovi natpisa iz Posuškog Graca, pretpostavlja se da je Marko Servilije (Marcus Servilius) bio namjesnik Ilirika u periodu 4-5. god. n. e., znai prije poetka ustanka, sa zvaninom titulom naziv legatus Augusti propraetore (Dodig, 2003, 233-234). Iz svega izreenog jasno je da namjesnici i prije, ako je M.Servilije stvarno bio namjesnik prije 6. god. n.e., i poslije rata 6-9. god. n. e. nose istu zvaninu titulu, pa bi to samim tim moralo znaiti da su i Mesalinus i namjesnici Dalmacije neposredno nakon disolucije jedinstvene provincije nosili kao oficijelni naziv titulu legatus Augusti propraetore. Radi toga je i nejasno zašto Velej Paterkul upotrebljava izraz praepositus, dok npr. na drugim mjestima upotrebljava termin legatus, uz ostalo povezano i sa provincijskim namjesništvom (II, CXI, 4). Mo-da i termin praepositus u kontekstu Velejevog izlaganja o Mesalinusu i Postumiju treba promatrati na isti nain kao i Dionovo korištenje izraza αjρχοvV. 607 Iz smisla Florovog teksta je jasno da je rije o stanovnicima Dalmacije, a ne samo o Delmatima. 608 Flor. II, 25 609 Inae u Tacitovim Analima se ne nailazi sve do perioda 16/17 god.n.e., ni na koga za koga bismo mogli pretpostaviti da je Vibije Postumije. Tek za 16/ 17 god. n. e. sre:e se ime Gaj Vibije, ali bez kognomena. (Tac. Ann. II, 30) 605 Mesihović, Dezitijati, 2007 namjesniko mjesto, dobio titulu legatus Augusti. Ako je iznijeta konstrukcija tona onda bi privremeno od prepuštanja Postumiju zapovjedništva do njegovog imenovanja na mjesto namjesnika nove provincije on bio praepositus. A to bi mo-da bilo i najviše zadovoljavaju:e rješenje ove dileme vezane za poziciju Vibija Postumija na samom kraju i neposredno nakon kraja rata. Ako je Vibije Postumije ostao u Dalmaciji i nakon 9. god. n. e. i to sada kao zvanini namjesnik, pod svojim zapovjedništvom je imao VII. i XI. legiju. Sada se postavlja pitanje da li su ove dvije legije pripadale onim trupama koje Germanik ostavio sa Vibijem Postumijem u unutrašnjosti, radi dovršenja pacifikacije dinarskog pojasa, pa su nakon povlaenja glavnine Tiberijeve armije postale posadne jedinice Provincije. Ali kao što je ranije reeno, mogu:e je (pa i vjerojatnije) da su ove legije pripadale Silvanovoj istonoj vojsci, pa su tek naknadno prebaene pod Postumijevo zapovjedništvo nakon što su zbog potreba rajnskog ratišta legije kojima su neposredno zapovijedali Tiberije, Lepid i Germanik napustile Ilirik.610 Po Veleju Paterkulu se u ratu u Iliriku istakao i i Elije Lamia, kojeg Velej inae obasipa komplimentima.611 Uak je i Tiberijev sin Druz, iako nije uestvovao u ilirskom ratu bio poastvovan privilegijom prisustvovanja sjednicama Senata, iako nije bio njegov lan i drugim astima.612Sva ova mnogobrojna unapre2enja su izvo2enja i s ciljem podizanja morala i motiviranja zapovjednika pred predstoje:e nove napore na rajnskoj granici. Po Kasiju Dionu predlo-eno je bilo još dosta odlikovanja, asti i poasnih naziva, ali je August prihvatio samo neke.613 Po Svetoniju, predlagano je da se Tiberiju dodijele i nazivi «Panonski», «Nepobjedivi», «Pobo-ni», ali se tome suprotstavio August, «»izriu:i uvjerenje da :e Tiberije biti zadovoljan nadimkom što :e ga dobiti nakon njegove smrti» (Censuerunt etiam quidam ut Pannonicus, alii ut Inuictus, nonnulli ut Pius cognominaretur. Sed de cognomine intercessit Augustus, eo contentum repromittens, quod se defuncto suscepturus esset.).614 Ovo Augustovo odbijanje poasnih naziva, koji su predlagani njemu i posebno Tiberiju, je isto bilo više nego smišljena politika Augusta kako bi što je mogu:e ranije pribli-io utjecaj i slavu i politiko znaenje Germanika Tiberiju. August nije -elio da Tiberije dodjeljivanjem i novih naziva postane još znaajniji i ugledniji, više nego i on sam u tim posljednjim godinama njegovog -ivota, što bi prilino poremetilo 610 Ova opcija je najvjerojatnija jer je logino pretpostaviti da su na Rajnu prebaene one legije koje su se tamo mogle br-e prebaciti a to bi bile one više situirane na zapadu Ilirika. 611 Vell. II, CXVI, 3-4, U istom poglavlju on prilino prostora odvaja i pohvalama na raun isto jednog rimskog zapovjednika Aula Licinija Nerve Silianusa (Aulus Licinius Nerva Silianus), sina Publija Silija (Publius Silius). 612 Cass. Dio LVI, 17, 3 613 Cass. Dio LVI, 17, 1-2 614 Svet. Tib. 17 606 Mesihović, Dezitijati, 2007 Augustovo -eljenu ravnote-u u uspostavljenim porodino-dr-avnim odnosima. Mogu:e je da je i prote-iranje Druza potrebno promatrati kao rezultat upravo tih Augustovih nastojanja za stvaranjem i odr-anjem neke vrste unutar porodine ravnote-e poasti, utjecaja, mo:i i autoriteta. U znak pobjede u ratu 6-9. god. n. e. u Panoniji su podignuta dva tropaeum (τροπαιοφοvροι), ali Kasije Dion ne precizira mjesta gdje su se oni nalazili.615 Na osnovi Svetonija i Kasija Diona, koji se najviše zadr-avaju na opisu ovih odlikovanja i asti, mo-e se izvu:i zakljuak da se sve ovo doga2a dok i Tiberije i Germanik nisu bili još uvijek bili stigli u Rim. Po tome bi se ovi prijedlozi podnosili i bili razmatrani i donošeni vrlo brzo po dolasku vijesti o pobjedi u Iliriku, mo-da u samo par dana razlike, jer vijest o porazu u Germaniji sti-e brzo nakon vijesti o pobjedi u Iliriku.616 Svetonije i Kasije Dion ne spominju nigdje precizno koja to institucija u okvirima Rimske dr-ave, bar formalno predla-e i dodjeljuje ta odlikovanja i poasti, iako je jasno da su oni bili rezultat regularne, zakonske i uobiajene procedure, a ne volje samo jednog ovjeka. Oni samo neodre2eno govore da se predla-u i dodjeljuju te poasti, i jedino se iz smisla njihovih tekstova mogu izvu:i neki zakljuci. Prvo, jasno je da nije August taj koji bar formalno dodjeljuje te poasne nazive, iako je on bio praktino najva-nija stavka u tome što :e tko dobiti, a vjerojatno nije rije ni o komicijama, iji je znaaj postajao sve minorniji. I jedina institucija koja predla-e i dodjeljuje te poasti, odlikovanja i nazive mogao je biti Senat. Potvrdu za to pru-a jedna reenica u Velejevom tekstu iz koje se mo-e jasno vidjeti da je odlikovanja za rat 6-9. god. n. e. (konkretno rije je o odlikovanju Marka Lepida) dodjeljivao Senat a na preporuku principa tj. Augusta.617 Vjerojatna je bila jedna senatska sjednica na kojoj su se predlagala i dijelila odlikovanja, tako da su vijest o tome Tiberije i Germanik dobili dok su još bili u ilirskim zemljama. Odgo2eni trijumf Tiberije je proslavio tek nakon što se vratio sa germansko-rajnskog ratišta na kojem je uspio stabilizirati prilike tek 12. god. n. e. (A Germania in urbem post biennium regressus triumphum, quem distulerat, egit prosequentibus etiam legatis, quibus triumphalia 615 Cass. Dio LVI, 17, 1-2 Djelomino je sauvan i pobjedni spomen-znak (tropaeum) u slavu pobjede nad Ilirima u ovom ratu, prona2en 1885 god. u Gardunu. (Abrami:, 1937, 13, sl. 3; Buli:, 1984, 35, sl. 14; Cambi, 1984, 77-92; Bojanovski, 1988, 54). Ovo bi ukazivalo da se jedan tropaeum u ast pobjede u ratu 6-9 god. n. e. nalazio u Tiluriju. Mogu:e je da su ova dva spomen-znaka pobjede bila po svome izgledu slina «Tropaeum Alpium» (O njemu v. Šašel Kos, 2005 A, 473 - 476). 616 Da je vijest o porazu stigla prije odluivanja o odlikovanjima, sigurno bi entuzijazam predlagaa bio i manji i drugaiji kao i Augustovo relativiziranje predlo-enih odlikovanja Tiberiju. 617 Vell. II, CXV, 3 607 Mesihović, Dezitijati, 2007 ornamenta impetrarat).618 Tiberije je vjerojatno trijumf proslavio 23. X. 12. god. n. e.619 ili 16. I. 13. god. n. e.620 Sude:i po kontekstu poglavlja u kojem Svetonije govori o Tiberijevom trijumfu, moglo bi se s velikom vjerojatno:om pretpostaviti da je Baton Dezitijatski (iako to sam Svetonije izriito ne navodi) sproveden kao zarobljenik u trijumfalnoj povorci, sigurno sa stotinama, mo-da i tisu:ama svojih svojih suboraca i sunarodnika izabranih za trijumfalnu povorku.621 Po Veleju, koji je bio neposredni oevidac Tiberijevog trijumfa, zarobljene neprijateljske vojvode bile su u lancima izlo-ene u okviru trijumfalne povorke (Quippe omnis eminentissimos hostium duces non occisos fama narravit, sed vinctos triumphus ostendit).622Istine radi u konkretnom podatku Velej ne spominje Batona Dezitijatskog po imenu, ali njegovo prisustvo (kao i u sluaju Svetonijevog podatka) definitivno mo-emo naslutiti.623 Velejevi hostium duces su vjerojatno u ve:ini poticale sa dinarskog pojasa i to iz podruja koja su se zadnja predala, što bi mo-da podrazumijevalo i ono neposredno okru-enje Batona Dezitijatskog.624 Ovidijev opis trijumfa je dosta slikovit i na osnovi njega bi se sa punom sigurnosti moglo tvrditi da je i Baton Dezitijatski sproveden u trijumfu. Ovidije u prikazu trijumfa izriito spominje i Batona.625S obzirom da su se posljednje bitke vodile na dijelovima kontinentalne unutrašnjosti dinarskog pojasa, mo-emo s velikom vjerojatno:om pretpostaviti i da je ve:ina ostalih «obinih» zarobljenika sprovedenih u trijumfu bila podrijetlom s ovog podruja. Me2utim i pored nesumnjivog poni-enja koje su Baton Dezitijatski i sa njim mnogi njegovi saborci do-ivili inom svoga uestvovanja u trijumfalnoj povorci, Batona Dezitijatskog ipak nije zadesila sudbina mnogih drugih Rimljanima neprijateljskih vo2a koji su bili izlo-eni u trijumfalnoj povorci. 618 Svet. Tib.20; Vell. II, CXXI, 2; 619 Zaninovi:, 1996, 212 620 621 Introduction u Loeb izdanje Ovidijevih Tristia i Ex Ponto, xxxiv - xxxv Za trijumf nije trebalo više tisu:a zarobljenika, pa je npr. u Titovom judejskom trijumfu participiralo oko 700 zarobljenika. 622 Vell. II, CXXI, 3; I Velej Paterkul i njegov brat Magij Celer Velejanus su participirali kao pobjednici u trijumfu, što sa vidljivim ponosom istie i sam Velej. Magij je sude:i po svome imenu bio po starom rimskom obiaju adoptiran u porodicu Celera. Tiberija su, po Svetoniju (Tiberije, 20), u trijumfu pratili njegovi legati, kojima su podijeljena trijumfalna odlikovanja. 623 Velej jasno ka-e da najeminentnije neprijateljske vojvode nisu bile ubijene u ratu, nego da su bile izlo-ene u lancima u trijumfu. Ovaj podatak indirektno sugerira da je i Baton Dezitijatski i itav niz drugih visokih vojvoda i op:enito vo2a i istaknutih pojedinaca iz ilirskog ustanka bio izlo-en u trijumfalnoj povorci. 624 625 Nije nerealno pretpostaviti da se mo-da u toj povorci nalazio i Pines. Ovid. Ex Ponto, II, I (Germanico), 1 – 68. Sude:i po Ovidijevom prikazu, Tiberijev trijumf iz 12. ili 13. god. n. e. nad Ilirima je bio slian po sadr-ini Germanikovom trijumfu od 26. V. 17. god. nad germanskim narodima Heruscima, Hatima, Angrivarijcima i ostalim narodima do Elbe (Strab. Geo. VII, 1, 4; Tac. Ann. II, 41). U trijumfu su po Ovidiju nošeni i prikazi osvojenih uporišta (oppida), rijeka i planina u pacifiziranoj zemlji i borbi u gustim šumama. 608 Mesihović, Dezitijati, 2007 Pogubljenje neprijateljskog vo2e predstavljalo je vrhunac samog trijumfa i u sebi je nosilo i obiajnu tradiciju, koju je Josip Flavije izrazio rijeima «...stari obiaj, preuzet od otaca..,»626 ali i drevno religijsko -rtvovanje, odnosno prinošenje ljudske -rtve (u vidu zarobljenog neprijateljskog starješine) u znak zahvalnosti za pobjedu bogu Marsu. Baton Dezitijatski, iako je bio vrhovni vojvoda pobunjenih naroda protiv kojih su Rimljani vodili najte-i rat poslije punskih ratova, nije prošao kao npr. Jugurta, Vercingetoriks ili Simon, jedan od jevrejskih vo2a u velikom Judejskom ustanku, za kojeg Josip Flavije ka-e da ga je Tit sauvao za trijumf da bude «-rtva klanica».627 Za razliku od njih Baton Dezitijatski ne samo da nije pogubljen nego je nakon trijumfa bio oslobo2en zatoeništva i okova, koji su mu sude:i po svemu što se doga2alo u tom periodu bili samo privremeno stavljeni za potrebe trijumfa. Me2utim njemu nije bio dozvoljen povratak u domovinu i bio je interniran u Ravenu sa dovoljno darova i bogatstva koje mu je uruio Tiberije i koji su mu omogu:avali relativno luksuzan i udoban boravak u Italiji.628 Pošto je ubrzo na prijestol došao i njegov zaštitnik Tiberije, nekadašnji dezitijatski politiki i vojni du-nosnik i vrhovni vojvoda ustanka je gotovo sigurno u Raveni provodio ostatak -ivota bez ikakvih posebnih problema i neuznemiravan od strane dr-avne vlasti. Baton Dezitijatski se vjerojatno nikada više nije vratio u domovinu i na kraju je u relativnom snošljivom okru-enju i dobrom odnosu doekao u Raveni kraj svoga -ivota. Ostalo je nepoznato kakav je bio njegov odnos prema svome zaviaju i narodu dok je boravio u Raveni. Pošto nije bio pogubljen njihov vrhovni vojvoda, vjerojatno ni drugi viši ustaniki zapovjednici sprovedeni u trijumfu nisu bili pogubljeni i mo-da su i sami bili internirani. Ovidije je mnogo precizniji po tome pitanju od drugih literarnih vrela i on jasno ka-e da je ve:ini ustanikih vojvoda koji su sprovedeni u trijumfu okovani za vratom, me2u kojima izriito spominje Batona Dezitijatskog, poklonjen -ivot i da su pomilovani.629Svoj trijumf Tiberije je zakljuio rukom na 1000 stolova, te novanim darom gra2anima (najvjerojatnije samo rimskom gradskom plebsu) od 300 sestercija po osobi. Od novca iz ratnog plijena posvetio je hramove Slozi te bra:i Poluksu i Kastoru u svoje i ime svoga rano 626 Josephus, VII, V, 6 627 Josephus, VI, IX, 4 628 U Ravenu je Tiberije poslije Batona Dezitijatskog smjestio i samoga Marobodua i Tusneldu (Tac. Ann. I, 55 - 59), pa se ini da je Ravena bila neka i vrsta centra za smještaj ili zarobljenih ili Rimljanima prebjeglih pojedinaca koji su bili prvaci, vo2e ili su samo imali i pripadali autoritativnim i uglednim porodicama i rodovima drugih naroda. U August, Res Gestae, V, 32 se spominje lista kraljeva koji su iz raznoraznih razloga prešli ili prebjegli ili se našli u internaciji na rimskoj teritoriji. U njoj nema imena Batona, mo-da i iz razloga što je on ranije bio rimski podanik a i zato što nije bio ni kralj. 629 Ovid. Ex Ponto, II, I (Germanico), 43 – 46; Ovidije i sam dan kada se odr-avao trijumf opisuje kao sunan, daje itav niz podataka o prikazima zarobljenika, osvojenih utvrda, rijeka i planina pobije2ene zemlje i borbi u gustim šumama. Zanimljiv je spomen predstavljanja Germanikovih uspjeha u trijumfu. 609 Mesihović, Dezitijati, 2007 preminulog brata Druza.630 Tako je bogatstvo u novcu, materijalu i ljudima iz zapadnog Balkana i panonskog bazena, pored toga što je dodatno obogatilo Tiberija, Germanika, njihove saveznike, oficire i vojnike nahranilo bar jednim rukom i rimski gradski plebs te izgradilo dva hrama u prijestolnici Imperije. Suviše mali doprinos za stradanja i patnje koje su morale biti podnesene u tri godine teškog rata i potpuno uništenje doma:eg autohtonog op:eg kulturnog naina -ivota. Koji su to bili razlozi koji su Tiberija nagnali da se prema Batonu Dezitijatskom ponese na ovako «galantan nain». Sigurno je i odre2ena i još uvijek neshvatljiva blagost koju je Tiberije osje:ao prema Ilirima imala izvjesnu ulogu u ovoj poštedi. Vjerojatno su i Batonova hrabrost, njegovo stoiko dr-anje koje je uvijek kod Rimljana starog kova, kakvim se volio predstavljati Tiberije, izazivalo poštovanje te elokvencija i dosljednost i iskrenost i u trenucima njegove potpune bespomo:nosti doprinijeli da Tiberije poštedi ovog Dezitijata koji je toliko namuio njegovu Dr-avu i vojsku. Sigurno je i raniji Batonov in, kada je dozvolio Tiberiju da se izvue iz teške pozicije, prilino utjecao na Tiberija da poštedi Batona Dezitijatskog, jer je Tiberije nesumnjivo smatrao svojom aš:u da se pobrine za bolji tretman prema svome zarobljeniku. Uostalom i Baton Dezitijatski se sam predao te je tim inom zaustavio dalje stradanje i patnje ne samo svojih sunarodnika, nego i doprinio da prestanu razlozi daljeg zadr-avanja velikih rimskih jedinica i njihovog zapovjednika u Iliriku.631 Tiberije i pored evidentnog poštovanja prema Batonu Dezitijatskom nije mogao da ga iz razloga odr-anja pacificiranog stanja i osiguranja rimske vlasti ostavi u Iliriku. Njegovom repatrijacijom u Ravenu i odustajanjem od pogubljenja Tiberije je sprijeio i stvaranje oreola muenika i heroja u mitskoj svijesti autohtonog stanovništva ilirskih zemalja (posebno onih koje se nalaze u dinarskom pojasu). A to je isto kao i njegovo ostajanje u domovini, ali samo na drugaiji nain, predstavljalo opasnost po uvrš:enje rimske vlasti i autoriteta u svijesti domorodaca i njihovog pomirenja sa apsorbiranjem u grko-rimski kulturni krug, što je bio jedan od ciljeva rimske politike prema podinjenim domorodakim zajednicama sa ni-im op:ekulturnim razvitkom. U me2uvremenu od trenutka zarobljavanja do trijumfa i svoga uvjetnog osloba2anja i interniranja Baton Dezitijatski je pune tri godine vjerojatno proveo kao Tiberijev osobni zarobljenik. Samo postavlja se pitanje gdje su on, njegov sin i njegovi drugi najbli-i suradnici koji su se zajedno sa njim predali Tiberiju proveli vrijeme, dok je Tiberije stabilizirao situaciju na Rajni. Baton je ili bio 630 Svet. Tib. 20 631 Kako je već rečeno, sam Baton Dezitijatski se sa svojom skupinom mogao još dugo kriti po brdsko-planinskim masivima i unutar gustih šuma, vode:i neku vrstu hajduije, ime bi predstavljao konstantnu prijetnju za rimske pozicije u dinarskom pojasu te bi tako konstantno postojala opasnost za novo razbuktavanje ustanka. To bi onda primoralo Rimljane na odvajanje dovoljnih snaga kako bi se dr-alo pod cjelishodnom kontrolom okupirano podruje u dubokoj pozadini vanjskih granica Imperije, i to za vrijeme teških borbi na Rajni i Germaniji. 610 Mesihović, Dezitijati, 2007 zatvoren u nekom italijanskom gradu, ukljuuju:i i sam Rim ili je boravio u blizini Tiberija dok je ovaj ratovao sa Arminijem i odmetnutim germanskim narodima. Vjerojatnija je ova druga mogu:nost, jer je Tiberije nastojao da svoga dragocjenog zarobljenika dr-i u blizini kako mu se ne bi desilo nešto što Tiberiju ne bi bilo po volji. A osim toga Baton Dezitijatski se predao na Tiberijevu rije do koje je ovaj budu:i car mnogo dr-ao posebno u tim godinama pred Augustovu smrt. Tako se i Baton Dezitijatski vjerojatno kretao zajedno sa Tiberijem dijelom zapadne Europe u kojima je bjesnio još jedan za Rimljane te-ak rat i sigurno je bio u prilici da upozna i te zemlje i narode. Uzroci poraza i posljedice ustanka Osnovni uzrok poraza pobunjenih ilirskih jedinica je le-ao u poinjenoj izdaji Batona Breukog. Nije tim potezom samo narušeno jedinstvo ustanka, zajedniki ustroj otpora, Savez i oru-ana borba, nego je primarno narušeno naelo me2usobnog povjerenja unutar ustanikih snaga. Za razliku od rimske armije, kojoj je kao osnovni kohezivni element vojnim operacijama slu-ila disciplina, ustanici su se morali pouzdati u povjerenje, koje je Baton Breuki izigrao. Uz to sami ustanici su bili slabiji u gospodarskim, materijalnim i logistikim mogu:nostima, obuenosti ljudstva pa i njegovoj brojnosti (jer su Rimljani mogli stalno obnavljati svoje vojništvo i popunjavati gubitke). Protu-ustanike trupe su imale i jedinstveno zapovjedništvo i jasan hijerarhijski ustroj, za razliku od parceliziranog ustroja ustanikog podruja, i jedina bitnija ustanika prednost je bilo poznavanje terena i zemljopisna pozicija i ništa više. I bez obzira kakva bila odlunost ustanika (uostalom i sam rimski dr-avni vrh je bio odluan da uguši ustanak iz itavog niza razloga) kao krajnja konzekvenca se nametao poraz. Ustanak i teški i surovi trogodišnji rat u neposrednom susjedstvu Italije ostavio je za sobom velike posljedice, skoro suštinske naravi i na ilirski kompleks za koji on predstavlja prijelomnu toku op:eg razvitka, ali i na mnogo šire prostore, uzrokuju:i geopolitike i povijesne promjene na stanje i budu:nost Rimske dr-ave. Kada se rat završio, ostalo je da se sumiraju gubici jednog sukoba koji je po Kasiju Dionu Imperiju koštao velikih gubitka u ljudstvu i neizmjernog bogatstva.632 Gubici anga-iranih snaga protu-ustanike armije su bili golemi, naprezanja Dr-ave izrazito visoka, anga-iran je veliki broj legija i pomo:nih jedinica, dobit od pobjede je vrlo mala jer kakav se ratni plijen mogao i oekivati od jedne siromašne, privredno zaostale i ve: iscrpljene zemlje.633 Rat je na svjetlo iznio i sve 632 Cass. Dio LVI, 16, 4 633 O velikim gubicima legijskog sastava dodatnu potvrdu daje i to što je nakon Teutoburške šume ponovo pokrenuta velika i radikalna kampanja pronalaska popuna za legijski sastav. Po samom Augustu, odnosno njegovim Res Gestae (I, 3) njemu je ukupno polo-ilo vojniku zakletvu oko 500 000 rimskih gra2ana, a od toga broja je nakon završene slu-be otpustio sa odgovaraju:im nagradama nešto više od 300 000. U trenutku njegove smrti 19. VIII. 14. god. n. e., u slu-bi u legijama se nalazilo oko 150 000 ljudi. To bi znailo da je za 611 Mesihović, Dezitijati, 2007 proturjenosti re-ima principata, doveo do pojave gladi i srušio mit o nepobjedivosti Augustovog vojnog i civilnog sustava i tako pohranio nade pa i pokrete onih koji su bili nezadovoljni rimskom vladavinom.634 Osnovna posljedica izbijanja i trajanja ustanka 6-9. god. n. e, na širem geopolitikom planu bilo je preokretanje toka svjetske povijesti, i preusmjeravanje rimske vanjske politike na velikim europskim rijekama Rajne i Dunava, za Augusta i Tiberija, u sa ofenzivnog, osvajakog karaktera na defenzivu. Iako je nezahvalno raspravljati o tome što bi bilo kad bi bilo, ipak je neosporno da je izbijanje ustanka zaustavilo dalje napredovanje Rimljana u germanskim zemljama i sprijeilo konano zauzimanje Germanije, koje bi se sigurno desilo planiranim pohodom na Markomansko kraljevstvo. Da su Rimljani uspjeli ostvariti svoje namjere na Dunavu i pokoriti Markomaniju, germanske zemlje bi bile pokrivene mre-om garnizona, sa glavninom vojske stacioniranom ne više na Rajni nego na Elbi, volja za otporom bi opala i samim tim bi i Arminijev poduhvat bio teško ostvarljiv a germanske provincije bi nesumnjivo do-ivjele sudbinu galskih provincija. Ali vrijeme civiliziranja Germana zapadno od Rajne i sjeverno od Dunava ipak još uvijek nije bilo došlo, emu su mnogo doprinijeli i narodi Dalmacije i Panonije, koji su gledano iz op:e perspektive sebe -rtvovali za «spas» Germanije. Igrom sudbine protohistorijski i starosjedilaki svijet Ilira je konano prestao sa otporom Rimljanima i ujedno svemu onome što su oni reprezentirali iste godine kada je Arminije poveo Germane u pobjedonosni ustanak i protjerivanje rimske uprave i tekovina antike mediteranske civilizacije sa germanskog tla izme2u Rajne i Elbe, ime je osigurao tom podruju dalji kontinuitet doma:eg naina -ivota iz ranijeg protohistorijskog perioda. Trogodišnji te-ak rat je ukupnog trajanja Augustove vladavine poginulo u borbi ili umrlo u slu-bi oko 50 000 rimskih gra2ana-legionara (v. Loeb izdanje Res Gestae Divi Augusti, 1955, 349, fus. b). Na osnovi navedene procjene i me2usobnih odnosa navedenih brojki, te -estine i intenziteta borbi, trajanja i naina odvijanja rata, razine mobilizacije te snage i odlunosti ustanikih borbenih trupa moglo bi se procijeniti da je bar oko 9 000-10 000 samo legionara poginulo ili umrlo u slu-bi vezano za ustanak 6-9. god. n. e. Veterani su stradali posebno u onom prvom ustanikom naletu kao i lokalne nelegionarske jedinice. Zbog slabije obuenosti u odnosu profesionalne legionare potrebno je raunati da su golem broj poginulih i umrlih imale i «dobrovoljake kohorte», kao i auksilijarne i prave dobrovoljake, pa i saveznike i pla:enike jedinice. Tako je sasvim realno mogu:e procijeniti da je najmanje (a sigurno više) 20 000 pripadnika borbenog sastava protu-ustanikih snaga poginulo ili umrlo uslijed ustanka 6-9. god. n. e. A s druge strane, i broj teško ranjenih i trajno onespobljenih je u ratu bio visok i za legijski sastav i za druge jedinice. 634 Uspostava re-ima principata i uspješnost njegovog realiziranja nesumnjivo su predstavljali blagodet i pogodnost u odnosu na ranije razdoblje, posebno u rješavanju posljedica kasnorepublikanskog skoro anarhinog op:eg stanja. Me2utim pošto ni on ne predstavlja savršeni društveno-gospodarski i politiki sustav, normalno je da je i on u sebi sadr-avao i probleme, proturjenosti i nedostatke, pa i odre2ene negativnosti po razvitak rimskog društva, a ije posljedice su se manifestirale u ve:oj i iznimno vidljivoj mjeri upravo sa izbijanjem prve prave ozbiljne krize oliene u ustanku 6. god. n. e. 612 Mesihović, Dezitijati, 2007 oslabio kapacitete Imperije, prisilio ju je na anga-iranje velikog ljudskog, materijalnog i financijskog potencijala, primarno je orijentirao na vo2enje jedne -ilave i bespoštedne borbe u neposrednoj blizini Italije i sprijeio je tako dalja usavršavanja ili unapre2ivanja Imperije i njenih interesa. Ustanak je ukazao i na slabosti Rimske dr-ave i njene uprave i poradi upotrebe velikog broja vojnih i pomo:nih jedinica oslabio rimsko vojno prisustvo na vitalnim strateškim tokama na sjevernim granicama, i tako indirektno otvorio put za izbijanje Arminijevog ustanka kojim je uspješno oslobo2en rimske vlasti onaj dio Germanije izme2u Rajne i Elbe koji su Rimljani bili zaposjeli. Visok intenzitet anga-iranosti (i u ljudstvu i u materijalu) rimske armije u trogodišnjem periodu je doprinio iscrpljivanju i iznurivanju kapaciteta Dr-ave. Rimljani nisu bili sposobni da adekvatno odgovore na poraz u Teutoburškoj šumi i odmetnu:e Germanije i uguše pobunu i kazne njene inicijatore i uesnike, nego su se morali u trogodišnjem periodu samo zadovoljiti sanacijom štete na samoj rijeci Rajni. Rimljani su od rujna 9. god. n. e. i u narednih par godina raspolagali sa oru-anom snagom sa kojom su mogli da vode samo uspješnu defanzivnu politiku ili manje ofenzivne akcije parcijalnog karaktera, a nipošto i da poduzmu ofenzivne operacije širokog zahvata u stilu koji je npr. bio pokretan na pobunjeno zapadnobalkansko i panonsko podruje 6. god. n. e. Tiberije je svojom aktivnoš:u na fronti Rajne mogao samo povratiti poljuljani autoritet u Rimsku vojsku i Dr-avu, a nikako i da ponovo uspostave granicu na Elbi. Tek je nakon Augustove smrti rimska oru-ana sila bila spremna i dovoljno osposobljena za ofenzivne operacije pod zapovjedništvom Germanika preko Rajne, ali ni tada nije ponovo uspostavljena granica na Elbi.635Tako je ustanak oznaio i onu prijelomnu toku sa kojom prestaje kontinuirana rimska ofenzivna aktivnost i prelazi se na naelno 635 Sude:i po djelovanju na Rajni još u vrijeme kampanje 10-12. god. n. e. Tiberije je izgleda odustao od Germanije kao beskorisne zemlje, prilino udaljene od svijeta Mediterana i njegove civilizacije i nije -elio da na nju troši previše ionako ve: istrošenih resursa Dr-ave. I to pokazuje njegovu sklonost ka taktiziranju, pa i izvjesnu kolebljivost i opreznost ka preuzimanju radikalnih i odlunih poteza, što je sve na kraju kulminiralo u njegovom povlaenju na Kapri i na kraju kao krajnjoj posljedici njegove vladavine Sejanovoj zavjeri. Marobodu, protiv koga je bila pripremana vojna operacija i u vezi toga i izvo2ena regrutacija ilirskih domorodaca, je nakon 9. god. n. e. i nesumnjivog jaanja pozicije Arminija u germanskom svijetu (što je ugro-avalo njegove politike interese) uinio niz usluga Rimljanima u njihovom ratu sa Rimu otvoreno neprijateljskim Germanima. Ali je ipak 19. god. n. e. izgubio markomansku kraljevsku ast i morao se povu:i na rimsku teritoriju. Kao svoje posljednje prebivalište imao je isto kao i Baton Dezitijatski Ravenu. Tako je jedan italski grad bio mjesto internacije ili prisilnog pribjegarstva za dvojicu ljudi koji su svojim djelovanjem nesumnjivo ostavili dublji peat u europskoj povijesti prvih desetlje:a nove ere. Izgleda da je Ravena za vrijeme Julijevaca-Klaudijevaca slu-ila kao mjesto internacije ili boravka stranih vladara koji su na rimskoj teritoriji našli pribje-ište i zaštitu. U toku I. st. n. e. doma:e dinastije kod Markomana i Kvada su zamijenjene «tu2incima» koji svoje kraljevsko dostojanstvo imaju zahvaljuju:i ex auctoritate Romana ( Tac. Ger. 42; Vell. II, CXXIX, 3). 613 Mesihović, Dezitijati, 2007 defanzivnu politiku, jer je poradi dezitijatskog i op:eilirskog ustanka praktino otkazan i to zauvijek jedan veliki osvajaki projekt koji bi neminovno vodio daljim osvajanjima. Mo-da su i teško:e sa kojima su se Rimljani suoavali na zapadnom Balkanu inspirirale i pokrenule germanske vo2e u proturimsku zavjeru. Mogu:e je da su ovi zavjerenici oekivali da :e se ilirski ustanak uspjeti odr-ati bar još neko vrijeme, do trenutka germanskog nastupa i da :e do:i do povezivanja oba ustanika -arišta, bar u zajednikoj borbi. Me2utim, skoro nekako u isto vrijeme (Nam sub id fere tempus) kada je Arminije podigao Germaniju, ustanak u provinciji Ilirik je predajom Batona Dezitijatskog ugušen. To govori da Baton Dezitijatski niti uop:e preostali ilirski ustanici nisu ništa znali o zavjerenikoj aktivnosti koja se odvijala na sjeveru. Po Svetoniju, u rimskoj javnosti je vladalo uvjerenje da bi se Germani nakon Varovog poraza povezali sa balkansko-panonskim ustanicima da prije toga Ilirik nije bio svladan (nemine dubitante quin uictores Germani iuncturi se Pannoniis fuerint, nisi debellatum prius Illyricum esset). I Velej Paterkul ka-e da je Fortuna nagradila Rimljane što se katastrofa nije dogodila dok je Tiberije bio zauzet sa drugim ratovima.636 Sigurno je da bi vo2enje rata na dva fronta za Rimsku dr-avu u tom momentu bilo nemogu:e i zbog toga je sasvim razumljivo ushi:enje i oduševljenje Tiberijem u rimskoj javnosti nakon što je postignuta konana pobjeda na balkanskom poluotoku, stanje koje je ostalo osvjedoeno u Gemma Augustea i Svetonijevom -ivotopisu (Cui gloriae amplior adhuc ex oportunitate cumulus accessit).637 Ratom 6-9. god. n. e, i kasnijim Arminijevim ustankom završeni su svi rimski snovi o granici na Elbi i skra:ivanju granine i ujedno obrambene linije u Europi, ime su Rimljani bili «osu2eni» da u narednim stolje:ima osiguravaju znatno du-u sjevernu granicu koja se protezala du- itave Europe, od Atlantika do Crnog mora. A to je iziskivalo znatno više vojnika, novca, sredstava, materijala koje je Imperija morala dati, a ujedno se zadr-alo i kontinuirano germansko neprijateljstvo. S druge strane, uslijed svega toga morala je sve je više rasti va-nost vojske koja se postupno pretvarala u temeljnu dr-avnu instituciju. Posljedice ustanka su ostavile mnogo ve:i trag na -ivotu stanovnika tadašnjih oblasti BiH nego što je to bilo Oktavijanova kampanja iz 35-33. god. p. n. e. Kulturni razvitak srednjobosanskodalmatinskog kompleksa traje kontinuirano sve do kraja I. st. p. n. e, Izgleda da je rimski Oktavijanov pohod u manjoj mjeri, a posebno i konano veliki ustanak prekinuo taj razvitak, završavaju:i tako na jedan dosta bolan nain jednu epohu. Uitav niz naselja je potpuno uništen, od kojih se mnoga više nisu obnovila, a gradinski nain naseobinske kulture koji je na ovim podrujima trajao dva tisu:lje:a tada i konano prestaje. Tada nestaje sa historijske pozornice i Gorica koja je bila, sude:i na osnovi 636 Vell. II, CXVII, 1; 637 Svet. Tib.17 614 Mesihović, Dezitijati, 2007 prona2enog materijala iz tezaura, svetilište od ve:eg regionalnog znaaja. Ustanak je tako imao nesagledive posljedice po kulturu i nain -ivota autohtonih populacija. Tu u pobjednikom rimskom gušenju ustanka sustavno i brutalno je uništavan i stari prapovijesni i protohistorijski nain -ivota, te dostignute tekovine autohtonog kulturnog razvitka. Ustanak i sva, ne samo ratna, zbivanja koja su ga pratila su bila takvog intenziteta da je u tom trogodišnjem periodu prostor ilirskih zemalja prošao kroz pravu golgotu, u kome su u pravom smislu zbrisane ili u velikoj mjeri uništene sve osnove na kojima je poivao, preko kojih se razvijao i funkcionirao raniji domorodaki nain -ivota i op:i kulturni razvitak. I tako je konano na jedan brutalan nain prekinut kontinuirani razvitak koji je svoje korijenje vukao iz -eljeznodobnih tradicija. Kao što je keltska invazija sa kraja IV. st. p. n. e. slomila autarijatsku politiju, i ugušila sjevernu varijantu glasinake kulture -eljeznog doba («istone ilirske komponente»), tako je 300 godina kasnije rimskim ugušivanjem ustanka. završen kontinuirani -eljeznodobni kulturni (ali za razliku od Autarijata ne i etniki) razvitak središnjo bosansko-dalmatinskog kompleksa («zapadne ilirske komponente»). Etniki i narodnosno-politiki razvitak sa sve manjim intenzitetom je potrajao još neko vrijeme, i do kraja II. st. n. e. i poetka III. st. n. e. i autohtone narodnosno-politike formacije koje su nekada bile nositelji «zapadne ilirske komponente» su postupno prestajale sa daljom egzistencijom. «Sjeverna ilirska (panonska) komponenta», koja je bila poprište teških borbi u toku dvije godine, je zbog ve:e zemljopisne otvorenosti i trajnog prisustva ve:ih vojnih garnizona bila izlo-ena još i ve:em i sna-nijem procesu romanizacije. Za razliku od panonskog i dalmatinskog (u onom obliku u kojem ga shva:a Plinije Stariji, bez Liburnije i Japodije) podruja, japodska teritorija gledano u svojoj cjelini, ako je suditi po relativnom pre-ivljavanju kontinuiteta, kao da ne do-ivljava takav surovi raskid sa ranijim nainom -ivota pri kraju Velikog ustanka. Stupanj uništavanja domorodake baštine je omogu:io dizanje temelja novog op:eg kulturnog razvitka koji je i ubrzao proces romanizacije koja više ne:e nailaziti na oštriji, ozbiljniji i uvezaniji otpor doma:e kulturne tradicije i svijesti. Rimska pobjeda je konano primorala pre-ivjele domorodce u provincijama Dalmaciji i Panoniji da se naviknu na mediteranski nain -ivota, oslabivši i kvantitativno (i to u golemim razmjerima) i kvalitetno njihove biološke, kulturne, društvenopolitike, gospodarske i druge otporne snage. Dezitijati i s njima drugi domorodci su polako poeli prihva:ati kao nešto sasvim normalno i rimski fiskalni sustav, i status rudnika i ispirališta na rijekama, i regrutaciju i naela i metode funkcioniranja gospodarstva razvijenog Mediterana. A pojedinci iz budu:ih dezitijatskih generacija su, sa svojim primanjem rimskog gra2anstva i aktivnim ukljuivanjem u društveni i gospodarski -ivot svijeta pod rimskom vladavinom, u nekim sluajevima i sami nalazili svoje mjesto u sustavu protiv kojeg su se njihovi preci pobunili i -estoko borili. 615 Mesihović, Dezitijati, 2007 I tako je u ljeto te 9. god. n. e. kada je završio Ilirski ustanak s kojim je konano svršen i dvostoljetni sukob rimskog vuka i ilirske zmije638 a zbila se Teutoburška bitka, predodre2ena povijest budu:eg razvitka, gdje se tu u osi Rajne oblikovala granica budu:ih romanske i germanske Europe, okosnica europske civilizacije. I te okosnice su i dva tisu:lje:a kasnije rješavale na bojnim poljima ono što je zapoelo sa uništenjem tri Varove legije. A te 9. god. n. e. jedan -idovski petnaestogodišnji djeak je u Nazaretu uio drvodjeljski zanat koji je naslijedio od oca, i pitamo se da li je on ikada saznao za ono što se 9. god. n. e. doga2alo na drugim krajevima prostrane Imperije kojoj je i on kao podanik pripadao. A sa 9. god. n. e. dijelove zapadnog Balkana i panonskog bazena je stvarno zapoela jedna sasvim nova era, vrijeme kada zapoinje njihov potpuni povijesni razvitak. 638 Rimsko osvajanje ilirskih zemalja bio je prilino traumatian proces po ilirske zemlje i njene stanovnike, sa velikim gubicima domorodakog stanovništva, razaranjem njegove kulture i naina -ivota, sustavnim pustošenjem i uništavanjem naselja i naseobina. Vrijedan prikaz uinka toga razarakog efekta po ju-noilirske i epirske zemlje v. kod Strab. Geo. VII, 7, 9 (o tome i kod Wilkes, 2001, 221).Te injenice prilino relativiziraju teze o nekom unošenju kvalitativno više razine -ivljenja u ilirske zemlje koje dolazi sa rimskim osvajanjem, jer kako izgleda razina domorodake kulture nije baš bila toliko niska kako bi se moglo zakljuiti iz opisa antikih pisaca. Me2utim razaranja nastala uslijed dvostoljetnog rimskog osvajanja ilirskih zemalja su bila toliko velika da je ta kultura Ilira i to ne samo urbaniziranijih u grkom stilu ju-nih Ilira ostala prilino zamagljena. Jednostavno reeno Iliri nisu bili baš toliki barbari. Ko zna koliko se ilirskog kulturnog razvitka još uvijek nalazi pod slojevima od rimskih vojski razorenih naselja. 616 617 Mesihović, Dezitijati, 2007 Po Bruji:, 2005, 84 DEZITIJATI TOM TRE I DAESITIATES VOLUMEN TERTIVM ILLYRIA, ROMANIA, SCLAVINIA Mesihović, Dezitijati, 2007 C i v i t a s D a e s i t i a t i u m u d r u g o m r a z d o b lj u rimske vladavine I nakon završetka ustanka, Dezitijati su uspjeli sauvati osnovu svoje narodnosne cjeline još uvijek prepoznatljive u zasebnoj politikoj jedinici upravnog i teritorijalnog ustroja Rimske drave. I pored toga što su zapoeli ustanak, i bili osnovni stup njegovog razvitka i uslijed toga pretrpjeli goleme gubitke i nemjerljiva stradanja, dezitijatska civitas je nastavila postojati, naravno ne u onakvom obliku u kakvom je bio prije 6. god. n. e. Niz izmjena u dezitijatskoj civitas ipak nije bitno poremetilo njeno dalje postojanje koje je uoljivo i u etnografskom opisu Plinija Starijeg.1 Što je to peregrinska civitas (civitas peregrini)? 2 1 Plin. NH III, 142-143 2 Antiko doba nije pod grkim izrazom ποvλις i latinskom rijei civitas podrazumijevalo samo neko urbano podruje ili naselje sa urbanim karakteristikama, na našem jeziku oznaeno kao grad (kako se uobiajeno prevode ove grka i latinske rijei), ve/ upravnu-teritorijalnu oblast koja se moe sastojati i od više naselja sa urbanim karakteristikama i od širokih pojaseva seoskih okruga, pa i nenaseljenih podruja. Tako ποvλις i civitas predstavljaju jednu politiku jedinicu sa izvornom suverenoš/u, da bi tek punim prerastanjem ustrojstva Imperije u municipalni sustav pojmovi ποvλις i civitas izgubili svoju sadrinu izvornog suvereniteta i pod njima se samo podrazumijevala sadrina jedne administrativno-upravne jedinice, sa izvjesnom lokalnom autonomijom. Slavenske zajednice nisu bile u aktivnom, svestranom i sustavnom dodiru sa antikim svijetom u vrijeme dok se pod ποvλις i civitas podrazumijevala i sadrina narodnosne ili politike suverenosti, tako da kada slavenski govornici dolaze u izravni i masovniji dodir sa antikim svijetom ove stare institucije antikog društva više ne postoje. Tako da slavenski jezici i dijalekti nisu mogli razviti adekvatan prijevod ili neku svoju ak i izvedenu rije za prvotno shva/enu sadrinu grkog ποvλις i latinskog civitas. Inae prevo2enje naziva za specifino antike ustanove i politike institucije moe dovesti do korumpiranja njihove pojmovne sadrine i izvornog znaenja i tumaenja u skladu sa modernim pojmovnim odre2enjima, pa tako treba biti prilino oprezan u tumaenju termina kao npr. princeps, civitas, rex, concilium itd., koja se pojavljuju u tekstovima antikih pisaca kada opisuju «barbarske» zajednice kao npr. u Tacitovoj «Germaniji». Tacit kada govori o pojedinim germanskim narodima esto ih terminološki determinira kao civitas i znatno re2e kao res publica, što bi ukazivalo da je on time elio ukazati na odre2enu politiku samosvojnost pojedinih zajednica. To je posebno oigledno u odjeljku (Ger. 43) u kome se govori o Ligijcima i tome da su oni podijeljeni na više civitates. Inae i sam Tacit, kada opisuje pojedine autentine germanske ustanove, upada u istu zamku i prevodi ih tada uobiajenim rimskim terminima što se najbolje primijeti na sluaju zavisnog seljaštva koje je sastavljeno od robova, a koje Tacit dodatno pojašnjava koriste/i latinski termin «colonus» (Ger. 25). Koloni su bili zakupci zemlje sa odre2enim obavezama ali koji su pravno smatrani slobodnim gra2anima, za razliku od onoga što se moe zakljuiti iz Tacitovog opisa germanske ustanove zavisnog seljaštva kojem bi adekvatnije odgovarao termin «servi casati», koji su po zakonu bili smatrani robovima. 618 Mesihović, Dezitijati, 2007 U najkra/im crtama predstavljeno, peregrinska civitas je autonomna upravno- administrativna jedinica koja je teritorijalno ome2ena, i koja predstavlja postojanje odre2ene domorodake zajednice narodnosno-politikog tipa u okvirima Rimske drave. Kao takva ona je od strane rimske oficijelne politike jasno prepoznata, imenovana i definirana, sa svim svojim pravima, obavezama, ingerencijama i odgovornostima u odnosu prema Dravi u cjelini. 3 Zbog poslovine rimske praktinosti, koja se ogledala i u ure2ivanju provincijskih odnosa, postojanje ve/ine peregrinskih civitates Dalmacije i Panonije direktno proizlazi, naravno sa nizom izmjena koje su uslijedile inom ulaska u Rimsku dravu, iz fenomena kontinuiranog postojanja protohistorijskih politikih entiteta iz vremena njihove pune nezavisnosti. Tako bi se peregrinska civitas kod ve/ine naroda u ilirskim zemljama mogla tumaiti i kao u upravnu jedinicu unutar jedne od rimskih provincija transformirani, od strane Rimljana, nekadašnji nezavisni politiki entitet. Pošto on u svojim temeljima sadrava i kontinuitet sa politikim ustrojem iz vremena nezavisnosti, peregrinska civitas nije bila samo upravna jedinica subordinirana provincijskim i dravnim vlastima i institucijama, nego u isto vrijeme i cjelina jednog politikog naroda (priznatog od Rimljana kao takvog) u statusu peregrina i njegove politike formacije koja ga okuplja. Znai peregrinska civitas se ne moe odnositi samo na dio nekog naroda koji su u takvoj narodnosno-politikoj formi Rimljani prepoznali, administrativno priznali kao jednu cjelinu, jasno definirali sa pravima i obavezama i uveli kao injenicu koja postoji u šemu svoga upravnog i teritorijalnog ustroja. Sve izneseno odnosilo se i na veliki dio domorodakih naroda iz vremena ranog carstva koje po imenima poznajemo kao što su pored Dezitijata, i Naresi, Mezeji, Delmati itd., koje su Rimljani još sredinom I. st. n. e. priznavali kao zasebne politije, pretvorene u upravne jedinice Rimske drave. Plinije Stariji za sredinu I. st. n. e. jasno prepoznaje upravnu jedinicu Rimske drave, determiniraju/i ujedno i njeno postojanje u smislu peregrinske civitas i koja u sebi nosi i 3 Peregrinske autonomne jedinice su nosile slubeni naziv civitas, o emu svjedoi itav niz primjera …civitatis Colapianorum…civitatium Boiorum et Azaliorum. Bojanovski, 1988, 61; …civitatis Maeze… CIL IX 2564 Bovianum Undecimanorum. Ako je na spomenutom natpisu tono itanje DAESITIATIVM, onda bi se moglo pretpostaviti da je (pošto se ovaj oblik nalazi u genitivu mnoine) da se ispred njega nalazila rije civitatis (u genitivu jednine), što bi dokazivalo oficijelnost upotrebe izraza civitas za dezitijatsku politiku jedinice u okvirima Rimske Drave. Da su Rimu podinjene ilirske politike jedinice oficijelno nazivane i tretirane pod nazivom «civitates» potvr2uje i natpis CIL III 1741 iz Epidaura…civitates Superioris provinciae Hillyrici., koji su posvetili Dolabeli ilirski narodi a koji su od Rima bili priznati i ure2eni u politikom smislu. O ovome natpisu i op/enito o problemu dvije ilirske provincije v. Šašel Kos, 2005 A, 379 – 380; 401 – 402; 470 Po Patschu (1896, 133) ⇒Na elu «civitatis») kako se upa japodska u n.(natpisa op. a.) 7. naziva, bio je po našim natpisima glavar upe…., što isto sugerira oficijelno odre2enje Japoda kao jedne civitas. 619 Mesihović, Dezitijati, 2007 dezitijatsko ime. To se uostalom ne odnosi samo na Dezitijate nego i na sve ostale nominirane narode koji su nabrojani u istom slijedu gdje se nalaze i Dezitijati.4 Kod Plinija Starijeg se direktno ne spominje izraz «dezitijatska civitas», ali se njegovo prisustvo moe osjetiti u kontekstu samog teksta. I iz smisla Plinijevog konkretnog podatka jasno proizlazi i evidentno postojanje formacije koja se bi mogla nazvati dezitijatska civitas. Korištenje narodnosnih imena za odre2ivanje civitates jasno dokazuje da je za njega narodnosna zajednica koju navodi po imenu i sa brojem dekurija isto što i peregrinska civitas. Radi lakšeg shva/anja navedenih zakljuaka prezentirati /emo dijelove odgovaraju/eg pasusa iz djela Plinija Starijeg sa prijevodom (NH, III, 142-143). III, 142; Narona colonia tertii conventus a Kolonija Salona LXXXV, p.,… M.Varro LXXXIIII civitates konventa, Narona od je Salone sjedište tre/eg udaljena 85 eo ventitasse auctor est; III, 143; nunc soli milja…M.Varon svjedoi da je tu postojalo 89 prope noscuntur Cerauni decuriis XXIIII, civitates, dok se sada gotovo jedino zna za Daversi….Desitiates CIII, Docleatae….. Keraune s 24 dekurije, Daorse….Dezitijate sa 103 (dekurije, op.a.), Dokleate…. Iz prezentiranog je više nego vidljivo da se i pod Dezitijatima i pod drugim narodnim imenima po Pliniju Starijem podrazumijevaju i zasebne civitates, koje ine zasebne jedinice upravno-administrativne i teritorijalne šeme provincije Dalmacije sredinom I. st. n. e.5 S druge strane postavlja se pitanje da li se isto pravilo identifikacije sa postoje/im peregrinskim civitates moe primijeniti i na za salonitanski konvent poimenino navedene narode sa brojem dekurija, kao što su Delmati, Mezeji, Deuri…..6 Zbog samog konteksta teksta Plinija Starijeg, kojim se opisuje kompletan Ilirik, on je podrazumijevao da i spomenuti narodi iz salonitanskog konventa predstavljaju i zasebne upravne jedinice-peregrinske civitates, Iz plinijevskog podatka proizlazi i da su dekurije popisivane unutar naroda, koji su samim tim morali predstavljati i odre2ene upravne, pa i teritorijalne cjeline subordinirane i konventu, i provincijskoj vlasti i Dravi u cjelini. U suprotnom rimski popisivai ne bi imali razloga, a ni mogu/nosti, da ih popisuju po nekom pravilu koje se ne pridrava i koje ne odraava upravno-teritorijalni ustroj Drave. To što 4 Plinijev podatak precizno pokazuje da je i pored velikih bioloških i drugih gubitaka dezitijatska politija uspjela preivjeti i nakon 9 god. n. e. 5 Slinu analogiju nalazimo i sa Plinijevim popisom naroda u Panoniji, jer za neke od tih naroda (Kolapijani, Azali) znamo iz drugih vrela (natpisi) da su bile peregrinske civitas . Plin. NH III, 147-148; Bojanovski, 1988, 334 6 Plin. NH III, 141 620 Mesihović, Dezitijati, 2007 Plinije Stariji navodi imena domorodakih naroda samo sa brojem dekurija ukazuje i da su za rimsku administraciju koja ima odgovornost za provinciju Gornji Ilirik u upravnom smislu bitni narod (odnosno peregrinska civitas) i njegove dekurije, a ne i neke druge razine ustroja. Ovakav stav direktno potvr2uje na jednom mjestu i sam Plinije Stariji kada kae (NH, III, 141); Salona colonia…petunt in eam iura viribus discriptis in decurias…. Kolonija Salona,….pod nju potpadaju narodi ije je ljudstvo popisano po dekurijama… U prethodno navedenom pasusu Plinija Starijeg osje/a se i njegovo nastojanje da istakne posebnost naroda koje namjerava navesti a koji su popisani po dekurijama, što ih ini razliitim i u odnosu prema nainu navo2enja autohtonih naroda u skardonitanskom konventu. Izriito naglašavanje popisivanja na osnovu dekurija jasno pokazuje da su za Rimljane u pravnom i oficijelnom smislu u odnosu na domorodake narode salonitanskog i naronitanskog konventa bile primarno vane cjelina naroda i njegovi manji sastavni dijelovi zvani dekurije.7 Vjerojatno su ove dvije razine ustroja podinjenih naroda bile bitnije za rimsku administraciju, pa im je ona oficijelno i pridavala ve/e zna/enje, jer su se preko njih izmirivale obaveze prema dravi. Dekurije bi predstavljale porezne jedinice, 8 a narodi, odnosno njihove civitates, bi bili neka vrsta i regrutacionih okruga. Da je popis, ijim se op/im rezultatima koristio Plinije Stariji, bio realiziran u svrhu poreznih i regrutacionih potreba dokazuje i Plinije Stariji kada u kontekstu svoga teksta u kojem spominje popisivanje po dekurijama upotrebljava rije «viribus», koja u svome osnovnom znaenju pojmovno determinira muškarce, mueve, a tek u prenesenom smislu odnosi se na ljude.9 Sude/i po uporabi ove rijei kod Plinija Starijeg,10 glavno teište rimskog popisa je bilo 7 Po tome bi druge etape u strukturi ovih naroda kao što su pleme ili bratstvo, a za koje znamo iz izvorne gra2e da su postojali i unutar strukture ilirskih naroda, imale za Rimsku provincijalnu šemu sekundarno znaenje. 8 Moda bi se dekurije tako mogle promatrati kao pojedinane zajednice koje su obavezne da izmiruju dekumae, jednu desetinu godišnjeg prihoda. O desetini kao nametu u grko-rimskom svijetu v. Smith W., 1870, 387 – 388. Moda je rije o nekom specifinom nametu (rimska uprava i odnos prema potinjenim zajednicama u cijelom imperiju od njegovih poetaka pa do kraja nikada nije bio unificiran) koji je bio razrezan prema peregrinskim civitates salonitanskog i naronitanskog konventa, moda kao kazna zbog ueš/a u velikom ustanku. I kao posljedica ustanka su su ove civitates odre2ene i na osnovi postojanja dekurija, poreznih jedinica koje izmiruju odštetu, kaznu zbog ueš/a u ustanku. I moda upravo radi toga Japodi i Liburni nisu popisani po dekurijama. 9 Imenica vir, viri , m- se deklinira po drugoj deklinaciji, me2utim u tekstu Plinija Starijeg se ona, iz nepoznatih razloga, deklinira po III deklinaciji i-osnove i nalazi se u obliku dativa mnoine viribus. 621 Mesihović, Dezitijati, 2007 usmjereno na brojanje i selektiranja muških glava, nosilaca izmirivanja poreznih obaveza i naravno vojnih obveznika, a koje je obavljano na osnovu narodnosno-civitaske pripadnosti i dekurija. Plinije Stariji, odnosno popisivai i autori izvorne gra2e koju je ovaj koristio prilikom kreiranja etnografskog opisa salonitanskog i naronitanskog konventa, imali su pred oima zasebne, administrativno priznate i prepoznatljive upravne jedinice u formi peregrinske civitas, a koje su ukomponirane u strukturu Rimske Drave. Sve izneseno jasno iskljuuje bilo kakvu mogu/nost da je peregrinska civitas na prostorima provincije Gornji Ilirik sredinom I st. n. e. podrazumijevala po svojoj sadrini nešto druge nego narode u njihovoj cijelosti. Uostalom i rimska politika teorija Republike i ranog Carstva pridrava se shva/anja po kojem latinski termin civitas i njegov grki ekvivalent ΠολιÇτειvα predstavljaju cjelokupno tijelo gra2ana ili sudionika bilo koje suverene politike cjeline. Ciceron u «Scipionovom snu» definira civitates kao "concilium coetusque hominum jure sociati.", tj. kao udruenja i skupove ljudi na pravu zasnovanih koji se dravama11 nazivaju.12 I Tacit, kada u svojoj «Germaniji» eli ista/i politiku individualnost zajednica Ligijaca, upotrebljava termin civitates (… Lygiorum nomen in plures civitates diffusum).13 Civitas bi tako u svom temeljnom smislu bila identina po svojoj sadrini sa drugim latinskom izrazom res publica, odnosno javna stvar, tj. drava u prijevodu na naš jezik.14 U tom smislu bi peregrinske civitates bile i «javna stvar» pretoenu u politiku vezu, 10 Plinije Stariji je vjerojatno ovaj izraz direktno preuzeo iz popisnih listi i drugih slubenih dokumenata koji bi donosili statistike podatke o zapadnom Balkanu koje je koristio kao izvornu gra2u, 11 Prevodioci «Scipionovog sna» u izd. Matice Srpske su našu rije drava upotrijebili kao ekvivalent latinskoj rijei civitas. Zanimljivo je da se i u kasnoantikom periodu kada više nema peregrinskih civitates u pojedinim sluajevima upotrebljava rije civitas u našem znaenju drava, kao što je uradio Augustin u svojoj «De civitate dei» 12 Cic. Somnium Scipionis, III, 5. 13 Tacit, Ger. 43 14 Da za Rimske pisce i ranog Carstva termin civitas prije svega oznaava politiku zajednicu ranga drave potvr2uje i Kornelije Nepot (Atticus, 2, 2; 3,3; 4,5 –odnosi se na Atenu-; 6,2; 8,1; 19,2). Pored ovakve determinacije, latinski termin civitas je imala i znaenje gra2anstva ( gr. πολϊτικος ). Samo gra2anstvo nije bilo samostalna institucija, nego je i ono proizašlo iz jednog drugog antikog politikog izuma, "gra2anina" (gr. πολίτης, latin. civis), što se uostalom vidi iz same terminologije latinskih i grkih pojmova. I Cezar (de bell. gall. V, 1) ilirske politike jedinice odre2uje kao civitates; u prijevodu Ahmeda Tuzli/a Galskih ratova oni se oznaavaju, u konkretnom sluaju, na našem jeziku kao drave (usporediti istu upotrebljavanu terminologiju i u sluaju galskih i germanskih naroda o kojima Cezar govori). Peregrinske civitates su u neku ruku bile teorijski shva/ane kao «savezne» dravice i narodi, koje su bile i zasebne pravne jedinice, podinjene rimskom narodu i njegovim politikim dravnim i provincijskim institucijama i zakonima. 622 Mesihović, Dezitijati, 2007 tj. zajednicu koja okuplja i predstavlja odre2enu narodnosnu zajednicu koju su u tom smislu Rimljani prepoznali i kao takvu, u formi peregrinske civitas, uklopili u svoju upravnu, administrativnu i teritorijalnu šemu Imperije. Znai peregrinske civitates bi bile one politike jedinice subordinirane rimskom narodu i njegovoj politikoj jedinici, sa ve/om ili manjom autonomijom u odnosu na provinciju kojoj pripadaju i Dravu u cjelini. a koje, naelno gledaju/i, nemaju rimsko gra2anstvo ili pravni status Latina, Takvu pojmovnu sadrinu imao je u vidu i Tacit kada je govorio o 64 galske civitates, koje su postojale u tre/em deceniju I. st. n.e. (…quattuor et sexaginta Galliarum civitates…),15 Isti pisac u dijelu gdje opisuje galski ustanak iz 21. god. n. e. Heduance i druge galske narode u politikom smislu jasno terminološki determinira kao civitas,16 Tako se pod terminom peregrinska civitas nije podrazumijevao neki manji, sastavni dio ve/ine «plinijevskih» ilirskih naroda, te se samim tim ne bi mogli prihvatiti stavovi po kojima civitas predstavlja «upsku op/inu»,17 ili bratstvo (fratriju).18 Iz svega navedenog je vidljivo Rije civitas u kasnijim razdobljima doivljava svoju pojmovnu transformaciju i dok je ranije oznaavala «dravicu» (neku politiku jedinicu sa odre2enim stupnjem suvereniteta), ona se sada, najviše uslijed injenice apsorpcije tih peregrinskih politikih jedinica u cjelinu rimske civitas, koristi i kao odrednica i za bilo kakvu administrativno-teritorijalnu jedinicu. 15 Tac. Ann. III, 44 16 Tac. Ann. III, 41; 43; U ovom kontekstu potrebno je ukazati da su prevodioci Tacitovih Anala na naš jezik Jakov Kostovi/ i Ljiljana Crepajac latinsku rije civitas prevodili sa rijei grad, što u našem jeziku ima usko pojmovno odre2enje za samo urbano podruje (za koji se u rimsko doba upotrebljavao termin urbs). Latinska rije civitas je svojom sadrinom zahva/ala ve/i opseg definiraju/i i odre2enu politiku, teritorijalnu jedinicu, koja je mogla obuhva/ati više gradova i prilinu teritoriju, skoro kompletne regije. Zbog toga smatramo neadekvatnim latinski civitas prevoditi sa našom rijei grad, jer ona predstavlja antiku, starovjekovnu specifinu formaciju koja je trajala sve do kraja antike. Terminu urbs na grkom bi odgovarao izraz avsty (α[στυ), a za odgovaraju/e i polisu pripadaju/e okolno, poglavito ruralno podruje se upotrebljavao izraz khovra (χωvρα) (Cabanes, 2002, 23). Iz svega izreenog moe se re/i da je neodgovaraju/e prevoditi civitas i ποvλις (pojmovima koji primarno oznaavaju politiku jedinicu sa odre2enim razinama dravotvornosti i suvereniteta, a ne samo urbano jezgro), pogotovu ako se oni upotrebljavaju za razdoblja klasine Grke civilizacije, Republike i ranog Carstva, nekim suvremenim modernim terminima (kao što je «grad») bilo na našem jeziku ili nekom drugom. Uslijed toga skoro svaki pokušaj jednostavnog prijevoda na naš jezik latinskog civitas i grkog Πολις nije mogu/, jer naš jezik nije bio u povijesnoj mogu/nosti niti potrebi da ima pojam pod kojim bi se izrazila ova antika formacija. Prijevod zahtijeva sloena i opširna objašnjena kako bi se stvarna pojmovna sadrina ove antike formacije mogla preciznije predstaviti u modernom vremenu. 17 Patsch, 1896, 133-134; Isto, 1898, 356 i d. Jireek, 1952, 20; Bojanovski, 1998, 7; Prevoditi peregrinsku civitas sa upa ili upska op/ina je neprimjereno i sa sadrinskog stajališta i sa terminološkog stajališta. Ova dva termina pripadaju potpuno razliitim razdobljima bez me2usobne dodirne toke, odraavaju razliite koncepcije politikog i pravno-teritorijalnog i administrativnog ure2enja. Osim toga srednjovjekovne upe ne nose u sebi narodnosni karakter koji je temeljna odlika peregrinskih civitates i bile su teritorijalno znatno manjeg opsega. Na prostorima koje 623 Mesihović, Dezitijati, 2007 da peregrinske civitates nisu mogle dijeliti ono što su Rimljani u toku I. st. n. e. nazivali⇒ npr. Dezitijatima, Delmatima, Naresima itd., pogotovu što oni za razliku od Liburna još uvijek nisu dostigle razvojne razine da svoje politike formacije mogu transformirati u municipalni ustroj. Iako Plinije Stariji za skardonitanski konvent upotrebljava nešto drugaiji princip u predstavljanju autohtonih zajednica, ipak se konkretno za Japode moe pretpostaviti da su predstavljali i jedinstvenu politiju, o emu svjedoi i postojanje zajednike za sve Japode politike institucije pod nazivom «praepositus Iapodum».19 Problemu Liburna i njihovih «civitates XIIII », spomenutih isto kod Plinija Starijeg, mora se i naelno i metodološki pristupiti drugaije nego što je to sluaj sa velikom ve/inom ostalih autohtonih naroda provincije Gornji Ilirik-Dalmacije. Na osnovu konteksta itavog etnografskog opisa Gornjeg Ilirika i Panonije (III, 139-152) i podataka koje iznosi o Liburnima jasno je da za Plinija Starijeg narod Liburna (koji on determinira kao gens20 Liburnorum) nije po svojoj sadrini isto ono što on podrazumijeva pod imenima Japodi, Delmati, Mezeji, Dezitijati, itd…., a sve u smislu upravno-administrativnog ustroja Provincije. Primje/uje se da on ono što naziva gens Liburnorum doivljava kao iznimno sloen domorodaki kompleks, koji je sastavljen od niza sastavnica koje i navodi djelomino i poimenino, ali koji nema i upravno-administrativno jedinstvo u smislu jedne politije. Sve te sastavnice Liburnije me2u sobom povezuju neke druge zajednike veze, a ne nalaenje u istom politikom okviru na lokalnoj razini. Uostalom i sam Plinije Stariji je izriit da u Gornjem Iliriku ispod razine je zauzimala jedinstvena dezitijatska civitas egzistiralo je više srednjovjekovnih bosanskih upa. Dio bosanskih srednjobosanskih upa, bar u svome teritorijalnom okviru ali ne i u institucionalnom, nesumnjivo je vodio svoje podrijetlo i iz kasnoantikog administrativnog ustroja, ali do tada su peregrinske civitates ve/ davno, kao strukturalni fenomen unutarnjeg upravnog ustroja «ilirskih» provincija, išezle. 18 Stipevi/, 1989, 128 19 Rije je o natpisu na votivnoj ari posve/enoj Bindu-Neptunu otkrivenoj na izvoru Privilice kod Biha/a izvjesnog T. Loantius Rufusa, koji je bio prepozit Japoda (ara se danas uva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu). 20 Izgleda da se upravo u dešifriranju Plinijevog gens krije rješenje razliitog sistematiziranja Liburna u odnosu na druge narode provincije Dalmacije. U III knjizi Plinije termin gens upotrebljava još samo na jednom mjestu determiniraju/i Umbre (III, 112, zanimljivo je da u istom odjeljku Plinije Stariji spominje i Liburne), me2utim on tako terminološki ne odre2uje nijedan narod u ilirskim zemljama. Sve to ukazuje da se u terminu gens koji upotrebljava Plinije Stariji sadrava odrednica za neku srodnu narodnosnu zajednicu, koja je kao takva i prepoznatljiva i priznata, ali koja nema stalni, funkcionalni zajedniki politiki okvir, nego se njena veza bazira samo na blioj «genetskoj» srodnosti. Slino sadrinsko odre2enje vjerojatno se nalazi i u Velejevim podacima (II, CX, 2, i posebno –3) u kojima se upotrebljava izraz gens, i gdje se on odvaja od izraza natio. I kod Flora, odnosno Livija, nalazimo u poglavlju Bellum Delmaticum upotrebu termina gens u smislu terminološkog odre2enja, ne jednog naroda koji je ujedno i politika jedinica (znai natio), nego jedne šire, po nekoj osnovi (po poimanjima autora) srodne grupe politikih naroda. 624 Mesihović, Dezitijati, 2007 provincijske vlasti dolazi konvent, i ispod njega osnovna razina lokalnog provincijalnog ustroja su⇒ peregrinske civitates i rimske kolonije (npr. Salona i Narona) i municipiji. Plinije Stariji kada spominje skardonitanski konvent kae da pod njega potpadaju Japodi i XIIII liburnskih civitates (conventum Scardonitatum petunt Iapudes et Liburnorum civitates XIIII).21 To je nedvosmislena potvrda da za njega kao upravna injenica subordinirana skardonitanskom konventu postoji samo XIIII liburnskih op/ina, a ne i nekakva Liburnija u smislu jedinstvene politije. U prezentiranom latinskom odjeljku vidljivo je podcrtana i distinkcija izme2u onoga što bi predstavljali Japodi i onoga što Plinije Stariji ima u vidu kada govori o Liburnima. I dok se pod imenom Japodi krije i jedinstvo izvjesne upravne realnosti na tlu skardonitanskog konventa, to sa Liburnima nije sluaj i oni su podijeljeni u XIIII civitates, zasebnih lokalnih upravnoadministrativnih jedinica. I kada Plinije Stariji spominje termin Liburnije, potrebno je shvatiti to ne kao postojanje neke zasebne upravne realnosti koja postoji sredinom I st. n. e. pod tim nazivom. 22 Vjerojatno je rije o nominiranju odre2enog prostora koji posjeduje i neke druge zajednike osobnosti koje ga odvajaju od susjednih gornjoilirskih zemalja, koje Plinije naziva Dalmacija (Dalmatia) i Japodija (Iapudia) kao što su podrijetlo, jezik, kultura, etnika pripadnost, društveno-politika tradicija, nain ivota itd.23 Liburni su se sigurno, još prije i zvaninog svog potpadanja pod rimsku provincijsku vlast i njene institucije, nalazili na ve/oj razini op/eg kulturnog razvitka nego drugi njihovi domorodaki susjedi. Uslijed toga su oni razvili i sloeni društveno-politiki ustroj koji se sastojao od neke vrste saveza politija, kao što npr. etrurski savez. U sluaju Liburna to bi bio Savez XIIII njihovih izvorno suverenih jedinica, i utopljavanjem u okvire Provincije dotadašnje ingerencije koje je taj Savez imao prešle su na rimske dravne i provincijalne institucije. Tako bi taj Savez prestao da postoji, dok bi se njegove bivše sastavnice našle svaka zasebno uklopljene u upravnu, administrativnu i teritorijalnu strukturu rimske provincije. Iz tih razloga Liburnija nije ni postala zasebna i jedinstvena upravna jedinica Rimske drave i provincije Gornji Ilirik, nego se sastojala 21 Plin. NH III, 139 22 Kao što se iz prezentiranog moe vidjeti, pitanje tzv. provincije Liburnije po Pliniju Starijem ne postoji, jer je po njemu Liburnija samo narodnosno-zemljopisni pojam unutar provincije Gornji Ilirik. Za više o Liburniji v. Sui/, 1955; Isto, 1963; Isto, 1966; Isto, 1970; Isto, 1991-1992; Oae, 1982; Oae, 1995, 7981; Zaninovi/, 1996, 292-319 23 Tako bi se ime Liburnija moglo tumaiti u istom kontekstu kao i spominjanje Gallia, Hispania, itd. Na pitanje koje su to izriito osobnosti koje karakteriziraju njegovu Liburniju, Plinije Stariji iako je dao više podataka o Liburnima nego o drugim zemljama provincije Gornji Ilirik, ne prua nikakav odgovor, kao što ni sam nastanak tih XIIII liburnskih civitates, nije razjašnjen. 625 Mesihović, Dezitijati, 2007 od XIIII me2usobno upravno odijeljenih civitates, koje su jedinu upravnu vezu imale preko razine konventa i provincije.24Suprotno od «civiliziranijih» liburnskih zajednica one zajednice sa još uvijek dominiraju/im ruralnim ili polururalnim stilom ivota i bez gradova u svome posjedu koji bi nosili u sebi osobnosti antikog naina ivota sistematizirane su unutar sebe i popisivane na osnovu rodovsko-teritorijalnih skupina, u oficijelnoj upravnoj terminologiji poznatih i pod nazivom dekurije. Uostalom njihovi politiki entiteti prije potpadanja pod rimsku vlast su bili potpuno suverene politije, sa institucijama i ingerencijama iji je opseg djelovanja i ovlaštenja bio ve/i nego u sluaju liburnskog saveza. Tako je prilikom prelaska u subordinirani odnos prema rimskim dravnim i provincijskim institucijama, prijenos odre2enih ingerencija na te institucije nije ugrozio i samu potrebu i realnost postojanja tih peregrinskih civitates, kao što se to desilo sa liburnskim savezom. Razlozi izvjesne neuniformnosti rimske provincijalne politike u odnosu na unutarnje ure2enje podinjenih zajednica lee i u tome da je Rimskoj dravi najbitnije bilo da imaju što je mogu/e pogodniju strukturu peregrinskih zajednica za svoje mobilizatorske, porezne i eventualno kolonizatorske potrebe. Iako je Rimska drava nesumnjivo kao svoj dugoroni cilj i dravnu ideju vodilju imala i romanizaciju kulturno zaostalijih naroda, odnosno njihovo srastanje sa kulturno naprednijim zajednicama u rimsku cjelinu, asimilacija nije vršena naglo i nasilno, nego se sve prepuštalo sporom ali i nadasve uinkovitom procesu.25 I zbog toga postulata rimske 24 Rimljani su unutarnje ure2enje podinjenih domorodakih, peregrinskih zajednica izgleda utvr2ivali i na osnovu stupnja urbanizacije i kultiviranja u antikom grko-rimskom stilu koji bi odre2ena zajednica dostigla. Izvorno suverene peregrinske zajednice sa središtem koje je u sebi sadravalo izraene gradske odlike (u antikom smislu) i specifinosti grko-rimskog naina ivota rimska uprava je popisivala na osnovu i kroz formirane civitates. A to je upravo bila rije sa Liburnima koji nisu predstavljali jedinstvenu zajednicu, nego upravno i administrativno nedefiniran skup suverenih i to 14 politikih cjelina. Tako su urbaniziraniji Liburni, koje je usto povezivala odre2ena kulturološka, etnika, jezika, društveno-politika tradicija iz vremena nezavisnosti ili neka druga bliskost, popisani i ure2eni na osnovi postojanja izgra2enih 14 liburnskih zajednica sa jednim urbanim središtem, i oficijelno i terminološki definiranih kao civitates. Znai upravnom nejedinstvu Liburnije doprinijela je i injenica da je ona bila najrazvijenija domorodaka oblast zapadnog Balkana, ije su sastavnice prešle na viši, pa i privilegiraniji, razinu upravnog i administrativnog ustroja, slinog municipalnom sustavu. 25 Najbolje svjedoanstvo o politici proteiranja procesa romanizacije u svrhu ostvarivanja viših dravnih interesa ostavio je Tacit u biografiji svoga tasta Agrikole, opisuju/i njegovo namjesništvo u provinciji Britaniji. Tacit je tako romanizaciju, urbanizaciju i uop/e prihva/anje grko-rimskog naina ivota kod domorodakog stanovništva predstavio kao jednu od najvanijih metoda koju je primjenjivao Agrikola radi osiguravanja rimske vlasti u Britaniji, (Tac. Agr. 21). Kako se iz Tacitovog teksta vidi, rimska uprava je upravo u romanizaciji i uop/e prihva/anju naela rimskog naina ivota vidjela zalog odanosti podinjenih domorodaca dravi i vladaju/em sistemu. 626 Mesihović, Dezitijati, 2007 politike moglo se desiti da se u istoj Provinciji pojedini domorodaki narodi sistematiziraju i popisuju na osnovi drugaijih naela. Pored peregrinskih civitates, bez obzira bili oni razvijeniji ili ne, privilegiraniji u nekom pogledu ili ne, na teritoriji Provincije Gornji Ilirik nalaze se i oblasti koje direktno pripadaju rimskom narodu, kao što su kolonije i njihovi ageri, te ager publicus (rudnici, vojni logori? itd.) Podjela Provincije Ilirik Ustanak je, još u svojim prvim fazama odvijanja kada se stihijski i brzo širio, u potpunosti eliminirao i rimski upravni i institucionalni ustroj koji su Rimljani uspostavili na prostorima provincije Ilirik koje je bio zahvatio oganj pobune, ali i sve ono što ih je podsje/alo ili moglo podsje/ati na prisustvo Rimljana i njihove vlasti. Radi toga nakon ugušenja ustanka Rimljani su morali pristupiti novoj izgradnji sustava vlasti i upravnog i institucionalnog ustroja. Prvi korak u tom pravcu je bila disolucija provincije Ilirik.26 Nakon kraha ustanka rimska dravna politika je 26 Zanimljivo je napomenuti da se u u2beniku Rimske povijesti od N. A. Maškina, nalazi podatak da je provincija Panonija obrazovana 10. god. p. n. e.!?. (Maškin, 1951, 327), što bi impliciralo postojanje dvije zasebne ilirske provincije i prije izbijanja ustanka. Nejasno je kako je došlo do toga da se ovaj podatak na2e u ovom korisnom i cijenjenom djelu, kada je sude/i i po Pliniju Starijem (VII, 149), Augustovim Res Gestae (V, 30) i po itavom nizu podataka kod Veleja Paterkula (II, CIX, 5; CXII, 2) postojala jedinstvena provincija od Jadrana do Dunava pod ilirskim imenom, sigurno prije 8. god. n. e. Oak i Kasije Dion, sa svojim dominiraju/im korištenjem dalmatinskog imena umjesto ilirskog, za Valerija Mesalinusa kae da bio namjesnik i Dalmacije i Panonije u vrijeme izbijanja ustanka 6. god. n. e., (LV, 29, 1) što nedvosmisleno govori o upravno-administrativnom i teritorijalnom, odnosno provincijalnom jedinstvu spomenute dvije oblasti (od kojih u Dionovo doba postoje tri provincije). Kasije Dion ne upotrebljava jedinstveno ilirsko ime, jer u njegovo vrijeme uobiajeni naziv za ilirske provincije je Dalmacija i Panonija, odnosno Panonije, pa je on vjerojatno smatrao shodnim da upotrebljava «moderne» nazive za zemljopisna podruja kako bi tekst pribliio tadašnjem itaocu, za kojeg Ilirik praktino ne postoji kao upravno-teritorijalna provincija. Radi toga je on i posezao za korištenjem takvih sloenica kao što je namjesnik Dalmacije i Panonije, iako je njemu sigurno iz same izvorne gra2e bilo poznato da je postajala jedinstvena provincija pod ilirskim imenom. I to što se Strabonova determinacija onoga što pripada «panonskom», npr. u odjeljku VII, 5, 3, dobrim dijelom ne poklapa sa onim što stvarno pripada provincijama Panonija i Dalmacija, moda ukazuje na dvije stvari : 1. Da u vrijeme kada on stvara verziju spomenutog odjeljka ne postoje provincije Dalmacija i Panonija, ve/ jedinstvena provincija, u kojoj na osnovi nekih njegovih razloga i motiva Strabon spominje i njen «panonski» dio. 2. Dodatno potvr2uje da je taj odjeljak nastao prije nastanka spomenutih provincija, odnosno upravo za vrijeme ustanka 6-9. god. n. e. i da kasnije nije bio redigovan i izloen kasnijim redakcijama. Potvrdu o jedinstvu provincije Ilirik i vrijeme kada su izbili oruani sukobi prezentira i Velej Paterkul kada kae da je Mesalinus …praepositus Illyrico…(II, CXII, 2), što jasno sugerira provincijsko jedinstvo pod ilirskim imenom. I Plinije Stariji (VII, 149) kae da je rat 6-9. god. n. e. pobuna Ilirika, znai i za njega, bolje re/i njegovo vrelo, je tada postojala jedinstvena provincija. Slino kao Plinije Stariji, i Svetonije(Tiberije, 16) kae da se Ilirik odmetnuo, 627 Mesihović, Dezitijati, 2007 radi osiguravanja trajne pacifikacije pristupila novom upravno-administrativnom preustroju bivše jedinstvene Provincije. Taj preustroj se odnosio na podjelu do tada jedinstvene provincije Ilirik i formiranje dvije nove provincije i to provinciju Gornji Ilirik (Superior provincia Illyricum), kasnije nazivanu Dalmacija27 i provinciju Donji Ilirik, (Inferior provincia Illyricum), kasnije nazivanu Panonija. Moda upravo pouen negativnim iskustvom koje se manifestiralo u zajednikom nastupu mnogih ilirskih naroda 6. i 7. god. n. e. Rim je odluio da izvrši podjelu dotada jedinstvene provincije Ilirik na dvije nove provincije. Tom administrativnom mjerom su Rimljani nastojali preduprijediti neki budu/i zajedniki nastup autohtonih naroda iz ilirskih provincija. Tako bi se pocijepao njihov prostor i sprijeio razvitak zajednike svijesti, koja se bila bar u svojim povojima poela razvijati prije 6. god. n. e. Podjela Ilirika ukazuje i na vrlo nisku što bi isto podrazumijevalo da je i za njega, odnosno njegovu izvornu gra2u, postojala jedinstvena provincija Ilirik. Na još jednom mjestu u Augustovom ivotopisu moe se posredno uoiti da se Svetonije (August, 25) prema zemljama ustanka odnosi kao prema jedinstvenom Iliriku. Izvornu gra2u koja se prema prostoru na kojem je izbio ustanak odnosila kao jedinstvenom Iliriku, a koja je moda bila slina ili ak ista kao ona koju je koristio Svetonije za konkretni podatak u Augustovom ivotopisu, koristio je i Makrobije (Satur. I, XI, 32) 27 Najvjerojatnije je upotreba termina Dalmacija za provinciju Gornji Ilirik, proizašla iz injenice da se provincijska prijestolnica nalazila u Saloni, a ije je duboko kontinentalno zale2e pripadalo delmatskoj politiji. Jednostavno reeno provincijsko središte se sve više poistovje/ivalo sa samom provincijom, što je samim tim dovelo do toga da se u svakodnevnom govoru sve više za Gornji Ilirik upotrebljava termin Dalmacija, a pogotovu i jer su Delmati bili najbrojniji i najugledniji i sa jakom tradicijom doma/i narod Gornjeg Ilirika, a i njihova teritorija je zahva/ala dobar dio same Provincije. U poetku se izraz Dalmacija koristio, sude/i po Pliniju Starijem, kao naziv samo za podruje juno od Krke, da bi nešto kasnije terminološki pokrila i ostatak Provincije. Izgleda da se upotreba termina Dalmacija u svakodnevnom govoru (usporediti natpis CIL III 3158) za Gornji Ilirik ili samo za njegov ve/i dio uvrijeila ranije nego što se desilo njegovo oficijelno priznanje i primjena (Plinije Stariji koji se slui zvaninim dokumentima za naziv provincije upotrebljava naziv Ilirik, a slubeni natpis P.Kornelija Dolabele datiran 16/17 god. n. e. -Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 155- upotrebljava izraz …provinciae Illyrici… CIL III 3198, a=10156, a+3200). Donji Ilirik se jednostavno i oficijelno prozvao Panonija još mnogo ranije u odnosu na svoga gornjoilirskog pandana. O nazivima Gornji i Donji Ilirik v. CIL III 1741; Jeli/, 1898, 537; Mócsy, 1974, 39; The Archaeology of roman Panonnia (Barkóczi, 1981, 89; kronološka tablica, 1981, 479); Bojanovski, 1988, 56, fus. 4; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 94; Zaninovi/, 1998, 43; Sui/, 1991-1992, 64 i fus. 24 Kada je rije o nazivlju za spomenute provincije nije nemogu/e pretpostaviti da provincija Ilirik nije podijeljena na dvije nove provincije, nego da je od provincije Ilirik odijeljen sjeverni dio, koji je generalno gledano pacificiran u toku druge polovice 8. god. n. e., i da je postao nova provincija Pannonia. Ostatak Ilirika, poglavito sveden na planinski dinarski pojas, je zadrao kontinuitet sa ranijom provincijom, ukljuuju/i i naziv (o emu svjedoi i Plinije Stariji i solinski natpis, a i Dionovo uporno korištenje termina Dalmacija kada govori o Iliriku prije 6 god. n. e.), da bi se tek nešto kasnije prozvao i Dalmacijom. 628 Mesihović, Dezitijati, 2007 razinu povjerenja koji su Rimljani imali u odnosu na zapadnobalkanske i panonske narode nakon ustanka, jer su podjelom oni dublirali svoj upravni i administrativni angaman i tako i kvantitativno pojaali kontrolu nad zemljama od Jadrana do Dunava. Trebalo je ekati da pro2e više desetlje/a i dvije-tri generacije dok povjerenje Rimske drave u doma/e nerimsko stanovništvo zapadnog Balkana ponovo ne dostigne potrebnu razinu. Teritorijalni preustroj do ustanka jedinstvene provincije Ilirik na dvije nove provincije najviše je bio motiviran nastojanjem osiguravanja trajne pacifikacije zapadno-balkanskih i panonskih zemalja. Politike cjeline domorodakih naroda sa svojim središtima u Dinarskoj oblasti su ušli u sastav Gornjeg Ilirika (Dalmacije), a oni sa središtima u Savsko-Dunavskom prostoru u sastav Donjeg Ilirika (Panonije). Moda je i ranija predaja Breuka i drugih naroda u panonskom bazenu, dok su se narodi dinarskog pojasa još borili, doprinijela formiranju provincije Panonije tj. odvajanju oblasti koje su zauzimali narodi koji su se predali i kreiranjem od njih nove provincije. To bi znailo da bi zasebna provincija Panonija mogla biti osnovana najranije 8. god. n. e. i to u jesen, nakon pacifikacije panonskog bazena.28 Po drugoj opciji do disolucije je došlo nakon konanog kraja rata u toku 9. god. n. e.29 Naravno, pored ove dvije opcije moda bi se moglo predloiti i neko novo, alternativno rješenje ovog problema, po kojem bi panonski bazen bio ve/ krajem 8. god. n. e. ustrojen u posebnu mandatnu oblast⇒ Donji Ilirik, ime bi se nastojalo konsolidirati prilike i stanje u konano okupiranim oblastima i eliminirati 2epovi otpora. Ta zasebna mandatna oblast bi bila ustrojena od samog vrhovnog predstavnika Rimske drave na prostoru Ilirika Tiberija kao neko ad-hoc rješenje dok još uvijek traje rat i bila bi povjerena osobi višeg vojno-politikog ranga koja bi došla iz rimske zapovjedne strukture. Osnivanje nove mandatne oblasti za okupirane panonske prostore bio bi i poeljan potez jer je omogu/avao preustroj rimske uprave na bivšem ustanikom dijelu Panonije, dok se pokretala i vodila glavna, opsena i sloena vojna operacija na dinarski pojas. Dok su se vodile borbe na dinarskom pojasu, neko je u tom razdoblju (jesen 8.-jesen 9. god. n. e.) morao da brine i osigurava panonski bazen, jer ni Tiberije ni njegovi neposredno subordinirani zapovjednici (Germanik, Lepid, Silvan) to nisu mogli zbog svoga angamana na ratištu zapadnog Balkana. Znai realno je pretpostaviti da je u konkretnom razdoblju postojala neka posebna uprava za panonski bazen, 28 Po Mócsyu, 1974, 39, Ilirik je 8 god. n. e., podijeljen na dvije provincije. Slino mišljenje ima i Zaninovi/ (2003, 447). 29 O pitanju podjele provincije Ilirik v. Bojanovski, 1988, 53; 56 i posebno fus. 4; Bojanovski inae smatra da je do podjele provincije došlo nakon zbivanja kod rijeke Bathinus, (po njemu bitke kod spomenute rijeke), što je teško tvrditi jer panonske oblasti još uvijek nisu bili potpuno pacificirane sve do konane ofenzive koju je vodio Plaucije Silvan. 629 Mesihović, Dezitijati, 2007 koja još uvijek nije morala imati i zvanian status ranocarske provincije. Nakon svladavanja ustroja otpora pristupilo bi se upravnom ure2enju i osvojenog dinarskog pojasa, što je uz pokoravanje ostataka još nepokorenih elemenata dobio u zadatak Vibije Postumije. Tako je praktino formirana i nova mandatna uprava za zapadni Balkan, odnosno Gornji Ilirik. Naravno, formalno ozvanienje postojanja dviju zasebnih provincija, one u panonskom bazenu i dinarskom pojasu, je moglo uslijediti nešto kasnije. Zvanino priznavanje postojanja i funkcioniranja umjesto jedne, dvije ilirske provincije, su mogle uiniti samo za to ovlaštene dravne institucije (princeps zajedno sa Senatom), a ne samo Tiberije.30 Prilikom odre2ivanja granice izme2u dvije provincije, Rimljani su sigurno primjenjivali svoja ustaljena pravila o teritorijalnom uokvirivanju provincija, a koja su poštivala granice peregrinskih civitates i drugih upravnih oblasti i osiguravala njihovo upravno i teritorijalno jedinstvo u okviru samo jedne provincije.31 Svako drugo rješenje za teritorijalno-upravni ustroj Imperije ne bi imalo logike. Rimsko teritorijalno reguliranje odnosa me2u provincijalnim domorodakim zajednicama na ostatku zemljišta, na kojem nisu formirane kolonije, municipiji, ili koji nije pretvoren u ager publicus, nije nikada graninom linijom dijelilo teritorijalni okvir koji je odre2ena politija (odnosno definirana peregrinska civitas) zauzimala. Rimska praksa je dozvoljavala podjelu jednog do tada jedinstvene cjeline na više civitates, ali i u tom sluaju pojedine civitas nastale disolucijom ili otcijepljenjem od ve/e politije nisu mogle biti upravno podijeljene na dvije razliite provincije. I u svaku od provincija kojoj bi pripali oni su ulazili kao prepoznatljiva i jasno upravno i teritorijalno odre2ena jedinica.32To je podrazumijevalo da 30 To postojanje nekog vremenskog intermezza izme2u praktinog formiranja zasebnih upravnih cjelina u panonskom bazenu (druga polovica 8. god. n. e.) i u dinarskom pojasu (jesen 9 god. n. e.), ali koje još uvijek nemaju formalno priznati status provincije, i formaliziranja postojanja provincija Gornjeg i Donjeg Ilirika bi moglo objasniti i to što Vibije Postumije nosi titulu praepositus, (znai bio je odre2en za zapovjednika odre2enog podruja, u konkretnom sluaju dinarskog pojasa pokorenog do IX. mjeseca 9. god. n. e.) a ne legatus Augusti (namjesnika priznate i funkcionalne provincije), koji bi stekao tek nakon ozvaniavanja praktinog postojanja nove provincije. 31 Jasnu potvrdu spomenutog stava daje upravo Plinijevo nabrajanje naroda (III, 142-144) koji pripadaju razliitim provincijama, jer po njemu, odnosno zvaninom popisu i dokumentu koji je koristio npr., Mezeji, Japodi, Dezitijati, Dindari pripadaju samo jednoj provinciji i nalaze se u samo njenom okviru. Nigdje se ne kae da je dio Mezeja u jednoj provinciji, a dio u drugoj, te tako oni i drugi pogranini narodi bez obzira da li se nalaze u Gornjem ili Donjem Iliriku kao cjelina pripadaju samo jednoj provinciji. Radi toga su sve predloene granine linije koje se skoro pravolinijski pruaju ustvari samo paušalno odre2ene, bez uvaavanja ovog vrlo bitnog aksioma koji se mora slijediti kada se odre2uju provincijske granice. 32 Civitates nastale disolucijom ili odcjepljenjem od ve/e cjeline mogle su se na/i i u razliitim provincijama me2usobno i u odnosu na svoju «maticu» 630 Mesihović, Dezitijati, 2007 granina provincijalna linija nije mogla sjei nijedan narod niti pleme niti bilo kakvu drugu od strane Rimske drave priznatu teritorijalnu i upravnu jedinicu koja se na hijerarhijskoj ljestvici nalazila nie u odnosu na provinciju. 33 Tako dio teritorija jedne politije (u smislu institucije peregrinske civitas) nije mogao biti u jednoj provinciji, a drugi dio u susjednoj provinciji.34 Zbog ovog postulata formiranja i funkcioniranja rimske provincijske uprave, razumljivim se ini i injenica da granica izme2u Dalmacije i Panonije nije prolazila rijekom Savom, nego znatno junije od rijeke, prate/i ne prirodne granice nego granice peregrinskih civitates.35 Provincijske granice mogle su biti prirodne, samo ako su se i granice izme2u upravnih oblasti (municipalnih jedinica i peregrinskih civitates) koji su pripadali razliitim provincijama podudarale sa prirodnom granicom. U suprotnom da se slijedila prirodna me2a npr. rijekom Savom civitates Kolapijana, Oserijata i Breuka bi bile prepolovljene graninom linijom provincija Dalmacije i Panonije, što bi za rimsko shva/anje ure2enja provincijskih odnosa bilo neshvatljivo i besmisleno. Na temelju ovog postulata granice izme2u civitates Mezeja i Oserijata te Dezitijata i Breuka bile su ujedno i provincijske granice. U odnosu na proizvoljno predstavljenu granicu u pravolinijskoj ujednaenoj formi u knjizi Ive Bojanovskog «Bosna i Hercegovina u antiko doba»36 ( a koja je uglavnom zastupljena i kod ve/ine drugih autora u ijim se djelima nalaze karte provincija Dalmacije i Panonije), u zapadnoj Bosni granica bi trebala biti više sjevernije situirana, s tim da bi Dalmacija zahva/ala i porjeje Sane, jer je ono ulazilo u sastav civitas Mezeja, te dio Pounja kojeg su zauzimali Japodi.37 Dalje prema istoku granica bi slijedila liniju od Vrbasa do ( ili 33 Mesihovi/, Autarijati, 2007, 175, fus. 501 34 za razliku od europske kolonijalne prakse XIX st. u kojem je razdvajanje jednog naroda graninom linijom sistemom «linijara» bila uobiajena i široko primjenjivana praksa.). 35 Suprotno ovakvom stavu, stoji konstatacija J. Fitza (1993, 41), po kojem je granica Dalmacije i Panonije sjekla Breuke i Dezitijate, što se ne moe smatrati relevantnim. 36 Bojanovski, 1988, Karta; Rimske provincije Dalmacija i Panonija s oznaenim središtima municipalnih gradova Potrebno je u kontekstu razmatranja ovog pitanja ukazati i da na spomenutoj karti provincijska crta koju prezentira Bojanovski sijee teritorije (i to onako kako ih je predloio upravo Bojanovski) civitates Japoda, Mezeja (njih skoro po sredini), te djelomino Dezitijata i Dindara, što bi znailo da su dijelovi tih naroda ivjeli u obje provincije, a po Pliniju Starijem jasno je da svi spomenuti narodi, odnosno njihove politike cjeline koje ih reprezentiraju ulaze samo u okvire provincije Gornji Ilirik. Ta provincijska linija predloena od I.Bojanovskog sijee ak i od njega predloene teritorije jedinica kasnijeg municipalnog ustroja. 37 Pregled povlaenja dalmatinsko-panonske granine linije preko prostora današnje BiH raznih autora (Bojanovski, Šiši/-Sui/, Wilkes, Patsch-Novak, Kiepert) prua karta 1. kod Škegro, 1991, 54. Sve ove linije su manjeviše povu/ene pravim linijama, kao da je rije o geometriji a ne stvarnim prostorima koji pokazuje «nepravilnu» i 631 Mesihović, Dezitijati, 2007 nešto moda nešto sjevernije od) sastava Krivaje i Bosne i zatim prate/i sjeverne padine dinarskih planina koje se spuštaju u posavsko-tuzlansku oblast, sve do rijeke Drine. Slina proizvoljnost je pokazana i na drugoj karti Bojanovskog u istom djelu i to na primjeru graninog ome2ivanja civitas Breuka.38 Na karti se breuka civitas ravnomjerno protee sa obje strane rijeke Bathinus (Bosne), zahva/aju/i donje tokove Ukrine i Spree. A to bi bilo u kontradikciji sa solinskim natpisom u kome se, na osnovi rekonstrukcija Alföldya i Bojanovskog ošte/enog dijela teksta na natpisu, navodi da rijeka Bathinus dijeli Breuke i neki drugi domorodaki narod/civitas (moda Oserijate).39 I bez obzira da li se sauvani latinski deklinativni sufiks …IBVS odnosi na Oserijate, jasno je iz ostalog sauvanog dijela da je rijeka Bosna bila breuka zapadna granica, bar na jednom dijelu svoga srednjeg i donjeg toka.40 Rijeka je bila i savršena granina linija, kojom bi se odvajale dvije narodnosno-politike cjeline. I in sporazumne predaje Batona Breukog se desio na rijeci Bathinus, 41 što bi isto moglo sugerirati da je breuka zapadna granica, juno od Save, bar dijelom bila na rijeci Bathinus. Ta toka na rijeci Bathinus, gdje se dijele Breuci i ???IBVS je po solinskom natpisu bila od Salone (po duini puta) udaljena 158 rimskih milja. To bi moglo ukazivati da se ta toka nije nalazila suviše udaljena od dezitijatske granice, i da je breuka teritorija (i poslije ustanka) zahva/ala prilian dio prostora juno od Save. U tom sluaju breuka civitas je kontrolirala bar dio srednjeg toka rijeke Bosne, i to njene desne strane. Samim tim to znai i da je provincija Panonija pod svoju jurisdikciju zahva/ala i tu toku na srednjem toku rijeke Bosne. To bi dokazivalo da se provincija Panonija pruala duboko u unutrašnjost prema srednjem toku zemljopisnu i narodnosno-politiku, odnosnu upravnu projekciju. Da bi se pravilno postavila granica izme2u ove dvije ilirske provincije potrebno ju je analizirati i u najmanjem detalju, i po svakom pojedinom njenom segmentu zasebno. Posebno je problematino pruanje granice u zoni Cazinske Krajine, konkretno u kladuškom podruju, jer ako je i ovo podruje bilo ukljueno u civitas Japoda onda bi kompletna današnja Cazinska Krajina ulazila u sastav Dalmacije, a ako nije onda bi ovaj krajnji istureni sjeverozapadni dio današnje BiH ulazio u sastav Panonije, odnosno gravitirao bi prema Sisciji. Me2utim, bez obzira na to kojoj provinciji je pripadalo kladuško podruje je bilo nesumnjivo granino. U našem radu smo špekulativno pretpostavili da je ono ipak na neki nain više gravitiralo japodskoj civitas, iako bi bilo i prihvatljivo da je kladuško podruje pripadalo Kolapijanima, odnosno Panoniji. 38 39 Bojanovski, 1988, Karta; TERRITORIA CIVITATUM PEREGRINARUM CIL III, 3198b (p 2275, 2328,19) = CIL III, 10156b = ILJug I, 263; Abrami/, 1928, 40-41; Alföldy, 1965, 321-327; Bojanovski, 1974, 18; 194-195 40 U rekonstrukciji teksta natpisa A. Budrovicha, umjesto Oseriatibus, nalazi se etnonim Ditionibus.. Budrovich, 1954-1957, 91-93. Dicioni bi teško ulazili u obzir kao zapadni susjedi Breuka, jer su po Pliniju Starijem oni narodnosno-politika zajednica koja je ulazila u sastav salonitanskog konventa provincije Gornji Ilirik (Dalmacije), dok je teritorija zapadno od Breuka ulazila pod jurisdikciju provincije Donji Ilirika (Panonije). Plin. NH III, 142. 41 Vell. II, CXIV, 4 632 Mesihović, Dezitijati, 2007 rijeke Bosne i da se ustvari provincijska granina linija idu/i sa zapada spuštala, okvirno gledano, jugoistonim pravcem. Time bi breuka civitas na jugu graniila sa Dezitijatima. Nalaz vojnike diplome Breuka Likaja iz Marsonije (Marsunnia) govorio bi u prilog da je i podruje današnjeg Slavonskog Broda pripadalo Breucima. Druga diploma iz Negoslavaca kod Vukovara, drugog Breuka Likaja, moda bi proširila breuko podruje sve do zakljuno sa današnjim vukovarskim arealom. Ali pošto je solinski natpis izriit da rijeka Bosna dijeli Breuke, bar na jednom dijelu svoga toka od nekog drugog ilirskog naroda, nije baš jasno da li bi i bosansko-posavsko podruje juno od Save, suprotno od slavonsko-brodskog areala, pripadalo Breucima. Bez obzira na to da li je breuka civitas prelazila Savu i kod Slavonskog Broda, a ne samo istono od rijeke Bosne, što je nesumnjivo tono, mora se iz izloenog konstatirati da je breuka civitas i nakon 9. god. n. e., i u toku I. st. n. e., zahva/ala jedno iznimno podruje i to u Slavoniji, sjeveroistonoj Bosni, i moda dijelu Srijema i dijelu bosanske Posavine zapadno od rijeke Bosne.42 Breuka civitas je u naelu morala biti primarno orijentirana istono od Bosne sa zahvatom dobrog dijela istone Slavonije, i relativno blizu Sirmijuma, jer bi u tom sluaju dolazio u obzir brzi napad ustanikih breukopanonskih snaga na grad na samom poetku ustanka.43 Iz injenice ovakvog teritorijalnog prostranstva breuke civitas u I. st. n. e. proizlaze i sljede/e injenice : 1. Breuka civitas, nije baš nakon svoje konane predaje u jesen 8. god. n. e. kanjena nekim enormnim oduzimanjem teritorija, ako je do konfiskacije breuke teritorije uop/e i došlo. 2. Bitka kod Vulkajskih movara se desila na breukom podruju. 3. Breuki politiki entitet je u vrijeme svoje nezavisnosti, u desetlje/ima neposredno pred rimsku invaziju, bio vrlo mo/an politiki, vojni i narodnosni inilac u Donjoj Panoniji. Uostalom samo ako je to bila injenica Breuci su mogli imati takvu ulogu u zbivanjima vezanim za osvajanje Panonije 12-9. god. p. n. e. i 6-9. god. n. e. te zasluiti da budu spomenuti od povijesnih vrela. Cesta «et idem viam ad Bath[inum? flu]men quod dividit B[r]e[ucos Oseriat?]ibus a Salonis munit per [millia p]assuum CLVIII» se, sude/i po smislu rekonstruiranog teksta na natpisu, završavala negdje na sjevernoj granici provincije Dalmacije, jer su i Breuci i Oserijati pripadali Panoniji. U tom sluaju, ta završna toka je morala biti granina zona izme2u na jednoj strani Dalmacije i na drugoj panonskih civitates Breuka i moda Oserijata. Ta trome2a koja je bila situirana na rijeci Bosni, tj. na njenoj obali udaljena je od Salone, po liniji Dolabelinog puta 158 42 Ako je breuka civitas i prelazila rijeku Bosnu, onda je to moglo biti samo u njenom krajnjem donjem toku, jer junije Bosna je bila sigurno granica Breuka sa nekim drugim ilirskim narodom. 43 Cass. Dio LV, 29, 3 633 Mesihović, Dezitijati, 2007 rimskih milja, znai izme2u 232 i 237 km. Udaljenost HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM od Salone iznosi izme2u 229-234 km, a i ceste koje su vodile do one toke na rijeci Bosni, vezane za Breuke, i dezitijatskog kastela su svojim najve/im dijelom išle istom trasom. Radi tih injenica nije nerealno pretpostaviti da je ova trome2a ustvari bila granina zona dezitijatske civitas sa breukom i drugom panonskom civitas, za koju se pretpostavlja da je pripadala Oserijatima. Sude/i po solinskim natpisima (CIL III 3198, a=10156, a+3200), od Salone do jedne toke provincije Ilirik (preciznije reeno Gornjeg Ilirika, tj. Dalmacije) jednim od cestovnih pravaca Dolabeline cestovne mree udaljenost iznosi 167 milja (…viam a colonia Salonitana ad fines provinciae Illyrici…). Ovaj podatak je potrebno usporediti sa udaljenoš/u do dezitijatskog kastela poznatog sa solinskih natpisa (156 m. p.) te sa udaljenoš/u ceste koja je vodila do rijeke Bosne (158 m. p.). Iz ovog uspore2ivanja udaljenosti tri pravca mogu se izvu/i sljede/i zakljuci; 1. granica izme2u dvije ilirske provincije koje postoje nakon 9. god. n. e. nije bila suviše daleko od dezitijatskog podruja i HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM. 2. Dezitijatska civitas je ustvari predstavljala granini civitas i podruje, te bi njena sjeverna granica bila ujedno i granica Dalmacije prema Panoniji. 3. Granica izme2u dvije ilirske provincije se kre/u/i se sa zapada (gdje se nalazilo odredište viam a colonia Salonitana ad fines provinciae Illyrici ) prema istoku spuštala. Nakon i formaliziranja podjele jedinstvene provincije Ilirik, na elu novih provincija nalaze se namjesnici koji nose naziv isti naziv kao i prije podjele provincije⇒ legatus Augusti propraetore. U pravno-formalno smislu namjesnici predstavljaju zamjenike (legate) cara, jer su nakon ustanka ilirske provincije smatrane carskim provincijama.44 A pošto je car i vrhovni zapovjednik vojnih snaga Drave, njegov legat u odre2enoj provinciji postaje po automatizmu i zapovjednik svih jedinica stacioniranih u toj provinciji. Dalmacijom je upravljao legat koji je dolazio iz reda bivših konzula, isto kao i u sluaju Panonije, odnosno kasnijeg njenog dijela Superior45 (kojom je nakon obnašanja svoga prvog konzulata upravljao i consularis Kasije Dion). Iz spomenute injenice se moe zakljuiti da je i jedinstvenom provincijom Ilirik upravljao legat koji je uvijek bio od strane cara odre2en iz reda bivših konzula, ali i da su dvije ilirske provincije imale visoko znaenje na ljestvici rimske provincijske hijerarhije. Za razliku od namjesnika senatskih provincija iji je mandat trajao u naelu 12 mjeseci, legat je sluio 36 mjeseci, iako je Tiberije za vrijeme svoje 44 Ustvari sam car je bio namjesnik, ali radi injenice da on nije bio neposredno prisutan u dodijeljenoj mu provinciji na upravljanje, car imenuje svoga zamjenika da ga u njegovo ime predstavlja u odre2enoj provinciji. 45 Provincijom Donjom Panonijom (Pannonia inferior) upravljao je namjesnik odre2en iz reda bivših pretora. 634 Mesihović, Dezitijati, 2007 vladavine namjesništvo produavao,46što se dogodilo i sa Publijem Kornelijem Dolabelom koji je sedam godina upravljao Gornjim Ilirikom i npr. drugim namjesnik Lucijem Volusijem Saturninom koji je upravljao u periodu 34-40.? god. n. e. Carski kult Augusteum u Naroni otkriva da je zvanino odravanje carskog kulta (sigurno u paru sa kultom Rome) zapoelo još za vrijeme prvog razdoblja rimske vladavine.47 Samim tim su i predstavnici ilirskih civitates iz blieg hercegovakog zale2a i dalje bosanske unutrašnjosti vjerojatno ve/ najranije od 10 god. p. n. e. redovito dolazili u Naronu. Izaslanici i zastupnici tih civitates koji su gravitirali Naroni i pripadali njenom konventu su se jednom godišnje sastajali u hramu Rome i Augusta, odravali zajednike skupštine sa ritualima, festivalom i igrama povezanim sa kultom Rome i carskim kultom.48 Carski kult je bio ne samo institucija sa religijskim znaenjem nego i vana politika i društvena institucija koja je institucionalno vezivala gornje bogatije, uglednije i utjecajnije slojeve provincijalnog stanovništva sa samim Carem, odnosno Dravom. Preko sabora provincijalaca izraavala se i lojalnost dravi, ali i iznosili stavovi i mišljenja. Tako je carski kult, njegovo odravanje i bio i simbol lojalnosti, ali i sredstvo stvaranja i odranja lojalnosti te privlaenja provincijalaca neRimljana ideji rimske drave i univerzalnosti. Izgled i ingerencije dezitijatske civitas nakon 9. god. n. e.49 46 Razlika u duini mandata izme2u dvije vrste provincije proizlazi iz karaktera i opsega mandata koje su imali njihovi namjesnici, jer je legat imao primarno vojno-zapovjedniko odgovornost i brigu o dodijeljenim legijama, a tek potom i civilnu. Jedino je prokonzul senatske provincije Afrike raspolagao do vremena vladavine Kaligule sa zapovjedništvom nad jednom legijom—III. Augusta. 47 O Augusteumu u Naroni v. Marin, 2004 A. 48 Ova rimska praksa koju su primjenjivali u provincijama je najvjerojatnije inspirirana postojanjem sustava skupova –sabora- (concilium) rano italskih saveza oko pojedinih svetilišta. Etrurci su imali zajedniko svetilište Voltumne (ad Fanum Voltumnae) gdje su se svake godine odravale i sve/ane igre. I u carsko doba su odravane te igre, a predsjedavao im je sacerdos (sve/enik). Sabore Etruraca Livije naziva Concilium Etruriae. Mirkovi/, 2002, 57. Sline sabore kod zajednikog svetilišta su imali i Latini. Samo u carsko doba, provincijski sabori su bili direktno vezani sa poastima kultu cara, drave ali i izraavanju lojalnosti kao i stavova, molbi i slino provincijalaca. 49 O odnosu rimske i dezitijatske zajednice nakon završetka ustanka 6-9. god. n. e., te o funkcioniranju dezitijatske civitas v. Zeman (2000, 140-143), s tim da je potrebno ukazati na izvjesne stavove spomenutog autora u konkretnom dijelu teksta, koji su po našem mišljenju nepravilni; 1. «Pitanje je da li je i postojala naseobinska osnovica koja je mogla biti podloga ure2enju municipalne uprave, te da li je stanovništvo autohtone dezitijatske zajednice bilo spremno za više oblike društvenih odnosa.» (Zeman, 2000, 140). Spomenuti stav bi oduzeo Dezitijatima bilo kakvu kulturološku sposobnost prilago2avanja i svojih naselja i svoga naina ivota novim uvjetima ivota, što jednostavno nema potvrdu u 635 Mesihović, Dezitijati, 2007 izvornoj gra2i. Veliki broj gradinskih naselja, od kojih su neki sa izuzetnim proporcijama gradinskog platoa, postojanje He(duma?) dezitijatskog kastela, evidentiranje na mnogim gradinama nalaza i iz rimskog doba, kao i injenica da neka gradinska naselja kao Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar nastavljaju svoje prilago2eno postojanje i duboko u antici (samo sada se uglavnom pomjerivši na ravniji plato kojim je ranije gradina dominirala) nijeu Zemanovu konstataciju. Uz to, slaba istraenost dezitijatskih gradinskih naselja onemogu/ava da eksplicitno tvrdimo da su ona sva bila nepodesna za ukljuivanje, bolje re/i vlastito prilago2avanje normama i naelima na kojima funkcioniraju naselja u grko-rimskom i uop/e mediteranskom kulturološkom miljeu. Primjer Poda koji je još u VI. i V. st. p. n. e. imao razvijenu protourbanu i komunalnu strukturu, a rije je o gradini srednje veliine po standardima Zapadnog Balkana, ne iskljuuje mogu/nost da su i protohistorijska naselja iz susjednih oblasti Gornja Bosna i lašvanskog porjeja imala u sebi nešto slino, pogotovu ona ve/a, znaajnija i situirana na strateškim, resursnim i komunikacijskim pozicijama. 2. «Obje zajednice (misli se na rimsku i dezitijatsku op. a.) bile su na odre2enoj distanci (nakon 9. god. n. e.)»—Zeman, 2000, 140. Da je i to bio razlog zašto je rimska vlast dala prednost ouvanju i izvjesnom preoblikovanju ve/ postoje/im dezitijatskih institucija i njihovom prilago2avanju strukturi provincijalne uprave i novim društvenim odnosima, kako to misli Zeman, teško je prihvatiti. Razumljivo je da rimska vlast nakon ustanka nije imala povjerenja u Dezitijatima, niti visoko mišljenje o njihovoj lojalnosti, ali to ne mora znaiti da se rimska vlast distancirala od dezitijatske civitas i njenih institucija. Upravo suprotno, Rimljani su se vrlo miješali u ure2enje i funkcioniranje dezitijatske civitas, a rimske institucije su se uveliko proimale sa dezitijatskim i imale obostrano razvijene odnose, naravno na naelu i teorijske i praktine podinjenosti dezitijatske civitas. Najbolji dokaz za izneseni stav ima postojanje institucije prefekta Dezitijata koju je obnašao centurion XI. legije Marcel, koji je oficijelno i praktino jedno vrijeme upravljao dezitijatskom civitas i kojem su bile subordinirane sve doma/e dezitijatske institucije. Uostalom, uobiajena rimska praksa je bila da podinjenim zajednicama, odnosno peregrinskim civitates, ostave odre2eni stupanj autonomije ukljuuju/i i zadravanje izvornih politikih, društvenih, religijskih i drugih op/ih kulturnih institucija, naravno ako one nisu u direktnom neskladu sa rimskim shva/anjima. Pa bi i u tome leali razlozi da se to desi i Dezitijatima, a ne zbog nekog nepovjerenja i distance. 3. «Doma/em—autohtonom—stanovništvu ostavljena su odre2ena podruja lošijeg zemljišta dok su Rimljani prisvojili najplodnija podruja» Zeman, 2000, 140. Iz ove konstatacije bi se mogao izvu/i zakljuak da je došlo do nekog masovnog oduzimanja dezitijatskog zemljišta i brojnije kolonizacije rimskog i uop/e mediteranskog i stranog elementa u središnjoj Bosni nakon završetka ustanka, o emu za sada ne postoji ni najmanja potvrda ni naznaka iz izvorne gra2e. Romanizacija dezitijatskog podruja je bila rezultat postupnosti, a ne neke nagle i brojne kolonizacije, iako je i prije 6. god. n. e. i poslije 9. god. n. e. pa u narednim desetlje/ima i kasnije bilo nesumnjivog doseljavanja i stalnog nastanjivanja stranaca ili u okviru ve/ postoje/ih dezitijatskih naseobinskih kompleksa, u vidu zasebnih naseobina ili nekako drugaije. Zemanova konstatacija bi mogla navoditi i na pomisao i da je vode/i sloj antike Gornje Bosne i lašvanskog porjeja nakon 9 god. n. e. bio stranog podrijetla. Ali to opovrgavaju natpisi lokalne «elite», na kojima se sre/u doma/a imena ili se moe naslutiti doma/e podrijetlo, a to ukazuje da su plodna zemljišta ostajala u doma/im rukama. 636 Mesihović, Dezitijati, 2007 Glavni dokazi o postojanju jedne dezitijatske peregrinske civitas, kao politike i upravne, pa i naelno teritorijalne50 priznate injenice u rimskoj provincijskoj strukturi nakon završetka ustanka 9. god. n. e. su; 1. Podatak Plinija Starijeg (III, 142-143) gdje se Dezitijati izriito spominju kao jedna civitas sa brojem dekurija, što dovoljno reprezentira njenu unutarnju ure2enost i strukturiranost. A to opet za sobom povlai i nesumnjivo postojanje i javnih institucija i na razini dezitijatske civitas, i na niim razinama strukturalnog ustroja te civitas. Postojanje institucije princepsa Dezitijata, što bi bilo potpuno u skladu sa 2. konstatacijom spomenutom u prethodnoj stavci. Sude/i po analizi teksta samog natpisa ova institucija je postojala i u prvim desetlje/ima II. st. n. e. što pretpostavlja i njeno postojanje i u toku I. st. n. e., ali i sve do kraja postojanja dezitijatske civitas. Postojanje institucije prefekta Dezitijata, odnosno njihove civitas, poznate preko 3. natpisa CIL IX 2564 Bovianum Undecimarum. Na postojanje dezitijatske civitas nakon 9. god. n. e., ali i uop/e na dugotrajnost politije koja se naziva dezitijatskom još iz stolje/a protohistorije, dokazuje i injenica da mnogi Dezitijati, pogotovu ako se nalaze van granica svoje matine zemlje, istiu svoju pripadnost. To dovoljno ubjedljivo govori o visokoj narodnosnoj svijesti koju imaju Dezitijati I. st. n. e., koju s ponosom smatraju za shodno da predstave na svojim natpisima. Na snagu i prisutnost te svijesti su nesumnjivo utjecale dugotrajnost narodnosne i politike tradicije koju je baštinila dezitijatska 50 Pitanje teritorijalnog odre2enja peregrinske civitas, pa tako i one dezitijatske zahtijeva dodatna objašnjenja i pojašnjenja : 1. Nesumnjivo peregrinski civitas ima svoju naelno eksluzivnu teritoriju koju mu je Rimska Drava priznala kao njegovu i koja je katastarski i granino ome2ena. 2. Ali, s druge strane vai i pravilo eksteritorijalnosti, jer se pripadnost odre2enoj civitas po rimskom shva/anju, a preko Rimljana mogu/e prenesenom i na njima podinjene zajednice, ne odre2uje prema prostoru nastanjivanja, nego prema naelu pripadnosti odre2enom gra2anstvu, odnosno zakonima, obiajima, obavezama, pravima i odnosima koje ta pripadnost donosi, Slino se moe vidjeti i na primjerima pripadnosti rimskim tribusima, jer je jedan rimski tribus (gradski ili seoski) mogao imati svoje pripadnike naseljene na najrazliitijim i najudaljenijim prostorima i zemljama, iako je naelno i on posjedovao svoju teritoriju. 3. Poradi, iz stavke 2. iznesenog stava, Dezitijat bez obzira koliko dugo je nastanjen van teritorija svoje civitas, ostaje i dalje pripadnik dezitijatske civitas. Isto tako Rimljanim naseljen na prostoru dezitijatske civitas je pripadnik svoje civitas, on praktino ima eksteritorijalni status jer za njega ne vae dezitijatski zakoni. Izuzev ako to pitanje nije riješeno obostranim ugovorom izme2u predstavnika Rimske Drave i dezitijatske civitas, koji je po Dezitijate gotovo sigurno foedus iniquum. Rimska Drava regulirala je i kako bi se trebale peregrinske civitates, odnosno njeni pripadnici trebali odnositi me2usobno. 637 Mesihović, Dezitijati, 2007 zajednica i sje/anje na ulogu u velikom Ilirskom ustanku. Ilirski narodi su posjedovali izraajniju svijest o narodnosnoj i politikoj pripadnosti, o emu svjedoe primjeri kod Delmata i Mezeja koji i još dosta dugo nakon gubitka samostalnosti, dok borave u «vanjskim» (u smislu van svoje matine, narodne teritorije) zemljama, rado i s izvjesnom dozom ponosa istiu svoju pripadnost.51 I pored toga što je sauvana u svome naelu, dezitijatska civitas je morala pretrpjeti odre2ene izmjene u skladu sa eljama i interesima Rimljana: u svome izgledu, unutarnjem ure2enju i strukturi, opsegu ingerencija, visini prava koje je uivalo doma/e stanovništvo i njegovi predstavnici i obavezama koje su imali prema Rimskoj dravi, njenim interesima i gra2anima. Te izmjene su u naelu išle u pravcu daljeg razvlaš/ivanja doma/eg elementa i smanjivanja opsega njegovih politikih prava. Dezitijatska, ali i breuka civitates su u prvo vrijeme nakon završetka rata ipak imale odre2enu i vanu ulogu u sustavu rimske vlasti u ilirskim zemljama, o emu slikovito govore solinski natpisi posve/eni namjesniku Korneliju Dolabeli. Oinjenice prisustva i dezitijatskog i breukog imena na tim natpisima52, i da su se glavni rimski putovi protezali do njih, dovoljno govori o znaenju spomenutih naroda za provincijalni upravni i teritorijalni sustav neposredno nakon završetka ustanka. Rimska praksa upravno-teritorijalnog ustroja osvojenih teritorija zasnivala se i na principu teritorijalnog smanjivanja zateenih ve/ih politija (plemenskih saveza, entiteta ili dravotvornih 51 Za Mezeje navodimo sljede/e primjere; a) vrlo ilustrativan primjer postojanja jake narodne, «nacionalne» svijesti, CIL VIII 9384 ….Liccaius Carvi f. natione Maezeius… (Patsch, 1910, 180; Oovi/, 1976, 172 fus. 29). b) CIL III D. VII=VIII2 sa datacijom od 5. IV 71 god. n. e. Patsch, 1910, 180 c) CIL XIII 7581, Patsch, 1910, 180 d) CIL VIII 9377, Patsch, 1910, 180 e) Natpis Mezeja pripadnika I. Belg.kohorte; Patsch, 1910, 180-181 Ovaj natpis je zanimljiv, posebno iz razloga jer se [ Das]sius, spomenut na tome natpisu i koji je Mezej navodi kao sin Bastarna. Ako je u ovom sluaju rije o etnikonu, a ne o osobnom imenu, onda je otac našeg Mezeja, vojnika 1. Belgijske kohorte, bio germanskog, bastarnskog podrijetla, i koji je iz nepoznatih razloga došao me2u Mezeje i ilirizirao se jer njegov sin ima ilirsko ime. Ako je iznesena konstatacija tona, onda je to dokaz da su se i pojedinci germanskog podrijetla doseljavali na bosanska podruja još sredinom II. st. n. e. Naravno nije nemogu/e pretpostaviti da je Bastarn u konkretnom sluaju ipak bilo i osobno ime nekog «originalnog Mezeja». I Breuci na natpisima pokazuju svoju narodnosnu/nacionalnu pripadnost npr. CIL XIII 7510⇒natione Breucus, CIL XII 7801-7802, CIL XIII 8693, CIL VIII 20150, CIL III p.940, VII, (v. Bojanovski, 1988, 365-366). I mali Daorsi isto tako kao i veliki ilirski narodi rado pokazuju na epigrafskim spomenicima tu svoju pripadnost. 52 Nastalim vjerojatno u periodu 16/17. i 19/20. god. n. e.---dezitijatsko i breuko ime se spominje na natpisu nastalom 19/20. god. n. e. 638 Mesihović, Dezitijati, 2007 formacija) ukoliko one nisu predstavljale homogenu i dosta koherentnu (u nekom pogledu, religijskom, kulturnom, etnikom) zajednicu, i pogotovu ako bi one mogla predstavljati eventualnu opasnost po rimsku vlast na osvojenim podrujima.53 Tako je i od narodnosne zajednice i «drave» Skordiska odcijepljeno više zajednica koje su pokazivale bar i najmanji vid partikularizma ili nekih (etnikih, kulturnih, politikih razlika) u odnosu na jezgro skordike «drave, i od njih su formirane nove civitates (npr. Kornakati, Trikornenzi).54 Ove civitates su bile potpuno odvojene od civitas Scordiscorum, koja je formirana od onog ostatka nekadašnje skordike drave, nakon što su od nje ocijepljene druge zajednice. Civitas Skordiscorum je predstavljala po rimskom politikom shva/anju jedinog direktnog nasljednika nekadašnje «drave» Skordiska i odravala je taj dugotrajni kontinuitet skordike dravotvornosti i kroz prva dva stolje/a rimske vlasti, sve dok nije potpuno uklopljena u sastav rimskog naroda. Naravno to nije bilo apsolutno pravilo, postojale su i mogu/nosti u pojedinim sluajevima da ne do2e do narušavanja jedinstva politije. Tako je i dezitijatska civitas, i pored toga što je bila predvodnik trogodišnjeg ustanka koji je Rimljanima nanio velike štete, ipak preivjela i opstala i nakon 9 god. n. e, odravaju/i bar formalno kontinuitet dezitijatske dravnosti, još dva stolje/a. A kako se ini ni granice dezitijatske civitas nakon 9. god. n. e. nisu doivjele neke radikalne promjene, ako ih je uop/e i bilo. 55Sve do Karakaline konstitucije dezitijatska civitas je vjerojatno 53 Tako bi od velike politije nakon konanog osvajanja prvo bili ocijepljeni dijelovi teritorija (zemljišta) namijenjeni rimskom narodu (kolonije, municipiji, ager publicus), Zatim bi od nje bili odcijepljeni etniki i jezini dijelovi koji ne bi pripadale jezgru te zajednice, a zatim i one zajednice koje su etniki pripadale jezgru ali su pokazivale izvjesni partikularizam (zemljopisni, vladavina drugog vladaju/eg sloja, netrpeljivost bratstava i plemena, unutarnja autonomija, specifino ure2enje i sl.). I od tih odcijepljenih dijelova bi se formirale nove civitates, koje bi jedino preko rimske provincijalne i dravne vlasti bile povezane sa peregrinskom civitas koja je stvorena od jezgre nekadašnjeg politikog organizma, i koja je po pravilu sauvala u svome nazivu i ime toga politikog organizma ali se smatrala i njegovim pravnim i tradicijsko-povijesnim kontinuitetom. 54 Papazoglu, 1969, 264-265; Todorovi/, 1974; 55 Po Bojanovskom (1988, 63; 143; 156) nakon ustanka od Dezitijata «…izgleda da su nastale 3 upe», što bi znailo da su Dezitijati nakon rata doivjeli unutarnju podjelu na razliite dijelove iz kojih su se kasnije razvila «tri municipalna organizma» (res publica Aqu. S…, mun. Bist…, col Ris…). Ovakvo stajalište je u potpunosti pogrešno jer je u nesuglasju sa izvornom gra2om koja nesumnjivo potvr2uje postojanje jedinstvene dezitijatske politije i desetlje/ima nakon kraja rata (Plin. NH III, 143), njenih doma/ih institucija i u II st. n. e. (natpis ILJug III, 1582 princepsa T.F.Valensa), svijesti o dezitijatskoj pripadnosti u toku I. st. n. e.-natpisi iz Garduna (CIL III 9739) i iz Herculaneuma (CIL XVI, 11 = CIL III, p 849 (p 1959) = CIL X, 1402 = D 1989) što je jedino bilo mogu/e ako je sauvana dezitijatska kompaktnost. Uostalom ni kod Plinija Starijeg ni kod Ptolemeja se ne nailazi na postojanje nekih posebnih zajednica odcijepljenih od Dezitijata. Naravno moda je nakon kraja rata došlo do korekcije 639 Mesihović, Dezitijati, 2007 postojala još dva stolje/a, ali nije jasno da li je i u tome periodu ona gubila (ili moda, ali slabo vjerojatno, dobivala neke oblasti, zone, teritorije) neke teritorije, koje bi na npr. bile predate rimskom narodu. Moda je rudarski bazen Fojnice i Lepenice odvojen od dezitijatske civitas, ali ga je, sude/i po tome što se u ovom pojasu nailazi na veliki broj Aurelija, primanje rimskog gra2anstva zahvatilo relativno kasno. A to ne bi bio sluaj da je ta oblast pridodana u rimski ager publicus ili pretvorenu u neku rimsku upravno-teritorijalnu jedinicu, odvojenu od dezitijatske cjeline.56 Vjerojatno su i rudarske obaveze bile podrazumijevane i traene od Dezitijata, pa je samim tim mogu/e pretpostaviti da nije bilo potrebe ove privredno-rudarske komplekse odvajati od same cjeline dezitijatske civitas, pogotovu nakon 9. god. n. e. kada je pooštren reim kontrole nad peregrinskim zajednicama ilirskih provincija. I u tim okvirima bila je mogu/a velika i brza eksploatacija doma/ih rudarskih resursa od strane Rimljana koji bi inili samo najviši rukovode/i kadar, dok je radnu snagu inilo doma/e stanovništvo o emu potvrdu daje i Florov podatak II, XXV.57 I injenica da radnu snagu ini doma/e stanovništvo govori u prilog toga da se te oblasti još uvijek nalaze u okvirima peregrinskih civitates, konkretno i dezitijatske. Rimljanima je nesumnjivo trebao i neki sustav preko kojeg se kontroliralo domorodako stanovništvo i teritorijalnog okvira dezitijatske zajednice (oduzimanje zemljišta u korist rimskog ager publicusa i sl.), ali sigurno ne i do podjele na tri manje jedinice-zasebne civitates. Uostalom i sam Bojanovski po ovom pitanju upada u kontradikciju (uspo. 1988, 63, od poetka reenice «Poslije sloma Batonova ustanka…», i 1988, 143, od poetka reenice «…Kod Plinija se Desitijati još javljaju…»). Ustvari na prostorima koji su pripadali dezitijatskoj civitas, za vrijeme municipalnog ustroja postoji sigurno Res publica Aquae S…/Aquarum S…, pa moda, bar jednom dijelom svoga agera, municipium Bistuensium. 56 Po Sergejevskom (koji se poziva na dva natpisa 1. natpis o strukovnom kolegiju iz Višnjice, 2. fragmentarni natpis iz Višnjice --- coloniae Salonitanae?) i An2eli/u, Višnjica je predstavljala centar posebnog rimskog municipija koji je zahva/ao doline Lepenice i Fojnike rijeke. Me2utim dosadašnji nalazi i sami tekstovi na natpisima ipak ne daju potvrdu o postojanju zasebnog lepeniko-fojnikog municipija sa središtem u Višnjici. Sergejevski, 1957, 120123; An2eli/, 1963, 162; 167-168; O ovom pitanju v. Bojanovski, 1988, 152-153 U kontekstu ovog pitanja potrebno je navesti još jednu varijantu eventualnog statusa i poloaja Višnjice⇒ moda je ovo lepeniko-fojniko rudarsko podruje imalo neku posebnu upravu i administrativno-teritorijalni status, ali u okviru dezitijatske civitas. 57 Florov podatak jasno ukazuje na sustav gospodarskog iskorištavanja provincijalaca, što je kako izgleda bio osnovica i prioritet rimskog odnosa prema njima za vrijeme Augustove vladavine, u ilirskim zemljama i prije i poslije ustanka. To se nije ispoljavalo samo u iscrpljivanju i rudnih ila i stanovništva koje bi ih iskorištavalo, kako to sugerira Florov, odnosno vjerojatno Livijev podatak, nego i u itavom nizu drugih pojava, jer su gospodarsko slabiji ilirski provincijalci sluili i kao trište italske i uop/e mediteranske robe, ali i kao sirovinska baza. Jedan od zadataka rimske i provincijalne uprave, kao što se vidi i iz Florovog podatka, i prefekturalne, lokalne uprave bilo je zaštita, proteiranje i odranje prvenstva rimskih gospodarskih interesa (i dravnih i privatnih-rimskih gra2ana) u odnosu na provincijalno peregrinsko stanovništvo. 640 Mesihović, Dezitijati, 2007 usmjeravale njegove aktivnosti. A to je nakon 9. god. n. e. na najbolji i najefikasniji nain mogao initi sustav peregrinskih civitates pod strogom kontrolom, i kojima je kao prefekt upravljao jedan Rimljanin. Tek je desetlje/ima kasnije autonomija Dezitijata ponovo dobila na svojoj vanosti, ali sad u novim uvjetima izgra2ene lojalnosti i privrenosti ideji Rimske drave, tako da se ta autonomija nakon završetka oktroirane vojne uprave ne moe promatrati kao povratak na onu razinu i oblik koji su imali prije 6. god. n. e. Unutarnje ure2enje i sustav uprave dezitijatske civitas Rimska pacifikacija i novo ure2enje peregrinskih odnosa prema rimskim interesima, pored smanjivanja opsega autonomije i ingerencija doma/ih institucija, donijeli su još jednu izmjenu u dezitijatskom unutarnjem ure2enju. Ranija ve/a okrenutost dezitijatske zajednice prema demokratinijim naelima je morala biti promijenjena i usmjerena prema oligarhijskim naelima i dominaciji dezitijatske aristokracije. Taj sloj je kreiran od doma/ih preivjelih, «plemenitijih» i imu/nijih dezitijatskih porodica i rodova, koje su nakon slamanja otpora uspijevale na/i zajedniki jezik sa Rimljanima. Iz ovog sloja dolaze i dezitijatski princepsi, koji zajedno sa prefektom upravljaju unutarnjim poslovima u okviru ingerencija dezitijatske peregrinske civitas. Princepsi se rimskim proteiranjem i forsiranjem pretvaraju u vrlo istaknutu doma/u instituciju sa oligarhijskim osobnostima. Rimljani su prilikom svojih osvajanja, posebno u grkom svijetu, u naelu proteirali oligarhijska naela dok su se prema antikim demokracijama i demokratskim pokretima drali suzdranije ili ak neprijateljski, o emu svjedoi itav niz primjera. 58 Svojim podravanjem oligarhijskih naela, Rimljani bi gotovu uvijek na svoju stranu privukli lokalnu aristokraciju koja bi odranje rimske vrhovne vlasti smatrala skoro kao garanta svojih privilegija i utjecaja u sredinama u kojima bi im Rimljani predali lokalnu upravu. To se vjerojatno desilo i u sluaju Dezitijata gdje su etabliranjem oligarhijskih naela u lokalnoj upravi i to preko «Vije/a princepsa» Rimljani osigurali na duge staze odani krug doma/ih ljudi. Rimska dravna i provincijska vlast je uostalom više voljela da komunicira sa peregrinskim 58 Polibije. XXIV, 10; Kao po pravilu u toku II. st. p. n. e. oligarhijske stranke u grkim gradovima bile su i prorimske, dok su demokratske uglavnom zauzimale proturimski stav, podravaju/i i sve one druge snage koje su bile spremne da se suprotstave Rimljanima i stave na elo otpora, ukljuuju/i i makedonske i seleukidske kraljeve. U osvojenim zemljama Rimljani nisu preferirali ni monarhijsko ure2enje, jer je i ono zbog svoga karaktera moglo predstavljati vrlo veliku opasnost za rimske interese i u pojedinim sluajevima su nastojali da ga zamijene sa oligarhijskom upravom ili da monarhiju svedu na beznaajnu ustanovu formalne prirode, dok bi pravu lokalnu vlast drala od Rima podravana doma/a oligarhija. Najbolji primjer za to prua Gabinijevo ure2enje Judeje (koja je bila monarhija) nakon slamanja revolta Aleksandra, sina Aristobulovog, i predaja lokalne politike vlasti aristokraciji. Josephus, I, VIII, 5 641 Mesihović, Dezitijati, 2007 zajednicama preko manje, aristokratske skupine ljudi koji bi predstavljali te zajednice nego sa masama, raznoraznim pukim zastupnicima i demagozima koji bi predstavljali ili bi se smatrali ili se pretvarali da predstavljaju obinu ve/inu.59 Nisu samo razlozi rimskog proteiranja od ranijeg sloja uglednih, utjecajnih i imu/nijih porodica i rodova stvorili dominiraju/u dezitijatsku aristokraciju. Rat, posebno njegova posljednja faza koja se odigravala na uem prostoru dinarskog pojasa i Gornjoj Bosni, totalno je dezavuirala dotadašnje dezitijatske politike strukture koje su inile politiki sustav i istrijebila dobar dio stanovništva ime je stvoren prazan prostor koji je trebalo popuniti. Uostalom, kada je ve/ nastupio izvjestan kraj, pojedinci i predstavnici pojedinih «plemenitijih» i imu/nijih porodica su sigurno lakše uspijevali da uspostave kontakt sa rimskim zapovjednicima na terenu, koji su bili u naelu, prijemiviji prema njima nego vo2ama koji su dolazili iz obinog naroda. Uvidjevši da je rat izgubljen, ugledniji i imu/niji pojedinci su nastojali da spasu što se moglo i na osnovu te platforme su, po završetku ustanka, izgra2ivali nove odnose sa Rimljanima. Osim toga nakon završetka ustanka, i Rimljani, odnosno njihove provincijske institucije i lokalni upravitelji kao što su novoimenovani prefekti, su morali uz sebe da imaju i odre2enu doma/u ustanovu koja bi predstavljala vezu sa doma/im stanovništvom i omogu/avala lakše i jednostavnije upravljanje Dezitijatima. Narodna skupština, do tada najvanija dezitijatska politika institucija, ne samo da nije dolazila u obzir, nego i praktino nakon završetka rata nije mogla da više ostvaruje tu ulogu. Jedino u datim okolnostima realno rješenje je bilo etabliranje vije/a sastavljenog od lokalnih prvaka, doma/ih uglednika i predstavnika utjecajnih rodova, kao institucije koja bi predstavljala dezitijatsku spojnicu sa rimskim vladaju/im establišmentom. To bi bio doma/i aparat za koji je bilo predvi2eno da bude na stalnoj i neposrednoj pomo/i radu prefekta, odnosno njegovom upravljanju bilo u savjetima bilo u stvarnom zajednikom radu, što je sve zavisilo od mnogo 59 Rimljani su esto u toku svoje povijesti zaposjedanja mediteranskog svijeta sa njima imali velikih neprilika, jer demokratski pokreti su esto poprimali antirimske tendencije, stvaraju/i i vrlo uzavrelu i nepredvidljivu situaciju. Oni su mogli pokrenuti i mobilizirati velike mase stanovništva u kratkom vremenu i kada do2e do oruanog sraza bili su nepopustljiviji, odluniji i teško su se navodili na kompromisna rješenja pogotovu ako bi u tim pokretima prevladale demagoške karakteristike. Suprotno demokracijama, lokalne oligarhije su uglavnom sainjavali ljudi koji su raspolagali sa odre2enom imovinom, statusom, ugledom i utjecajem i sve bi to mogli da izgube u poduzimanju nekih rizinih avantura kao što bi to bio npr. sukob sa dravnom i provincijskom vlaš/u, za razliku od mase naroda koja se lakše moe navesti na neke opasnije poteze i projekte koji bi potkopali stabilnost odranja rimske dravne i provincijske vlasti. 642 Mesihović, Dezitijati, 2007 inilaca (karakter i umije/e samog prefekta ili lokalnih princepsa, razinu autonomije koju uiva civitas, konkretnih poslova i zaduenja, stupnja me2usobnog povjerenja itd.). Uostalom u ranocarskom periodu i demokratske institucije stare Republike (komicije) su postupno gubile na znaaju i nestajale, a njihove nadlenosti prenošene na carske urede i Senat.60 Time bi bilo sasvim razumljivo oekivati da se ista praksa evolucije politikih odnosa u pravcu napuštanja demokratskih tradicija i naela odvijala i u Rimskoj dravnoj vlasti subordiniranim politikim cjelinama kao što su peregrinske civitates, ako su ih naravno oni ranije uop/e i imali. Posebno je taj proces bio znakovit za vrijeme Tiberijeve vladavine, koji je dodatno suavao ingerencije komicija prebacuju/i, im je stupio na vlast 14. god. n. e.,61 njihove izborne ingerencije na Senat i otada se komicije u svrhu izbora magistrata više nisu sastajale, dok su zakonodavne komicije istina sazivane ponekad i kasnije, ali i one su izgubile bilo kakav znaaj.62 Tiberije, kako je to pokazao u toku svoga ivota, op/enito nije bio sklon demokratskim i popularnim idejama i njihovoj primjeni, što se onda moralo prenijeti i u odnose u provincijama i njenim lokalnim jedinicama.63 S druge strane Tiberijeva vladavina (14-37. god. n. e.) je doprinijela konsolidaciji ilirskih provincija i njenih sastavnih dijelova i odranju njihovog ivota nakon teškog rata i to upravo u onim kljunim poslijeratnim godinama kada se proces i biološke i društveno-gospodarske obnove morao stabilizirati. Tiberijeva politika prema provincijama vo2ena je i s obzirom na interese provincijskog nerimskog stanovništva, spreavanje zloupotreba i prekomjernog optere/ivanja i 60 O ranocarskom sustavu, njegovoj uspostavi i funkcioniranju v. Cass. Dio LII. Ubjedljivo najve/i dio ove knjige zauzima po Dionu konsultacija Oktavijana, Agripe i Mecene o budu/em ure2enju Rimske drave (datira se 29. god. p. n. e.), odnosno govori Agripe (u korist republikanskog sustava) i Mecene (u korist neke vrste monarhije). Po Dionu, Oktavijan je preferirao i prihvatio savjet Mecene. Vjerojatno je itava ova pria ustvari Dionov retoriki pristup objašnjavanju uvo2enja principata, njegovih naela i uop/e njegovog funkcionalnog sustava, koji se ako ne formalno, ipak suštinski prilino razlikovao od republikanskog (kojeg Dion naziva demokratskim). U narednoj LIII knjizi, Kasije Dion dublje pojašnjava i specificira do u detalje sustav koji je uspostavio August. Radi toga su Dionove knjige LII. i LIII. vrijedno svjedoanstvo o sustavu ranog principata u svim njegovim aspektima. 61 August je umro 19. VIII 14. god. n. e. u Noli u 77. godini. Zaninovi/, 1998, 43. Augustove posljednje rijei bi po antikoj tradiciji bile : «Je li izvrsna vam bila gluma, plješite, I svi nas sada ispratite s radoš/u» (na grkom jeziku – rije je o uobiajenom kazališnom zaglavku) i «Livijo, ivi u sje/anju na naš brak i zbogom» (na latinskom) Svet. Aug. 99; Cass. Dio, LVI, 30, 4. 62 Tac. Ann. I, 15; Maškin, 1951, 315 Ujedno je Tiberije bio smanjio i znaaj narodnih tribuna, koji su ve/ faktiki izgubili stvarnu mo/, u njihovom simbolikom znaenju. 63 Za vrijeme dijela njegove vladavine miljenik rimskih masa, ali i nezadovoljnog dijela senatorske, još uvijek nostalgino republikanske, aristokracije bio je njegov sinovac Germanik. 643 Mesihović, Dezitijati, 2007 iskorištavanja nerimskih provincijalaca.64 Spomenute smjernice rimske dravne politike u odnosu 64 Svet. Tib. 32; Cass. Dio LVII, 10, 5,; Tac. Ann. III, 54; Vell. II, CXXVI, 4 U ovom kontekstu su potrebno ista/i izjavu Tiberija (po Svetoniju, Tib. 32) da je «…dunost dobrog pastira da strie svoje stado, a ne da mu guli kou» (…pastoris esse tondere pecus, non deglubere) i poruka koju je uputio namjesniku Egipta Emiliju Rektusu sa sljede/im zakljukom «Ho/u da moje ovce budu ošišane, a ne ostriane» (κειvρεσθαιv µου τα; προvβατα, αjλλ j ουjκ αjποξυvρεσθαι Βουvλοµαι ) koja je poznata preko djela Kasija Diona. Prilikom analize ovih podataka, potrebno je imati u vidu da se oba odnose na razdoblje nakon 9. god. n. e. i predaje Batona Dezitijatskog. Upeatljivi su konceptualna i djelomina sadrinska slinost ovih fragmenata sa onim uvenim odgovorom Batona Dezitijatskog Tiberiju o pastirima, stadima i vukovima, posebno ako se ima u vidu da se zadnje spomenuti fragment nalazi u istom djelu i to samo par knjiga dalje sa pripoviješ/u o Batonovom odgovoru. Da li to indicira da ta dva Dionova podatka imaju neku zajedniku vezu, odnosno da je Tiberije u svojim kasnijim izjavama bio nadahnut onim što mu je rekao Baton Dezitijatski, ili da je u Batonova usta od strane Kasija Diona ili njegovog vrela, ubaen modificirani oblik fraze kojoj je u pribjegavao sam Tiberije, a sve u elji da i na tom mjestu indirektno i slikovito predstavi neke pojave i stavove pojedinaca. U korist prve varijante da je Tiberije u kreiranju svojih kratkih citata, kojima je na slikovit nain naglašavao osnovne smjernice svoje politike prema provincijama, moda bio nadahnut Batonovom rjeitoš/u i mudrim sentencama govorilo bi i to da je Baton Dezitijatski po elji Tiberija preivio i interniran u Ravenu. A to je bio izniman presedan u rimskom op/enitom postupku prema njihovim naješ/im neprijateljima. Status Marobodua, te Segesta i Tusnelde koji su isto smješteni u Raveni nije mogao nikako biti usporediv sa onim Batona Dezitijatskog, jer je on u pravom smislu predstavljao rimskog zarobljenika (u neku ruku izdajnika, jer se pobunio kao podanika rimskog imperija) iz jednog vrlo teškog rata koji su Rimljani vodili, dok su spomenuti germanski internirci predstavljali više pribjeglice. Potrebno je napomenuti da je istu reenicu u kontekstu Tiberijevog ponašanja prema provincijama naveo i Svetonije, iji su ivotopisi nastali skoro jedno stolje/e prije Dionove povijesti. Ta injenica iskljuuje da su anegdote o pastirima, stadima i šišanju rezultat neke Dionove retorike, ve/ govori da je to povijesna injenica koja je postojala i prije nego što je Kasije Dion i ro2en. Znai Dion je te podatke dobio iz izvorne gra2e koju je koristio, što još jednom potvr2uje znaenje, vrijednost i vjerodostojnost Diona kao povjesniara, jer on kako izgleda ništa ne izmišlja nego za svoje podatke i zakljuke koristi samo izvornu gra2u koju upotrebljava, a ne i neke svoje literarne i retorske vještine i figure. To dokazuje da su i Svetonije i jedno stolje/e kasnije Kasije Dion koristili isto, danas naalost nepoznato, vrelo u kome se nalazila zabiljeena spomenuta reenica i koju su obojica kompilirali, kao jednu zanimljivu anegdotu koja bi saeto objasnila Tiberijev karakter u svezi odnosa prema provincijama. To nepoznato vrelo je moglo biti ili povijesno djelo nastalo za vrijeme Tiberijeve vladavine ili neposredno nakon nje, a iji bi terminus ante quem nastanka bio poetak II st. n. e. nesumnjivo prije nego što je Svetonije poeo pisati svoje ivotopise. A je moda rije i o nekom zvaninom dokumentu nastalom za vrijeme Tiberijeve vladavine a koji je bio arhiviran i kasnije prona2en i korišten od Svetonija i Kasija Diona. U tom nepoznatom vrelu nalazila se vjerojatno i uvena Batonova reenica jer bi jedino u tom sluaju bilo mogu/e da je Kasije Dion ubaci u svoj opis predaje Batona Dezitijatskog, što samim tim pove/ava mogu/nost da je Baton Dezitijatski stvarno izgovorio, ako ne u doslovnom ono bar u smislenom znaenju tu uvenu reenicu a koja bi se našla zapisana u nepoznatom vrelu zajedno sa fragmentom iz Tiberijevog pisma Emiliju Rektusu. I bez obzira da li je Kasije Dion Batonovu reenicu o pastirima, stadima i vukovima originalno ili bar smisleno prenio ili je ona nastala pod drugim utjecajima, mistifikacijama, tradicijama i pokušajima dokazivanja ranije postavljenih teza i zakljuaka i 644 Mesihović, Dezitijati, 2007 na provincijske odnosa na stradalom podruju ilirskih provincija su tako najzaslunije da je cjelokupno ilirsko podruje, tj. obje provincije, moglo ponovo stati na svoje noge i osposobiti se za dalji razvitak. Razloge takve Tiberijeve provincijske politike mogu/e je traiti i u njegovom iskustvu dok je kao Augustov zapovjednik i predstavnik dugo boravio u provincijama i ratovao na granicama i gušio pobune širom Imperije, od kojih je nesumnjivo za njega najvanije iskustvo bio Veliki ilirski ustanak. Tako je on na terenu mogao uvidjeti sve nedostatke, propuste i zloupotrebe koje je proizvodila rimska uprava i njeni dravni, provincijski i drugi hijerhijski nii funkcionari i inovnici, ali i aktivnosti privatnih poduzetnika.65 Za Tiberija, kao cara, je bilo bitno da odrava mir i stabilnost unutar velike Drave i da ne ugroava njene resurse (u ljudima i novcu), ime je nastojao da ouva što je mogu/e u ve/oj mjeri zateeno stanje. Uostalom, sam Tiberije je od kraja rata pa do svoga imenovanja za cara još jednom boravio u Iliriku, odnosno neposredno pred Augustovu smrt, odakle je hitno i brzo doputovao u Nolu gdje je August umro.66 Znai Tiberije je od svih oblasti Drave, izuzev Italije, dok nije postao car, najviše boravio u zapadnobalkanskim i panonskim zemljama, ija je sudbina od kraja pretposljednje dekade stare ere pa do smrti Augusta neizostavno bila povezana sa karijerom Tiberija i sa njegovim usponom na ljestvici Augustove porodine politike (naravno uz izdašnu pomo/ svoje majke Livije). analogija sa Tiberijevim uobiajenim predstavama pastira i stada kao personifikacijama odnosa drave (predstavljena u vidu cara) i provincija ostaje injenica da ona nije rezultat Dionovog izvornog kreiranja. Sve ve/ izreeno u ovoj fusnoti navodi na još jednu pomisao a to je da se u kreiranju opisa posljednjih faza rata 9 god. n. e. Dion sluio sa najmanje dva vrela, od kojih bi jedno ve/u panju posve/ivalo Tiberiju (moda je rije o nekom njegovom ivotopisu ili povijesti njegove vladavine i ivota-što se oituje u prikazima zbivanja kod Andetrija i u vezi predaje Batona Dezitijatskog) i jedno koje bi opet ve/u panju posve/ivalo Germaniku (u vezi Pounjske operacije i zbivanja vezanih za Ardubu). Oim se u povijesnim djelima nailazi tako esto na naglašavanje Tiberijevog obzira prema provincijama, onda je injenica da je Tiberijeva provincijska politika imala veliko znaenje u obostranom pribliavanju Rima i Italije i ostatka Imperije i njihovih interesa. Po Tacitu (Ann. III, 54) Tiberije je isticao da Rim i Italija ne mogu ivjeti bez redovne podrške od strane provincija. Ipak i pored svoje blage i promišljene provincijske politike, ni on nije izbjegao da se za vrijeme njegove vladavine 21 god. n. e. podignu ustanci Julija Flora (kod Trevira) i Julija Sakrovira (kod Heduanaca) u Galiji. Tac. Ann. III, 40-47. 65 A navedeni problemi su bili i jedan od uzroka pobune u Iliriku koja je iziskivala velika naprezanja Drave u cjelini i veliku potrošnju materijalnih i ljudskih resursa kako bi se pobuna pacificirala. Naravno da bi bilo pretenciozno tvrditi da su Batonov govor i uop/e ono što je saznao iz drugih vrela o ilirskom ustanku 6-9. god. n. e. i njegovim uzrocima i povodima doprinijeli Tiberijevoj provincijskoj politici, ali da je imalo nekog utjecaja sigurno je imalo. 66 Tac. Ann. I, 5 645 Mesihović, Dezitijati, 2007 Da li su epihorski narodi provincije Dalmacije spomenuti u etnografskom opisu Plinija Starijeg imali i svoje teritorijalno odre2enje. Prona2eni me2aši jasno ukazuju na dovršavanje procesa konane teritorijalizacije odre2ene politije na prostor i jasno njeno razgranienje sa susjednim politijama isto pretvorenim u peregrinsku civitas. Na ovaj nain bi se moglo peregrinsku civitas smatrati i konano teritorijalno uokvirenom narodnosnom zajednicom koja u naelu ne bi trebala mijenjati lako svoje granice. Rimska drava jednostavno nije imala potrebe za postupkom potpunog razaranja teritorijalnog i politikog ustroja domorodakih naroda, ona ih je samo u odre2enoj mjeri mijenjala, prilago2avala svojim interesima, i njihov nestanak je trebao biti rezultat tek jednog dugakog višedecenijskog razvitka. Rimljani su se ustvari naslanjali na zateenu društvenu i politiku infrastrukturu i institucije domorodakih politikih tvorevina. Oak je i kontinuitet utjecaja uglednih porodica, rodova i bratstava (tehniki govore/i domorodake aristokracije) poštovan i uziman u obzir od strane provincijske i dravne administracije. Tako rimska dravna i provincijska vlast ne samo što nije i destruirala domorodaku društvenu slojevitost, nego ju je naprotiv i štitila pa i proteirala. Ali iako je dezitijatska civitas bila teritorijalno odre2ena, sa definiranim i ome2enim granicama, Rimljani i stranci sa mjestom prebivališta u Gornjoj Bosni naelno nisu bili sudionici dezitijatske civitas, odnosno na njih se nisu odnosile ni njene odredbe i zakonodavstvo ni obaveze i prava koje su posjedovali Dezitijati. Rimljani i ve/ina doseljenih stranaca (ako nisu bili robovi) su bili u privilegiranijem poloaju u odnosu na domorodce-Dezitijate. Da bi se postalo sudionikom dezitijatske civitas bilo je potrebno dobiti dezitijatsko gra2anstvo, me2utim malo je vjerojatno da je potranja kod doseljenih stranaca za njim bila znaajna.67 Ova izvjesna eksteritorijalnost pokazuje da naelo strogo primjenjivane teritorijalizacije još uvijek nije uspjelo u praksi funkcioniranja rimskog dravnog aparata i institucija potisnuti narodnosnu pripadnost, olienu u peregrinskim civitates. Zakonodavstvo još uvijek nije bilo primjenjivano na osnovu teritorijalne nego personalne (narodnosne) pripadnosti, jer je svaki narod imao svoje zasebno gra2ansko pravo. Sustav zasnovan na peregrinskim civitates, iako je u velikoj mjeri bio uvjetovan i teritorijalnim aspektom svoga postojanja, ipak nije napustio i naelo personalne pripadnosti 67 Ne smatramo pretencioznim korištenje izraza dezitijatsko gra2anstvo u spomenutom sluaju i u stolje/ima postojanja dezitijatske civitas. Iako su više-manje poštivali zateeno ure2enje podinjenih naroda, Rimljani su se uglavnom po op/e korištenom antikom obrascu u mediteranskom svijetu odnosa gra2anin-zajednica kojoj pripada isto odnosili u komunikaciji (po unificiranom modelu definiranja pripadnosti pojedinca nekoj politiji preko institucije gra2anstva) sa drugim narodima koji nisu stekli rimsko gra2anstvo a nalazili su se u okviru Imperije. Samim tim je i mogu/e da su Dezitijati, ili preciznije njihovi rimski upravlja/i, i u okvirima dezitijatske civitas razvili instituciju gra2anstva, baziranu na mediteransko-antikom konceptu. 646 Mesihović, Dezitijati, 2007 pojedinca odre2enoj politiji koja se nalazila unutar Rimske drave. Tako su se i Dezitijati, sve do svoga utapanja u rimski narod, u svojim me2usobnim odnosima koji nisu po svojoj sadrini izlazili iz okvira ovlaštenja civitas i koji su se ticali samo pripadnika dezitijatske civitas sluili svojim pravnim sustavom, normama, obiajima i nainima i metodama provo2enja. Naelno, gra2anin samo dezitijatske civitas bez obzira na kojem se teritoriju unutar Rimske Imperije nalazio u I. i II. st. n. e. primarno je u pravnom (i teorijskom i praktinom) smislu smatran objektom dezitijatskog pravnog sustava, rimske legislative koja regulira odnose sa peregrinima, odredbi ugovora koji je dezitijatska narodnosno-politika zajednica imala sa Rimskom dravom i naravno ius gentium i ius naturalis. Tako bismo dezitijatsku civitas definirali ne samo kao odre2enu teritorijalnu upravno-administrativnu jedinicu unutar naronitanskog konventa, provincije Gornji Ilirik, kasnije Dalmacije i Imperije, nego i kao cjelinu koja okuplja i brine o interesima i predstavlja dezitijatski narod, njegove osobnosti, prava, dunosti, odgovornosti. Dezitijatska autonomija unutar provincije i Drave je regulirana ogranienjima nametnutim od rimskog naroda ili preciznije od njegovih predstavnika. Potpuna primjena naela teritorijalizacije sprovedena je tek sa konanim prijelazom na municipalni ustroj i širenjem rimskog gra2anstva na kompletno slobodno stanovništvo Imperije. Po svemu sude/i stupanj autonomije dezitijatske civitas je bio razliit u periodu prije i poslije ustanka. Sasvim je razumljivo da je nakon ugušenja ustanka opseg autonomije bitno suen. Prije ustanka, Dezitijati su izgleda uivali pravo da instituciju poglavara njihove politike tvorevine moe obnašati doma/i ovjek, da on ima pravo zapovjedništva nad dezitijatskim oruanim snagama i da predvodi kontingente pomo/nih trupa pridodanih rimskim vojskama. Nakon ustanka došlo je do radikalne izmjene nekih odredbi autonomije. Doma/i ovjek više nije mogao zauzimati mjesto poglavara peregrinske civitas, to je od sada rimski oficir. Doma/i ljudi su i dalje mogli imati utjecaja na politiki ivot svoje civitas i to preko institucije vije/a princepsa koji je vjerojatno imao, u vremenu kada se na elu civitas nije nalazio doma/i ovjek, veliku ulogu kao predstavnik domorodake populacije i njenih interesa. Njegovo znaenje se posebno pove/ava kada se ima u vidu da se prefekti smjenjuju, dok Vije/e princepsa ostaje u stalnijem sastavu. Postojanje i funkcioniranje institucija peregrinske civitas i dekurija, pa i njihovo oevidno etabliranje u strukturu rimske provincijske uprave ukazuje da su se neki elementi politike i društvene tradicije iz perioda nezavisnosti ouvali i u rimsko doba, da bi se tek postupno ili ugasili ili transformirali u nove oblike. Ipak sa sve ve/om romanizacijom polako se gasilo i dezitijatsko gra2anstvo, a preko njega i dezitijatska civitas, njeno zakonodavstvo, politika tradicija i institucije autohtonog podrijetla, koje /e biti zamjenjivane sa institucijama i slubama karakteristinim za ve/i dio Imperije. I romanizirani potomci Dezitijata su tako postali 647 Mesihović, Dezitijati, 2007 izjednaeni sa ostatkom slobodnog gra2anstva Imperije bar u temeljnim odredbama rimske politike, društvene i pravne tradicije. Institucije dezitijatske civitas Promjene u naelima funkcioniranja, ustroja i strukturiranja dijela zapadno-balkanskih peregrinskih civitates, ukljuuju/i i dezitijatsku, koja su vodila smanjivanju opsega autonomije i smanjivanju znaenja i utjecaja demokratskih jaanjem aristokratskih društvenih struktura institucija, vodili su i odre2enoj institucionalnoj modifikaciji dezitijatske civitas. Pored izmjene naela politikog ustroja više u pravcu oligarhije i etabliranja Vije/a princepsa kao najvanije dezitijatske institucije sastavljene od doma/ih ljudi-pripadnika i predstavnika lokalne aristokracije, Rimljani su u unutarnjoj hijerarhijskoj konstituciji izveli još neke preinake. Uveli su instituciju prefekta (praefectus) kao najviše izvršne institucije peregrinske civitas, i koju su, sude/i po do sada prona2enim natpisima. na ilirskom podruju najve/im dijelom obnašali ovlašteni pripadnici srednjeg zapovjednog kadra jedinice rimskih oruanih snaga pod iju je odgovornost spadalo podruje dotine peregrinske civitas. Na ove institucionalne promjene Rimljani su bili motivirani estinom otpora ilirskih ustanika, kao i nastojanjem da stave pod jau kontrolu i stalnu superviziju ponovo pokorene Ilire, kako bi se preduprijedili neki novi proturimski pokreti. Sude/i po zakljucima koji se posredno mogu izvu/i iz pisanih vrela, najviše iz onih koji opisuju ustanak, rimskih prefekta prije poetka ustanka u ve/ini domorodakih politija nije bilo. Za Dezitijate i Breuke sigurno moemo tvrditi da se na njihovom elu prije 6. god. n. e. nisu nalazili rimski prefekti, jer se kao njihovi najviši dunosnici nalaze doma/i ljudi, a Breuci imaju i svoga suverena-Pinesa. Nakon slamanja ustroja otpora i pacificiranja ve/eg dijela teritorije Rimljani su u institucionalizirani sustav dezitijatske civitas uveli prefekta koji je dolazio iz oruanih snaga Imperije. I tako umjesto doma/eg ovjeka ili doma/ih ljudi koji su do sada upravljali peregrinskom civitas, rimska politika u ve/ini gornjoilirskih civitates postavlja svoga ovjeka.68 Ako bi se prihvatilo da je Marcel bio prefekt ne samo Mezeja, nego i Dezitijata onda bi se moglo tvrditi da raspolaemo i sa epigrafskim dokazom da su i Dezitijatima upravljali prefekti jedno vrijeme, a sigurno u nekom (ako ne i kompletnom) periodu od 9. god. n. e. do 69. god. n. e.69 Marcel je bio centurion (to što mu se pripisuje da je bio i primipilus je obina špekulacija 68 Institucija prefekta je posvjedoena i kod Japoda i u Panoniji, Bojanovski, 1988, 61; 313; 334; CIL III 15065 O instituciji prefekta kod peregrinskih civitates v. Zeman, 2000, 142 69 CIL IX 2564 Bovianum Undecimanorum; Patsch, 1896, 134; Isto, 1898, 363; Bojanovski, 1988, 61, fus. 31; 147 i fus. 18 648 Mesihović, Dezitijati, 2007 zasnovana na metodi analogije)70XI. legije C.P.F., koja je do 58. god. n. e. dijelila zajedno odgovornost u Provinciji sa VII. legijom C.P.F., koja je te godine premještena na dunavsku granicu. Do tada je zona odgovornosti Provincije sigurno bila podijeljena izme2u dvije legije, s tim da je moda VII. legiji (Tilurij-Gardun) pripadao istoni, a XI. legiji (Burnum—Šuplja Crkva u Ivoševcima, Kistanje na Krki) zapadni dio Provincije.71 Nakon 58. god. n. e. itava Provincija je postala zona odgovornosti samo jedne legije i to XI. C.P.F., pa je tako Marcel mogao da bude i prefekt i Mezeja (u salonitanskom konventu) i Dezitijata i Melkumana (u naronitanskom konventu). On je mogao da bude prefekt Mezeja i prije 58. god. n. e., ali je Dezitijatima i Melkumanima pa i III. Alpskom konjikom kohortom upravljao tek nakon 58. god. n. e., a prije 69. god. n. e. kada se ova legija aktivno našla ukljuena u zbivanja vezana za godinu etiri cara, a zatim i zauvijek napustila Dalmaciju i uputila se na rajnsku granicu. On je prvo upravljao Mezejima, a zatim mu je kao iskusnom vojno-civilnom «inovniku» u poslovima domorodakih peregrinskih civitates sigurno nakon 58. god. n. e. povjerena prefektura i nad Dezitijatima, poslije njih i prefekturalna kontrola nad III. Alpskom kohortom i Melkumanima. Sude/i po ovome slijedu, trajanje prefekture koju je obnašao jedan pojedinac nije bila baš dugotrajna i nije trajala due od par godina, a nije nemogu/e pretpostaviti da je rije bila i o jednogodišnjem mandatu. Sam Marcel je ove prefekturalne dunosti obnašao ve/ na zalasku svoje vojne karijere, jer je on sigurno prije 75. god. n. e. postao veteran, skrasivši se u Samniumu. To bi znailo da su se za prefekte birali uvijek iskusni pojedinci u zrelijim godinama koji su pokazivali ne samo vojnikog dara, sposobnosti i discipline nego i politike i diplomatske umješnosti. Sude/i po Veronskom natpisu, prefekti su zapovijedali i auksilijarnim trupama konkretne civitas kojom su upravljali i predvodili ih i u ratnim sukobima.72 Me2utim, ova navedena konstatacija bi moda mogla pruiti, uz objašnjenje njihove funkcije kao najviše izvršne institucije peregrinske civitas, i drugaiju opciju vezanu za definiranje uloge prefekta u ilirskim civitates. A to je da su oni imali samo vojnu funkciju zapovijedanja nad auksilijarnim jedinicama 70 Patsch, 1898, 363, fus. 1) 71 Ovakav raspored zona odgovornosti do 58. god. n. e. potvr2ivao bi i natpis iz Vaganja na Gornjem Vrbasu u blizini Jajca (CIL 9864a), na kome sre/emo centuriona VII. legije u ulozi arbitra, O Burnumu v. Zaninovi/, 1996, 213; 272-279 72 Nepoznato je da li su i auksilijarnim jedinicama koje su trebale 6. god. n. e. biti upu/ene na Dunav bili odre2eni rimski prefekt/prefekti kao zapovjednik/zapovjednici ili je to bilo prepušteno doma/im ljudima, kao što je npr. bio Baton Dezitijatski što sude/i po smislu Dionovog teksta o samom poetku izbijanja ustanka, bar za dezitijatski kontingent ne bi bila nerealna opcija. 649 Mesihović, Dezitijati, 2007 pojedinih civitates, a da su civilne ingerencije unutar peregrinske civitas ipak pripadale doma/im institucijama. Instaliranjem svojih ljudi na ela pojedinih peregrinskih civitates, Rimljani i simbolino podcrtavaju da suverenitet tih zajednica pripada Rimskoj dravi i njenom temeljnom narodu. Formalno gledano prefekt je bio postavljan od strane rimskog naroda kojem su u politikom smislu svi ilirski narodi zapadnog Balkana bili subordinirani, a praktino od strane provincijskog namjesnika koji je ujedno bio i vojni zapovjednik Provincije i njen civilni upravitelj, teorijski gledano zamjenik samoga cezara za prostore Gornjeg Ilirika. Tako se, pravno-formalno gledano, prefekti se mogu smatrati zvaninim predstavnicima Rimske drave koji kontroliraju, vrše superviziju i arbitriraju u poslovima podinjenih domorodakih civitates. Oni imaju i vrhovnu vlast nad njima, jer ona direktno proistie iz vrhovne vlasti- imperiuma-koji rimska drava ima nad sebi podinjenoj politijom. Glavna briga prefekta je bila da se štite interesi (gospodarski, politiki, društveni itd.) Imperije, da ne do2e do njenog podrivanja i da se sprijee svaki eventualni pokušaji protudravne aktivnosti pojedinaca ili institucija peregrinske civitas. Opseg njegovih ingerencija se zatim sastojao od toga da se poštuju i sprovode zakoni Rimske drave koji se tiu peregrinskih zajednica i ugovori koje je civitas, kojom on upravlja, imala sa Imperijom. Prefekt je morao i da brine da ne do2e do unutarnjih sukoba, da rješava nesporazume i sporne situacije sa drugim civitates i to u svojstvu vrhovnog arbitra. Njegove odluke kako izgleda nisu bile poništene ili relativizirane od strane domorodakih politikih institucija. On se brinuo i za romanizaciju a i bio je neka vrsta kontakt-osobe za komunikacije peregrinske civitas sa provincijskom vlaš/u i sa drugim civitates. On je u pravom smislu bio neposredni predstavnik Rimske Imperije u odnosu na peregrinsku civitas i njene politike institucije. Kao što se moe vidjeti rimska uprava u ve/em dijelu I. st. n. e. nad ve/inom peregrinskih civitates na današnjem bosanskom prostoru nosila je u sebi i izraene karakteristike vrhovne vojne kontrole. Ova vojna uprava bila je uspostavljena nakon slamanja ustanka najviše sa ciljem odravanja reda i mira i spreavanja ponavljanja doga2aja iz 6-9. god. n. e.,73 i ona prestaje tek sa odlaskom obje legije sa teritorije Provincije na dunavsku granicu. I tada na elo peregrinskih civitates vjerojatno ponovo dolazi doma/i ovjek, ne više oktroiran od strane vojnih i upravnih 73 Institucija prefekta imenovanog iz redova srednjeg zapovjednog sloja stacioniranih legija je izgleda bila uvo2ena samo u one civitates u ije je ponašanje središnja i provincijska vlast mogla imati najmanje povjerenja i nad ijim politikim institucijama se morala imati kontrola. Prefektova vlast je podrazumijevala ne samo upravu nad jednim narodom, nego i upravu nad odre2enim teritorijem koji je oficijelno pripadao politiji koja izvorno pripada tome narodu. 650 Mesihović, Dezitijati, 2007 vlasti Provincije i stacioniranih oruanih jedinica. Ali ti doma/i ljudi su ve/ romanizirani pa moda i sa statusom rimskog gra2anina. Pored institucije prefekta, natpis iz Privilice kod Biha/a otkriva postojanje još jedne izvršne institucije u hijerarhijskoj politikoj strukturi doma/ih civitates. Na prostorima dalmatinsko-panonskih peregrinskih naroda instituciju praepositus nalazimo, bar na osnovi dosadašnjeg znanja, samo kod Japoda, što ukazuje moda na njenu odre2enu eksluzivnost.74I dok izgleda da se na elu drugih domorodakih naroda, nakon svršetka ustanka, nailazi na instituciju prefekta (koji je stranac) kao vrhovne izvršne institucije peregrinske civitas,, u sluaju Japoda pored institucije prefekta postoji i institucija prepozita. koji je vjerojatno isto predstavljao jednu izvršnu, moda vrhovnu instituciju japodske politije. T. Loantius Rufus, koji je bio prepozit, sude/i po tome što je sahranjen u Privilici (na japodskom podruju) bio je najvjerojatnije romanizirani Japod ili bar osoba koja je bila stalno nastanjena na navedenom prostoru. A to je razliito od prefekta koji su upravljali Dezitijatima, Mezejima, Melkumanima i mnogim drugim domorodakim narodima, a koji su nakon završetka obnašanja svoje prefekture i i asti napuštali domorodake zajednice jer im nisu izvorno ni pripadali. Najbolji primjer ovom odnosu oktroiranih prefekta prema zajednicama kojima su upravljali prua centurion XI. legije P.C.F. Marcellus, koji je bio prefekt Mezeja, Dezitijata i Melkumana, da bi se nakon svoje demobilizacije povukao u Bovianum Undecimarum gdje je i umro. Pored gubitka prava vo2enja samostalne vojne i vanjske politike, pla/anja odre2enih dabina i drugih gospodarskih obaveza, i postavljanja u pojedinim peregrinskim civitates prefekta 74 Latinska rije praepositus , i, m-u primarnom znaenju oznaava predstavnika, namjesnika, dok je sama ta rije izvedena iz glagola prae-pono, posui, positum, 3-naprijed postaviti, staviti na elo, što dovoljno sugerira da je institucija prepozita Japoda oznaavala najvišu izvršnu funkciju u japodskoj civitas, koja je i predstavljala itav japodski narod i njegovu politiju. Tako bi ta institucija na neki nain bila najviša doma/a izvršna i predstavnika institucija i iji obnašatelj nije bio stranac u pravom smislu te rijei, oktroiran od strane provincijskih vlasti i vojnih zapovjedništava kao što su to bili prefekti, nego doma/i ovjek koji je potekao ili na neki drugi nain pripadao toj zajednici (koji je mogao biti ve/ i romaniziran i ujedno rimski gra2anin) koju predstavlja prema rimskoj vlasti. Uostalom i samo znaenje latinske imenice praefectus, i, m (upravitelj, namjesnik, zapovjednik, nadstojnik) je jasno, zbog ovoga imperativnog (u vrijeme ranog principata skoro iskljuivo vojnikog karaktera) znaenja, sadrinski distancira od imenice praepositus., koja ima fleksibilnije i civilno znaenje. Upravo iz ove distinkcije proizlazi i osnovna sadrina ove dvije izvršne institucije u okvirima domorodakih civitates, jer dok je prefekt oktroiran i nametnut i to uvijek vojno lice i stranac, preapositus je civilno lice, doma/i ovjek i predstavnik zajednice kojoj na neki nain pripada i koja ga je vjerojatno i izabrala, mogu/e iz reda vije/a princepsa. Potrebno je spomenuti i da Velej Paterkul titulira Valerija Mesalinusa i Vibija Postumija kao praepositus Ilirika i Dalmacije. 651 Mesihović, Dezitijati, 2007 na mjesto suverena, rimska dravna i provincijska vlast se u ivotima pripadnika peregrinskih civitates u ilirskim provincijama iznimno osje/ala i preko još jednog elementa. Na prvi pogled ne toliko bitnog, ali pokazalo se jednog od najvanijih temelja stabilnosti i neophodnosti odranja rimske vlasti i interesa u ovim provincijama. To je bilo pravo arbitrae u spornim situacijama u me2usobnim odnosima domorodakih zajednica, a kojima su obilovale obje provincije. Jedan dio tih spornih situacija, najviše u vezi teritorijalnog razgranienja i pitanju me2a, poticao je još iz doba samostalnosti, a dio je nastao u toku prvog razdoblja rimske vladavine i u toku i nakon nove regulacije politikih, društvenih i teritorijalnih odnosa u obje provincije poslije ugušenja ustanka. Rješavanje putem arbitrae spornih pitanja me2u narodima i plemenima prebaeno je u ruke rimske vlasti, a to je u zemlji kroninog sporenja predstavljalo veoma bitno pravo i odgovornost. Ure2enje granica izme2u raznoraznih domorodakih zajednica spadalo je u i jednu od vanijih dunosti namjesnika, ime je on osiguravao mir u dodijeljenoj mu provinciji, a ujedno je i jaao autoritet provincijskog namjesnika koji je postajao vrhovni arbitar u me2udomorodakim razmiricama. Rimske dravne i provincijske institucije, slube, i tijela, ukljuuju/i i vojsku, su to svoje pravo arbitrae i sam postupak njene realizacije u odnosima domorodakih zajednica mogli prenositi i na za to ovlaštene pojedince, uglavnom oficire u provinciji stacioniranih legija.75 Jedno znaajno svjedoanstvo o rimskoj arbitrai i odre2ivanju granica izme2u doma/ih zajednica na tlu današnje BiH nalazi se na lokalitetu Vaganj. Rije je natpisu iz vremena namjesništva Lucija Aruncija Furija Kamila Skribonijana u provinciji Dalmaciji i u kojem se govori (na osnovu predloene rekonstrukcije Frane Buli/a) da je Skribonijan odredio Manlija Coelija, centuriona VII. legije za sudca (iudicem) radi odre2ivanja granice izme2u teritorija Sapuata i Ematina (Lamatina).76 Na osnovu drugih natpisa poznato je i da su Skribonijevi prethodnici Kornelije 75 Inae sasvim je bilo uobiajeno u praksi da namjesnici, kao zapovjednici svih vojnih snaga u Provinciji za sudaca u pitanjima ure2ivanja granica me2u domorodakim zajednicama imenuju svoje podinjene, naješ/e centurione, ve/inom samo jednog, ali u sloenijim sluajevima i dvojicu, kojima bi se po potrebi nekada pridruivao i vojni tribun. O arbitrai u Dalmaciji v. Wilkes, 1976; Imamovi/, 1980; Bojanovski, 1988, 64 76 CIL 9864a Vaganj. O me2ašnom natpisu u Vaganju v. Hörmann, 1890, 306-308; Patsch, 1890, 367-368; Isto, 1914, 175; Buli/, 1890, 407-412; Bojanovski, 1974, 115; 1988, 64; Imamovi/, 1980, 31 – 32; Zaninovi/, 1999, 217; Škegro, 1996, 206. Natpis je postavljen prije Skribonijanove pobune protiv cara Klaudija 42. god. n. e, najvjerojatnije u vrijeme dok je Kaligula još uvijek bio car, znai prije sijenja 41. god. n. e. Natpis iz Vaganja, odnosno prisustvo zajednica Sapuata i Ematina (Lamatina) otvara i pitanje lokaliziranja ovih domorodakih, peregrinskih zajednica iz sredine I. st. n. e. te njihove eventualne veze sa dezitijatskim narodom i njegovom peregrinskom civitas. Natpis nije izriit da li su spomenute zajednice bile posebne peregrinske civitates, ili je rije o samo sastavnim dijelovima jednog ili dva peregrinska civitates ili je rije o nekim posebnim zajednicama npr. rimskim naseobinama kako to za Sapua pretpostavlja Truhelka (1892, 347). Vjerojatnije je pretpostaviti da su i Sapuati i Lamatini pripadali istoj peregrinskoj 652 Mesihović, Dezitijati, 2007 Dolabela, i L.Volusije Saturnin isto ure2ivali granice izme2u domorodakih zajednica. 77 Arbitrae su predstavljale vrlo korisno i poeljno sredstvo u rukama Rimljana kojim su oni odravali red, stabilnost i autoritet svoje vladavine te štitili i proteirali rimske dravne i provincijske interese. Preko prava arbitrae Rimljani su ujedno i odravali u dovoljnoj mjeri i dopustivoj razini prisutna trvenja i suparništva domorodakih zajednica, koje su da bi ostvarile svoje interne interese i dobile sporove sa svojim susjedima, dodvoravale arbitrima na najrazliitije naine. Stalno oekivanje da /e arbitar posredovati u pravcu «naše koristi» a na tu2u štetu, ako mu se dovoljno priblii i vlastiti interesi pokušaju što je mogu/e više uskladiti sa interesima i stavovima rimskog patrona, dodatno je i to bitno pove/avalo uinak rimske vladavine i znaenje njenog autoriteta na domorodake zajednice. Kao negativnu posljedicu to je imalo sa druge strane umanjivanje mogu/nosti, pa i sposobnosti, za sporazumno rješavanje spornih pitanja izme2u samih uesnika u sporu, i to na obostrano zadovoljstvo i uvaavanje u samostalnoj reiji bez ueš/a rimskog arbitra. Rimski arbitri nisu intervenirali samo u spornim odnosima me2u civitates nego i u unutar jedne civitas, koji su nastajali me2u njenim sastavnim dijelovima. Time je rimska provincijska uprava slabila unutarnju koheziju domorodakih naroda, i ovlaštenja doma/ih politikih institucija sve više formalizirala na korist rimskih provincijskih institucija i slubi i tako posredno pripremala te zajednice na apsorpciju u tijelo rimskog politikog naroda, bilo u svojoj cjelini ili odvijaju/i se sukcesivno u više dijelova. Kao što se iz izloenog vidi u upravljanju civitas, jer bi u suprotnom arbitraa bila izvedena izme2u dvije razliite civitates što bi u samom natpisu bilo naglašeno, U Plinijevom etnografskom opisu provincije Dalmacije, a koji se priblino odnosi na razdoblje provedene arbitrae i nastanka samog natpisa Sapuati i Lamatini se ne samo ne spominju kao zasebne peregrinske civitates, nego se uop/e i ne navode. Ali za razliku od Plinija Starijeg, na Pojtingerovoj karti (V, 1-2), Antoninovom itinerariju (269, 1) i kod Ravenjanina (IV, 19) se spominju Aemate (Lamatis) koji se nalazio prije odvajanja puta iz Salone za središnju Bosnu, a kod Ravenjanina (IV, 19), se spominje Sapua. O Aemate (Lamatis) i Sapua v. Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 157; 159. To njihovo pojavljivanje na itinerarijima i kartama bi sugeriralo neki njihov posebni status od III. st. n. e. pa nadalje a koji je direktno proizišao iz postojanja zajednica Sapuata i Ematina (Lamatina) koje su se nalazile negdje u širem prostoru oko današnjeg Jajca. Sve izneseno dovoljno potvr2uje da je u sluaju Sapuata i Ematina rije o sastavnicama jedne ve/e peregrinske civitas, ali i ukazuje na praksu rimskog miješanja i uloge arbitra koju oni primjenjuju i unutar jedne podinjene civitas. Takvim svojim djelovanjem, rimska dravna i provincijska vlast je namjerno ili sluajno i dodatno potkopavala i jedinstvo i snagu lokalnih civitates, jaala unutarnje partikularizme i slabila znaenje doma/ih institucija na razini same civitas, koje nisu bile ak ni arbitar u rješavanju nesuglasica unutar sastavnica zajednice koju su predstavljali. To pokazuje visoku razinu utjecaja Rimljana na ivot doma/ih zajednica ak i na niim razinama u odnosu na peregrinsku civitas. Time su doma/e institucije na razini naroda postajale sve više formalnog karaktera, a ujedno se posredno pripremao teren za parcelizaciju jedinstva doma/ih naroda i njihovih teritorija u okviru municipalnog sustava. 77 Buli/, 1890, 407 653 Mesihović, Dezitijati, 2007 ilirskim provincijama, Rimljani su se oslanjali i na tradicionalne surevnjivosti, trzavice i sukobljavanja koje su vladale me2u domorodakim narodima koji su po rimskoj upravnoj i politikoj šemi transformirani u peregrinske civitates. I pored ra2anja zajednike svijesti u toku prvog razdoblja rimske vladavine, stari osje/aj za ekskluzivno narodnosne i plemenske interese ipak je još neko vrijeme zadrao primat. Ta okolnost nije dopustila kod domorodakog stanovništva, bez rimskog gra2anstva, dalje razvijanje i jasnije uobliavanje neke vrste zajednikog osje/aja, odvojenog od interesa Rimske drave i provincija Dalmacije i Panonije, kao što se to pokušalo uraditi za vrijeme ustanka. Pored prefekta, za drugog razdoblja rimske vladavine, u okviru dezitijatske civitas postojala je, i to kao doma/a, i institucija princepsa (princeps), što je osvjedoeno i na natpisu ILJug III, 1582 iz Breze princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa. Cipus sa natpisom princeps-a Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa na2en je u sekundarnoj upotrebi, u suhozidu oko kasnoantikog kompleksa na Crkvinama u neposrednoj blizini današnjeg urbanog središta Breze, i to u više komada.78 To znai da je i on donesen sa drugog lokaliteta (mogu/e u VI. st. n. e.) iz blizine, moda upravo sa Kamenjae koja je situirana vrlo blizu Crkvina, kako bi bio upotrijebljen u gradnji suhozida kasnoantike bazilike. Ovaj natpis, zbog spominjanja izvjesne Elije Juste (Aelia Iusta), nije stariji od 118. god. n. e. i mogao bi se ugrubo datirati u period vladavina Hadrijana i Antonija Pija, pa ak i u rano razdoblje vladavine Marka Aurelija (vl. 161-180. god. n. e.).79 Rekonstruiranje samoga teksta natpisa i izvo2enje njegovog konteksta je vrlo teško izvršiti, poradi izvjesne izlizanosti i ošte/enosti teksta, na zadovoljavaju/i nain, pa se u njegovom op/em tumaenju treba pristupiti oprezno i temeljito, ali naalost i špekulativno.80 Na samom natpisu se ita ime T.F. Valens, što bi se moglo dešifrirati kao praenomen Tit i nomen Flavije, pa bi to znailo da je spomenuti T.F. Valens rimsko gra2anstvo dobio za vrijeme 78 I u Zenici je na2en veliki broj natpisa, koji su izgleda bili upotrijebljeni u sekundarnoj upotrebi za izgradnju zenike ranokrš/anske bazilike. I ova bazilika je stradala u poaru isto kao i ona sa lokaliteta na Crkvinama u Brezi. Truhelka, 1892, 340-342 79 Elija Justa je svoje rimsko gra2anstvo, odnosno gentilicij Aelius, dugovala ili vladavini Hadrijana (Publius Aelius Hadrianus vl. 117-138. god. n. e.) ili njegovog nasljednika Antonina Pija (vl. Titus Aelius Antoninus 138-161 god. n. e) Ipak je vjerojatnije da je ova Elija Justa svoje rimsko gra2anstvo dugovala Hadrijanu, koji je poznat po politici dodjeljivanja rimskog gra2anstva, nego Antoninu Piju. Osim toga vladavina Hadrijana bi njeno spominjanje u vezi sa T.F. Valensom koji je gra2anstvo dobio za Flavijevaca (69/70-96. god. n. e.) dovelo u razumniju vremensku korelaciju. 80 Natpis ILJug III, 1582 iz Breze princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa; v. Oremošnik-Sergejevski, 1930; Sergejevski, 1940, 141-143; Rendi/-Mioevi/, 1948, 67; Bojanovski, 1988, 147, fus. 21; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 16, (lanak Ðure Baslera); Paškvalin, 1996, 95-96; Isto, 2000, 193-194 654 Mesihović, Dezitijati, 2007 vladavine Flavijevaca, jer je njegov otac još uvijek sa domorodakim imenom Varro i bez rimskog gra2anstva. Ako je T.F. Valens, koji je rimsko gra2anstvo dobio za Flavijevaca, bio još uvijek iv kada je nastao natpis na kome se spominje Elija Justa, onda je on bio u ve/ prilinim godinama. Da se on nalazio u zrelim godinama u tome periodu svjedoilo bi i to što je on princeps, znai morao je ekati da dobije, moda i naslijedi tu titulu (moda od svoga oca Varona). Na natpisu se inae pored T.F. Valensa i Elije Juste spominje još osoba, kao što su Varro, otac našeg princepsa koji je i sam sigurno bio istaknuta linost u društvenoj i politikoj hijerarhiji Dezitijata, a iji genitivni oblik ustvari ini sastavni dio imena T.F. Valensa.81 Spominju se i izvjesna Ulpija, koja je moda i glavni lik itavog natpisa jer je zbog njenog oblika imena u dativu njoj natpis izgleda bio i posve/en, i Prokula, kojoj je moda isto bio posve/en natpis jer je i njeno ime u genitivu, za razliku od nominativnih oblika imena T.F. Valensa i Elije Juste. Ulpijino gra2anstvo je zasluga vladavine Trajana (M.Ulpius Traianus 98-117. god. n. e.), odnosno vjerojatno ga je primio njen otac. Na natpisu se prepoznaje i osoba sa dijelom imena ---CENO----, (moda Skenobarbi),82 u potpuno nejasnom kontekstu izuzev što se moe pretpostaviti neka mogu/a konekcija sa Elijom Justom. Sve imenovane osobe sa spomenutog natpisa su bile u nekoj, nama nepoznatoj vezi, najvjerojatnije porodinoj. Ali zbog razliitosti vremena primanja gra2anstva teško je to sve povezati, jer se pojavljuju ak tri rimska gentilna imena (Flavijevci, Ulpiji, Eliji) te pojedinci sa doma/im imenima, a rije je vjerojatno jednoj dezitijatskoj porodinoj vezi i agnatskog i kognatskog tipa.83 Kao što se vidi osobe sa ovog natpisa su dugovale svoje nošenje rimskog 81 I to što se princepsovo ime navodi Tit Flavije Valens Varonov, pokazuje da njegovo primanje gra2anstva nije baš tako daleko, odnosno da je on prva generacija rimskih gra2ana iz te porodice, jer još upotrebljava ilirski nain navo2enja svoga imena ⇒osobno ime (koje za njega praktino predstavlja kompletno rimsko ime)+genitivni oblik oevog imena+filius. Slian primjer imamo i u sluaju Nerva Laidi filius, koji je isto postao dobivanjem a ne po ro2enju rimski gra2anin, pa i on ima isti nain navo2enja. Tako je za našeg princepsa izgleda bilo smatrano potrebnim da naglasi i oevo ilirsko, doma/e ime, jer je on prva generacija rimskih gra2ana u svojoj porodici i za njega ime Flavius, nema toliko tradicijsko znaenje (više poasno) koliko isticanje oeva imena jer je on još uvijek svjesno pripadao svome dezitijatskom narodu. Da je kojim sluajem naš princeps druga ili ak tre/a generacija rimskih gra2ana u svojoj porodici (kao što to sugerira Arheološki leksikon, Tom I, 1988, 33) ilirsko-dezitijatska pripadnost, osje/aj i naslje2e ne bi kod njega mogli imati toliko znaenje i snagu, kao što se to osje/a iz samoga duha natpisa iz Breze. 82 Bojanovski, 1988, 147, fus. 21 83 Ovo je vrlo zanimljivo usporediti sa situacijom u dijelovima BiH (ukljuuju/i posebno i Gornju Bosnu) u XV. i XVI. st., kada se u jednoj te istoj porodici javljaju razliita imena sve s obzirom koje je pojedinac religiozne pripadnosti (Bosanske Crkve, katolik, pravoslavac, musliman). 655 Mesihović, Dezitijati, 2007 gra2anstva jednom dugom razdoblju od Flavijevaca do Elija, znai periodu duem od polja stolje/a.84 Znai za vrijeme, u kome su navedene osobe (T.F.Valens, Ulpija i Elija Justa) dugovale svoje rimsko gra2anstvo, raspolaemo sa terminus post quem, a to je poetak vladavine Flavijevaca (70. god. n. e.), i sa terminus ante quem, a to je kraj Hadrijanove vladavine (138. god. n. e.). Pošto su ove osobe ivjele u bliskom vremenskom razdoblju (što ne podrazumijeva i istom) njihova primanja rimskog gra2anstva nisu bila baš radikalno datumski udaljena. Puno ime Domicijana je bilo Tit Flavije Domicijan (Titus Flavius Domitianus)85, pa je vrlo mogu/e pretpostaviti da je vladavina ovog rimskog imperatora (81-96. god. n. e.) zasluna za dobivanje gra2anstva sina Varonova, ije je originalno ilirsko-dezitijatsko ime nepoznato. Moda je ovo stjecanje privilegija povezano i sa ratovima sa Daanima na dunavskoj granici (posebno u periodu 85-89. god. n. e.) u kojima je T.F.Valens kao zreliji mladi/ iz jedne doma/e, aristokratske porodice moda aktivno uestvovao u okvirima dezitijatskog auksilijarnog kontingenta, moda ga i predvode/i.86 Poradi svojih zasluga ovaj Varonov sin je postao rimski gra2anin, što je i tada bila relativno rijetka pojava me2u Dezitijatima i dobio novo rimsko ime. Ako je T.F.Valens postao rimski gra2anin za vrijeme Domicijana, onda bi se njegovo spominjanje na natpisu moglo dobro vremenski uskladiti sa spominjanjem Ulpije i posebno Elije Juste, osoba ije je gra2anstvo zasluga Trajanove i Hadrijanove vladavine. Osim toga da je T.F.Valens prvi koji je primio rimsko gra2anstvo moda bi na neki svoj nain govorila i injenica o njegovom standardiziranom rimskom imenu sa prenomenom Titus, jer je najrealnije oekivati da onaj tko je dobio gra2anstvo 84 Moda bi se isto špekulativno moglo pretpostaviti da je Prokula bila sestra T.F. Valensa i udata za izvjesnog Dezitijata koji je dobio gra2anstvo za Trajana, ali da su oboje bili ve/ pokojni kada je podizan natpis posve/en Ulpiji, koja je isto tako umrla relativno mlada, pa su onda to podizanje natpisa na sebe preuzeli T.F. Valens Varonov i Elija Justa. S druge ipak je potpuno nejasno u kakvoj bi onda vezi sa njima bila Elija Justa koja je izgleda zajedno sa T.F. Valensom podigla epigrafski spomenik. 85 Ustvari sva trojica careva iz dinastije Flavijevaca su nosila praenomen Titus. 86 Poradi prodora Daana iz Dalmacije je 86. god. n. e. izmještena IIII. legija Flavia (kasnije sa dodatkom Felix), kako bi uestvovala u borbama protiv Decebala. Da je ovakva rekonstrukcija sasvim mogu/a dokazuje i to što bi naš budu/i dezitijatski princeps bio u tom sluaju nekih desetak godina stariji od Hadrijana (24. I 76. - 10. VII 138.), ijoj vladavini Elija Justa ima da zahvali svoje gra2anstvo. Hadrijan je u trenutku preuzimanja carskog dostojanstva imao 41 godinu, pa bi tada i naš princeps imao oko 50 godina i još uvijek je mogao biti prilino aktivan. Osim toga Domicijan je morao ratovati i sa Markomanima 89. god. n. e. i sa Kvadima 91. god. n. e. koji su upali u Panoniju. A od prolje/a do jeseni 92. god. n. e. vo2en je Bellum Sarmaticum protiv Jaziga izme2u Tise i Dunava. U svim tim ratovima i sukobima je mogao da uestvuje i naš Dezitijat. O ratovima na Dunavu u ovom periodu v. Mirkovi/, 2003, 101 - 102 656 Mesihović, Dezitijati, 2007 uzme od cara, koji je posredno zasluan za njegovo odlikovanje gra2anstvom, ne samo nomen, nego i praenomen, dok bi naredne generacije u tome pogledu bile manje striktne. Sama rije princeps u svome izvornom znaenju oznaava prvi, najugledniji itd.87 Institucija princeps (u latinskoj mnoini principes) je inae bila vrlo raširena kod ilirskih naroda, pa ih tako nalazimo osvjedoene na natpisima kod Dokleata, Dindara, Delmata i u nizu municipija itd.88 Ovi dezitijatski principes 87 su vjerojatno poticali iz reda najuglednijih Latinska rije princeps se transformirala u našem jeziku u rije princ, ali kada se ova rije oblikovana u novim romanskim jezicima (npr. u sluaju italijanskog principe) prevodi na naš jezik koristi se izraz knez (koji je izvorno isto stranog, germanskog podrijetla ) koji oznaava poglavara izvjesnog teritorijalnog, poglavito ruralnog okruga. 88 O instituciji principes u ilirskim zemljama v. Patsch, 1915, 75 («upni savjet, principes, koja je ast bila nasljedna»); Papazoglu, 1969, 265; 337-338; Stipevi/, 1974, 166-167; Bojanovski, 1988, 60-63; 115; 109; 147; 177; 179; 248; 267; 313-314; 334-335; 342; 345; Raunig, 2004, 15; Wilkes, 2001, 250-251; Zeman, 2000, 142 («Prefekti su kontaktima preko doma/ih plemenskih prvaka—principes---koji su se ranije pojavljivali kao savjetodavno vije/e uz instituciju plemenskog poglavara, ostvarivali zahtjeve i ciljeve rimske politike vlasti na lokalnoj razini.»). Rimski pisci sloj uglednika koji ini jednu od upravljakih institucija (vije/e) u protohistorijskim politijama zapadnobalkanskih naroda nazivaju principes, kao u sluaju Livijevog opisa rimskog ratovanja sa Histrima. (Liv. XLI, 11; usp. sa primjerom -iz sjeverne Afrike- koje po ovom pitanju daje Patsch, 1896, 135-136). Tako bi ovom sloju odgovarali i nazivi (kod Liv. XXXI, 28; XLIV, 31) nobiles, (kod Polibija, III, 18, 1; V, 4, 3) dynastoi, (kod App. Ill. 23) proteuontes. i (kod Cass. Dio XLIX, 37) isto kao kod Polibija dynastoi. Ovo jasno ukazuje da je u jednoj nezavisnoj domorodakoj politiji i kasnijoj peregrinskoj civitas bilo u jednom momentu više princepsa, odnosno da su se tako nazivali lanovi «oligarhijskog» vije/a koje je upravljalo poslovima iz domena preostalog suvereniteta autohtonog naroda, a da nije rije o instituciji koju je obnašao samo jedan pojedinac. I Livije (XLV, 26) govore/i o saboru u Skodri, nakon završetka III ilirskog rata, navodi da je Anicije okupio «…ex tota provincia (shva/eno u smislu mandatne uprave koju je imao Anicije) principibus…». I ovaj Livijev podatak sugerira da su se u Skodri okupili predstavnici, uglednici naroda i zajednica kojima je on prezentirao zakljuke o novom ure2enju bivše «Ilirske drave». U istom smislu ovaj termin i to u mnoini -principes- koristi i Tacit u svojoj Germaniji (12) nazivaju/i tako upravljae lokalnih ruralnih okruga (pagus) kod germanskih naroda. I ovo potvr2uje da je termin princeps , korišten i za vrijeme drugog razdoblja rimske vladavine u ilirskim politijama, sadrinski oznaavao lana peregrinskog upravljakog sloja koji je bio zaduen ili je dolazio iz odre2enog manjeg teritorijalno-upravnog okruga. Da su se pod pojmom principes podrazumijevali lokalni uglednici posredno moe ukazivati i natpis iz Slankamena na kome se spominje princeps praefectus Scordiscorum (Papazoglu, 1969, 265; Bojanovski, 1988, 61). Upravo to što se dvije titule (princeps i prefekt) odnose na jednu osobu i to vjerojatno u isto vrijeme ukazuje da su one bile razliite i da su pojmovno determinirale u biti (unutar miljea politiko-društvenog ivota) razliite sadraje. Princeps vjerojatno oznaava statusni poloaj, odnosno odre2ivao je poziciju lokalnog skordikog uglednika, a prefekt izvršnu poziciju, koju je u jednom razdoblju osoba sa statusom princepsa mogla obnašati. Tako moemo drati da je osoba koja je prefekt Skordiska bila ustvari princeps, jedan od uglednika lanova toga lokalnog «upravnog» vije/a za tu peregrinsku zajednicu, i koja je u jednom periodu obnašala i tu najvišu izvršnu instituciju-prefekta peregrinske civitas. Ova situacija bi navodila i na pomisao da je institucija prefekta bila ta koja je predstavljala najvišu izvršnu instituciju 657 Mesihović, Dezitijati, 2007 dezitijatskih rodova, koji su prvi podlegli procesu romanizacije. Vije/e princepsa je u prvo vrijeme nakon ustanka bilo vjerojatno više-manje savjetodavno i pomo/no tijelo prefektu, na koji je on uvijek mogao raunati i kao izvršitelja donesenih odluka i kao vezu sa peregrinskim dezitijatskim stanovništvom. I pored vjerojatno velikih ovlaštenja koja je imao prefekt, u sluaju Dezitijata to je bio rimski legijski oficir, iz isto fizikih razloga nije mogao biti u stanju da predstavlja potpuno apsolutnu vlast. Radi toga je dio upravnih ovlaštenja i prava mogu/e prenesen i na Vije/e princepsa. Kako je vrijeme prolazilo taj njegov udio u upravi nad dezitijatskom civitas se pove/avao, ime se, a posebno nakon odlaska rimskih legija koje su davale prefekta, on postupno pretvorio u najvaniju dezitijatsku politiku i upravnu instituciju.89 Me2utim tada su lanovi toga tijela, koje se moda praktino ako ne i formalno pretvorilo i u instituciju nasljednog karaktera, peregrinske civitas i da su nju obnašali ne samo oficiri rimskih oruanih snaga (legija i pomo/nih trupa) nego, kao i u sluaju praeposita, i doma/i ljudi, pripadnici tih zajednica. I pojava prepozita, princepsa i prefekta na koju se nailazi kod Japoda, kod kojih je dokumentirano da je jedna te ista osoba bila u isto vrijeme i praepositus i princeps (Patsch, 1896, 133-136; Stipevi/, 1974, 166; Bojanovski, 1988, 61 -- sa prezentirana dva primjera; 313-314; Wilkes, 2001, 250; Raunig, 2004, 15 ) ukazuje da su te osobe koje su bili prepoziti Japoda bili ujedno i princepsi. I primjeri koje nalazimo kod Japoda samo dodatno potkrepljuju tezu da je kod ilirskih domorodaca u rimskoj provincijalnoj upravnoj hijerarhiji, odnosno institucionalnoj strukturi peregrinskih civitates, titula princeps oznaavala statusni poloaj, slino kao dekurioni u municipalnom ustroju, a da je naziv titule za vrhovnog izvršnog funkcionara u peregrinskim civitates bio drugaiji i to prefekt (bez obzira da li je obnašao doma/i ovjek ili rimski oficir) ili prepozit ili nešto drugo. Kako izgleda, sude/i po nekim naznakama sa natpisima koji potiu sa dijela japodskog podruja, doma/i ljudi su bili prefekti i kod Japoda (Bojanovski, 1988, 61). Ta nedvojbena sadrinska razliitost analiziranih pojmova se najvjerojatnije izraavala preko njihove odgovornosti, statusa do stupnja i naina ukljuenosti u upravnu i društvenu strukturu lokalnih zajednica, u konkretnom sluaju peregrinskih civitates. Institucija princepsa (uglednika) se nije ograniavala samo na razini peregrinske civitas, nego je bila prisutna i na lokalnom upravnoj razini unutar odre2ene narodnosno-politike jedinice, a kasnije i u strukturi municipalnog sustava npr. (Salthua, municipi Riditarum), D.Rendi/-Mioevi/, 1962; Stipevi/, 1974, 166; A inae o institucijama princeps i praepositus v. Bojanovski, 1988, 60-64 sa odgovaraju/im fusnotama; Zeman, 2000, 142 po kojem je praepositus novi posrednik izme2u autohtone zajednice i rimske vlasti, koji je zamijenio prethodnu vojniku i administrativnu funkciju u linosti prefekta. Zanimljivo je da engleski prijevod (Canon Roberts) Livija upotrebljava u pojedinim sluajevima kao ekvivalent za latinski principes u zapadnobalkanskim zemljama, englesku rije «chiefs» , bukvalno poglavice. Me2utim ova rije u našem modernom jeziku ima, bolje re/i dobila je, sadrajno znaenje koje bi bilo teško prihvatljivo da se koristi kao prijevod za latinske principes u ilirskim zemljama. 89 Ne raspolaemo ni sa kakvim dokazima koji bi govorili o tome da li se kod Dezitijata institucija prefekta odrala i nakon povlaenja legija i ako jeste u kojem obliku. Sude/i po tome što su tu instituciju kod drugih naroda (Japodi i Skordisci) obnašali i doma/i ljudi (iako ne znamo tono u kojem dijelu I. st. n. e.), mogu/e je pretpostaviti da se ona zadrala kao izvršna institucija (isto sa doma/im ljudima, ali sa vjerojatno rimskim gra2anstvom) i kod Dezitijata, ali kao što je ve/ reeno o tome nema nikakvih dokaza, ni posrednih ni indirektnih naznaka. 658 Mesihović, Dezitijati, 2007 vjerojatno ako ne svi a ono ve/inom bili rimski gra2ani u prvoj ili drugoj generaciji. Vije/e princepsa je tako po svojim ingerencijama, obavezama i nainu funkcioniranja sve više liilo na neku vrstu vije/a dekuriona rimskih municipija i kolonija.90 Pored vije/a princepsa vjerojatno je u nekom rudimentarnom obliku nastavila funkcionirati i narodna skupština. Ali sa procesom jaanja utjecaja princepsa, sve dubljim socijalnim i imovinskim raslojavanjem (do poetka rata 6. god. n. e. više-manje egalitarne dezitijatske zajednice), romanizacijom i urbanizacijom koje su kao posljedicu imale pove/avanje znaaja lokalnih centara, narodna skupština je vjerojatno išezla. Poseban problem u ure2enjima peregrinskih civitates predstavlja postojanje institucije dekurija (decuriis).91 Dekurije se uglavnom u znanstvenoj literaturi promatraju kao ekvivalent institucije roda/klana, rimskog gensa.92 Me2utim i iz ovog stajališta proizlazi itav niz nedoumica. Prvo bi trebalo razjasniti da li je dekurija raspolagala sa odre2enim teritorijem i zemljištem, odnosno da li je imala teritorijalno ure2enje adekvatno jednoj op/ini, ili je ona samo odraavala pripadnost grupe ljudi odre2enoj rodovskoj krvno-genetskoj vezi, što nije moralo podrazumijevati i ekskluzivno posjedovanje jedne teritorije. Po Pliniju Starijem dezitijatska civitas se sastojala od 103 dekurije, što je jedna impozantna brojka za prostore Gornje Bosne i lašvanskog porjeja. I dekurija bi se mogla promatrati i kao odre2eno «selo», koje je od rimske dravne i provincijske vlasti prepoznato i priznato iz raznoraznih razloga kao najmanja teritorijalno-upravna jedinica jedne ilirske politije. 93 Potrebno je imati u vidu da je na gornjobosanskom prostoru koje je malo 90 Kako je vrijeme prolazilo i u italskim gradovima i vanitalskim rimskim kolonijama i municipijima, ali i provincijskim civitates, uloga narodnih, gra2anskih skupština se smanjivala i paralelno sa daljim jaanjem carske vlasti, autoriteta vojske i mo/i carske birokracije one su gubile svoj znaaj (i po pitanjima biranja lokalnih magistrata, donošenja lokalnih uredbi itd.). Na prvo i primarno mjesto u tim zajednicama dolaze lokalna vije/a (ordo decuriorum, vije/a princepsa i sl.). 91 Bojanovski, 1988, 34 i fus. 53 92 Zanimljivu definiciju institucije dekurije ima Z.Mari/ (2000, 120) kao manjeg naselja pod upravom 1-2 decuriona. 93 Potrebno je u ovom kontekstu razmatranja sistematizacije Plinija Starijeg domorodakih zajednica zapadnog Balkana, obratiti panju i na Tacitovu (Ger. 39) procjenu relativne brojnosti germanskih Semnona koja po njemu iznosi 100 «sela» (centum pagi iis habitantur magnoque corpore efficitur ut se Sueborum caput credant.). Nejasno je što je to Tacit podrazumijevao pod semnonskim «pagus», i da li to predstavlja neku specifinu semnonsku instituciju ili je rije o nekom Tacitovom, odnosno njegovog vrela, shva/anju i tumaenju semnonske teritorijalnog i rodovskog ustroja, na što bi se prvo pomislilo kada se proita podatak o semnonskim «selima». Tacit još na jednom mjestu u Germaniji (12) spominje termin «pagus» kada govori o upravi na lokalnoj razini. Na tome mjestu on ovaj termin odvaja od termina «vici», a smisao teksta sugerira da su «vici» manji, sastavni dio ono što se naziva pagus», i da se pod spomenutim terminom podrazumijeva jedna ve/a, lokalna upravno-teritorijalna jedinica. Ovakav zakljuak 659 Mesihović, Dezitijati, 2007 šire shva/eno (od Sarajevo-Starog Grada do Krivaje i uš/a ove rijeke u Bosnu) i lašvanskom porjeju do danas evidentirano postojanje najmanje 128 metalnodobnih gradina, od kojih je mogu/e dobar dio egzistirao i u vrijeme mla2eg eljeznog doba. Moda bi se tako i mrea gradinskih naselja mogla dovesti na neki posredan, izveden i dosta uvjetan, nain u vezu sa sustavom najniih teritorijalnih pa i upravnih jedinica dezitijatske zajednice, onoga što bi Tacit terminološki u Germaniji oznaavao terminom vici.94 Rimski gensovi kao Fabiji, Korneliji, Klaudiji, Juliji, Semproniji itd. nisu posjedovali odre2enu svoju teritoriju, tj. nisu predstavljali op/ine. Uostalom više rodova ili samo pripadnika odre2enog roda moglo je ivjeti u selima i naseljima izmiješano sa pripadnicima drugih rodova, i zemljišta koja su posjedovali porodice ili samo pojedinci pojedinih rodova ili klanova nisu morala imati teritorijalnu povezanost i esto su bila prostorno razdvojena, nekada i na vrlo udaljenim distancama. Tako bismo mogli smatrati da su se, razvijanjem društvene strukture, stvorile dvije paralelne pripadnosti pojedinca, starija pripadnost odre2enom rodu zasnovana na krvnogenetskom naslje2u i mla2a pripadnost pojedinca teritoriju na kojem se nalazi njegovo prebivalište. Ove dvije pripadnosti su mogle, ali i nisu morale biti podudarne. U sluaju dekurija kod dalmatinskih peregrina mi ne raspolaemo sa dokazima da su ove dvije vrste pripadnosti bile podudarne. Naprotiv, kako provijava iz samog konteksta Plinijevog teksta moe se naslutiti da dekurijama više odgovara termin op/ina nego rod. Posebno se ova tvrdnja pojaava ako se ima u vidu da je u Rimskoj dravi teritorijalna pripadnost i odre2enje imalo ve/u vanost u slubenim popisima (radi olakšavanja razrezivanja poreza i regrutacije) nego rodovska pripadnost koja je imala sekundarno znaenje u odnosu na op/insku i civitatsku pripadnost. Samim tim bi bilo razumljivo da su i rimski popisivai, ijim se rezultatima kao vrelom koristio Plinije Stariji ili pisci potvr2uju i dalja Tacitova spominjanja termina «pagus», odnosno njegovih izvedenica (Germanija, 6). Oajkanovi/ je spomenuti Tacitov termin preveo sa našom rijei upa, što bi moda moglo na neki posredan i dosta uvjetan nain i odgovarati. U svojim Galskim ratovima termin vici upotrebljava i Cezar (de bell. gall. I, 5) kada kae da su ih Helveti imali 400 uz 12 oppida. Zanimjivo je spomenuti i da je August grad Rim ustrojio i podijelio u 14 regija, od kojih je svaka bila dalje podijeljena na još manje oblasti, nazvane vici, a kojima upravljaju vicomagistri (Oksfordska historija rimskog sveta, 1999, 157). I to dokazuje da se za Rimljane pod izrazom vici podrazumijevaju najmanje upravnoadministrativne i teritorijalne jedinice. Po M.H.Zemanu (2000, 126) «jae razvijeno (domorodako op. a.) naselje kao središte teritorijalne zajednice jednog podruja Rimljani su nazivali oppidum». 94 Ime dekurija je moda izvedeno iz korijena latinske rijei za brojku deset⇒ decem. Ova lingvistika injenica moda ukazuje i da je dekurija bila sloena od neega, ega ima u naelu deset pa radi toga i nosi svoje ime. U tom sluaju bi jednu dekuriju mogli naelno promatrati kao skup deset npr. porodica. 660 Mesihović, Dezitijati, 2007 koje je on kompilirao, imali ve/u potrebu za popisom op/inskih jedinica nego rodovskih. Nesumnjiva je injenica da se kod Plinija Starijeg navode samo dvije domorodake institucije- civitates i dekurije, što je on preuzeo iz izvorne gra2e koju je u konkretnom sluaju koristio. To bi sugeriralo da su se moda u toj izvornoj gra2i isto nalazile spomenute samo ove dvije institucije, što bi onda navodilo na pomisao da su kao i civitates i dekurije bile oficijelne i priznate injenice. Iz svega izloenog moemo smatrati da dekurija predstavlja odre2enu domorodaku op/inu, ali u kojoj su još uvijek prisutne i snane veze rodovske/klanske pripadnosti. Dezitijati i njihov društveni i politiki ustroj i strukturiranost nisu bili dostigli razinu koja bi im omogu/ila da potpuno pre2u na teritorijalno-upravno ure2enje zanemaruju/i znaenje roda/klana u temeljnim naelima unutarnjeg ure2enja. Dok su klanovi predstavljali promjenljive, dekurije su bile stalnije formacije, jer su one bile teritorijalno odre2ene, za razliku od klanova. Ali domorodaka dekurija je ipak bila povezana i sa rodovskim ustrojem, moda po imenu, tradiciji i podrijetlu i broj dekurija je zato mogao varirati u odnosu na ukupnu brojnost populacije. Tako je nestanak pojedinih rodova vodio i nestanku dekurija, što je posebno dolazilo do izraza u pustoše/im ratovima kao što je npr. bio ustanak 6-9. god. n. e, jer dekurije nisu bile u potpunosti izriito samo teritorijalno-administrativne jedinice, ve/ teritorijalne odre2ene op/ine ali sa još uvijek prisutnom rodovskom osnovom svoga postojanja i razvitka. Uostalom i peregrinske civitates su bile, istina teritorijalno odre2ene teritorije, ipak u temeljima svoga postojanja i razvitka zasnovane na narodnosnoj osnovi, a i provincije su u temeljima svoga formiranja imale i specifinu i prilinu dozu etnikog odre2enja i predrimskog politikog ure2enja (bez obzira bilo ono dravnog ili preddravnog karaktera). Kao što vidimo ni dekurije ni civitates ni provincije nisu imale samo teritorijalno-administrativno-upravno odre2enje koje bi bilo potpuno odvojivo od klanske, narodnosne, etnike i kulturološke osobnosti. Ali u njima je i princip teritorijalizacije ve/ stekao primat u odnosu na rodovskoplemenske, narodnosne i etnike karakteristike koje nisu bile potisnute, ali su ipak dobile sekundarni znaaj. Sistem principata je poštivao naslije2ene etnike, narodnosne i rodovskoplemenske tradicije i uklopljavao ih je u svoj teritorijalni ustroj Imperije (što je bila praksa i za vrijeme Republike). Me2utim, sistem dominata koji je proizišao iz anarhije i vremena vojnikih careva nije osje/ao dalju potrebu za ovim poštivanjem. Skoro tri stolje/a ivota mnogobrojnih etnikih i narodnosnih zajednica u zajednikoj politikoj tvorevini prilino je niveliralo njihove me2usobne razlike i oslabilo partikularizme koji bi bili temeljeni na etnikoj, kulturološkoj ili narodnosnoj osnovi. Moglo bi se ak re/i da je etniki i narodnosni osje/aj u onom smislu u kojem je postojao prije, za vrijeme i neposredno nakon uspostave rimske vlasti skoro potpuno išezao. Romanizacija i helenizacija (djeluju/i zajedno skoro kao cjelina i uzajamno se 661 Mesihović, Dezitijati, 2007 proimaju/i) su u potpunosti uinile svoje u prvom redu razvivši osje/aj pripadnosti jedinstvenom grko-rimskom kulturnom konceptu. Nestanak podjela na rimske gra2ane i peregrine, i prelaskom na naelnu podjelu stanovništva Imperije samo na relaciju slobodni-robovi i klasnu pripadnost, a ne više na pravnu ili politiku specifinost, prilino je uvrstilo svijest o pripadnosti jednoj Dravi, koja trai obaveze, zahtijeva odgovornost ali i garantira prava na zakonski nain svim njenim gra2anima, ali i robovima i strancima. Dobivanjem rimskog gra2anstva, stanovništvo Imperije do tada izdijeljeno na stotine malih politikih tvorevina koja je svaka za sebe imala posebno gra2anstvo, svoje specifino interno zakonodavstvo i autohtone institucije je postupno nivelirano. Ono je prešlo pod isto zakonodavstvo i isti ili slian oblik i nain rada lokalnih institucija, a svakom slobodnom pojedincu u naelu omogu/eno je da se moe prilino uspjeti na ljestvici ne samo lokalne nego i op/e dravne hijerarhije i društvene i gospodarske strukture, a pove/ala se i fluktuacija stanovništva. I proces razvitka velikih zemljišnih posjeda (latifundija) koje su se postupno pretvarale u autarkine privredne komplekse, a koji se uop/e nije obazirao na etnike, narodnosne ili plemensko-rodovske granice i ogranienja i sam je doprinosio razbijanju starih zajednica. Sve je to u potpunosti ugušilo stare etnike i narodnosne svijesti o pripadnosti kod stanovništva zamjenjuju/i ih sa sviješ/u o pripadnosti odre2enim teritorijalnim jedinicama u kojima su prebivali (municipalnu i provincijsku svijest) i Dravi kao cjelini svoga svijeta. Stari narodi i šire etnike zajednice kao prepoznatljivih i aktivnih cjelina su tako u toku tri stolje/a nestali. Neke njihove osobnosti su se uspjele mjestimino sauvati (lokalni jezici i dijalekti, osobeni naini ivota i vjerovanja i sl.) ali one su prije predstavljale svjedoanstvo o jednoj razbijenoj cjelini, nego što bi govorile o njenoj egzistenciji.95 I na kraju dominus je teio svojoj direktnoj i apsolutnoj vlasti (preko njemu u potpunosti podinjenih institucija i administrativnog aparata) nad kompletnim stanovništvom, emu bi postojanje nekih starih tradicionalnih institucija, ure2enja i politikih institucija predstavljalo samo smetnju. Zbog svega gore iznesenog bilo je potrebno nivelirati dravnu upravu, teritorijalni ustroj, lokalni sustav uprave i administracije, što su i tvorci dominata i uradili kako bi je uskladili sa svojim eljama, planovima i projektima.96 95 Kako se ini, jedino su Jevreji od svih naroda koji su ušli u sastav Imperije uspjeli sauvati svoju svijest o pripadnost u starom obliku jednom odre2enom narodu, i to najviše zahvaljuju/i ekskluzivizmu svoga religioznog sustava. 96 Po njihovom programu sve je trebalo postati jedna cjelina sa jednoobraznim unutarnjim ure2enjem, bez privilegiranih ili zakinutih zemalja i naroda. Konano su sa Dioklecijanovom teritorijalnom reformom Carstva i njenim daljim produbljivanjem za vrijeme vladavine Konstantina, etnike i narodnosne osobine u teritorijalnom ustroju potpuno izgubile znaenje. Stvorene su nove provincije, dijeceze i prefekture koje nisu nimalo vodile rauna 662 Mesihović, Dezitijati, 2007 Središta upravnog i politikopolitiko-društvenog ivota Dezitijata Dezitijatska civitas je nesumnjivo i u I. st. n. e. bila pokrivena mreom naselja, koja su imala razliite vrijednosti, znaenje i uloge u odnosu na cjelinu naroda, te za njegove politike, društvene, gospodarske i duhovne interese i potrebe. Gotovo je sigurno da su pojedina od danas poznatih gradinskih naselja, koja su se ve/ u toku I. st. n. e. poela polako transformirati u naseobine rimskog tipa, imala posebnu svrhu i na lokalnoj, ali i na narodnosnoj dezitijatskoj ravni. Nije nerealno pretpostaviti da je dezitijatska civitas imala i svoje glavno politiko središte olieno u nekom od naselja, o emu bi moda na neki nain potvrdu davao i spomen HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM na jednom od solinskih natpisa. Naravno, dezitijatska civitas je vjerojatno bila podijeljena i na nie jedinice, moda plemenske ili bratstvene jedinice, a gotovo sigurno na dekurije. To bi iniciralo da je i na lokalnoj, nioj razini potrebno oekivati postojanje odre2enih središta, ili bar bitnijih naselja za odre2enu lokalnu zajednicu ili odre2eno podruje/oblast unutar dezitijatske civitas, koji bi kao takvi bili i priznati i uklopljeni u oficijelnu upravno-teritorijalnu shemu. Ve/ ranije je govoreno o odre2enim oblastima koja su izgleda moda imala odre2ene posebnosti u toku dezitijatske nezavisnosti, odraavaju/i moda i unutarnju podjelu dezitijatskog naroda, te bi se moda ta podjela odraavala i na podjelu unutar dezitijatske civitas i za vrijeme rimske vladavine. Do danas se uglavnom kao središnji prostor Dezitijata, a pozivaju/i se na natpis T.F.Valensa, natpis ILJug III, 1591 porodice «Batona» i na veliku nekropolu Kamenjaa, smatralo podruje Breze. Da je prostor Breze imao bitnu ulogu u ivotu Dezitijata dokazuje i naziv lokaliteta \upa, isto iz okolice današnje Breze, na kojem je na2en uveni natpis ILJug III, 1591 porodice «Batona».97 Po ve/ini istraivaa, neposredno nakon završetka ustanka okolina Breze, ako se u njoj ili njenoj blizini ili bar gravitacionom podruju današnje Breze nalazio HE[…. o postojanju nekadašnjih naroda i etnikih kompleksa. Sigurno se i na nioj, lokalnoj razini doga2ao isti proces. A jedini ostatak koji bi podsje/ao na stare etnike komplekse, narode, plemena, bratstva i klanove ostajao bi samo u imenu odre2enih teritorijalnih jedinica. I ime koje je preivjelo i bilo preuzeto za imenovanje novo-formiranih teritorijalnih jedinica imalo je samo tehniku namjenu, bez namjere da odrava osobnosti stanovništva koje je ivjelo unutar te teritorijalne jedinice. Tako se i moglo desiti da u pojedinim sluajevima staro ime oznaava zemlju ija sadrina sa tim imenom nema ili ima vrlo slabu tradicionalnu povezanost. Tako su se pod imenom prefekture Ilirik podrazumijevala uz manje dijelove starog Ilirika i balkanska Grka sa Makedonijom i Mezija, a juno od Dunava su bile ustanovljene provincije koje su u sebi nosile ime provincije Dakije, izgubljene u drugoj polovici III. st. n. e. 97 Toponim \upa je više nego indikativan jer indicira da se u toku (vjerojatno ranog) srednjeg vijeka u blizini nalazilo središte jedne jedinice lokalne uprave-upe. Mogu/e je pretpostaviti da se u ovom sluaju radi o kontinuitetu koji moda potie još iz antikog perioda, odnosno se, nije nemogu/e pretpostaviti, prua još i dalje u vrijeme dezitijatske nezavisnosti. 663 Mesihović, Dezitijati, 2007 ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM, je imala društveni i politiki središnji poloaj za Dezitijatsku zajednicu.98U neposrednom okruenju Breze nalazi se i uvena nekropola Kamenjaa, najve/a do danas otkrivena i djelomino istraena dezitijatska nekropola ravnih grobova. Ona je na osnovi do danas otkrivenih grobova pokrivala kontinuirani razvitak Dezitijatske narodnosne i politike zajednice kroz jedan dugi period od pet stolje/a, od poetka III. st. p. n. e., do zakljuno sa (vjerojatno krajem) II. st. n. e., ili poetkom III. st. n. e., znai do kraja egzistiranja dezitijatske politije. Nesumnjivo je ova nekropola pripadala jednoj brojnijoj i znaajnijom dezitijatskoj zajednici naseljenoj u okolini Breze, kojoj je pripadala i porodica iji se predstavnici nalaze nabrojani na natpisu ILJug III, 1591 «Batona» iz nešto dalje \upe. Zbog toga je ova nekropola najbolje svjedoanstvo o tradicijama društveno-politikog i kulturnog ivota Dezitijata koji svoju egzistenciju, naravno uklopljenu u nove okvire i izloenu novim utjecajima, nastavljaju i u toku rimske vladavine. Istovremeno ova nekropola dokazuje i postojanje odre2enog znaajnog upravnog, i naseobinskog središta u blizini ove dugovjekovne nekropole, Iz svega navedenog, jasno je da je Breza i njeno podruje predstavljalo sastavnu jedinicu/oblast unutar dezitijatske politije. Upravo zahvaljuju/i kontinuiranom razvitku koji otkriva nekropola Kamenjaa, moemo tvrditi da je ova jedinica postojala i u periodu nezavisnosti i da je i tada imala odre2enu ulogu u ivotu Dezitijata, i da se ona produila i za vrijeme rimske vladavine. Znaenje okolice Breze za Dezitijate je trajalo skoro sinkronizirano sa postojanjem nekropole Kamenjaa koja prestaje sa daljim ukopima sa poetkom III. st. n. e. Me2utim, dosadašnja istraivanja brezanskog podruja evidentirala su i to na njegovom širem prostoru samo tri gradine, od kojih se ni jedna ne nalazi u neposrednoj blizini Kamenjae ili grada Breze. Sjeverno od Breze prema Varešu, na lijevoj strani rijeke Stavnje, nalazi se lokalitet Dabravine koji je pored gradinskog naselja, u rimsko doba predstavljao i utvrdu i kasnoantiki refugij, a na njemu je bila evidentirana i starokrš/anska crkva i grobnica.99Juno od Breze, u pravcu Sarajeva nalazi se lokalitet Podgora koji je samoj Brezi nešto blii nego Dabravine, a i na kojoj je pored gradinskog naselja evidentirano i postojanje izvjesne rimske utvrde.100Tre/a gradina je Gradina u Kopaima koja ustvari ve/ pripada visokom 98 Po I.Bojanovskom (1973, 394; 404-406), u dolini Stavnje kod Breze treba traiti He(dum) castellum Daesitiatium. I za Z. Mari/a (2000, 120) i H.M. Zemana (2000, 126-127; 155; 168) He(dum) castellum Daesitiatium se nalazio u okolici današnje Breze. Po Paškvalinu (2003, 213 fus. 13)⇒»S obzirom na sve okolnosti, arheološkopovijesne ili epigrafske, njegova lokacija ne moe biti mnogo udaljena od današnje Breze ili je to sama Breza». 99 O Dabravinama v. Radimsky, 1892 B; Sergejevski, 1956; Nikolajevi/, 1969, 223-227; Isto, 1970; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 19; Pašali/ (1959 B, 65; 1960, 51) na ovaj lokalitet locira He(dum) castellum Daesitiatium. 100 Bojanovski, 1974, 182-186; 1984, 65-66; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 19; Bojanovski (1974, 184 i d.; Karta V-Pregledna karta Dolabelinih cesta) inae na ovaj lokalitet locira He(dum) castellum Daesitiatium. Izme2u 664 Mesihović, Dezitijati, 2007 podruju.101 I kao što se iz izloenog moe izvesti, sve do danas prona2eno, predloeno i sugerirano ne daje još uvijek dovoljno indikacija da HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM precizno lociramo na brezansko ili na neko drugo podruje, moda u susjedna visoko ili sarajevsko, ili ak i lepeniko-kiseljako. Spomenuta podruja su za razliku od brezanskog vrlo dobro pokrivena mreom gradinskih naselja.102 Po solinskom natpisu, HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM je od Salone bio udaljen (po liniji puta) 156 rimskih milja.103 Nejasno je da li je to odredište jednog od Dolabelinih putova iz Salone predstavljalo stvarno domorodako naselje, stvarno dezitijatsko središte ili odre2enu rimsku utvrdu situiranu na bitnom strateškom poloaju, u blizini, ili u okviru toga dezitijatskog politikog i narodnosnog naselja (moda središta) i kojom se primarno kontroliralo «nepouzdano» dezitijatsko podruje.104 Ubikacija ovog naselja ili samo kastela još uvijek nije izvršena na zadovoljavaju/i nain,105 Sude/i po razdaljini sa salonitanskog natpisa, HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM bi sigurno morali traiti u gornjobosanskom podruju, a vjerojatno u brezanskom, sarajevskom, visokom i lepeniko-kiseljakom prostoru. U antikim razdobljima sve više poinje da dobivaju na znaaju i zapadna podruja sarajevskog polja, na kojem se zahvaljuju/i sumpornom vrelu, plodnom zemljištu i teku/icama razvija postupno urbano podruje koje nosi sve op/e karakteristike grada grko-rimskog stila. Grad koji dobiva naziv Aquae S…. (Toplice S….) radi svoga sve ve/eg bogatstva, injenice da se nalazi na dobrom zemljopisnom poloaju i sve izraajnijeg širenja rimskog gra2anstva nesumnjivo poinje sve više da dobiva na znaenju, da bi se konano krajem II. st. n. e. ili poetkom III. st. n. e. zahvaljuju/i dobivanju najve/e statusne razine u upravno-teritorijalnom Podgore i Breze, nešto blie prvo spomenutom lokalitetu, nalazi se i \upa u kojoj je prona2en uveni titul ILJug III, 1591 porodice «Batona». 101 An2eli/, 1984, 184 102 Okolica Breze, u odnosu na Aquae S… je sadravala i manju komunikacionu vrijednost, jer se nije nalazila na cestovnom vorištu. Res publica Aquae S…,/Aquarum S… zahva/alo i brezansko podruje. 103 CIL III, 3198b (p 2275, 2328,19) = CIL III, 10156b = ILJug I, 263; Uspore2ivanjem ove udaljenosti sa onom izme2u toke na rijeci Bathinus i Salone, koja predstavlja drugi krak onog jedinstvenog Dolabelinog puta koji je polazio iz Salone povezuju/i središnju Bosnu, moe se zakljuiti da su se ova dva kraka razdvajala na mjestu koje je više-manje bilo isto udaljeno od obje krajnje lokacije puta koji je nastao za vrijeme Dolabele. O ovom pravcu Dolabeline cestovne mree od Zenice prema \epu i Doboju v. Bojanovski, 1973, 408 104 O ovom pitanju /e se detaljno raspravljati u poglavlju «SVPPLEMENTVM TERTIVM». 105 I.Bojanovski ga locira negdje oko Breze (lokalitet Podgora kod Breze) ili Kiseljaka, a Pašali/ ga stavlja u Brezu ili njenu okolicu (Dabravine). O He(dumu) i njegovoj lokaciji v. Patsch, 1906 A, 158; Pašali/, 1960; Bojanovski, 1974; 182 i d.; 1984, 58 i d.; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 158 665 Mesihović, Dezitijati, 2007 ustroju na lokalnoj razini Rimske drave⇒ res publica, i nametnuo kao regionalno središte. Na zapadu sarajevskog polja su se spajale ceste, jedna koja je povezivala Gornju Bosnu preko zapadne Bosne sa Salonom i druga koja je spajala sarajevsko podruje preko Hercegovine sa Naronom. Od sarajevskog polja, ova jedinstvena cesta se na jednom pravcu pruala sve do, za Dravu bitnog, srebronosnog podruja Argentaria, tj. Domavije kod današnje Srebrenice i još dalje prema Sirmijumu i dunavskoj granici, a na drugom prema istonim oblastima provincije, budu/oj koloniji Ris… ije se urbano središte nalazilo kod današnje Rogatice i dalje prema istoku. Aquae S…. je bila saobra/ajno i zemljopisno vorište, i to negdje na polovici udaljenosti, u rimskoj komunikacionoj mrei koja je povezivala Sirmijum i njegovo podruje te središnji prostor balkanskog poluotoka sa jadranskim lukama. I preko nje su se morale kretati informacije, trgovina, vojska itd., a posebnu stratešku vanost je to gornjobosansko saobra/ajno vorište steklo za vrijeme Trajanovih dakih ratova. U Aquae S…je završavala najvjerojatnije i ona cesta koja je koriste/i planinsku preicu spajala Delminijum, odnosno Salonu, direktno sa zlatonosnim podrujem. I ta injenica, da se u njoj završavala cesta od velikog privrednog znaenja je sigurno dodatno doprinosila usponu ovog naselja. Svoju komunikacionu vrijednost Aquae S… je dopunjavala i blagotvornim sumpornim vrelo, koji je omogu/avao kvalitetniji i luksuzniji nain ivota ne samo njenim stanovnicima, nego i mnogim onim koji bi se u prolazu zatekli u njoj. Nije nevana injenica da se na istonom dijelu sarajevskog polja nalazilo i naselje koje je predstavljalo antikog nasljednika dugotrajnog i vrlo bitnog naseobinskog kompleksa Zlatište-Debelo BrdoSoukbunar.106 I nije nemogu/e pretpostaviti i da je i ta injenica uvjetovala moda injenicu da se središte prostorno velike res publicae nalazi na sarajevskom polju. Usko ali i dugako sarajevsko polje iako praktino planinska visoravan iznad 500 m. nadmorske visine, je bilo plodno tlo za zemljoradnju i svestraniji i razvijeniji poljoprivredni razvitak, o emu svjedoi i znaajan broj prona2enih ostataka rimskih vila. Naselje Aquae S…, pored toga što je sa odmicanjem rimske vladavine postajalo sve bitnije gospodarsko i društveno naselje i podruje, a posebno od poetka II. st. n. e., kada se uslijed dakih ratova poelo ubrzanije razvijati, bilo je i najve/e arište romanizacije u Gornjoj Bosni i dok je još uvijek egzistirala dezitijatska civitas,. Na sarajevskom podruju je evidentiran veliki broj domorodaca sa rimskim gra2anstvom koji nose ulpijevsko gentilno ime, što dokazuje da je primanje gra2anstva za vrijeme Trajana (prva dva decenija II. st. 106 Nije nemogu/e pomisliti i na eventualnost da je HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM, ako bi se on ubicirao na podruju naseobinskog kompleksa Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar (o emu /e biti detaljnijeg govora u poglavlju «SVPPLEMENTVM TERTIVM»), bio na neki nain i pretea formiranja R.P.Aquae S…, odnosno nekih njenih središta, pa bi u tom sluaju sarajevsko podruje, a ne brezansko bilo to koje bi bilo središnje za Dezitijate. 666 Mesihović, Dezitijati, 2007 n. e.) u dobroj mjeri zahvatilo to podruje, ije su kvalitete i znaenje uvidjele i znale cijeniti i rimske institucije. Sav taj razvoj i uspon sarajevskog polja u antiko doba, odnosno agera Aquae S…., rezultat je nesumnjivog njegovog znaenja i u vremenima nezavisnosti, prve rimske vladavine, ustanka i neposredno nakon 9. god. n. e. Vrijeme Antonina i pozicija Dezitijatske civitas i Gornje Bosne u njoj Daki ratovi koji su zapoeli ve/ za vrijeme Domicijana, nizom upada Daana preko dunavske granice, a koji su svoju kulminaciju doivjeli za vrijeme Trajanovih pohoda, nesumnjivo su unijeli nove momente u dotadašnji razvitak dezitijatske narodnosne zajednice. Rimske jedinice su u svome kretanje prema dakoj granici nesumnjivo koristile i komunikacije Dalmacije, posebno put Salona-Sirmijum, što je znailo da je i dezitijatsko podruje predstavljalo tranzitnu toku preko koje su se kretali kolone vojnika, transporti ratnog i drugog logistikog materijala, a nakon osvajanja Dakije i kolonisti koji su naseljavani u novosteenim oblastima. 107 A kroz Gornju Bosnu je moda prošao i sam Trajan, predvode/i trupe u II Daki rat 105. god. n. e., i ako je to tono onda je kroz ovo podruje prošla jedna brojna armija, što bi bilo najve/a koncentracija i pokret vojske na zapadnom Balkanu nakon završetka ustanka 6-9. god. n. e.108 Zaposjedanjem bogatih rudonosnih naslaga u Dakiji gornjobosanskim rudarima su se otvarale nove perspektive u prekodunavskim zemljama. Inae sve junodunavske provincije, ukljuuju/i i ilirske zemlje, sluile su i kao primarni prostor za stalnu logistiku opskrbu i regrutnu popunu u toku operacija u Dakiji. Sve je to moralo neminovno utjecati u prvom redu na ubrzanje odvijanja ivota u Gornjoj Bosni i lašvanskom porjeju te na primjetne promjene u nainu i funkcioniranju gornjobosanskog društva. Romanizacija i proces primanja gra2anstva se ubrzao a Dezitijati su se sve više rastakali. Me2utim taj proces rastakanja dezitijatske civitas je bio postupan, jer civitas u desetlje/ima Hadrijanove vladavine još uvijek funkcionira sa svojim institucijama. Tek je druga polovica II. st. n. e. postala sudbonosna za opstanak dezitijatske civitas, a sve povezano sa ratovima Marka Aurelija i sve teim prilikama koje su zahva/ale kompletno Imperiju, pa samim tim i dezitijatsko podruje. Postupni, skoro evolutivni razvitak gornjobosanskih i lašvanskih zajednica je tada silom raznoraznih, ali me2usobno uzronoposljedino povezanih prilika doivio ubrzanije transformiranje, odnosno prerastanje u sustav municipalnog ustroja.109 107 Zaninovi/, 1995; 108 Zaninovi/, 1995, 112; Po G. Novak (2004, 77) rije je o 103. god. n e. 109 Mirna razdoblja I. i II. st. n. e. nisu baš prijemiva za nagle, radikalne preobraaje jer za to nema potrebe, ivot se odvija laganije i smirenije. Tek od Marka Aurelija i svih onih neda/a sa kojima se tada suoio ovaj car i filozof, ta 667 Mesihović, Dezitijati, 2007 Sa poecima razdoblja koje oznaava zenit rimske dravne mo/i, teritorijalnog opsega i politike stabilnosti a kojeg obiljeavaju vladari dinastije Antonina, rimsko gra2anstvo se poinje u velikoj mjeri širiti i prostorom Gornje Bosne i u okvirima dezitijatske civitas. Ovaj proces koji poprima znaajan opseg, i koji je tako razliit od situacije iz prethodnog stolje/a, moe se objasniti ne samo op/im trendom velikodušnijeg dodjeljivanja rimskog gra2anstva provincijalcima koji se razvio za vladavine careva Antonina, nego i injenicom da se za Antonina ponovo aktivira dunavska granica u ijem zale2u su se nalazile i ilirske provincije.110 Provincija Dalmacija se nalazila na najvanijem poloaju jer je osiguravala najbliu vezu Italije i mediteranskog svijeta sa granicom na srednjem i donjem Dunavu. Ona je zbog svoga karaktera neposrednog zale2a ratištima na Dunavu sve više sluila i kao podruje za logistiku opskrbu, zbog rudnika metala za opremu vojske orujem i zbog tradicionalne ratnike umješnosti njenog stanovništva za kvalitetnu neophodnu i brzu popunu jedinica i posada. Nakon dakih ratova jedan dio rudara je bio preseljen iz Dalmacije u novoosvojenu Dakiju, kako bi za interese Drave iskorištavali transilvanske rudnike. To je sve vodilo jaanju znaenja i provincije Dalmacije i naroda koji su je sainjavali u ne samo rimskoj vanjskoj i vojnoj politici, nego i u gospodarstvu. Jedinice unovaene u Dalmaciji, ukljuuju/i i dezitijatsko podruje, su sigurno imale znaajan i nezaobilazan udio u rimskim snagama koje su uestvovale u borbama na dunavskoj granici, posebno za vrijeme Marka Aurelija. Za vrijeme ratova Marka Aurelija na dunavskoj granici, i to u toku onog prvog,111 pripadnici legija II. i III. Italica, formiranih upravo u svrhu ovih ratova 165. ili 166. god. n. e., su radili na konstrukciji gradskih zidina provincijskog središta Salone. To ukazuje da se smatralo da ovom gradu prijeti realna opasnost od neposrednog neprijateljskog ugroavanja. U tom sluaju bi se onda podrazumijevalo i da je unutrašnjost Provincije bila izloena neprijateljskom pritisku. A ta injenica bi sasvim razumljivo i ove oblasti, ukljuuju/i i dezitijatsku civitas, aktivno ukljuilo u ratove Marka Aurelija. Ako i nije bilo direktno pogo2eno ratnim operacijama, dezitijatsko podruje je ipak osje/alo posljedice rata jer je nesumnjivo sluilo i kao tranzitni prostor za prebacivanje trupa i materijala, a vjerojatno i kao regrutacioni okrug, pa su mnogi i otišli na dunavska i prekodunavska ratišta. Izvjesno ve/e ueš/e Dezitijata u tim aurelijanskim ratovima, postupnost, pa i leernost, bi se definitivno napustila a Imperija, a sa njom i Gornja Bosna našli u novonastalim uvjetima. 110 U tom kontekstu potrebno je promatrati i podjelu 103. god. n. e. provincije Panonije na Gornju Panoniju (Pannonia Superior) i Donju Panoniju (Pannonia Inferior). 111 O Markomanskim ratovima (166-172. god. n. e. i 177-180. god. n. e.) v. Graanin, 2005, 290-291 668 Mesihović, Dezitijati, 2007 moda bi na neki nain i objašnjavalo izraenost osoba sa gentilnim aurelijevskim imenom koje nalazimo na prostorima Gornje Bosne i lašvanskog porjeja. Veliki broj novih gra2ana i sve izraajniji i primjetniji razvitak prostora Gornje Bosne, posebno sarajevskog podruja, u duhu antike civilizacije i tekovina grko-rimskog naina ivota koji se odvijao za vrijeme Marka Aurelija i njegovih nasljednika, indirektno ukazuje na to da ovo podruje dobiva na znaenju. A to se u tadašnjim uvjetima stalnih ratova i neda/a koje su zahvatile Dravu u njenoj cijelosti najbolje moglo posti/i injenicom da su dezitijatske i druge dalmatinske jedinice vjerno i uspješno sluile caru-filozofu u ratovima koji su se vodili na i preko dunavske granice.112Nepoznate su i posljedice koje je po ilirske provincije i Gornju Bosnu imala velika epidemija kuge koju su širom Imperije raznijele trupe koje su u periodu 162-166. god. n. e. ratovale na istoku protiv Parana. Sigurno je i populacija Gornje Bosne osjetila ovu veliku epidemiju, koja je ostavila priline posljedice po populaciju Imperije. Nejasno je zašto se jedan tako povijesno i društveno bitan narodnosni fenomen kao što su bili Dezitijati ne spominje u opisu Ilirije u Geografiji Klaudija Ptolemeja. U prvoj polovici II. st. n. e., kada je ivio i radio Klaudije Ptolemej, dezitijatska politija još uvijek postoji o emu svjedoi i natpis ILJug III, 1582 princepsa T(ita) F(lavija) Valensa. Samim tim je vrlo nerazumljivo da se ne spominju Dezitijati, dok se u opisu spominju Mezeji, Derriopes (moda je rije o Plinijevim Deretinima), Derrioi (Plinijevi Deuri, Apijanovi Derbanoi), Dindari, Dicioni, Kerauni, Daorsi, Melkumani, Vardaioi (Ardijejci), Narense (Naresi), Sardiotai (Sardeati), Sikuloti, Dokleati, Pirusti i Skirtones (kod Plinija Scirtari). Tako u odnosu na etnografski opis Plinija Starijeg za salonitanski i naronitanski konvent, od naroda koje navodi sa brojem dekurija jedino nema Glindiciona (XLIV dekurije), Deremista (XXX dekurija) i Dezitijata (CIII dekurije). Razlozi njihovog nedostatka su potpuno nejasni, jer dok se spominju i narodi sa vrlo malo dekurija, ak i u dubokoj bosanskoj unutrašnjosti (npr., Dindari), dotle nema ni najmanjih znakova postojanja Dezitijata. Mogu/e je da je Klaudije Ptolemej prilikom rada na svojoj izvornoj gra2i koja se odnosila na zapadni Balkan 112 Sam Marko Aurelije je u kritinim ratnim vremenima u svoju vojsku unovaio znatan broj doma/ih hajduka i iz Dalmacije (Latrones etiam Dalmatiae atque Dardaniae milites fecit. Armavit et diogmitas). SHA, Vita Marci, XXI, 7; Zaninovi/, 1996, 217, Hajduija, kronini problem zapadnog i središnjeg Balkana, bila je vrlo izraena i na prostorima provincije Dalmacije, o emu svjedoi veliki broj natpisa (Bojanovski, 1974, 29-30). Najvjerojatnije je brdsko-planinski prostor kao i mentalitet stanovništva uvjetovao ovu opasnu aktivnost koja je na kraju zaokupila panju i jednog cara. Ove hajduke akcije, sude/i upravo o stupnju nasilja (o emu svjedoe tekstovi natpisa), i aktivnosti nisu bile rezultat obinog drumskog razbojništva manjih skupina nego su izgleda bile posljedica i ustrojenih napada moda i nešto ve/ih skupina. Patsch pretpostavlja da je u vrijeme prethodnika Marka Aurelija, cara Antonina Pija u sjevernim krajevima Dalmacije došlo do ustanka, koji je bio ugušen. Patsch, 1895 A, 145; Bojanovski, 1988, 150 669 Mesihović, Dezitijati, 2007 jednostavno kompilirao sam tekst, usput sluajno izostavivši Dezitijate i neke druge narode. Uostalom Klaudije Ptolemej izvjesno vrlo slabo poznaje stvarno stanje narodnosnog rasporeda na zapadnom Balkanu, što se jasno vidi preko njegove površne lokalizacije tih peregrinskih zajednica koja je zasnovana na korištenju izraza «iznad, ispod», pa je tako izveo potpuno pogrešnu rekonstrukciju narodnosne slike zapadnog Balkana.113 Pored Ptolemeja, nejasno je zašto se i kod Pomponija Mele, u njegovom opisu zapadnog Balkana, pored niza domorodakih naroda ne spominju Dezitijate. Nestanak dezitijatske civitas Me2utim i pored velikog broja novih rimskih gra2ana domicilnog podrijetla za vrijeme Antonina to nije znailo i da je dezitijatska civitas tada (za vrijeme II. st. n. e., konkretnije u njegovoj drugoj polovici) prestala postojati, jer su uz veliki broj novih rimskih gra2ana postojale još uvijek dezitijatske zajednice ali sada u procesu posvemašnje razgradnje i postupnog nestanka. Dezitijatska civitas je nesumnjivo postojala i funkcionirala i u toku II. st. n. e. i tek je nestala sa Karakalinom konstitucijom kada je nekadašnja dezitijatska civitas zamijenjena sa municipalnim ustrojem na prostorima koje je on nekada zauzimao, a na elu sa Res publica Aquae S…/Aquarum S…, i moda i municipium Bistuensium. I tako dolazi vrijeme Karakaline konstitucije i konaan nestanak dezitijatske civitas, a sa njim i narodnosne zajednice koju je predstavljao. Kada se razmatra vrijeme gašenja dezitijatske politije potrebno je obratiti panju na Dionov podatak u kome on navodi bliu narodnosnu pripadnost Batona Dezitijatskog.114On to istie na takav nain kao da time eli da samo determinira pripadnost Batona jednom poznatom narodu i njemu samome, ali i široj javnosti. Kasije Dion ustvari samo pojašnjava narodno odre2enje Batona, ali ne i detaljnije objašnjava i pojašnjava taj narod, umetanjem nekog novog atributa ili epiteta (usp. npr. kada Dion spominje Breuke, on kae da je rije o panonskom narodu i kada spominje Mezeje on kae da su oni «dalmatinski» narod).115 Ima se utisak da u konkretnom odjeljku Dion samo nastoji objasniti i predstaviti narodnosnu pripadnost Batona sa nekim poznatim fenomenom i terminom. Ovo bi impliciralo da su u vrijeme ili neposredno prije nastanka ovog Dionovog odjeljka Dezitijati još uvijek postojali kao prepoznatljiv fenomen.116 To bi znailo da su Dezitijati, 113 Vrlo dobru analizu teksta Klaudija Ptolemeja, kao i sam tekst u originalu i na našem jeziku v. Jeli/, 1898, 531- 559. A pogledati i analizu Aleksandrine Cermanovi/ – Kuzmanovi/ (1974, 9 – 30) u Monumenta cartographica Jugoslaviae, I. 114 Cass. Dio LV, 29, 2 115 Cass. Dio LV, 29, 3; 32, 4 116 Vrlo je indikativno da se Baton na dva mjesta (kod Strabona i kod Kasija Diona) direktno podvezuje sa Dezitijatima. Za Dionov podatak to bi onda sugeriralo, da se dezitijatsko odre2enje Batona nalazilo u njegovoj 670 Mesihović, Dezitijati, 2007 odnosno njihova politija postojali u kakvom-takvom obliku sigurno sve do Karakaline konstitucije, a i da se njihovo postojanje osje/alo i par desetlje/a nakon Karakaline konstitucije, znai i u vrijeme uprave Kasija Diona u Dalmaciji. Izvjesna vremenska odrednica za prestanak postojanja Dezitijata kao politije i njihovo utapanje u «rimski narod», moda bi na neki svoj nain, bio bi i prestanak 5-stoljetnog sahranjivanja u nekropoli Kamenjaa, a to se desilo poetkom III. st. n. e. što se poklapa sa Karakalinom konstitucijom 212. god. n. e. A i veliki broj osoba sa aurelijevskim gensom koji se pojavljuju na prostoru Gornje Bosne (kao što /emo pokazati u narednom poglavlju u spomenutoj oblasti ovaj gens je brojno najprisutniji) ukazuju da je najrealnije smatrati da je Karakalina konstitucija ipak bila taj konani in kojim se završilo postojanje Dezitijata. Nakon nestanka dezitijatske civitas, na nekadašnjem njenom podruju, znai sa poetkom III. st. n. e. zapoinje svoje novo razdoblje zasnovano na jedinicama municipalnog ustroja (res publica, municipij, kolonija). Pošto se, sude/i po izvornoj gra2i, širenje rimskog gra2anstva i drugih privilegija me2u domorodakim zajednicama provincije Dalmacije širilo postupno i djelomino, ne zahva/aju/i nikada u isto vrijeme cjelinu itave peregrinske civitas, to je dovodilo do razgradnje strukture i jedinstva peregrinske civitas.117 Upravo dejstvom toga procesa izazvana je dalja upravna parcelizacija nekadašnjeg dezitijatskog prostora na više zasebnih municipalnih jedinica, što je kao posljedicu imalo i gubitak nekada jedinstvenog dezitijatskog narodnosnog identiteta. Znai unutarnji upravno-administrativni i teritorijalni ustroj provincije Dalmacije u toku svoga postojanja je prošao je kroz dvije osnovne razvojne strukturalne faze. Prvo je dominiraju/a bila forma ustroja na osnovu upravnih peregrinskih civitates koje su bile subordinirane institucijama i vlasti Drave, Provincije i konventa. Ova faza je bila uvjetovana i razinom op/eg kulturnog razvitka i rimskog povjerenja koje su imali u domorodake zajednice. Sa procesom primanja rimskog gra2anstva, urbanizacije, širenja municipalnog ustroja u unutrašnjosti, te izvornoj gra2i koja se moda rukovodila slinim motivima kao i Strabon kada je naglasio Batona kao vojvodu Dezitijata. 117 Od I. st. n. e. pa u sljede/im stolje/ima, rimske respublike, kolonije i municipiji koji su nastajali u unutrašnjosti i na teritoriji peregrinskih civitates nisu nastajali samo eksproprijacijom zemljišta domorodaca i doseljavanjem stranaca-kolona, nego u ve/ini sluajeva praksom kolektivnog dodjeljivanja rimskog gra2anstva ve/ postoje/im domorodakim zajednicama. Ti privilegiraniji dijelovi bi se, po sistemu automatizma, izuzimali iz upravnih okvira peregrinske civitas kojoj su do tada pripadali i formirali zasebne upravno-administrativne i teritorijalne jedinice. To je neminovno vodilo i do razdrobljivanja i dalje parcelizacije teritorijalno-upravnih jedinica, jer je od jedne peregrinske civitas, moglo nastati više municipalnih jedinica. Tako je u II. st. n. e. postojalo više desetina tisu/a tih samoupravnih jedinica municipalnog sustava. 671 Mesihović, Dezitijati, 2007 kultiviranja domorodaca u smislu prihva/anja vrijednosti i tekovina grko-rimskog naina ivota, slabi osje/aj za pripadnost odre2enoj narodnosnoj zajednici. To je neminovno vodilo ka postupnoj razgradnji starog sustava temeljenog na naelu pripadnosti pojedinca odre2enom priznatom narodu/politiji, i prelasku na novi, viši stadij ure2enja zasnovanog na naelu municipalnog, u potpunosti teritorijalnog, ustroja. Municipalni ustroj je, za razliku od ustroja peregrinskih civitates, shva/an kao potpuno rimski, odnosno sastavni dio teritorijalnog ustroja rimskog naroda, a ne nekog drugog «stranog» naroda. Tako je proces razvoja municipalnog ustroja bio direktno vezan sa napredovanjem romanizacije, jer što je bilo više rimskih gra2ana, sve je bila manja potreba za odravanjem starog narodnosno-peregrinskog ustroja. I kada se Karakalinom konstitucijom rimsko gra2anstvo rasprostre na sve slobodne stanovnike rimske drave, nestalo je i starih naroda predstavljenih u njihovim peregrinskim civitates. Nestankom dezitijatske civitas (koja je teorijski shva/ana kao jedna od «podlonih» dravica u okvirima rimskog imperija), jer je njeno dalje postojanje u uvjetima kada su njeni stanovnici rimski gra2ani besmisleno, prestalo je i postojanje dezitijatskog naroda. U gore opisanim novonastalim uvjetima razvijanja municipalnog ustroja odranje dezitijatskog identiteta više nije imalo smisla, ne samo iz razloga nestanka politikog okvira koji bi ga osiguravao, nego i zbog ra2anja novih osje/aja pripadnosti, kao što je to npr. municipalni identitet.118 Tako prelazak na municipalni ustroj nekadašnjeg podruja zahvata dezitijatske civitas, znai ujedno ne samo dublju upravnu parcelizaciju do tada jedinstvene cjeline i njenu podjelu na niz manjih jedinica, nego i kraj dalje egzistencije dezitijatskog naroda i njegovog identiteta. Samo dezitijatsko gra2anstvo ni priblino nije imalo istu vrijednost kao rimsko gra2anstvo, i logino je da su pojedinci i pojedine zajednice teile tome da dobiju rimsko gra2anstvo. 119 Ostati unutar dezitijatskog sustava nije bila atraktivna opcija, i kako izgleda za nju 118 Dezitijatski identitet je zamijenjen sa primarno osje/ajem pripadnosti rimskom narodu, dravi, grko-rimskoj civilizaciji i svijetu, i zatim njima subordiniranim oblicima svijesti o provincijskoj i municipalnoj pripadnosti. Nestanku dezitijatskog identiteta doprinijela je i sve intenzivnija i sadrajnija interakcija sa doseljenicima koji nisu imali dezitijatsko podrijetlo, a koji su se na prostor Gornje Bosne dolazili iz raznih krajeva Imperija. Miješanje, bez obzira koliki bio udio toga stranog elementa (on za ove prostore uop/e nije morao biti kvantitativno velik, ve/ mogao biti i znatno manji), koje se odvijalo na razliite naine, razliitih etnikih elemenata, uz sve pozitivne posljedice koje je donijelo po op/i kulturni razvitak i napredak, ipak je dodatno doprinosilo daljem razvodnjavanju osje/aja pripadnosti dezitijatskom narodu. Ono je slabilo unutarnje veze domicilnog stanovništva koje su uokvirivale njegov narodnosni i politiki identitet, a ujedno jaaju/i i povezanost sa drugim dijelovima rimskog svijeta, a to je sve vodilo razgradnji svega onoga što je obiljeavalo dezitijatsku narodnosnu i politiku zajednicu. 119 To je normalno donosilo sa sobom i napuštanje dezitijatske pravne jurisdikcije i sustava, starih politikih institucija, društvenih normi, simbolike i svega onoga ostalog što je karakteriziralo 672 dezitijatsku narodnosnu Mesihović, Dezitijati, 2007 se, nakon tragedije doivljene u ratu 6-9. god, n, e, niko nije borio niti je zastupao. Suprotno od toga, postoji atmosfera u kojoj je dobivanje rimskog gra2anstva, kao neke vrste nagrade za zasluge uinjene prema rimskim interesima i op/enito Dravi, postalo cilj. Tako su Dezitijati i samim svojim ueš/em u rimskoj politici «privilegiranja», a u stvari po svojoj biti i stvarnim dalekosenim namjerama i ciljevima najobinije asimilacije i apsorpcije domorodakog, završili sa postojanjem svoga naroda i njegove politije. Sa prestankom postojanja dezitijatske politije i njenih institucija praktino je nestalo i osnove za bilo kakav dalji autohtoni narodnosni razvitak sa jezgrom na prostorima Gornje Bosne u antikom razdoblju. Romanizacija ujedno vodi i gubitku autohtonog kulturnog identiteta, koji se izraavao kroz materijalnu kulturu srednjobosanske kulturne grupe eljeznog doba. A tu je kulturnu manifestaciju domicilno stanovništvo Gornje i šireg prostora središnje Bosne odravalo u kontinuiranom, autohtonom i originalnom razvitku due od jednog tisu/lje/a. I od poetka III. st. n. e. pa sve do kraja antikog razdoblja više se ne moe govoriti o Dezitijatima, niti o bilo kojem drugom narodnosno-politikom fenomenu koji bi svoje izvorište i temelje svoga postojanja imao u Gornjoj Bosni i lašvanskom porjeju i koji bi se identificirao sa ovim prostorom kao svojom matinim teritorijem. Jedino što bi nastavilo da ivi od domicilnog identiteta bili bi neki preivjeli oblici op/e kulture, tradicije, moda i jezini relikti koji nisu podlegli romanizaciji, ali ne i doma/a/e narodnosno-politika/e zajednica/e. Uvjetovano sa svim navedenim u toku III. st. n. e. išezava iz upotrebe i dezitijatsko ime, a zamjenjuje ga pored op/eg rimskog i regionalnog ilirskog i provincijalno dalmatinsko i municipalno ime . Tako se postupno gubi kod romaniziranih potomaka i samo dezitijatsko ime kao neko bar imensko odre2enje, i umjesto njega se sve više koriste imperijalna, provincijalna i municipalna identifikacija. Uslijed svega toga više ne postoji ni povijest Dezitijata nego nadalje samo povijest municipalnog ustroja Gornje Bosne i njenih gra2ana i stanovnika, odnosno samo povijest i razvitak romaniziranog stanovništva naseljenog na prostorima Gornje Bosne i lašvanskog porjeja. zajednicu. Da je primanje rimskog gra2anstva podrazumijevalo i izuzimanje iz pravnog sustava naroda kojem su do tada pripadali rimskim gra2anstvom «nagra2eni» pojedinci ili zajednice i prelazak pod rimsku pravnu jurisdikciju dokazuje i obra/anje cara Hadrijana onima koji su traili rimsko gra2anstvo, u kojem im on ukazuje i na sve posljedice koje in dobivanja rimskog gra2anstva nosi sa sobom, a to je u konkretnom sluaju potpadanje pod jurisdikciju rimskog pravnog sustava i njegovog specifinog prava «oinske vlasti» (pater potestas) a koje nije bilo baš tako privlano za narode koji su imalo nešto liberalnije zakonodavstvo po ovom pitanju. Gaj, Institucije, I, 55 673 Mesihović, Dezitijati, 2007 Romanizacija Nije jednostavno definirati pojam «romanizacija», jer se pod njim podrazumijeva jedna vrlo sloena i opsena sadrina, pa je samim tim nejasno što to znai da je neko izloen procesu romanizacije i da je romaniziran. Najlakše bi se proces i stupanj romanizacije mogao promatrati preko fenomena primanja rimskog gra anstva, što bi predstavljalo i oficijelno priznanje da je neko Rimljanin. Naravno to ne znai da je ako je neko postao Rimljanin, da se on i odrekao svoje pripadnosti po podrijetlu ili nekih aspekata njegove matine op"e kulturne baštine, ali je nesumnjivo to ipak znailo da je ono što se podrazumijevalo pod «rimskim» ipak sve više stjecalo primat u odnosu na ono doma"e. Romanizacija se pored primanja rimskog gra anstva manifestirala i u prihva"anju tekovina mediteranske urbane kulture, naina ivota, latinskog jezika ili njegovih vulgarnih izvedenica kao prvog jezika, rimske povijesti i tradicije kao primarne,1 Ovaj proces kulturne romanizacije je zapoeo sa samim rimskim osvajanjem unutrašnjosti Ilirika ve" nakon 33. god. p. n. e., pa u narednim desetlje"ima o emu bi ilustrativno svjedoio jedan podatak Veleja Paterkula. 2 Me utim, sve do 6. god. n. e. kulturna romanizacija, iako je nesumnjivo utjecala na nju, još uvijek nije uspjela da izmijeni kulturnu sr domorodakog naina ivota u unutrašnjosti. Tek je krah velikog ilirskog ustanka radikalno uklonio i posljednje znaajnije otporne snage unutar domorodakog stanovništva prihva"anju rimske dominacije, a sa njom i napredovanju kulturne romanizacije. To je podrazumijevalo mirenje sa procesom kontinuiranog gubljenja doma"eg kulturnog identiteta na raun dobivanja onih elemenata koji su dolazili iz mediteranskog svijeta. Pošto širenje kulturnih tekovina antike civilizacije nije bilo spreavano niti ograniavano od strane Rimske Drave i njenih institucija, naprotiv ono je bilo i podsticano, a doma"i unutarnji otpor tome procesu bio neumitno oslabljen normalno je oekivati da ono napredovalo znatno bre od procesa primanja rimskog gra anstva me u ilirskim starosjediocima.3 Primanje rimskog gra anstva je bilo direktno povezano sa voljom 1 Zanimljiv primjer o povezanosti rimskog gra anstva i latinskog jezika prua crtica Kasija Diona (LX, 17, 4) o tome kako je car Klaudije oduzeo rimsko gra anstvo izvjesnom Likijcu koji nije znao latinski jezik uz objašnjenje da nije u redu da bude Rimljanin onaj koji ne poznaje «rimski jezik». 2 3 Vell. II, CX, 5 O romanizaciji i urbanizaciji kod Dezitijata v. 8eman, 2000, 143-144; 153-154; Po H.M.8emanu (2000, 143)⇒»Razvoj urbanizacije i dubljih odnosa na ovom podruju uslijedio je u jaem obimu tek od sredine 2. st. n. e.» Ova konstatacija je slabo prihvatljiva, imaju"i u vidu i ono što se zna o dezitijatskim naseljima i njihovom kontinuiranom razvitku i u antiko doba, naravno prilago enom, bolje re"i promijenjenom prema potrebama i uvjetima koje zahtijeva, pa i prua novo, antiko doba. =injenica je i da rimski gradovi na tlu Gornje Bosne nisu 675 Mesihović, Dezitijati, 2007 Rimske Drave, odnosno za to ovlaštenim njenim institucijama, da nekome Iliru daju/podare rimsko gra anstvo, što je u prvo vrijeme posebno za dinastije Julijevaca-Klaudijevaca bilo rijedak sluaj, bar za Ilire u unutrašnjosti provincije Dalmacije. Širenjem rimskog gra anstva, što se tretiralo kao povlastica, ustvari su se paradoksalno brisali još kakvi takvi tragovi domorodake dravnosti, jer kako se primanjem provincijalaca pove"avao broj rimskih gra ana tako su se, dugorono gledano, proporcionalno smanjivali politika autonomija i identitet domorodakih naroda. Pravno gledano svi koji bi dobivali rimsko gra anstvo postajali su automatski sastavni dio rimske civitas, odnosno rimskog naroda, kojem su svi ostali narodi i peregrinske civitates Imperije bili subordinirani. Proces romanizacije, izraen poglavito kroz proces primanja rimskog gra anstva je razbijao i stare narodnosne i plemenske veze i tako dovodio do razgradnje cjelovitosti dezitijatskog naroda.4 Primanje rimskog gra anstva je nesumnjivo vodilo i promjenama unutarnjeg gentilnog ustroja Ilira, koji se morao prilago avati novim uvjetima i promjenama ne samo poradi primanja rimskih imena.5 Tako je privilegija otpadanja, izraena u procesu primanja rimskog gra anstva, direktno razarala dezitijatski identitet. Svi su «trali» i eljeli dobiti rimskog gra anstvo, dok se doma"e gra anstvo nije toliko cijenilo u odnosu na dobivanje rimskog gra anstva, iako je i kod Dezitijata postojala mogu"nost da novi rimski gra anin zadri i svoju raniju, dezitijatsku pripadnost. Romanizacija je u pojedinim svojim aspektima bila i dio dugorone strategije koju je provodila Rimska drava prema domorodakom stanovništvu. U skladu sa tom politikom rimsko gra anstvo se dijelilo mogli nastati ex nihilo i to sredinom II. st. n. e., pogotovu ako se imaju u vidu Flaviji, Ulpiji, Eliji koji su ivjeli i obnašali neke funkcije u okviru upravnih municipalnih jedinica, jer su oni sami ili njihovi preci rimsko gra anstvo dobili prije vladavine Marka Aurelija, za kojeg se kako se ini u znanstvenoj literaturi najviše vee romanizacija, urbanizacija i kolonizacija Gornje Bosne. 4 Rimsko gra anstvo (civitas Romanae) se razvilo u jednu nadetniku kategoriju, kojoj su etnika, rasna, ili religijska pripadnost trebale biti, i u praksi su u velikoj ve"ini i bile subordinirane najviše ne samo zbog snage rimske dravne strukture nego prije svega poradi autoriteta rimske dravne ideje. Sve te stare pripadnosti su se rastakale pod presom rimske dravotvornosti (izuzetak su Jevreji), a stare svijesti su se pod tom presom transformirale ili u regionalne i lokalne ili su nestajale. U tome procesu stare narodnosne svijesti su uglavnom išezle, izuzev jednog manjeg broja koje su se transformirale u šire provincijske (kao delmatska), lokalne regionalne ili municipalne pripadnosti. Jedina politiko-narodnosna pripadnost koja je bila dominantna bila je rimska, odnosno njegovo gra anstvo, a ona se raspadom jedinstvene Drave opet transformirala u : a) oznaku za jedan novi, europski etniki i jezini kompleks koji je vrlo iv i danas i b) pojam za praktino novi (i pored teorijskog i zakonskog kontinuiteta i legitimiteta), srednjovjekovni romejski politiki identitet i pripadnost, koji je 1463. god., konano nestao. O rastakanju dezitijatske civitas i destrukciji njene kohezije v. analizu H.M.8emana (2000, 153-154) 5 O procesu romanizacije v. Bojanovski, 1988, 65-74 676 Mesihović, Dezitijati, 2007 svim isluenim višim magistratima lokalnih peregrinskih civitates. Tako je Rimska drava automatski dobivala vladaju"i i najutjecajniji sloj domorodakih zajednica, a koji je sastavljen od rimskih gra ana. Time je osiguravana rimska vladavina nad tim narodima i pripremalo se za njihovo konano utapanje u okvire rimskog naroda. Rimsko provincijalno stanovništvo i razina romaniziranosti prostora Gornje Bosne Pošto je proces romanizacije i utapanja dezitijatskog narodnosnog, politikog i kulturnog bi"a u okvire rimskog naroda i op"e tendencije razvitka antike kulture trajao jedan veoma dug period (dva stolje"a) i nije se desio odjednom razina romaniziranosti provincijalnog stanovništva Gornje Bosne i lašvanskog porjeja nije bila nivelirana. Kako smo ve" govorili, glavni rezultat romanizacije koji je ona poluila bio je nestanak dezitijatskog naroda, koje je zamijenjen surogatom olienim u rimskom provincijalnom stanovništvu Gornje Bosne i lašvanskog porjeja, koji nije imao niti je osje"ao autohtonu narodnosno-politiku identifikaciju samo sa navedenim podrujem. Rimsko provincijalno stanovništvo Gornje Bosne i lašvanskog porjeja nastajalo je postupnom simbiozom domicilnog stanovništva koje je dobilo rimsko gra anstvo i usvojilo tekovine antike kulture sa doseljenicima najrazliitijeg etnikog podrijetla. Ovo stanovništvo se primarno vezalo za tradicije rimske drave i naroda, njegovu povijest i institucije, dok je veza sa dezitijatskim precima i njihovom narodnosnom i politikom tradicijom bitno izgubila na svojoj vrijednosti. Nakon Karakaline konstitucije, završava se proces oblikovanja rimskog provincijalnog stanovništva, koje u populacijskom smislu konano i potpuno preuzima ulogu koju su nekada imali Dezitijati na prostorima Gornje Bosne. Ovo stanovništvo baštini identitete o pripadnosti rimskom svijetu, njegovoj dravi, provinciji, jedinici municipalnog ustroja, a sa prelaskom na krš"anstvo i religijski krš"anski identitet. A kako slabi mo" drave a jaa autoritet i vanost crkvenih institucija i krš"anskih dogmi religijski identitet polako dobiva pravo prvenstva u odnosu na ostale vrste identiteta. A na samom kraju antikog razdoblja krš"anski identitet postaje i dominiraju"a osobnost provincijalnog stanovništva (npr. u odnosu na paganske slavenske i druge doseljenike). Proces romanizacije na prostorima Gornje Bosne i lašvanskog porjeja je na svome kraju zahvatio razliitim intenzitetom kompletno domorodako stanovništvo, tako da se ne moe govoriti da je na navedenom prostoru bilo neromaniziranog stanovništva. Naravno stupanj apsorpcije romanizacije je bio razliit, uslijed niza okolnosti. Te okolnosti su mogle biti : a) razliito vrijeme primanja rimskog gra anstva, b) nastanjenost u otvorenijim ili izoliranijim predjelima, c) razina, intenzitet i forme me usobne interakcije, d) opseg, nain i metoda upliva i 677 Mesihović, Dezitijati, 2007 apsorpcije tekovina antike kulture, g) intenzitet miješanja sa doseljenicima i drugim strancima, e) vanjske i unutarnje pokretljivosti doma"eg stanovništva f) preuzimanje latinskog jezika ili njegovih vulgariziranih oblika i dijalekata, i i) stupanj i razina spremnosti napuštanja tradicija i tekovina op"eg kulturnog autohtonog razvitka. Što su ove okolnosti bile više izraajnije, sadrajnije i intenzivnije stupanj romaniziranosti je bio ve"i. Romanizacija i njene tekovine su se osje"ale intenzivnije u urbanim i upravnim središtima, uz komunikacije, vojne objekte, privredno-gospodarske komplekse kao što su rudonosna podruja gdje je i cirkulacija stanovništva bila ve"a. Pošto je romanizacija kao fenomen zahvatila kompletno stanovništvo, od poetka III. st. n. e., pa i od ranije, se više ne moe govoriti o postojanju neromaniziranog stanovništva na tlu Gornje Bosne. Dezitijata više nema pa i oni dijelovi koji su slabije romanizirani nemaju osje"aj pripadnosti nekoj autohtonoj politiji i njenoj tradiciji, nego se i oni u tom pogledu identificiraju kao rimsko provincijalno stanovništvo Gornje Bosne i lašvanskog porjeja, pogotovu ako su bili slobodni i samim tim bili i nositelji rimskog gra anstva. Jedina distinkcija koja se u ovom pogledu moe upotrijebiti je ugruba, samo kao terminus techicus, podjela na potpuno romanizirano i poluromanizirano stanovništvo. Romansko stanovništvo (sainjeno simbiozom romaniziranih starosjedilaca i doseljenika) koje kao prvi jezik koriste latinski ili neki njegov vulgarni dijalekt bilo bi potpuno romanizirano, dok bi ono provincijsko stanovništvo koje bi kao prvi jezik koristilo domorodake dijalekte ili samo govor u kojem dominiraju autohtone jezike forme spadalo u poluromanizirani dio Gornje Bosne. Znai stavka koja se odnosi na pitanje stupnja jezike asimilacije predstavlja i osnovnu razliku izme u ove dvije uvjetne kategorije rimskog provincijalnog stanovništva Gornje Bosne. Naravno kako vrijeme bude odmicalo sve je bilo manje govornika domorodakih dijalekata, a sve više romanskih, ali i pored smanjivanja domorodaki govori su bili prisutni sve do samog kraja antikog perioda, doekavši i doseljavanje novih etnikih i jezinih elemenata, o emu "e kasnije biti više govora.6 Proces i opseg primanja rimskog gra anstva Dezitijati su rimsko gra anstvo mogli zasluiti i dobiti na najrazliitije naine. Naješ"e poradi zasluga za Rimsku dravu, što je podrazumijevalo i obnašanje politikih funkcija i institucija u doma"oj zajednici, te za slubu u vojsci. Sude"i po tome što se na dezitijatskom podruju ne nailazi, bar to još uvijek nije otkriveno ili precizno detektirano, na osobe sa gentilnim imenima koji pripadaju dinastiji Julijevaca-Klaudijevaca, proces primanja rimskog 6 Za razliku od priobalnog pojasa, gdje se njeguje latinsko-grka dvojezinost bar u urbanim sredinama, prisustvo grkog jezika na dezitijatskom prostoru na osnovi dosadašnjih podataka još uvijek nije evidentirano. 678 Mesihović, Dezitijati, 2007 gra anstva u periodu prve polovice i sredine I. st. n. e., nije bio ili je bio vrlo slabo prisutan.7 Moda je bilo pojedinanih sluajeva primanja rimskog gra anstva, ali naelno Dezitijati se još uvijek nisu nalazili na tome stupnju «prihva"enosti» da bi se mogli obuhvatiti procesom primanja rimskog gra anstva. Sam proces je bio spor i još u prvim desetlje"ima II. st. n. e. se nailazi na Dezitijate bez rimskog gra anstva. To je bilo i posljedica nepovjerenja Rimske drave prema Dezitijatima, i ne samo njima nego i ve"ini ostalih domorodaca ilirskog podruja, zbog ustanka 69. god. n. e., i trebalo je dosta vremena da se ovakvo stanje prevazi e. Uostalom i institucija prefekta ukazuje na nepostojanje toga sloja u koji bi se Rimljani mogli pouzdati u tolikoj mjeri da bi im mogli u potpunosti prepustiti lokalnu upravu i dati rimsko gra anstvo. Jednostavno reeno u prvoj polovici I. st. n. e. vode"i sloj dezitijatske narodnosne zajednice još uvijek nije bio dovoljno «sazrio» za primanje rimskog gra anstva u masovnom opsegu. Na osnovi toga bi se moglo pretpostaviti da su za vrijeme nastanka statistike, ije je rezultate koristio Plinije Stariji, 103 dekurije obuhva"ale skoro kompletno tadašnje dezitijatsko stanovništvo, izuzev nekih regrutiranih vojnika, raznoraznih avanturista i iseljenika koji se još uvijek nisu asimilirali u ve"insko stanovništvo oblasti u kojima su boravili. Proces primanja rimskog gra anstva je evidentiran za vrijeme Flavijevaca, kada je T.F. Valens primio rimsko gra anstvo, me utim to je i za sada jedini doma"i ovjek sa junih dijelova Gornje Bosne sa flavijevskim gensom. Ta injenica ukazuje da je i za vrijeme Flavijevaca primanje gra anstva kod Dezitijata bilo izuzetno, ali ne baš u i tolikoj mjeri i rijetko kao u sluaju prethodne vladarske linije Julijevaca i Klaudijevaca. Tada se znai pojavio i odre eni broj domorodaca koji su dobili gra anstvo, a istovremeno su još uvijek aktivno uestvovali i u ivotu svoje matine civitas.8 Za razliku od prostora koji je ušao u sastav R.P. Aquae S…, u natpisima vezanim za municipij Bistuensium sre"e se znatno više Flavija. Tako se sre"u dekurion municipija Tit Flavije Lucije, njegov otac Tit, gotovo sigurno sa flavijevskim gensom i izvjesna Flavija Procilla. Pored ovih osoba sa flavijevskim gensom, u Zenici je prona en 7 Na natpisu Aurelia iz Višnjice 2., bi se moda moglo na osnovi sauvanih slova ET IVL ---mogu"e samo I umjesto L--- naslutiti ime IVLIVS. Ali ako je takvo itanje i pravilno iz samoga konteksta natpisa (koji potie iz III st. n. e.) teško se moe zakljuiti da je rije o osobi koja je dobila julijevsko gentilno ime uslijed toga što je neki njegov davni predak 2 stolje"a ranije primio rimsko gra anstvo. Vuli", 1933 A, 69-70; Misilo, 1936, 21, br. 4; Pašali", 1960, 91-93; Paškvalin, 2000, 210. Moda se na natpisu iz mjesta Bijele Vode, Donja Višnjica, (Škegro, 1997, 103, br. 128) nalazi i osoba sa julijevskim gensom ⇒et Iu[..]. Po Zaninovi"u (1999, 216), romanizacija, promatrana kao kulturološki proces, se nije puno osje"ala suviše daleko od jadranske obale prije bellum Batonianum. 8 Rimsko gra anstvo je od Flavijevaca primio i Nerva Laidi f., ali to je bilo vezano za neke druge doga aje i u okvirima drugih okolnosti, daleko van matine dezitijatske teritorije, tako da se ne moe uzeti u analitiko razmatranje pitanja procesa širenja rimskog gra anstva u Gornjoj Bosni. 679 Mesihović, Dezitijati, 2007 i drugi natpis na kojem se spominje Flavius Seneca, izvjesno vrlo ugledna osoba u lokalnim poslovima. A u Podbreju-Zenica i natpis na kojem se spominje i osoba sa imenom Flavius Titus. 9 Na tri natpisa (koji detektira postojanje municipija Bistuensium i njegovih upravnih institucija) iz Varvare (na gornjoramskom podruju) flavijevski gens se najmanje po jednom spominje na svakom od natpisa. A sa natpisa u Varvari se spominje još i Flavia Flaccila.10 Domorodake Flavijevce nalazimo i u lašvansko-travnikom podruju (u Turbetu kod Travnika i Malom Mošunju).11 Ovo ukazuje na nešto ve"i intenzitet primanja rimskog gra anstva u periodu Flavijevaca na oblastima koje su kasnije ušle pod okvir municipija Bistuensium, u odnosu na onaj prostor koji je ušao u sastav R.P. Aquae S…12 Šire i intenzivnije primanje rimskog gra anstva kod gornjobosanskog domorodakog stanovništva poelo je za vrijeme Trajana (98-117. god. n. e.), preciznije reeno direktno uvjetovano sa dakim ratovima i predstavljalo je samo jedan od segmenata op"eg razvitka procesa primanja rimskog gra anstva u istonim dijelovima provincija Dalmacije i Panonije te u Meziji (npr. kod Breuka, Andizeta, Skordiska). O tome svjedoi esto nalaenje Trajanovog gentilnog imena-Ulpius- me u romaniziranim stanovnicima Gornje Bosne (Breza, Zenica, Sarajevo). Tako pored Ulpije sa natpisa ILJug III, 1582 princepsa T.F.Valensa iz Breze, u gornjobosanskom prostoru ovo gentilno ime se nalazi i na natpisima u Osijeku kod Ilide (sigurno se spominje Ulpija Musa, i moda još jedna osoba po imenu Ulpio, moda suprug Ulpije Muse), na natpisu Ulpije Paule i natpisu Ulpije Successe.13 Zanimljivo je da se ovi natpisi u velikoj mjeri odnose na ene. Sve ove osobe, a pogotovu ene, svoje rimsko gra anstvo «duguju» ocu ili djedu ili još ranijem pretku koji je to gra anstvo dobio za vrijeme Trajana. Kao što se iz priloenog moe vidjeti posebno je sarajevsko podruje i to jezgra budu"e R.P. Aquae S…, bilo obuhva"eno ovim ulpijevskim dodjeljivanjem rimskog gra anstva. A to je moda bilo i korijen nastanka municipalne jedinice u sarajevskom i gornjobosanskom podruju pod nazivom R.P. Aquae S…. Osobe sa ulpijevskim gensom se sre"u i na natpisima iz lašvansko-zenikog podruja i to; Ulpija 9 CIL III 12763; CIL III 12771; Truhelka, 1892, 343; 345; Patsch, 1906 A, 159-160; Imamovi", 1977, 470 10 Natpis iz Varvare IV (Flavia Flaccila); Patsch, 1906 A, 155; Bojanovski, 1988, 166 11 CIL III 13865-Mali Mošunj; Patsch, 1893 A, 701; Isto, 1910, 207; Sergejevski, 1938, 106; Bojanovski, 1988, 161; 166 12 Proces primanja rimskog gra anstva je postao prilino intenzivan za vrijeme Flavijevaca i kod Breuka, o emu svjedoe mnogi Flaviji Breuci, Bojanovski, 1988, 365, kao i kod Japoda, Isto, 1988, 61, rije je o prepozitu i princepsu T.Flaviusu koji je dobio gra anstvo za Vespazijana. 13 CIL III 8377=12755 Osijek kod Ilide; Natpis Ulpije Paule; Natpis Ulpije Successe; Truhelka, 1890 A, 95-96; Sergejevski, 1941, 18, sl. 2; Isto, 1947, 36; Imamovi", 1979 680 Mesihović, Dezitijati, 2007 Procilla iz Zenice, ako je uop"e njeno ime pravilno rekonstruirano, 14 na ulomcima natpisa iz Malog Mošunja gdje se moe proitati PIVS,15 te na jednom natpisu iz Viteza (Ulpija, supruga?),16 U Gornjoj Rami, oblasti kojoj pripadaju i natpisi iz Varvare, na en je i natpis (preciznije u Proslapu) na kojem se spominje Pau?lina Ulpia,17 a u Otinovcima jedan prilino ošte"en natpis, ali na kojem se jasno moe rekonstruirati ime Ulpius.18 Ovaj intenzivniji kurs se nastavlja za vrijeme Hadrijana, o emu opet svjedoe mnogi Eliji,19 koji su opet sada naješ"i u brezanskom podruju. Tako se pored Elije Juste sa natpisa ILJug III, 1582 princepsa T.F. Valensa, sre"e i Ael(??) P….la, zatim Ael(??) ---cel---….P. Ael(??) Mel(???).20 U lašvanskom i zenikom podruju isto se nailazi na znaajan broj osoba sa elijevskim gensom, od kojih su neki obnašali i istaknute dunosti u svome municipiju Bistuensium, kao što je bio npr. Elije Justus koji je bio dekurion. Pored njega elijevskom gensu u lašvansko-zenikom podruju pripada i njegova supruga Aelia Procula, oboje poznati preko natpisa iz Fazli"a.21 U Malom Mošunju se spominje opet, ali sa nesigurnim itanjem Aelia T. D.22I na natpisima u Varvari, uz osobe sa flavijevskim gensom sa kojima je vjerojatno bila u bliskoj porodinogenetskoj vezi, se susre"e i osoba sa elijevskim gensom i to Aelia Procula,23 Na drugom natpisu (koji ne pripada grupi ovih dekurionsko-duovirskih natpisa iz Varvare) spominje se još jedna osoba sa elijevskim gensom-Aelia Victorina.24 I na sarajevskom podruju nailazimo na gens Elija i to kod dvije osobe.25 I za vrijeme narednih careva, izgleda da se nastavlja ovaj proces, i to ak sa pojaanim intenzitetom. Nomen koji se sada naješ"e sre"e je Aurelius, a praenomen Titus, što bi znailo da 14 Natpis iz Zenice, CIL III 12766+12762; Truhelka, 1892, 345; Patsch, 1914, 176 sl. 51; Sergejevski, 1932 A, 37- 38; Bojanovski, 1988, 15; Isto, 165 15 CIL III 12 778 p. 2256 2; Patsch, 1893 A, 701; Bojanovski, 1988, 165 16 CIL III 8382, 13857=14220 Vitez; Patsch, 1895 B, 292; Bojanovski, 1988, 165 17 CIL III 13232=10049 p. 2328,11 Proslap-Gornja Rama; Bojanovski, 1988, 165; Škegro, 1997, 102, br. 119 18 Patsch, 1895 B, 289 19 Proces primanja rimskog gra anstva je bio kod Delmata i to u Livanjskom podruju posebno izraen za vrijeme Hadrijana o emu svjedoe mnogi Eliji. Zaninovi", 1994, 48 20 8orovi", 1913, 413, br. 4, sl. 5; Sergejevski, 1940, 143, br. 11, sl. 12-13 21 Natpis P.Aelia Iustusa-Fazli"i CIL III 12761; Hoffer, 1893, 321-323; Isto, 1895, 59-60; Patsch, 1893 A, 704-705; Bojanovski, 1988, 158; Isto, 166 22 Mandi", 1931, 22 23 Patsch, 1906 A, 154 24 Natpis iz Varvare IV (Flavia Flaccila); Patsch, 1906 A, 155; Bojanovski, 1988, 166 25 Škegro, 1997, 102, br. 123 681 Mesihović, Dezitijati, 2007 ovi Aureliji mogu dugovati svoje gra anstvo vladavinama itavog niza careva kao što su Antonin Pije, Marko Aurelije, pa i Komod i zakljuno sa Karakalom, koji je isto nosio nomen Aurelius, iako je bio iz dinastije Severa. 26 U Pazari"u je prona en natpis na kome se spominje T. Aurelius Saturninus i njegova supruga Aurelia Amurciana, 27 a u Švrakinom selu u Sarajevu je na en natpis na kome se jasno ita ime T.Aurelius Maximus, veterana dvojice Augusta.28 Još jedan veteran (VIII. legije Augusta) sa aurelijevskim gensom (Aurelius Super.) je sa svojom porodicom ivio u sarajevskom podruju, o emu svjedoi natpis iz Gradca (op"ina Hadi"i) kod Sarajeva,29 Moe se pretpostaviti ustvari da je dobar dio gornjobosanskih Aurelija bez praenomena Titus, ustvari rimsko gra anstvo dobio tek sa Karakalinom konstitucijom (Constitutio Antoniniana), sa kojom je izgleda i završen proces apsorbiranja peregrinskih zajednica, politikih jedinica i pojedinaca u rimsko gra anstvo i municipalni ustroj. Posebno su esti ovi Karakalini Aureliji u podruju Lepenice i Kiseljaka (Višnjica-Aur. Titiano; Aur. Iustiano; Aur. Iusto; Aur. Titus; Aur. M[..]tilla; [.]urelio Victorino; Aur. Victorin(a)e f.; Aur. Vindici et IVL? L? mogu"e samo I (moda Iulius?) Vindiciano; Aurelia Atilia)30----(Podastinje-Aur. Nava; Aur. [..]cinianus; Tem[.] Aur[…]).31 Iz Homolja kod Lepenice je opet izvjesni Aur(e)lius Marc(i) fil(ius).32 Na prvom «aurelijevskom» natpisu iz Višnjice uz pet Aurelia, spominje se zajedno…et Suro…. Ovaj Surus, iako nema aurelijevski atribut imenu,33 je isto vjerojatno doma"i ovjek jer je u bliskim vezama sa svim 26 Prije adopcije Titus Aurelius Fulvius Boionius Arrius Antoninus Pius (vl. 138 -161. god. n. e.), Marcus Aurelius Antoninus Augustus (vl. 161-180. god. n. e.) ro en kao Marcus Annius Catilius Severus, kasnije do adopcije Marcus Annius Verus; Marcus Aurelius Commodus Antoninus (vl. 180-192 god. n. e.); Marcus Aurelius Antoninus Caracalla (vl. 211-217. god. n. e.). Karakala se prvobitno zvao Basijan; o njemu v. Mirkovi", 2003, 140 - 142 27 CIL III 13863; Patsch, 1894, 345; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 34; Bojanovski, 1988, 149-150 i fus. 38 28 CIL III 2766 a (isp. P. 1035)=8374 Švrakino selo; Patsch, 1894, 341 i d.; Isto,1895 A, 143 29 CIL III 8375 (isp. 12749) Gradac kod Sarajeva (op"ina Hadi"i); Patsch, 1895 A, 143 Po Zaninovi"u (1999, 221) potrebno je razlikovati one Aurelije sa prenomenom T(itus) i one bez ovoga prenomena, jer su prvi dobili gra anstvo od/za Marka Aurelija, a drugi od/za Karakale. Slino tumaenje se nalazi i u Arheološkom leksikonu BiH, Tom I, 1988, 34. Naravno postavlja se pitanje na osnovi kojih pokazatelja se došlo do ovakvog zakljuka, jer je isto mogu"e da je novi Tit Aurelije dobio svoje gra anstvo i ime i za vrijeme vladavine Antonina Pija. 30 Dva natpisa Aurelia iz Višnjice Vuli", 1933 A, 69-70; Misilo, 1936, 19, br. 2; 21, br. 4; An eli", 1963, 164; Bojanovski, 1988, 148 fus. 24 31 Sergejevski, 1938, 111; An eli", 1963, 166; Bojanovski, 1988, 148 fus. 24 32 Skari", 1932, 4+Tbl. IV 33 Ustvari iza imena Suro u istom redu mogu se prepoznati još samo slova AV, dok sljede"i red poinje sa slovima MNO, pa je Vuli" (1933 A, 69) to rekonstruirao kao …et Suro a(l)umno…. 682 Mesihović, Dezitijati, 2007 spomenutim Aurelijima.34 Na drugom natpisu iz Višnjice spominje se ime Vindicianus sa vrlo nejasnim itanjem dijela ispred toga imena, pa se pretpostavlja (po Vuli"u, 1933 A, 70) da se tu nalazi ime Iulius, što je vrlo nesigurno itanje. Spomenuti Vindicianus se nalazi u vrlo bliskim rodbinskim vezama sa Aurelijima sa natpisa (spominju se etiri osobe sa aurelijevskim gentilnim imenom), pa je i on doma"i ovjek. Na natpisu Aurelia na Podastinju se opet sre"e i izvjesni Marcellinus, koji se isto nalazi u bliskim rodbinskim vezama sa troje Aurelia sa natpisa, pa je samim tim vrlo mogu"e i on doma"i ovjek. Kao što se moe vidjeti Lepenica i kiseljako podruje op"enito su me u posljednjima bili zahva"eni procesom primanja rimskog gra anstva, i to tek nakon Karakaline konstitucije, što je vrlo neobino s obzirom da je rije o zlatonosnom podruju, gdje su se crpile zlatne ile, posebno velikim intenzitetom u I. st. n. e. Logiki je pretpostaviti da se samim tim tamo nalazila i izraajnija strana populacija, ali sude"i po natpisima prednjai ipak doma"i element. Uostalom, i sam Flor kae da su oni koji su natjerani da crpe zlatne ile Dalmacije bili doma"i ljudi.35 Ipak ostaje neobjašnjivo da primanje rimskog gra anstva najsporije napreduje u zlatonosnom podruju, gdje su impulsi i korelacije i interakcije sa rimskim svijetom i strancima koji tamo privremeno borave ili se trajno nastanjuju trebale biti izraajnije i intenzivnije. Za razliku od podruja Lepenice, primanje gra anstva izgleda da bre zahvata komunikacijski otvorenije (i to posebno) sarajevsko podruje i središnje dezitijatsko, brezansko podruje. Zanimljivo je to usporediti i sa injenicom da se mnogi Flaviji npr. susre"u na natpisima prona enim u Zenici36koja je, u blizini uš"a Lašve u rijeku Bosnu, komunikacijski otvorenija. Po tome bi domorodci, posebno oni ugledniji, koji su prebivali uz komunikacijskosaobra"ajna vorišta bili prijemiviji za primanje rimskog gra anstva, uostalom oni su najbre i prihva"ali tekovine nove urbane, u mediteranskom stilu, kulture. Aurelijevski gens se u dosta sluajeva nalazi i na zenikim natpisima i to : Aurelia Procula, dvije osobe sa aurelijevskim gensom na natpisu na kojem je tekst prilino ošte"en pa se ne mogu proitati (mogu"e je da je rije o branom paru zbog fragment rijei CONIV u tekstu), Aurelia Procula 2, Aurelius Nepos, Aurelius Probus, Aurelius Crescentinus, te izvjesni Aurelius Licinius), a 34 i na natpisima iz Malog Mošunja (Aurelia Apronia, Aurelius Crescentis Na Delmatskom podruju, i to konkretno iz Vidoše kod Livna potie natpis (danas naalost izgubljen) na kojem se spominje Firmus Surionis, (Zaninovi", 1994, 47), što samo dodatno potkrepljuje mogu"nost da je i naš Surus/Suro iz Višnjice moda doma"i ovjek. Ime Surus je nosio i oslobo enik L.Sarius L.I. Surus koji je imao razvijenu keramiarsku radionicu u toku I st. n. e., koja se nalazila izme u Ravene i Akvileje. Škegro, 1999, 286 35 Flor. II, 25 36 Truhelka, 1892, 340-349 683 Mesihović, Dezitijati, 2007 /Crescens/Crescentinus).37 U Skopljanskoj udolini (Gornji Vakuf-Uskoplje) je prona en natpis sa imenom (rekonstruiranim) Aurelius Tiron,38 a u mjestu Otinovci spominje se Aurelius Licianus.39 Veliki broj rimskih gra ana koji nose carske gensove, posebno Flaviji, Ulpiji,40 Eliji i Aureliji, zorno ukazuje da su ve"inu rimskog stanovništva u Gornjoj Bosni i lašvanskom podruju, pa i Skopljanskoj udolini i njenom junom, gornjoramskom produetku ustvari inili po podrijetlu doma"i ljudi, znai Dezitijati ili neki drugi Iliri koji su primili rimsko gra anstvo. Broj doseljenih stranaca nije bio impozantan, iako je i njih bilo u odre enom broju (npr. grka i helenizirana orijentalna imena u Aquae S…, imena bez spomenutih carskih gentilnih imena u zoni LepenicaFojnica).41 Ta bi injenica govorila da su ti doma"i Rimljani davali ako ne osnovni, a ono bar prevladavaju"i peat antikom kulturnom razvitku Gornje Bosne u II, i III. st. n. e. Tako se moe i period nakon završetka primanja antike kulture i rimskog gra anstva naelno smatrati tekovinom autohtonog etnikog razvitka, ali pod stranim op"im kulturnim obrascem i uz odre enu razinu stranog doseljavanja. Po svemu izloenom name"e se zakljuak da je nosilac kulturnog razvitka, ali i društvenog, gospodarskog i politikog ivota Gornje Bosne i lašvanskog porjeja za vrijeme postojanja peregrinske civitas, i nakon prelaska na municipalnu autonomiju bio poglavito doma"i element, prvo sami Dezitijati, a onda i od njih proisteklo romanizirano stanovništvo. U tom pogledu je potrebno obratiti panju da doma"a imena sa natpisa nestaju postupno i da ih uglavnom zamjenjuju ona sa spomenutim carskim gensovima. Potrebno je naglasiti da do sada prona eni natpisi koji spominju municipij Bistuensium i njegove institucije pokazuju da su te dunosti obnašale samo osobe sa flavijevskim i elijevskim gensom, znai domorodci sa rimskim gra anstvom. To bi vodilo zakljuku da su i viši, upravljaki sloj u 37 Truhelka, 1892; Patsch, 1893 A, 701; 706; Kujundi", 1916, 488; Imamovi", 1977, 392-393; Bojanovski, 1988, 166 38 Petrovi", 1960-1961, 233-234; Bojanovski, 1974, 144; Isto, 1988, 166 39 CIL III 2763=13230 Otinovci, Patsch, 1895 B, 286-288 40 Bojanovski (1988, 70 ), smatra da je romanizacijska uloga (u smislu primanja gra anstva) Trajana bila manja u Dalmaciji («…dosta slaba…») i da je rije o uglavnom o stranim strunjacima, moda vezanim za rudarstvo. Ova teza ima prilino nejasno"a od kojih vrijedi ista"i samo neke. Pojedini Ulpiji se na natpisima spominju zajedno sa osobama sa doma"im imenima i imenima gensova drugih careva koji su prilino doprinosili širenju gra anstva, a i Ulpija, k"erka Prokule, sa natpisa ILJug III, 1582 princepsa T.F. Valensa sigurno nije nikakav stranac i rudarski strunjak. Uz to ene ine prilian broj osoba sa ulpijevskim gensom, a i u rudarskom pojasu Lepenica-Fojnica ne nailazi se na Ulpije, nego npr. na Aurelije. Pa i ako su ti Ulpiji stvarno stranci postavlja se pitanje zašto je u tolikoj mjeri došlo do doseljavanja samo osoba sa ulpijevskim gensom na jedno relativno manji prostor, kao što je to sarajevsko podruje. 41 Stranci su dosta rijetki i u lašvanskom podruju, Bojanovski, 1988, 166-167 fus. 74 684 Mesihović, Dezitijati, 2007 lokalnim zajednicama i za vrijeme municipalnog ustroja inili ne doseljenici, nego doma"i element, podrijetlom vjerojatno iz starog, uglednijeg sloja peregrinskih zajednica središnje Bosne. Što se tie Aquae S…, ne raspolaemo sa imenima osoba koja su bili duoviri ili dekurioni. Jedino je u prvim desetlje"ima III st. n. e. na natpisu Katija spomenut izvjesni Afrodisius, koji je moda bio stranac, flamen (sve"enik nekog boanstva, moda uvar carskog kulta)42 i tu vjersku slubu je obavljao u AQVAE S.... Naravno u razmatranju ovog pitanja ne bi trebalo zanemariti i udio doseljavanja i trajnog nastanjivanja stranog elementa, koje ipak izgleda nije bilo masovno i nije se odjednom desilo kao neka planska izvedba. To je bio rezultat postupnosti, silnica samog postojanja politiki i gospodarski uvezanog prostora od Eufrata do granica Kaledonije puna etiri stolje"a. I prije Oktavijanovih pohoda u unutrašnjost ilirskih zemalja su dolazili Mediteranci vo eni najrazliitijim pobudama i razlozima, od kojih su neki vjerojatno i ostajali u domorodakim zajednicama i utopljavali se u njih.43 Oni su sa sobom donosili i pojedine tekovine op"eg kulturnog razvitka mediteranskog bazena, ali ipak je taj utjecaj bio sve do rimskog zaposjedanja slab i mjestimian u op"em razvojnim kretanjima domorodakih ilirskih zajednica. Tek kada Rimljani osvajaju ove zemlje, dolazi do ve"e prisutnosti Mediteranaca u zapadno-balkanskoj unutrašnjosti (ukljuuju"i i dezitijatsko podruje) te naglog prodora antike kulture u sve segmente ivota Gornje Bosne i lašvanskog porjeja, I sve ve"a sloboda kretanja, fluktuacija stanovništva i doseljavanje stranaca na prostore te odlazak iz raznoraznih razloga pojedinaca dezitijatske pripadnosti dodatno su slabili unutarnju snagu dezitijatske zajednice i njenu sposobnost za odranje samosvojnog dezitijatskog identiteta, a dodatno osnaivali proces romanizacije. Tako je izgleda i ve"i dio Dezitijata unovaenih u pomo"ne jedinice i u mornaricu svoj smiraj nastao u drugim oblastima. I Nerva sin Laide i Temans Platorov, obojica Dezitijati unovaeni u oruane snage Imperije se nikada nisu vratili u svoju domovinu. I pored toga što nije došlo do masovnije kolonizacije stranaca, ipak je i njihovo trajno nastanjivanje dovodilo do razaranja dezitijatske narodnosne i politike kompaktnosti, jer su oni u ivot Gornje Bosne i lašvanskog porjeja unosili nove elemente i naine funkcioniranja. Stranci su dolazili iz najrazliitijih razloga, ostajali i moda zasnivali svoje doma"instvo. I to kao vojnici i kasnije 42 Bojanovski, 1988, 148-149 i fus. 31. U Vratnici kod Lisii"a, Konjic na natpisu u mitreumu spominje se izvjesni Lucije Antonije Menandr Afrodisij . Patsch, 1915, 86 - 87; 99 – 101, sl. 86. Moda su ovi Afrodisiji rodom iz maloazijskog Afrodizija. 43 U najve"em broju sluajeva rije je o putuju"im trgovcima, zanatlijama, rudarima i sl., koji nisu morali da dolaze samo iz mediteranskih zemalja i koji su rado primani u domorodakim sredinama u kojima bi ti došljaci ostajali da ive «anamix» (izmiješani) sa domorodcima. (Gavela, 1997, 65). 685 Mesihović, Dezitijati, 2007 veterani koji su se odluili za stalno tamo nastaniti, dravni i provincijski slubenici, trgovci, rudarski strunjaci ili obini putuju"i rudari, kao obini pojedinci ili grupe koje su tu dolazile iz gospodarskih razloga, poradi branih veza sa pripadnicima domicilnog stanovništva ili samo kao avanturisti ili ak izbjeglice i prognanici. I dolazak robova je predstavljao jedan od vidova tih ulazaka stranog elementa. Na osnovi natpisa na gornjobosanskom podruju su evidentirani mogu"i stranci. Pa je tako dedikant Apolona Tadenusa bio izvjesni Charmidis, po imenu podrijetlom Grk ili helenizirani Orijentalac.44Isto tako se i na natpisu Katija-prva desetlje"a III st. n. e. nalazi ime ….us Afrodisius, koji je isto bio vjerojatno doseljeni Grk ili helenizirani istonjak.45 Odre eni broj osoba sa mogu"im stranim podrijetlom u ve"em broju nalazimo u rudonosnoj zoni Lepenice. Pa se tako u Podastinju kod Kiseljaka sre"e izvjesni C. Manlius C. l. Honesimus, oslobo enik i vjerojatno poslovni zastupnik Manlija iz Risna,46 zatim Manlio Pontio Valens i njegova supruga Iulia Itache,47 te neki Baebii iz Višnjice (izgleda da je na natpisu rije o tri osobe-1. Baebia, majka, 2. izvjesna Leticija, i dedikant natpisa 3. Baebius Titianus48)—natpis je izgleda iz III st. n. e.---49. Na natpisu iz Brestovskog kod Kiseljaka se spominju Arije Kar i Maksimin.50Nejasno je koliko se osoba nalazi spomenuto na natpisu iz mjesta Bijele Vode, Donja Višnjica, ali sude"i po samome tekstu, bar koliko je poznato na osnovi njegove itljivosti, nema osoba sa ulpijevskim, elijevskim ili aurelijevskim gensom. 51 Ipak i sve spomenute osobe sa ovih natpisa (mogu"e najmanje 10+ izvjesna serva iz Podastinja) stoje uz 13 osoba s aurelijevskim gensom na podruju Lepenice i Kiseljaka (+1. Surus iz Višnjice, 2. Iulius? Vindicianus iz Višnjice, 3. Marcius---otac Aurelija iz Homolja--- i 4. Marcellinus iz Podastinja).52 44 Natpis Apolonu Tadenusu-Aquae S… CIL III 13858 45 Natpis Katija; Sergejevski, 1940, 15-17; Sergejevski, 1947, 36; 45-46 46 CIL III 8379 (str. 2256); Patsch, 1894, 344; An eli", 1963, 165; Bojanovski, 1988, 153, fus. 59 47 Vuli", 1933 A, 71; Misilo, 1936, 18 i d.; An eli", 1963, 164; Bojanovski, 1988, 153 48 Vuli", 1933 A, 70; Jedan Titianus ali sa aurelijevskim gensom (znai rije je o naelno «doma"em ovjeku») se isto spominje na jednom od natpisa iz Višnjice, tako da bi se i ovi Baebii mogli moda i relativizirati u smislu njihovog originalno negornjobosanskog podrijetla, ali za to su potrebnije dublje analize. 49 Vuli", 1933 A, 70; Misilo, 1936, 21; An eli", 1963, 164; Bojanovski, 1988, 153 fus. 62 50 Škegro, 1997, 103, br. 129 51 Škegro, 1997, 103, br. 128 52 Znai na podruju Višnjice i Podastinja i uop"e lepenikog prostora od najmanje 28 osoba, 17 su bile sa ve"om vjerojatno"om doma"eg podrijetla. Znai bez obzira koliko se osoba pojavljuje na natpisu iz Bijelih Voda (najmanje dvije) procjena osoba sigurnijeg doma"eg podrijetla na podruju Lepenice na osnovi dosada poznatih natpisa iznosi izme u 55-60 %. A kako je doma"i element još više prednjaio u ruralnijim zonama i me u nepismenijim 686 Mesihović, Dezitijati, 2007 A i u sluaju sarajevskog podruja na natpisima u velikoj ve"ini prednjae osobe sa ulpijevskim, elijevskim i aurelijevskim gensom u odnosu na osobe sa imenima radi kojih bi ih mogli smatrati po agnatskoj liniji osobama sa stranim podrijetlom. Naravno sve izreeno ne bi se smjelo apsolutno prihvatiti i da se apriori smatra da su osobe sa flavijevskim, ulpijevskim, elijevskim i aurelijevskim gentilnim imenom doma"eg podrijetla po agnatskoj liniji, a one s drugim gentilnim imenom stranog podrijetla isto po agnatskoj liniji. Mogu"e je da je bilo i izvjesnih odstupanja od ovog, istina relativnog, ali ipak naela. Moda su i neki pojedinci sa nekim od etiri spomenuta carska gentilna imena bili stranog podrijetla, ali isto tako je mogu"e, pa ak i sa višom vjerojatno"om, da su neki «naši Rimljani» bez tih gentilnih imena bili ili po agnatskoj ili po kognatskoj liniji, ili po obje istovremeno doma"eg podrijetla. I uz sve druge rezerve i relativnosti koje proizlaze iz ovakvog metodološkog pristupa (koliina prona enih natpisa, vrijeme njihovog nastanka koje moe biti u jednom širokom rasponu od 70. god. n. e. do skoro poetaka V. st. n. e. i sl.) ipak on i dalje predstavlja jedan od temeljnih indikatora za utvr ivanje neijeg etnikog i narodnosnog podrijetla na osnovi njegovog (rimskog) gentilnog imena, posebno s obzirom na etiri spomenuta carska gentilna imena.53 Udio doma"eg elementa se dodatno pove"ava, ako se ima u vidu da natpise uglavnom postavljaju urbaniji, bogatiji, obrazovaniji, ugledniji i romaniziraniji elementi koji su više saivili s mediteranskom latinskom i rimskom kulturom, i u kojima je samim tim i procent stranaca morao biti najizrazitiji. A kako se iz svega vidi i me u tim slojem u iznimno velikom odnosu prednjai, uvjetno reeno, doma"i element. Dobar primjer prua i brezansko podruju gdje se na osnovi natpisa, koji sadravaju i znatan broj ilirsko-dezitijatskih imena, moe izvesti zakljuak o skoro apsolutnoj dominaciji doma"eg elementa. U ruralnoj i slabije romaniziranoj populaciji, van rudarskih naselja i saobra"ajno-komunikacionih vorišta i središta upravno-administrativnog stanovništvom, sasvim je logino pretpostaviti da je udio doma"eg elementa u zoni antike Lepenice bio znatno ve"i. Samim tim je i biološki doprinos dezitijatskog stanovništva antikoj populaciji Lepenice i u III i IV st. n. e. bio najve"i. 53 O primanju carskog gentilnog imena od strane novih gra ana vidi., zanimljiv opis iz vremena Klaudija od Cass. Dio LX, 17, 6-8; O ovom pitanju vidjeti i osvrt Buzov, 2005, 135. Analogiju imamo u sluaju galskih provincija, gdje je julijevsko gentilno ime dobar indikator za izuavanje primanja rimskog gra anstva. Za razliku od ilirskih provincija, romaniziranim Galima dominira julijevsko ime. Tako imamo Julija Flora kod Trevira, Julija Sakrovira kod Heduanaca, Julija Civilisa kod Batavaca, i itavu porodicu Julija poznate preko natpisa na trijumfalnoj kapiji iz Saintesa (C.Julius Rufus, C.Julius Otuaneunus, C.Julius Gedomo koji je prvi primio gra anstvo od Julija Cezara). Cornell – Matthews, 2006, 82. Primanje rimskog gra anstva (i to kolektivnog tipa) je Julije Cezar intenzivirao i u španskim provincijama. Mirkovi", 2002, 296. Ilirskim peregrinima iz unutrašnjostima je trebalo skoro 200 godina da dostignu ovaj stupanj. 687 Mesihović, Dezitijati, 2007 ivota, udio doma"eg stanovništva je morao biti još ve"i. Moe se ak re"i ako se sudi po njegovom visokom udjelu u fluentnijim sredinama, da je bio i skoro apsolutan. To poluromanizirano stanovništvo u ruralnim i izoliranijim sredinama je sigurno ostavilo znatno manje tragova ( a epigrafskih sigurno ne) pa se i preko toga moe pretpostaviti da ono u tolikoj mjeri nije saivilo sa rimskom civilizacijom i njenim tekovinama i da su ga inili doma"i ljudi. Izgleda i da su ovi stranci jednim dijelom ustvari pripadali oslobo enicima (npr. C.Manlius C. l. Honesimus, moda i Afrodisius), a i za Charmidisa se pretpostavlja nii društveni poloaj.54Uostalom na prostoru Podastinja se spominje i jedna serva.55 Potrebno je naglasiti da je u sluaju municipija Bistuensium (shva"eno samo u smislu prostora zenikog i travniko-lašvanskog podruja) broj evidentiranih mogu"ih stranaca još i manji u odnosu na podruje zahvata R.P. Aquae S…Tako bi se sa ve"om vjerojatno"om kao stranci jedino mogli determinirati izvjesni Pompej sa natpisa iz Malog Mošunja i Valentio poznat preko natpisa iz Putieva kraj Travnika.56 Na natpisu iz Strana, Bišljevo kod Zenice spominju se Licinija, i njeni sinovi Arpago i Valerije.57 Stranci, i to libertinskog podrijetla, mogli su biti i Quartinianus i njegova supruga Elpis, poznati preko natpisa u Putievu kod Travnika.58Podrijetlo Lupusa, Grese i djeaka Lucija, poznatih preko natpisa iz Stranjana kod Zenice, te Rufusa iz Malog Mošunja vrlo vjerojatno moe biti i autohtono, bar po nekoj od linija (agnatskoj ili kognatskoj).59 I ve"ina naselja i populacijski bitnijih naseobinskih aglomeracija i prostora iz antikog perioda nesumnjivo se na neki nain oslanja na svoje predrimske predšasnike, moda ak pretenciozno ne bi bilo re"i i pretke. Tako se moe smatrati da postoji i odre eni naseobinski kontinuitet, naravno u okviru novih uvjeta i okolnosti. I spomenuta injenica isto potvr uje tu izrazitu prisutnost doma"eg elementa koje kao ve"inski populacijski segment uestvuje u op"em kulturnom ivotu antikih Gornje Bosne i lašvanskog porjeja. Da je autohtoni element ipak bio onaj koji je predstavljao najve"i dio «mase» koja je nosila na sebi i razvitak za vrijeme rimske vladavine, na neki nain dodatno dokazuje i injenica što 54 Patsch, 1915, 77; Bojanovski, 1988, 149; 153-154 i odgovaraju"e fusnote 55 Mandi", 1925, 64; An eli", 1963, 165 56 CIL III 8384 (2766) Putievo kraj Travnika; Bojanovski, 1988, 166 57 Škegro, 1997, 101, br. 118 58 CIL III 8383 (2765); Bojanovski, 1988, 167, fus. 74 59 Mandi", 1931, 22; Misilo, 1936, 24; Bojanovski, 1988, 167 688 Mesihović, Dezitijati, 2007 antika kultura u ove prostore relativno postupnije prodire.60 Na osnovi prona enih nalaza, moe se smatrati da je rije o postupnom prodiranju, prihva"anju i saivljavanju tih materijalnih osobnosti rimskog naina ivota. Kako se kre"e prema III. st. n. e. tako se i pove"ava broj materijalnih ostataka nedvosmisleno rimskih, a da je došlo do masovne kolonizacije stranog elementa ova postupnost ne bi bila izraena, nego bi se praktino odjednom i to u svim svojim aspektima pojavila antika materijalna kultura na jednom ogranienom prostoru.61 Uostalom, domorodaka nekropola Kamenjaa preivljava sve do poetka III. st. n. e. A i pojedini natpisi reprezentiraju tu postupnost preuzimanja rimskog naina ivota, bar u vanjskom pogledu jer se na njima miješaju neki doma"i i rimski aspekti (najbolji primjeri su natpis ILJug III, 1591 porodice «Batona» i natpis ILJug III, 1582 princepsa T.F.Valensa). Ustvari doma"i element je potpuno potisnut iz materijalne kulture, bar one koja je do sada prona ena, tek negdje u III. st. n. e. Dodatni argument o prevladavanju doma"eg elementa je i to što je rudarska aktivnost na gornjobosanskom podruju (npr. Fojniko-kiseljaka oblast) i uop"e u središnjoj Bosni postojala i u predrimsko doba, pa je logino pretpostaviti da je doma"e stanovništvo bilo nosilac te privredne djelatnosti i u rimsko doba. Potvrdu primarno doma"eg udjela u ovoj privrednoj djelatnosti daje i Flor, koji spominje da je Postumije primoravao doma"e ljude da se bave tim 60 Sasvim suprotno mišljenje ima H.M.8eman (2000, 123) za kojeg pronalazak medaljona sa likom trakog konjanika «predstavlja indirektnu potvrdu o stanovništvu naseljenom na širem podruju navedenog naselja, koje je raznorodno po svom podrijetlu. U ovom sluaju to su doseljenici iz Trakije». 61 I genetska istraivanja muškog Y kromosoma, iako izvedena na vrlo malom uzorku zapadnobalkanskog stanovništva i na ogranienom prostoru (cc 3/4 ispitanih sa etiri ve"a jadranska otoka), potvr uju starosjedilaku osnovu. Bara" – Perii" – Martinovi" Klari" – Rootsi – Jani"ijevi" – Kivisild – Parik – Rudan – Villems – Rudan 2003, 535 – 542. Tako u ispitanom uzorku dominira haplogrupa I (49%) - preciznije reeno subgrupa I1b1* ove haplogrupe --, koja je starosjedilaka (mutacija ove haplogrupe je nastala prije Posljednjeg glacijalnog maksimuma i to na Zapadnom Balkanu – Bara" et al , 2003, 541) , Znatan procent zauzima i haplogrupa R1a koja je istonoeuropska (iz šumsko – stepskog pojasa) i moe se povezivati sa indoeuropskom seobom i slavenskim naseljavanjem. Još jedna paleolitska (ali izvorno zapadnoeuropska) haplogrupa R1b je u odre enom procentu prisutna na Zapadnom Balkanu. Haplogrupe G, E, J, koje se veu za dolazak poljodjelskog neolitskog stanovništva isto su prisutne u odre enom procentu. Ali i R1b i haplogrupe G, E, J ipak su po brojnosti u znatnom zaostatku u odnosu na ipak ove dvije dominantne haplogrupe današnjeg Zapadnog Balkana (starosjedilaku i istonoeuropsku). U Italiji i Grkoj (jezgrama Rimskog Carstva i grko – rimske civilizacije) haplogrupa I je slabo zastupljena sa manje od 10%. (Bara" et al , 2003, 537). Logino je pretpostaviti da je udio starosjedilakog genetskog materijala u odnosu na italijanski i uop"e mediteranski u unutrašnjosti još i ve"i, a posebno ako bi se uzela u obzir i enska populacija (moda preko istraivanja mitohondrijalne DNA). 689 Mesihović, Dezitijati, 2007 poslom. Znai populacijska osnova bavljenja rudarstvom i ispiranjem plemenitih metala bila je doma"eg podrijetla. A stranci koji su boravili ili se naseljavali u ovim rudarskim oblastima bili su dravni i provincijski slubenici, rudarski strunjaci, poslovni ljudi ili su bili jednostavno privueni mogu"nostima zarade u ovim bogatim arealima. Sasvim je normalno oekivati da ova podruja, u odnosu na druge sredine, privuku ve"i broj stranaca. Ali kako se iz izloenog vidi ni ovdje njihovo doseljavanje nije imalo karakter masovne kolonizacije, nego je rije o pojedinanom i postupnom doseljavanju, naseljavanju i aklimatiziranju u novim oblastima. Prilikom ovog razmatranja potrebno je napomenuti, iako je autohtono stanovništvo naelno i u ve"ini bilo to koje je u okviru procesa vlastite romanizacije nosilo na sebi antiki razvitak Gornje Bosne, lašvanskog porjeja i Skopljanske udoline, da njegove nositelje od poetka III. (posebno od Karakaline konstitucije) i IV. st. n. e. ne treba više smatrati Dezitijatima, jer oni više ne postoje. To su moda bili djelomino biološki potomci Dezitijata, ali ne i više Dezitijati. Njihovi interesi, osje"aji i ciljevi usmjereni su prema drugim identitetima, dok je onaj dezitijatski u potpunosti nestao. To novo stanovništvo, ve"inom biološki poteklo iz nekadašnje dezitijatske narodnosne i politike zajednice, sada se moe smatrati rimskim provincijalnim stanovništvom Gornje Bosne i lašvanskog porjeja. Tako je na Dezitijate ostalo samo sje"anje, ali i ono je kod toga provincijalnog stanovništva sve više bljedilo. I na kraju je postalo sasvim prihvatljivim da se i objekti koji su svjedoili o postojanju ovog naroda, ukljuuju"i i natpise koji su bili razumljivi tadašnjim ljudima koji su poznavali pismo, iskoriste u sekundarnoj upotrebi. Najbolji primjer prua natpis ILJug III, 1582 princepsa T.F.Valensa koji je bio evidentan primjer vidljivog i pisanog i materijalnog dezitijatskog naslje a, a koji je brezansko stanovništvo prvih desetlje"a VI. st. n. e., ako ne i ranije, upotrijebilo (vjerojatno bez imalo skrupula) u sekundarnoj upotrebi prilikom podizanja novih objekata.62 S druge strane ti novi Rimljani, podrijetlom Iliri odnosno njihovi potomci, su postali u III. st. n. e. jedan od najvanijih stupova opstojnosti i odranja i stabiliziranja itave Imperije.63 62 Ipak ne treba smetnuti sa uma da je od kraja IV. i poetka V. st. n. e. u vrijeme kasne antike nesumnjivo u ve"oj mjeri poreme"ena struktura doma"eg stanovništva. Uslijed seobe naroda pove"avale su se migracije a Gornja Bosna i uop"e dinarska unutrašnjost su bile sigurnija pribjeišta za mase izbjeglica. 63 Uspon Ilira i Traana u hijerarhiji Imperije intenzivno zapoinje od vremena Septimija Severa (193-211 god. n. e.) koji je nakon preuzimanja vlasti likvidirao staru pretorijansku gardu i zamijenio je sa carskom gardom sainjenom od Ilira i Traana. Od tada utjecaj, znaaj i pozicija ilirskog elementa u strukturi rimske imperijalne armije postaje sve ve"a i snanija i na kraju procesa i dominantna. Tome je doprinosilo i znaenje odranja dunavske granice, jer su ilirske zemlje bile regrutna baza za jedinice na srednjem Dunavu. Rimske legije uvelike su novaile same Ilire za svoje potrebe, i od kraja drugog stolje"a ilirske su zemlje bile izvor ive vojne sile za brojne provincijske guvernere i 690 Mesihović, Dezitijati, 2007 Dvojno i više prava uivanja «gra anstva» Romanizacija dezitijatskog stanovništva je neizostavno bila vezana i sa procesom primanja rimskog gra anstva osoba koje su po ro enju uivale politiko i pravno gra anstvo ili pripadnost dezitijatske zajednice. Iz ove injenice jasno proizlazi sljede"a dilema⇒ da li je osoba koja je nosilac rimskog gra anstva, bez obzira da li je to bila po ro enju ili je rimsko gra anstvo dobila njegovim primanjem, mogla da pored rimskog gra anstva bude istovremeni nosilac i gra anstva ili podaništva neke druge politije, subordinirane ili ne rimskoj dravi. Odnosno da li je uivanje odre enog gra anstva bilo eksluzivistikog karaktera ili je pojedinac mogao da ima, u isto vrijeme, gra anstva razliitih politija. Sa rimskim gra anstvom pojedinac je bio smatran i sudionikom rimske drave i naroda i njihovim sadriocem, i ulazio je pod plašt rimskog pravnog sustava. U sluaju da je bio istovremeni nosilac i uivalac neke druge pripadnosti u vidu gra anstva ili podaništva nekoj drugoj politikoj jedinici, on bi ulazio i pod okvir drugaijeg pravnog sustava i politikih interesa. Iz rješavanja gore postavljene dileme, proizlazi i odgovor na pitanje koliko je proces primanja rimskog gra anstva štetio u svim segmentima instituciji dezitijatske pripadnosti, odnosno da li su se primanjem rimskog gra anstva osobe koje su bile nositelji dezitijatske pripadnosti po automatizmu odricali te svoje doma"e pripadnosti. U prilog stava da je rimsko gra anstvo imalo eksluzivistiki karakter, odnosno da rimski gra anin nije mogao da bude nosilac i uivalac nekog drugog gra anstva ili podaništva druge politije, govori i podatak Kornelija Nepota koji donosi u ivotopisu Ciceronovog prijatelja Tita Pomponija Atika. U njemu se govori kako je Atik odbio prijedlog prvaka Atene da postane njen gra anin, tj. da primi atensko gra anstvo, jer po Nepotu, «što neki tumae time da se gubi rimsko gra anstvo, ako se primi tu e» (quod nonnulli ita interpretantur, amitti civitatem Romanam alia ascita).64 Nepot izgleda, iz razloga ubacivanja umetka quod nonnulli ita interpretantur, ni sam nije baš toliko siguran da je ta konstatacija, da se dobivanjem drugog gra anstva ili pripadnosti gubi rimsko, jasna i precizna i pravno primjenjivana. Njegov umetak «neki tumae» potrebno je upravo promatrati u smislu da rimsko zakonodavstvo po ovom pitanju nije baš bilo naisto, odnosno da nije postajala legislativa koja bi ga izriito definirala, nego se njegovo rješavanje prepuštalo generale koji su poslije postajali rimski carevi. Prvi od njih, Septimije Sever raspustio je pretorijansku gardu kad je došao u Rim 193. god. n. e. i zamijenio je ilirskim postrojbama: "šarolikim oporom vojnika", kako je napisao jedan rimski historiar, "divljake vanjštine, jezovitog naina govora i posve neotesanih u razgovoru". Ova «severijanska» garda poglavito je bila sastavljena od vojnika iz podunavsko-panonskih oblasti. Ve"ina legionara II Parthica, koja je od najkasnije 202. god. n. e. bila stacionirana na Albanskom gorju u Laciju bila je regrutirana u ilirskim zemljama. Ne zna se koliko je bio udio gornjobosanskog elementa u vojnim jedinica, ako ga je uop"e i bilo. 64 Nepot, Atticus, 3, 1 691 Mesihović, Dezitijati, 2007 pravnim tumaenjima i izvo enjima iz drugih zakonskih normativa.65U korist stava da se tumailo da je rimsko gra anstvo imalo eksluzivistiki karakter govorila bi i injenica da je osoba koja je primala rimsko gra anstvo automatski dobivala i rimsko puno ime, što bi na simboliki nain podrazumijevalo i da je pojedinac prekidao sa ranijom pripadnoš"u. Ali pitanje uzimanja rimskog imena od strane peregrina i libertina je mnogo sloenije nego što to izgleda na prvi pogled, jer za vrijeme Republike imena mnogih, i to ak uglednih rimskih rodova i njihovih rodova, su bila nerimskog podrijetla kao što su Klaudiji, Meteli, Grakhi, Porciji, Balbi, itd.66 S druge strane, nejasno je da li je pojedinac pored novog rimsko imena zadravao i svoje ranije, izvorno ime, iako se u pisanim vrelima i na natpisima na kojima se spominju pojedinci koji su nesumnjivo romanizirani peregrini Iliri prve ili druge generacije u ve"ini sluajeva ne nailazi na pojavu dvojnosti (doma"u i rimsku) imena.67 Oni koji su eljeli da se više uklope u rimsku društvenu strukturu, a pogotovu ako nisu iz doma"eg kulturnog miljea vukli sa sobom i neke karakteristine i jake elemente, kao što je religija (najbolji primjer je judeizam) ili jaka kulturna i historijska tradicija, oni su bre i spremije napuštali i bili se spremni odre"i doma"ih tradicija ukljuuju"i i ime. Uostalom normalnije je oekivati ve"e pomodarstvo i povo enje za korištenjem 65 U poetku postojanja rimske drave i za vrijeme srednje Republike taj problem nije izgleda bio toliko izraen, ali sa sve ve"im dijeljenjem rimskog gra anstva, i to posebno osobama koje su bili pripadnici i u ve"ini sluajeva ve" istaknuti lanovi niza peregrinskih civitates, ono se sigurno pojavilo kao jedno pravno-politiko pitanje. I u vrijeme kasne Republike i principata, ta zakoljica se pokušavala riješiti razliitim pravnim tumaenjima, o emu na posredan nain svjedoi i Nepot. 66 Iz priloenog se vidi da bar za vrijeme Republike pitanje uzimanja rimskog imena nije bilo automatski povezano sa primanjem rimskog gra anstva, i da je tek za vrijeme principata, odnosno od poetaka Augustove vladavine i njegovih nastojanja da se zaštiti dignitet i integritet institucije rimskog gra anstva, sa daljim primanjem rimskog gra anstva bilo usko povezano i preuzimanje rimskog imena. Potrebno je ista"i da su za Republike i u vrijeme Augustove vladavine norme koje su se odnosile na dobivanje i primanje rimskog gra anstva bile stroije i rigoroznije, ali kako je vrijeme odmicalo one su postajale sve fleksibilnije, proporcionalno sa opadanjem znaenja institucije rimskog gra anstva. 67 =uveni pisac, povjesniar, biograf Mestrije Plutarh iz Heroneje, koji je bio rimski gra anin koristio je i svoje rimsko i doma"e grko ime, isto kao i Klaudije Ptolemej. Sude"i i po sluaju sv. Pavla i on je pored rimskog imena (Paulus) koristio i svoje semitsko, hebrejsko ime Savle, ve" prema datoj situaciji. Sve navedeno bi sugeriralo da je bilo mogu"e da rimski gra anin, ak i u drugoj generaciji (kao što je bio Pavle), koristi ime iz zajednice iz koje je vodio podrijetlo, ali samo u okvirima te zajednice i ne u zvaninoj pravno-politikoj upotrebi. Kako izgleda od samog pojedinca i njegovih sklonosti i tenji je zavisilo da li "e uz rimsko ime, koje je u oficijelnoj korespondenciji i javnosti morao koristiti kao jedino i pod kojim ga je jedino Rimska drava prepoznavala i priznavala, upotrebljavati i doma"e ime. 692 Mesihović, Dezitijati, 2007 samo rimskog imena kod onih pojedinaca koji dolaze, u odnosu na rimsku, iz zaostalijih sredina i zajednica. U proturjeju sa eksluzivitetom rimskog gra anstva stoji i injenica da mnogi novi rimski gra ani u okviru svojih izvornih politija nastavljaju da imaj i ugled, utjecaj i da obnašaju itav niz politikih dunosti. Tako se pored našeg T(ita) F(lavija) Valensa koji je, i pored toga što je bio rimski gra anin, bio i princeps Dezitijata68 nailazi i na sluajeve Arminija, galskih vo a ustanka 21. god. n. e. Julija Flora i Julija Sakrovira, pojedinaca iz galskog naroda Heduanaca koji su postali rimski senatori69 i Batavca Civilisa, a moda i Gaja Julija Vindeksa. Pored njih tu je i itav niz drugih primjera iz povijesti ilirskih naroda iji funkcionari i pojedinci nose rimska imena, a bili su nesumnjivo doma"eg podrijetla (Japoda, Delmata, posebno zanimljiv sluaj sa breukim kohortama od kojih se za neke zna da su bile titulirane i kao kohorte rimskih gra ana -I, V, VII kohorta-70). A u ovom pogledu je moda nailustrativniji primjer Arminijevog brati"a Italika koji je, iako u drugoj generaciji rimski gra anin, postao knez germanskih Heruska, što ne bi bilo mogu"e da su se on ili njegov otac eksciplitno odrekli pripadnosti jednom od Rima nezavisnom germanskom narodu.71 Sline primjere imamo i za kasnorepublikansko doba i to upravo u razdoblju kada je Atik ivio, pa je tako prvak Helvija (naroda iz Narbonske Galije) Gaj Valerije Domnotaur sude"i po imenu bio i rimski gra anin.72Uostalom i sv. Pavle, iako je bio rimski gra anin, prije svoje konverzije u krš"anstvo aktivno uestvuje, bez ikakvih ogranienja koje bi 68 T(it) F(lavije) Valens ne bi mogao biti princeps Dezitijata da istovremeno sa rimskom nije uivao i dezitijatsku pripadnost. Posebno je zanimljiv sluaj Nerve, sina Laide koji je iako je postao rimski gra anin, izgleda prvenstvo ak davao svome dezitijatstvu, što je i konkretizirano u samom njegovom imenu. 69 Tac. Ann. III, 40-47; XI, 23-25; Izvorni tekst Klaudijevog govora iz 48. god. n. e., je sauvan sa natpisa na bronanoj ploi otkrivenoj u Lionu, naalost samo djelomino sauvanoj (CIL XIII, 1668). Fragmenti se nalaze u Lionskom muzeju i poznati su kao Klaudijeve ploe. Iako je u svojoj biti verzija Klaudijevog govora na bronanim ploama i one koju prenosi Tacit ista, oblik njihovog izraaja je ipak znatno drugaiji. 70 Mócsy, 1974, 89; Bojanovski, 1988, 358; 364-366; Zaninovi", 2003, 443-444; 447-448; Mnogi od vojnika spomenutih kohorti su bili i doma"i ljudi sa samo doma"im ilirskim imenima, ali i oni sa ve" primljenim gra anstvom, pa se tako neki i nazivaju i natione Breucus, a neki nose rimska imena ali i sa atributom Breucus svome imenu (npr. M.Flavius Breucus). 71 Italik, sin Flava, brata Arminija i k"erke Aktumera, kneza germanskog naroda Hata, ispra"en je iz Rima u zemlju Heruska kako bi preuzeo prijesto sljede"im rijeima;"Bit "e prvi koji, ro en u Rimu, ne kao talac, ve" kao gra anin ( rimski op. a.) ide na strani prijesto.» Tac. Ann. XI, 16 72 Caes. de bell. gall. VII, 65. Njegov otac se zvao Kabur i nije posjedovao rimsko gra anstvo. 693 Mesihović, Dezitijati, 2007 mu eventualno nametalo njegovo rimsko gra anstvo, u društvenom ivotu jevrejskog naroda.73 Sve to govori da su svi gore navedeni pojedinci, pored rimskog gra anstva, još uvijek uivali i doma"u, izvornu pripadnost. Po svemu sude"i Rimska drava nije oficijelno priznavala injenicu istovremenog uivanja uz rimsko još jednog gra anstva ili podaništva ili bilo kakve pripadnosti nekoj drugoj politiji, bez obzira da li je ona bila podinjena Rimskoj Dravi, kao u sluaju Dezitijata ili ne kao u sluaju Heruska. Za Rimsku dravu i njene politike i pravne institucije pojedinac nosilac rimskog gra anstva je bio primarno i jedino rimski gra anin i jedino istinski odgovoran interesima i zakonima rimskog naroda i drave. Ukoliko bi ovaj postulat bio ispunjen, taj rimski gra anin je uivao puno svoje privatno pravo da se posveti uestvovanju i u politikom ivotu druge, svoje izvorne ili neke druge politije, ukljuuju"i i posjedovanje gra anstva te politije. Za Rimsku dravu ta njegova druga pripadnost nije postojala u javnom smislu, nego se smatrala kao upranjavanje privatnih prava rimskog gra anina, bez obzira da li on upravo zahvaljuju"i zadravanju svoje izvorne pripadnosti/gra anstva obavlja neku javnu funkciju ili slubu u peregrinskoj civitas ili nekoj nezavisnoj od Rima politiji. Vrlo je zanimljiv primjer upravo Pavla/Savla jer je njegovo pozivanje na posjedovanje rimskog gra anstva odnijelo prevagu nad optubama, pa ga je Festus poslao u Rim. 74Rimski gra anin je po teorijskom shva"anju Rimske drave bio apsolutno i bezuvjetno obavezan samo prema rimskim dravnim institucijama i zakonima, dok za rimski politiki i pravni sustav njegova eventualna obaveznost i pripadnost prema sustavima drugih politija oficijelno nisu postojali. Za Dravu je rimsko gra anstvo u odnosu na ostale pripadnosti/gra anstva bilo superiorno i dominantno jer je rimski narod smatran nositeljem Imperije, a ostale peregrinske civitates samo kao podinjene zajednice. Tako je i pojedinac sa dvojnom pripadnosti, bez obzira (u velikoj ve"ini sluajeva) što mu je rimsko gra anstvo bilo novo i dodijeljeno, dominantno i primarno bio rimski gra anin. I u sluaju da pojedinac-nosilac rimskog gra anstva, naruši ovo pravilo i interese druge politije, iju pripadnost, istovremeno uz rimsko gra anstvo uiva, stavi iznad rimskih on se tretira kao izdajnik rimskog 73 Posebno je zanimljiv primjer Marka Julija Agripe (poznatijeg kao Herod Agripa), kojem injenica da je rimski gra anin nije zapreivala to da bude i u jednom razdoblju i kralj Judeje. Wells, 1995, 110-111. Njegova djeca (sin Marko Julije Agripa, Berenika, Druzila udata za Marka Antonija Feliksa,) su isto bili i rimski gra ani, ali i Jevreji. Sluaj uglednog aleksandrijskog Jevreja Tiberija Julija Aleksandra, brata filozofa i uenjaka Filona, i njegovog istoimenog sina je posebno indikativan za razmatranje procesa romanizacije i asimilacije. Dok se otac još uvijek smatrao i Jevrejem i aktivno uestvovao u ivotu ne samo brojne jevrejske zajednice u Aleksandriji nego i jevrejstva u cjelini, sin je u potpunosti odabrao rimsku stranu ostvarivši iznimno visoku karijeru (prefekt Judeje, prefekt Egipta) i ujedno se odluno obraunavaju"i sa svojim bivšim sunarodnicima. 74 Pavle-«Caru idem, Festus-caru, ree da hoeš, caru eš i"i.», Djela apostolska, 25 : 11-12 694 Mesihović, Dezitijati, 2007 naroda. Ali to što nije oficijelno priznavala da rimski gra anin ima i neku drugu narodnosnopolitiku pripadnost nije znailo da je Drava za vrijeme principata zabranjivala svojim istinskim sudionicima, rimskim gra anima da budu u posjedu još jednog narodnosno-politikog pripadništva. Pogotovu ako je ta injenica mogla i koristiti rimskim interesima, kao u sluaju vladara Heruska Italika. Tim javnim i zakonskim nepriznavanjem, ali prešutnim dozvoljavanjem i zakonski nesankcioniranjem, Rimska drava je praktino priznavala dvojnu pripadnost/gra anstvo. Tako se i izbjegla pojava kolizije interesa kod pojedinca koji je bio i novi rimski gra anin. Kao što vidimo rimsko zakonodavstvo je po ovom pitanju bilo relativno fleksibilno, nedoreeno i prepušteno pravnim tumaenjima (o emu posredno svjedoi i Nepot), pogotovu jer je Dravi odgovaralo da se na elu peregrinskih civitates, pa i nezavisnih drava nalaze osobe sa rimskim gra anstvom.75 Iz svega izloenog ipak bi se moglo zakljuiti da rimsko gra anstvo nije u sebi imalo eksluzivistiku odrednicu i da je nosilac rimskog gra anstva mogao da bude i gra anin druge politije. 76 Ni dezitijatska zajednica nije u fenomenu širenja rimskog gra anstva na peregrine i libertine predstavljala izuzetak u odnosu na ostatak tadašnjeg svijeta koji se našao u okvirima rimskog imperija. I Dezitijati koji su dobivali rimsko gra anstvo a ivjeli su na dezitijatskom prostoru, pogotovu ako su pripadali uglednijem i utjecajnijem sloju, su aktivno uestvovali u lokalnom politikom i društvenom ivotu, što bi znailo da su mogli zadrati i dezitijatsku pripadnost. Me utim, sude"i po natpisima, koji su posve"eni upravo tom sloju doma"ih ljudi, na kojima se pojavljuju samo rimska imena ti romanizirani Dezitijati su ipak glavni politiki primat davali novosteenom gra anstvu. To je uostalom bilo rasprostranjeno ne samo na primjeru romanizacije Dezitijata, nego i u drugim okolnim ilirskim narodima. Ilirski domorodci su se izgleda lakše odricali svoje politike i narodnosne pripadnosti nego nekih drugih aspekata svoga ivota i kulture, kao npr. svojih materinjih govora koji su se sude"i po svjedoanstvu sv. Jeronima 75 Mogu"e je i pretpostaviti, a oslanjaju"i se na Nepotov podatak, da je po nekim normama primanje drugog gra anstva ili neke druge pripadnosti, npr. podloništva od strane rimskog gra anina bilo zabranjeno i sankcionirano gubljenjem rimskog gra anstva, ali da je zadravanje izvorne pripadnosti, ali samo u smislu privatnog angamana, prilikom dobivanja rimskog gra anstva bilo dozvoljeno. Ali primjer Italika, sina Flava je i u ovom pogledu indikativan. Italik je vjerojatno bio Rimljanin po ro enju, pa je pitanje njegove heruske pripadnosti po ro enju prilino nejasno i diskutabilno. 76 Uostalom Rimskoj Dravi je, nakon Augustove vladavine, bilo u interesu da ima što je mogu"e više svojih gra ana, pa bi u sa tom tenjom u nesuglasju stajalo eventualno pooštravanje eksluziviteta rimskog gra anstva. Jednostavno reeno ulazak u rimsko gra anstvo je trebao primarno zavisiti od volje rimskih politikih institucija, tj. u prenesenom znaenju rimskog naroda, a ne samo elje pojedinca i ispunjavanja nekih strogih i uskih normi. 695 Mesihović, Dezitijati, 2007 govorili još u drugoj polovini IV. st. n. e. Ova pojava, a koja je bila vrlo bitan segment ka konanoj razgradnji peregrinske civitas i prelasku na municipalni ustroj, se moe objasniti neatraktivnosti insistiranja na zadravanju doma"e pripadnosti u politikom smislu.77 Zasluivanjem, primanjem i dobivanjem rimskog gra anstva, osobe i porodice koje su poticale iz dezitijatske zajednice ulazile su u sastav vladaju"eg naroda i mogle su da uivaju sve ono što se podrazumijevalo pod rimskim gra anstvom (bez obzira što je njegovo znaenje kako je vrijeme odmicalo opadalo). Tako se i naglašeno isticanje onog «rimskog» kod tih novih gra ana moe smatrati i nekom vrstom mode i pokondirenosti ali i svakidašnje potrebe radi pronalaenja svoga mjesta u hijerarhiji onoga što se nazivalo populus Romanus. Osoba koja bi dobila rimsko gra anstvo, ukoliko je i prije primanja gra anstva zauzimala bitnu politiku i društvenu ulogu u domorodakoj zajednici, nije napuštala domorodaku strukturu. Naprotiv, novi rimski gra ani doma"eg podrijetla nastavili su da uivaju ugled u zajednici iz koje su potekli i da utiu i uestvuju u njenom društvenom, politikom i gospodarskom ivotu, nesumnjivo u pojedinim situacijama i sluajevima koriste"i i novosteenu privilegiju rimskog gra anstva. U prvo vrijeme osobe koje su dobivale rimsko gra anstvo potjecale su iz «jaih» porodica i slojeva dezitijatskog društva ili su ga dobivale na osnovi uinjenih zasluga. Teško je pretpostaviti da su se te osobe tek tako, odricanjem od dezitijatske pripadnosti, odrekle svoga naslije enog ili steenog statusa unutar svoje matine zajednice, i u ve"ini sluajeva one su nesumnjivo teile da zadre stare veze i utjecaj. Nije bilo posebnih razloga da se ve"i broj novih rimskih gra ana, koji su potjecali iz dezitijatskog naroda, potpuno odrekne veze i onoga što su do tada uivali, posjedovali i odravali dok su bili pravno-politiki samo 77 Doma"e politije iz ilirskih provincija suoivši se sa snagom politike tradicije i narodnosne kulture razvijenih politija (kao rimske) djelovale su suprotno od njih kao narodi koji mogu sa svojom ranijom baštinom vrlo malo ponuditi u politikom i narodnosnom smislu svijetu ujedinjenom u jednu dravu i nešto kasnije u jedan narod a na postulatima formuliranih i izgra enih antikih ideologija. Tako da za razliku od novih Rimljana koji su dolazili iz redova npr. Grka, «ilirski» Rimljani nisu mogli u ve"oj vrijednosti sa svojim doma"im tradicijama, koje bi utopili u veliki zajedniki narodnosni organizam koji je obuhvatio itav rimski svijet, kvalitativno doprinijeti. Njihove ranije protohistorijske tradicije su bile i u proturjeju sa antikim poimanjima funkcioniranja jedne politije, a i njihove op"e kulturne tradicije su bile slabijeg kvaliteta u odnosu na one koje su stalno strujale iz mediteranskog svijeta. Jedan Mestrije Plutarh je bio svjestan i ponosan i na grke i beotske narodnosne i politike tradicije koje je i veliao i isticao, dok su doma"i ljudi iji narodi prije potpadanja pod rimsku vlast nisu bili nositelji mediteranskih razvijenih kultura i grko-rimskog naina ivota, taj nedostatak pokušavali kompenzirati tako što bi potpuno prihvatili politike i narodnosne tradicije Rimskog naroda. Tako je romanizirana doma"a elita, radi svojih kompleksa, bila u neku ruku i odgovorna za dalji prestanak razvitka doma"e svijesti. 696 Mesihović, Dezitijati, 2007 Dezitijati. I oni su primanje rimskog gra anstva doivljavali više kao dodijeljenu privilegiju,78 nego kao razlog da zaborave svoje podrijetlo i politiju iz koje su potekli, i prekinu bilo kakav kontakt sa njom. Najbolji primjer upravo prua T(it) F(lavije) Valens koji, iako rimski gra anin i koji koristi samo rimsko ime, ipak smatra za shodnim i bitnim da uestvuje u javnom ivotu dezitijatske civitas i obnaša u okviru nje jednu politiku funkciju, i dovoljno dostojnim da to ostane i zabiljeeno. Ipak i za ove nove Rimljane, njihova doma"a pripadnost i interesi su bili subordinirani rimskom gra anstvu i op"im dravnim interesima, i doma"a pripadnost je kako smo ve" istakli, postupno sa politikog smisla svo ena na obinu lokalno-upravnu razinu.79 Za razliku od ovih prvih «dezitijatskih Rimljana» u kasnija vremena, pogotovu od Marka Aurelija pa do Karakale, novi Rimljani nisu u tolikoj mjeri više teili i zadravanju tih starih veza sa dezitijatskim sustavom, podrijetlom i tradicijama.80 Ilirsko naslje e u rimskom provincijalnom stanovništu Ilirska imena su se sude"i po nekim primjerima upotrebljavala na dezitijatskom podruju i poslije romanizacije i primanja gra anstva (npr. Dassius, sin Clariusa i brat Ursusa), o emu (iako nije zabiljeena na gornjobosanskom i lašvanskom podruju) indirektno svjedoi i tradicija ilirskih imena i u srednjem vijeku. Uostalom i pored masovnog primanja rimskog gra anstva, kulturizacije u mediteranskom grko-rimskom stilu i srastanja u narodnosno i politiko bi"e rimskog naroda, romanizacija još uvijek ni u kasnoj antici nije uspjela da eliminira doma"i jezik. O tome najbolje svjedoanstvu prua ve" više puta citirani izraz Sv. Jeronima o sermo gentilis, koji je bio ivo upotrebljavan u okolini njegovog rodnog grada.81 Osim toga i doma"a imena koja se još uvijek sporadino koriste potvr uju postojanje doma"eg govora i u kasnoj antici. 78 I posjedi i imovina ovih novih Rimljana postajali bi po automatizmu «rimski», pa je znaenje tih pojedinaca i radi toga postajalo još više, jer se njihova kompletna osoba stavljala iznad svoga matinog sustava, što je bila injenica koju je ta osoba uvijek mogla iskoristiti. 79 Jedino bi oni Dezitijati, koji su primili rimsko gra anstvo iz raznih razloga van prostora Gornje Bosne i lašvanskog porjeja i ostali da ive na drugim stranama Rimske Imperije prestajali da odravaju kontakt i odnos sa zajednicom iz koje su potekli, te bi analiziranje njihove eventualne dvojne pripadnosti bilo bespredmetno. 80 Sa razvitkom rimske drave i kvantitativnim širenjem rimskog gra anstva, politika sadrina nerimskih gra anstava je sve više nestajala, i postajala samo odrednica za pripadnost odre enoj teritorijalno-upravnoj jedinici, dok je civitas romanae dobivala sve više obrise eksluzivnog odre ivanja pripadnosti u politikom i pravnom smislu. Taj proces je konano bio zakljuen sa Karakalinom konstitucijom, kada je smisao daljeg postojanja peregrinskih gra anstava potpuno išeznuo. 81 St. Hiero. Komentari o Isaiji proroku, 7, 19 697 Mesihović, Dezitijati, 2007 Povijest i razvitak municipalnog ustroja p r o s t o r a G o r nj e B o s n e i l a š v a n s k o g p o r j e  j a III - V. st. n. e. Nakon nestanka dezitijatske politije koja je u vidu jedinstvene cjeline postojala u periodu, ne kra em od pola tisu lje a, u potpunosti se prelazi na municipalni teritorijalni i upravni ustroj.1 U skladu sa tim upravno-administrativnim ustrojstvom nekadašnje dezitijatsko podruje se parcelizira na teritorijalno manje jedinice lokalne uprave i autonomije. Pošto su Rimljani kao praktian narod prepustili da sam razvojni proces stvori municipalni ustroj, a ne da je dr$avna i provincijska vlast naglo name e i da njena afirmacija izgleda kao privilegija koja se dodjeljuje kao nagrada ili povlastica iz raznoraznih razlog, sam municipalni ustroj nije bio niveliran.2 Tako ni sve jedinice unutar municipalnog ustroja, kao što je bio sluaj i sa peregrinskim civitates, nisu imale isti status na hijerarhijskoj ljestvici prava, razine autonomije 1 Tek je prelazak na municipalni ustroj oznaio konanu teritorijalizaciju upravnih jedinica i stanovništva, jer je ustroj zasnovan na peregrinskim civitates ipak primarno odre*ivan prema narodnosnoj pripadnosti koja je praktino bila ekvivalent politiko-pravnoj pripadnosti, te je mogla biti i eksteritorijalna. Sa op im primanjem rimskog gra*anstva nivelira se, u osnovama svojih prava, kompletno slobodno stanovništvo na navedenom prostoru, ime nestaju razlike u pripadnosti, njihovim pravima i obavezama pojedinaca koji su imali prebivalište u Gornjoj Bosni i lašvanskom porjeju. Tako nestankom domorodakih politija koje su svoje postojanje vukle još iz perioda nezavisnosti prestaje potreba za personalnom pripadnoš u odre*enom narodnosno-politikom fenomenu koji se nalazio unutar Rimske dr$ave i njegovim institucijama i pravu. To je uvjetovalo da se od sada stanovništvo antike Bosne više ne klasificira i odre*uje na osnovu pripadnosti odre*enoj politiji, nego samo na osnovu svoga teritorijalnog prebivališta. U jedinicama municipalnog ustroja ujedinjuju se i romanizirani i poluromanizirani potomci domicilnog stanovništva i doseljenici. Više nitko od slobodnih stanovnika Gornje Bosne, a koji su bili ujedno i gra*ani odre*ene teritorijalne jedinice u okviru lokalnog municipalnog ustroja, nije pripadao u pravnom i politikom smislu nijednom drugom narodu nego rimskom i nije podlijegao ni jednim drugim institucijama nego rimskim, i nije potpadao pod jurisdikciju nijednog drugog pravnog sustava nego onog koji se smatrao rimskim. Potrebno je ipak navesti da postoje naznake da su neki elementi autohtonog pravnog sustava našli svoje mjesto i u sustavima i odnosima, pa i odredbama funkcioniranja lokalnih municipalnih jedinica ako su one proistekle iz autohtone domorodake sredine. O municipalnom ustroju v. Bojanovski, 1988, 71-72; Margeti , 1999 i Gelije, Noctes Atticae, 16, 13, 7 2 Municipalne jedinice nisu morale samo nastajati dodjeljivanjem rimskog gra*anstva odre*enoj lokalnoj peregrinskoj zajednici, nego i izuzimanjem dijela teritorije na kojem bi bila ustanovljena kolonija veterana ili gra*ana koji nisu bili legionari. Lokalne teritorijalno-upravne jedinice su mogle nastati i postupno, stvaranjem gradova oko vojnih garnizona ili na raskrsnicama. 698 Mesihović, Dezitijati, 2007 i obveza.3 One su mogle biti kolonije (colonia), res publica (tj. dr$ava u malom, minijaturna preslika samog Rima pa i Dr$ave u cjelini), municipiji. 4 Sve nabrojane forme teritorijalnog i upravno-administrativnog sustava su ustvari teritorijalno-upravne jedinice koje pripadaju rimskom narodu i koje naseljavaju i kojima upravljaju rimski gra*ani,5 i koje sainjavaju Rimsku dr$avu kao njene osnovne elije-sastavnice. One za razliku od peregrinskih civitates, koje isto predstavljaju neku vrstu lokalnih upravno-teritorijalnih jedinica, nisu vezane ni za jednu drugu narodnosnu cjelinu osim rimske, i samim tim su u teritorijalnom pogledu bile manje od peregrinskih civitates. Pod izrazima res publica, colonia i municipium u rimskoj politikoj, upravnoj i pravnoj terminologiji se nije podrazumijevalo samo urbano jezgro, grad u svome u$em smislu rijei, nego i njegova šira okolina, koja je teorijski i praktino mogla obuhva ati i neka druga ve a naselja, a ne samo ruralna podruja. Kolonije, respublike i municipiji bi se mogli promatrati i kao neka vrsta upravno-teritorijalnih okruga koji su imali glavno urbano jezgro, ije je ime bilo identino sa imenom cjelokupnog «okruga», i u kojem je moglo biti i drugih gradova, naselja i sela, obuhva aju i ujedno i ljude koji su je sainjavali i naseljavali, naravno ako su oni bili gra*ani. Jedinice municipalnog ustroja su, kao i peregrinske civitates, u naelu bile autonomne, i pitanja unutarnje uprave, ukljuuju i i izbore lokalnih magistrata, su bila prepuštena samim njihovim gra*anima. Sama uprava je u ve ini jedinica municipalnog ustroja bila skoro identina i sastojala se od sljede ih institucija i slu$bi; duovira, 4-vira, edila, quinquennalis, dekuriona i ordo (neke vrste lokalne skupštine), Augustales. 6 Kako se vidi na institucionalnu mre$u jedinice municipalnog ustroja, i u doba Imperije, utjecala su još uvijek naela starog republikanskog sustava. Dok su stare institucije na dr$avnoj razini (za vrijeme Republike 3 Razvitak municipalnog ustroja prerastanjem iz sustav peregrinskih civitates zapoeo je prilino rano na zapadnom Balkanu, tako da su Dokleati dobili rimsko gra*anstvo, odnosno postali su rimski municipij za vrijeme ili Vespazijana ili njegovih sinova (Jireek, 1952, 33; Wilkes, 2001, 269-270). Dokleata je inae bilo u odnosu na neke druge ilirske narodnosne zajednice relativno malo, sredinom I. st. n. e. oko 33 dekurije, tako da prilikom prerastanja u municipij nije moralo do i do podjele njihove teritorije, nego je itava civitas transformirana. 4 Kada se upotrebljavaju ovi termini potrebno je ukazati na odre*enu sadr$insku distinkciju koju oni imaju na ono što se pod njima podrazumijevalo za vrijeme Republike sve do saveznikog rata 90-87. god. p. n. e. i dodjele rimskog gra*anstva italskim saveznicima, nakon Augustovog upravno-teritorijalnog preustroja Italije, u principatu u odnosu na provincije i na kraju nakon 212. god. n. e. i Karakaline konstitucije. 5 Bez obzira da li je rije o punopravnim gra*anima (cives optimo iure) ili gra*anima sa umanjenim pravima (cives minuto iure), razlici koja je uostalom do rimskog posjedanja jugoistone Europe, ukljuuju i i naše zemlje, ve bila išezla. 6 O du$nosnicima municipalnog sustava v. Patsch, 1915, 83 - 85 699 Mesihović, Dezitijati, 2007 stupovi politike mo i i autoriteta) kao komicije postupno se gasile ili gubile na stvarnoj mo i kao Senat i konzuli, njihove preslike na lokalnoj razini još uvijek su, i u doba principata, kao stvarni nositelji vlasti, bar na lokalnoj razini, uspijevale pre$ivljavati i djelovati. Potrebno je ista i da je prelazak na sustav municipalnog ustroja kao posljedicu imao i konano rastakanje jedinstva doma e populacije, jer je dolazilo i do njihovih teritorijalnih ali i upravnih cijepanja na manje jedinice, koje su direktno, a ne više preko razine naroda i njegove politike jedinice, bile povezane sa rimskom provincijskom i dr$avnom vlaš u. Novi Rimljani naseljeni u nizu municipalnih jedinica nemaju potrebu za postojanjem nekih prelaznih razina prema vlasti koja simbolizira Rimski narod.7 Municipalni ustroj gornjobosanskog podruja se najve im dijelom zasnivao na postojanju R.P. Aquae S…,8 koja je od dobivanja svoga privilegiranog statusa postala upravna i privredna gravitaciona osovina na ve em dijelu nekadašnjeg dezitijatskog prostora. I u vrijeme kasnog principata i u IV. st. n. e. ovaj prostor se i nadalje razvija i cvjeta, da bi se negdje od poetka V. st. n. e. (ili kraja IV. st. n. e.) poelo osje ati njegovo slabljenje. R.P. Aquae S…je uz sarajevsko podruje, kao njen centar, izgleda zauzimala najve i dio gornjobosanskog podruja, ukljuuju i i brezansko podruje, kao i oblasti Vareša, Visokog, Lepenice i Fojnice i sigurno i bjelašniki planinski pojas, sve nesumnjivo dezitijatska podruja. Datiranje osnivanja R.P.Aquae S… se bazira na dva elementa a to je zamiranje dezitijatske civitas, druga polovica II st. n. e. i Karakalina konstitucija 212. god. n. e. Po Arheološkom leksikonu BiH (Tom I, 1988, 34) …»Fini 7 To je kao praktinu posljedicu imalo nestanak svijesti o nekoj specifinoj me*usobnoj povezanosti odre*enih zajednica koja su npr., naseljavale nekadašnje podruje jedne jedinice-dezitijatske civitas, a sve na korist novih lokalnih svijesti. 8 O Aquae S… v. Kellner, 1895; Skari , 1926, 101-104; Sergejevski, 1936; Basler, 1959; Pašali , 1959; Isto, 1959 A; Isto, 1960, 68 i d.; Isto, 1975 A; Isto, 1975 B; Bojanovski, 1988, 144-154; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 157; Geman, 2000, 123-170; Zatim itav niz natpisa, a posebno natpis R.P. Aquae S…(u poast Dioklecijanu). Mogu e je pretpostaviti da je puni naziv ove upravne jedinice bio Res publica Aquarum S…., ali smo se odluili da u tekstu upotrebljavamo skra eni oblik R.P.Aquae S…, koji upotrebljava i A.Škegro (1999, 251), za razliku od I.Bojanovskog koji preferira oblik sa Aquarum. Sergejevski (1941, 15) koristi oblik res publica Aquae S… M.H.Geman (2000, 123-170) upotrebljava oblik Res publica Aquarum S…, i usput daje svoje mišljenje o imenu naselja i uop e itavog upravnog podruja (2000, 137; 140). O punom obliku imena Aquae S… v. Pašali , 1959 A, 115-121; Isto, 1960, 99; Bojanovski, 1988, 148; H.M.Geman (2000, 137) ne iskljuuje mogu nost «da je ono u sebi moglo sadr$avati i dio imena cara Septimija (193-211.).» Me*utim, ako je po istom autoru Marko Aurelije zaslu$an za status kolonije Aquae S…, zašto bi onda ona nosila ime jednog drugog vladara kao što je Septimije Sever, iako H.M. Geman daje odre*eno objašnjenje koje ipak ne predstavlja zadovoljavaju e rješenje (2000, 140) . O imenu Aquae S… v. i Paškvalin, 2003, 240 700 Mesihović, Dezitijati, 2007 se da je od Marka Aurelija i rimski grad na Ilid$i kod Sarajeva stekao municipalni karakter…».9 Zbog velikog broja Aurelija u podruju prostora R.P. Aquae S…, posebno u njenim zapadnim dijelovima, vladavina Marka Aurelija ustvari predstavlja nesumnjivi terminus post quem priznanja R.P. Aquae S…., ali to ne znai da se to i tada desilo. Terminus ante quem priznanja R.P. Aquae S…, sa središtem u jednom tada prilino razvijenom urbanom središtu na zapadu sarajevskog polja, je vrijeme neposredno nakon Karakaline konstitucije. U prvoj polovici III. st. n. e. (mo$da konkretnije za vladavine Aleksandra Severa 222-235. god. n. e.)10 Aquae S… je ve formirana, priznata i funkcionalna res publica ( sa mo$da i svojim zastupnikom-patronom u samom Rimu), o emu bi na neki nain mo$da svjedoio i natpis Katija.11 Veliki broj Ulpija i dvojica Elija sa sarajevskog podruja sugerirali bi da je nastanak rimske R.P. Aquae S…, prije svega i primarno rezultat evolutivnog autohtonog razvoja lokalnih zajednica, naravno sa odre*enim, ali ne i prevashodnim impulsom i stranog elementa (olienim u postupnom i sporadinom doseljavanju u toku dva stolje a), a ne neke nagle dedukcije kolonije koju je izvršio Marko Aurelije, kako to sugerira Bojanovski.12 U kontekstu 9 Slian stav ima i V.Paškvalin (2003, 240)⇒»Podaci urbanizacije rimskog grada na Ilid$i, nema sumnje, poinju ve u 1. st., dok status kolonije dobiva od cara Marka Aurelija,,, ». 10 Mogu e je da se Clementinus iz roda Katija koji se spominje na natpisu odnosi na Sekstusa Katija Klementina Priskilijana (Sextus Catius Clementinus Priscillianus), koji je za vladavine Aleksandra Severa (222-235 god. n. e.), bio namjesnik u provinciji Germania Superior (i consul ordinarius 230. god. n. e.). O gensu Katija v. Sergejevski, 1941 17-18 11 Sergejevski, 1941, 15-17; Isto, 1947, 36; 45-46; Isto, 1957, 123; Bojanovski, 1988, 148-149, fus. 33 12 Bojanovski, 1988, 149-152; Tvrdnja Bojanovskog da su domorodci-peregrini uklonjeni sa podruja naselja (ne itavog upravnog podruja) Aquae S…, nakon što je podruje oko termalnih vrela na Ilid$i navodno konfiscirano, nakon konane pacifikacije ovog podruja je neshvatljivo. I to iz samo jednog razloga jer se na ovom podruju spominju mnogi Ulpiji i Eliji (i to upravo izgleda najviše sa ovog zapadno-sarajevskog, ilid$anskog podruja), iji su preci po muškoj, agnatskoj liniji prije cara Trajana bili peregrini i sigurno $ivjeli i na ovim zapadno-sarajevskim oblastima. A teško je i povjerovati da na Ilid$i, odnosno zapadnim oblastima Sarajeva, i prije dolaska Rimljana nije bilo nekog domorodakog naselja, što bi sugeriralo da Dezitijati, tj. lokalne zajednice sa sarajevskog podruja nisu uop e znale za ljekovito, i to sna$no sumporno vrelo, što je stvarno teško pretpostaviti. Uostalom i samo jezgro R.P.Aquae S…, je po mišljenju Bojanovskog (1988, 151, fus. 47) bilo konurbana aglomeracija (sastojala se od više manjih naselja oko toplica). A ni sa navodnom konfiskacijom zemljišta na dezitijatskom podruju stvari nisu baš jasne, jer za to ne postoje bilo kakve naznake u izvornoj gra*i, i rije je o obinoj špekulaciji kao i u sluaju konstatacije da je Marko Aurelije utemeljio koloniju Aquae S… I H.M.Geman (2000, 130; 154-156—vjerojatno se naslanjaju i na mišljenje I.Bojanovskog) stoji na stajalištu o navodnoj konfiskaciji ilid$anskog i nešto šireg podruja i odstranjivanju domorodakog stanovništva»Govoreno rijeima suvremene pravne prakse mo$e se re i da je termalni izvor u Sarajevskom polju bio nacionaliziran od strane rimske vlasti» Iz itavog izlaganja spomenutog autora o nacionalizaciji Ilid$e i izmještanju dezitijatske, 701 Mesihović, Dezitijati, 2007 razmatranja ovog pitanja potrebno je ukazati i na injenicu postojanja izvjesnog broja natpisa koji na sarajevskom podruju posvjedouju prisustvo, odnosno naseljenost veterana sa aurelijevskim gensom (jedan je sigurno iz VIII. legije Augusta, ali bez prenomena Tit).13 autohtone populacije na «sigurnu udaljenost» je jasno da je rije o isto špekulativnoj pretpostavci, hipotezi bez ikakve potvrde u izvornoj gra*i. Po Gemanu (2000, 130 a v. još i 132-137; 167) autohtono rimsko naselje na Ilid$i je ure*eno «putem kolonizacije», a po istom autoru je (2000, 134-135) ⇒»Car Marko Aurelije u sklopu svoje politike aktivnosti i ekonomske orijentacije u ovom podruju provincije Dalmacije sproveo je kolonizaciju vojnika-veterana na odre*enom teritoriju, u odre*enom obimu i na odre*eni nain. Odraz takvog dr$avnikog ina i mjera bila je i kolonizacija izvjesnog roja islu$enih vojnika na širem podruju današnjeg Sarajevskog polja.» Sude i po opisu toga procesa, postavki na kojima zasniva svoj stav i razloga koji su vodili Marka Aurelija u navodnom osnivanju kolonije Aquae S…, izgleda da se H.M. Geman oslanjao i na iznesene stavove I.Bojanovskog po ovom pitanju, iako i H.M.Geman u istom radu i u istom poglavlju (2000, 137) upada u kontradikciju kada ka$e⇒ «Karakalin dekret formalno je dao i desitijatskoj zajednici karakter municipalne politike i teritorijalne zajednice s jasno odre*enim urbanim središtem. Me*utim, iz šire analize povijesnih izvora i sagledavanja situacije na terenu mo$e se zakljuiti da toj novoj municipalnoj zajednici centar nikako nije mogao biti castellum Hedum (u formi hipotetikog municipija), koji je tokom vremena pao u sjenu, ve samo naseobina Aquae S…- novo naselje izniklo oko sumpornog izvora na iji razvoj su utjecali brojni faktori. Flanovi desitijatske civitas peregrinorum su još uvijek sa sjetom poštivali ugled njenog tradicionalnog središta-oslabljelog castellum Hedum-pri emu su uva$avali realnost novog vremena i novih odnosa olienu u ojaaloj i jasno profiliranoj autonomnoj naseobini Aquae S… » Najve i dio citiranog teksta nema potvrdu u poznatoj izvornoj gra*i, jer o He(dumu) u II i III st. n. e. nemamo iz izvorne gra*e nikakvih izravnih podataka. Ujedno smatramo i pretencioznom tvrdnju H.M.Gemana (2000, 135) da je uz sve druge motive i razloge radi kojih je Marko Aurelije navodno osnovao koloniju Aquae S…, on namjeravao i da «jaanjem rimskog elementa u ovom podruju pokuša pomo i i u razbijanju još uvijek jakih plemenskih desitijatskih institucija i obiaja i time pospiješi toliko potreban, nu$an i oekivan proces romanizacije.». Dezitijati su u vrijeme vladavine Marka Aurelija ve bili pouzdan i lojalan element, u prilinoj mjeri zahva en i procesima kulturizacije u smislu grko-rimske civilizacije i romanizacije, sa svojim narodnosnim vodstvom koje je ve ve inom primilo rimsko gra*anstvo (mnogi Flaviji, Ulpiji, Eliji poznati sa natpisa širom Gornje Bosne i lašvanskog porjeja). Uostalom oficijelni naziv jedinice municipalnog ustroja u ju$nom dijelu Gornje Bosne, u sebi nije nosio termin colonia, nego res publica. Uostalom i sam H.M.Geman (2000, 166-167) u vezi osnivanja kolonije, iznosi na kraju svoga rada nešto modificiraniji stav⇒ »…na temelju dosadašnjih poznatih izvora mo$e se zakljuiti da nije sproveden ni in klasine rimske kolonijalne aktivnosti na ovom podruju i u ovom sluaju u svim njenim formama i sa svim posljedicama…Oko tog (ilid$anskog op. a.) izvora i doma a autohtona desitijatska plemenska zajednica svakako je ostvarivala svoje korisnike potrebe, ako nije razvijala i odre*ene naseobinske i objektne cjeline». U ovom posljednjem stavu nejasno je kakve su to i koje su to dezitijatske naseobinske i objektne cjeline, ako je to podruje konfiscirano, a dezitijatska populacija izmještena. 13 CIL III 13863 Pazari kod Sarajeva; CIL III 2766 a (isp. P. 1035)=8374 Švrakino selo; CIL III 8375 (isp. 12749) Gradac kod Sarajeva (op ina Had$i i); Patsch, 1894, 341-342; Isto, 1895 A, 143; Bojanovski, 1988, 149-150; Jedan veteran, ali bez sauvanog imena, se spominje i na jednom fragmentu natpisu iz Višnjice, Misilo, 1936, 23. Sa 702 Mesihović, Dezitijati, 2007 Naselje Aquae S…, (s ovim ili nekim drugim nazivom) kao i sva ostala naselja koja su ulazila u okvir ove respublike su postojala ne samo u periodu ustroja na razini peregrinske civitas (dezitijatske), nego i ranije u predrimskom periodu, mo$da samo kao skup nastambi ili kultno mjesto. Znai u svemu je rije o kontinuiranom razvitku lokalnih zajednica koje se prilago*avaju promjenama politikih, društvenih, gospodarskih i kulturnih uvjeta, koje nastaju kao rezultat vanjskih podsticaja i usmjeravanja. Iako su one u biti samo objekt tih promjena, a ne i njihov pokreta (on je u I. i II. st. n. e. gotovo uvijek strani) lokalne zajednice nisu i pasivne, nego su u te unutarnje transformacije aktivno ukljuene. Jednostavno reeno pod uvjetima okvira koje im je odredio vanjski, strani (rimsko-mediteranski svijet) politiki, kulturni, gospodarski i društveni faktor, lokalne zajednice Gornje Bosne, pa mo$e se re i i ostatka središnje Bosne, više-manje same sebe mijenjaju i prilago*avaju pa i streme da se ukljue u op i kulturni razvitak svijeta u koji su nasilno bili uvedeni. I tako ti Ulpiji i Eliji svjedoe da je i prije te kao hipoteza spomenute dedukcije veterana Marka Aurelija, postojala na prostorima jezgra budu e R.P. Aquae S…, jaka koncentracija rimskih gra*ana doma eg podrijetla. A to što dvojica (za sada sigurno) veterana sa sarajevskog podruja imaju aurelijevsko gentilno ime ne znai praktino ništa, u vezi navodne dedukcije kolonije na ovom prostoru. To aurelijevsko ime ne mora znaiti da su ga dobili oni sami, nego su ga mogli zaslu$iti neki njihovi preci po muškoj liniji. To je vjerojatnije u sluaju Aurelija Super., koji je bio pripadnik VIII. legije Augusta, što bi znailo da je on u trenutku kada je postao legionar ve bio rimski gra*anin, jer oni sa nerimskom gra*anskom pripadnoš u nisu bili legionari, nego pripadnici pomo nih jedinica (bar u I. i II. st. n. e.).14 Osim toga za veliki broj osoba sa aurelijevskim gensom (posebno u lepeniko-kiseljakom podruju) koji se spominju na gornjobosanskom prostoru nigdje se ne spominje da su bili veterani. I znatan broj $ena nosi aurelijevsko gentilno ime, npr., supruga Tita Aurelija Saturnina je bila Aurelija Amurcijana, a ona sigurno nije bila veteran ($eni i poslije udaje ostaje njeno i osobno i gentilno ime). Njen otac je bio sa aurelijevskim gensom, što znai da je on pripadao starijoj generaciji u odnosu na njenog supruga za kojeg se pretpostavlja da je bio prvi nosilac rimskog gra*anstva u svojoj porodici. To injenica bi govorila da u gornjobosanskom podruju postoje razliite generacije nosilaca navedena tri natpisa dvije osobe sa aurelijevskim gensom imaju i prenomen Tit, ali se od njih samo za Tita Aurelija Maksimusa navodi da je bio veteran. Inae o pitanju nastanka R.P.Aquae S…kao samoupravne jedinice rimskih gra*ana, tj. pitanju da li je rije o statusu kolonije ili municipija v. kod Bojanovski, 1988, 148-151 s odgovaraju im fusnotama. Indikativno je da se i veliki broj Aurelija s prenomenom Tit sre e na natpisima iz istonih dijelova Provincije. 14 Usporediti podatak Cass. Dio LV, 23, 2, (koji je nastao u prvim desetlje ima III. st. n. e.) 703 Mesihović, Dezitijati, 2007 aurelijevskog gentilnog imena, odnosno da se ono primalo u razliitim razdobljima, praktino sukcesivno od Antonina Pija, preko Marka Aurelija do Komoda (znai u periodu sigurno du$em od pola stolje a). Radi toga se iskljuuje mogu nost dedukcije kolonije veterana, stranog podrijetla napose legionara, u jednom trenutku na ogranienom prostoru. Osim toga da je R.P. Aquae S… osnovana dedukcijom rimskih legionara za Marka Aurelija ili bilo kojeg drugog rimskog cara, me*u tim kolonistima i stanovništvom bi se nalazili natpisi sa najrazliitijim rimskim i italskim gentilnim imenima, a ne samo npr., Aureliji.15 Iz svega izlo$enog mo$e se zakljuiti da je R.P. Aquae S…tekovina postupnog razvitka i procesa romanizacije doma ih zajednica, uz izvjesno ueš e i stranaca, i da je njen in priznanja za lokalnu municipalnu upravno-administrativnu i teritorijalnu jedinicu predstavljao tek završni in jednog skoro dvostoljetnog procesa.16 I radi svega iznesenog pravilnije je stajalište da je RESPVBLICA sa sjedištem ispod planine Igman oficijelno ustanovljena kao jedna od posljedica izdavanja Karakaline konstitucije, nego da je rije o nekom djelu Marka Aurelija ili njegovog sina.17 15 U rimskim legijama su se nalazili pripadnici sa najrazliitijim gentilnim imenima, jer nije postojala neka legija sa zastupljenima samo Flavijevcima ili Aurelijima, jer legionari I. i II. st. n. e., su poglavito bili pojedinci ije gra*anstvo pripada dubini od više generacija. Jedino bi u tom sluaju u obzir dolazila mo$da dedukcija ne legionara, nego neke auksilijarne jedinice iji su pripadnici po svršetku slu$be dobivali gra*anstvo. Pa bi ti auksilijarni veterani postali nositelji i gentilnog imena cara kojem su slu$ili i od koga su dobili to pravo, pa bi onda oni bili sa uniformiranim gentilnim imenom. Me*utim, ne raspola$e se ni sa kakvim dokazima da je bilo gdje i bilo kada izvršena neka dedukcija neke pomo ne jedinice u vidu kolonije na gornjobosansko podruje, ako je uop e to i ra*eno u rimskoj politikoj i vojnoj praksi za vrijeme principata. 16 Po Mócsy (1959, 136) status res publica mogu imati i one peregrinske civitates koje su po Karakalinoj konstituciji ostale s nekim pseudo-municipalnim ustrojem. Inae res publica po rangu mogu biti i municipiji i kolonije; O tome i o razlici izme*u municipija i kolonije u carsko doba v. Bojanovski, 1988, 148, fus. 25 i 26 Vrlo zanimljiv stav iznosi M.Buzov (2005, 135) po kojem⇒»Civitates that even in the 3. century had still not been incorporated into municipia became res publicae with a certain degree of autonomy….». Ako je ova konstatacija tona, onda bi to dodatno govorilo u prilog da je R.P. Aquae S… predstavljala produ$etak postojanja lokalne, doma e zajednice odnosno njen razvijeni, romanizirani nastavak. O sadr$aju pojma res publica v. Margeti , 1999, 17-19 17 Ali ipak se mo$e pretpostaviti i da je ona mo$da formirana i ranije, za vrijeme Marka Aurelija, ali joj je lepeniko-kiseljako podruje sa mnogo Aurelija bez prenomena Tit, prikljueno tek uslijed Karakaline konstitucije. Ali ova opcija je slabo vjerojatna, jer što bi onda u tome sluaju u upravno-administrativnom pogledu funkcioniralo na tome malom podruju u me*uvremenu od Marka Aurelija do Karakaline konstitucije (nešto više od 30 godina). I ako je u tome me*uvremenu postojala neka posebna upravno-administrativna zona u lepenikokiseljakom podruju sa peregrinskom pripadnoš u, zašto ona sa 212. god. n. e., ne bi postala novi municipalni centar. Iz ovoga se mo$e zakljuiti da je i lepeniko-fojnika oblast dijelila sudbinu transformiranja u municipalni sustav isto kao i susjedna bliska visoko, sarajevsko, brezansko i vareško podruje. 704 Mesihović, Dezitijati, 2007 Posebno pitanje predstavlja da li se R.P. Aquae S… naslanjala na neku postoje u upravnu-teritorijalnu jedinicu koja je postojala unutar dezitijatske civitas, pa bi onda slijedila i njen teritorijalni obujam ili je što je mo$da vjerojatnije ona obuhvatila više manjih ranijih unutarnjih jedinica (dezitijatskih i rimskih) u ju$nom i srednjem dijelu Gornje Bosne. Najmanje je vjerojatna opcija da je R.P.Aquae S…, zamijenila, odnosno bila transformirana bivša dezitijatska civitas, jer je izgleda obuhvatila samo dio dezitijatskog podruja i to onaj ju$ni i istoni. Znai najvjerojatnija je opcija da je više manjih upravnih i teritorijalnih jedinica sa ju$nog i srednjeg dijela Gornje Bosne ušlo u sastav R.P. Aquae S… sa sjedištem na prostoru današnje Ilid$e. Ali ne bi trebalo ni decidno iskljuiti da je na kraju II. ili na poetku III. st. n. e. postojala jedna cjelina koja je proglašena za R.P. Aquae S… Nije nemogu e ni pomisliti da je proces municipalizacije rezultirao time da je dezitijatska civitas podijeljena na dvije municipalne jedinice, kao što se to npr., desilo i sa drugim civitates, (delmatska civitas je podijeljena na više municipalnih jedinica). Ali bi u tom sluaju te dvije municipalne jedinice imale razliit status i polo$aj, pa bi Aquae S…, tj. ju$ni i srednji dio Gornje Bosne bio res publica, a Bistue, tj. sjeverni dio Gornje Bosne i lašvansko porjeje municipij. U ovom kontekstu nije naodmet ni napomenuti da je realna i opcija da su ove dvije municipalne jedinice naelno nastale u isto vrijeme, jer bi te$e bilo prihvatiti injenicu da je jedan dio dezitijatskog teritorija bio, iz raznoraznih razloga i motiva, oduzet (ili nagra*en zavisno kako se gleda na taj in) i pretvoren u municipium ili res publica, a drugi u vidu neke krnje dezitijatske civitas $ivotario još neko vrijeme,18 Naravno ni takva mogu nost nije nemogu a, ali bi u tom sluaju bila vjerojatnija opcija da je prvo nastao municipij sa sjedištem u Bistue, a da je krnja dezitijatska civitas postojala i funkcionirala još neko vrijeme u ju$noj i srednjoj Gornjoj Bosni gdje se nalazilo i narodnosno dezitijatsko sjedište iz sigurno drugog i tre eg desetlje a I. st. n. e., ⇒ HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM.19 Pored R.P.Aquae S…, mo$da se u cijelosti ili samo djelomino preko podruja nekadašnje dezitijatske civitas, u vrijeme municipalnog ustroja prostirao i municipij Bistuensium20, o ijem postojanju svjedoi itav niz nalaza epigrafskog karaktera, prona*enih u 18 O ovom pitanju v. i stav H.M. Gemana (2000, 155-156) 19 O ovome v. i ve citirani stav M.Buzov (2005, 135) 20 Puni naziv i ovog municipija, kao i u sluaju Aquae S…/Aquarum S… nije sauvan i jedino što je od njega ostalo su kratice M(VN) BIS(T), ali se iz niza drugih razloga kao što je sauvano ime Bistue, ovaj skra eni oblik mo$e pokušati sa ve om preciznoš u rekonstruirati, kao npr. po prijedlogu I.Bojanovskog Municipium Bistuensium. Ovaj termin koristimo kao standardizirani oblik, iako ostavljamo otvorenim i druge mogu nosti i druge oblike sa 705 Mesihović, Dezitijati, 2007 oblastima (Zenica, Fazli i)21koje su ili pripadale Dezitijatima i njihovoj politikoj jedinice ili su im bile bliske. Dok za R.P. Aquae S…mo$emo sa sigurnosti govoriti da je uglavnom zauzimala podruja dezitijatske civitas, koja se rastoila u procesu primanja rimskog gra*anstva, pa i da je u neku ruku predstavljala direktnog njenog nasljednika jer je obuhvatila najva$nije dezitijatske oblasti po pitanju municipija Bistuensium stvari stoje prilino nejasnije. Prvo ovaj municipij je poglavito izgleda obuhva ao lašvansko i zeniko podruje, a i njegovo glavno urbano, tj. upravno jezgro za razliku od R.P. Aquae S…, nije još uvijek tono utvr*eno.22 Ako je lašvansko osnovom na BIST-- za detektiranje zvaninog i punog naziva ovog municipija (npr. municipium Bistue ili Bistues ili slino). O razlozima rekonstruiranja u oblik Bistuensium i drugim predlo$enim rekonstrukcijama v. kod Bojanovski, 1974, 135 21 Natpis P.Aelia Iustusa-Fazli i CIL III 12761; Natpis iz Zenice-DEC MVN BIS CIL III 12 765; Natpis iz Zenice, CIL III 12766+12762; Truhelka, 1892; Hoffer, 1893; Patsch, 1893 A; Isto, 1914, za nalaze iz ovih podruja; Sergejevski, 1932 A; Bojanovski, 1988, 155-168 22 Ovaj municipij, odnosno njegovo urbano jezgro se uobiajeno dovodi u vezu sa lokalitetom Bistue Nova poznatom preko Pojtingerove karte VI, 1; Ravenjanina, IV, 19⇒Bisua ili Ibisua (mo$da se njegovo spominjanje ne odnosi konkretno na Bistue Nova); Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 158. Po ovom pitanju dodatnu nejasno u unosi i Bistue Vetus, lokalitet koji isto spominju Pojtingerova karta V, 5; Ravenjanin, IV, 16⇒Bistua betus; ija isto ubikacija nije još uvijek na zadovoljavaju i i precizni nain izvršena. Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 158. I Bistue Vetus i Nova su se nalazile na putu Salona-Argentaria i me*usobno su bile udaljene 45 rimskih milja (izme*u 66-68 km), a Bistue Nova od stanice Stanecli 24 rimske milje (izme*u 35-36 km), što dokazuje da je ova stanica Novoj Bistui bila znatno bli$a nego što su to bile dvije Bistue me*usobno. To iskljuuje mogu nost lociranja Nove Bistue u Bugojno, jer izme*u Salone i Bistue Nova ima najmanje oko 98 milja ( izme*u 144-147 km), što je ipak prilino predaleko da bi se Bistue Nova situirala u Skopljansku udolinu. U ovom sluaju Stanecli je od Salone udaljen 122 milje (uporediti sa HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM koji je od Salone bio udaljen 156 rimskih milja, odnosno izme*u 229-234 km, a od Staneclia u tom sluaju 34 milje-cc 50-51 km). Udaljenost izme*u Bistue Nova i He(dum) castellum Daesitiatium je okvirno oko 58 milja tj. izme*u 85-87 km, a izme*u Bistue Vetus i dezitijatskog kastela 103 rimske milje (izme*u 151-154 km). Današnja udaljenost izme*u Sarajeva i Zenice je 76 km, Sarajeva i Travnika 96 km i Sarajeva i Bugojna 136 km, a Sarajeva i Splita ak 314 km (po današnjim putovima) i preko ovih veliina se da zakljuiti da Bistue Nova nije suviše udaljena od sarajevskog i brezanskog podruja. Smjestiti Bistue Nova u Bugojno, znailo bi da se naš dezitijatski kastel mora skloniti iz ju$nih oblasti Gornje Bosne (Breza, Visoko, Sarajevo, Kiseljak-Lepenica) jer udaljenost izme*u Bugojna i ovih oblasti ne mo$e biti manja ni u kom pravcu od 100 km, ni danas ni u antici ni u protohistoriji (put od Bugojna do Sarajeva ide zaobilaznim putem preko Komara, ili nešto skra enim putem od Bugojna do Novog Travnika, a ne relativno ravnomjerno kako je to od Salone išlo do okolice današnjeg Bugojna). Na ovom mjestu je neophodno spomenuti da I. Bojanovski u svome radu o rimskoj cesti dolinom Bosne, navodi da je, po trasi koju je on prezentirao u spomenutom radu, Bilimiš e u Zenici bilo udaljeno od Sarajevo «oko 70 km=XLVII m.p., dakle, 2 dana putovanja.» Po ovome bi udaljenost izme*u Zenice i Sarajeva rimskom cestom dolinom Bosne iznosila oko 47 milja, što ne bi previše odstupalo od odnosa Bistue Nova= He(dum) castellum 706 Mesihović, Dezitijati, 2007 podruje (ukljuuju i i Zenicu) u cijelosti, ili bar ve im ili manjim dijelom i pripadalo Dezitijatima –što je vrlo mogu e-, a ne nekom drugom narodu-npr. Apijanovim Batijatima, onda se javlja novo pitanje, vezano sada za pojavu tri natpisa u Varvari (Gornja Rama) na kojima se isto spominje ili mo$da samo naslu uje spominjanje municipija Bistuensium.23 Skopljansko, a posebno gornjoramsko podruje je relativno odvojeno (visokim i teško prohodnim putovima) i udaljeno od gornjobosanskog (nedvosmisleno dezitijatskog podruja), pa i pored toga Bojanovski smatra da je municipij Bistuensium zauzimao i ove oblasti i da je i on proizvod municipalizacije nekadašnje dezitijatske civitas.24 Ipak iz niza razloga ovo pitanje o pripadnosti municipija Bistuensium Dezitijatima (u smislu da je on proizašao iz dezitijatske civitas) još uvijek treba smatrati neriješenim i otvorenim, jer dok se za neke oblasti mo$e pretpostaviti da su bile sastavni dio dezitijatskih oblasti (Fazli i, Zenica), za neke je to vrlo teško prihvatiti (Varvara), jer su ti krajevi izgleda pripadali drugim narodnosnim zajednicama u I. st. n. e. Poseban problem unosi injenica da je municipij Bistuensium isto primarno nastao kao rezultat razvitka autohtonih zajednica, pa bi on s toga morao slijediti i neke obrasce (npr., teritorijalne) ranijeg stanja za vrijeme peregrinskog ustroja, bar u nekoj mjeri. Ako je i u sluaju municipija Bistuensium narodnosna peregrinska osnova, kao i kod R.P. Aquae S… bila dezitijatska (što kada je rije o zenikom i Daesitiatium, koja iznosi oko 58 milja. I to posebno ako se ima u vidu odakle treba poeti raunati udaljenosti i gdje se one završavaju, te uz mogu a odstupanja uz samoj predlo$enoj trasi od strane Bojanovskog, te gdje bi trebalo staviti oznaku od 156 milja na dugakom sarajevskom polju, mo$da negdje na njegovom istonom dijelu pa bi se tako u tu kombinatoriku moglo uklopiti i preostalih oko 11 rimskih milja. Znai ako bi se Bistue Nova smjestila u zeniku kotlinu, što je realna opcija, onda bi isto tako bilo prihvatljivo smjestiti i He(dum) castellum Daesitiatium negdje u sarajevsko podruje, mo$da uz neku jau, ve u i znaajniju gradinu i naseobinski kompleks sa du$im kontinuitetom postojanja, o emu e biti dodatnog govora u poglavlju «SVPPLEMENTVM TERTIVM». O Bistue Nova i istra$ivanjima u tome pravcu i njegovom lokaliziranju v. Tomaschek, 1880; Hörnes, 1882; Evans, 1883; Truhelka, 1892, 346-347; Ballif, 1893; Patsch, 1902 A; Patsch, 1906 A, 151-159; Kujund$i , 1925; Pašali , 1959 B, Isto, 1960; Bojanovski, 1974, Bojanovski, 1974, 134-150; 225-226; Isto, 1988, 157-167; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 158 O Bistue Vetus i istra$ivanjima u tome pravcu i njegovom lokaliziranju v. Alaevi , 1878; Tomaschek, 1880; Hörnes , 1882; Evans, 1883; Ballif, 1893; Patsch, 1906 A, 151-159; Kujund$i , 1916; Isto, 1925; Miller, 1916; Pašali , 1959 B, Isto, 1960; Bojanovski, 1974, 134-146; Isto, 1988, 157-167; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 158 23 Patsch, 1906 A, 151-159; Bojanovski, 1974, 138; Isto, 1988, 157-159 U vezu MVN BIST, Patsch (1893 A, 705) je doveo u vezu i natpis iz Su urca kod Splita v. i Bojanovski, 1988, 159 fus. 25 24 Bojanovski, 1988, karta TERRITORIA CIVITATUM PEREGRINARUM 707 Mesihović, Dezitijati, 2007 travniko-lašvanskom podruju ima više argumenata za nego protiv), onda bi to podrazumijevalo da su i druge oblasti ovog municipija (a natpisi iz Varvare i Skopljansku udolinu i gornjoramsko podruje dovode u vezu sa spomenutim municipijem) pripadali dezitijatskoj civitas. Što se tie sva tri natpisa iz Varvare,25 koja se dovode (direktno ili se samo naslu uje) u vezu sa municipijem Bistuensium potrebno je ukazati na jednu zanimljivost, a to je da se sva tri natpisa odnose na jednu porodicu sa flavijevskim gensom. U prvom natpisu, kako se mo$e zakljuiti iz jednog prilino izlizanog teksta, rije je o izvjesnom dekurionu i duoviru T.F.Liciniju, koji je bio otac izvjesnim Licinijanima? (dvojica?). U drugom isto tako slabo itljivom natpisu sre e se sada T.F. Licinijanij, isto dekurion i duovir municipija Bistuensium, a u tre em još neitljivijem prepoznaje se izvjesni T.Flavije i jedno $ensko ime Elija Prokula, koja se rekonstruira kao majka spomenutog T.Flavija, isto dekuriona i duovira municipija, ije je ime izlizano ali se mo$e pretpostaviti da je isto rije o Bistuensium. Iz svega izlo$enog jasno je da je rije o jednoj porodici koja je izgleda prebivala i imala svoje posjede i na gornjoramskom podruju, i to u toku više generacija. Znai u Gornjoj Rami se nalazi samo jedna porodica, za razliku od zenikog i lašvanskog podruja gdje je bilo više porodica iji su lanovi obnašali du$nosti u okvirima municipija Bistuensium. Ta injenica bi mo$da govorila o tome da je u sluaju Varvare to bio usamljen, izuzetan sluaj, a u sluaju zeniko-lašvanskog podruja nešto sasvim prirodnije jer se urbano središte i uop e glavni dio toga municipija nalazio u podruju srednje i donje Lašve ili u zenikom podruju. To što se pogrebni natpisi du$nosnika jednog municipija nalaze na odre*enom podruju mo$e, ali i ne mora, da podrazumijeva da se to podruje nalazilo u okvirima toga municipija, o emu najbolji primjer pru$a natpis iz Su urca kod Splita koji je posve en izvjesnom P. Eliju Rastorijanu, koji je obnašao du$nosti u itavom nizu samoupravnih upravnih jedinica, a mo$da i u municipiju Bistuensium?.26 A mo$da natpisi iz Varvare i ne pripadaju istom onom municipiju koji se spominje na natpisima iz Zenice i Fazli a, nego nekoj drugoj municipalnoj jedinici ije ime zapoinje na isti nain kao i u sluaju municipija poznatog preko natpisa u Zenici i Fazli ima⇒ MVN. BIST. Kao što je ve spomenuto, na Pojtingerovoj karti na putu Salona-Argentaria se spominju lokacije 25 26 Na*enih u ruševinama jedne kasnoantike crkve, znai u sekundarnoj upotrebi, Bojanovski, 1988, 157 Ako je P.Elije Rastorijan bio rodom iz Bistue, onda bi ovo bio još jedan bistuenski elijevac, koji je uz to bio i duumvir municipija Bistuensium. On je izgleda imao vrlo osebujnu i zanimljivu karijeru koja se eto završila i u provincijskoj prijestolnici. 708 Mesihović, Dezitijati, 2007 Bistue Vetus (Stara Bistue) i Bistue Nova (Nova Bistue),27 znai dva naselja sa praktino istim imenom.28 Ve je Patsch tvrdio da ustvari natpisi iz travniko-zenikog podruja reflektiraju postojanje jednog municipium BIST-, koji je on povezao sa Bistue Nova a oni iz Varvare, drugog koji je povezao sa Bistue Vetus,29 oba nastala kao rezultat primarno autohtonog razvitka. Po teoriji Patscha bi onaj municipij sa sjedištem u Bistue Nova zauzimao zeniko-travniko podruje, a onaj sa sjedištem u Bistue Vetus Skopljansku udolinu i Gornju Ramu. Suprotno teoriji o odvojenosti municipija stoji stajalište Bojanovskog po kojem postoji jedinstveni municipij Bistuensium, od Gornje Rame pa do Vranduka, koji on povezuje sa Bistue Nova (koju lokalizira kod i u današnje Bugojno), dok Bistue Vetus smješta u današnje Duvno?.30 Naravno još 27 Pojtingerova karta, V, 5 (Bistue Vetus); VI, 1 (Bistue Nova); Ravenjanin IV, 16 (Bistue Betus); IV, 19 (Ibisua). O ovim lokalitetima v. Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 158 28 Postojanje dva naselja istog imena ali sa dodatnim odrednicama «stari» i «novi» nije neobina pojava. v. Šašel Kos, 2005 A, 4476- 448 29 Patsch, 1893 A; Isto, 1906 A, 151-159 30 Bojanovski, 1974, 134-146; 225-226; Isto, 1988, 157-167 On takvo stajalište bazira na teguli sa $igom Bistues (Petrovi , 1960-1961, 230, Sl.1) prona*enoj u Bugojnu (Tabla IV, slika 1) i to na mjestu jednog prostranog antikog naselja (sa otkrivenom kasnoantikom bazilikom iz VVI st. n. e.), koje je mogu e bilo nasljednik predrimskog proto-urbanog naselja Pod. Me*utim ovaj naziv Bistues sa opeke se mogao odnositi i na Bistue Vetus u istoj mjeri kao i na Bistue Nova, pa se postavka Bojanovskog ini pomalo špekulativnog karaktera. Fak je vrlo mogu e da je Bugojno, a ne Duvno ustvari Bistue Vetus, što bi i sam epitet imena –vetus, mo$da mogao odra$avati jer je antiko naselje u Bugojnu izgleda direktni nasljednik $eljeznodobnog naselja Pod koje je postojalo kao razvijeni i proto-urbani centar i stolje ima prije dolaska Rimljana ( puni razvitak ima i od sredine VI. i u V. st. p. n. e.), pa bi se ta injenica mogla odraziti i u njegovom imenu. Uostalom sa ovog podruja ne potie nijedan nalaz koji bi spominjao neki municipij, kao što se to ita na natpisima iz Varvare, Zenice i Fazli a. A i Pod u prapovijesti i protohistoriji nije bio baš najve e do sada registrirano naselje--ono ustvari spada u kategoriju naselja srednje veliine-, ono je jedino samo sustavno istra$eno za razliku od ostalih gradinskih naselja. Samim tim bi se Bistue Nova mogla tra$iti i u travnikom i zenikom podruju, mo$da baš u Malom Mošunju ili Zenici. Veliki broj natpisa, kultnih i drugih antikih nalaza iz zenike kotline (u Putovi ima kod Zenice ---lokaliteti Dvorišta i Ograja---- su pored ostataka mo$da nimfeja i kultnog mjesta Silvana i Dijane na*eni i temelji terme, mozaik u crno-bijeloj tehnici, ostaci keramike pe i ispod temelja termi, te mnogi drugi nalazi-Tabla III; Mlini i, Bilimiše itd.) nesumnjivo sugerira njenu va$nost u periodu municipalnog ustroja. Te bi bilo sasvim logiki pretpostaviti da se tu nalazilo odre*eno upravno središte, ili bar bitnije mjesto u okviru municipalne jedinice koja je zahva ala ovo podruje, posebno ako se ima u vidu da je u zenikom podruju postojao i hram Urbs Roma, a koji se morao nalaziti u znaajnijem upravnom središtu. O nalazima iz Zenice i okolice, v. Truhelka, 1892, 340-349; Patsch, 1915, 90; 95; 125; 127; Sergejevski, 1932 A; Trajkovi D-Trajkovi F, 1969; Paškvalin, 1979; Bojanovski, 1988, 168; Imamovi , 1977 u vezi kultnih nalaza; Paškvalin, 1996, 101-105 (rimske gra*evine u Ograji i zenikom podruju su nesumnjivo predstavljale kontinuitet naseljenosti još iz perioda samostalnosti-Paškvalin, 1996, 103-105); Škegro, 1999, 251. 709 Mesihović, Dezitijati, 2007 uvijek se ne mo$e na i zadovoljavaju e rješenje za ovaj problem Bistue Vetus-Bistue Nova- jedan ili dva municipija Bistuensium. Iako bi iskreno reeno, rješenje koje bi se zasnivalo na postojanju dvije odvojene upravno-administrativne i teritorijalne jedinice na razinu municipalnog ustroja i to jedne koja je smještena u travniko-zeniko podruje i druge sa Skopljanskom udolinom i Gornjom Ramom, bez obzira da li je rije o municipijima sa istim ili slinim imenima, bolje riješilo mnoge nedoumice i u vezi dezitijatske politije. Vrlo brojni Aureliji koji se sre u na natpisima iz (posebno) Zenice i lašvanskog podruja,31 i pored toga što je primanje rimskog gra*anstva u zenikom i lašvanskom podruju poelo intenzivnije za vrijeme Flavijevaca, pokazuju da je ipak najve i dio peregrina sa ovog podruja stekao gra*anstvo tek za careva sa aurelijevskim gensom, a vrlo vjerojatno tek sa Karakalinom konstitucijom. Ova injenica dokazuje da je za prelazak na municipalni ustroj na ovom podruju, odnosno formiranje municipija Bistuensium, izgleda najviše odgovoran ili period druge polovice II. st. n. e. ili poetak III. st. n. e., slino kao i u sluaju R.P.Aquae S…32 O nalazištima, iskopavanjima i natpisima u Malom Mošunju v. Truhelka, 1890 B, 188-189; Isto, 1893; Patsch, 1893 A; Hoffer, 1895; Kujund$i , 1916; Sergejevski, 1951 A, 309; Pašali , 1959 B, 61-73; 1960, 47-49; Lozi , 1959, 37-42; Bojanovski, 1988, 157 fus. 12-14; Inae na prostoru Malog Mošunja, kao i u širem zenikom podruju je evidentiran veliki broj gradina, što potvr*uje i iznimnu naseobinsku prisutnost i u prapovijesti i protohistoriji mošunjskog i zenikog podruja (o tim gradinskim lokalitetima v. poglavlje ⇒ Suvremeni lokaliteti). Potrebno je i dodatno naglasiti da se jedino natpisi na kojima se spominju du$nosnici municipija BIST., a koji su prona*eni u Zenici, nalaze u okviru neke bitnije antike aglomeracije, dok su oni Varvare u drugaijoj poziciji, a natpis iz Fazli a prilino udaljen od najbli$e ve e antike aglomeracije u Malom Mošunju, bar što se zna na osnovi poznate materijalne gra*e. Zatim malo je neobino da se jedno naselje koje nosi ime Bistue nalazi u okvirima neke druge jedinice municipalnog ustroja, kao što bi to bio sluaj da je Bistue Vetus u duvanjskom podruju. Ipak na osnovi svega do sada prona*enog, izlo$enog, analiziranog i predlo$enog u vezi Stare i Nove Bistue ne mo$e ni danas dati zadovoljavaju e rješenje za ubikaciju ovih naselja ili upravno-administrativnog središta jednog ili dva municipija, pa u opticaju praktino još uvijek ostaju svi prijedlozi, s tim da je onaj koji smješta Bistue Nova u Bugojno od svih navedenih najmanje vjerojatan. A mo$da se Bistue Nova, a sa njom i Bistue Vetus nalaze na lokacijama i zonama koje još uvijek nitko nije uzeo u razmatranje. 31 Truhelka, 1892; Patsch, 1893 A, 701; 706 32 Po Paškvalinu (2000, 211), Dezitijati su ve krajem I. st. n. e. dobili umjesto He(duma) novo administrativno središte, a to bi bio mun(icipium) Bist)ue) na prostoru današnjeg Bugojna. Vidimo da je i Paškvalin prihvatio teoriju Bojanovskog, ali je ona u nesuglasju sa dvije vrlo bitne injenice⇒1. dezitijatska civitas postoji sigurno, sude i po natpisu T.F.Valenta, i u prva dva desetlje a II. st. n. e. i 2. isto zahvaljuju i tome natpisu znamo da se u tome periodu dezitijatsko središte još uvijek nalazilo u gornjobosanskom podruju. Uostalom, stvarno bi bilo teško zakljuiti da su Dezitijati, ili bar jedan dio njih, prešao na municipalni ustroj još za vrijeme Vespazijana, kako to isto navodi Paškvalin (1996, 102-107; 2000, 212). A i svi natpisi iz Varvare, Zenice i Fazli a, koji spominju MVN 710 Mesihović, Dezitijati, 2007 Municipij Bistuensium se povezuje, i sa stolje ima kasnije na salonitanskim saborima iz 533. i 535. god., evidentiranom ecclesia Bestoensis, kojoj je tada biskup bio Andrija, što ujedno predstavlja i jedan od va$nijih argumenata teoriji I.Bojanovskog o jednom municipiju Bistuensium koji bi zahva ao široko podruje od Gornje Rame do Vranduka.33Sude i po izlaganju samoga Andrije na saboru iz 533. god. ova biskupija je zahva ala jedno široko podruje, što onda po stavu Bojanovskom, da crkveni teritorijalni ustroj na terenu paralelno slijedi upravni teritorijalni ustroj, znai da je i municipij Bistuensium (kojeg kao predstavlja ecclesia Bestoensis) zahva ao isto teritorijalno veliko podruje.34 Me*utim kasnoantika ecclesia Bestoensis iz prve polovice VI. st. ne mora biti i teritorijalno podudarna sa municipijem Bistuensium iz III. i IV. st. n. e. Teško bi bilo tvrditi da su i granice i forme upravnoadministrativnih jedinica koje obilje$avaju municipalni ustroj III-IV. st. n. e. ostale potpuno statine u jednom dosta turbulentnom razdoblju obilje$enom prvo radikalnim reformama dominata, zatim raspadom Imperije i seobom naroda. Vjerojatno je u tome periodu dolazilo i do formiranja novih jedinica, cijepanja ili objedinjavanja ranijih pa i nestanka nekih novih, BIS(T najvjerojatnije nisu stariji od poetka III. st. n. e., kao i natpisi koji spominju R.P. Aquae S…, pa jednostavno nema govora da je na dezitijatskom podruju u I. st. n. e. postojala upravno-administrativna jedinica rimskih gra*ana u statusu municipija, kolonije ili res publica. Me*utim na jednom drugom mjestu, Paškvalin (1996, 102) zeniko podruje, istina uz rezerve, identificira sa jednim od municipija Bistues. Slino mišljenje o municipiju Bistuensium ima i A.Škegro (1999, 123) po kome su se u središnjem podruju Dalmacije «…nalazila dva znaajnija rimska naselja. U zapadnom dijelu je to bio municipium Bistuensium koji je municipalni status stekao za Vespazijana, a u istonom municipium nepoznata imena koji se nalazio ili u Višnjici kod Kiseljaka ili na podruju Kreševa». Pored injenice o vremenu sticanju municipalnog statusa za Bistue i njen ager, sporna je ili bolje rei diskutabilna je i Škegrina tvrdnja o dva naselja, prvo jer arheološke karte središnje Bosne pokazuju postojanje mnogih antikih naselja a zatim i jer se zanemaruje Aquae S… i uop e sarajevsko podruje. A i još se ne raspola$e sa izvornom gra*om (ako ona kao takva uop e i postoji) koja bi potvrdila postojanje nekog municipija u zoni Lepenica-Fojnika Rijeka, o emu je ranije bilo detaljnjijeg govora. Po Škegri (1999, 51) se i eksploatacijom rudnog bogatstva bazena Lepenice, Fojnice i Yeljeznice upravljalo iz toga navodno «municipalnog naselja» nepoznatog imena koje se nalazilo u Višnjici, pozivaju i se i na fragmentarni natpis ….ri munici….efu…an……XXXV…..enti posuit. (Škegro, 1997, 103, br. 127; Isto, 1999, 51 fus. 98). Sam natpis je i suviše fragmentaran da bi se iz njega mogli izvlaiti neki precizniji zakljuci. Na drugom mjestu A.Škegro (1997, 103, br. 128 ) konstatira da je podruje Višnjice «territorium Res publicae Aquae S…», dok u djelu o gospodarstvu na tlu provincije Dalmacije, po Škegri je Bistue Nova (Škegro, 1999, 257)⇒Mali Mošunj, koji se nalazi sjeverno, a ne zapadno od navodnog municipija koji bi pokrivao Lepenicu i Fojnicu. Po H.M.Gemanu (2000, 155-156) R.P. Aquae S…je zahva ala veliku teritoriju, koja je ukljuivala i podruja Fojnice i Lepenice. 33 Bojanovski, 1988, 155-156; Paškvalin, 2003, 56-59; 172-182 34 Bojanovski, 1988, 159 711 Mesihović, Dezitijati, 2007 vjerojatno su se mijenjala uslijed novonastalih okolnosti i središta tih jedinica itd. A to se sigurno osjetilo i na tadašnjem bosansko-hercegovakom podruju, u nepoznatoj mjeri i stupnju transformiranja. Nije nerealno pretpostaviti i da se ova biskupija nije poklapala ni sa tadašnjim lokalnim upravno-administrativnim jedinicama proizašlim iz municipalnog ustroja III-IV. st. n. e. i da je njen teritorijalni prostor u prvoj polovici VI. st. n. e. bio znatno ve i u odnosu na municipalni teritorij iz III. st. n. e. Dokaz za to pru$a injenica da se na salonitanskim saborima spominju za teritoriju današnje BiH etiri biskupije; Bestoensis, Martaritana, Baloenus, Sarsenterensis, 36 35 a mogu e je da su i biskupije iz Sirmija, Sisciae i Cibale zahva ale rubna podruja. 37 Ako bi se smatralo da svakoj biskupiji odgovara jedna lokalna jedinica ispalo bi da su najve i dio današnjih prostora Bosne i Hercegovine u prvoj polovici V. st. n. e. zauzimale etiri «municipalne jedinice», što je teško pretpostaviti. Broj jedinica municipalnog ustroja IIIIV. st. n. e. i kasnijeg kasnoantikog lokalnog upravno-administrativnog ustroja na prostorima je bio znatno ve i od broja etiri. U III. i IV. st. n. e. evidentiran je ve i broj municipija, kolonija i res publica sa sjedištima na prostorima današnje BiH, a i u kasnoj antici je sigurno bila slina situacija. Ovo bi znailo da su se pojasevi ingerencija pojedinih biskupija pru$ali i preko više tih jedinica, odnosno da se pod jednom biskupskom nadle$noš u tada nalazilo više lokalnih upravno-administrativnih jedinica u svojoj cjelini. Naravno sjedišta i imena tih biskupija su mogla biti vezana za pojedine centre, koji bi ujedno bili i središta (bez obzira da li su bila urbanog, konurbanog ili poluurbanog karaktera) jedne od tih lokalnih jedinica, ali su nadle$nosti biskupa toga grada ili naselja obuhva ale ne samo njegovu teritoriju nego i teritorije okolnih, drugih lokalnih jedinica. Pod tu biskupsku nadle$nost iz prve polovice VI. st. n. e. bi tako ulazilo više tih jedinica, ali u svojoj cjelini ne sijeku i ih, jer bi to bilo nelogino. Na osnovi iznesenih zakljuaka bi se moglo objasniti i to preveliko prostranstvo bestoenske episkopije, ije se središte mo$da nalazi u npr., u Bistue Nova, ali koje pod svojom nadle$noš u obuhva a i druge gradove, naselja i lokalne jedinice, a ne samo one koje su upravno-teritorijalno bile direktno vezane sa Bistue Nova. Uostalom da se prostor biskupije ne treba apsolutno vezati samo za jednu lokalnu upravno-teritorijalnu jedinicu dokaz je i to što Andrija od sabora tra$i da mu se smanji podruje episkopije, odnosno odvoji jedan dio teritorije koji je spadao pod ingerencije bestoenske biskupije. U suprotnom bi to onda automatski moglo znaiti i podjelu te 35 Mogu e je da je lokalitet Baloia koji se spominje u Ravenjaninovoj «Kosmografiji» (IV, 19) i Pojtingerovoj karti (V, 2 kao Baloie) bio sjedište ove biskupije. 36 Mogu e je da je Sarsiteron koji se spominje kod Ravenjanina «Kosmografiji» (IV, 16) bio sjedište ove biskupije koja je pod svojom nadle$noš u imala zapadnu Hercegovinu i dio istone Hercegovine (Fae, 1995, 52) 37 Fae, 1995, 85 i fus. 218 712 Mesihović, Dezitijati, 2007 lokalne jedinice, što ipak spada u nadle$nost svjetovne dr$avne vlasti oliene tada u arijanskoj ostrogotskoj dinastiji Amala.38 Za tre u municipalnu jedinicu, za koju Bojanovski isto pretpostavlja da je proizašla iz dezitijatske civitas, koloniju Ris…(Col. RIS…) 39se takav zakljuak sa sigurnoš u ne bi mogao prihvatiti, jer su romanijske i istonobosanske oblasti koje je zauzimala spomenuta kolonija, bile ne samo van dosega Dezitijata nego i pru$anja srednjobosanske kulturne grupe. Ovo su bile oblasti na kojima se punom snagom razvijala sjeverna varijanta Glasinake kulture $eljeznog doba, koja je nesumnjivo pripadala Autarijatima. Tako su te prostore naseljavale postautarijatske ilirske zajednice i drugi autarijatski epigoni, bilo da su direktni njihovi nasljednici bilo da su nove, doseljene skupine, ali ne i Dezitijati. Osim toga ako bi kolonija Ris… isto proizlazila sa dezitijatske teritorije, to bi onda Dezitijate protegnulo sve do Gornjeg Podrinja što je vrlo teško pretpostaviti. U tom sluaju bi se njima praktino prikljuile sve oblasti koje su ulazile u sastav prvobitne srednjovjekovne Bosne što je ipak previše za narod od 103 dekurije, jer bi onda dezitijatska civitas bila po veliini skoro identina delmatskoj civitas od 342 dekurije, što je previše makar imali u vidu i dezitijatske velike gubitke u ratu 6-9. god. n. e.40 Znai za sada, na osnovi raspolo$ive, prona*ene i obra*ene izvorne gra*e mo$emo da zakljuimo da su se na prostorima koje je zauzimala dezitijatska politija (u vrijeme nezavisnosti politiki entitet i u rimsko doba civitas) pru$ali (sigurno) R.P. Aquae S…, sa urbanim jezgrom na sarajevskom naselju Ilid$a (zapadni dio sarajevskog polja)41 i mo$da municipij Bistuensium (u cijelosti ili djelomino) bez obzira da li je rije o jedinstvenoj jedinici ili o dvije sa slinim imenima. U sluaju da je i municipij Bistuensium proizišao iz dezitijatske civitas onda bi on u tom sluaju sigurno zauzimao zeniko i travniko podruje, naelno sjevernije oblasti za razliku 38 Najbolji primjer za gore iznesenu tvrdnju pru$a primjer biskupije Sarsenterensis koja je u okviru sebe obuhva ala više lokalnih jedinica, a nije bila identina samo sa jednom lokalnom upravno-teritorijalnom jedinicom. O tome da li je jedna biskupija bila identina sa jednom lokalnom (municipalnom) jedinicom ili je obuhva ala više njih zavisilo je od itavog niza inilaca od kojeg su najva$niji brojnost populacije, kvalitetu i kvantitet kristijaniziranosti, stupanj crkvenog ustroja i veliina podruja. Uostalom, najlakše se dijeli ono što je strukturirano od nekih jasno definiranih sastavnica. 39 Bojanovski, 1988, 169-175; I Imamovi (1977, 33) Dezitijate na istoku povlai ak sve do linije Foa-Drina 40 Uostalom velike gubitke su morali imati i Delmati pa i Mezeji, istina izgleda nešto manje u odnosu na Dezitijate koji su po Veleju dovedeni skoro do istrebljenja, ali ne i radikalno previše. 41 Po Gemanu (2000, 129)⇒»Izgleda da se upravni teritorij razvijenog rimskog naselja najve im dijelom poklapao s rasprostranjenoš u, tj. s prostornim protezanjem središnjeg dijela teritorija kojeg su nastanjivali Desitijati. ». 713 Mesihović, Dezitijati, 2007 od ju$nih podruja koja bi bila ukljuena u opseg R.P. Aquae S…. Samo razgranienje izme*u ove dvije upravne jedinice se ne bi moglo sa preciznoš u povu i preko prostora Gornje Bosne. Jedino bi se moglo pretpostaviti da se zapadni dio linije sa ve om vjerojatno om pru$ao sjeverno od Fojnice, gdje bi sjeveroistone padine Vranice inile tu neku prirodnu granicu, a onda bi se po liniji pru$ala prema rijeci Bosni. Poseban i kljuni problem u vezi razgranienja R.P. Aquae S… i MVN. BIST., predstavlja kakanjsko podruje sa odgovaraju im zale*em sve do rijeke Krivaje, jer je ono moglo pripadati i jednoj i drugoj upravnoj jedinici. Kasni principat i dominat i Gornja Bosna Nakon poraza Valerijana 260. god. n. e. Imperija je upala u stanje anarhije, uzurpacije i separatizma i barbarskih napada ega nisu bile pošte*ene ni ilirske i balkanske provincije. Jedan dio uzurpatora iz reda onih «TYRANNI TRIGINTA» je preuzeo kontrolu nad i ilirskim provincijama,42 ali izgleda da planinske oblasti Provincije nisu u tolikoj mjeri osje ale negativne posljedice teško a u koje je Imperija i sustav principata zapao. Relativno mirnija situacija u odnosu na ostale oblasti samo je omogu avala dalji razvitak i uzdizanje municipalnih zajednica, ali i njihovih urbanih jezgara. Pobjeda ilirskih careva i ujedinjene Imperije donijelo je samo uspon ilirskih provincija, ukljuuju i i nekadašnje dezitijatsko podruje, koje tada dosti$u zenit svoga antikog razvitka. Ali pobjeda ilirskih careva oznaila je i kraj sustava principata i prelazak na novo i ideološko i politiko ure*enje i sustav vrijednosti, što se moralo odraziti i na ustroj funkcioniranja i ingerencije Provincije u cijelosti i njenih sastavnih, lokalnih jedinica. Za vrijeme Aurelijana je izvršena, i to nakon skoro tri stolje a dugog razdoblja, korijenita promjena u biti vrhovne provincijske izvršne institucije, jer je dosadašnji vojno-civilni upravitelj-legatus Augusti- zamijenjen samo sa civilnim koji se od tada naziva vir perfectissimus praeses43 provinciae Dalmatiae (prvi put se spominje za 277. god. n. e.).44 Ovo transformiranje je bilo posljedica obrambenih potreba, kako bi se centralizirao i uvrstio vojni ustroj, posebno u ugro$enim dunavsko-ilirskim provincijama. Tako je stvoren novi vojni sustav teritorijalnog ustroja na elu sa dux militis, koji je bio odgovoran za limes Illyricianus. U njegovu vojnu odgovornost je pored panonskih provincija i Norika spadala i Dalmacija zajedno sa Gornjom Bosnom i lašvanskim porjejem. 45 Upravno-institucionalno ure*enje Provincije ustanovljeno više-manje za Aurelijana se odr$alo prilino dugo, jer praeses Dalmacije sre emo i u popisu 42 Vidjeti «Tridestorica tirana». Protu-car Regelijan 263. god. n. e. u Meziji je navodno bio Decebalov potomak, na što mi mo$da ukazivalo i samo njegovo ime. Jireek, 1952, 21 43 Rije je o istom korijenu rijei iz koje je nastala i naša moderna rije predsjednik. 44 Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 68 i CIL III 8707 45 Bojanovski, 1988, 56-57 714 Mesihović, Dezitijati, 2007 «Notitia Dignitatum»…in partibus Occidentis iz poetka V. st. n. e. Na osnovi ovog popisa njemu je bila podre*ena široka mre$a administrativnih slu$bi, me*u kojim susre emo i onu koja nosi naziv princeps. 46 Nakon Dioklecijanovih reformi, provincija Dalmacija je izmijenila i svoj teritorijalni okvir jer je od njen otcjepljen istoni dio od kojeg je stvorena nova provincija. Dalmacija, odnosno njen predioklecijanski zapadni dio je kasnije ukljuen u dijecezu Panonija, kojom upravlja vikarij, a ova je opet ukljuena u jednu od etiri prefekture. Fitav niz mjera donesenih u prvoj polovici IV. st. n. e. dodatno ograniava municipalnu autonomiju, slobodu kretanja, ve$e kolone za zemlju i vezuje zanatlije za njihove kolegije. Ove mjere, u kojima se jasno ogleda vojniki nain razmišljanja, su samo još više pospješili degradaciju municipalnog naina $ivota, i samo ote$avali privredni razvitak. Od 364. god. n. e. se za lokalne jedinice uvodi institucija defensor civitatis, zaštitnika interesa te jedinice, ali ve u VI. st. n. e., ti defensori su izgubili svaki znaaj, a u mnogim zajednicama više uop e nisu bili birani. Kasnoantika središta Sigurno su i R.P.Aquae S…i municipium Bistuensium postojali i funkcionirali za vrijeme vladavine i Konstantina i njegove «dinastije», zakljuno sa Julijanom Apostatom, me*utim nepoznato je kakva je bila njihova dalja sudbina i kako su i kada nestali. Sude i po postojanju biskupije Bestoensis u VI. st. n. e., neka upravno-administrativna jedinica, koja bi vodila podrijetlo od municipija Bistuensium ili bar baštinila izvedenicu od njegovog imena, izgleda da je postojala i u VI. st. n. e. I postojanje bazilika i ve ih crkava u Bilimiš u-Zenica, Malom Mošunju, Varošluku-Turbe sugerira da je postojalo odre*eno crkveno, a preko njega i kasnoantiko upravno-administrativno središte u zoni prostiranja municipija Bistuensium. O R.P. Aquae S… i njenom daljem razvitku od 378. god. n. e. pa nadalje ne raspola$emo ni sa kakvim vijestima u pisanim vrelima. Pitanje kasnoantikog upravno-administrativnog i teritorijalnog ustroja i njegovog razvitka od kraja IV. st. n. e. i poetaka V. st. n. e. na prostorima koje je nekada pripadalo Dezitijatima je još više nepoznato nego što se odnosi na ranija razdoblja. Ne zna se da li je nastavio kontinuirani razvitak municipalnih jedinica ili se stvorila neka nova šema. U kasnoj antici i ranom srednjem vijeku prostor Breze ponovo dobiva na va$nosti. Da je Breza, ustvari njena neposredna i nešto dalja okolica ,bila vrlo va$no središte upravnog, 46 Notitia Dignitatum» za Zapadno Carstvo, XLV Inae o kasnoantikom ure*enju i upravnim institucijama u tome periodu zakljuno sa uspostavom romejske vlasti v. Zaninovi , 1996, 376-384 715 Mesihović, Dezitijati, 2007 društvenog, gospodarskog i religioznog $ivota Gornje Bosne u toku kasne antike dokazuje i postojanje kasnoantikih kompleksa (crkvene ili upravne funkcije) na lokalitetu Crkvine kod, bolje re i u Brezi, i vrlo blizu lokaliteta Kamenjae,47 te na lokalitetima Sr* i nešto daljim Dabravinama. Stagnacija i potisnutost ovog podruja u periodu III-V. st. n. e. je prestala sa razvitkom krš anstva, seobom naroda i promjenama politikih okvira prvo, sa dolaskom istonogotskog, a zatim i istonorimskog. Ovo uzdizanje Breze i njene okoline nakon višestoljetnog razdoblja stagnacije, zahvaljuju i nalazu germanskog futharka u bazilici u Crkvinama, mo$e se pouzdano potvrditi za ostrogotski period, i vjerojatno i za kasnija, a mo$da i prethodna desetlje a. Ove gra*evine na Crkvinama ne treba automatski povezivati samo sa postojanjem crkvene zgrade, tj. basilike,48nego mogu e i sa središtem lokalne uprave uz naravno i crkveno središte sa bazilikom. Sude i po injenici da se u izgradnji tog novog kasnoantikog kompleksa koristi i dezitijatsko naslje*e iz vremena principata, kao što je spomenik sa natpisom jednog princepsa, i to kao obini gra*evinski materijal, vjerojatno je novi polet prostora Breze bio izazvan brzo i bez nekog velikog oslanjanja na vidljivu ranoantiku (prva stolje a nove ere) i raniju dezitijatsku tradiciju Breze i njene neposredne okolice. Taj novi polet je izgleda primarno odra$avao stremljenja novog vremena ne obaziru i se na potrebe povijesne svijesti i sje anja na ranija razdoblja postojanja dezitijatskog politikog naroda, iji su potomci (u genetskom smislu) ve im dijelom bili tadašnji stanovnici okolice Breze, koji i su gradili tu baziliku i okolne zgrade. Upravo korištenje dezitijatskog naslje*a dokazuje da je ovaj novi polet u$eg brezanskog podruja «vještaki», odnosno da se naglo doga*a, a ne kao rezultat postupnog, evolutivnog i više-manje kontinuiranog procesa razvitka. Njima je za taj polet, primarno okarakterisan krš anstvom, nedostajalo materijala i oni su ga nalazili u starom, dezitijatskom i antikom materijalu koji simbolizira onaj nekrš anski svijet, za koji te stvaraoce (i idejne i praktine izvo*ae) nije vezala nikakva privr$enost ni osje aj. I na primjeru prenošenja sa originalnog mjesta i ugra*ivanja u sekundarnu upotrebu, slino kao i u sluaju spomenika porodice «Batona», oituje se kako je bogato dezitijatsko naslje*e korišteno bez ikakvih obzira u 47 O lokalitetu Crkvina u neposrednoj blizini urbanog središta Breze v. Fremošnik-Sergejevski 1930; Sergejevski, 1943, 14-19; Basler, 1975, 259-264 48 Basilika, odnosno Vasilika je izvedenica od grke rijei basileus-kralj, pa bi tome grkom izrazu bukvalno odgovarao latinski izraz regia. A pošto su u politikom razvitku ve ine grkih dr$avica i Rima stari protohistorijski i ranopovijesni kraljevi izgubili stvarnu politiku mo , ime je institucija koja je još uvijek nosila naziv basileus i rex zadr$ala samo još nadle$nost «svetih», poslova koji se tiu religije (usporediti Atenu i Rim), logino je da se onda nazivi vezani za spomenute termine u odre*enim izvedenicama (kao npr. bazilika i regia) pove$u sa religioznim aspektom $ivota. 716 Mesihović, Dezitijati, 2007 novim povijesnim, ideološkim i duhovnim uvjetima kasne antike i ranog srednjeg vijeka kao gotovi i obra*eni materijal za izgradnju novih kulturoloških oblika. To na jedan osebujan nain odr$ava i stupanj dekadencije i zamiranja povijesne svijesti i op eg kulturološkog nazadovanja koje je zavladalo u spomenutim razdobljima i uvjetima, im se spomenici vlastitih predaka koriste za nove vrlo praktine radove u slavu nove ideologije ili u svrhu svakidašnjih potreba. Vjerojatno je i taj materijal koji su koristili kasnoantiki ljudi bio, kada su ga zatekli, ve prilino zapušten, sa zaboravljenom primjenom, pa i ruiniran, što je olakšalo i «savjest» i trud onih koji su ga koristili u sekundarnoj primjeni. Nepoznati su konkretni razlozi toga uspona u$eg brezanskog podruja kao lokalnog središta u odnosu na sarajevsko polje u periodu kasne antike do dolaska Slavena. Mo$da je upravo ona saobra ajna pristupanost sarajevskog polja u nemirnim vremenima od poetka V. st. p. n. e. predstavljala nedostatak, za razliku od prethodnih stolje a relativne stabilnosti i mira. Bazilika na Crkvinama, ne samo preko runskog alfabeta (Tabla IV, slike 2-3), pokazuje dosta znaajki koje je mogu povezati sa istonogotskim elementom i arijanstvom. Na osnovi izlo$enog mo$da bi se ovo uzdizanje okolice Breze moglo povezati mo$da sa uspostavom istonogotske vlasti i stabilizacijom prilika nakon nemirnog V. st. n. e. Ta stabilizacija je sama po sebi iziskivala postojanje odre*enog upravnog, a pošto Crkva stie sve ve e znaenje i crkvenog središta koje se smješta u okolicu Breze jer je znaaj starih kasnoantikih municipija ili oslabio ili prestao.49 Sudbina Aquae S… je nepoznata, ali sude i po do danas poznatim nalazima ona u VI. st. n. e. više nema onakvo znaenje kakvo je imala u prethodnim stolje ima, mo$da je bila ili razrušena ili vjerojatnije teško ošte ena u toku nemirnih vremena.50 Istonogotsko razdoblje je tako lokalno upravno i crkveno središte smjestilo u Brezu i njenu okolicu, što bi mo$da imalo svoga odraza i u prvo vrijeme nakon slavenskog doseljavanja (toponim Yupa). 49 Izgleda da je biskupska uprava u stvari u nemirnim vremenima, a posebno nakon sredine VI .st. n. e., u sebe apsorbirala i odre*eni autoritet pa i ovlaštenja pa i djelokrug djelovanja civilne uprave, te je tako biskupska bazilika predstavljala na neki nain i upravno središte. Inae izgleda da je izgradnja krš anskih kultnih objekata na tlu bosanske unutrašnjosti, posebno intenzivirana za vrijeme istonogotske vlasti. 50 Nakon bitke kod Hadrijanopola 378. god. n. e. i zapadne ilirske provincije su bile izlo$ene «barbarskim» pustošenjima. Sv, Jeronim ka$e da je njegov rodni grad Stridon, koji se nalazio negdje na granici Dalmacije i Panonije, u to vrijeme bio u ruševinama, što bi znailo da su razaranja zahvatila i prostore današnje Bosne. (Klaudijan, O Stilihonovom konzulstvu, II, 191-207; Sv. Jeronim, O slavnim ljudima 135; Komentar o Zefaniji, 1, 676). I kasniji ratovi koji su vo*eni u ilirskim provincijama u V st. n.e., sve do privremene stabilizacije prilika za ostrogotske uprave mogli su rezultirati napadom na Aquae S… 717 Mesihović, Dezitijati, 2007 Manje od kilometar ju$nije u odnosu na Crkvine i na drugoj, lijevoj strani rjeice Stavnje, na lokalitetu Sr* isto su prona*eni ostaci kasnoantike, ranokrš anske gra*evinske djelatnosti, koja je kao svoj gra*evni materijal koristila rimsko obra*eno kamenje iz II. i III. st. n. e. Tako i ovaj lokalitet, (ije ime sugerira izrazitu povezanost sa krš anskim kultom-uporediti dubrovaki Sr*)51, ukazuje da je došlo do ponovnog uzdizanja Breze i njene neposredne okolice u kasnoantiko doba. 51 Sr* je naziv koji se koristi u literaturi i zvaninim dokumentima, dok sadašnje, lokalno stanovništvo ovaj lokalitet ustvari naziva Srh. O ovom lokalitetu više v. Forovi , 1913, 409-420; Nikolajevi , 1970, 91-112. Naziv Sr* je vjerojatno povezan sa sv. Sergijem koji je zajedno sa sv. Bakhom bio sirijski muenik na dvoru Maksimijana. 718 Mesihović, Dezitijati, 2007 K a s n a a n t i k a1 Cijelo burno vrijeme V. i VI. st. n. e. Gornja Bosna i lašvansko porjeje su dijelili sudbinu itave Provincije.2 Izgleda da se i naseobinski "ivot ponovo preseljava u sigurnije oblasti, na uzvišenja, pa se tako mnoge gradine, koje su postojale u predrimsko doba, sada koriste kao refugiji;3 gradina na Dabravinama kod Breze, Gradac u Homolju kod Kiseljaka, gradina u Karauli kod Kaknja,4 Podastinje sa uzvišenjem na kojem se nalazi lokalitet «Crkvina», Gradac iz sela Višnjica kod Kiseljaka. Zanimljivo je da se na ili u blizini itavog niza tih gradinskih naselja, odnosno kasnoantikih refugija, susre.u i starokrš.anski objekti; Dabravine, Homolj, gradina u Malom Mošunju kod Viteza, Podastinje, gradina u selu Zenepi.ima kod Novog Travnika, Višnjica kod Kiseljaka, Zuki.i (Bila). U vrijeme seobe naroda, i pored refugija, podruje Gornje Bosne i lašvanskog porjeja je pretrpjelo velika razaranja, o emu sjedo.i upravo refugij na gradini Karaula kod Kaknja koji je bio potpuno uništen i zauzet od nekog još uvijek neidentificiranog osvajaa.5 Za ostrogotsku vladaju.u dinastiju Amala gornjobosanske i lašvanske teritorije su predstavljale jednu od isturenijih oblasti prema Istonom Carstvu, prema kojem je dvor u Raveni imao formalnu zavisnost, što ovim prostorima daje odre8eni vojni i strateški znaaj. Ostrogotska uprava donosi stabilnost i zaustavljanje kulturnog i gospodarskog opadanja, a na pojedinim podrujima dolazi i do obnavljanja ve. utihnulog antikog naina "ivota.6 U Gornjoj Bosni ponovo za"ivljava rudarska aktivnost. Upravno središte 1 O kasnoantikom razdoblju na prostoru današnje BiH v. Paškvalin, 2003 2 Iako u formalnom smislu još uvijek dio Imperije, zbog slabe praktine funkcionalnosti Zapadnog Carstva, u drugoj polovici V. st. n. e. Dalmacija je praktino bila samostalna, prvo za vrijeme Ecija, upravljana od patricija Marcelina koji je svoju vlast ostvarivao najviše zahvaljuju.i jakoj pomorskoj sili. On je kao zapovjednik zapadno-rimske flote ubijen u sukobu sa Vandalima na Siciliji 468. god. n. e.,(Jireek, 1952, 29). Marcelinov sestri. Julije Nepot, sin Marcelinove sestre i Nepocijana i ro8ak Verine, "ene konstantinopoljskog cara Leona I, je 474. god. n. e. postao je zapadnorimski car. Ve. idu.e godine je on prebjegao u Dalmaciju, gdje je dr"ao zapadnu carsku prijestolnicu u Saloni, priznat i u ju"noj Galiji, od dvora u Konstantinopolju, pa i od samog Odoakara, sve dok 8. V. 480. god. nije ubijen. I tek nakon toga je Odoakar preuzeo kontrolu nad provincijom. (Zaninovi., 1996, 378; Zaninovi., 1999, 222). 3 O istra"ivanjima refugija u Sloveniji, sjeverozapadnoj Hrvatskoj i dijelu sjeverozapadne Bosne v. Cigleneki, 1987; Sokol, 1998 4 O gradini Karaula kod Kaknja v. Paškvalin, 1996, 105-106; Isto, 2000, 221-222 5 Paškvalin, 2000, 222 6 U Sirmijumu se obnavlja i kovnica novca od 504. do 526. god. 719 Mesihović, Dezitijati, 2007 gornjobosanskog podruja za vrijeme ostrogotske vladavine se nalazi u Brezi, pa se pretpostavlja da je i ve.i objekt na lokalitetu Crkvina, slu"io kao aula regia ostrogotskih komesa.7 Romejske trupe su u periodu 535/6. god. preuzele kontrolu nad Dalmacijom i Ilirikom. U kasnoj antici na prostorima današnje BiH je postojala velika mre"a ranokrš.anskih crkava, sa bogato obra8enim kamenim namještajem (Zenica, Dabravine, Breza) izra8enim na tokarskom kolu u vidu rezbarija.8 Odr"avaju se provincijski crkveni sinodi 530. i 533. god. u Saloni koji otkrivaju postojanje crkvene institucije episcopus Bestoensis ecclesiae koju obnaša izvjesni Andrija.9 To bi znailo da je postojala biskupija Bestoensis, koja je vjerojatno zahva.ala i prostore koji su nekada pripadali dezitijatskoj civitas. Sjedište ove biskupije se mo"da nalazilo u velikoj bazilici iz Zenice, iji je prostor, sude.i po natpisima na8enim u zidovima toga zdanja pripadao municipiju Bistuensium.10 Salonitanski sabori iz 530. i 533. god. pobli"e objašnjavaju ustrojstvo i stanje krš.anstva, odnos sustav ortodoksno-katolikih biskupija (ne i arijanskih) u provinciji Dalmaciji. Konani slom Sa svojim izbijanjem na obale Dunava poetkom V. st. n. e. slavenske zajednice sustavno se obrušavaju na neadekvatno branjene romejske balkanske provincije, izla"u.i ih zajedno sa Kutrigurima pustošenju, a posebno nakon dolaska Avara i stvaranja I avarskog kaganata.11 Dalmacija je udarima Slavena bila izlo"ena posebno od sredine VI. st., kada je jedan njihov odred preko središnjeg Balkana prodro u nju, najvjerojatnije u njene najistonije oblasti. A za vrijeme borbi kod Sirmijuma 567. god., kagan Bajan je poslao 10 000 Kutrigura da pljakaju provinciju Dalmaciju. Dalmacija je bila izlo"ena teškom pustošenju i prilikom kasnijih borbi oko Sirmijuma, kada je avarski kagan da bi sprijeio da opkoljenom garnizonu i stanovništvu do8e pomo. iz Dalmacije, poslao dio oru"ane sile kako bi pustošili tu provinciju i tako «zaposlili» romejske snage u njoj. Za ova pustošenja nejasno je koja su podruja naješ.e zahva.ala, i da li su dopirala do Gornje Bosne. I dok su se odvijala pustošenja balkanskih provincija i teške borbe na Savi i Dunavu, u nešto pošte8enijoj primorskoj Dalmaciji, odnosno njenim gradovima udaljenijim i od O ostrogotskoj upravi u Dalmaciji v. Zaninovi., 1996, 378-380 7 Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 16 8 Bojanovski, 1988, 73 9 O salonitanskim saborima iz 530. i 533. god. n. e., v. Jarak, 2005, 307 10 Truhelka, 1892; 11 O prodorima Slavena i Anta v. Jireek, 1952, 46-62 720 Mesihović, Dezitijati, 2007 ugro"enih provincijskih oblasti, kao što su Epidaur, Doklea, i sama prijestolnica Salona se vodila bespoštedna i bespotrebna crkvena borba za crkvena dostojanstva i dogme. U tom «sukobu» koji je rastakao snagu i moral Provincije, kao da bliske opasnosti od Avarskog kaganata i Slavena uop.e nije bilo, uestvovao je i prokonzul Marcelin (594. god.). Umjesto da se pripreme za djelotvornu obranu provincijskih granica, koje su nakon pada Sirmijuma bile potpuno otvorene za velike napade, pa i invazije, i civilni i crkveni du"nosnici su gubili snagu, vrijeme i energiju u ostvarivanju svojih ambicija i me8usobne borbe. I antiko razdoblje u kontinentalnoj unutrašnjosti Dalmacije je bilo osu8eno na svršetak i svoga trajanja i kontinuiranog razvitka. Posebno veliki i razorni avarski upad Dalmacija je do"ivjela sa provalom iz 597. god., kada su napadai osvojili grad koji se po Teofilaktu zove …ΒοvγκειV…….., a po Teofanu …ΒαvλκηV….. i razorili još oko 40 utvrda (koji su predstavljali i refugije) i gradi.a.12 Ovaj grad je sigurno predstavljao va"nije upravno i uop.e središte u okvirima provincije im bi ga oba ova autora i spominjali, i im mu je gravitirao ve.i broj drugih gradi.a i utvrda/refugija. On je mo"da i bio glavni cilj i dobitak upada avarskih i njima saveznikih i podinjenih snaga. Sam grad se nalazio negdje uz du" puta Servitium-Salona ili Sirmijum-Argentaria-sarajevsko polje-Salona kojim su vjerojatno prodirale invazorske snage.13 Napad iz 597. god. je bio veliki i opse"an napad Avarskog kaganata jer ga je osobno predvodio kagan i jer su upotrebljene i ratne mašine. Ali prilikom povratka, podzapovjednik romejskih snaga Guduj?in, podrijetlom German, je u gustim šumama današnje Bosne doekao invazorske snage, napao i potukao ih. Pad ΒοvγκειV i razaranje unutrašnjosti provincije Dalmacije za vrijeme upada 597/8.? god., i pored Gudujinove pobjede, su toliko potresli Provinciju, da je mogu.e i to utjecalo na smirivanje onih unutarnjih sukoba na crkvenoj, samim tim i civilnoj provincijskoj sceni i na nastanak pisma nadbiskupa Salone Maksima papi Grguru I .(koji su donedavno bili u me8usobnom sukobu) iz 600. god., u kojem ga izvještava o velikoj opasnosti koja Dalmaciji 12 Bariši. – Rajkovi. – Kreki. – Tomi., 1955, 121 – 122. Kada bi se nazivi ovog grada koji prezentiraju Teofilakt i Teofan transkribirali na latinini tekst u bizantskom izgovoru dobili bi Vogkeis i Valkes, Me8utim potrebno je imati u vidu da je ovaj grad pripadao latinskoj jezinoj zoni koja upotrebljava glas b, koji je išezao u bizantskom, kao i u modernom grkom i bio nadomješten sa glasom v. To bi znailo da je ovaj grad, nosio ime koje je poinjalo sa glasom b. To bi ga mo"da moglo povezati sa lokalitetom Baloie (poznatom preko Pojtingerove karte VI, 2 i Ravenjanina, IV 19), na putu Salona-Servitium. 13 O ovom napadu iz 597. god. v. Piteša, 2003, 473 721 Mesihović, Dezitijati, 2007 prijeti od Slavena.14 Ali ve. je bilo i suviše kasno da se sprijei konani kraj i posljednje godine ne samo antike, nego i uop.e Ilirika i ilirskog na zapadnom Balkanu, nakon više od dva tisu.lje.a trajanja su nastupile. I u predstoje.em desetlje.u odigrala se konana preobrazba jednog svijeta u drugi. Nakon pobune vojske na Dunavu 602. god. i odlaska dunavske armije prema Konstantinopolju i zbacivanja cara Maurikija, sjeverna granica je ostala potpuno otvorena i nezašti.ena.15 Sude.i po tome što je u troski na lokalitetu Blagaj-Japra prona8en novac cara Foke (602-610. god.)16 mogu.e je pretpostaviti da glavna invazija i naseljavanje nisu zahvatili zapadni Balkan odmah poslije 602. god., i da još uvijek funkcionira provincijski sustav u unutrašnjosti provincije. Ako se romejska vlast osje.ala i bila još uvijek funkcionalna u rudonosnom podruju Japre na sjeverozapadu Bosne, onda je ona još uvijek postojala i u dubljoj bosanskoj unutrašnjosti, konkretno u Gornjoj Bosni i lašvanskom porjeju.17 Ipak bez obzira kada je tono došlo do konanog rušenja efektivne romejske vlasti u unutrašnjosti današnje Bosne i slavenskog naseljavanja, prva dva ili tri desetlje.a VII. su bili kljuni u tome procesu. Ostavljene bez zaštite jaih formacija istono-rimske vojske zajednice Ilirika su se morale više-manje same suoiti sa svojim najve.im iskušenjem. Avarsko-slavenskoj invaziji, ali po trajniju nesre.u provincijalnog stanovništva i naseljenikom naletu, sada su se pru"ala otvorena i prepuštena prostranstva sve do jadranske obale. Invazorske, ali i naseljenike kolone I. Avarskog kaganata su se koriste.i rimske putove vrlo brzo spuštale prema Jadranu. A pošto je dio putova koji su povezivali panonski bazen sa primorjem, odnosno sa rimskim gradovima Salonom, Naronom, Epidaurom, sve gradovima koji su ubrzo bili razoreni, prolazio kroz Gornju i središnju Bosnu, te horde su i prešle i preplavile nekadašnju dezitijatsku teritoriju. U ovom periodu razorena je i bazilika u Crkvinama u Brezi, ali se "ivot ali pod sasvim novim uvjetima nastavlja na ostacima antikog "ivota i u Brezi i u sarajevskom polju, na mjestu 14 Jireek, 1952, 52 15 Tako je 602. god., predstavljala i praktian (ne i formalan) kraj staroga Rimskog Carstva, a 610. god., kada carski tron preuzima Heraklije (610-641. god.) predstavlja ra8anje novog Carstva na Istoku, te je ovo razdoblje Fokine vladavine vrijeme rastrojstva uprave i odbrane, posebno u balkanskim provincijama ali i vrijeme sustavnog razaranja tekovina antike civilizacije i romejske uprave u kontinentalnoj unutrašnjosti Balkana. 16 Bojanovski, 1999, 150 17 U Ðelilovcu na Lašvi je prona8en jedan zlatnik cara Heraklija (Kraljevi., 1980, 85; Škegro, 1999, 48), što bi mo"da govorilo o tome da je bar u poetku Heraklijeve vladavine bilo još uvijek cirkulacije romejskog novca, a onda bar i nekih aspekata provincijalnog "ivota. 722 Mesihović, Dezitijati, 2007 nekadašnjeg urbanog jezgra kolonije Aquae S…18Salona je pala do 614. god. i sa njenim razaranjem konano se ugasilo antiko razdoblje povijesnog razvitka zapadnog Balkana, koji je ušao u rani srednji vijek.19 Otpor iliroromanskih zajednica u središnjoj Bosni avaro-slavenskoj najezdi sa poetka VII. st. je kako izgleda bio slab. Sa prvim desetlje.em VII. st. konano se prelazi prag izdr"ljivosti doma.ih zajednica i one su preplavljene avarskom oru"anom mo.i i slavenskom masom i antiki nain "ivota se prestao dalje kontinuirano razvijati, a nastupilo je novo srednjovjekovno doba. Ako je i bilo oru"anog otpora on je bio neustrojen i neuvezan. I pored toga što je mo"da sporadino dolazilo do "eš.ih okršaja i "ilavijeg otpora. on je u naelu ostajao nedjelotvoran. Ni u vrelima ni u tradiciji ne nailazimo ni na kakve tragove, makar i legendarnog karaktera da su Iliroromani imali takve vo8e otpora najezdama kakvi su npr. bili romanobritski Ambrozije Aurelijan ili galorimski Sijagrije. Mogu.e je da su jedino starosjedilake zajednice u planinskom pojasu okrenutom prema Gornjem Podrinju pokazale izra"ajniji stupanj "ilavosti, zbog ega bi i teritorija koju su naseljavali i dobila naziv Romanija,, o emu .e biti detaljnijeg govora. I tako je sa prvim i drugim desetlje.em VII. st. razaranje kulturnog, gospodarskog "ivota te društvenih i politikih institucija starosjedilaca je dostiglo kulminacionu toku. Sudbina «dalmatinskog» provincijalnog stanovništva je u tim prvim desetlje.ima VII. st., nejasna, pogotovu što se tie kontinentalne unutrašnjosti.20 U unutrašnjosti se provincijalno stanovništvo djelomino uspjelo spasiti povlaenjem u refugije i planinske utvrde, o emu svjedoi i Ljetopis popa Dukljanina. Ako bi se vjerovalo rijeima dukljanskog sve.enika mogli bismo tvrditi da su ove u planine izbjegle zajednice uspjele sauvati kakvu takvu samostalnost, o emu bi svjedoili i nazivi pojedinih bosanskih 18 O kasnoantikoj Aquae S…, refugija u njenom okru"enju te ilid"anskom ranom srednjem vijeku v. Leman, 2000, 156-157; Feke"a-Gavrilovi., 2000 19 Taj finalni in sada nasilnog zatiranja antikog naina "ivota i kulture na današnjim bosanskim prostorima zapoeo je ve. sa padom Sirmijuma u ruke Avara 582. god., a formalno završio sa padom provincijskog glavnog grada. 20 O provincijalnoj stanovništvu u primorju i kontinentalnoj unutrašnjosti i onome što je ono do"ivljavalo po razaranju Salone, izvjesne podatke, na osnovi kojih bi se mogao bar ugrubo pokušati rekonstruirati njihov "ivot u novim uvjetima, daju Toma Arhi8akon, Ljetopis popa Dukljanina i Konstantin Porfirogenit. 723 Mesihović, Dezitijati, 2007 planina (Romanija, Vlaši.).21 Ti utvr8eni refugiji, koji su inili i Justinijanov limes, su jednim dijelom bili smješteni i na mjestima nekadašnjih gradina. Tu na planinskim zaravnima, padinama i visoravnima se u tim prvim desetlje.ima VII. st. uspio konsolidirati autonomni nain "ivota provincijskog stanovništva, ali na sasvim drugim društvenim i gospodarskim i kulturnim osnovama u odnosu na ranije generacije. Destruiranje njihove društvene i gospodarske strukture kao i op.ih kulturnih odlika je bilo takvog opsega i intenziteta, da je njegova obnova bila nemogu.a. Provincijalno stanovništvo koje se povuklo u zašti.enije krajeve i tamo odr"avalo kakav takav autonomni nain "ivota u pravom smislu je za vrlo kratko vrijeme skoro za jedne generacije, do"ivjelo op.i kulturni duboki pad. Starosjedilako stanovništvo na planinama i visoravnima bi se potpuno okrenulo stoarstvu kao osnovnoj gospodarskoj djelatnosti. Drugi dio uspio je izbje.i (mogli bi pretpostaviti da je me8u njima bilo najviše onih koji su poticali iz bogatijih i uglednijih slojeva provincijalnog stanovništva) u primorske gradove i dalje u sigurne predjele Romanie. Ipak jedan dio provincijalnog stanovništva se zadr"ao i u plodnijim krajevima, gdje su pali pod odre8eni stupanj zavisnosti, neku vrstu kmetstva, u odnosu na Avare, a mo"da i Slavene. Svjedoanstvo o tome pru"a Sirski kroniar koji navodi da su Avari i Slaveni govorili uro8enicima “sijte i "anjite, mi .emo vam samo jedan dio poreza (vjerojatno je rije o nametu izra"enom u naturi op. a.) uzeti.”22 Po Vasi Oubrilovi.u provincijalnog stanovništva je bilo i u središnjoj Bosni, i da se tamo potpuno slaveniziralo.23 StarosjediociStarosjedioci- provincijalno stanovništvo Poglavito slavenski doseljenici, prilikom svoga naseljavanja prvih desetlje.a VII. st. na dinarskom pojasu, nisu zatekli pustu i ispra"njenu zemlju.24 Starosjedilako 21 Potrebno je u ovom op.em razmatranju odnosa provincijalnog stanovništva i doseljenog slavenskog stanovništva podvu.i neke zanimljive paralele npr. imena ve.ih bh. rijeka (Bosna, Vrbas, Drina, Neretva, Una, Sana) nose predslavenske nazive i to i latinske i autohtone (ilirske?), a primjer rijeke Bune (od lat. bonus, a, um-dobar, a, o) i naselja koje se na njoj nalazi Blagaj (odnosno blag, dobar) je posebno ilustrativan. 22 Jireek, 1952, 54 23 Oubrilovi., 1983, 154 24 Rimsko provincijalno stanovništvo nije išezlo ni na prostorima Panonije koji su bili od samoga kraja IV st. n. e. izlo"eni intenzivnim napadima, pustošenjima i koji se još od prvih desetlje.a V. st. n. e. više nisu nalazili pod djelotvornom i faktinom rimskom vlaš.u. I tamo se nailazi, i to u toku VII. st., u okolici Blatnog jezera na njegove još uvijek "ive ostatke koji njeguju stare kulturne tradicije. Pa ako rimsko provincijalno stanovništvo nije išezlo ni u mnogo te"im uvjetima koji su zadesili Panoniju, to se još manje mo"e re.i za Dalmaciju i ju"nije dijelove Panonije. 724 Mesihović, Dezitijati, 2007 provincijalno stanovništvo u unutrašnjosti, iako mu je destruiran op.i kulturni razvitak i ostalo više-manje odsjeeno od primorskih romanskih zona, ipak je ostalo u dovoljnoj mjeri prisutno da se aktivno ukljui u srednjovjekovni i kasniji povijesni razvitak budu.ih ju"noslavenskih zemalja. Starosjedilako, provincijalno stanovništvo bez obzira na stupanj svoje romaniziranosti u momentu avarsko-slavenskog prodora i razaranja tekovina antike civilizacije na zapadnom Balkanu, je u unijelo u nove etnike, lingvistike i kulturne forme koje su se na zapadnom i središnjem Balkanu razvijale od ranog srednjeg vijeka pa dalje i mnogo svojih elementa. Ti predslavenski utjecaji se ogledaju u mnogo emu, od ega vrijedi ista.i samo neke zanimljive romanske i arbanaške doprinose. Knji"evni jezik u svojoj gramatikoj strukturi ima izvjesne slinosti sa strukturom italijanskog jezika npr. nastavci koji odre8uju rod i broj su skoro identini sa italijanskim (o, i, a, e).25 Dio stanovništva podrijetlom iz dinarskog pojasa i danas u svom uobiajenom (neknji"evnom) govoru ne koristi glas h, kao i ve.ina romanskih naroda, što isto vjerojatno predstavlja atavizam vlaško-romanskog stanovništva koje se slaveniziralo. Staroslavenski vokal “jat” je kod novoslaveniziranog "ivlja dobio karakter “ije” umjesto starijih “e” i “i”. Ta transformacija “e” u “ie” je tipina romanska karakteristika u mla8im romanskim jezicima. Izvorne ijekavice ima samo tamo gdje je bilo više vlaško-romanskog "ivlja.26 Pored toponima i posebno hidronima i u onomastici danas prisutnoj i korištenoj kod stanovnika BiH nalazimo svjedoanstva o simbiozi predslavenskih etnikih i jezinih i politikih zajednica i formacijama. Dosta prezimena koja su primjetno stara nose u sebi prizvuk vulgarnog balkanskog latiniteta i arbanaških govora, ak (u pojedinim sluajevima) i pored preuzimanja slavenskog deminutivnog nastavka «i.» ili genitivnog nastavka «v». Vrijedi posebno ista.i sljede.a prezimena Forto, Mand"uka, Pulji.,27 25 Potrebno je navesti da je osnova knji"evnog jezika, bez obzira koja varijanta da se upotrebljava i koji «nacionalni» standard je primijenjen, uzeta iz istono-hercegovakog govora, gdje se po povijesnim vrelima nalazila iznimna koncentracija vlaško-romanskog stanovništva koje je slavenizirano. Strani utjecaj na pojedini jezik mnogo se lakše doga8a u preuzimanju imenica, nego na njegovu gramatiku strukturu koja se mo"e dogoditi samo asimilacijom brojnije mase govornika jezika koji nije blizak sa jezikom etnikog kompleksa koji asimilira. Bosansko-srpsko-hrvatski jezik je od svih slavenskih jezika najviše poprimio romanskih utjecaja, koji su se još više pojaali u toku srednjeg vijeka i osmanskog perioda uslijed izra"ene komunikacije sa Venecijom, i ovaj utjecaj je najizra"enije posljedice ostavio na prostorima današnje BiH, Dalmacije, Istre i dijela Crne Gore. 26 Hrabak, 1983, 159-160 27 Tragove opstanka predslavenskog stanovništva nalazimo i u odr"anju termina «vlah» i «šokac» na prostorima današnje BiH i šire, koji su se u svojoj osnovnoj vokaciji odnosili na ostatke rimskog 725 Mesihović, Dezitijati, 2007 Dr"imo da ne bi trebalo apsolutizirati, kao što se to do sada radilo, da su se Slaveni naselili u plodnim, za zemljoradnju prijemivim krajevima, koji su kasnije nazvani "upskim jer su predstavljali jednu malu teritorijalno-upravnu cjelinu kojom su upravljali "upani,28 dok bi se pre"ivjeli provincijalci povukli ili u primorje ili u planine. Niti su se Slaveni, i drugi s njima prate.i etniki elementi, naseljavali samo u plodne doline i ravnice, ve. su se istina u manjoj mjeri proširili i planinskim krajolikom, niti su se romanski i neromanski starosjedioci nalazili samo u stoarskim katunima na bosanskim i humskim planinama i visoravnima. Uostalom i u toku itavog antikog perioda znatan broj provincijalaca se bavio stoarstvom, koje je zbog zemljopisnih uvjeta dobrog dijela dobrog dijela današnje BiH, vrlo prijemiva gospodarska grana. DoseljeniciDoseljenici-Slaveni i drugi elementi Na prostorima Ilirika poetkom VII. st., naselilo se više slavenskih naroda, bilo u svojoj cijelosti, što se izgleda doga8alo u samo rijetkim sluajevima, bilo kao otcjepljeni dijelovi jednog od tada "ivu.ih slavenskih ili slaveniziranih naroda. 29 Jedna kronika sastavljena izme8u 670-680. god., na jermenskom jeziku ka"e da je u Dakiji ranije provincijalnog stanovništva zapadnog Balkana, nakon sloma romejske dr"avne vlasti na ovim prostorima. Zanimljive zakljuke o nastanku ovih termina dao je Truhelka (1900, 3), posebno termina šokac koji po njemu dolazi iz albanskog šok- drug, prijatelj, i slavenskog sufiksa –ac («…mais Chokac, qui sert à nommer les catholiques, vient de šok: ami, compagnon, avec le suffixe diminutif slave AC»). Za razliku od ovog termina, njegovo izvo8enje termina vlah iz albanske rijei vla: brat, («La dénomination des orthodoxes, Vlah, est dérivée de l`albanais vla: frère») ne mo"e se uop.e prihvatiti. Termin vlah Slaveni su preuzeli od Germana (Walha), koji su njim izvorno oznaavali Kelte da bi se kasnije prenio na stanovništvo keltskih zemalja pretvorenih u rimske provincije, odnosno postupno i na sve Romane. Danas na ju"noslavenskom podruju na taj vlaški segment podsje.aju i nazivi planine Vlaši. i podruja Stari Vlah. Tako Valonija, Wales, Cornwall wall, wall Vlaška, naš termin vlah, romanski švicarski kantoni i sl. etimološki imaju isti korijen i podrijetlo. Potrebno je napomenuti da se oba ova naziva danas na prostorima BiH koriste u pejorativnoj formi za nemuslimansko stanovništvo i da termin šokac, za razliku od raširenijeg i op.ijeg termina vlah, ipak ima lokalne osobnosti vezane za bosanske prostore, jer su Šokci u dijelovima istone Slavonije i u Vojvodini naseljeni na ove prostore u toku i nakon Bekog rata (1683-1699.) iz Bosne. 28 I institucija "upana je naslije8ena, kao i ban, iz avarske politike strukturiranosti i hijerarhije. Klai., 1994, 24; Inae nazivi za upravljake institucije su ili stranog podrijetla kao car, kralj, knez, ban, "upan, ili doma.eg kao vladar, vojvoda što bi mo"da ukazivalo na izvjesnu nesamostalnost slavenskih zajednica prilikom svoga naseljavanja na Balkanski poluotok. 29 U naelu bi se mogla slavenska etnografija podijeliti na dva dijela; 1. izvorne slavenske narode 2. slavenske narode proizašle u toku povijesnog procesa iz izvornih slavenskih naroda uslijed miješanja sa drugim etnikim kompleksima, razliitog kulturnog i civilizacijskog razvitka te politikih okvira i uvjeta u kojima su pojedini slavenski narodi "ivjeli u toku svoje povijesti. 726 Mesihović, Dezitijati, 2007 stanovalo 25 slavenskih naroda, što bismo mogli smatrati i posebnim politijama, koji su kasnije prešli Dunav i stekli druge zemlje u Trakiji, Makedoniji i prodrli i u Ahaju i Dalmaciju.30 Ti dijelovi starih, izvornih slavenskih/slaveniziranih naroda na teritoriju današnje BiH su ušli u simbiozu sa zateenim starosjedilakim, provincijalnim, manje-više romaniziranim stanovništvom i s dijelovima drugih doseljenih slavenskih zajednica, avarskim i drugim etnikim skupinama (iniocima I. Avarskog kaganata) koje su pratile slavenske doseljenike. Iz toga procesa simbioze u toku ranog srednjeg vijeka nastajali su novi narodi, a sam proces se odvijao usporedo sa aklimatizacijom doseljenika na nove teritorije, nove klimatske i zemljopisne karakteristike te sa navikavanjem starosjedilaca, iji je kontinuirani kulturni razvitak nasilno nepovratno prekinut, na stalno prebivanje kulturno i jezini potpuno razliitih zajednica. Proces je sa sobom donosio i jednu bitnu posljedicu, jer su postupno išezavala stara (izvorna) narodnosna i plemenska slavenska i umjesto njih pojavljivala nova za srednjovjekovne narodnosne i politike zajednice. 31 Pojedina imena tih izvornih slavenskih naroda koji su u prvim talasima kolonizirali dijelove teritorije budu.e BiH sauvali su se ve.inom u toponimiji, skoro sve do danas. Tako nazivi naselja Glamo i Glamoani kod Banjaluke uvaju uspomenu na naseljavanje dijelova zapadne Bosne otcjepljenim dijelom slavenskog naroda Glomaana.32 30 Jireek, 1952, 58 31 Razlozi za ve.insko išezavanje starih izvornih imena le"e nadasve u injenicama prisustva starih etnikih kompleksa i tome da izvorni slavenski narodi u ve.ini sluajeva nisu uspjeli da se direktno u toku procesa simbioze razviju svoje zasebne dr"ave, nego su se srednjovjekovne politike cjeline na Balkanu razvile ili proizašle bilo iz okvira ve.ih politikih cjelina kao što su Avarski kaganat, Istono Rimsko Carstvo, Bugarski kaganat/carstvo, Franako/Sveto Rimsko carstvo, bilo iz zateenih upravno-teritorijalnih oblika ustroja. Srbi i Hrvati su, kako se ini, jedini uspjeli da u toku procesa simbioze i objedinjavanja slavenskih i neslavenskih zajednica u svojoj okolici na razvijene srednjovjekovne politije i narode direktno prenesu svoje ime. Osim toga izgleda da su Srbi i Hrvati koji se doseljavaju na Balkan, za razliku od drugih slavenskih zajednica koje se naseljavaju u romejskim zemljama, došli sa jaom i tradicionalnijom i ve. izgra8enom politikom sviješ.u koju su vukli još (mo"da) iz svoje sarmatske faze. 32 Drugi dio Glomaana je u toku srednjeg vijeka ulazio u okvir Polapskih Slavena. Inae imena naroda posebno na primjerima slavenskih naroda su bila i vrlo promjenljiva, pa su tako jedan te isti istonoslavenski narod javlja pod tri razliita imena, ve. zavisno od niza uvjeta poglavito onih zemljopisnih kao Duljebi, Bu"ani i Volinjani. (Jireek, 1952, 48). Me8utim ime Glamo se mo"da mo"e izvesti i iz termina Delmati, jer se u srednjem vijeku Glamo zvao Dlamo. 727 Mesihović, Dezitijati, 2007 Prodor slavenskih ljudskih resursa prema jugoistonoj Europi u toku druge polovine VI. st. dobiva oblik potkovice.33 Najve.i dio slavenske populacije koja se u toku VII. stolje.a naselio i aklimatizirao ne samo na prostorima Gornje Bosne, nego i uop.e na zapadnom i središnjem Balkanu izvorno je bio više vezan za zapadno-, nego za istonoslavenske populacije. I naseljavanje spomenutih romejskih teritorija je izvedeno vjerojatno više sa prostora zapadno u odnosu na podruje najve.e avarske i gepidske koncentracije.34 Kao što je ve. navedeno, nisu se samo Slaveni poetkom VII. st. doseljavali na zapadno i središnje balkansko podruje, ve. i manje brojne skupine drugaije etnike pripadnosti u odnosu na slavenske narode. Pored Avara, o ijem prisustvu nalazimo dokaze u toponimiji (Obre kod Kaknja), mo"e se pretpostaviti da su se, u znatno manjem broju, i predstavnici drugih etnikih kompleksa (Gepida, Kutrigura, razne još uvijek prisutne sarmatske skupine, još "ivu.e provincijalno stanovništvo Panonije i dr.) zastupljenih u I. Avarskom kaganatu sporadino naselili na prostorima današnje Bosne.35 33 Slaveni se prvotno prema jugoistonoj Europi kre.u preko nekadašnje provincije Dakije ka gornjem Podunavlju, dok srednje Podunavlje zauzimaju germanski narodi Gepidi i Langobardi, a nakon odlaska potonjih u Italiju i poraza Gepida, na srednjem Podunavlju, preciznije u porjeju Tise i Dunava koncentriraju se Avari. Zapadno od ove avarske koncentracije na dijelove Panonije koje su dr"ali Langobardi prodiru nove slavenske mase. 34 O tome najrjeitiji dokaz pru"a imenovanje Germana od strane slavenskih naroda naseljenih na Balkanu. Izraz kojim se Germani primarno determiniraju kao «nijemi» narod, tj. kao ona zajednica koja ne govori (slavenski), nastao je kod onih slavenskih naroda koji su odr"avali najbli"e kontakte i bili najviše upoznati sa germanskih narodima, a to bi po prirodi stvari oni koji su bili najviše situirani prema zapadu. Termini Nijemac, Nemac, nemski su se i danas zadr"ali u ju"noslavenskim jezicima i narjejima, izuzev makedonskog, i odnosili su se na stanovnike Njemake. 35 Prilikom borbi izme8u 600. god., Romeji su postigli velike uspjehe u ratu protiv I Avarskog kaganata, U borbama na Dunavu i Tisi zarobljeno je 3 000 Avara, 8 000 Slavena, 4 000 Gepida i 2 200 drugih (Jireek, 1952, 51). Najbrojniji su Slaveni, koji ine oko 46% , ali je upadljiv i iznimno veliki broj Gepida i onih drugih ija etnika i narodnosna pripadnost nije precizirana. To ukazuje da je u vojsci koja je rušila evropske provincije Istonog Carstva bilo pored Avara i Slavena još i Gepida, Kutrigura i drugih naroda (Sarmati, pre"ivjeli provincijalci Panonije, ostaci Huna, Herula i zaostaci nekih germanskih naroda) koji su ulazili u okvir kaganata, što samo po sebi govori da su u naseljavanju Balkana vjerojatno participirali svi ti narodi. Iz prezentiranih brojki mo"e se više-manje sagledati i etniki sastav I. Avarskog kaganata, ali one se ne mogu uzeti i kao odnos u ueš.u u ukupnoj populaciji I. Avarskog kaganata prije 602. god., pojedinih etnikih kompleksa. Pošto su se borbe vodile uglavnom na teritoriji koju su dobrim dijelom naseljavali Gepidi, razumljiv je veliki broj zarobljenih Gepida. Ueš.e Slavena je sigurno bilo još ve.e, jer se ve.i dio Slavena koji se nalazio u podlo"ništvu Avara nalazio situiran na drugim prostorima, dok su Kutriguri i drugi turkofonski narodi nalazili smješteni dalje na istoku. U naseljavanju prega"enih romejskih teritorija, nakon konanog 728 Mesihović, Dezitijati, 2007 Ipak brojana dominacija Slavena me8u doseljenicima je neupitna i naseljenici drugaije etnike pripadnosti su se vrlo brzo utopili u me8u predominantne Slavene. To je lako razumjeti kada se ima u vidu da se Slaveni doseljavaju kompaktno u svojim plemenima, a ako se i pojedini neslaveni doseljavaju u ve.im grupama oni su opkoljeni sa dvije brojne grupacije, starosjedilakog provincijalnog, i doseljenog slavenskog stanovništva. Naravno u tom opredjeljivanju koje im je nesumnjivo predstojalo Slaveni su im bili po op.oj kulturnoj «barbarskoj» tradiciji i nainu "ivota i paganskoj religiji mnogo bli"i te se doseljene neslavenske grupe pretapaju u slavensku jezinu zajednicu. Nastanak i politijogeneza Bosne -ra8anje novog domicilnog narodnosnonarodnosno-politikog identiteta Nakon najmanje etiri stolje.a dugog intermezza, koji je nastupio sa nestankom dezitijatske civitas, i u toku kojeg na prostoru Gornje Bosne nije egzistirala nijedna politija koja bi svoje postojanje direktno vezala za ovo podruje, zapoinje novi povijesni proces. Sa slomom romejske vlasti, i ulaskom «svje"e krvi» stekli su se uvjeti za zapoinjanje procesa za ponovnu izgradnju autohtonog politikog identiteta. Novi politiki identitet, nominiran pod imenom «Bosna» i svim njegovim jezinim izvedenicama, je na povijesno svjetlo izašao u X. st. Odre8ena distinkcija koju Konstantin Porfirogenit pravi, kada spominje Bosnu, mo"da indirektno odra"ava autohtonost i zasebnost nekih segmenata identiteta prostora Gornje Bosne. Naravno taj društveno-politiki identitet, bez obzira u sloma obrambenih linija na sjeveru poluotoka, ueš.e Slavena je bilo još ve.e nego što je bio njihov udio u sastavu stanovništva kaganata, jer su se Avari ve.im dijelom vratili u panonske ravnice, a o masovnijem naseljavanju Gepida, Kutrigura i drugih etnikih elemenata na nekadašnjim romejskim pokrajinama ne raspola"emo sa dokazima. Kada se ima u vidu ueš.e pojedinih etnikih elementa u kaganatu prije 602. god., potrebno je imati u vidu još jednu injenicu. U nizu pohoda koje su Avari i njima podinjeni narodi preduzimali na romejsku teritoriju odvo8ene su velike skupine zarobljenika. Brojnost romejskih zarobljenika ne samo iz pohoda pod avarskim vodstvom, nego i onih izvo8enih ranije, dostigla je takve razmjere da je od jednog njihovog dijela u Srijemu nastao jedan sasvim novi narod koji je utekao ispod avarske vlasti i nastanio se u Makedoniji. Iz prezentiranog podatka o postupanju sa zarobljenicima mogle bi se sagledati i odre8ene osobnosti strukturiranosti društva I Avarskog kaganata koje se sigurno uz odre8ene modifikacije razvila i na pokorenim romejskim oblastima. Zarobljenici su u velikoj ve.ini naseljavani na zemlju kao podlo"nici, ali ne u klasinom robovskom statusu, ve. su se nalazili u slinom polo"aju kao agrarni robovi (servi casati). Mogu.e je da su sistem agrarnih robova Avari preuzeli od zateenih rimskih kasnoantikih formi. Zbog patrijarhalnog oblika ropstva dio zarobljenika se sigurno adoptirao u avarske, slavenske i druge zajednice, ali mi taj predseobeni romejski udio ne mo"emo odrediti. Iz izlo"enog mo"emo izvu.i zakljuak da su mo"da i neki romejski elementi uestvovali u naseljavanju Gornje Bosne manje-više adoptirani u doseljenike zajednice. 729 Mesihović, Dezitijati, 2007 kakvom se obliku nalazio u vrijeme "ivota Konstantina Porfirogenita, je morao biti rezultat dugog povijesnog procesa, koji je nesumnjivo zapoeo u prvoj polovini VII. st. On se nije mogao naslanjati na kontinuitet nekih ranijih autohtonih društveno-politikih identiteta, kako smo ve. istakli, jer oni nisu na prostorima Gornje Bosne egzistirali stolje.ima, mo"da ak i pola tisu.lje.a. Tako je novi, bosanski politiki identitet svoje korijenje i temelje morao imati u nekim drugim segmentima "ivota na prostorima Gornje Bosne u prvoj polovici VII st. n. e., najvjerojatnije simbiozom zateenih antikih ostataka i unesenih, novih elemenata. Mogu.e je da je u upravno-administrativnom i teritorijalnom ustroju za vrijeme kasnorimske, ostrogotske i romejske vladavine postojala jedinica lokalne uprave koja bi nosila naziv na osnovi rijeke Bathinus koja je tekla kroz nju.36 Avari, nakon zauzimanja gornjobosanskih oblasti i kao narod sa ni"im i prostijim stupnjem svijesti o upravnoadministrativnom i teritorijalnom ustroju (u odnosu na zateeno stanje ma kako se ono ve. nalazilo u svome dubokom dekadensu), vjerojatno su bar okvirno poštivali zateeno stanje.37 Tako je i nastala "upa Bosna koja je bila i središte itavog gornjobosanskog pojasa i 36 Nije nemogu.e, kao istu špekulaciju, i pretpostaviti da je ova jedinica na neki nain proizašla iz nekadašnje unutrašnje strukturiranosti i ustroja dezitijatske civitas. To bi onda podrazumijevalo da je ime rijeke bilo na neki nain prihva.eno i baštinjeno, i u politikom, teritorijalnom (odra"avaju.i zemljopisnu specifinu osobnost odre8ene oblasti) ili plemenskom, mo"da i dekurijskom ustroju, kod naroda kroz iju je oblast svojim gornjim tokom prolazila rijeka Bosna. 37 Na sline primjere nailazi se i u sluaju nastanka Karantanije, koja se okupila oko Krnskog grada, odnosno kasnoantike jedinice civitas Carantana. Ta rimska lokalna upravna jedinica se opet naslanja na Karne, predrimsku domorodaku zajednicu, tako da ustvari slavenska ranosrednjovjekovna Karantanija i kasnija austrijska i slovenaka pokrajina Kärnten, Koruška svoje ime duguju jednoj zajednici koja je na ovim prostorima prebivala u predrimsko doba. Slian primjer postoji i u sluaju Dokleje, isto i grada sa uš.a Zete u Morau ali i teritorijalno-upravne jedinice kasnoantikog ustroja ije se ime prenijelo na cijelu zemlju-Duklja. I ta kasnoantika jedinica je bila samo izvedenica iz postojanja peregrinske civitas ilirskih Dokleata, koja je opet bila proizašla iz politije Dokleta i prije njihovog uklopljavanja u provincijsku strukturu. I Karantanija je u okviru I. Avarskog kaganata mo"da imala slian status kao i Bosanski banat. Slino se sigurno odvijalo i u vezi politijogeneze Neretljanske kne"evine, koja je isto bila jedna od mnogih sklavinija i koja je vjerojatno izvorno nastala na mjestu nekadašnjeg naronitanskog agera, ije je postojanje mo"da poslu"ilo kao teritorijalna osnova za neku lokalnu upravno-teritorijalnu oblast Avarskog kaganata na Donjoj Neretvi. Raspadom Kaganata, ova sklavinija sa miješanim slavensko-romanskim "ivljem se osamostaljuje i kao takva doekuje dolazak drugog «slavenskog» vala Srba i Hrvata. Znai teorijski je Neretljanska kne"evina kao osobni politiki i narodnosni fenomen ranog srednjeg vijeka mogla naelno proiza.i na isti nain kao i Bosanski banat. To što je sam grad Narona bila zauzeta i sustavno razorena ne mora znaiti da fenomen postojanja upravno-teritorijalne jedinice municipalnog ustroja sa središtem u 730 Mesihović, Dezitijati, 2007 oko koje su se okupile i susjedne «avarske» "upe, ali i polu-zavisne izbjegle zajednice nekadašnjeg provincijalnog stanovništva, kao što je to bila Romania istono od sarajevskog podruja.38 Ta pretpostavljena Romania na planinskom, stoarskom i zaklonjenom prostoru istono od Sarajeva u koju se bio sklonio dio provincijalnog stanovništva i u kojoj se sauvao u nekoj mjeri njegova izvjesna autonomija, je bila me8u prvim oblastima koja je asimilirana u budu.u bosansku srednjovjekovnu zajednicu.39 I od prvih desetlje.a VII. st. poinje da tee obrnut proces u odnosu na onaj koji je zapoeo uspostavom rimske vladavine, i od sada jaaju lokalni identiteti i osje.aji pripadnosti u odnosu na identitet pripadnosti široj politikoj cjelini. To se mo"e Naroni nije ostavio posljedica na ure8enje i postojanje sklavinije koja je egzistirala na tome prostoru. Sve izneseno ukazuje da je sasvim realno pretpostaviti da se teritorijalni ustroj I. Avarskog kaganata na zapadnom Balkanu, bar u svojim osnovama, oslanjao na zateeni upravni, administrativni i teritorijalni ustroj na lokalnoj razini. Uostalom zbog relativno kratkog trajanja avarske hegemonije na zapadnom Balkanu i nedovoljno razvijene politike i društvene svijesti kod Avara, oni nisu uspjeli da razviju neke kvalitetno i radikalno nove oblike teritorijalnog ustroja. 38 Postoji više razloga zašto se ovo okupljanje oko "upe Bosna desilo ve. i za vrijeme avarske vlasti. Tu je bilo središte "ivota za cijelo gornjobosansko podruje i u ranijim razdobljima, zauzima dobar zemljopisni polo"aj, kvaliteta zemljišta je bolja i sigurno se tu mo"e tra"iti mjesto gdje je trajnije prebivao lokalni avarskoslavenski vladaju.i upravni sloj. 39 Istono od sarajevskog podruja pru"a se romanijski plato koji obuhva.a planinu Romaniju i glasinaku visoravan. Na osnovi svojih zemljopisnih osobnosti (ne previsoko podruje sa prostranom visoravni, nalazi se izme8u R.P. Aquae S… i Col. Ris…, iznimno dobri uvjeti za bavljenje stoarstvom, širok i zašti.en prostor koji predstavlja pravu prirodnu utvrdu) ovo podruje je vjerojatno bilo vrlo privlano za skupine provincijalnog stanovništva izbjeglog ispred avarsko-slavenskih osvajanja i razaranja. Nekadašnje spomenute jedinice municipalnog ustroja su dali ovom izbjeglikom talasu vjerojatno najbrojniji dio populacije. Tako bismo romanijsko podruje mogli smatrati nekom vrstom prostranog refugija u kome se provincijalno stanovništvo uspjelo ouvati i svoju osobnost i autonomni nain "ivot. Skupine koje su poetkom VII st., izbjegle na romanijsko podruje su se na tome prostoru vjerojatno morale na neki nain samoustrojiti i stvoriti neku svoju strukturu koja bi u odnosu na osvojena podruja, u svome okru"enju, u"ivalo izvjesnu autonomiju te odr"avalo svoj romanski identitet. I vjerojatno pokušavalo odr"ati bar prividno i formalno kontinuitet sa ranijom epohom i romejskom dr"avnom idejom. Samo uslijed tih razloga ovo podruje je moglo ponijeti naziv Romania (zemlja Rimljana, Romeja tj. Bizantija), koji je sauvalo sve do danas. Slinu analogiju nalazimo u sluaju italijanske Romanje (Romagna) koja je predstavljala krajnju oblast Bizantije prema Langobardima, pa se kao distinkcija u odnosu na susjednu Lombardiju na nju ekskluzivno prenio tadašnji uobiajeni naziv za Carstvo u ijem se sastavu nalazila. Izgleda kao da su i ta romanijska zajednica ali i drugi romanski i slavenski govornici sa samog poetka ranog srednjeg vijeka pokušavali baš ovim romanijskim nazivom ista.i posebnost i veze sa pravom Romaniom ije su se granice pomakle daleko prema jugu i istoku. 731 Mesihović, Dezitijati, 2007 djelomino objasniti disolucijom romejske vlasti na ovim prostorima i njenom zamjenom sa neodgovaraju.im i mnogo prostijim sustavom uprave koju je uspostavio na ovim prostorima I Avarski kaganat. Lokalne zajednice i doseljenike i starosjedilake ju"no od Save koje su uklopljene u avarsku upravno-teritorijalnu šemu su uglavnom ostavljene u najve.em broju sluajeva da se same snalaze.40 Nakon urušavanja I. Avarskog kaganata, ove zajednice se potpuno osamostaljuju, jaaju.i svoju politiku individualnost, što je neminovno vodilo i oblikovanju i zasebnih autohtonih narodnosnih fenomena, posebno nakon novog doseljenikog vala koji su predstavljali Srbi i Hrvati. Jedan takav proces, u kome se jedna upravno-teritorijalna jedinica faktiki osamostaljuje, polako kreira svoju politiku individualnost i na tim temeljima se oblikuje nova politija, se od VII. st. poinje odvijati sa jezgrom na prostorima Gornje Bosne. Osnovne vremenske i povijesne smjernice od kojih poinje da tee taj proces su avarski poraz kod Konstantinopolja 626. god., pobuna slavenskih naroda pod Samom i Protobugara pod kanom Kuvratom, pad Bajanove dinastije što je sve vodilo rušenju I. Avarskog kaganata. Povlaenju avarske vlasti sa dijela Balkanskog poluotoka doprinijela je i pobjeda Heraklija nad Perzijancima 628. god. i njegov povratak u Konstantinopolj, kada zapoinje bizantsko ponovno osvajanje izgubljenih oblasti na zapadu. Bosanski banat je morao biti osnovan još u toku I. Avarskog kaganata kao njegova upravno-teritorijalna jedinica, jer se djelotvorna avarska vlast nakon njegovog rušenja povukla na sjever, ostavljaju.i tu jedinicu da se praktino sama snalazi. A pošto je ta jedinica sauvala avarsko nominiranje upravnih institucija i teritorijalnih jedinica kao što su ban-banat41, "upan-"upanija, sasvim je prirodno smatrati da je ta jedinica postojala za vrijeme I Avarskog kaganata kao njegov subordinirani dio, jer bi u suprotnom teško bilo shvatljivo naknadno preuzimanje avarskog titularnog nominiranja.42 Za vrijeme još uvijek djelotvorne vlasti Kaganata ova upravna jedinica u Gornjoj Bosni je nastala na temeljima 40 Ovaj proces relativnog osamostaljivanja lokalnih zajednica u bosanskoj unutrašnjosti je vjerojatno zapoeo još u vrijeme posvemašnjeg kraha romejske uprave i vlasti na ovim prostorima. Izlo"ene kontinuiranim napadima koji su postajali sve "eš.i i opasniji, lokalne zajednice i upravne jedinice su se morale esto i same ustrojiti bez oslanjanja na romejsku dr"avnu cjelinu. Slinu analogiju mo"emo na.i i u sluaju grada i jedinice lokalne uprave Azima ili Azimuntija, koji se nalazio na trako-ilirskoj granici koji se uspješno odupirao Atilinim Hunima i to posve samostalno bez obzira na istonorimskog cara i njegov dvor. Gibon, 1996, 406 41 Bosna je zadr"ala ovaj atribut vrlo dugo sve do 1377/1378. god. kada je preimenovana u kraljevinu, a banovinski naziv za teritorijalni i upravni ustroj na tlu BiH ponovo je privremeno uveden u razdoblju i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. 42 Klai., 1994, 24 732 Mesihović, Dezitijati, 2007 razrušenog kasnoantikog upravno-administrativnog ustroja u unutrašnjosti provincije Dalmacije,43 ukljuuju.i i preuzimanje naziva za tu jedinicu a iz kojeg se razvilo i moderno bosansko ime. Prestankom djelotvorne avarske vladavine i Bosanski banat se osamostaljuje, iako kako izgleda njegove veze sa Panonijom nisu bile prekinute, gdje se nalazilo i jezgro II. Avarskog Kaganata sve dok ga Franci nisu uništili.44 U njemu su u prvo vrijeme i dalje najve.u politiku mo. vjerojatno imali malobrojni doseljeni Avari, koji se ubrzano stapaju sa Slavenima. Tako Bosanski banat postaje ono što su romejski pisci prepoznavali pod terminom sklavinija, jedna autonomna zemlja sa posebnim upravnopolitikim sustavom sa prevashodno slavenskim identitetom. Zanimljivo je u kontekstu ovog razmatranja spomenuti da podruje Breze, u kojem se nalazilo neko upravno središte, pokazuje kontinuitet naseljenosti i nakon avarsko-slavenske najezde. Tako su u ve.oj zgradi na Crkvinama otkriveni tragovi naseljenosti iz ranog srednjeg vijeka, na lokalitetu Sr8 se nalazi i srednjovjekovna nekropola, što ukazuje da je podruje Breze i nakon razaraju.eg udara zadr"alo odre8eno znaenje. Znai bosanska politika individualnost, identitet, priznatost i prepoznatljivost koji se ra8aju u VII. st., temelji se na simbiozi i to : a) zateenog kasnoantikog upravnoadministrativnog i teritorijalnog ustroja, b) politikih i narodnosnih tradicija doseljenika, poglavito onih koje su donijeli Slaveni i c) od upravno-teritorijalne strukture i institucija koje je na osvojenom podruju uspostavio I. Avarski kaganat. Sadr"inu tog novog autohtonog politikog fenomena dala je simbioza slavenskog i starosjedilakog provincijalnog stanovništva, a koja više tee u pravcu slavenizacije. Razlozi zašto se na prostorima Gornje Bosne doga8a slavenizacija starosjedilaca, a ne romanizacija ili ak arbanizacija doseljenika le"e u sljede.im faktorima;  Socijalnoj dominaciji slavenskih govornika nad romanskim i arbanaškim govornicima u svim sferama politikog, društvenog i gospodarskog "ivota, od VII. st. pa sve do danas. 43 Da bi se vladalo nad provincijalnim i slavenskim stanovništvom koji su predstavljali dva prilino razliita etnika, religiozna i kulturna elementa, Avarima je bilo potrebno da imaju odre8eni upravnoadministrativnu i teritorijalnu strukturu i hijerarhiju. Oni sami su se nalazili na takvom stupnju razvitka politike svijesti da nisu mogli sigurno ponuditi neko novo kvalitetno rješenje po ovom pitanju, pa su bili prisiljeni da koriste ve. postoje.e bar okvirne oblike kasnoantikog teritorijalno-upravnog ustroja, koji je i sam nastao kontinuiranim razvitkom još iz ranijih pretpovijesnih i povijesnih perioda. 44 O drevnosti i kontinuitetu Bosanskog Banata nedvosmisleno govore i Dubrovani kada u pismu Sanku Miltenovi.u ka"u da je «…bosanski banat u stvari vjean». Šunji., 1996, 57 733 Mesihović, Dezitijati, 2007 Najni"e slojeve na ljestvici društvene hijerarhije ve.inom su zauzimali ne samo po slomu romejske vlasti nego i u narednim stolje.ima romanski i arbanaški govornici.  Dio rimskog-provincijalnog stanovništva je bio prisiljen ne samo da se podini doseljenicima, nego i da im prepusti plodnije krajeve i da se radi opstanka povue u pasivnije i izoliranije planinske krajeve gdje su se silom prilika bili prinu8eni da pre8u na autarkine oblike i ni"e razine "ivota.  Zbog totalne destrukcije dotadašnjeg naina "ivota romanskih i arbanaških govornika, ove zajednice su prešle na fazu retrogradnog razvitka i povratka na ni"e razine op.eg kulturnog razvitka. Veze sa antikim tradicijama i nainom "ivota su bili nasilno prekinuti i ono se moralo privikavati na novonastale uvjete i prilike i kretati skoro od poetka. Napuštena je latinska pismenost ili je svedena na sami minimum. Tako su se, povijesnim paradoksom, slavenski doseljenici našli nakon nekog vremena u op.em kulturnom smislu u superiornijem polo"aju u odnosu na starosjedilako stanovništvo, koje je do nasilnog razaranja antikog naina "ivota bilo na znatno naprednijoj i višoj razini op.eg kulturnog razvitka.  Urbana središta "ivota starosjedilakog stanovništva su porušena, a vode.i društveni sloj je bio ili izbjegao u primorje i planine ili uništen. Razorena je u velikoj mjeri i gospodarska osnova starosjedilakog stanovništva. Rudnici su prestali raditi, stara imanja su uništena, gradska privreda više nije postojala.  Sa razaranjem naselja, bio je ruiniran i dotadašnji crkveni ustroj, iako su njegovi pojedini segmenti u iznimno teškim uvjetima ipak uspijevali da pre"ivljavaju, bivaju.i prisiljeni da se prilago8avaju uspostavljenim stanjem na terenu.  Politika i društvena struktura provincijalnog stanovništva je bila slomljena, a pre"ivjele i ne izbjegle zajednice su se našle u podinjenom polo"aju ne samo prema Avarima, nego i prema slavenskim govornicima. Sa slomom romejske vlasti, pre"ivjele romanske i arbanaške zajednice su praktino ostale politiki obezglavljene, bez djelotvornog kontakta sa ostatkom Romanie.  Zajednice govornika romanskog i arbanaškog jezika ostale su izolirane i politiki neuvezane i razbijene. Njihov dalji razvitak je bio više uvjetovan komunikacijom i interakcijom sa slavenskim govornicima sa kojima su "ivjeli izmiješani, nego sa jezini i po podrijetlu srodnim stanovništvom na romejskoj teritoriji i jadranskom primorju.  Starosjedioci su se našli u upravno-politikim okvirima zajednica iji su nositelji prije bili avarski i kasnije slavenski govornici. Znai upravni sloj je dolazio prvenstveno iz 734 Mesihović, Dezitijati, 2007 redova slavenskih govornika, dok se i avarska manjina prije asimilirala sa kulturno bli"im i zajedno doseljenim Slavenima nego sa pokorenim romanskim govornicima.  Slavenski govornici su se u masama naselili na prostorima današnje Bosne, tako da nisu predstavljali duboku manjinu prema starosjedilakom stanovništvu.  Doseljenici, poglavito Slaveni, su, za razliku od germanskih naroda koja su prodrla na rimsku teritoriju, bili u op.em kulturnom pogledu znatno primitivniji i sa manje smisla za razvijeniji i sna"niji društveno-politiki ustroj. Oni sa starosjediocima nisu imali nikakvih ranijih dodirnih toaka, kao što je to imala velika ve.ina germanskih naroda koji su sa Rimljani odr"avali stolje.ima intenzivne i sadr"ajne odnose i u trenutku ulaska na rimsku teritoriju ve. bili kristijanizirani. Samim tim su germanski narodi kao Goti, Burgundi, Vandali i kasnije Franci uva"avali pojedine tekovine i aspekte antike op.e kulture i usvajali ih kao svoje. Slaveni za razliku od njih ne osje.aju nikakvu povezanost sa antikom kulturom, do"ivljavaju je kao potpuno stran, pa ak i neprijateljski fenomen i zbog toga ih uop.e nije privlailo da budu apsorbirani od starosjedilaca.45 Tako je ustvari poglavito slavensko naseljavanje imalo pogubnije posljedice po razvijenije oblike kulturnog "ivota, nego što je to bio sluaj sa germanskim narodima.46  Germanski narodi koji uspostavljaju rano srednjovjekovne dr"ave na tlu Zapadnog carstva, izuzev Anglo-Saksonaca, formiranje svojih zajednica formalno legitimiraju nekom vrstom sporazuma sa samim Rimom, kasnije Konstantinopoljem kao legalnim nasljednikom prava i obaveza nekadašnje jedinstvene Rimske Dr"ave. Uslijed toga oni poštuju zateene društvene i politike odnose «Rimljana» i ostavljaju na miru njegov vladaju.i sloj. Suprotno od njih Avari i slavenske mase koje se sa njima kre.u 45 To je neminovno moralo stvoriti izra"eni hijatus u «magli izgubljenih stolje.a» ranog srednjeg vijeka u op.em kulturnom razvitku. Posljedice toga kulturnog zaostatka osje.ati .e se prilino dugo i u razvitku i u svijesti stanovništva unutrašnjosti zapadnog i dijela središnjeg Balkana. 46 Stupanj destrukcije antike kulture i nain njegove izvedbe koji se odigrao u unutrašnjosti zapadnog djelomino središnjeg Balkana bio je u naelu slian sa onim što se desilo prilikom najezde Angla, Saksonaca i Jita na Britaniju. I upravo je to mo"da razlog da se na tlu provincija Dalmacije, Panonije kao i u Britaniji ne obnovi romanstvo. Nije neva"no ista.i u kontekstu ovog problema da su Goti, Vandali, Burgundi, pa i Franci bili na višem kulturnom nivou i ve. kristijanizirani u odnosu na paganske germanske upadae u Britaniju i avarsko-slavenske invazore na Balkan i Podunavlje. I mo"da je radi navedenog i svega drugog, analogija prestanka antike na zapadnom i središnjem Balkanu najbli"a onome što se dešavalo u Britaniji. Ipak je na kraju potrebno i re.i da je proces slavenizacije bio spor i postupan, i trebalo je ekati tek nacionalne preporode da se vlaško-romanski i arbanaški element na zapadnom Balkanu utopi u ju"noslavenske nacije. 735 Mesihović, Dezitijati, 2007 zauzimaju romejske teritorije i naseljavaju se na njima nakon njihove velike provale poetkom VII. st. ne smatraju.i za shodno da tra"e za to neki legitimitet, makar on bio isto formalne prirode, iz Konstantinopolja.  I pored nesumnjivog zanimanja u prvo vrijeme za sudbinu krš.anskih starosjedilaca, o emu svjedoi pismo iz 642. god., kako vrijeme bude odmicalo na «latinske», «rimske» i «krš.anske» zajednice u unutrašnjosti sve se manje obra.ala pa"nja. I interes se usmjerava na kristijanizaciju vladaju.e elite koja je u osnovi bila slavenskog jezika i njenog uvlaenja u tokove srednjovjekovne zapadne-latinske ili bizantske kulture. Tako su i vanjski promatrai su sve više okretali pa"nju i svoje interese prema onom segmentu koji su predstavljali slavenski govornici, a kako vrijeme bude prolazilo sve više priznavali, prepoznavali i uva"avali kao «vlasnike» zemalja unutrašnjosti zapadnog Balkana.  Nakon gašenja slavenskog paganstva i uvo8enja i afirmiranja slavenske pismenosti pa i bogoslu"enja na slavenskom jeziku, slavenski govornici su stekli i presudno kulturno preimustvo nad romanskim i arbanaškim govornicima u unutrašnjosti koji su se sada našli i u prilinoj kulturnoj podinjenosti. Taj trend se ne samo nastavio u narednim stolje.ima nego i prilino još dublje produbio najviše doprinose.i utapanju mase vlaško-romanskog i arbanaškog elementa u sve moderne ju"noslavenske nacije.47  I nakon prvih desetlje.a VII. st. ve.i dio unutrašnjosti zapadnog Balkana, ukljuuju.i i Gornju Bosnu, morao je praktino, u novim populacijskim, politikim i kulturnim uvjetima kretati praktino iz poetka. A u tom kretanju romanski i arbanaški govornici, bez obzira koliku su imali procentualnu masu (a koja sigurno nije bila mala) u ukupnom stanovništvu, su zauzimali sporednu ulogu u odnosu na slavenske govornike. Tu ulogu oni nikada ne.e uspjeti više da napuste i pored svih povijesnih i politikih turbulencija koja su u narednim razdobljima zahva.ala unutrašnjost zapadnog Balkana. Iz svega prezentiranog razloga lako se da objasniti zašto se starosjedilako stanovništvo nije uspjelo nametnuti jezikom, religijom, ili nekim op.e kulturnim 47 Paradoksalno izgleda povijesna injenica da je i religija, nakon kristijanizacije ju"no-slavenskih naroda, imala udjela u procesu slavenizacije, pogotovu ako je rije o utjecajima koji su dolazili od dijela Katolike Crkve koji se slu"io slavenskim jezikom i pismom (glagoljica i u manjoj mjeri irilica), Bosanske crkve, pravoslavnog krš.anstva i islama. Na primjer dijelovi vlaško-romanskog i arbanaškog stanovništva koji su na prostorima današnje BiH prelazili na islam vrlo su se brzo slavenizirali i napuštali romanske i arbanaške govore. 736 Mesihović, Dezitijati, 2007 tekovinama. Me8utim karakteristike starosjedilakog stanovništva su ipak ušle u osobnosti populacijske sadr"ine i strukture novog narodnosno-politikog fenomena. Za razliku od poglavito jezike slavenizacije, u genetskom pogledu, u toku dugog povijesnog razvitka, stari dinarski dominantni gen je ipak uspio da stekne ve.u prevagu nad recesivnim sjevernjakim genom. I od VII. st. poinje sa izvorom u Gornjoj Bosni da tee proces stapanja raznorodnih etnikih i kulturnih, mo"da i politikih jedinica u jezgro iz kojeg je proizašla srednjovjekovna bosanska dr"ava. I tako se u prvoj polovici VII. st. n. e. ne samo iz tekovina pridošlih elemenata nego i iz razvalina kasnoantike politike uprave i administrativne konstitucije gornjobosanskog prostora stvorila osnova za razvoj bosanskog ustroja politike vlasti, kao novog povijesnog fenomena iz kojeg je direktno proizašla i bosanska srednjovjekovna dr"ava. I na kraju se kao zakljuak name.e sljede.a rekonstrukcija ranosrednjovjekovne politijogeneze po kojoj su Avari novom politikom identitetu koji je nastajao na prostorima Gornje Bosne dali zvanino titularno nominiranje politikih institucija i teritorijalnih jedinica, Slaveni doseljeniku populacijsku masu, dio vladaju.e elite i op.e kulturne tradicije, a provincijalno stanovništvo teritorijalni okvir upravno-administrativnog ustroja, starosjedilaku populacijsku masu i naravno ime tom novom identitetu. Biskupija Bestoensis Posebno mjesto u razmatranju perioda sami kraj antike-rani srednji vijek na prostorima današnje središnje i istone Bosne zauzima pitanje biskupije Bestoensis. Sude.i po Aktima salonitanskih sabora iz 530. i 533. god. n. e. ova episkopija je bila ve. etablirana crkvena zajednica ija je nadle"nost sigurno pokrivala i nekadašnje dezitijatsko podruje, ukljuuju.i i areale municipija Bistuensium i R.P. Aquae S….48 Ova biskupija je imala nadle"nost nad jednom vrlo prostranom teritorijem, radi ega je njen biskup Andrija tra"io da se jedan dio odijeli. Mo"da se mo"e zakljuiti da u središnjoj i istonoj Bosni crkvena infrastruktura nije bila u tolikoj mjeri razvijena, pa je onda samo jedna episkopija morala pokrivati to široko brdsko-planinsko i udolinsko podruje. Ali to stoji u opreci sa nalazima, do danas, brojnih kasnoantikih bazilika i crkvi na prostorima Gornje Bosne i 48 Sjedište biskupije se vjerojatno nalazilo u Bistue Nova, mo"da poradi injenice da je Aquae S…, bar njen urbani dio bio uništen ili degradiran uslijed nemirnih ranijih razdoblja seobe naroda, ili mo"da nekog drugog razloga. 737 Mesihović, Dezitijati, 2007 lašvanskog porjeja.49 S druge strane, raspola"emo sa dokazom da je na prostoru Gornje Bosne pored katoliko/ortodoksne crkvene infrastrukture iji je reprezent bila Bestoensis ecclesia (odnosno biskupija Bestoensis), postojao i arijanski ustroj i to u isto vrijeme kada je i Andrija bio biskup. Nejasno je što se doga8alo sa ovom biskupijom u periodu 597 god.641. god., odnosno u periodu rasapa antikog naina "ivota i romejske vlasti u unutrašnjosti i poglavito slavenskog naseljavanja. Biskupsko sjedište je vjerojatno dijelilo istu sudbinu sa mnogim drugim naseljima i bilo je uništeno (npr. mo"e se pouzdanije smatrati da su bazilike u Bilimiš.u i Crkvinama u Brezi bile uništene), ali to ne znai da je bio uništen i crkveni ustroj, pa i sama biskupija kao institucija. Nesumnjivo je bar dio starosjedilakog stanovništva, koji je nastavio "ivjeti u prostorima središnje i istone Bosne, ostao privr"en krš.anstvu. Što se tie razine kristijanizacije provincijalnog stanovništva središnje i istone Bosne ne bi trebalo njegove domete ni precjenjivati, ali ni podcjenjivati. Pošto je katoliko/ortodoksna dogma, i njena crkvena hijerarhija, bila od uspostave romejske vlasti vladaju.a i jedina javno dozvoljena konfesija za javno i oficijelno ispoljavanje, normalno je oekivati da se najve.i dio toga provincijalnog stanovništva i javno deklarira kao takav. Ali, kao što je ve. reeno, mnogi raniji kultovi su se sigurno još uvijek i odr"avali i primjenjivali, bez obzira da li su ve. bili simbiozirani ili u procesu simbioze sa krš.anstvom ili bez ikakve simbioze, a i nejasna je i sudbina arijanaca i njihovog uenja u drugoj polovini VI. st. n. e. Jedan dio stanovništva je sigurno bio samo površno kristijaniziran, pa je nakon sloma na poetku VII. st. došlo mo"da kod jednog 49 Prilikom govora o ovom pitanju, potrebno je navesti i injenicu da krš.anstvo slabije prodire u kontinentalne prostore provincije Dalmacije, nego npr., u Panoniju, posebno njen ju"ni dio. Tome su razlog i te"a pristupanost (zbog objektivnih zemljopisnih okolnosti), sklonost konzervativizmu gorštakog stanovništva, ali i dolazak drugih kultova koji su predstavljali konkurenciju krš.anstvu, npr., kult Mitre, koji je bio vrlo razvijen u unutrašnjosti Dalmacije—npr. Mitreji u Jajcu, u Milama kod Jajca i u Konjicu (O tome v. Zotovi., 1973), a došao je vjerojatno sa islu"enim vojnicima. Unutrašnjost Dalmacije je uostalom i bila jedna od glavnih regrutnih baza u III. st. n. e. Inae u brdsko-planinskim i udolinskim prostorima današnje BiH stara vjerovanja se grevito bore za opstanak i vrlo esto se simbioziraju sa oficijelno vladaju.im religijama. Tako i danas u religioznom "ivotu stanovnika BiH (bez obzira na formalnu konfesionalnu pripadnost) ima veoma dosta sujevjerja, praznovjerica i starih paganskih svetilišta, tradicija, vjerovanja i rituala (uglavnom predslavenske i slavenske provenijencije), koja u svakodnevnom "ivotu esto imaju ve.u ulogu, znaaj i utjecaj po obinog ovjeka nego dogme oficijelnih religija kojima oni formalno «po ro8enju» pripadaju. A nije rijedak sluaj da se neka od tih neabrahamskih vjerovanja na8u uokvireni unutar sustava oficijelnih religija i institucija koje ih predstavljaju. O procesu kristijanizacije autohtonog romaniziranog stanovništva provincije Dalmacije v. Jarak, 2005 738 Mesihović, Dezitijati, 2007 dijela starosjedilakog stanovništva i do postupnog napuštanja krš.anstva i povratka svojim ranijim ili prilaska novim (avarskim i posebno slavenskim) kultovima ili oblikovanja nekih novih paganskih vjerovanja. Nakon sloma romejske vlasti, makar i formalno bili prisutni, krš.anstvo i njegova infrastruktura su postali jedan od glavnih vidova identiteta starosjedilakog stanovništva koji ih je razlikovao od vladaju.ih doseljenika. Mo"da je tako privr"enost krš.anstvu bar kod dijela starosjedilakog stanovništva dobila na znaenju. Zato i nije nemogu.e pretpostaviti da je i nakon poetka VII. st. n. e. postojao bar u rudimentarnom obliku neki crkveni ustroj, koji je brinuo o potrebama onog dijela stanovništva koje se smatralo krš.anima. Uostalom, teško je i povjerovati da je avarsko-slavenska najezda u potpunosti izbrisala krš.anstvo sa ovih prostora i uop.e unutrašnjosti zapadnog Balkana. Me8utim, ovo krš.anstvo izolirano u dubokoj unutrašnjosti, u sredini u kojoj ono više nije ni dominatno ni vladaju.e (bar u VII. i VIII. st.) i oslonjeno na samo dio stanovništva sa razliitim razinama kristijanizacije, moralo se razvijati nekim posebnim tokovima, mo"da bar u naelu slino kao i irsko krš.anstvo. Ako je i postojala bilo kakva infrastruktura i hijerarhija pa i dogmatska uvjerenja (koja i sama, postupno ili pod razliitim utjecajima, impulsima i prilikama evoluiraju) krš.anstva na prostorima bosanske unutrašnjosti, ona su vjerojatno razvila neka autonomna, posebna mo"da bolje re.i specifina naela svoga postojanja i djelovanja. I to u odnosu na glavne tokove razvitka krš.anstva i njegovog ustroja, bez obzira da li je rije o onome koje struji iz Rima ili Konstantinopolja. Ponovni proces kristijanizacije bosanske unutrašnjosti, koji je ovaj put usmjeren primarno prema slavenskim govornicima, nije mogao sigurno zanemariti ni ovaj prisutni krš.anski element i sigurno je i on imao utjecaja u daljem razvitku konfesionalnih prilika na tlu Bosne u ranom srednjem vijeku.50 50 Ljetopis popa Dukljanina potvr8uje prisustvo ovih krš.anskih zajednica neposredno nakon sloma romejske vlasti i uspostave slavenskih politija, izoliranih u slavenskoj, paganskoj unutrašnjosti i iz smisla teksta se jasno vidi da se pod njima podrazumijevaju starosjedilake zajednice. Ljetopis popa Dukljanina, VI; «No vidjevši krš.ani da su se našli u velikoj nevolji i progonima, ponu se okupljati po planinskim visovima i, prema mogu.nostima, podizati prigodna utvr8enja, gradove i zgrade…» Ljetopis popa Dukljanina, VII; «Ali u njihovo vrijeme mnogi su krš.ani iz primorskih i zagorskih krajeva, da se ne bi opoganili njihovim gadnim obiajima, danomice bje"ali i posvuda se pridru"ivali onima, koji su "ivjeli po planinama i prirodnim utvr8enjima, vole.i da s njima trpe progonstvo i bijedu, pa da spase svoje duše, nego li da kratko vrijeme u"ivaju s nevjernima i da u njihovu društvu izgube dušu. » 739 Mesihović, Dezitijati, 2007 Ljetopis popa Dukljanina, IX; «.U to doba nastade velika radost, i kršani si8oše s planina i skrovišta, kuda se bjehu razmilili, te poeše hvaliti i blagoslivljati ime Gospodina, koji spašava one što se u nj uzdaju.» Svi navedeni podaci najvjerojanije se odnose na razdoblje VII-IX. st., znai upravo u onaj najva"niji period, kariku koja bi trebala povezivati kasnoantiko krš.anstvo zapadnog Balkana sa krš.anstvom srednjeg vijeka uvjetno reeno slavenskog zapadnog Balkana. 740 Mesihović, Dezitijati, 2007 Brojnost populacije i r e z u l t a t i a n t r o p o l o š k i h i s t r a  i v a nj a Brojnost na osnovi dekurija Po Pliniju Starijem Dezitijati, odnosno njihova peregrinska civitas, sainjeni su od 103 dekurije.1 Ovaj podatak Plinija Starijeg daje odre#ene mogu$nosti za demografska istraivanja. B.Gabrievi$ (a što preuzima i A.Stipevi$) je brojnost svake od dekurija iz „Naturalis historia“ od Plinija Starijeg, a koju identificira sa manjim bratstvom, procijenio izme#u 150 i 200 osoba.2 Me#utim, postavlja se pitanje 1 Plin. NH III, 143 2 Gabrievi$, 1953, 114 - 115; Stipevi$, 1989, 129 Postoji i druga opcija izraunavanja brojnosti populacije na odre#enom podruju, ije rezultate isto treba uzimati u relativnom obliku. V. Radimsky (1894, 303) je za izraunavanje pretpostavljene brojnosti stanovništva u Duvanjskom polju i njegovom okruju primijenio metodu po kojoj je sabrao broj gradina na odre#enom podruju, i uzeo da je na jednu gradinu dolazilo prosjeno 200 stanovnika i dobio mogu$e brojno stanje konkretne oblasti. Slinu metodu je primijenio i M.Zaninovi$ (1994, 46) za Livanjsko podruje (Livanjsko polje, bolje re$i njegovi rubovi i podruje Buškog blata). Ova metoda je primjenjiva samo na brdsko-planinskom podruju, gdje su ostaci gradinskih naselja vidljivi i gdje je lakše i bre mogu$e izvršiti rekognisticiranje prapovijesnih i protohistorijskih naselja, nego u širim ravnicama. Pored ovih procjena, u znanosti se operira sa još jednom metodom, ali koja se uglavnom bazira na naelu odre#ivanja bar pribline veliine teritorije koja je stajala na raspolaganju svakom od pojedinih ilirskih naroda (o tome v. >ae, 1995, 88 i fus. 226). Tako S.>ae procjenjuje delmatsku teritoriju na oko 7000 km2, a po Marinu Zaninovi$u (1966, 33 i d.) delmatsko zemljište se moe procijeniti na preko 9000 km2. Pošto se procjena M. Zaninovi$a odnosi na razdoblje prije rimske vlasti, S.>ae je oduzeo od njegove procjene dio za koji on procjenjuje da su ga Rimljani konfiscirali. Na osnovi takve postavke je onda S.>ae došao i do procjene teritorija Diciona u rimsko, preciznije re$i, plinijevsko doba⇒342 delmatske dekurije: 239 dicionske dekurije= 7000 km2 : 5000 km2. Po ovoj formuli i metodi, dezitijatska teritorija bi iznosila ⇒342 : 103 dezitijatske dekurije=7000 : oko 2121 km2. Me#utim ovakva metodologija nosi sa sobom i neke injenice, pa i manjkavosti koje treba imati u vidu; 1. Izvorna gra#a uop$e ne nudi ni najmanju mogu$nost da se da bar priblina slika delmatskog teritorija koji su Rimljani konfiscirali i oduzeli od onih preko 9000 km2, ako je uop$e došlo i do konfiskacije delmatskog zemljišta u ve$oj mjeri od strane Rimljana. 2. Pojedini narodi su ivjeli na podrujima sa razliitim zemljopisnim osobnostima i bogatstvima, kvaliteta tla i veliina rudnih bogatstava su bili razliiti, a i pojedini narodi su imali razliita gospodarstva i razliite dostignute razine op$eg kulturnog razvitka. 741 Mesihović, Dezitijati, 2007 koliko je sama Gabrievi$eva procjena relevantna.3 Iako je Gabrievi$eva procjena brojnosti moda odgovaraju$a, njegovo definiranje dekurije je neodgovaraju$e. Nesumnjivo je za podatak o peregrinskim civitates sa dekurijama Plinije Stariji kao izvor imao rezultate oficijelnog popisa. A osnovna svrha rimskih popisa je bilo reguliranje poreznih i drugih (vojnih) obaveza. Pošto zajednice unutar rimskog imperija nisu imale uniforman sustav prava i obaveza, nego je to zavisilo od itavog niza razloga, jasno je da i rezultati popisa i njegovi podaci nisu mogli biti isti. Samim tim su i pojedine zajednice razliito popisivane. Kada se sagleda popis naroda u provinciji Gornji Ilirik/Dalmaciji jasno se uoava da za Liburne i Japode nije naveden broj dekurija, za razliku od Delmata, Mezeja, Diciona, Dezitijata, Naresa itd... Jasno je da su oni popisani razliito od ve$ine domorodakih civitates iz salonitanskog i naronitanskog konventa. Razlog lei u razliitosti primjene popisnih zahtjeva izme#u na jednoj strani Liburna i Japoda i na drugoj ve$ine ostalih domorodakih zajednica. To bi onda znailo da su Liburni i Japodi imali drugaije porezne i druge obaveze, vjerojatno blae i bolje. Uzrok toga bi se našao u njihovom ponašanju za vrijeme Velikog Ilirskog ustanka od 6. do. 9. god. n. e. Veronski natpis CIL V, 3346 ukazuje da su Liburni i Japodi (ili bar jedan njihov dio i to onaj zvanini i reprezentativni) bili na protu-ustanikoj strani, odnosno da su ostali lojalni Rimu. Sa druge strane, izvorna gra#a potvr#uje da su na ustanikoj strani uestvovali Dezitijati, Mezeji, Delmati (svi sa popisanim dekurijama). Inae na 3. A i potrebno je imati na umu i biološke gubitke pojedinih naroda, ne samo u toku rata 6-9. god. n. e., nego i ranije, pa i kasnije, pa onda i proces njihove biološke obnove i etc, što je sve bilo razliito po pojedinim narodima. 3 Dekurije kao poseban vid unutarnjeg ure#enja ilirskih peregrinskih civitates nisu morale da imaju slino brojno stanje. U odnosu na veliinu i kvalitetu zemljišta koji su posjedovali, tehniku usavršenost, umješnost privre#ivanja, unutarnjih snaga povezanosti, obiaja, kulturnih i politikih tradicija narodnosne zajednice kojoj dekurija pripada, te naina ivota ovisila je i brojnost svake od dekurija. Ako bismo smatrali da je dekurija ekvivalent instituciji roda, preciznije rimskog gensa (što nije sasvim dokazano) onda ta raznolikost još moe više do$i do izraaja (O tome više v. Mesihovi$, 2007, 53, fus. 144). Ako bismo se drali naela po kojoj dekurije više odgovaraju op$inama, nego rodovima, u tom sluaju bi brojno stanje me#u dekurijama u naelu bilo priblinije nego što bi to bio sluaj sa klanovima. Ipak injenica da Plinije Stariji navodi dekurije u kontekstu izvršenog popisa, znai slubenog dokumenta ukazuje da su ove dekurije ipak bile jedinice koje su korištene kao osnova na kojoj je izvršen i sistematiziran popis domorodakog stanovništva, što bi podrazumijevalo da njihovo brojno stanje nije baš u velikoj mjeri me#usobno osciliralo. Ali naravno ni ovo stajalište ne bi trebalo apsolutizirati, i op$ine su mogle imati prilino razliito brojno stanje. U pojedinim regijama (u primorju, u ravniarsko-plodnim oblastima, urbaniziranim ili poluurbanizovanim zonama, rudonosnim bazenima, u kojima egzistiraju politiki jae formacije) dekurije su morale imati brojnije lanstvo, a u pasivnijim krajevima su bile manje brojne. Brojno stanje dekurija je moglo varirati i od društvenih inilaca po kojima je zajednica koja sainjava odre#enu dekuriju prepoznatljiva, od kojih je najbitniji poloaj i status rodova i porodica koji su sudionici pojedinih dekurija u okviru itave narodnosne zajednice. 742 Mesihović, Dezitijati, 2007 plinijevskom opisu Zapadnog Balkana opaa se odre#eni utjecaj povijesnog fenomena Velikog Ilirskog ustanka. To se jasno primijeti u njegovoj opasci „... Burnum, Andetrium, Tribulium, nobilitata proeliis castella“. Iako im politije nisu ukinute, ustaniki narodi su morali biti na neki nain posebno kanjeni i to vjerojatno pove$anjem poreznih i drugih nameta i obaveza, a umanjivanjem prava i autonomije. I moda upravo u ovoj injenici treba traiti razloge postojanja dekurija kod jednog, ve$eg dijela dalmatinskih peregrinskih civitates. U tom sluaju dekurije bi bile posebne porezne jedinice koje su kreirali Rimljani. Ne bi bilo nemogu$e pomisliti da je rije o administrativno – poreznoj jedinici koja se sastojala od deset familia. Naravno termin familia je potrebno shvatiti u rimskom smislu široke porodice ili naše porodine zadruge, a ne moderne nuklearne porodice. Ustvari moda bi najbolja definicija dekurije gornjoilirskih/dalmatinskih naroda bio skup deset porodinih zadruga, koje su imale izvjesnu poreznu obavezu. Veliina porodinih zadruga (koje okupljaju više generacija) nije bila ujednaena ni u mirnodopsko ni u ratno doba, nego je varirala radi raznih inilaca (stupanj prirodnog priraštaja, broj muških lanova, ekonomski uvjeti ivota, kvaliteta posjeda, stabilnost zadruge, podruje prebivanja).4 U Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji iz druge polovice XIX. st. brojnost porodine zadruge je iznosila više desetina lanova (V. Bogiši$, 1984, str. 22; 39 daje primjere brojnosti zadruga od 27 lanova, preko 30 i 32 lana sve do 40, pa i onih od 60 – 70 lanova). Istine radi, porodine zadruge sa 40 lanova su inile znatnu manjinu (5 %), dok su one od 60 – 70 lanova do druge polovice XIX. st. u Hercegovini išezle. Radi toga bi se prosjena brojnost porodine zadruge iz vremena Bogišieve ankete mogla procijeniti na oko 25 lanova. Vjerojatno je slian prosjeni odnos porodine zadruge vladao i u ranoantiko doba Zapadnog Balkana, jer zapadnobalkanska institucija porodine zadruge pokazuje iznimnu konzervativnost i sporost u promjenama. U tom sluaju bi prosjena brojnost dekurije iznosila oko 250 duša. Na osnovi svega navedenog, procjena brojnosti ljudske mase kod dijela autohtonih naroda5 (samo kod kojih je poznat broj dekurija koje daje Plinije Stariji6) koji su naseljavali Provinciju Dalmaciju mogla bi se iskazati na sljede$i nain: 4 5 O porodinoj zadruzi na Zapadnom Balkanu v. Bogiši$, 1984, str. 21 - 38 I procjene o brojnosti koje o drugim narodima daju antiki pisci ne odudaraju radikalno od ovih pretpostavljenih brojki za ilirske narode. Pa tako npr. galski narod Adautaci su imali 53 000 duša, a u gradu Avariku, sjedištu Bituriga Cezar je ubio 40 000 ljudi. (Maškin, 1951, 259; 265). Po Cezaru (de bell. gall. I, 29) na seobu se pokrenulo 263 000 Helveta, 36 000 Tulinga, 14 000 Latobriga, 23 000 Rauraka i 32 000 Boja. Me#utim pošto je sam Cezar iznio procjenu da je onih koji su se nakon sukoba sa njegovim trupama povratili u svoj zaviaj bilo 110 000, njegove prve brojke su sigurno bile obino preuveliavanje broja neprijatelja sa kojima se sukobio, jer je teško povjerovati da su Helveti izgubili za vrijeme borbi sa Cezarovim legijama u jednom kratkom periodu više od polovine populacije, skoro onoliko koliko su izgubili domorodaki 743 Mesihović, Dezitijati, 2007 Broj dekurija Ime naroda Pretpostavljena brojnost Pretpostavljena brojnost po Gabrievi$evoj formuli. na osnovi porodinih zadruga. Delmati 342 51 300-68 400 Deuri 25 Dicioni 239 35 850-47 800 cc 60 000 Mezeji 269 40 350-53 800 cc 67 000 Sardeati 52 7 800-10 400 cc 13 000 139 050-185 400 cc 231 000 Salonitanski konvent Ukupno 927 Dezitijati 103 15 450-20 600 cc 26 000 Daorsi 17 2 550-3 400 cc 4 000 Sikuloti 24 3 600-4 800 cc 6 000 Deremisti 30 4 500-6000 cc 7 500 Deretini 14 2 100-2 800 cc 3 500 Melkumani 24 3 600-4 800 cc 6 000 Naresi 102 15 300-20 400 cc 25 500 Dindari 33 4 950-6 600 cc 8 000 Dokleati 33 4 950-6 600 cc 8 000 Glindicioni 44 6 600-8 800 cc 11 000 Kerauni 24 3 600-4 800 cc 6 000 Scirtari 72 10 800-14 400 cc 18 000 Vardaei Ne više od 20 ≤ 3 000-4 000 cc ≤ 5000 3 750- 5 000 cc 85 000 cc 6 000 narodi Ilirika za vrijeme rata 6-9 god. n. e. S druge strane, treba imati u vidu i Cezarove procjene površine teritorije Helveta (de bell. gall. I, 2), koja se prostirala na 240 rimskih milja duine (cc 359 km), a 180 rimskih milja širine ( cc 269 km), što bi onda znailo da je ona zahvatala prilino veliku površinu na koju se moglo smjestiti u uvjetima protohistorijskog razvitka 200250 000 duša. 6 Prilikom itanja Plinijevog popisa ne samo za domorodake narode salonitanskog konventa (III, 141-143) nego i za opis jednog broja naroda Panonije (III, 148), upada u oi redoslijed njihovog navo#enja jer su oni poredani po naelu abecede. 744 Mesihović, Dezitijati, 2007 Naronitanski konvent7 Ukupno 540 81 000-108 00 cc 135 500 Ukupno dekurija Ljudska masa cc 366 500 1467 220 050-293 400 Ukupna pretpostavljena Brojnost #U stupcu «pretpostavljena brojnost» prva brojka u retku oznaava niu predloenu vrijednost, a druga višu predloenu vrijednosti pretpostavljene brojnosti epihorskih naroda. Koriste$i prosjenu brojnost dekurija na osnovi teorije o porodinim zadrugama, moe se pretpostaviti da je ukupna ljudska masa u tabeli nabrojanih naroda mogla iznositi izme#u 360 000 i 370 000 osoba.8 Plinije Stariji spominje, ali bez navo#enja broja dekurija, i sljede$e autohtone narode na prostoru Provincije : (sjeverni) Partheni, Ozuaei, Hemasi, Kavi,9 Astiti (po M.Sui$u Masthitae/Mastiti), Arinisti. Oni su vjerojatno naseljavali najistonije i najjunije prostore Provincije. Nejasno je zašto Plinije Stariji i za njih ne navodi broj dekurija, ili nije raspolagao sa relevantnim podacima ili su spomenuti narodi bili brojano male zajednice i da Plinije nije smatrao shodnim da ih posebice za svaki od njih navodi broj dekurija ve$ ih je samo poredao jednog za drugim u jednoj reenici. Ve$ ranije smo govorili o tome da Plinije Stariji navodi ove male narode koriste$i prošlo vrijeme, što unosi element sumnje u njihovo postojanje sredinom I. st. n. e. Ali bez obzira da li oni postojali kao politije i narodi ili ne u tom razdoblju, veliina ovih malih naroda ipak nije bila tolika da bi radikalno narušavala ukupne brojne vrijednosti. Uz spomenute male narode, koji su moda i sami davali svoj doprinos domorodakoj populaciji naronitanskog konventa i provincije Dalmacije sredinom I. st. n. e. (na koje se odnosi Plinijevog navo#enje popisa ilirskih civitatesa), potrebno je spomenuti i one narode koje u odjeljku III, 144 Plinije Stariji navodi (isto u prošlom vremenu) ali ije je situiranje u naronitanski konvent, pa i u 7 Kada se malo dublje analiziraju podaci predstavljeni u tabelama, moe se primijetiti da se u naronitanskom konventu) nalazi velika narodnosna šarolikost sa mnogo malih naroda, za razliku od salonitanskog konventa gdje je stanje znatno ujednaenije. Ta šarolikost se dodatno pojaava ako se narodima sa dekurijama doda i onih pet naroda iz naronitanskog konventa koje Plinije Stariji spominje, ali bez navo#enja broja dekurija, te ako se tu smjeste i Pirusti (pod korumpiranim imenskim oblikom) i neki drugi ilirski narodi koje Plinije Stariji izgleda isto smješta u provinciju Dalmaciju. Razlozi velike razjedinjenosti lee prvo u disoluciji autarijatske politije a zatim moda i u zemljopisnim uvjetima. 8 Potrebno je naglasiti da vrijednosti u tabeli reprezentiraju stanje decenijima nakon završetka Velikog Ilirskog ustanka u kojem je nesumnjivo bilo došlo do stravinog stradanja domorodake populacije, a posebno kod nekih naroda. U tom sluaju bi i ukupna brojnost navedenih domorodakih civitates prije 6. god. n. e. bila znatno ve$a od predloenih brojki. 9 Kavi se spominju i za vrijeme III. ilirskog rata, protiv njih je ratovao Kavarancije, polubrat Gencija. Wilkes, 2001, 187 745 Mesihović, Dezitijati, 2007 okvire same gornjoilirske provincije, izuzev Labeata i Pyraei (Pirusta) sumnjivo. Ali bez obzira jesu li svi, ve$ina, pojedini narodi ili samo Labeati i Pirusti ulazili u okvire naronitanskog konventa i samim tim provincije Dalmacije, i ti narodi na samom krajnjem jugoistoku Provincije su pove$avali i broj naroda sastavnica naronitanskog konventa, ali i brojnu masu domorodake populacije spomenutog konventa, ali samo pod uvjetom da su stvarno postojali sredinom I. st. n. e. Skupna brojnost ovih istonih dalmatinskih zajednica ne bi mogla iznositi više od 50 000 osoba. Ali i pored toga pove$anja vjerojatno se ljudska domorodaka masa naronitanskog konventa u svojoj brojnoj vrijednosti ipak nije uspjela pribliiti ukupnoj brojnosti samo onih pet salonitanskih naroda koje Plinije Stariji navodi sa brojem dekurija. I na osnovi izloenog moda bi se ukupna domorodaka ljudska masa salonitanskog i naronitanskog konventa za sredinu I. st. n. e. mogla špekulativno procijeniti do oko 410 000 – 420 000 osoba. Posebno pitanje ima odnos Plinija Starijeg prema epihorskim narodima situiranim u skardonitanskom konventu. Od tamo smještenih naroda on spominje samo Liburnorum civitates XIIII i Japode, ali za razliku od druga dva provincijalna konventa, on za ova dva nesumnjivo iznimno brojna (u kontekstu Ilirika) naroda ne daje broj dekurija. Dok za Liburne upotrebljava drugu metodu opisivanja unutarnje strukturiranosti (u vidu XIIII civitates), uz Japode ne daje nikakav broj kojim bi definirao njihovu unutarnju strukturiranost.10 Doprinos Japoda i Liburna i drugih manjih naroda iz skardonitanskog konventa ukupnoj ljudskoj masi domorodakog stanovništva Gornjeg Ilirika je bio prilian. Dok su Delmati morali biti najbrojniji, najznaajniji i najutjecajniji narod i civitas u cijeloj Provinciji, jer je samo u tom sluaju bilo razumljivo da se ve$ u toku I st. n. e. itava Provincija poinje nazivati Dalmacija (Dalmatia ili Delmatia zavisno od vrela),11 dotle je i salonitanski konvent morao biti i najbrojniji konvent. Sa svoje strane naronitanski konvent je okupljao prilinu teritoriju i veliki broj naroda i njihovih peregrinskih civitates, pa je logino vjerojatno i on imao više domorodaca u peregrinskom statusu (i pored svojih lošijih zemljopisnih uvjeta, posebice u unutrašnjosti i na istoku, i 10 Plin. NH III, 139 11 Znaenje Delmata u op$eprovincijskim politikim, društvenim i gospodarskim odnošajima sigurno je pridolazio i iz injenice da je kompletno zale#e sjedišta Provincije i njenog namjesnika Salone i njenog agera, pripadalo Delmatima i njihovoj civitas. Sude$i po podacima Plinija Starijeg naziv Dalmacija za provinciju Gornji Ilirik nije bio uobiajen i primjenjivan, bar u slubenim dokumentima sve do prvih desetlje$a druge polovice I. st. n. e. Plinije Stariji u samom poetku svoga etnografskog opisa zapadnog Balkana, kae «sada se sve to naziva op$enito jednim imenom Ilirik» (nunc totum uno nomine Illyricum vicatur generatim, Plin. NH III, 139). Nešto dalje u tekstu Plinije Stariji na jednom mjestu precizno odvaja Dalmaciju od jednog drugog dijela Provincije (Liburniae finis et initium Dalmatiae Scardona…Plin. NH III, 141). 746 Mesihović, Dezitijati, 2007 narodnosne i politike rascjepkanosti) u odnosu na skardonitanski konvent u koji su ulazila, istina dosta brojna, ali ipak samo dva domorodaka naroda. Uostalom Delmati su morali biti brojniji i u odnosu na Japode i u odnosu prema Liburnima, pa zato skupna brojnost ova dva skardonitanska naroda ne bi mogla iznositi više od 100 000 osoba. Ta brojnost za samo dva naroda bi mogla biti mogu$a, jer je obuhva$ala i zajednice koje su dostigli i višu i kulturnu, i politiku i gospodarsku razinu, a Liburni (makar samo neke njihove zajednice) bi ve$ bili i urbanizirani po mediteranskom modelu. Osim toga i omjer njihovog stradanja za vrijeme velikog ustanka je izgleda bio manji nego npr. za narode u druga dva konventa. I na kraju bi se moglo zakljuiti da je ukupna peregrinska, domorodaka ljudska masa provincije Gornji Ilirik/Dalmacije sredinom I. st. n. e. mogla iznositi do 510 000 – 520 000 osoba. Za neindustrijsko društvo, situirano preteno na podruju sa predominantno planinskim i brdskim zemljopisnim karakteristikama i sa sukladno tome stoarstvom kao temeljnom egzistencijalnom privrednom granom, još uvijek nedovoljnim stupnjem urbanizacije (po mediteranskom grko-rimskom obrascu) i romanizacije i koje je još uvijek u biološkoj masi (i pored desetlje$a mira) osje$alo posljedice ratova vo#enih i me#usobno i sa Rimljanima, predloena brojka moda stvarno odrava stanje domorodake biološke mase. Pored onih koji su imali pravno – politiku pripadnost domorodakih civitates, na prostoru Provincije je ivio i znatan broj osoba sa rimskim gra#anstvom (kolonija Jader, kolonija Tragurium, Siculi naseobina klaudijevskih veterana, kolonija Salona, kolonija Narona, kolonija Epidaurum, naselja/oppida Rhizinium, Acruium, Butuanum, Olcinium, Scodra). Neke zajednice su imale italsko pravo 12 (Alute, Flanati), Dalmatinski Rimljani iz sredine I. st. n. e. nisu morali biti samo doseljeni ili po porijeklu Italici ili neki drugi mediteranci, nego se u tome skupu sigurno nalazio i odre#eni broj osoba, pa i zajednica, zapadnobalkanskog i grkog porijekla koji su dobili rimsko gra#anstvo. Osobe sa rimskim gra#anstvom su mogle biti naseljene i u unutrašnjosti Provincije, kao dravni funkcioneri i slubenici, trgovci, detašmani veterana, obini naseljenici ili avanturisti. U masu rimskih gra#ana iz sredine I. st. n. e. potrebno je dodati i aktivni sastav legijskog garnizona (VII. legija C.P.F. koja je 58. god. n. e. premještena na donjodunavsku granicu i XI. legija C.P.F13). Uz legijski sastav se nalazila i prilina masa civilnog stanovništva najrazliitijeg porijekla. Pored legijskog sastava, u to vrijeme u Provinciji je boravio i 12 13 Ius italicum-oznaava da je odre#ena zajednica uivala ista prava kao i stanovnici Augustove Italije. Od 42. god. n. e. obje legije nose epitet Claudia pia fidelis 747 Mesihović, Dezitijati, 2007 odre#eni broj auksilijarnih kohorti, iji pripadnici u ve$ini sluajeva još uvijek nisu bili rimski gra#ani. 14 Ukupan broj rimskih gra#ana u Provinciji nije mogao biti manji od 70 000 osoba15 + auksilijarni vojnici (bez rimskog gra#anstva). Na otocima (Vis, Hvar, Korula) i na pojedinim mjestima na samoj obali je bio i znatan broj osoba grkog porijekla; uglavnom potomaka grkih kolonista iz IV. st. p. n. e. (od kojih je jedan dio bio i nosilaca rimskog gra#anstva). Uz osobe sa domorodakim pripadnostima i rimskim gra#anstvom u Gornjem Iliriku je bio i izvjestan broj osoba koji su dolazili iz najrazliitijih dijelova imperija i neposrednog okruenja (auksilijarne jedinice, trgovci, itd...). Pored slobodnog stanovništva u ukupnu ljudsku masu naseljenu na prostorima Gornjeg Ilirika ulazili su i robovi, bez obzira da li se nalazili u vlasništvu osoba sa rimskim, nekim od mnogih domorodakih ili drugim stranim gra#anstvom. Broj robova naravno nije bio toliki kao u Italiji ili Grkoj, ali ne bi trebalo zanemarivati ni njihovo ueš$e u ukupnoj masi, posebno ako se ima u vidu da su zbog elastinosti rimskog zakonodavstva vezanog za status robova, oni postajali slobodnjaci i nositelji nekog od gra#anstava i iji bi se potomci vrlo brzo potpuno utopili u odre#enu zajednicu. Ako bi se sve navedene brojke sabrale, onda bi se brojnost stanovništva provincije Gornji Ilirik/Dalmacije sredinom I. st. p. n. e. špekulativno mogla procijeniti na ne manje od 600 – 650 000 stanovnika. Na prostoru današnje BiH koji je ulazio u provinciju Gornji Ilirik (Dalmaciju), u svojoj cijelosti ili djelomino bili su nastanjeni skoro svi narodi nabrojani u tabeli, izuzev Scirtara, koji su po Klaudiju Ptolemeju naseljeni blizu Makedonije (tj. provincije), Dokleata i Kerauna16 na koje sve ukupno otpada 14 Bar oko 10 000, ako ne i nešto više, rimskih legionara, kao i odre#en broj pomo$nih jedinica (od kojih mnoge nisu pripadale doma$em elementu iz same Provincije) bi, u sluaju pretpostavljenih brojki o masi domorodakog stanovništva sredinom I. st. n. e., bilo više nego i dovoljno da se odrava mir i dravni autoritet me#u narodima u koje rimska dravna vlast nije imala dovoljno povjerenja. >itavu unutrašnjost Galije, sa mnogo brojnijim stanovništvom u odnosu na Gornji Ilirik osiguravao je znatno malobrojniji garnizon u Lionu, dok su eto za narode zapadnog Balkana bile potrebne ak dvije kompletne legije i znaajan broj i pomo$nih jedinica te samim tim i itav sustav garnizona i detašmana. 15 Po Augustovim Res Gestae (I, 8) u lustrumu 28. god. p. n. e. bilo je evidentirano 4 063 000 rimskih gra#ana, 8. god. p. n. e. bilo je 4 233 000 rimskih gra#ana, a 14. god. n. e. bilo je 4 937 000. Do sredine I. st. n. e. broj rimskih gra#ana je sigurno duboko prešao cifru od 5 000 000. 16 Nejasno je da li bi se ovi Kerauni (kod Plinija Starijeg navedeni u obliku Cerauni decuriis XXIIII) mogli povezati sa Ceraunii montes koje spominju Pomp. Mela, II, 48 i Cass. Dio L, 9, 2; 12, 2, odnosno sa Plinijevim Acroceraunio Epiri finitus promunturio (III, 97); montes Acroceraunia (III, 145); promunturium Acroceraunium (III, 150); sinus Acrocerauniis (IV, 1); Epiros in universum appellata a Cerauniis incipit montibus (IV, 2); in Epiri ora castellum in Acrocerauniis Chimera (IV, 4); Acrocerauniis (IV, 52); Ovaj lokalitet po Pliniju Starijem pripada provinciji Makedoniji, i nalazi se relativno udaljeno od granica Ilirika/Dalmacije, a Kerauni izriito pripadaju provinciji Dalmaciji, znai i Iliriku. A i po smislu teksta Pomponija Mele 748 Mesihović, Dezitijati, 2007 129 dekurija (32 250, nešto više od Dezitijata). I dijelovi onih 6 malih plinijevskih naroda, koji su naseljavali istok Provincije su naseljavali i dijelove Bosne i Hercegovine. Plinijevski narodi o kojima on govori na kraju odjeljka III, 144, kao što su Labeati i Pirusti nisu mogli naseljavati dijelove današnje BiH. Na prostore van BiH otpadao je i dio dekurija drugih naroda posebno Delmata i Diciona, ali drimo da bi taj «gubitak» u ljudskoj masi bio bar djelimino nadokna#en ubrajanjem dijela japodskog stanovništva koji je imao prebivalište u Pounju, Ali injenica je da ve$ina populacije sa rimskim i drugim nedomorodakim gra#anstvom nije prebivala u kontinentalnoj unutrašnjosti Provincije, tako da brojnost stanovništa za dalmatinske prostore današnje BiH nije mogla biti ve$a od 50 % ukupnog stanovništva Provincije. U tom sluaju na tim prostorima sredinom I. st. p. n. e. nije moglo ivjeti više od 300 000 osoba. Za razliku od Dalmacije, za Panoniju je znatno tee izvršiti demografske procjene i špekulacije. Ukupna brojnost panonskog stanovništva je tada sigurno morala iznositi više stotina hiljada duša, od ega je na prostore bosanske Panonije otpadao tek mali dio, ne više od 10 %. I tih 10 % se odnosio na niz domorodakih naroda (kao npr. Oserijate i Breuke) koji su svoja prebivališta imali i juno od Save. Ukupno je znai na prostoru predustanikog Ilirika od Jadrana do Dunava sredinom I. st. n. e. prebivalo oko od milijun stanovnika, od ega bi na prostore današnje BiH otpadalo najviše do 330 000 stanovnika.17 Velejeva procjena brojnosti ustanika U svome opisu ustanka, na jednom mjestu Velej Paterkul daje procjenu ne samo ukupnih ustanikih snaga na poetku rata, nego i kompletne populacije naroda koji su zapoeli i pridruili se ustanku. Po Veleju, ukupna brojnost pobunjenih naroda i politija dostigla je više od 800 000 duša (gentium nationumque, quae rebellaverant, omnis numerus amplius octingentis milibus explebat), a od toga broja bilo je sabrano 200 000 pješaka sposobnih za oruje i 9000 konjanika (ducenta fere peditum i Kasija Diona Keraunske planine se nalaze juno od granica provincije Ilirik sa prijelaza era, odnosno vrlo vjerojatno su povezane sa spomenutim Plinijevim lokalitetom. Izgleda da se u ovom sluaju desila jezika podudarnost izme#u jednog ilirskog naroda i jednog ili više lokaliteta na jugu Albanije i krajnjem sjeverozapadu današnje Grke. Uostalom svi ovi nazivi kriju u sebi grku rije za grom, pa je mogu$e da je do podudarnosti upravo došlo radi ovog razloga, odnosno grka rije za grom⇒κεραυνοvς (drugo zna$enje moe biti i strijela) upotrijebljena je za imenovanje jednog junoalbanskog rta i zone oko njega, ukljuuju$i i planinsko podruje, ali i za imenovanje jednog ilirskog naroda, a da to nije moralo biti direktno povezano. Nazivanje ovog naroda korištenjem navedene grke rijei sigurno nešto govori i o odre#enim osobnostima toga naroda, za ije identificiranje je potrebna znatno detaljnija analiza (moda je rije o religijskim ili zemljopisnim osobnostima). 17 Inae o brojnom stanju Rimske Drave v. separat «Popisi stanovništva u Italiji i Carstvu»; Pareti – Brezzi – Petech 1967 A, 210-213 749 Mesihović, Dezitijati, 2007 colligebantur armis habilia, equitum novem).18Da bi ponovo istaknuo veliku brojnost ustanika Velej odmah nakon podatka gdje barata ciframa, spominje njihovu neizmjernu brojnost (… immensae multitudinis…).19Ve$ na prvi pogled je jasno da su ove cifre na izvjestan nain nerealne, da ne odraavaju pravo i precizno stanje brojnosti populacije na pobunjenom podruju Ilirika i da su neke od njih bile namjerno od strane Veleja preuveliane.20 Neodrivost gore spomenutih cifara ogleda se i preko njihovog me#usobnog odnosa. Ako bi se bukvalno vjerovalo Veleju, onda bi od naroda koji su ušli u rat kompletno muško stanovništvo u dobi u kojoj se moe nositi oruje, i to shva$eno u svom najširem smislu ne obuhva$aju$i samo nedorasle djeake i onemo$ale starce, bilo ne samo sposobno za vojnu slubu nego u nju i ukljueno. U tom sluaju bi na skoro svakog etvrtog stanovnika dolazio po jedan borac, što je teško pretpostaviti i uz apsolutnu mobilizaciju svih ljudskih potencijala sposobnih za borbu i bez obzira na socijalni i staleški status onih koji su uestvovali u vojnim snagama. Iako imamo podataka da su i ene uestvovale u pojedinim segmentima ustanka, to se ipak doga#alo samo u iznimnim i ekstremnim, skoro oajnim situacijama kada je radi borbe za puki biološki opstanak bilo neophodno puno zalaganje svih lanova zajednice i svih njenih resursa odbrane. Ali to sigurno nije bio sluaj u trenucima rasplamsavanja i širenja ustanka.21 Realnije bi bilo i procijeniti da je 200 000 pješaka i 9 000 konjanika moralo proiza$i iz ukupne populacije koja je najmanje mogla brojati oko milion duša, a teško bi bilo pretpostaviti da je pobunjeno podruje Ilirika u tolikoj mjeri bilo naseljeno poetkom nove ere, bez obzira na iznimno visok stupanj stradanja i demografskog gubitka koje je ono doivjelo u toku rata.22 Kao što je prethodno reeno na 18 Vell. II, CX, 3 19 Vell. II, CX, 3-4 20 Izvještaj Kasija Dion, iako ne daje direktne podatke o brojnoj veliini ustanikih snaga, je ipak suzdraniji u predstavljanju ustanikih snaga i mogu$nosti. Za razliku od prilino velikih brojki koje nudi Velej, smisao teksta i podaci izvještaja Kasija Diona pruaju uravnoteeniju predstavu (što automatski ne znai i tonu) o snazi ustanika. Kao da Kasije Dion, odnosno njegova izvorna gra#a nagovještavaju da ustanika snaga do novog vala širenja ustanka nije bila baš takva da je Tiberije nije mogao svladati. Na osnovi Dionovog izvještaja bi bilo teško tvrditi da je bilo 209 000 ustanikih boraca, jer kod njega opisana doga#anja i spomenuti zakljuci vezani za ratnu 6. god. n. e., kao da pretpostavljaju manji broj angairanih ustanika u odnosu na onaj izneseni kod Veleja Paterkula. 21 Radi toga je u onih 200 000 pješaka i 9 000 konjanika, a koji su po njemu uestvovali u poetku ustanku, Velej vidio muškarce u ratnikoj dobi. Naravno sigurno je bilo i izuzetaka, ali oni ne bi trebali da u bilo kojoj mjeri poremete ustaljene odnose i doneseni zakljuak. 22 Samo stradanje i demografski gubici koji su se desili u toku rata nisu bili ravnomjerni. Neki prostori i narodi kao što su bili Dezitijati su znatno više stradali od drugih oblasti. . 750 Mesihović, Dezitijati, 2007 podruju predustanikog Ilirika (a tada dviju provincija Dalmacije i Panonije) sredinom I st. n. e. bilo je oko milijun stanovnika, a ustaniko podruje u svome najve$em zahvatu se prostiralo samo na dijelu ove regije. Masa ustanika dolazila je iz redova zajednica salonitanskog i naronitanskog konventa, juga panonskog bazena (uglavnom današnja Slavonija i sjeverna Bosna), i jednog dijela japodske zajednice. >injenica je da dobar dio stanovništva provincije Ilirik se nije našao u ustanikim redovima, kao što su oni sa rimskim i drugim nedomorodakim gra#anstvom, Liburnu, jezgro Japoda, Skordisci, poglavito zone Panonije sjeverno od Drave (naseljene keltskim i drugim neilirskim skupinama) i krajnje take Ilirika (Siscia, Salona i drugi primorski gradovi, Sirmij). Svojim pretjerivanjem u procjeni broja naoruanih ustanika (posebno pješadije, dok je ustaniko konjaništvo imalo neku prihvatljiviju mjeru) Velej je nastojao da, u skladu sa op$om panegirikom tendencijom svoga djela, prikae veliinu neprijateljskih snaga sa kojima se Tiberije trebao suoiti i preko toga njegovu vojnu i stratešku sposobnost, koja je na kraju rezultirala pobjedom nad tako brojnim, naoruanim i uvjebanim neprijateljem. Pored te note koja se proima kroz itav njegov opis rata, Velej je u sluaju protu-rimskih snaga primijenio pravilo kojeg se drala ve$ina grko-rimskih povjesniara i pisaca, a to je preuveliavanje protivnikih snaga. Sam Velej se nalazio sa druge strane bojišnice i osobno je mogao imati samo površne ili op$enite procjene (dobivene iz najrazliitijih vrela) o brojnosti neprijateljske vojne sile prve godine rata. I brojevi koje daje Velej Paterkul, dodatno pokazuju njegov okvirni opis ratne 6. god. n. e., ustvari onih perioda rata u kojima on nije boravio na ilirskom ratištu. Promatranjem Velejevih brojki moe se ste$i utisak da se one odnose na sami poetak ustanka, odnosno da su ve$ nakon samoga podizanja bune, ustaniko podruje i snage dostigle brojne vrijednosti koje navodi Velej Paterkul. Me#utim, iz opisa zbivanja i razvoja ustanka kod Kasija Diona uvi#a se da se u toku cijele 6. god. n. e. ustanak etapno razvija i širi (prvo podizanje ustanka, pridruivanje Breuka, kasnije breuko skupljanje saveznika, jugoistono-juni pokret, širenje na zapadnom pravcu, stvaranje Saveza, novo širenje ustanka na zapadnom pravcu, novi pokret u Makedoniju), da bi tek krajem 6. god. n. e., odnosno u zimu 6/7. god. n. e., dostigao svoj vrhunac, zenit i opseg, Tako bi se Velejeve brojke, koje se kod njega nalaze situirane na samom poetku opisa ustanka, mogle odnositi samo na ovo razdoblje dostignutog vrhunca razvitka ustanka. Znai, ako bi se sudilo po Dionu, ustaniki vrhunac u snazi i brojnim vrijednostima dogodio bi se krajem 6. god. n. e. Zbog namjernog pove$avanja pješaštva (koje je kod Ilira bilo i osnovica i najbrojniji dio oruanih snaga), Velej je morao i da sukladno tome pove$ava i brojnu vrijednost ukupne pobunjene populacije do one mjere na kojoj bi itaocu brojka od 200 000 pješaka mogla da izgleda kao uvjerljiva. Ali istovremeno 751 Mesihović, Dezitijati, 2007 je Velej morao voditi rauna i da ne pretjera previše i da njegova procjena ukupne brojne mase pobunjene populacije ne ispadne prevelika, kako sve njegove ostale brojane vrijednosti ne izgube, u oima italaca, kredibilitet, a posebno cifra boraca koju je naveo i do koje mu naroito stalo da bude uvjerljiva i prihva$ena od itaoca. Pojedini itaoci (ve$ina je dolazila iz redova viših klasa, od kojih su neki bili suvremenici pa i uesnici rata) njegove povijesti su nesumnjivo bili dobro upoznati sa stvarnim injeninim stanjem stvari i brojnim odnosima, pa bi sam Velej i njegovo djelo moglo biti vrlo brzo diskreditirano u javnosti.23 Zbog svega toga je Velej u svome djelu, a posebno u opisu ustanka i prikaza statistikih podataka morao lavirati izme#u povla#ivanja i panegirikog tona Tiberiju na jednoj strani i pokušaja odranja privida mogu$e vjerodostojnosti pojedinih injenica kod italaca na drugoj strani. Brojka od 800 000 duša bi se u tome pogledu inila savršenom i moda upravo u svemu tome iznesenom treba traiti razloge skoro matematiki preciznog odnosa 4 : 1 ukupne mase i boraca (udio konjanika nije mogao u bitnoj mjeri promijeniti taj odnos) u Velejevom podatku.24 Radi toga je i ukupnu masu svih pobunjenih naroda kod Veleja procijenjenu na 800 000 duša potrebno smanjiti, jer je i ona nastala kao posljedica pove$avanja brojnosti pješaštva. Me#utim zbog neodrivosti naela 4 : 1 u praktinoj izvedbi, 23 Veleju je nesumnjivo bilo stalo da njegovo panegiriko djelo bude prihva$eno od javnosti, jer je smatrao da bi time bila pove$ana i njegova sigurnost, što se na kraju pokazalo kao pogrešna procjena. 24 Površnom itaocu, koji se ne$e zamarati provjeravanjem svakog podatka, odnos 4:1 moe izgledati potpuno realan (iako u praksi i pored svih nastojanja pojedinih militaristikih drava i totalnih mobilizacija muškog dijela populacije nije nikada i nigdje bio uspješno primijenjen u svim svojim aspektima). Teorijski odnos se bazira na sljede$em aksiomu ⇒ pola populacije su ene, a od muške populacije pola ide na nedorasle djeake i nemo$ne starce, a pola na za vojništvo sposobno ljudstvo. Jednostavno ne postoji nijedna populacija koja bi mogla nositi na sebi due vrijeme teret jedne svoje etvrtine, i to one najvitalnije u gospodarskom ivotu (u uvjetima patrijarhalnog sustava), odvojene od sredstava i objekata za proizvodnju i usmjerene samo na rat. Tko bi onda u tom sluaju vojsci osiguravao namirnice i drugu logistiku. Da je cifra od 800 000 duša i od toga 209 000 boraca tona, sav teret osiguravanja egzistencijalne i druge podrške brojnoj ustanikoj vojsci bi pao na le#a onom dijelu njihovih ena koji je bio u radnoj dobi i to u toku tri godine. Pored te podrške taj dio enskog dijela populacije bi morao ujedno da brine i o djeci i starcima, što bi ruku na srcu i pored svih vrijednosti i snage koje su ene u ilirskim zemljama imale bilo veoma teško izvedivo i to na dui vremenski period. Osim toga odnos 4:1 bi podrazumijevao da me#u muškim dijelom populacije u vojnikoj i radnoj dobi nije bilo nesposobnih ( na razliite naine hendikepirano) za vojništvo, što je isto teško prihvatiti. Osim toga primjena odnosa 4:1 bi zahtijevala unutarnje ure#enje zajednice na osnovi više-manje izraene socijalne i totalne statusne egalitarnosti svih njenih sudionika (bar muškaraca). A ni to nije bio sluaj sa svim politijama Ilirika, koje su još u vrijeme nezavisnosti imali ve$ prilino izdiferenciranu i sloenu socijalnu strukturu. Osim toga ni sam Velej nije izriit kada spominje cifru 800 000, nego je na neki nain i relativizira ali u pravcu njenog brojano nedefiniranog pove$anja. 752 Mesihović, Dezitijati, 2007 smanjivanje Velejeve brojke od 800 000 duša i njeno svo#enje na relativno stvarnu mjeru ne bi moglo da procentualno pravolinijski prati i svo#enje brojnosti pješaštva na priblinu toniju mjeru. Kad je rije o konjaništvu, Velejeva procjena nije mogla biti tako pretjerana kao u sluaju pješaštva i brojka od 9 000 konjanika bi se mogla korigirati u manjoj mjeri. Po Velejevim brojkama pješaštvo je inilo cc 96 % sastava ustanike vojske a konjaništvo samo cc 4 %, što je prilino velika razlika. Pobunjeno podruje je moglo dati više tisu$a konjanika, posebno se to odnosi na narode naseljene u panonskom bazenu. Me#utim i 9 000 sposobnih konjanika je mogu$e malo iznad stvarne cifre broja konjanika sa kojima su raspolagale ustanike vojske, jer je sukladno smanjivanju (i to znatnom) pretjerane Velejeve procjene brojnosti pješaštva moralo do$i u izvjesnoj mjeri, ne i procentualno pravolinijski (isto kao i u sluaju ukupne ljudske mase pobunjene populacije), smanjivanje broja konjanika. 25 Nesumnjivo velika disharmonija, u odnosu na stvarnu brojnost u procjeni brojnosti pješaštva kod Veleja, da se objasniti i time što je Velej podrazumijevao pod izrazom «armis habilia». Biti sposoban za oruje, što prije svega podrazumijeva izraz «armis habilia», nije isto što i nositi oruje, biti borac, a i teško bi bilo povjerovati u to da su ustanici uspjeli opremiti kvalitetnim, pa i bilo kakvim orujem 200 000 pješaka.26 Broj pobunjenih Ilira koji su nosili oruje i uestvovali direktno u borbama i oruanom sueljavanju nije mogao biti ni blizu cifri od 200 000 ljudi, dok je broj onih koji su stvarno kvalitetno bili naoruani (bar u priblinoj mjeri kao rimski legionari) bio još manji. Mogu$e je da je ostatak inilo ustvari neborako muško stanovništvo, koje je ili sluilo kao strateška rezerva ili osiguravalo logistiku podršku ili bilo nesposobno iz raznoraznih razloga. Velejeva brojka od 200 000 pješaka bila bi i ekvivalent snazi od skoro 33 rimske legije u njihovoj punoj brojnoj snazi. što kako smo pokazali nije bio sluaj sa legijama angairanim za vrijeme ustanka. 25 U jednoj rimskoj legiji iz perioda Augusta bilo je 120 konjanika, što bi onda znailo da su rimske legije u ratu 6-9. god. n. e., angairale oko 1 800 konjanika 26 I pored bogatstva eljezne rude na zapadnom Balkanu, teško je ipak povjerovati da je bilo mogu$e u jednom vrlo, vrlo kratkom roku naoruati i obuiti 200 000 ljudi kvalitetnim naoruanjem, bar priblino onom kvalitetu kakvu su imali rimski legionari. A i sama cifra od najmanje 209 000 komada individualnog oruja na prvi pogled zvui pretjerano. Autohtoni ilirski narodi nisu raspolagali ni sa mogu$nostima ni sa takvim kapacitetom da su mogli toliku masu opremiti standardnim orujem, posebno ako se ima u vidu da oni nisu bili nezavisni. Iliri su bili ve$ desetlje$ima podinjeni Rimskoj Dravi koja je sigurno vodila neku kontrolu «naoruanja» na zapadno-balkanskom i panonskom prostoru, i posebno u vezi nabavke neophodnih sirovina za njegovu izradu. Vjerojatno je najbolje naoruana bila ona predvodnica ustanka okupljena oko Batona Dezitijatskog iz jednostavnog razloga jer je ona bila sainjena od ve$ opremljenih auksilijara koji su trebali biti upu$eni na markomansko ratište. 753 Mesihović, Dezitijati, 2007 Brojno stanje pojedinih legija je bilo sigurno manje u onom periodu kada su ustanici dostigli svoj vrhunac u brojnosti, a i kasnije je teško pretpostaviti da su legije (i pored stalnih popuna) dostigle brojno stanje od 6 000 ljudi. Ako imamo Svetonijev podatak da je u toku cjelokupnog rata bilo angairano 15 rimskih legija, to bi znailo da je u trenutku kada su ustanici dostigli svoj brojni vrhunac na terenu bilo manje legija. Tada još uvijek protu-ustanikim snagama nije došlo odgovaraju$e pojaanje u drugim legijama, popunama, dobrovoljakim kohortama, pomo$nim jedinicama, veteranima i drugim vojnim formacijama, i koje se uglavnom koncentriraju na ratištu u toku prve polovice 7. god. n. e. I to jasno sugerira da je Velejeva brojka o brojnoj snazi ustanika bila pretjerana, ak i ako uzmemo da su na rimskoj strani, u tome periodu vrhunca ustanike brojnosti, bile angairane i neke pomo$ne jedinice, dobrovoljake jedinice, veterani i saveznici kao Traani. Jer ako bi njihovo ueš$e i dubliralo brojnost protu-ustanikih snaga u posljednjim mjesecima 6. god. n. e. i prijelazu na narednu godinu, to bi još uvijek bilo znatno manje od Velejeve brojke od 209 000. I te angairane protu-ustanike jedinice su bile dovoljne da zaustave ostvarivanje strateških ciljeva ustanika (zauzimanje tri grada, koja ine „okove Ilirika“), pa ak i da na pojedinim pravcima pokrenu akcije ofenzivnog karaktera. Prodor u Makedoniju se doga#a jer tamo nema dovoljno respektabilnih vojnih snaga, kao na podruju oko Siscije i Sirmijuma prema kojima je gravitirala glavnina ustanikih snaga. Naravno potrebno je u ovom smislu imati u vidu da su rimski legionari bili profesionalni vojnici, mnogo bolje naoruani i opremljeni, obueni, pripremljeni za rat, iskusniji, ustrojeniji i discipliniraniji i sa jasnijim i preciznijim sustavom zapovijedanja nego ustanike «gra#anske» snage. Te bi u sluaju da se desio direktni sukob, na otvorenom prostoru i sa klasinim tipom ratovanja, odnos 1 legionar : 1 ustanik ne bi vrijedio. I u tom sluaju bi na 1 legionara moralo do$i više ustanika, kako bi se odravala ravnotea u snazi, odnosno kako bi se nedostatak u kvaliteti domorodakih boraca nadomjestio njihovim kvantitetom. Ali taj odnos u kvaliteti sigurno nije bio onakav kakav podastire Velej, kada kae da je legija u polovinom sastavu (do 3 000 ljudi) bila dovoljna da razbije 20 000 ustanika, jer su ustanici opet po Veleju ovladali i nekim tekovinama rimskog oruanog ustrojstva i discipline.27 Samo bi auksilijari koje su Rimljani upotrijebili u slamanju pobune ekvivalentno 1 : 1 odgovarali po svojoj kvaliteti ustanicima. Me#utim, u sluaju velikog ustanka, ovo pitanje se ne moe na tako jednostavan nain predstaviti i to iz više razloga :  Prvo jer se Svetonijeva brojka o ukupnoj angairanost protu-ustanikih snaga odnosila na itavo razdoblje rata a ne na jedan period u toku rata. To bi znailo da je ona u pojedinim fazama 27 Vell. II, CX, 5; CXII, 2 754 Mesihović, Dezitijati, 2007 ratovanja bila razliita, i sigurno se pove$avala ili smanjivala ve$ s obzirom na potrebe i stanje na terenu. I angairanost protu-ustanikih snaga vjerojatno nikada nije, u jednom momentu, u cijelosti teorijski iznosila onu relativnu brojnu vrijednost od 190 000 legionara, veterana i auksilijara.28  Zatim vrlo je vjerojatno, kako je ve$ istaknuto u poglavlju o ustanku, da legije angairane na ilirskim ratištima nisu bile u punoj, po standardima predvi#enoj, brojnosti od 6000 legionara, nego da su raspolagali sa manjim ljudstvom, odnosno da je ukupno angairano brojno stanje protu-ustanikog ljudstva u toku itavog rata iznosilo manje od 190 000. Da je tako bilo dokazuje i sam Velej Paterkul kada kae da je XX legija prilikom borbi sa ustanicima, u prvim razdobljima ustanka bila u pola snage (semiplena).29  Ali gotovo je sigurno i da su te legije svoje gubitke u ratu nadomještale popunama, tako da je ustvari vrlo teško precizno utvrditi koliko je stvarno ljudi bilo angairano u okvirima Svetonijevih 15 legija za vrijeme ustanka., pogotovu ako se zna ima na umu da je bilo i odlazaka pojedinih snaga.30  U prvim fazama ustanka rimsko zapovjedništvo nije ni priblino na prostorima Ilirika uspijevalo ostvariti spomenutu Svetonijevu koncentraciju od 15 legija i adekvatnog broja pomo$nih jedinica. Tek je naknadno, na osnovi urnih mjera donesenih u Senatu, izvršena dodatna mobilizacija, formiranje i odašiljanje novih pojaanja (oslobo#enici, popune legija, veterani, peregrinski sastavi) i koja su na ratište dolazila kasnije i to u više pokreta. Iako su se, radi planirane invazije Markomanije, ve$ nalazile u gotovosti i odre#enoj koncentraciji pojedine borbene grupe Rimske armije, a bilo je izvršena u tu svrhu i u odre#enom stupnju i novaenje pomo$nih jedinica, ipak ove jedinice nisu mogle da se sve u prvom momentu upotrijebe za protu-ustanika dejstva. Osim toga sve borbene grupe planirane za napad na Markomaniju su imale ukupno 12 ili 13 legija, odnosno do (po teorijski predvi#enom standardu) oko 72 000/78 000 ljudi, i veliki broj pomo$nih jedinica. Borbene grupe koje su trebale prodrijeti sa sjevera ipak su bile znatno udaljene od dunavskog prostora i kojem nisu mogli do$i u pomo$ direktnim pravcem, jer se izme#u njih i 28 Detaljnije o ovome vidjeti u odgovaraju$em dijelu poglavlja Ilirski ustanak 6-9. god. n. e., (gdje se razmatra brojnost i sastav protu-ustanike armije Ilirika) 29 Vell. II, CXII, 2 30 Npr. Velej Paterkul se vratio u toku rata, a ni Tiberije se prilikom svoga privremenog povratka u Rim nije vratio sam u prijestolnicu. 755 Mesihović, Dezitijati, 2007 Dunava nalazila Markomanija. Isto tako se moe s visokom razinom vjerojatno$e pretpostaviti da legije iz obje sjeverne borbene grupe, kao što su XVII, XVIII i XIX (u rujnu 9. god. n.e. uništene u Teutoburškoj šumi), I Germanica i V Alaudae, bar u svojoj glavnini, nisu uestvovale u ratu od 6. do 9. god. n. e. Tako se prvom ustanikom valu, kojem Velej pripisuje svoje brojke, ustvari prva djelotvorno i uspješno suprotstavila tek nekadašnja dunavska borbena grupa na zapadnom pravcu od 7 ili 8 legija (s ne više od 42 000/48 000 legionara, a sigurnije sa odre#enom manjom brojnosti), a na istonom još znatno brojno manje jedinice. Uz to, iz sigurnosnih razloga i stabilnosti granice u ovim osjetljivim vremenima i sprjeavanja svih mogu$ih eventualnosti koje bi mogle proiza$i iz neeljene situacije, Tiberije nije mogao ni povu$i kompletne sastave «dunavske» borbene grupe. On je stoga pojedine sub-jedinice iz pojedinih legija morao ostaviti na dunavskoj granici, te je broj legionara upu$enih na ustanike bio u odre#enoj mjeri i manji od ve$ pretpostavljene cifre manje od 42 000/48 000 legionara.  U ovim prvim fazama rata potrebno je raunati i sa postojanjem lokalnih dobrovoljakih jedinica rimskih gra#ana i drugih kolonista i doseljenika, ali i sa pojedinim Rimu lojalnim auksilijarnim snagama stacioniranim u Iliriku (kao npr. Liburni) koje su se sukobljavale sa ustanicima. Me#utim njihov broj ne bi trebalo suviše precjenjivati.  Ve$ 6. god. n. e. u borbama su uestvovale i pojedine pomo$ne trupe, ne samo one lojalne doma$e jedinice, nego i neke koje su dovedene iz drugih oblasti, a posebnu brojnost su imale snage koje je na ratište doveo traki kralj. Ipak teško je pretpostaviti da je i sve ono Svetonijevo ljudstvo koje on ubraja u pomo$ne ete bilo ve$ 6. god. n. e., angairano na ratištu Ilirika. Ove snage su postupno dolazile na ratište, a mjestimino se i povlaile sa ratišta, tako da je teško baš precizno znati koliko je toga borbenog ljudstva bilo angairano u toku 6. god. n. e., ali je ono ipak moralo biti znatno ispod one cifre od teorijski uzeto 90 000 auksilijara koji su uestvovali u ratu.  Od perioda kada su Rimljani uspjeli zaustaviti širenje ustanka i lokalizirati ustaniko podruje brojno stanje protu-ustanikih snaga je u svakom trenutku vjerojatno postajalo sve ve$e, jer su Rimljani od tada preuzeli inicijativu, pokre$u$i itav niz sukcesivnih ofenziva na ustaniko podruje. Osnovni preduvjet da bi se uop$e mogle pokrenuti ofenzivne akcije, bilo je i osiguravanje brojne premo$i kojom bi se pojaavao udar, osiguravala pozadina i okupirani prostori.  S druge strane i specifinost ratovanja gerilsko-partizanskog tipa koje su ustanici primijenili, posebno u zadnjim fazama, primorala je rimsko zapovjedništvo na veliku brojnu angairanost. 756 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tako se u tim fazama, kada se vjerojatno dogodio i konani krešendo rata na dinarskom prostoru, moda desio i paradoks da je na 1 ustanika dolazilo više legionara i auksilijara, posebno uzimaju$i u obzir da se nakon pada Panonije znatno smanjio broj ustanika. Iz svega izloenog, jasno se izvodi zakljuak da su u prvim fazama ustanka, na koju se odnosi Velejeva procjena, Rimljani mogli angairati snage koje bi u brojnom smislu bile prilino manje od Velejevih cifara o brojnosti ustanikih boraca. Da je kojim sluajem Velejeva procjena odgovarala stvarnom stanju na terenu, bilo bi i pored svih kvaliteta rimskog zapovjedništva i vojnika, teško oekivati da Tiberije stabilizira linije i zaustavi val širenja ustanka. A on je, uz itav niz teško$a, ipak uspio uraditi do poetka 7. god. n. e., znai prije dolaska velikog pojaanja koje je doveo Germanik. Uostalom na pojedinim dijelovima ratišta ustanici su prešli u defenzivu još prije dolaska pojaanja koje je doveo Germanik i koja su dolazila iz istonih provincija, što je i više nego jasan dokaz da su raspolagali sa manje ljudstva nego što je to predstavio Velej Paterkul. Protu-ustanike snage, koje su se nalazile na ratištu do zime 6/7. god. n. e., ipak su se pokazale dovoljnim da sprijee dalje širenje ustanka i da kakotako odravaju linije, pa i da na pojedinim dijelovima ratišta kao na sjeverozapadu preduzimaju i kontraofenzivne akcije. Ustanici su ve$ tada napustili frontalna suoavanja i napade na gradove, i prešli su na dobrom dijelu ratišta na partizansko-gerilski nain borbe, što ukazuje da oni ne raspolau u zimu 6/7. god. n. e. sa 209 000 boraca, jer bi u tom sluaju njihove ofenzivne akcije i pritisak na glavne rimske pozicije bili iznimni, stalniji i snani. Znai i pored svih uspjeha koje su uspjeli ostvariti u toku ratne 6. god. n. e., ustanicima je ipak nedostajalo dovoljno ljudstva, koje je moglo da ostvari itav niz zacrtanih strateških ciljeva, kao što je zauzimanje gradova i dalje širenje ustanka preko onog što je ostvareno do zakljuno sa zimom 6/7. god.n.e. I pored injenice da 190 000 vojnika vjerojatno ne predstavlja koncentraciju u jednom trenutku i svih gore taksativno navedenih okolnosti, zbog same veliine Svetonijevih podataka ostaje utisak da je rimsko zapovjedništvo za gušenje pobune u ilirskim zemljama upotrijebilo iznimno respektabilne snage, znatno ve$e u odnosu na one koje je koristio Julije Cezar u pokoravanju Galije. I to dokazuje da je protiv rimskih, pomo$nih i saveznikih snaga morala stajati vojna sila pobunjenih naroda koja je, iako se nije odluivala za odluuju$e bitke, morala biti iznimnog brojnog stanja. A veliko brojno stanje ustanika je posebice bilo izraeno u prvim periodima razvijanja ustanka, kada je sigurno me#u masom vladalo poetniko ratno oduševljenje i opijenost prvim uspjesima. Nevolje i sve negativne posljedice rata još uvijek nisu bile u tolikoj mjeri prisutne kod pobunjene populacije, a moda je i vladalo uvjerenje (kao uostalom i u svim drugim ratovima) da $e rat biti «kratak i slavan», i naravno pobjedonosan. U tim 757 Mesihović, Dezitijati, 2007 trenucima ustanike stihije i dobrovoljnost pristupa i novaenje u redove ustanika mogli su biti veliki. Naravno sasvim je drugo pitanje koliko je ta masovnost donijela u ustanike redove istinskog vojnikog kvaliteta. Tek sa produavanjem rata, sa sve ve$im gubicima i sve eš$im porazima, kada je i izvjesnost pobjede postajala sve više samo nada, a ne i realnost, redovi ustanikih snaga poeli su se osipati i smanjivati. Samim tim se ni Velejeve brojke ne smiju previše i radikalno smanjiti i realni okvir ustanikog brojnog stanja je morao biti visok posebno za povijesne i kulturološke i društvenogospodarske uvjete koji su vladali na prijelazu iz stare u novu eru na dinarskom i panonskom prostoru. Njegova prilino pretjerana brojka od 200 000 sposobnih za oruje pješaka, a koja je i bila najve$i razlog pove$anju brojne mase konjaništva i ukupne populacije u istom podatku, morala se temeljiti na neemu. On je do te brojke vjerojatno došao pove$avši (odre#enom matematikom formulom koja je u svojoj osnovi morala biti vrlo jednostavna) stvarnu cifru sa kojom je moda raspolagao preko slubenih popisnih listi, izvještaja sa ratišta i obavještajnih podataka ili osobnih procjena.31Špekulativno gledano, moda bi najprikladnije bilo razmisliti o tome da je on stvarni broj pobunjenika -pješaka dublirao, te bi u tome sluaju stvarni broj pješaka sposobnih za oruje i ueš$e u borbi me#u pobunjenim narodima iznosio negdje oko 100 000 boraca, naravno uzeto za razdoblje najve$eg vrhunca širenja ustanka. Ako je broj pješaka boraca iznosio, u prvoj fazi rasplamsavanja i širenja ustanka, oko 100 000 ljudi+ više hiljada konjanika ukupna masa populacije naroda koji su se pobunili na zapadnom Balkanu i dijelu Panonije bi se tako mogla svesti na prihvatljiviju mjeru od oko najmanje 550 000 do 600 000 osoba. U toku tri godine ratovanja, uslijed gubitaka, neminovno je moralo dolaziti i do popuna ustanikih redova najviše iz reda novih za oruje sazrelih generacija te iz drugih razloga, tako da je ukupan broj uesnika u ratu na 31 Velejeva Rimska historija je ipak bila samo opširniji nacrt za budu$i ve$i rad, tako da su u njemu prezentirane samo sumarne brojke (bez detaljnije specifikacije) koje su moda imale bar svoju izvornu stvarnu podlogu, koju je onda sam Velej iz svojih osobnih pobuda i interesa pove$ao. Uostalom, i sam Velej na jednom mjestu u svome djelu kae kako $e na nekom drugom mjestu opisati narode Panonije i nacije Dalmacije, njihovu zemlju i brojne rijeke, veliinu i veliku odlinost ljudstva i mnoge slavne pobjede dobivene u panonskom ratu od strane Tiberija (u tom dijelu teksta imenovanog kao Neron)⇒ «Gentes Pannoniorum Delmatarumque et modum virium excelsissimasque et multiplices eo bello victoria tanti imperatoris alio loco explicabimus» Vell. II, XCVI, 2-3. Istine radi, podatak u kome Velej izraava svoju namjeru o detaljnijem opisu nalazi se vezan za osvajanje Panonije koje je zapoeo Agripa, a poslije njegove smrti nastavio Tiberije Klaudije Neron, a ne za rat 6-9. god. n. e., koji je on vodio kao Tiberije Julije Cezar. Me#utim iz konteksta Velejeve digresije u odnosu na sam tekst cjelokupnog odlomka moe se jasno uvidjeti da ti podaci koje je Velej namjeravao prezentirati ne bi bili vezani samo za rat koji se odvijao dva desetlje$a prije ustanka 6-9. god. n. e. nego bi bili op$i, okvirni zemljopisni i etnografski podaci (sa moda i statistikom) za Ilirik u smislu jedinstvene provincije. 758 Mesihović, Dezitijati, 2007 ustanikoj strani morao biti i ve$i od oko 100 000 boraca za sigurno još oko par desetina tisu$a. I iz svega iznesenog u vezi brojnosti protu-ustanikih snaga, pretpostavljena cifra od ukupno oko 100 000 (odnosno 100 000+više tisu$a konjanika u prvoj fazi ustanka)+više desetina tisu$a boraca koji su još uestvovali u ustanikim snagama u toku rata postaje realnija.32 Dezitijatski gubici Dezitijatska politija, koja je bila jedan od temelja ustanka, morala je u znatnoj mjeri uestvovati i u brojanom odnosu unutar pobunjene populacije, i to u ve$oj mjeri nego što je uestvovala u procentualnom odnosu na osnovi broja dekurija. Imaju$i u vidu veliinu teritorija koji su Dezitijati naseljavali i njegove zemljopisne karakteristike te razinu društvenog, politikog i gospodarskog razvitka, a posebno injenicu da su oni bili pokreta i glavni stup ustanka od njegovog poetka do samog kraja, mogao bi se dezitijatski udio špekulirati sa najvjerojatnije izme#u 7 % i 10 % od cjelokupne pobunjene mase.33 Svako manje ueš$e Dezitijata u ukupnoj masi dovodilo bi u pitanje prvenstvo njihovih vo#a, u prvom redu Batona u ustanikim snagama. Baton je, kako bi odravao svoju lidersku poziciju, autoritet i ugled bez obzira na sve njegove ljudske, politike i vojnike kvalitete i inicijativnosti u vo#enju ustanka, u takvoj heterogenoj i labilnoj strukturi kakav je nesumnjivo bio op$eustaniki Savez (pogotovu do ljeta 8 god. n. e.), ipak morao da ima i odre#enu zale#inu, u njegovom sluaju olienu u podršci vlastitog naroda. U tom sluaju su i Dezitijati morali i sami da budu i dovoljno brojan, snaan i dobro ustrojen narod, jer bi u suprotnom vrhovni vojvoda ustanikih snaga bio samo marioneta oligarhija i interesa ve$ih naroda, uesnika u ustanku. Vanost i utjecaj svakog pojedinog ilirskog naroda uesnika u ustanku i Savezu, proizlazio je i iz kvaliteta i brojne snage vojnog kontingenta kojim raspolae, a Dezitijati su za vrijeme rata imali iznimnu ulogu.34 Posljedice koje je donio ustanak su prilino oslabile ljudsku masu (i u 32 Ovoj brojci je potrebno dodati i ustanike gubitke u borbenom ljudstvu koje su oni imali do dostizanja kvantitativnog borbenog ljudstva krajem 6. god. n. e., (npr., bitke kod Sirmijuma, Salone, kod Apolonije, sa Valerijem Mesalinusom, na Fruškoj Gori), a koji su sigurno iznosili više tisu$a ljudi. Tako bi da bi se dobila kvantitavna procjena ukupnog angamana u borbenom ljudstvu ustanikih snaga u toku cjelokupnog toka rata, potrebno je raunati i na ove poginule ustanike ratnike. 33 S druge strane, ve$e ueš$e bi teško bilo prihvatljivo imaju$i u vidu ve$ navedene pretpostavljene procentualne odnose Dezitijata u ukupnom stanovništvu provincije Gornji Ilirik i teritorija današnje BiH dobivene analizom podataka Plinija Starijeg o dekurijama. 34 Dezitijatsko ueš$e u ukupnim ustanikim oruanim snagama je vjerojatno moralo biti ve$e u odnosu na druge narode, posebno kada je rije i o kvalitetnim borcima, a sve najviše zbog toga što se i jedan od Dezitijata nalazio na elu ustanka. Baton je pokazivao i najviše iskrenosti, odlunosti u odnosu na sve druge vojvode i vo#e ustanka, nose$i ujedno na 759 Mesihović, Dezitijati, 2007 kvantitativnom i u kvalitativnom smislu) ilirskih naroda. Rimska osvajanja i drugih zemalja i ugušivanje ustanaka, u sluaju da su bila pra$ena i estokim otporom bila su isto pra$ena teškim pogromom nad domorodakim stanovništvom. Cezar je za vrijeme svojih osvajanja Galije likvidirao veliki broj njenog stanovništva, ukljuuju$i i sustavna istrebljenja itavih naroda.35 Slino se dogodilo i Jevrejima za vrijeme oba njihova ustanka, posebno onog prvog, te Britima za vrijeme pobune kraljice Budike. Kritiki uzeta Velejeva procjena moda bi mogla odravati biološko stanje prije ustanka bar u vrlo grubim crtama, a brojnost dekurija sa njihovom prosjenom brojnoš$u koje prua Plinije Stariji stanje bar okvirno pola stolje$a poslije ustanka. U desetlje$ima izme#u kraja ustanka i konane pacifikacije pobunjenog podruja i popisa ije je rezultate koristio Plinije Stariji, vladalo je stanje relativnog mira i stabilizacije, pa i prosperiteta koje je donosilo sa sobom uvo#enje mediteranskog naina ivota na prostorima zapadnog Balkana. Me#utim teško je vjerovati da su Dezitijati i drugi narodi, koji su uestvovali i stradali u periodu od 6. do 9. god. n. e., uspjeli da potpuno nadoknade svoje gubitke u ljudskoj masi. Biološka obnova je mogla biti samo djelomina. Visoki procent gubitka najvitalnijeg (za prvi decenij I st. n. e.) dijela stanovništva u vojnikoj, radnoj i materinskoj dobi nije se tek tako mogao nadoknaditi, posebno ako se ima u vidu stupanj domorodake privrede (ak i bez razaranja koja je ona pretrpjela u toku rata) koji nije sam mogao osigurati potpunu obnovu u toku pola stolje$a. Ipak u razmatranju ovog pitanja, potrebno je imati na umu da gubici ustanikih zajednica nisu bili ravnomjerni, odnosno da su neke zajednice više, a neke manje stradale (bilo je onih koji su preferirali da se predaju, nego da se bore do samoga kraja). Dezitijatski gubici su bili iznimni u odnosu sebi i najve$u odgovornost ne samo za sudbinu ustanka i njegovih ciljeva nego i svih naroda i pojedinaca uesnika u njemu, a po prirodi stvari normalno bi bilo da i njegovi sunarodnici, ili bar ve$i njihov dio, slijede njegov primjer. Teško bi bilo oekivati da je Baton svoje namjere, zapovjedi, zamisli i odranje ustanka uza svu traginu cijenu mogao posti$i da ga u tome nije pomno slijedio itav njegov narod. 35 Po Plutarhu (Caes. 15) Cezar je za vrijeme svojih galskih ratova zauzeo više od 800 «gradova», pokorio 300 plemena/naroda i borio se s tri milijuna neprijatelja, od kojih je jedan milijun pobio, a drugi zarobio, što znai da su gubici naroda sa kojima se Cezar sukobio iznosili 2/3 biološke mase. Galski ratovi koje je vodio Cezar pokazuju i slinu brojnost (koja se prije izraavala u desetinama tisu$a, a ne stotinama tisu$a) i drugih narodi na slinoj razini društveno-politikog razvitka (forma politikog entiteta) kao što su bili ilirski narodi zapadnog Balkana. Npr. raspolaemo sa brojkama koje pokazuju veliinu ljudske mase pojedinih naroda za vrijeme Cezarovog osvajanja Galije; Aduataka je bilo 53 000 (bar ih je toliko Cezar prodao u ropstvo), nakon razaranja Avarika, glavnog naselja Bituriga pobijeno je oko 40 000 ljudi, znai vjerojatno ve$i dio populacije toga naroda. 760 Mesihović, Dezitijati, 2007 na druge narode (moda i najve$i i procentualno i brojano), i bili su iznad eventualnog prosjeka gubitaka koji bi se izveo za razinu cijelog Ilirika.36 To bi na neki nain potvr#ivali i sljede$i razlozi :  Dezitijati su bili me#u pokretaima ustanka, i posljednji koji su se predali,37 znai najdue su bili u borbi u odnosu na sve druge okolne narode, pune tri godine.  Dezitijati su iz svojih uporišta pruali grevit, ogoren, odluan pa i oajniki otpor, uz stalne gerilske upade, što se moglo smiriti i zaustaviti jedino primjenom sustavnog uništavanja.  Dezitijati su u pojedinim sluajevima više voljeli da svi izginu nego da se predaju, najilustrativniji je primjer Ardube, u kojoj su ene sa djecom vršile masovna samoubojstva.38  Sam Velej kae da su Dezitijati pacificirani, tek onda kada su bili gotovo istrijebljeni (…sed manibus atque armis ipsius Caesaris39 tum demum pacati sunt, paene funditus eversi forent).40 Radi toga je u sluaju Dezitijata negativna razlika u brojnosti prije ustanka i pedeset godina kasnije (znai izme#u Velejevih procjena brojnosti ustanika i dekurija Plinija Starijeg) bila izraenija nego kod ve$ine drugih epihorskih naroda u Gornjem i Donjem Iliriku. Ta razlika nastala je najviše uslijed toga što su dezitijatski gubici obuhvatili u velikoj mjeri stanovništvo koje je bilo u radnoj i reproduktivnoj dobi za vrijeme rata. Sredinom I st. n. e. dezitijatske dekurije su mogle u sebi obuhva$ati oko 26 000 osoba, dok je biološko stanje dezitijatske politije za vrijeme poetka rata nepoznato. Ali kako je ve$ navedeno, mogla bi se dati neka, bar u okvirnim crtama i u formi špekulacije, procjena mase dezitijatske populacije pred izbijanje rata. Ona bi iznosila najvjerojatnije izme#u izme#u 7 % i 10 % ustanike mase u 6 god. n. e. Iz navedenog bi se moglo brojno stanje dezitijatske politije, pred izbijanje ustanka, špekulirati na oko 50 000 osoba. 36 41 masu koja je u toku ustanka mogla dati i 10 000 aktivnih ratnika (imaju$i u vidu i To objašnjava i injenicu da su Dezitijati, iako najbrojniji narod naronitanskog konventa, ipak daleko po svojoj brojnosti iza tri naroda salonitanskog konventa (Delmati, Mezeji, Dicioni), a vjerojatno su i Japodi sredinom I. st. n. e. bili znatno brojniji od Dezitijata. Ustvari oni bi sude$i po ove 103 dekurije u tome periodu spadali u ilirski narod «srednje veliine», daleko udaljen od «visoke» kategorije. 37 Vell. II, CXV, 4 38 Cass. Dio LVI, 15, 1-3 39 Ovo se odnosi na Tiberija Klaudija jer je on u ovo vrijeme ve$ bio posinjen od strane Augusta i tako uveden u porodicu Julija Cezara. 40 Vell. II, CXV, 4 41 Sve prezentirane brojke se ne bi smjele uzimati u apsolutnom smislu, jer za to ne postoje relevantni povijesni podaci, nego samo kao okvirne brojke na osnovu kojih se razmatra sva problematika brojnosti dezitijatske biološke mase. 761 Mesihović, Dezitijati, 2007 sazrijevanje novih generacija mladi$a u toku tri ustanike godine koji su bili sposobni za nošenje i upotrebu oruja), što je jedna sasvim realna brojka.42 Po tome bi razlika za stanje u biološkoj masi (u navedenim periodima) iznosila oko 50 %. A imaju$i u vidu djelominu demografsku obnovu pa i dalje osipanje dezitijatske populacije (izazvano uslijed novaenja, napuštanja matine teritorije iz raznoraznih razloga) u toku prve polovice I. st. n. e., gubici koje je dezitijatski narod pretrpio u toku rata iznosili bi još ve$i procent, moda se kre$u$i ak do dvije tre$ine. To bi znailo da su u toku rata Dezitijati pretrpjeli pravi pogrom, ali koji ne moemo nazvati i genocidom jer namjera Rimljana nije bila da u unište jedan narod, nego samo da ga prinude na predaju. I to su uspjeli tek nakon što je njegova biološka masa smanjena za blizu dvije tre$ine uslijed pogibija, odvo#enja u ropstvo, pove$anog mortaliteta uslijed posljedica rata, repatrijacija, izbjeglištva i sl. Pogrom Dezitijata je najviše došao do izraaja u zadnjoj fazi i godini rata, kada su borbe zahvatile kompletno dezitijatsko podruje, a protu-ustanike jedinice otpoele sa eliminacijom dezitijatskih uporišta.43 Svako osvojeno i uništeno uporište je nosilo sa sobom i velike gubitke u ljudima. Mnoga podruja su opustjela i sigurno su mnoge zadruge i rodovi bili zbrisani fizikim uništenjem ili odvo#enjem u ropstvo, a i preivjele zadruge i rodovi su isto pretrpjeli velike gubitke. Veliki demografski pad nije bio posljedica ratovanja i njemu drugih «klasinih» prate$ih nesre$a, nego i pada nataliteta a pove$anja prirodnog mortaliteta što se esto doga#a u uvjetima rata. Jednostavno reeno broj novoro#ene djece, zbog odsustva muškaraca, njihove velike pogibelji i osje$aja op$e neizvjesnosti koji je vladao na ustanikom podruju je bio manji nego u mirno doba. Sustavno uništavanje naselja i odvo#enje u roblje dijela dezitijatskog i drugog stanovništva dinarskog pojasa, kako je to npr. slikovito prikazano na Gemma Augustea prestalo je ustvari tek nakon predaje Batona Dezitijatskog Tiberiju i posljednjih ustanikih uporišta (npr., u ardubskom podruju). Usto, i veliki gubici u ljudstvu koje su imale protu-ustanike snage u toku cijelog trajanja ustanka, a vjerojatno posebno izraeni u tim zadnjim razdobljima teškog planinskog ratovanja, samo su dodatno pove$avali 42 Delmatski zapovjednik Verso je pod svojim zapovjedništvom po Apijanovom podatku Ill, 25 u odbrani Promone imao 12 000 ratnika. 36 000 Salasa, od toga 8000 muškaraca sposobnih za nošenje oruja (Šašel Kos, 2005 A, 403; 421). Daani su, u Strabonovo doba (Strab. Geo. VII, 3, 12), mogli poslati armiju od 40 000 ljudi, a nekada su i Daani i Geti (Strabon vjerojatno misli na doba Bojrebiste) mogli poslati vojsku od 200 000 ljudi. 43 Vell. II, CXV, 4 762 Mesihović, Dezitijati, 2007 bezobzirnost i surovost protu-ustanikih snaga, i samim tim dodatno doprinosili stravinim gubicima doma$eg stanovništva. 44 Me#utim s druge strane, svako pretjerivanje i pretpostavljanje demografskog gubitka ve$eg od dvije tre$ine u jednom izrazito kratkom periodu od samo par godina podrazumijevalo bi dovo#enje u pitanje i same budu$e egzistencije dezitijatskog naroda i politije. Bez obzira na stanje nakon predaje i relativno umjerenih odredbi predaje, gubici iznad 2/3 (i koji uglavnom obuhva$aju stanovništvo u radnoj i reproduktivnoj dobi) nisu se mogli obnoviti (ni djelomino) biološkim priraštajem (bez adopcije stranaca). A bilo bi upitno i kako bi ta zajednica u blioj budu$nosti uop$e dalje uspijevala da se izbori sa problemom normalnog nataliteta, koji bi se u tim uvjetima teško uspijevao odravati na zadovoljavaju$oj mjeri.45 Preveliki gubici od npr. cc ¾ populacije, nastali sustavnim pogromom za samo par godina, imali bi uinak neizljeivog šoka posebno na funkcioniranje dezitijatske politije. Ona u tom sluaju ne bi više mogla ni u najmanjoj mjeri djelovati, pogotovu kada se ima u vidu da je ona bila i poraena strana. A 44 Najodgovorniji sa rimske strane za velike gubitke domorodakog pobunjenikog stanovništva bio je ideal rimskih povjesniara, heroj Tacita i favorit naroda, Germanik koji je smatrao da rat treba voditi odlunije i surovije kako bi se slomila volja za otporom. Suprotno od toga, Tiberije, meta napada antikih historiara zbog kasnijeg navodnog carskog autokratizma i nasilja, je smatrao da se rat moe smiriti ne samo primjenom širokog opsega mjera reperkusija i aktivnijim ofenzivnim djelovanjem. Da je kojim sluajem rat svome kraju umjesto Tiberija priveo sam Germanik, posljedice pod dezitijatsku zajednicu bi bile još tee, ona bi moda bila posve uništena. Germanik je ustvari u toku zadnjih momenata operirao upravo na središnjem ustanikom podruju, i to onom koje je prualo naješ$i otpor, ali se i on morao ipak povinovati eljama svoga vrhovnog zapovjednika Tiberija u odnosu na postupanje prema narodu, a posebno nakon predaje Batona Dezitijatskog. Naravno bilo bi sasvim pogrešno Germanika promatrati kao krvoloka, on se jednostavno elio dokazati i posti$i što je mogu$e više uspjeha i pojaati svoj autoritet , za što Tiberije nije imao potrebe. Germanik bi se zadovoljio i postignutim sporazumom o predaji i sigurno nije imao za namjeru ili elju uništenje bilo kojeg ustanikog ilirskog naroda, on je elio samo da pobijedi slue$i se i energinim i odlunim metodama. Osim toga o primjenjivanju brutalnog pokoravanja ustanikih zajednica na dinarskom podruju postoji literarno svjedoanstvo (od Veleja Paterkula) i za Marka Lepida. Uz sve izneseno i injenica je da je Tiberije, uslijed svoga ivotnog iskustva, ve$ pomalo i gubio volju za nekim vanserijskim poduhvatima, dok je Germanik bio u dobi kada se ambicioznost i preduzimljivost nalaze u svoj svojoj punoj izraajnosti, kao i idealizam koji je kod Tiberija sve više blijedio i postajao obina forma. 45 Sa problemom odranja nataliteta suoavaju se sva društva sa bilo kakvim radikalnim razvojem situacije i bez unutarnje društvene, gospodarske i op$e kulturne harmonije i stabilnosti. Tako pad nataliteta moe pratiti i ona kretanja koja se mogu nazivati negativnim (kao što je iznimno preveliko fiziko uništavanje jedne zajednice) ali i ona pozitivna. Npr. pad nataliteta i izumiranje uglednih rimskih porodica iz reda nobiliteta (posebno patricijata) nije bilo rezultat poraza i prevelikog fizikog uništenja te klase i njene društvene i gospodarske snage i mo$i nego njene bezbrinosti i odavanju hedonizmu. Ni Augustovi porodini zakoni nisu uspjeli da zaustave ovaj neumitni povijesni proces fizikog nestanka jednog sloja. 763 Mesihović, Dezitijati, 2007 pola stolje$a kasnije, na osnovu dekurija Plinija Starijeg, Dezitijati su najbrojniji autohtoni narod u naronitanskom konventu i predstavljaju jedan od relativno brojnijih naroda u cijeloj Provinciji. To jednostavno ne bi bilo mogu$e da u sluaju Dezitijata nije samo dolazilo do regularnog naslje#ivanja generacija (2 X od poetka ustanka), nego i do relativnog prirodnog priraštaja. I pro$i $e još dugo vremena dok se potpuno ne ugasi dezitijatska civitas. Radi iznesenih razloga i visoka procjena ueš$a Dezitijata (iznad 10 %) u ukupnoj populaciji ustanikih naroda je nerealna, jer bi ona podrazumijevala (imaju$i u vidu brojke dobivene analizom podataka Plinija Starijeg) skoro katastrofalan procent stradanja Dezitijata u toku ustanka. I iz izloenog je jasno da su Iliri u periodu od 6. do 9. god. n. e. morali pretrpjeti goleme demografske gubitke, koji sigurno nisu namireni do vremena popisa ije je rezultate koristio Plinije Stariji. A u visini tog «doprinosa» ukupnim gubicima domorodake populacije Dezitijati su vjerojatno zauzimali najviša mjesta, odnosno njihovi gubici su sigurno bili iznad prosjeka gubitaka koje je pretrpjela u dotinom ratu kompletna pobunjena biološka masa.46 I tako je paradoksalno doga#aj, po kome su Dezitijati ostali najviše zapam$eni u povijesti, ustvari bio i njihovo najve$e iskušenje, u kome je i sama, ne samo politika nego i biološka opstojnost njihovog naroda došla u pitanje. I Dezitijati su odigravanje svoje glavne povijesne uloge morali platiti sa iznimno velikom cijenom u ljudima. Zahvaljuju$i samo Tiberijevoj umjerenosti i nastojanjem za brim završetkom rata dezitijatski narod je spašen. I u toku pola 46 Vjerojatno su svi ili gotovo svi ilirski narodi iz naronitanskog i salonitanskog konventa uestvovali u ustanku, pa ako bismo njihovom broju dodali pretpostavljene brojne mase onih naroda iz skardonitanskog konventa i Panonije koji su se pridruili pobuni, onda bi se ukupno brojno stanje domorodakih naroda sredinom I. st. n. e., a koji su više-manje imali udjela u ustanku, moglo procijeniti na oko moda 400 000-450 000 duša. A i to jasno ukazuje na znaajan pad u odnosu na ukupno pretpostavljenu brojnost pobunjenih naroda od 550 000-600 000 duša. Ako uzmemo u obzir koeficijent biološke obnove koja je više-manje nesmetano trajala pola stolje$a, u toku dvije generacije, prosjek gubitaka pobunjene zapadnobalkanske i panonske populacije se kretao izme#u 40 %- 45 %, što je jedna prilino visoka cifra. Naravno gubici su bili neravnomjerno raspore#eni, prostori naronitanskog konventa su sigurno bili najviše pogo#eni depopulacijom izazvanom ratom, dok su druge oblasti koje su se ranije predale ili napustile pobunu u sporazumu sa Rimljanima imali manje gubitke i uspjele sauvati u ve$oj mjeri svoju biološku osnovu. To objašnjava i injenicu da su Dezitijati, iako najbrojniji narod naronitanskog konventa, ipak daleko po svojoj brojnosti iza tri naroda salonitanskog konventa (Delmati, Mezeji, Dicioni) i to ne samo duplo nego i više od tri puta. Vjerojatno su i Japodi sredinom I. st. n. e. bili znatno brojniji od Dezitijata. Sve to sugerira da je naronitanski konvent kao posljedicu rata nosio i tu injenicu da bude u odnosu na druga dva «gornjoilirska» konventa najslabije naseljen, a Dezitijati to da se sredinom I. st. n. e., iako predvodnici ustanka i najvanija ilirska politija sa prijeloma dvije ere, ne na#u u grupi najbrojnijih naroda Gornjeg Ilirika. Ustvari oni bi sude$i po ove 103 dekurije u tome periodu spadali u ilirski narod «srednje veliine», daleko udaljen od «visoke» kategorije. 764 Mesihović, Dezitijati, 2007 stolje$a od kraja ustanka do provo#enja popisa, iz kojeg je Plinija Stariji crpio informacije, obnova dezitijatske zajednice je imala izvjesne gubitke izazvane djelovanjem vanjskih nedezitijatskih faktora. u prvom redu to bi bilo novaenje i odlazak iz raznoraznih drugih razloga (poglavito gospodarske prirode) sa matinog podruja. Ali ini se da ni ovi inioci, iako su je usporavali i smanjivali njen intenzitet, nisu radikalno i u ve$oj mjeri utjecali na op$i trend obnove populacije nakon golemih gubitaka u toku ustanka. Sude$i po izvornoj gra#i ni adopcija stranaca nije imala nikakav utjecaj na demografska kretanja dezitijatske zajednice u toku prve polovice I. st. n. e. (a sigurno i kasnije). Uostalom tko bi uop$e elio da u#e politiki i pravni okvir zajednice koja je bila teško kanjena zbog ustanka, i kojoj su oduzeta neka samoupravna prava koja je uivala prije rata. Naravno, po ovom kao uostalom i u drugim pitanjima ne treba apsolutizirati stvari i stavove, i moda je i u toku tih pola stolje$a dolazilo do pojedinanih i dosta rijetkih sluajeva adopcije stranaca (i muškaraca i ena) od strane dezitijatske politije. Biološka obnova populacije dezitijatske narodnosne zajednice normalnim prirodnim priraštajem je tekla polako i od sredine I. st. n. e. pa dalje koriste$i skoro jedno stoljetno razdoblje relativnog mira, napretka i prosperiteta, sve do vremena poetka vladavine Marka Aurelija. Sude$i po natpisu iz Vupe, bolje okolnosti ivota za vrijeme I. st. n. e., nakon par desetlje$a od kraja rata, doprinijele su pove$anju nataliteta i prirodnog priraštaja. Tako porodica «Batona» u svojoj tre$oj generaciji broji šest lanova (mogu$e pet sinova i jednu k$erku) koji su vjerojatno preivjeli djetinjstvo. To ukazuje i na iznimni natalitet ali i prirodni prirast Dezitijata u stabiliziranim prilikama. Me#utim u tome periodu istovremeno tee i drugi proces, koji na jedan «civilizirani» nain ugroava opstojnost identiteta i brojne vrijednosti u ljudima dezitijatskog naroda i njihove politije. Od sredine I. st. n. e., kako vrijeme sve više odmie, pojaava se uz romanizaciju i prihva$anje mediteranskih grko-rimskih tradicija, kao op$i kulturni fenomen i dobivanje rimskog gra#anstva me#u Dezitijatima. Izgled Dezitijata Likovni prikazi fizikog izgleda stanovnika Gornje Bosne i lašvanskog porjeja u protohistoriji i u antici su rijetki, a posebno je deficitaran period dezitijatske nezavisnosti i prvog razdoblja rimske vladavine.47 U ovom aspektu posebno mjesto zauzima likovni prikaz, izra#en u tehnici gliptike, na 47 Najstarije prikaze stanovnika prostora Gornje Bosne predstavljaju realistini likovi na plastinim figuricama koje pripadaju bogatoj produkciji butmirske kulture. Fascinantno zvui injenica da oblik i izgled ve$ine tih likova odaje onaj pomalo melankolini i pesimistiki, skoro fatalistiki pogled i izgled lica, kojim se izraavaju jedan tako osoben pomalo tuni i nesretni mentalitet i karakter koji su i danas osobeni kao izraene karakterne crte stanovnika bosanske unutrašnjosti. O antropomorfnim spomenicima kod Ilira v. Cambi, 1984 A, 105-117+Tbl. I-IV 765 Mesihović, Dezitijati, 2007 kameji od oniksa, uobiajeno nazvanoj Gemma Augustea (Tabla V), koju je izradio Dioskurid ili vjerojatnije neki od njegovih darovitih uenika (nalazi se u Kunsthistorisches Museum u Beu).48 Gemma Augustea je bila prigodan dar koji je poklonjen Augustu ijoj je riznici pripadao. Sama kameja se sastoji od dvije kompozicije koje su sigurno sadrinski i uzrono-posljedino vezane. Gornji friz prikazuje u prvom planu boginju Romu i idealiziranog i stiliziranog Augusta kao Jupitera kojem druga enska osoba, vjerojatno personifikacija naseljene zemlje Oikumene, dri «krunu» iznad glave. I to pri trijumfu Tiberija koji se nalazi ovjenan vijencem u trijumfalnim koijama, dok se pored njih u punoj bojnoj opremi nalazi Germanik, U donjem redu je u jednom odlinom realistikom ambijentu prikazan sveani in podizanja podizanja tropaeuma, tj., dosta slikovito, po Rim pobjedonosni završetak jednog rata. I to najvjerojatnije onog zbog kojeg je Tiberije proslavio trijumf iz gornje kompozicije. Sam tropaeum podiu etvorica legionara, a pored njih na donjem frizu nailazi se i na dva para «barbarskih zarobljenika», od kojih jedan sjedi (muškarac je sa zavezanim rukama na le#ima) i što je posebno zanimljivo na dvojicu pripadnika pomo$nih jedinica koji vuku drugi par zarobljenika. Sama Gemma Augustea direktno ne govori ništa ni o vremenskom okviru ni o doga#aju koji se u idealiziranoj slikovnoj formi prikazuje, niti o narodnosnoj pripadnosti zarobljenika. Jedini nain da se indirektnim putem pokuša odgonetnuti osnovni sadrinski smisao kameje prua injenica da se njen slikovni prikaz odnosi na trijumf Tiberija i to onaj koji se desio nakon njegovog usinovljenja. Na tropaeumu koji diu legionari nalazi se i štit sa slikom škorpiona, koji je bio Tiberijev zodijaki znak (u gornjem frizu izme#u Augusta i Rome nalazi se disk, koji moda predstavlja sunce, sa slikom jarca-koji je bio Augustov zodijaki znak-ali ne njegovog ro#enja nego zae$a-znai kraj prosinca ili sijeanj, jer se Oktavijan August rodio devet mjeseci kasnije 23. IX 63. god. p. n. e.49). To nedvosmisleno govori da je kompozicija na donjem frizu posve$ena pobjedi u ratu u kojem je vrhovni zapovjednik bio Tiberije, što znai i da je donji friz u uskoj uzronoj vezi sa kompozicijom u gornjem frizu i samim tim se ini kao da 48 Dioskurid, rodom iz Kilikija, je bio gliptiar u Aleksandriji za vrijeme Kleopatre i Antonija i po Gaveli on je bio stvaralac Gemma Augustea (Gavela, 1997, 164). Me#utim pošto su izme#u Oktavijanovog zauzimanja Egipta i smrti legendarnog ljubavnog para, kada je ovaj vrsni gliptiar prešao u slubu Oktavijana, i vremena mogu$eg nastanka naše kameje prošla etiri decenija, vrlo je mala vjerojatno$a da je sam Dioskurid bio stvaralac Gemma Augustea. Logino je pretpostaviti da se Dioskurid nakon 30. god. p. n. e., preselio u Rim i Italiju u kojoj je sigurno imao itav niz uenika na koje je prenosio svoje znanje i umije$e, pa bi tako neki od njegovih darovitijih uenika, koji je radi sposobnosti i kvaliteta svojih izra#evina bio u slubi Augusta, mogao biti stvarni tvorac Gemma Augustea. O samoj Gemma Augustea, odnosno kameji v. Gavela, 1997, 163164 49 Svet. Aug. 5; Cass. Dio LVI, 30, 5 766 Mesihović, Dezitijati, 2007 doga#aj izloen u gornjem frizu direktno proizlazi iz donjeg friza. Znai vremenski okvir i doga#aj na koji se odnosi likovni prikaz na kameji potrebno je smjestiti nakon 4. god. n. e. Kao što smo ve$ spomenuli u poglavlju o ustanku 6-9. god. n. e. Tiberiju je u ast pobjede u tom ratu bio dodijeljen trijumf koji je on odgodio i proslavio tek 12. god. n. e.50 Iz toga postoje sasvim realne osnove da se pretpostavi da slike na kameji prikazuju upravo taj Tiberijev trijumf odnosno pobjedu u ratu 6-9. god. n. e., a da su dva «barbarska» para zarobljeni Iliri.51 Da je donji red kameje prikazivao sami kraj rata dokazuje i simboliko podizanje znaka pobjede ⇒ tropaeuma, stuba iski$enog zarobljenim orujem poraenog neprijatelja, i prikaz «barbara» kao poraenih i zarobljenih. A pošto su se me#u posljednjim predali i Dezitijati, logiki je pretpostaviti da je stvaralac kameje kada je prikazivao zarobljene muškarce i ene imao na umu upravo stanovnike dinarskog pojasa, moda i Gornje Bosne i lašvanskog porjeja. Uostalom donji friz prikazuje doga#aje koji se odigravaju, ne na trijumfalnoj povorci, nego na zauzetoj ustanikoj teritoriji. Uostalom, po Kasiju Dionu su nakon završetka ustanka na nekada pobunjenom podruju, koje on iz ranije objašnjenih razloga naziva Panonijom, podignuta dva pobjednika tropaeuma.52 Da prizori sa kameje pokazuju trijumf i pobjedu u ratu 6-9. god. n. e. dokazuje i gornji «trijumfalni» friz, odnosno poloaj Germanika, koji se upravo u ovom ratu prvi put proslavio, po Dionu proglasio je pobjedu. Dok su ipak u prvom planu August (formalni pobjednik) i Roma (posve$eni, boanski, metafiziki pobjednik) i Tiberije na trijumfalnim koijama (stvarni pobjednik u ratu)53, 50 51 Vell. II, CXXI, 2; Svet. Tib.17; Cass. Dio LVI, 17, 1 Tiberije je i 9. god. n. e. kada je odgodio trijumf, ušao u grad u grimiznoj praetexti i s lovorovim vijencem na glavi (Svet. Tib. 17). Me#utim gornji friz Gemma Augustea ne odnosi se na ovaj doga#aj, jer prikazi jasno ukazuju da se radi o trijumfu, u kojem je Tiberije u grad ušao u trijumfalnim kolima, sa vojnom pratnjom u kojoj se nalazio i Germanik dok je središnje mjesto na kameji zauzimao August, koji je u stvarnosti formalno predsjedavao itavom trijumfalnom sveanosti (Svet. Tib. 20). Na kameji je August predstavljen skoro u deificiranoj formi, što $e se i zvanino priznati 2 godine kasnije nakon njegove smrti. Sude$i po ovoj injenici, ve$ se zadnjih godina Augustove vladavine bila razvila ideja o njegovoj deifikaciji nakon smrti, dok je neke boanske atribute August poeo primati i u toku zadnjih godina ivota što na jedan slikovit i reprezentativan nain potvr#uje i sama kameja. 52 Cass. Dio LVI, 17, 1 53 Uz to da je na gornjem frizu prikaz Tiberijevog trijumfa dokazuje i to što se na Tiberijevoj glavi nalazi trijumfalni vijenac (corona triumphalis), te što je izgleda bio obuen u standardnu trijumfalnu odje$u (toga picta, tunica palmata), a koiju su vozili konji (bijeli). Po Veleju (II, CXXII) Tiberije je proslavio tri trijumfa, iako je po Veleju «bez sumnje zasluio sedam». U spomenutom Velejevom panegirikom odjeljku jasno se vidi da Tiberije nije bio nagra#en trijumfom za borbe sa Germanima nakon Teutoburške katastrofe. 767 Mesihović, Dezitijati, 2007 Germanik uiva sekundarni poloaj, kao što je uostalom i bio sluaj u ratu 6-9. god. n. e.54 Na kraju krajeva, na kameji su kao zarobljenici prikazani ne samo muškarci, nego i ene, a to se nije desilo nakon borbi koje je Tiberije vodio sa Germanima poslije 9. god. n. e, koje su bile obrambeno-sanacione operacije na obalama Rajne. U trogodišnjem periodu rujan 9-12. god. n. e. trupe pod rimskim zapovjedništvom nisu preduzimale ofenzivne operacije širokog zamaha preko Rajne s ciljem eliminiranja Arminijevog ustanka.55 Tiberije nije tada ponovo pokorio Germaniju, koja je nakon Teutoburške šume bila zauvijek izgubljena, te nije tako mogao do$i do velikog broja civilnih zarobljenika.56 Uz to Arminije nije poraen za vrijeme ratovanja 9-12. god. n. e., i Rimljani odnosno Tiberije nisu imali razloga da podiu tropaeum pobjede u smislu potvrde konanog uspješnog završetka rata, kao što to jasno ukazuje donji friz kameje. Po Maškinu, Gemma Augustea prikazuje u gornjem redu Augusta kao Jupitera i boginju Romu pri Tiberijevom trijumfu, dok u donjem redu rimski vojnici podiu tropaeum poslije pobjede nad Panonima.57 I po Gaveli pobije#eni «barbari» sa donjeg friza kameje su pripadali «po ode$i sude$i Ilirima, koji su se pobunili protiv rimske vlasti»58 Po Stip$evi$u Gemma Augustea prikazuje prikazuje pobjedu Tiberija i Germanika u ratu 6-9. god. n. e.59 I Wilkes u svojim «Ilirima» (2001, 146) navodi da donji friz sa Gemma Augustea prikazuje «pokoravanje barbara-Ilira nakon Batonova ustanka». Iako je vjerojatno u prikazivanju zarobljenih barbara stvaralac kameje koristio ustaljene kalupe, ne bi se mogla odbaciti ni injenica da je on u svoj prikaz zarobljenih «barbara» iz rata 6-9. god. n. e. unio i neke odre#ene crte osobene za «ilirsku (zapadnobalkansku i panonsku) baštinu», odnosno za stvarni fiziki izgled zarobljenika. Ta posebna osobnost najviše je izraena na primjerima prikaza dvije zarobljene ene, ija odje$a ne odaje ništa od onoga što bi se moglo smatrati op$eprihva$enim barbarskim kalupom. Stvaralac kameje je uostalom mogao da vidi zarobljenike iz ilirskih zemalja i u 54 Sude$i po Ovidijevom pismu Germaniku (Ovid. Ex Ponto, II, I, 1 - 68), ovaj potonji je uestvovao u Tiberijevom trijumfu. 55 Tiberijevo zapovjedništvo nad rajnskom armijom je nakon njegovog povratka i odranog trijumfa preuzeo, po Augustovom nalogu, Germanik (Vell. II, CXXIII, 1; Svet. Cal. 1; 7), i to u svojstvu prokonzula (on je za 12. god. n. e. bio konzul Cass. Dio, LVI, 25, 2; 26, 1) koji je u narednim godinama vodio vrlo opsene i bar djelomino uspješne ofenzivne akcije istono od Rajne. Za 10. i 11. god. n. e. Germanik je na Rajni sluio pod Tiberijevim zapovjedništvom. 56 O ratu Tiberija sa pobunjenim Germanima v. i panegiriki izvještaj Vell. II, CXX-CXXI, 1 57 Maškin, 1951, 347; v. i slino mišljenje u Pareti – Brezzi – Petech 1967 A, 417 i prilog 34b; O Gemma Augustea vid. i Patsch, 1915, 31 – 32 58 Gavela, 1997, 164 59 Stipevi$, 1974, 85; 95 768 Mesihović, Dezitijati, 2007 trijumfalnoj povorci Tiberija, ukljuuju$i i samoga Batona Dezitijatskog. Uostalom Iliri nisu bili ništa neobino za Rimljane i oni su ve$ u ve$em broju boravili i u Italiji. U ovom kontekstu potrebno je ista$i i injenicu da stvaralac kameje na donjem frizu na kojem se i nalaze zarobljeni parovi pravi jasnu distinkciju izme#u legionara i auksilijara, prikazuju$i izvjesnu specifinost u odje$i ovih potonjih (npr. jedan od prikazanih auksilijara nosi petanos—šešir sa širokim obodom). Pa ako je bilo mogu$e prikazati odre#enu specifinost auksilijara koji su imali drugorazrednu ulogu u ratu 6-9. god. n. e., zašto onda ne bi mogao biti to sluaj i sa ubacivanjem odre#enih osobnosti u prikaze zarobljenika koje su bile po shva$anjima Grka i Rimljana karakteristine za njihove narode. Sude$i po prikazu na kameji, zarobljeni «barbari», odnosno buntovnici iz rata 6-9. god. n. e. za razliku od tadašnjih Rimljana su nosili duge brade i polunagi su, a ene su nosile duge haljine koje su prilino lijepe i odaju odre#enu sofisticiranost odje$e zarobljenica. Jedan od zarobljenika (muškarac) nosi oko vrata torkves, što ukazuje na preciznost stvaraoca kameje i bavljenje sitnim detaljima koji su bili karakteristini za zarobljenike. Torkvese inae Rimljani nisu nosili a njihova upotreba je bila široko rasprostranjena i na ilirskom prostoru, moda oznaavaju$i i odre#eni statusni poloaj. Uostalom za trijumfalnu povorku i uop$e za prikazivanje rimskom narodu su uzimani najvaniji i najreprezentativniji zarobljenici, pa je mogu$e da su neki od njih oko vrata nosili torkvese, kao simbol svoga statusa, politikog, socijalnog ili imovinskog poloaja, pa su ostali zamije$eni od strane stvaraoca kameje. Poraeni Iliri bili su prikazani i na pobjednom spomeniku (tropaeum) u Gardunu, od kojeg su ostali samo manji dijelovi (Tabla VI).60 Na tome ostatku (reljefnog tipa) danas se mogu vidjeti dvojica zarobljenika, sa razliitim prikazom svakog od njih ponaosob. Na glavi jednog se vidi i konina kapa koja izgleda kao da je od krzna, znai moda je rije o nekoj vrsti šubare,61 I na ostatku tropaeum iz Garduna su bili prikazani najvjerojatnije pobije#eni ilirski domorodci iz dinarske unutrašnjosti, koji su posljednji bili savladani, što bi se primarno odnosilo na Delmate, Dezitijate i Piruste i ostale pripadnike onih naroda koji su se borili do kraja. U istraenom naselju Pod kod Bugojna, prona#eni su elementi plastike koji prikazuju ljudska lica, kao što su stubasti idoli i reljef bradatog ovjeka prona#en u mla#im slojevima. Ovaj posljednji nalaz je interesantan zbog prikaza brade što nagovještava da je nošenje brade bilo uobiajeno u eljeznodobnim oblastima rasprostiranja srednjobosanske kulturne grupe. Poseban zanimljiv prikaz, i to ene sa lukom, 60 Abrami$, 1937, 13, sl. 3; Buli$, 1984, 35, sl. 14; Cambi, 1984, 77-92; Bojanovski, 1988, 54 61 Sergejevski, 1953, 36-42; Stipevi$, 1974, 95; Cambi, 1984, 85 769 Mesihović, Dezitijati, 2007 se nalazi i na jednom od šest malih bronanih «peatnih» prstenova s ugraviranim negativima, prona#enim u Vratnici kod Visokog, nalazištu koje je nesumnjivo pripadalo dezitijatskim zajednicama (Tabla IV, slika 4).62 Na nizu rimskih spomenika iz Gornje Bosne i lašvanskog porjeja je prisutan likovni prikaz ljudi (Pazari$, Breza, Zenica), od kojih je najizraeniji onaj sa uvenog reljefnog prikaza etvorice muškaraca, u stilu duboreza, na jednom nadgrobnom spomeniku iz okolice Zenice (Tabla IV, slika 5).63. Nastanak ovog zenikog spomenika se datira u kasno-antiko razdoblje i izrazi lica osoba sa reljefa kao da odaju postojanje neke pritajene, ali prisutne strepnje ili ak kroninog straha i ne odaju nikakav trag optimizma, nego prije pesimizma. Sama odje$a muškaraca sastoji se od dugih tunika sa širokim rukavima, a oni sami izgledaju prilino uredni pa i konformistiki obueni i ure#eni. Na njihovim tunikama, i to na dijelovima koji pripadaju ispod pasa, nalaze se prikazi svastika. spomenicima likovni prikazi Na ostalim ne odravaju neke specifinosti izuzev odre#enih fizikih crta lica karakteristinih za dinarsko stanovništvo, i dobrim dijelom slijede neke op$e tokove likovnog izraza koji je vladao u tadašnjem rimskom svijetu. 62 >ovi$, 1984, 43-46, sl. 8-10; Isto, 1987, 505 63 Po Truhelki, 1892, 346, reljef prikazuje 2 muškarca i 2 ene 770 Mesihović, Dezitijati, 2007 N a s e lj a Prapovijesno i protohistorijsko doba Podruje na kojem se pruala srednjobosanska kulturna grupa, na osnovi dosadašnjih istraivanja (uglavnom rekognisticiranje) pokazuje veliki broj naselja, skoro sva gradinskog tipa. Preteit dio, od preko 120 do sada poznatih gradina, je sude#i po površinskim nalazima, postojao i u odre$enim periodima eljeznog doba, a neki kao Pod kod Bugojna i u toku cjelokupnog trajanja eljeznog doba.1 Velika brojnost gradinskih naselja u Gornjoj Bosni i lašvanskom podruju, od kojih mnoga pripadaju eljeznom dobu i razvitku srednjobosanske kulturne grupe a i iznimna veliina nekih od njih, ukazuje na prilino razvijenu naseobinsku kulturu i nain ivota koji je bio i razvijeniji i svestraniji. 2 Izgled, veliina, trajnost i namjena naselja predstavljaju i svjedoanstvo o stupnju razvitka i nainu ivota zajednica koje su ga formirale i koje u njemu prebivaju, te o obliku njene društvene strukturiranosti i unutarnje discipline. Pojedina naselja, njihova veliina ali i osobnosti koje su vidljive, pokazuju tu dezitijatsku naseobinsku kulturu koja je u prilinoj mjeri odraavala i njihov relativno više sjedilaki karakter u odnosu na mnoge druge okolne narode. Razlozi ve#eg sjedilakog karaktera Dezitijata su i u geomorfološkim uvjetima Gornje Bosne i lašvanskog porjeja (plodno dolinsko podruje) ali i u rudama kojima ove oblasti obiluju. Naalost gradinska naselja na prostorima Gornje Bosne i lašvanskog porjeja su vrlo slabo istraena, i izuzev rekognisticiranja na velikoj ve#ini njih ništa više nije ra$eno. Tako je ta naseobinska kultura Dezitijata ostala slabo poznata i uglavnom bazirana samo na okvirnim, sumarnim i naelnim pokazateljima. 1 -ovi#, 1987, 481-482; 506-510 2 Razvitak naselja za vrijeme eljeznog doba na središnjobosanskom podruju je potrebno primarno promatrati kao posljedicu evolutivnog razvitka, koji slijedi proces društvene i gospodarske preobrazbe (usporediti sa junom Ilirijom Cabanes, 2002, 123-131). Jedan saeti, ali vrlo vrijedan prikaz gradinskih i drugih naselja koji su srednjobosanske kulturne provenijencije eljeznog doba daje separat posve#en srednjobosanskoj kulturnoj grupi u Praistoriji Jugoslavenskih zemalja-eljezno doba, Tom V (-ovi#, 1987), te Arheološki leksikon BiH, 1988, Tom I-III (odgovaraju#e natuknice i lokaliteti) i mape za regije 12; 13; 14; 15 kao i radovi B.-ovi#a o naselju Pod kod Bugojna, posebno onaj iz 1975. Da je pod kontrolom Dezitijata bilo na desetine gradina dokazuje i to što su i drugi ilirski narodi posjedovali veliki prostor. Pa su tako po Vatiniju (Ciceron, ad.fam. V, 10) Delmati imali 80 opida, a po Strabonu ( VII, 5, 5) 50 naselja vrijednih spomena, me$u kojima on nabraja : Salonu, Priamonu, Ninia, Stari i Novi Sinotium, Andetrij i Delminijum. 771 Mesihović, Dezitijati, 2007 Od ve#ih gradinskih naselja pored definirano protourbanog3 Poda (promjera ogra$enog platoa cc 100 X 70 m-Tabla VII, slika 1---, sa skoro prepoznatljivom komunalnom unutrašnjom strukturom), ali koji se nalazi u Skopljanskoj udolini, vrijedi ista#i sa podruja Gornje Bosne i lašvanskog porjeja i sljede#a gradinska naselja : 1. Potkraj kod Travnika sa 180 X 100 m (lašvansko porjeje) 2. Gladnik kod Travnika sa 130 X 100 m (lašvansko porjeje)4 3. Krstac u Zbilju kod Visokog 200 X 40 m (Gornja Bosna) 4. Gradac u Mokronogama kod Visokog 300 X 100 (Gornja Bosna) 5. Oštrik u Kuliješu kod Kiseljaka s branjenim prostorom veliine cc 500 X 200 m, i s više koncentrinih bedema spada me$u najve#a gradinska naselja u Bosni.5 Do danas je to po dimenzijama najve#i poznati gradinski plato u Gornjoj Bosni, lašvanskom porjeju i Skopljanskoj udolini. Gradina je situirana na vrlo vanom mjestu izme$u današnjeg Kiseljaka i Hadi#a, odnosno prua se od lepenikog porjeja prema sarajevskom podruju sa njegove zapadne strane. 6. Gradac, Višnjica, Kiseljak, znatnija gradina iji zaravnjeni plato zauzima površinu od nekoliko hektara 7. Potrebno je ista#i i naseobinski kompleks Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar, SarajevoCentar, koji je jedino nešto bolje istraen i koji je bio vrlo bitna aglomeracija. Kao što se iz priloenog vidi, sve spomenute naseobine su iznimno ve#e od gornjovrbaskog Poda, neke ak po više puta. Ustvari naselje Pod spada u kategoriju srednje veliine (promjera cc 100 X 70 m), ali zbog neistraenosti spomenutih naseobina (za razliku od Poda) ne raspolaemo ni sa kakvim podacima o ivotu u njima. Jedino moemo pretpostaviti, na osnovi njihove veliine i analogije sa Podom, 6 da su i ona predstavljala naselja sa protourbanom 3 Da su Iliri i u predrimsko doba poznavali neki oblik gradskog naina ivota i urbanog ili bar protourbanih naselja dokazuju i pisana vrela, koja su po pravilu negativno pristrana kada govore o barbarskim narodima i prikazuju#i ih esto u šablonu kao divlje i kulturno primitivne. Po Polibiju u Ilirskoj dravi postoje ilirski, epihorski gradovi u urbanom stilu, istom onakvom kao i jadranski grki gradovi. On na jednom mjesto upotrebljava izraz «povleiV τινα…ς =ιλλυριvδας», a ve# u sljede#em odjeljku on grki grad Issu odre$uje isto pod terminom πολιV, dok Rizon, koji je evidentno klasina gradina (+Ριvζωνα δισω;θη) terminološki odre$uje izrazom πολιοµαvτιον, u bukvalnom prijevodu mali gradi#. 4 O gradinama Potkraj i Gladnik v. Korošec, 1950, 251; 256-257; -ovi#, 1987, 506 5 An$eli#, 1963, 156-160; -ovi#, 1987, 506 6 Sude#i na osnovi rekognisticiranih gradinskih naselja i arheoloških istraivanja koja su na lokalitetima pojedinih od tih prapovijesnih i protohistorijskih naselja izvršena, 772 Mesihović, Dezitijati, 2007 aglomeracijom u kojima je bio razvijen javni ivot i zanatsko-metalurška i trgovaka aktivnost, dok su njihova podgra$a, ije dimenzije nisu definirane, samo dodatno doprinosila i veliini i znaaju tih naseobinskih aglomeracija. Ustvari više od polovine srednjobosanskih gradina pripada kategoriji malih veliina, ali injenica da ve# neke od gradina sa srednjim veliinama pokazuju takvu razvijenost naseobinske kulture i višestoljetnu stalnost i sjedilaštvo dokazuje i svu kompleksnost pitanja gradinskih naselja na tlu koje je nedvosmisleno pripadalo Dezitijatima i uop#e nositeljima srednjobosanske kulturne grupe. To se prilino razlikuje od npr. autarijatsko«glasinakog» podruja koje, bar na osnovi dimenzija gradina i dosada slabog istraivanja gradinskih naselja, ne pokazuje baš takvu razvijenost naseobinske kulture kao kod nosilaca srednjobosanske kulture. Prostrano gradinsko podruje Oštrik u Kuliješu kod Kiseljaka je, sude#i bar po rekognosticiranju, bilo jedno vrlo sloeno i bitno naselje koje je branjeno sa više koncentrinih bedema, a sa pristupane strane i dubokim vještakim usjekom i limitnim tumulom.» Spomenuta gradina se nalazi istono (iznad) od sela Kuliješ na visu Oštrik (kota 944 m.), na planinskom vijencu koji odvaja sliv Zujevine od sliva Lepenice. Visina Oštrika prema dolini Lepenice iznosi više od 400 m., a prema prijevojima gorskog vijenca 80-100 m. Zapadne padine su strme i teško pristupane, dok se prema istoku i prema prijevojima spuštaju znatno blae. Vis je obrastao u bjelogorinu šumu sa svih strana. Prostor na kojem se primje#uju ostaci arhitekture i fragmenti keramike ima elipsoidan oblik, što znai da gradina zauzima površinu od oko 10 hektara. Ostaci arhitekture su: bolje ili slabije ouvani dijelovi bedema u obliku terasa, te snaan vještaki usjek sa tzv. limitnim tumulom, koji štiti prilaz gradini sa sjeverne strane. Svuda po gradini i njezinim padinama, sve do prijevoja, nailazi se na ulomke keramikih posuda.»7 Potrebno je napomenuti da se ova gradina nalazi u podruju Lepenice, gdje je evidentirana ve#a koncentracija gradina koje su nadzirale dolinu Lepenice, sve do njenog uš#a u Fojniku rijeku (po An$eli#u, 1963, 156 ukupno 15 ve#ih i manjih gradina), me$u kojima su i one sa ve#im promjerom ogra$enog platoa (Crkvina, Podastinje; Veliki Gradac-Gornje Geelovo 100 X 70 m, Nalazi iz Poda kod Bugojna potvr$uju visoku razinu op#eg kulturnog razvitka nosilaca srednjobosanske kulturne grupe, i to ne samo preuzimanjem odre$enih umjetnikih i estetskih tradicija Italije i grkog svijeta, nego i razvijanjem vlastitih originalnih tekovina. I sude#i po tome središnjobosanske zajednice su imale osebujan i razvijeni naseobinski ivot i stolje#ima prije dolaska Rimljana. -ovi#, 1975 ; Wilkes, 2001, 217 7 Ve#i dio prezentiranog opisa gradine Oštrik u Kuliješu je parafrazirani tekst P.An$eli#a (1963, 158) o datom naselju. Po An$eli#u ve#ina nalaza zemljanog posu$a pripada «tzv. gradinskoj keramici starijeg eljeznog doba», dok neki primjerci keramikih proizvoda pokazuju karakteristike srednjeg bronanog doba. 773 Mesihović, Dezitijati, 2007 Gradina Ljetovik 80 X 40 m; Mali Okrugli#; Gradište Pale i Gradac Višnjica-nekoliko hektara). Naalost ove lepeniko-kiseljake gradine nisu ni sondano ispitane, i njihovo istraivanje bi nesumnjivo bar u nekoj mjeri, osvijetlilo i fenomen dezitijatskog postojanja i uop#e razvitka eljeznodobnih populacija Gornje Bosne, posebno s obzirom da ovo podruje nastavlja i u antikom periodu intenzivan naseobinski ivot o emu svjedoe nalazi iz Gradca kod Homolja (Tabla VII, slika 2), Podastinja (Tabla VII, slike 3-4) i Višnjice. Veliki broj gradinskih naselja na ovom pravcu (tri gradine-Ukuevci, Podastinje, Kiseljak; Crkvina, Podastinje, Kiseljak; Bijele Vode, Podastinje, Kiseljak-se nalaze na prostoru uš#a Lepenice u Fojniku rijeku, i to sjeverno od uš#a), nedvosmisleno ukazuje na veliku vanost doline Lepenice i uop#e kiseljakog podruja. Ova naselja su sigurno predstavljala i rudarska mjesta, odnosno naselja u istonom zale$u rudarskih i privrednih kompleksa podruja Fojnice i pl. Vranice i Bitovnje.8 U lepenikim gradinskim naseljima prevladavaju ovalne forme; bedemi u obliku jednog ili dva koncentrina vijenca koji okruuju vis na kojem je smještena gradina; limitni tumuli su rijetki (samo dva sluaja).9 Još jedno naselje je potrebno ista#i, a to je naseobinski kompleks Zlatište-Debelo BrdoSoukbunar u Sarajevu, koje je postojalo skoro puna dva tisu#lje#a i bilo vrlo znaajno zanatsko i trgovako središte, ne samo za sarajevsko podruje nego i za okolne oblasti jer se nalazilo skoro u blizini graninog pojasa izme$u srednjobosanske kulturne grupe i glasinake kulture. Posebno pitanje u vezi ovih naselja je injenica postojanja podgra$a, koje je npr. sigurno evidentirano u Podu. Brojni površinski nalazi sa padina gradine Veliki Gradac-Gornje Geelovo sugeriraju postojanje podgra$a. Dimenzije fortifikacija gradine Krstac, Zbilje, Visoko isto ukazuju na postojanje podgra$a koje je u odnosu na «akropoljski» dio gradine zahva#alo znatno ve#u površinu. Uostalom za sve gradine, kod kojih su registrirani dvostruki bedemi, usjeci i nasipi me$usobno nešto udaljeniji, moe se pretpostaviti postojanje podgra$a, odnosno gornji, «akropoljski» dio i donji padinski, podgradski dio koji je u pravilu prilino ve#i od «akropoljskog». Lijep opis postojanja ovakvog domorodakog naselja prua i Dionov opis opsada i izgleda Splonuma i Raetinuma, u kojima se spominju dva ogra$ena prostora, od kojih onaj unutrašnji predstavlja citadelu, neku vrstu akropolja.10 8 U podnoju gradine Ukuevci, Podastinje prona$en je bronani šljem grko-ilirskog tipa, što samim tim pove#ava znaaj ovog podruja i u periodu prije IV. st. p. n. e., i odrava njegovu izuzetnu vanost. 9 An$eli#, 1963, 159-160 10 Cass. Dio LVI, 11, 1-7 Prvo razdoblje rimske vladavine je moda djelomino utjecalo na razvitak domorodakih naselja, ali ne i u tolikoj mjeri da potpuno promijeni osnovni koncept njihove fizionomije i da ih pretvori u neku vrstu gradskih naselja mediteranskog tipa. Izgleda da su u prvom razdoblju rimske vladavine doma#e tradicije naseobinskog ivota 774 Mesihović, Dezitijati, 2007 Ni jedno od ilirskih protohistorijskih naselja u bosanskoj unutrašnjosti, bez obzira koliko se udaljilo od onoga tipa naselja koje bismo nazvali selom (stanište sa primarnom poljoprivrednom namjenom), nije u vrijeme nezavisnosti postalo grad u antikom, mediteranskom smislu, tj. nijedno od domorodakih ilirskih naselja u Bosni prije rimske okupacije ne bi se smjelo titulirati kao urbs. Ona najrazvijenija su u svojoj «doma#oj izvedbi» uspjela dosti#i samo razine protourbanog razvitka, tj. naselja koje definitivno više nije samo poljoprivredno naselje, nego i odre$eno središte ivota šireg okolnog uglavnom ruralnog podruja.11 U njima se sadravala i izrazitija, i to trajnijeg karaktera, trgovaka, metalurška i zanatska aktivnost, bila bi to i mjesta okupljanja okolnog stanovništva koje ne prebiva u samom naselju samo poradi redovitih sajmova, pazarnih dana, religioznih ili politikih (ukljuuju#i i vojne potrebe) razloga i u koje bi se sklanjalo okolno stanovništvo u sluaju opasnosti. Sve navedeno je podrazumijevalo da ova naselja budu i za stepenicu više po svome kvalitetu ure$enja i nainu i formi stanovanja i ivljenja u odnosu na ono što bismo nazvali selom ili naseljem u kojem samo ili skoro potpuno dominira poljoprivredna aktivnost (sa malim odnosom i prisustvom prema njoj ostalih privrednih grana).12 Tako bi u tim naseljima nastajale i nastambe koje bi bile kvalitetnije i bolje izra$ene, a morao je na neki nain biti i reguliran odnos me$u svim tim nastambama, omogu#ena i ure$ena njihova me$usobna povezanost i situiranost, kao i nain ivota, pa i ponašanja stanovnika koji stalno ive u takvom naselju. To bi uvjetovalo i postojanje nekih zajednikih, javnih pravila koja bi obavezivala stanovnike takvih naselja, zatim postojanje prostranijih trgova u njihovim centrima koja bi bila mjesta okupljanja i javnog ivota, te u još uvijek bile snane, a njihov kontinuirani razvitak iz perioda nezavisnosti bio prisutan. Tako su stara naselja do kraja ustanka u svojoj osnovi još uvijek imala fizionomiju naselja naslije$enu iz protohistorije. 11 Naselja koja nisu bila samo poljoprivredna staništa, nego su u sebi sadravali višu razinu razvitka naseobinskog naina ivota, nastajala su na raskrsnicama putova, na mjestima gdje se okupljala vojska, gdje su se odravali tradicionalni i redoviti sajmovi koji bi postupno prerastali u stalna trgovišta, odravani zajedniki vjerski praznici i religiozni obredi zajedniki za jedno šire ruralno podruje, u blizini podruja koja su bila bogata potrebnim sirovinama (posebno rudama) i gdje bi bilo situirano uobiajeno politiko središte i saborište zajednice. U njima bi se onda postupno uvrijeila pored trgovake i metalurška i zanatska aktivnost, koja bi imala trajniji karakter, ali i krme i drugi objekti javne upotrebe. Istovremeno bi se u njima moda izgradilo i neko svetilište, jer je duhovno-religiozna potreba stanovništva zahtijevala da postoje odre$ena mjesta samo za obrednu aktivnost. Ova prapovijesna i protohistorijska naselja samim tim nisu izgubila i znaenje još uvijek i to snano prisutnog poljoprivrednog segmenta ivota (bar jednog respektabilnog dijela) njegovih stanovnika. 12 U tim naseljima koje bismo definirali kao sela ili zaseoci, ili svo ili daleko najve#i dio njihovog stanovništva bi se bavio i zavisio samo od poljoprivrede. Ueš#e ostalih privrednih aktivnosti bi bilo ili zanemarljivo ili privremenijeg karaktera. 775 Mesihović, Dezitijati, 2007 pojedinim sluajevima i zajednikih izgra$enih objekata. Ti trgovi u pojedinim naseljima nisu morali biti samo javna okupljališta stanovnika naselja i okolnog, neposredno gravitiraju#eg ruralnog podruja nego i javno, centralno središte jedne politike zajednice. U detekciji naselja, njihovog op#e-društvenog znaaja i njihove veliine veliku ulogu imaju i nekropole. Mjesta za sahranjivanje se uvijek nalaze uz ili blizu naselja i komunikacija i na osnovi svoje veliine, karaktera, oblika te bogatstva i sastava priloga mogu pomo#i u odre$ivanju osobnosti odre$enog naselja kojem je konkretna nekropola pripadala. Što je nekropola ve#a i što pokazuje svoju dugovjenost, tim je i naselje iji se pripadnici u njoj sahranjuje sa ve#om naseljenoš#u i sa ve#im znaenjem u kulturnim, društvenim, gospodarskim, populacijskim pa i politikim kretanjima u širem okruenju. Gradinska naselja koja pripadaju srednjobosanskoj kulturnoj grupi pokazuju one osnovne karakteristike kao i u ostalim podrujima. I ovdje su i oblik gradine i fortifikacioni sustav naješ#e prilago$eni konfiguraciji terena i mali je broj gradina sa bedemima (koji su izgra$eni nasipanjem zemlje i kamenja a ponekad i miješanjem oba materijala) koji u obliku kruga ili elipse potpuno zatvaraju odre$eni prostor. Jedna od karakteristika fortifikacijskog sustava je i esta upotreba tzv. limitnog tumula,13 a est element ovog sustava su i šanevi i usjeci koji su karakteristini prvenstveno za gradine s limitnim tumulom kod kojih se po pravilu nalaze ispred toga tumula.14 Pored ve# opisanog sloenog obrambenog sustava gradine Oštrik u Kuliješu kod Kiseljaka, potrebno je ista#i i da su na gradini Ljetovik vidljivi ostaci dva koncentrina obrambena nasipa oko platoa i zaštitni usjek, na gradini Mali Okrugli#, Pale isto kod Kiseljaka se raspoznaju konture obrambenog nasipa u obliku vijenca, te zaštitni usjek i obrambeni tumulus. Na površini Gradišta Pale, Kiseljak se vide tragovi perimetralnih bedema u vidu dva koncentrina bedema, a Veliki Gradac, Ramadanovci-Goduša, Visoko, je sa june strane branjen sa dva koncentrina nasipa, a na Velikom Gradcu, Š#itovo, Fojnica nailazi se na tragove dva usjeka kao dijelova obrambenog sustava. U Gradcu, Gojevi#i, Fojnica, registrirani su zemljani nasip i veliki zemljani tumulus, na Gradini Brestovsko, Kiseljak registriran je zemljani tumul kao obrambeni objekt na sjeveroistonoj strani. Posebno obiljeje ima Gradina, Hadi#i, Visoko, utvr$eno naselje koje obuhva#a dvije glavice; Veliki Grad s nasipom i Mali Grad; eliptini nasip na sjevernoj i junoj strani, pojaan i vanjskim nasipom. Zapadni dio (koji je na višoj razini) Gradca, MokronogeGunjae, Visoko, zašti#en je zemljanim tumulom, gradina Krstac, Zbilje kod Visokog je branjena sa dva koncentrina nasipa, od kojih je unutrašnji eliptini nasip duine 68 m. i promjera 8-10 m, 13 Korošec, 1950, 507; Benac, 1985, 192; -ovi#, 1987, 507 14 -ovi#, 1986, 60-62; Isto, 1987, 507 776 Mesihović, Dezitijati, 2007 a vanjski cc 200 m. duine, a promjera 40 m. Krst u Kraljevoj Sutjesci, Kakanj, je sa sjeverne pristupane strane branjen sa vještakim usjekom i limitnim tumulom. Na gradini Zagra$e kod Kaknja, koja je smještena na istaknutom brdu nad sastavkom rijeice Zgoš#e i Zagrajskog potoka (plato veliine 80 X 50 m.) zapaaju se i tragovi vještakog terasiranja a mjestimino i bedema. Gradina Crna, Kakanj, je sa tri prirodno nezašti#ene strane utvr$eno mo#nim kameno-zemljanim bedemom, a osim ovog podignut je još jedan bedem nešto nie na padini, dok je na još jednoj kakanjskoj gradini Breani zanimljiv obrambeni sustav koji se sastoji od ovalnog tumula i manjeg usjeka oko platoa dimenzija 100 X 35 m. Grad u Gornjoj Koprivnici i na prostoru kakanjske op#ine ima plato veliine 100 X 60, utvr$en kameno-zemljanim bedemom, a nešto nie na padini se uoavaju tragovi još jednog, vanjskog bedema. Utvr$enje na gradini Ivani#i, Ilijaš je bilo opasano sa dvojnim bedemom, a na gradini Rogoš su primjetni nasip i jarak ispod nasipa. Gradac Rostovo kod Novog Travnika (promjera 65 X 56 m) ima djelimino sauvane ostatke zemljanog bedema visine do 2 m., a obrambeni sustav na Zmijskoj Glavici isto kod Novog Travnika sastoji se od tumula uz koji je prokopan uski usjek i bedema sauvanih na zapadnoj i junoj strani. Obrambeni sustav dvije terase (60 X 40 m.) gradine Birac, (Donja Graanica, Zenica) sastoji se od limitnog tumula i usjeka oko naselja. I gradina Hum, isto iz Donje Graanice kod Zenice, ima evidentiran obrambeni nasip, a gradina Vis (Podbreje, Zenica) je sastavljena od dva stepenasto postavljena platoa --Veliki Vis i Mali Vis—(veliine 40 X 20 m. i 60 X 40 m.), a od fortifikacija nailazi se na limitni tumul na jugozapadnoj strani i vještaki usjek dubine 8-10 m. i širine 10-12 m, kojim je Mali Vis odvojen od planinskog masiva. Posebno mjesto zauzima i gradina Mrtvaka gradina (Gradiš#e, Zenica) koja je bila znaajna aglomeracija sa ve#im prostorom koji je utvr$en i branjen kamenim suhozidom debljine cc 5 m. Sam naseobinski prostor je razmješten na nekoliko terasastih površina, «što znai da je gradina imala više gra$evinskih cjelina». Na Gradini Dobriljevo kod Zenice isto se primje#uje limitni tumul, koji je primjetan i na pristupanoj, sjeveroistonoj strani platoa gradine Grbavica Brdo (Grbavica, Vitez), a na Gradcu (Pokraji#i, Travnik) koji ima dimenzije platoa 55 X 38 m. i zemljani bedem. Gradac iz Rankovi#a kod Novog Travnika ima limitni tumul promjera 25 m. i visine 6-7 m., te bedeme ouvane na ve#em dijelu naselja, Obrambeni sustav Gradine na Miški#a Brdu kod Travnika ini tumul promjera 15 X 9 m. i bedemi sauvani u duini od cc 35 m., a Gradina Turi#i kod Travnika sa platoom veliine 30 X 40 m. utvr$ena je limitnim tumulom i plitkim rovom uz unutrašnju stranu tumula. Slino je sa limitnim tumulom i suhozidnim bedemom bio utvr$en i plato velike gradine Potkraj kod Travnika, a limitnim tumulom i zemljanim bedemom i gradina Nad Gajem (Bili#a Doi#, Travnik), dok je i gradina Bašbunar (Saraj, Travnik) imala obrambeni nasip i tumul. Zanimljiv izgled ima Gradina (Kraljiino vrtlo), Bukovica, Travnik, koja se sastoji od više me$usobno vezanih zaravni u 777 Mesihović, Dezitijati, 2007 duini od preko 200 m., sa ostacima bedema i jednim obrambenim tumulom. Plato (veliine 80 X 30 m) gradine Bukovica isto kod Travnika je sa sjeverne i istone strane branjen bedemima. Velika gradina na Gladniku kod Travnika je utvr$ena sa svih strana jakim bedemima, a na sjevernoj i malim obrambenim tumulom. Pred ulazom u gradinu Vis (Ljeskovica, Zavidovi#i) se nalazi manja humka, oito nasuta, zatim jarak širine oko 8 m., a potom još jedna humka. Prezentirani fortifikacijski sustav na itavom nizu gradina na neki nain pokazuje obrambenu snagu i karakter dezitijatskih uporišta u ustanku od 6. do 9. god. n. e., posebice za vrijeme konane ofenzive u ljeto 9. god. n. e.15 U vezi gradinskih naselja sa dezitijatskog podruja potrebno je navesti da je i njihova situiranost i me$usobna gravitiranost takva da one uglavnom obrubljuju pojedine posebne zone, 1. Sarajevsko polje 2. dolina Lepenice i njen sastavak sa Fojnikom rijekom 3. šire okruje visoke udoline i odgovaraju#i tok rijeke Bosne 4. šire kakanjsko podruje 5. zenika kotlina 6. lašvansko-travniko podruje ukljuuju#i i tok rijeke Bile. A posebna gradinska koncentracija nalazi se na prostoru juno od uš#a Krivaje u Bosnu. Postojanje nekog javnog prostora, u kojem bi se rješavali zajedniki poslovi i obavljao javni ivot, unutar gradinskog naselja moglo bi se pretpostaviti na osnovi analogije sa Podom, u kojem je evidentirano postojanje slobodnog prostora (oko 200 m2), koje se razvilo u drugoj polovici VI. i poetkom V. st. p. n. e.16 Podgra$e, veliine 4000 m2 je evidentirano i u sluaju Velike Gradine, Zenik u sarajevskom naselju Ilida. Sama gradina je zauzimala prostor od 100 X 20 m, tako da je njeno podgra$e bilo najmanje duplo ve#e od gradinske utvrde. Spomenuta injenica bi govorila u prilog zakljuku da su podgra$a zauzimala ve#u površinu od unutrašnjeg gradinskog podruja. O obliku ku#a i drugih stambenih objekata sa podruja eljeznodobne Gornje Bosne i lašvanskog porjeja se ne moe, zbog slabe istraenosti, ništa preciznije re#i i jedino se i po ovom pitanju moe osloniti na metodu analogije sa naseljem Pod. U Podu su evidentirani stambeni objekti, u ve#ini sluajeva velikih dimenzija, koji su ustvari bili uglavnom drvene gra$evine sa krovom vjerojatno od drvenih talpi ili od slame.17 Od gornjobosanskih gradina, tragovi nastambi su evidentirani na blaujskoj gradini Rogoš. Pored gradinskih naselja, u zoni Gornje Bosne i u lašvanskom porjeju je konstatirano za eljezno doba i postojanje otvorenih naselja, smještenih na niem, pristupanijem terenu i bez fortifikacija, kao što su Borak u Kati#ima kod Busovae, Ukuevci kod Podastinja. Ova naselja kao 15 Naravno vjerojatno neke od ovih gradina nisu bile naseljene i funkcionalne u vrijeme dezitijatske nezavisnosti i perioda ustanka, ali injenica je da je obrambeni sustav dezitijatskih gradinskih naselja bio zasnovan na gore spomenutim nainima podizanja fortifikacija. 16 -ovi#, 1987, 508-509; 524 17 -ovi#, 1976, 199-202; Isto, 1987, 509-510 778 Mesihović, Dezitijati, 2007 da pokazuju postojanje izvjesne sigurnosti na ovim prostorima u odre$enim periodima, što bi na neki nain ukazivalo na stabilnost dezitijatskog politikog entiteta. U opisu ustanka kod Kasija Diona se nailazi i na imena niza naselja, koja se nalaze u posjedu ustanika, kao što su Splonum, Raetinum, Seretion, Andetrij, Arduba. Ova poimenino spomenuta naselja se u Dionovom tekstu nalaze ne radi elje Diona da predstavi ustaniku teritoriju, nego samo kao objekt opisa rimskog ratovanja na podruju ilirskih zemalja. Zbog toga se moe pretpostaviti da se ova naselja ne bi spomenula kod Diona, da se kojim sluajem nisu našla na putu kretanja protu-ustanikih trupa i da se pred i u njima nisu vodile odluuju#e i estoke borbe.18Velej Paterkul u svome izvještaju o ustanku daje neke zanimljive opaske o situiranosti Dezitijata, te spominje njihove pozicije na planinama i uske doline (valjda rijene) u kojima su oni ivjeli.19 To pokazuje da se Dezitijati ne dre samo planinskog podruja i gradinskih naselja, nego da su bili naseljeni i u svojim plodnim uskim dolinama, kojima obiluje i gornjobosansko i središnjobosansko podruje. Imena tih mnogobrojnih predrimskih dezitijatskih naselja su ostala izgubljena u povijesti. Jedino bi se sa nekom ve#om vjerojatno#om moglo smatrati da su moda imena naselja koja se pojavljuju kod Kasija Diona⇒ Arduba i solinskog natpisa⇒ He(dum?) castellum Daesitiatium upotrebljavana i u predrimsko doba, iako nije iskljueno da su i drugi nazivi (Bistue, Stanecli) doma#eg podrijetla, iako za to nema još uvijek ni najmanjih nagovještaja. A moda i neki sadašnji nazivi lokaliteta kriju u sebi tragove predrimskih, originalnih ilirskih imena, preko kojih bi se moglo pristupiti rekonstruiranju tih imena naselja, ali o tome još uvijek ne postoji studija ili rad. Svoje najtee iskušenje dezitijatska naselja su doivjela u prolje#e i ljeto 9. god. n. e. U tom periodu uništena je u najve#oj mjeri stara naseobinska kultura Dezitijata koja je svoje tradicionalno postojanje vukla još iz protohistorijskog razdoblja, ujedno otvaraju#i put za razvitak novog naina naseobinske kulture na prostorima Gornje Bosne i lašvanskog porjeja. Tek nakon ugušenja ustanka, Rimljani su pristupili sustavnoj promjeni domorodakog koncepta i tradicije naseljenosti. Iz strateških razloga gradinska naselja na strateškim mjestima i na vrhovima su napuštena, a naselja su «prenošena» u ravnice i pristupanije oblasti. Stara naseobinska kontinuiranost, koja je trajala još od eneolitika, sada je konano prestala svoju egzistenciju, i 18 Potrebno je na ovom mjestu ista#i i to da na mjestima Dionovog izvještaja koji nisu primarno nastali gledani od strane Rimljana, kao npr. gdje on opisuje zbivanja vezana za otpadnu#e i kanjavanje Batona Breukog, Dion ne spominje imena domorodakih utvr$enja i uporišta. To potvr$uje da su informacije, koje se nalaze u Dionovom izvještaju, a koje su do Rimljana (tj. izvorne gra$e koju je crpio Dion Kasije) došle posredno i sekundarno, nisu u sebi sadravale imena naselja. 19 Vell. II, CXV, 4 779 Mesihović, Dezitijati, 2007 prešlo se na novi tip izgradnje i ure$enja naselja koji je bio kvalitetniji u odnosu na prapovijesno i protohistorijsko razdoblje. Doba rimske vladavine Iz perioda nakon 9. god. n. e. datiraju i prve vijesti u kojima se i spominju nazivi pojedinih naselja, što predstavljaju ujedno i najstarija (na osnovi dosadašnje razine znanja) imena naselja na podruju Gornje Bosne i lašvanskog porjeja i uop#e središnje Bosne. Tako je u literarnim podacima, natpisima, itinerarijima i kartama zabiljeeno postojanje sljede#ih imena; Arduba, He(dum), Aquae S…, Bistue Vetus, Ad Matricem, Bistue Nova, Stanecli, me$utim izuzev urbanog jezgra Aquae S… njihova lokalizacija je još uvijek vrlo diskutabilna.20 U vrijeme rimske vladavine, i prelaskom na municipalni ustroj, gornjobosansko središte se pomjera prema zapadnom dijelu sarajevskog polja, gdje se na prostorima današnjeg sarajevskog naselja Illida razvilo urbano središte Res publica Aquae S…/Aquarum S….. Samo upravno središte formiralo se oko tamošnjeg sumpornog ljekovitog vrela, iako nije iskljueno mada za to nema materijalnih dokaza da je na tome prostoru postojalo i neko predrimsko, doma#e tj. dezitijatsko naselje. Ako i tamo nije bilo nekog predrimskog, manjeg naselja ili samo stalnijih nastambi, gotovo je sigurno da su domorodci i prije 33. god. p. n. e., poznavali, posje#ivali i okupljali se oko sumpornog vrela, radi ljekovitih svojstava vrela ili iz kultnih razloga, isto mogu#e povezanih sa ljekovitoš#u ili samo sa postojanjem sumpornih vrela i njihovom mistinoš#u po svijest tadašnjih stanovnika Gornje Bosne.21 Sam poloaj Ilide predstavlja, uz kvalitete 20 Na Pojtingerovoj karti (VI, 4 - 5) je upisan i lokalitet monte Bulsinio, koji je od Bistue Vetus udaljen samo 6 milja, me$utim ovaj planinski pojas nije do danas lokaliziran. Bistue Vetus i Ad Matricem vrlo mogu#e da nisu ni pripadali dezitijatskom podruju. A nije nemogu#e ni Bersel(l)um, lokalitet koji se spominje kod Ravenjanina (IV, 19) smjestiti na dezitijatsko podruje (o lociranju Berselluma v. Truhelka, 1892, 347). 21 Po Oemanu (2000, 126; 160)⇒»Danas se moe pretpostaviti da su upravo stanovnici ovih desitijatskih naselja (Ilinjaa, Gradina u Zeniku, naseobinski kompleks Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar, Naklo u Vojkovi#ima i Gradac kod Hadi#a, op. a.) posje#ivali sumporno vrelo na podruju današnje Ilide, da su uoili njegovu ljekovitu vrijednost, te da su, vjerovatno, uz isto razvili i svoje prvo kultno mjesto. » Iako je preambiciozno, na osnovi do danas poznatih nalaza, eksplicitno tvrditi da je sumporno vrelo bilo prvo kultno mjesto Dezitijata sarajevskog polja, i uop#e Dezitijata, logiki je mogu#e pretpostaviti da su ova vrela imala i ljekovito, pa i kultno znaenje za predrimske Dezitijate i one sa sarajevskog polja i uop#e kompletnog dezitijatskog podruja. Teško bi bilo smatrati da su tek Rimljani otkrili Dezitijatima sumporno vrelo, i poeli njegovu eksploataciju ili tu utemeljili neki kult vezan za to vrelo, a bez ikakvog doma#eg doprinosa tome. O dezitijatskom korištenju vrela, i u predrimsko doba, i kao kultnih mjesta v. Oeman, 2000, 128 («Autohtono stanovništvo je neposredno podruje sumpornog vrela smatralo posve#enim i uz vrelo se razvilo posvetno mjesto na kojem su podizani i prvi jednostavni oltari»); 130 («Napomenuto 780 Mesihović, Dezitijati, 2007 ljekovitosti i prilino pitomog podruja, i odlinu zemljopisnu poziciju, uz sastavke tri rijekeGeljeznice (koja protie uz sam lokalitet Aquae S…), Miljacke i Bosne, te je on vjerojatno bio i u eljeznom dobu bar trgovako-saobra#ajno vorište. Po Pašali#u je Aquae S…kao rimsko naselje «…po današnjim nalazima sude#i postojala ve# u I st.n.e.».22 U prapovijesno i protohistorijsko periodu sarajevsko podruje je bilo iznimno pokriveno gradinskim naseljima, pogotovu njegov istoni dio, ali ni zapadno podruje, posebno ono ilidansko nije bilo bez gradinskih naselja.23 Svoj vrhunac razvitka i urbano jezgro i sama res publica Aquae S…/Aquarum S… je dostigla u III. st. n. e., a zenit vjerojatno u vrijeme vladavine Dioklecijana, (284-305. god. n.e.), u spomen koje je postavljen natpis zahvaljuju#i kojem se zna za njeno postojanje. Inae na prostorima R.P. Aquae S… postojala su i druga istaknutija naselja, npr. na podruju današnjeg Marin-dvora (Centar-Sarajevo) i njemu bliih današnjih gradskih areala.24 Ovo naselje je moda rimski, antiki produetak naseljenosti naseobinskog kompleksa Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar koje se die iznad ovog prostora; naseljenost se jednostavno sa jednog prostora gradinskog tipa sa skoro dvotisuljetnim trajanjem preselila u ravnije oblasti ispod Zlatišta, Debelog Brda i Soukbunara. I rimski strateški interese je bio u tome da se naselja presele u pristupanije ravnija podruja, u konkretnom sluaju na šire podruje Marin-dvora, kako bi se stanovništvo moglo je da se pretpostavlja da su ve# Desitijati kao autohtoni stanovnici ovog podruja koristili termalno vrelo na Ilidi, te da su tu, vjerovatno, bila podignuta i njihova kultna obiljeja. »). U svezi ovoga v. i Kunti#-Makvi#, 2005, 337 A i inae o poecima i daljem razvitku rimskog naselja na Ilidi v. Oeman, 2000, 128-129; 160 22 Pašali#, 1959 A, 117 23 O Dezitijatskim gradinskim naseljima i njihovom razvitku i znaenju, promatrano s strane istraivanja Ilide i uop#e sarajevskog podruja, v. Oeman, 2000, 123;126 Juno, i to ne suviše udaljeno od urbanog jezgra Aquae S…, u pravcu rijeke Geljeznice bile su situirane dvije gradine-dugovjeno i veliko naselje Ilinjaa, Gornji Kotorac i Gradina Hrasnica-Lasica, a zapadno, uz rijeku Zujevinu još dvije Gradina Blauj i gradina Rogoš-Blauj (dimenzije 90 X 40 m), a izme$u ovih blaujskih gradina i Ilide nalazila se još jedna gradina (Gubavac) kod Vrela Bosne. Ovo jasno pokazuje da je ilidansko podruje isto bilo naseljeno i u predrimsko doba, a uz to oba podruja i blaujsko i ono uz Geljeznicu gdje se nalazila Ilinjaa nastavilo je kontinuirano prebivanje i u antiko doba jer sa ovih podruja postoji veliki broj nalaza naseobinske prirode. Prilikom ovog razmatranja potrebno je naglasiti da se današnja Ilida, odnosno nekadašnje urbano jezgro Aquae S…, nalazi na jednom potpuno ravniarskom podruju, i da praktino tu ne postoji ni jedan ve#i breuljak, tako da nisu postojale zemljopisne mogu#nosti za postavljanje prapovijesne gradine. To ne znai da sumporna vrela nisu bila poznata Dezitijatima, koji su ih sigurno koristili, ostavljaju#i i tragove svoje prisutnosti koji su uslijed urbanizacije u rimsko, a tisu#lje#e kasnije i u osmansko doba zbrisani. 24 Na spomenutom lokalitetu su prona$eni i mozaici karakteristini za kasnoantiko doba. 781 Mesihović, Dezitijati, 2007 lakše kontrolirati.25 Da je u drugoj polovici II. st. n. e. sarajevsko polje, odnosno ager budu#e R.P. Aquae S… , bilo znaajno pokazuje i zanimljiv nalaz sestercija Didija Julijana (Tabla VII, slika 5), na$en u koritu Miljacke.26 Zbog samo dvomjesene vladavine ovog rimskog cara u toku 193. god. n. e. novac posve#en Didiju Julijanu je dosta rijedak.27 Prisustvo ovog novi#a direktno sugerira da je centralni dio Sarajeva bio jedno od vanijih putnih i trgovakih stajališta na komunikacijama Salona-Narona-Domavia i Salona-Bistue Nova-Argentaria, i da je promet krajem II. st. ovim pravcem bio izrazito iv i sadrajan. Jedino bi u tom sluaju bilo mogu#e da u tako kratkom periodu vladavine jednog cara, kojeg pojedine provincije i vojni zapovjednici nisu od poetka priznavali, da se u kontinentalnom zale$u provincije Dalmacije na$e novi# njemu posve#en. Sarajevsko podruje je u antiko doba, odnosno ager R.P. Aquae S…, pored vanog saobra#ajnog je bilo i privredno podruje na kojem se vršila i sustavna eksploatacija, o emu svjedoi i današnja toponomija. Tako je na današnjem lokalitetu Lapišnica (lapis, idis, m-kamen) vjerojatno vršena eksploatacija kvalitetnog kamena koji je sluio za velike potrebe podruja Aquae S….28 A evidentirano je i postojanje privrednih kapaciteta na pojedinim dijelovima sarajevskih centralnih podruja. Znai i u antiko doba se nastavlja kontinuirana naseljenost današnjeg Sarajeva. Inae u sarajevskom polju je evidentiran veliki broj rimskih vila rustica, što isto pokazuje iznimnu naseljenost ovog podruja u rimsko doba.29 Na osnovi velikog broja nalaza evidentirano je i postojanje rimskih naselja u prostoru dolina Lepenice (Višnjica, Podastinje, Kiseljak,). Naselje u Višnjici se razvilo oko rudarske i 25 Agripa je prilikom pokoravanja Kantabra u sjeveroistonoj Španiji, prisilio ih da se presele iz svojih planinskih utvrda u doline. Cass. Dio LIV, 11, 5 –6. Ali i nain ivota i okolnosti koje je sa sobom donijela uspostava rimske vladavine na širem jugoistono-europskom podruju su imali velikog utjecaja na premještanje naselja u ravnije predjele. Novi urbani nain ivota nesumnjivo je bio kvalitetno poboljšanje ivljenja. I doma#e stanovništvo zašti#eno udaljenom granicom na Dunavu i oslobo$eno straha od neprijateljskih udara, me$uplemenskih ratova i obrauna (koji su do rimskog osvajanja bili skoro svakodnevnica njihovog ivota) je silazilo u ravnice i udoline kako bi i samo uestvovalo u blagodatima civilizacije oliene u urbanim središtima, koja su nesumnjivo na kulturno zaostalije populacije djelovala poput magneta. 26 -uva se u numizmatikoj zbirci Zemaljskog muzeja pod inventarskim brojem 12359 27 Zanimljivo je da je ovaj kratkotrajni rimski car, ranije za vrijeme Marka Aurelija bio i namjesnik Dalmacije, vjerojatno 175-176. god. n. e. 28 Kamenolom Lapišnica, koji se nalazi na istonom kraju Starog Grada-Sarajevo je i danas prilino aktivan. Naziv Lapišnica nosi i rjeica koja se uliva u Miljacku baš na mjestu kamenoloma Lapišnica. 29 Zanimljiv je primjer tvr$ava Semizovac (isto jedna prapovijesna gradina) i Gradina Svrake koje svojim poloajem kao da nadgledaju ili štite ulaz u sarajevsko polje sa sjeverne, danas vogošanske strane. 782 Mesihović, Dezitijati, 2007 talioniarske djelatnosti u ovoj rudonosnoj zoni,30 i vjerojatno je neka vrsta naseobinskog «potomka» onih antikih naseobinskih aglomeracija koje su postojale i u predrimsko doba, jer je lepeniko-kiseljako podruje nesumnjivo bilo bitnije populacijsko podruje i prije uspostave rimske vlasti, što se onda nastavilo i nakon rujna 9. god. n. e. Veliki broj natpisa iz Višnjice i Podastinja, te injenica da na ovom podruje do sada ima najviše evidentiranih potencijalnih stranaca na dezitijatskom prostoru, ukazuju da se, pored komunikacijske otvorenosti, tu odvijala i iva privredna aktivnost. A to je nesumnjivo vezano za postojanje snanije naseobinske kulture i ve#e naseljenosti. Uostalom Gradac, Homolj, Kiseljak; Crkvina, Podastinje, Kiseljak; Oštrik, Kuliješ, Kiseljak su «…bile naseljene kroz cijelo vrijeme, od srednjeg bronzanog doba do Rimljana»,31 kao i Višnjica, koja je nesumnjivo bila jedno od vanijih naselja u Gornjoj Bosni kroz itav rimski period.32 Naselje u Višnjici i uop#e lepeniko-kiseljako podruje imale su i razvijene veze sa jadranskim primorjem o emu govore i dva natpisa na kojima se spominju Salona i Jader.33I mineralno vrelo u Kiseljaku je vjerojatno imalo nekog utjecaja na stanovništvo lepenikokiseljakog podruja. I uz rijeku Bosnu je postojalo više naselja i tragova jae naseljenosti u antiko doba. Posebice iz kasnoantikog doba vrijedi ista#i aglomeraciju u Brezi. Kako se ide prema sjeveru nailazi se na jae naseobinske aglomeracije u junom dijelu zenike kotline i u Bilimiš#u (gdje su prona$eni natpisi CIL III 12 765 i CIL III 12766+12762, svjedoanstva o municipiju Bistuensium). I sjeverno od Bilimiš#a uz rijeku Bosnu sve do završetka zenike kotline se pruaju pojedina rimska naselja. U zenikoj kotlini je ova naseljenost više koncentrirana na središte i jug kotline (Bilimiš#e, Podmoilo, Raspotoje, itd.), a ne na njen sjever na kojem je evidentirano dosta prapovijesnih gradina. Kada se od uš#a Lašve u Bosnu kre#e prema zapadu, u travniko-lašvansko podruje, sljede#e ve#e podruje koncentracije antike naseljenosti je u širem podruju današnjeg Viteza (uz rijeicu Krušicu, Vitez, Mali Mošunj -- koje izgleda direktno slijedi naseljenost iz predrimskog doba), oko današnjeg Travnika, Turbeta i u sjevernom dijelu porjeja Bile (gdje je prona$en i natpis iz Fazli#a), 30 Vuli#, 1933 A, 69-71; Misilo, 1936, 15-24; Basler, 1954; Sergejevski, 1957, 120-123; An$eli#, 1963, 152-172; Imamovi#, 1972; Bojanovski, 1974, 181; Isto, 1988, 152-153 31 An$eli#, 1963, 159 32 An$eli#, 1963, 160-162; 167-169 33 Sergejevski, 1957, 121—122; Bojanovski, 1988, 153 783 Mesihović, Dezitijati, 2007 Nekropole i n a i n s a h r a nj i v a nj a Na in sahranjivanja, oblik i koncentracija grobova, kvantiteti i kvalitetu grobnih priloga su vrlo bitne stavke koje omoguavaju kulturnu, duhovnu, narodnosnu, etni ku pa i politi ku, stalešku i imovinsku determinaciju pokojnika, odnosno itave jedne zajednice. in sahranjivanja je sastavni dio postojanja pojedinca, posljednji segment njegove fizi ke prisutnosti u društvenoj zajednici kojoj pripada te je samim tim neodvojiv od samoga ivota koji je pojedinac proveo i on mora odraavati na neki na in i samog pojedinca dok je bio fizi ki iv. Samim tim obred sahranjivanja, tip groba i eventualni prilozi ostavljeni u njemu uvijek su i neka vrsta «onozemaljske preslike» ivota pojedinca i zajednice kojoj on pripada ne samo na «ovom», nego i na onom svijetu, bar po shvaanju njegovih sunarodnika, suplemenika i suvjernika. Smrt je uostalom jedina apsolutno neizbjena stvar i radi te injenice njoj mora se inu sahranjivanja posvetiti adekvatna panja, kako bi se pokojnik dostojno mogao preseliti u «postojanje nakon smrti». Tako se u samom na inu odvijanja sahranjivanja, i podignutom grobu pojedinca, moraju sadravati ili svi skupa ili samo neki od sljedeih aspekata⇒njegovo ivotno iskustvo, pripadnost odre$enom kulturnom, duhovnom, etni kom i narodnosnom miljeu, uvaanje odre$ene prisutne tradicije i politi ki, imovinski i staleški status. Sahranjivanje je ujedno predstavljalo i najvaniji dio vjerovanja u dalje postojanje nakon trenutka fizi ke smrti, koji se u na elu esto smatra produetkom dotadašnjeg fizi kog ivota ( ak i ako se vjeruje u reinkarnaciju) jer se izraavalo kao najizraajniji njegov vanjski i vidljivi aspekt. Na taj na in se u prapovijesti i protohistorije, kada to nije bilo mogue uraditi pismom, eljelo nešto rei i o pokojniku/pokojnicima i ukazati na neke njihove, ope osobnosti koje su ih obiljeavale dok su bili fizi ki prisutni u svojim zajednicama. Obi aji koji karakteriziraju odre$enu zajednicu i predstavljaju u pojedinim slu ajevima i njenu najo itiju individualnost u odnosu na susjedne zajednice, makar one bile iste ili sli ne etni ke pripadnosti, u velikoj mjeri se upravo izraavaju na fenomenu sahranjivanja i obliku grobova. Dezitijati su se u prapovijesno i protohistorijsko vrijeme, sve do svoje romanizacije, sahranjivali u ravne grobove, praksu koju su primjenjivali i njima iznimno srodni nositelji srednjodalmatinske (gori ke) grupe. 1 1 Me$utim o nekropolama i grobnicama koje su pripadale Jedan saeti, ali vrlo vrijedan prikaz nekropola i grobnica koji su srednjobosanske kulturne provenijencije eljeznog doba daje separat posveen srednjobosanskoj kulturnoj grupi u Praistoriji Jugoslavenskih zemalja-eljezno 784 Mesihović, Dezitijati, 2007 Dezitijatima se zbog slabe istraenosti i neobjavljivanja ve otkopanog relativno malo zna.2 Ustvari, jedini jasni, pouzdani objavljeni podaci o grobovima eljeznog doba u Gornjoj Bosni, koji se sa veom sigurnošu mogu pripisati Dezitijatima poti u iz jedinstvene velike grobnice iz Vratnica kod Visokog. Razliku u broju evidentiranih i istraenih nekropola izme$u autarijatsko«glasina kog» podru ja i prostora rasprostiranja srednjobosanske kulturne grupe mogue je objasniti samom razlikom u na inu sahranjivanja i obliku grobova koje su primjenjivali nositelji ove dvije kulture. Nekropole tumula je mnogo lakše uo iti, one su radi svoje visinske istaknutosti vidljivije u odnosu na nekropole ravnih grobova.3 Iz toga razloga proisti e razlika u broju evidentiranih eljeznodobnih nekropola tumula jugoisto ne Bosne i nekropola ravnih grobova središnje Bosne, a ne u eventualnoj razlici gustoe naseljene populacije ili nekoj manjoj posveenosti nosilaca srednjobosanske kulturne grupe i duhovnom i fizi kom inu sahranjivanja. Mi moemo sa punim pravom pretpostaviti da još uvijek postoji veliki broj neotkrivenih nekropola ravnih grobova širom prostora središnje Bosne. Na in sahranjivanja inhumacijom je bio uobi ajena praksa na prostorima rasprostiranja srednjobosanske kulturne grupe sve do po etka III. st. p. n. e. kada se naglo, iz za sada neobjašnjivih razloga prelazi na incineraciju. O tome potvrdu pruaju i grobnica iz Vratnice, ali i raniji grobovi iz Semizovca, Gra anice (iz oba razdoblja), pa i jedan grob iz Kamenja e je sadravao inhumiranog pokojnika sa prilozima, i to onaj najstariji koji se moe svrstati neposredno iza grobnice u Vratnici (zna i sami kraj IV. st. p. n. e. ili po etak III. st. p. n. e.). Ostali ukopi iz Kamenja e, kako iz predrimskog tako i iz rimskog razdoblja, bili su isklju ivo ukopi spaljenih doba, Tom V (ovi, 1987), te Arheološki leksikon BiH, 1988, Tom I-III (odgovarajue natuknice i lokaliteti) i mape za regije 12; 13; 14; 15; A o nekropolama u prostoru zajednice v. a e, 1985 2 ovi, 1987, 511-512 Ina e su nekropole i grobovi srednjobosanske kulturne grupe vrlo slabo obra$eni, pa tako o okolnostima nalaza predmeta iz Puti eva i Nevi-polja ne postoje izvorni podaci, a i nejasna je i diskutabilna situacija i u vezi Grbavice i Podastinja kod Kiseljaka. 3 Na prostoru Gornje Bosne su evidentirani i tumuli; 1. Karinja a, Donji Draevii, Kiseljak; 2. Kriva a 1, Kiseljak; 3. Kiseljak 1, Kiseljak, 4. Grma e, Ri ica, Kakanj, 5. Gromile, Haljinii, Kakanj; Ali svi ovi lokaliteti pripadaju bron anom dobu. An$eli, 1963, 153-156; 159 i Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 20; 22 l. B.Marijanovi; I na prostoru Starog Grada evidentiran je vei broj tumula iz eljeznog doba, ali izgleda da sudei po materijalu koji je u njima prona$en ovi tumuli primarno pripadaju autarijatsko-«glasina kom» kompleksu. Starogradsko podru je ustvari još od razdoblja prijelaza iz bron anog u eljezno doba predstavlja granicu izme$u srednjobosanske kulturne grupe i glasina ke kulture starijeg eljeznog doba. Tumuli sa Ilinja e i drugih sarajevskih podru ja vjerojatno isto pripadaju eneolitiku i bron anom dobu, iako nije isklju eno da su pojedini pripadali i eljeznom dobu. Izvjestan broj tumula je poznat i sa lašvanskog i zeni kog podru ja (v. poglavlje «Suvremeni lokaliteti»). 785 Mesihović, Dezitijati, 2007 pokojnika.4 Tako da se kao potpuno relevantan zaklju ak o sahranjivanju u spomenutim oblastima moe prihvatiti i sljedei stav B. ovia «… da su, najvjerovatnije, i u periodu od kraja 8. do kraja 4. stoljea ravni grobovi s inhumacijom predstavljali redovan i uobi ajen na in sahranjivanja nosilaca srednjobosanske kulturne grupe».5 Ratni ka grobnica u Vratnici (lokalitet Gornji Skladovi) 6 predstavlja jednu vrlo zna ajnu pojavu, jer je nastala najvjerojatnije kao mjesto sekundarne sahrane itavog niza pokojnikaratnika koji se u njoj nalaze. U nju su iz udaljenijih oblasti preneseni posmrtni ostaci osoba koje su poginule ili umrle, i tamo vjerojatno bile primarno pokopane, a onda nakon nekog vremena prenesene u Vratnicu, na svoje moda rodno, mati no tlo. Zbog svoje konstrukcije i na ina nastanka, ova grobnica predstavlja izvjesnu specifi nost jer se ne uklapa u onaj klasi ni oblik ravnih grobova, koji su poznati preko Gra anice i Semizovca. 7Za razliku od Lj. Tomi i, koja smatra da je rije o primarnoj sahrani izmasakriranih ratnika, B. ovi stoji na stajalištu da je, zbog karaktera nalaza i posebno njihovog rasporeda, ipak rije o sekundarnoj sahrani odnosno o prijenosu ostataka pokojnika u novu grobnicu. Bez obzira koja tvrdnja bila to na (vjerojatnija je ovieva) grobnica Vratnica je nastala kao rezultat jednog estokog i svirepog ratnog sukoba, negdje u drugoj polovici IV. st. p. n. e. Ukupno je u grobnici bilo sahranjeno od 16 do 20 individua (ratnika) i kako izgleda moda broj ostavljenih kopalja odgovara broju sahranjenih individua. 4 ovi, 1987, 517 5 ovi, 1987, 511 6 ovi, 1984 A, 37-48; Isto, 1987, 485; 504-505; 511-512; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 28 ( lanak B.ovia i Irme remošnik). Rije je bila o zaštitnom iskopavanju 7 «Grobna konstrukcija je izvedena u suhozidnoj tehnici, i izvana je ovalnog a iznutra pravokutnog oblika. Samo dno grobnice je bilo ukopano u zemlju do izvjesne dubine, zatim je nasut sloj kamena, a na njega postavljene tri deblje plo e od muljike, dimenzija priblino 2 X 0,80 m. Okolo je podignut suhozid od pravilno slaganih, manjih kamenih plo a, izvana ovalno sveden, a iznutra pravougaono oblikovan. Tako je zatvorena grobna kamera, površine oko 3,5 m. X 2 m., duboka oko 0.90 m. Krov grobnice vjerojatno je bio izra$en od tankih plo a muljike, kupolasto slaganih; vjerojatno se oslanjao na uske suhozidne pregrade koje su dijelile grobnicu na tri dijela. Ostaci skeleta na$eni su u tri razdvojene grupe, svaka na po jednoj podnoj plo i. Samo su lobanje stajale u odre$enom redu, u tri izdvojene grupe, uz zidove grobnice, poredane jedna do druge. I eljezna koplja su tako$e stajala uredno postavljena u dva velika snopa, izme$u grupa lobanja i to postavljena s vrhovima prema gore. Uz ostale ljudske kosti (dijelove skeleta sahranjenih pokojnika), prilozi bron anog nakita, ulomci ma eva i noeva, kameni brus, kerami ka plitka zdjelica i ulomci sive keramike kao i ostaci ivotinjskih kostiju na$eni su kaoti no razasuti po itavoj grobnici.» Odjeljak teksta je parafraziran iz ovi, 1987, 512 786 Mesihović, Dezitijati, 2007 Na osnovi nalaza nakita koji su prona$eni u grobnici, a koji se sastoje od fibula, igala, dugmadi, perli, aplika i prstena, pokojnici su sahranjeni sa odjeom ili sa dijelovima odjee. Da li bi to zna ilo da su pokojnici bili prilikom prijenosa ponovo obu eni ili bar zastrti dijelom odjee, ili je rije o ostacima odjee koja im je ostala prilikom primarne sahrane, što je vjerojatnije jer se uz pokojnike nalazi i oruje, koje im je vjerojatno pripadalo prije trenutka smrti, a evo ostavljeno im je i u grobovima. Ustvari dio oruja se sastoji od ulomaka ma eva i noeva koji su kao i nakit razbacani širom grobnice, što bi pretpostavljalo da je i to oruje bilo ošteeno, moda u borbi u kojoj su stradali pokojnici. Mogue je da se odjea, ili njeni ostaci, koja je pripadala pokojnicima, zbog teine tjelesnih ošteenja posebno odloila u grobnicu. Postoji i opcija da je ta odjea ustvari bila pravi grobni prilog ostavljen u grobnici prilikom sekundarne sahrane, jer se u grobnici nalaze kerami ka zdjelica i ulomci keramike, kameni brus i ostaci ivotinjskih kostiju koji su sigurno ostavljeni prilikom ove sekundarne sahrane kao prilog ili uslijed pogrebnog ritusa. Izvo$enje ovog pogrebnog ritusa, o emu svjedo e spomenuti nalazi, moda i daje odgovor na zagonetku vezanu za ovu grobnicu, jer je upravo to što on nije bio propisno ili nikako izveden prilikom primarne sahrane (u nekom drugom kraju) zahtijevalo da se sahrana opet obavi i izvrši propisni ritus kako bi duše pokojnika ili «drugi», zagrobni svijet bili zadovoljeni. Me$utim za razliku od Lj. Tomi i i posebice od B.ovia i njegove datacije i analize grobnice u Vratnici izlazi S.Peri sa tezom da «…podizanje vratni ke grobnice u najboljem slu aju odgovara kraju III. veka p. n. e.». Pri tome on iznosi i odre$enu rekonstrukciju zbivanja, istina uz ogradu da je rije o hipoteti nom stavu, koja su vezana za nastanak grobnice u Vratnici kod Visokog.8 Spomenuta rekonstrukcija prua niz nelogi nosti, koje navode na pomisao o pogrešnom 8 Radi uvida u njegovu rekonstrukciju preneseni su najvaniji dijelovi njegovih zaklju aka : «…zbog straha od dubljih prodora Kelta, negde sredinom 3. veka p .n. e., došlo do masovnijeg pomeranja jednog od plemena juno od reke Save. To pleme je povremeno dolazilo u direktnu vezu sa samim Keltima ili njihovim neposrednim susedima, te su naseljavajui deo teritorije nosilaca srednjobosanske grupe sa sobom doneli i prve elemente keltske kulture na ovo podru je. Dalje, ratnici koji su sahranjeni u grobnici iz Vratnice u stvari su pripadnici tog plemena. Oni su u prvom talasu svog naseljavanja poginuli u sukobu sa nosiocima srednjobosanske grupe, koji u po etku nisu miroljubivo prihvatili nove doseljenike. Nešto kasnije, usled straha od jednog mnogo opasnijeg osvaja kog pohoda-prodora Rimljana, dolazi do intenzivnijeg zbliavanja i me$usobnog mešanja doseljenika i starosedelaca, odnosno stvaranja poznate dezitijatske plemenske zajednice. Tek tada poginule ratnike njihovi saplemenici preneli su i sahranili u Vratnici, po obi aju, koji gledano u celini, nije bio ni njihov ni autohtoni, jer je pre svega, bio diktiran posebnim stanjem u kome su se nalazili pokojnici, odnosno njihovi posmrtni ostaci.» «…ako bi smo ovaj obred pripisali lokalnom stanovništvu, koje je libaciju moglo preuzeti od neposrednih severnih ili nešto daljih junih suseda, onda vreme nastajanja grobnice u Vratnici ne bi moglo biti starije od sredine II veka p. n. e., odnosno vreme i uzrok pogibije ratnika bili bi u direktnoj vezi sa prvim prodorima Rimljana na teritoriju Bosne. 787 Mesihović, Dezitijati, 2007 zaklju ivanju, odnosno predloena uzro no-posljedi na veza na kojoj se temelji Perieva i rekonstrukcija i kronologija nije baš odriva i prili no je diskutabilna. Prvo pitanje koje se postavlja u vezi nje, jeste koje je to «pleme» prešlo juno od Save sredinom III. st. p. n. e. iz straha od Kelta, kada su Kelti bili više-manje glavni politi ki faktor na Donjoj Savi (odakle je u Gornju Bosnu jedino moglo doi ovo hipoteti no pleme) i Donjoj Panoniji još od posljednjih desetljea IV. st. p. n. e. itava konkretna rekonstrukcija opisa sukoba, pa zbliavanja, pa stvaranja dezitijatske zajednice, i na kraju prenošenja posmrtnih ostataka u Vratni ku grobnicu je prili no i nelogi na i nerazumljiva, jer se u jedan kratak period stavlja itav niz doga$aja i procesa koji se nisu mogli završiti u toku jedne generacije, kao što je npr. predloena etnogeneza i politijogeneza Dezitijata. Zatim je prili no nejasno, kako je to došlo prvo do sukoba hipoteti nih panonskih doseljenika sa starosjediocima, a onda nešto kasnije i do zbliavanja sa njima. Iz toga zatim logi no proisti e i pitanje zašto bi onda uope dolazilo do prenošenja poginulih ratnika iz toga prvog sukoba, nakon što je stvorena dezitijatska zajednica, u novu grobnicu, i tko su bili u tom slu aju ti suplemenici, kada je miješanjem doseljenika i starosjedilaca stvorena nova zajednica. Najviše problemati no pitanje je uvo$enje Rimljana u itavu rekonstrukciju, koji su kao bili razlogom simbioze hipoteti nih doseljenika i nosilaca srednjobosanske kulturne grupe i stvaranja Dezitijata. Sam Periev stav sugerira da se to desilo nešto kasnije od sredine III. st. p. n. e., što nije mogue, jer Rimljani u vojni kontakt sa Dezitijatima i uope zajednicama nositeljima srednjobosanske grupe dolaze tek nakon što je slomljen otpor Delmata po etkom 33. god. p. n. e. Tako je i neodrivo stajalište da je pogibija ratnika iz vratni ke grobnice bila u direktnoj vezi sa prvim prodorima Rimljana na ovo podru je, jer dok god su Delmati i Japodi prakti no slobodni, i središnja i Gornja Bosna su van dosega rimskih legija.9 Za sredinu II. st. p. n. e., i uope za to stoljee, ne postoji nijedan dokaz, ni jedna naznaka, pa i najmanjeg karaktera niti bilo kakva logi ka špekulacija da su rimske trupe došle do i u središnju Bosnu. Uostalom i sam Peri nije siguran u svoja predloena rješenja koja bazira primarno na pronalascima sive keramike u Vratnici i gradini Kopai u neposrednoj blizini spomenute grobnice, što se o ituje i u njegovom iznošenju drugih pretpostavki, ak i unutar svoje predloene rekonstrukcije. Što se ti e gradine u Kopa ima, sasvim je mogue pretpostaviti da je ona bila naseljena u mla$em eljeznom dobu i da su u grobnici u Vratnici sahranjeni stanovnici koji su gravitirali spomenutoj gradini, kako to Ako se ima u vidu injenica da su gradina u Kopa ima i vratni ka grobnica u neposrednom susedstvu Breze, pretpostavljenom dezitijatskom centru odakle je pruan jedan od naješih otpora Rimljanima, onda ova pretpostavka dobija puni smisao» Peri, 1995, 125-130; Isto, 2002, 190-191 9 Takav zaklju ak bi se mogao izvui iz radova Šašel Kos, 2000; Isto, 2005, 435 788 Mesihović, Dezitijati, 2007 predlae Peri. Tvrditi da su to bili sjeverni, panonski doseljenici samo na osnovi površinskih nalaza sive keramike ra$ene na vitlu ipak je teško odrivo. Ako bi se rukovodili samo tim nalazima sive keramike, prije bi se pomislilo da su došli Kelti kojima je ta keramika svojstvena, a ne Panoni. Ali nalazi oruja ipak sugeriraju da je rije o autohtonom elementu (nositeljima srednjobosanske kulturne grupe),10 jer da su to bili doseljenici Panoni ili Kelti, oni sa sobom ne bi donijeli samo sivu keramiku, nego prije svega svoje oruje kojim bi nastojali priskrbiti novu zemlju.11 Osim toga gradina u Kopa ima nije nastala u mla$em eljeznom dobu, što bi bilo u slu aju da su se, kako to Peri kae, doseljenici borili sa starosjediocima za «…pravo da na ovoj lokaciji podignu svoje novo naselje». Ova gradina je bila naseljena i u bron anom dobu i u ranijim eljeznodobnim fazama.12 Iz svega izloenog je jasno da stajališta S.Peria po pitanju grobnice u Vratnici i teorija o sjevernim došljacima kao tvorcima spomenute grobnice nisu odrivi, i ak na neki na in ukazuju da su ona rezultat i «dokazivanja da bi se dokazalo nešto». Nekropola u Kamenja i u Brezi je najvea do danas poznata i najvanija nekropola koja je pripadala Dezitijatima (Tabla IX, slike 1-5, Tabla X, slike 1-2).13 i njeno zna enje za ovaj narod je ne samo u istoj ravni koju nekropola Jezerine ima za Japode, nego je, sudei po nalazima, njihovoj arheološkoj i povijesnoj vrijednosti i uope kvalitetu, i vee.14 Nekropola je slu ajno otkrivena po etkom travnja 1975. god., kada je bio iskopan jedan grob sa prilozima.15a onda su nastavljena 10 ovi, 1987, 505 (tipovi oruja iz faze 6-Vratnica i Pod) 11 Sasvim je jasno da je S.Peri do nekeltskih doseljenika sa sjevera došao tako što je spojio sivu keramiku sa nekeltskim orujem, pa je tako došao do zaklju ka da je rije o zajednici koja je imala interaktivne odnose sa Keltima, ali koja nije keltska i prebivala je u blizini Kelta da bi od njih poprimila neke elemente kulture, a to je onda jedino bilo mogue ako je ta zajednica bila naseljena na Donjoj Savi. 12 An$eli, 1984, 184; Gradina Kopai je uostalom potpuno neistraena, pa se u vezi nje nikakvi precizniji zaklju ci ne mogu izvoditi. Ustvari ovaj lokalitet je bio i srednjovjekovno utvr$enje tako da je on primarno bio promatran kao nalazište iz srednjeg vijeka. 13 remošnik-Sergejevski, 1930, 8-9; Sergejevski, 1943, 14-19; Paškvalin, 1975, 57-62-Tbl. XXX-XXXIII; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 21 (natuknica V. Paškvalina); Paškvalin, 1996, 98-101+Tbl.II, sl. 3; III; IV; ; Isto, 2000, 192; Isto, 2002; Isto, 2002 A; Isto, 2008; Peri, 2002, 191-193; Kamenja a je smještena na veem prostoru na desnoj strani Stavnje, i ukupna istraena površina iznosi 1148 m2. 14 Japodska nekropola u Jezerinama kod Bihaa se razvijala u periodu od VIII. st.pr.n.e. do po etka II st. n. e. o tome i uope o Japodima više v. Kova evi-Mirkovi, 1890, 330-337; Radimsky, 1892, 301-310; Isto, 1893, 37-92; 237308; 369-466; 575-636; Patsch, 1894, 354-355; Hörnes, 1895, 516-518; Isto, 1896, 113-140; Isto, 1898, 335-364; Sergejevski, 1950, 47-48; 57-59; Mari, 1968, 5-79; Raunig, 1974, Isto, 1975; Isto, 1975 A; ovi, 1976, 133-167; Drechsler-Bii, 1953; Isto, 1983; Isto, 1987 15 Tom prilikom se na osnovi postolja stele (veli ine 1,15 X 0,55 X 0,23m) s otvorom za usadnik (vel. 0,50 X 0,25 X 0,23 m.) konstatiralo da se radi o rimskoj nekropoli (pregled tadašnjih nalaza obavio I.Bojanovski). 789 Mesihović, Dezitijati, 2007 otkria sve do po etka sustavnog i zaštitnog istraivanja u listopadu iste godine (radovi su trajali u periodu 13. listopad-1. studeni). Samo trajanje sahranjivanja u nekropolu se moe po Paškvalinu, smjestiti u period od kraja IV. i po . III. st. p. n. e. do po etka III. st. n. e. I u okviru toga vremenskog prostora na Kamenja i su konstatirana dva kronološki razli ita na ina sahranjivanja incineracijom (samo je jedan grob i to onaj najstariji bio inhumiran-rije je o eni Tabla X, slike 3-4);16  «Stariji obred primjenjuje posipanje pepela po kamenim konstrukcijama razli itog oblika i dimenzija, uz koje su polagani grobni prilozi (koplje, no, konjske vale) i datira se u mla$e eljezno doba.17  Mla$i obred sastoji se od polaganja pepela spaljenih pokojnika u iskopane jame u obliku posude i pokraj jame, a nakon što je jama bila zatrpana zemljom i pokrivena kamenim oblucima polagani su prilozi, naro ito eljezna koplja. Grobne konstrukcije u formi parcela, koje se formiraju na prostorima rimskih groblja, na prostorima BiH bi bile arheološki po prvi put potvr$ene na Kamenja i, me$u Dezitijatima. Na Kamenja i je otkriveno i mjesto spaljivanja (ustrinum publicum)18 i obreda libacije. Po Paškvalinu sa Kamenja e poti e i epigrafski spomenik ILJug III, 1591 porodice «Batona» i natpis T.F. Valensa, koji su prona$eni u sekundarnoj upotrebi.» 19 Kako je ve u ranijim poglavljima istaknuto u Brezi, uz ili u blizini nekropole, nije do sada evidentirano postojanje nijedne gradine ili nekog drugog protohistorijskog naselja, ijim bi stanovnicima (onima naseljenim u gradini, podgra$u i prostoru koji gravitira gradini) pripadala nekropola. Ta injenica bi sugerirala da Kamenja a nema neku ekskluzivnu pripadnost samoj nekoj od unutar dezitijatskih zajednica u protohistorijskom razdoblju. Kao što se moe primijetiti i iz opisa grobnica u Vratnici i nekropole Kamenja a, a koji su preuzeti od B.ovia i V.Paškvalina,20 grobnice za vrijeme posljednjih desetljea IV. st. p. n. e., a 16 Paškvalin, 1975, 57-58; Isto, Arheološki leksikon BiH, 1988, Tom III, 21; Isto, 1996, 98; 101+Tbl. II, sl. 3 17 Materijal za izradu konstrukcija je uglavnom kamen oblutak, nanos rijeke Stavnje. Paškvalin (1996, 99-100) uvodi i treu ili prelaznu fazu sahranjivanja koja traje do Vespazijana, Ipak je vjerojatnije da je i ovdje rije samo o nekim (ranim) varijantama mla$eg obreda. 18 Paškvalin, 1996, 101 19 Izdvojeni dio teksta je parafraziran iz Paškvalin, 1975, 57-62 i posebno lanaka istog autora o Kamenja i u Arheološkom leksikonu BiH, Tom III, 1988, 21 i iz 1996 (Paškvalin, 1996) 20 Smatrali smo shodnim i neophodnim da ove opise ovia i Paškvalina u potpunosti (uz izvjesne sadrajne promjene i korekcije -radi ega je izbjegnuto klasi no citiranje- kako bi se uskladili sa ostatkom konteksta teksta u konkretnom poglavlju) uklju imo u sam tekst , kako bi izbjegli kasnija dodatna i stalna objašnjavanja koja bi oduzela i previše vremena i prostora. Ovako smo malo poveavši na kvantitetu teksta dali znatno jasniji pregled konstrukcija 790 Mesihović, Dezitijati, 2007 zatim i u narednim stoljeima postaju sa sloenijom konstrukcijom, tako da prelazak na incineraciju (u slu aju Kamenja e) ne predstavlja jedinu promjenu. Izgleda da kako dezitijatska zajednica postaje sloenija, tako postaju sloenije i grobnice njenih pripadnika. I one više nisu jednostavni ravni grobovi, nego prave konstrukcije sa razli itim oblicima i dimenzijama. Sudei po dosadašnjim informacijama koje je pruila nekropola, ona je svoje postojanje zapo ela još u periodu nezavisnosti, da bi se kontinuirani na in ivota nastavio i u periodu rimske vladavine, sve do kona ne romanizacije Dezitijata. Tako da sama nekropola izgleda kao neki najbolji indikator postojanosti i faza razvitka, pa i samog ivota, dezitijatske zajednice i politije u svim njihovim segmentima. I u slu aju nekropole Kamenja a, S.Peri vrši druga iju dataciju po etka spaljivanja pokojnika na Kremenjai, i to u sredinu II. st. p. n. e.21 U rimsko doba Dezitijati ne posjeduju, neki svoj, samo za njih karakteristi an tip nadgrobnog spomenika kao uostalom što ne postoji ni neki opi ilirski tip nadgrobnog spomenika. Po V.Paškvalinu razlog nepostojanja nekog za Ilire zajedni kog tipa sepulkralnog spomenika je u tome što su Rimljani ve na samom po etku ratovanja s Ilirima me$u njima prekinuli svaku duhovnu vezu, a posebnu tradiciju, a kod Dezitijata uspjeli razbiti ili odstraniti neke obi aje iz njihove duhovne tradicije. 22 Ovaj stav je ipak pretjeran. Iako su Rimljani, bolje rei dravni i provincijski sustav, nastojali da se domorodci iz kulturno inferiornijih podru ja priblie, pa i uklju e i asimiliraju u ope tokove razvitka mediteranske civilizacije, ipak je njima pripisivanje neke vrste svjesnog i brzog kulturocida pretjerano. Primarni rimski cilj je bilo odranje vlasti i obaveza pod injenih peregrinskih civitates, a ne njihova nasilna asimilacija. Romanizacija i prihvaanje rimskog na ina ivota, zna i i tipova rimskih nadgrobnih spomenika, na podru ju Dezitijata su bili ustvari popratni, a ne primarni cilj trajanja rimske vlasti na zapadnom Balkanu. Osim toga dezitijatska materijalna kultura i u novim okolnosti preivljava, što posvjedo uje nekropola Kamenja a koja još dva stoljea nakon kraja ustanka postoji. A i grobnica u Vratnici i Kamenja i, a ne prepri avanjem izgubili moda nešto od sadrine samih opisa ili moda slu ajno i promijenili smisao stvarnog opisa. 21 I ovom prilikom on ponovo uvodi Rimljane u neodrivi vremenski kontakt sa Dezitijatima, jer je po njemu «…prelazak na praksu spaljivanja pokojnika treba posmatrati isklju ivo kao posljedicu dolaska Rimljana na teritoriju Bosne, jer sasvim je sigurno da su oni svojim prisustvom izvršili snaan kulturni uticaj na stanovnike gornjeg toka reke Bosne i mnogo pre gušenja Batonovog ustanka 9 godine n.e.» Ako se ovo mnogo odnosi na stoljea ranije i sredinu II. st. p. n. e., kada po Periu zapo inje spaljivanje na Kamenja i, onda je sasvim jasno da je ponu$eni zaklju ak pogrešan. Ne postoje uope tragovi ni materijalne kulture, niti se to moe naslutiti iz izvorne literarne ili epigrafske gra$e da su Rimljani svojim prisustvom vršili snaan utjecaj na Gornju Bosnu u tome periodu, pa ni u prvoj polovici I. st. p. n. e. Peri, 2002, 193 22 Paškvalin, 1994, 101-109; Isto,2000, 195-196 791 Mesihović, Dezitijati, 2007 rimski cipus T.F. Valensa je nastao najmanje oko 110 godina nakon završetka ustanka. Sve to nedvosmisleno govori i o postupnosti preuzimanja i rimskih obi aja vezanih za nadgrobne spomenike. I po svemu sudei, trebale su proi generacije da bi se rimski pogrebni obi aji udomaili kod ve romaniziranih Dezitijata, koji su usto bili i rimski gra$ani. A izgleda da je upravo ovaj segment bio me$u onim posljednjim koji su stanovnici Gornje Bosne prihvatili u procesu romanizacije, nakon prihvaanja tekovina literarne i obrazovne kulture. Ustvari jedno stoljee je sasvim prikladno razdoblje da se pokau i prvi rezultati romanizacije, uz karakter njenog nenasilnog favoriziranja i forsiranja. Romanizacija nikada nije nametana, pogotovu nasilno, ona je na elno prepuštena na izbor samih peregrinskih podanika. Me$utim, zna enje i veli ina mediteranske civilizacije i njeni svestrani impulsi, prvenstvo i privilegij rimskih gra$ana, u estvovanje u blagodatima i pogodnostima jednog širokog ujedinjenog prostora vodilo je nepobitnom uklju ivanju u tokove romanizacije. Tako su i ilirske zemlje gubile svoju kulturnu originalnost preuzimajui i tekovine rimske kulture, u našem konkretnom slu aju tip rimskih nadgrobnih spomenika.23 Na podru ju koje je pripadalo Dezitijatima ina e od rimskih nadgrobnih spomenika egzistiraju tri tipa24; cipus, najrašireniji tip je stela u arhitektonskoj kompoziciji pseudoedikula (sa više vrsta svojih arhitektonskih varijanti), zatim nailazi se na pravokutnu kamenu plo u sa uokvirenim natpisom ili bez njega-titul (sa varijantom «tabula ansata» koja se susree u Malom Mošunju), Svi prona$eni tipovi ovih nadgrobnih spomenika (npr. cipus iz Breze, stele iz Pazaria, Kiseljaka, Travnika, Lukavice, Višnjice kod Kiseljaka, tituli iz Zenice, Runia kod Travnika, Malog Mošunja) su najbrojniji iz III. i po etka IV. st. n. e.25Na podru ju koje je pripadalo Dezitijatima su prona$eni i hipogeji, odnosno kasnoanti ke grobnice na svod (v. poglavlje Suvremeni lokaliteti). 23 Ilirske kulture su, bez obzira na dostignutu razinu razvijenosti a koja u odnosu na druge europske narode sa preddravnim i predurbanim ustrojem (u mediteranskom smislu) nije bila mala, ipak su bile u skoro svim svojim segmentima inferiorne prema gr ko-rimskoj i openito mediteranskoj civilizaciji. 24 O rimskim nadgrobnim spomenicima na podru ju koje je pripadalo Dezitijatima v. Paškvalin, 1992-1995, 117- 145+Pregledna karta rimskih lokaliteta sa spomenicima br. 148-165; Isto, 2000, 196-198 25 I natpis porodice «Batona» predstavlja ustvari titul, što je najstariji primjer uzimanja nekog originalno nedezitijatskog tipa nadgrobnog spomenika u upotrebu i to kod onih pojedinaca koji su bez rimskog gra$anstva, ali sa latinskom literarnom kulturom. 792 Mesihović, Dezitijati, 2007 Pokretni materijal Povijesnom dezitijatskom postojanju su najblii (analizirani i objavljeni) nalazi iz jedinstvene ratnike grobnice iz Vratnice kod Visokog koji pripadaju fazi 6 (350-300. god. p. n. e.) razvitka srednjobosanske kulturne grupe, i uop$e objavljeni nalazi sa drugih nalazišta koji isto pripadaju ovoj fazi.1 Autohtona pokretna materijalna kultura Dezitijata sa prijelaza era je nesumnjivo potekla iz oblika koji egzistiraju u ovom razdoblju. I materijal sa Kamenjae, bar onaj koji je obra,en i objavljen, potrebno je uzeti u razmatranje prilikom analiziranja dezitijatskog pokretnog materijala.2 Oruje i oru,e U zemljama sa razvijenom metalurgijom eljeza, snanijom eksploatacijom eljeza i brojnijim i bogatijim nalazištima ovog metala, ili im je poradi bolje razvijene privredne i trgovake aktivnosti lakše do$i do eljeza, realno je oekivati da se u bojnoj opremi eš$e sre$u maevi i dugaka koplja. Suprotno od njih u onim zajednicama koje ne posjeduju dovoljno eljeza veliki primat u naoruanju imaju kratka koplja sa eljeznim obloenim vrhom.3 Oruje koje pripada fazi 6. uglavnom potie iz grobnice Vratnica (gdje su vjerojatno pokopani pripadnici dezitijatske zajednice), ali u odre,enoj mjeri i iz odgovaraju$ih slojeva Poda ( s tim da je za razliku od Vratnica, šira narodnosna pripadnost njihovih nosilaca još uvijek nejasna), te sa nekropole Kamenjaa. Tako se sre$u 1. duga eljezna koplja sa snano izraenim središnjim rebrom (Tabla XI, slika 1), 2. nešto kra$a eljezna koplja s listom izdueno rombinog presjeka, bez pravog rebra (Tabla XI, slika 2), 3. kratki, jednosjekli krivi maevi ili bojni noevi, od kojih jedan najvjerojatnije pripada tipu mahajre (prona,en u Vratnici),4 4. mali krivi eljezni noevi uobiajene forme (i iz Vratnice i iz Poda). I u 1 Jedan saeti, ali vrlo vrijedan prikaz pokretnog materijala koji je srednjobosanske kulturne provenijencije eljeznog doba daje separat posve$en srednjobosanskoj kulturnoj grupi u Praistoriji Jugoslavenskih zemalja-eljezno doba, Tom V (5ovi$, 1987), te u dosta saetoj mjeri i natuknica posve$ena spomenutoj kulturnoj grupi u; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 163-164 2 Ostao je neobjavljen onaj arheološki materijal koji je dobiven zaštitno-sustavnim istraivanjima, dok je poznat samo onaj koji se dobio u prethodnim istraivanjima i pronalascima. O tome materijalu v. detaljni opis u Paškvalin, 1975; 3 Tac. Ger. 6 4 Iako pripada nekom sasvim drugom udaljenom razdoblju, kada se razmatra oruje nosilaca srednjobosanske kulturne grupe mora se uvijek spomenuti jedan prelijepi primjerak maa prona,en u Velikom Mošunju kod Viteza (lašvansko porjeje). 5ovi$, 1976, 225-226 (Tabla XI, slika 3) 793 Mesihović, Dezitijati, 2007 Kamenjai (u grobovima sa starijim obredom sahranjivanja incineracijom) je prona,en ma tipa mahaira, što ukazuje na esto korištenje ovog tipa oruja za blisku borbu od strane ratnika koji dolaze iz reda dezitijatskih zajednica u njihovom protohistorijskom razdoblju. Zanimljivo je napomenuti da se u grobovima, sa mla,im obredom sahranjivanja iz Kamenjae, našao u okviru priloga veliki broj noeva i posebno kopalja,5 slino npr. kao na primjeru Vratnice, gdje su koplja predstavljala glavno obiljeje priloga. Ukupno je u Vratnici prona,eno 19 kopalja. Ve$ u prvim nalazima sa Kamenjae su prona,ena 4 koplja (3 duga, 1 kratko), a i u nastavku iskopavanja poslije travnja, prona,eno je još 17 kopalja zajedno sa nešto noeva.6 Iz ovoga se moe izvu$i zakljuak da je ovaj tip oruja igrao veliku ulogu u ivotu Dezitijata, i nosio moda neko posebno obiljeje. I u ostavi iz Tarina, koja se datira oko 500. god. p. n. e., prona,eno je osam eljeznih kopalja razliitih dimenzija.7 Iako ne pripadaju fazi 6. razvitka srednjobosanske kulturne grupe, potrebno je u vezi ratne opreme spomenuti i nalaze šljemova grko-ilirskog tipa, koji su prona,eni u Podastinju kod Kiseljaka (koji pripada fazi 5.),8 i u Putievu kod Travnika koji se datira u drugu polovinu polovicu VI st. p. n. e., znai u fazu 4. (Tabla XI, slike 4-6) 9 Još jedan primjerak je navodno na,en, ali i danas izgubljen, i kod Travnika.10 Od oru,a, moda vrijedi ista$i brus koji je prona,en u grobnici u Vratnici. U Kamenjai su prona,eni i ostaci konjskih vala. Nakit U toku itavog razvitka srednjobosanske kulturne grupe eljezo se upotrebljavalo samo za oruje, iako su Gornja Bosna i uop$e središnjobosanske oblasti mogle dati neusporedivo više ove rude, nego bakra i kalaja. Znai razlozi za takvu njegovu ekskluzivnu upotrebu za «borbene poslove» nisu morali leati samo u njegovoj esencijalnoj potrebi za izradu oruja, nego mogu$e i u nekim drugim shva$anjima vezanim primarno za duhovni, religiozni nain ivota.11 Tako je i u toku 6. faze razvitka, odnosno u nalazima iz Vratnice, 5 Paškvalin, 1975; Isto, 1996, 98 6 Paškvalin, 1975, 58 7 Bojanovski, 1964, 195-196 8 5ovi$, 1987, 502-503; 511; Same okolnosti nalaza i karakter nalazišta ovog šljema su nepoznati. 9 5ovi$, 1987, 496; 498-499 10 Fiala, 1897, T II; Korošec, 1950, 266; 5ovi$, 1987, 511 11 Celjezo se u op$oj kulturi smatralo kao “neisto”, materijal koji nije posve$en kao npr. mjed. Rimski sve$enici, kao religiozno posve$ene osobe bar dok obavljaju tu slubu, su smjeli da se briju samo bronanim 794 britvama. Gradska brazda, prilikom osnivanja nove naseobinske zajednice, se uvijek povlaila samo bronanim Mesihović, Dezitijati, 2007 nakit izra,en od bronce, i to u sljede$im oblicima;12 1. lune bronane fibule sa sedlasto oblikovanim lukom (rije je o jednoj kasnoj varijanti fibula tipa Novi Pazar)-( Tabla XI, slika 7), 2. samostrelne Certosa-fibule (Tabla XI, slika 8), 3. unolike fibule sa samostrelnim ili šarnirskim mehanizmom glave; luk je ukrašen igosanim krui$ima, 4. više varijanti fibula ranolatenske sheme, preteno sa završetkom noice u obliku ivotinjske glave (Tabla XI, slika 9) 5. fibule ranolatenske šeme, debljeg luka i sa završetkom noice ukrašenom kuglicom i prstenastim zadebljanjima; ove fibule mogu imati osmiasti dodatak na glavi, s obješenim lani$ima 6. dvojne igle omega i dvopetljastog tipa (Tabla XI, slike 10-11) 7. jedna posebna varijanta krstastog tipa (Tabla XI, slika 12) 8. razliita dugmad, perle i aplike, me,u kojima vrijedi ista$i kupastu dugmad s radijalnim urezima (Tabla XII, slika 1) i perle u plugom, a ne eljeznim iako je ovaj drugi mnogo snaniji i izdrljiviji. To sve znai da u ovim spomenutim upotrebama bronce umjesto eljeza ne lee ni praktini ni pragmatini razlozi, nego neki drugi koji bi se prije okarakterisali metafizikim. Posebno je smatranje eljeza za duhovno i religiozno neprijemivim zanimljivo na primjeru koji spominje Tacit (Ger. 40) kada govori o germanskoj boginji Nerti, tj. po Tacitu Majki Zemlji, tom iznimno drevnom i svetom ljudskom boanstvu. Kada nastaju “dani” posve$eni Nerti, tih dana se ne ratuje, ne uzima se oruje u ruke i sklanja se sve što je od eljeza (Non bella ineunt, non arma sumunt; clausum omne ferrum). Znai u svijesti protohistorijskih ljudi eljezo, odnosno njegovo korištenje, je smatrano prilikom religioznih obreda i ritusa, i u svemu onome što se smatralo religiozno posve$enim, nekom vrstom tabua, posebice ako su ti rituali bili posve$eni ili su simbolizirali roditeljicu ivota. Celjezo se smatralo ratnim, ubojnim materijalom koji je “uprljan” time što se koristi primarno za prosipanje krvi i koje se zbog stalnih ratova i ubijanja jednostavno nije moglo oistiti. Uostalom pojava eljeza na svjetskoj sceni je usko vezena sa unapre,enjem ratovanja, njihovoj sve ve$oj sofisticiranosti i razornosti, ubitanom dejstvu koje je kao svoju posljedicu nepovratno izmijenilo svijet kakav je poznavalo bronano doba. I grka mitologija, odnosno njena periodizacija koja dijeli prošlost na razdoblja koja se nazivaju po metalima, predstavlja eljezno doba kao onaj najgori period. Po mitološkoj svijesti starih Grka, “eljezni” ljudi su degenerirani, svirepi, izdajice, nepravedni, zlonamjerni i sl. (o tome v. Graves, 1999, 32). Ovako mišljenje vrlo slikovito izraava i Ovidije u svojim “Metarmofozama” gdje se eljezno doba predstavlja kao vrijeme svih mogu$ih grijeha, nasilja, podmuklosti itd. Ako je ovako uvjerenje vladalo u mitološkoj svijesti tadašnjih ljudi, onda je sasvim razumljivo kakvo su oni mišljenje imali o metafizikom doivljaju eljeza. O tabuima vezanim za eljezo v. Frazer, 2003, 228-231 Ako je vjerovati Tacitovom opisu (mogu$e je da se u svome konkretnom opisu nalazio pod utiskom ritusa koji se odravao Kibeli koju je on posredno identificirao sa Nertom) ova germanska boginja, personifikacija onog vrhovnog enskog boanstva (roditeljke svih ostalih boanstava), je u i samom odranju ritusa kod samih Rimljana bila zapanjuju$e slina kultu Kibele. (o tome v. prijevod Veselina 5ajkanovi$a Tacitove Germanije, 2002, str. 96 fus. 40.10 i 40. 13). 12 795 O nakitu iz Vratnice v. 5ovi$, 1984, 43-46; Isto, 1987, 505-506 Mesihović, Dezitijati, 2007 obliku posude od bezbojnog stakla. U grobnici su prona,ene i neke vrste peatnih prstenova s ugraviranim likovima; ena s lukom, sova, pas i dr. Iz Kamenjae su do sada poznati sljede$i nalazi: 1. Srebrna ukosnica ili igla u obliku omega koja na glavi ima ugraviran vrlo sitni ornament u obliku pletenice (Tabla XII, slika 2). 2. Druga srebrna ukosnica ili igla u obliku omega koja isto ima na glavi vrlo sitan ugraviran ornament u obliku pletenice (Tabla XII, slika 3).13 3. Fragmentirana teriomorfna srebrna naušnica (Tabla XII, slika 4), Ukrasni dio naušnice ini glava neke ivotinje izra,ena posve šematski s duplo savijenom icom koja predstavlja rogove ivotinja, dok se pokraj nalaze dva udubljenja u vidu oiju koja su sluila za drago kamenje. 4. Srebrna srednjolatenska fibula s karakteristinom nogom koja se savija unatrag (rije je o specifinoj varijanti sa dva ukrasna udubljenja za zrno jantara ili staklene paste -- Tabla XII, slika 5), 5. Fibula od bronano-srebrne legure iji luk ide paralelno s iglom (Tabla XII, slika 6), 6. Bronana fibula (Tabla XII, slika 7), ovaj tip je poznat sa Gorice i naseobinskog kompleksa Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar, za koji se smatra da je na njemu postojala radionica za izradu ovih fibula.14 7. Bronana narukvica (Tabla XII, slika 8), ukrašena rebrasto tehnikom urezivanja 8. Srebrna fibula (Tabla XII, slika 9), izgleda da ve$ pripada rimskom vremenu. 9. Bronana drška patere (Tabla XII, slika 10), isto iz rimskog vremena. I na Debelom Brdu je prona,ena srednjolatenska fibula,15 a i u nekropoli u Putievu je prona,ena fibula srednjolatenske šeme. Insignije Jedan od vanijih elemenata odre,ivanja statusnog poloaja u mla,e eljezno doba su torkvesi (prikazan na zarobljenom domorodcu sa donjeg friza na Gemma Augustea), bronane, srebrne ili zlatne ogrlice, glatke ili tordirane (uvijanjem) kanelirane površine. Iako se torkvesi, njihova produkcija i upotreba, povezuju sa Keltima,16 nesumnjivo se njihova upotreba morala proširiti i me,u ilirskim narodima koji su dolazili u izravni i intenzivni kontakt sa keltskim narodima. Da su torkvesi sluili kao odre,ivanje društvenog ili politikog statusa dokazuje i to što se na reversima keltskih novi$a prikazuju i motivi torkvesa.17 To ukazuje da su oni u sebi sadravali odre,enu posebnu simboliku koja se smatrala shodnim da se moe staviti na novac. 13 O vezama i dataciji ovih dezitijatskih igli i ukosnica v. Paškvalin, 1975, 59 i odgovaraju$e napomene. 14 Paškvalin, 1975, 60 15 Mari$, 1963, 75-75; Tbl. I, 25 16 Gavela, 1997, 59 17 Gavela, 1997, 61 796 Mesihović, Dezitijati, 2007 Keramika Do sada prona,ena, analizirana i prezentirana keramika i oru,e iz faze 6, uglavnom potie samo sa odgovaraju$ih slojeva Poda. Podska keramika slijedi osnovne konture razvitka srednjobosanske kulturne grupe, odnosno keramiarske proizvodnje u naselju Pod.18U Vratnici su prona,eni razasuti po grobnici jedna keramika zdjelica i ulomci keramike. Ostaci protohistorijske keramike, pored grobova iz Kamenjae, prona,eni su i u Ograji kod Zenice. 18 5ovi$, 1987, 504-505 797 Mesihović, Dezitijati, 2007 K u l t o v i i v j e r o v a nj a Prapovijesni i protohistorijski period Za Dezitijate, i uope nositelje srednjobosanske kulturne grupe, ne postoji niti jedan pisani podatak koji bi direktno ukazivao na njihovu religioznu misao ili bar na neki segment njihove religioznosti. Radi toga je skromna materijalna zaostavština nosilaca srednjobosanske kulturne grupe eljeznog doba jedina osnova na kojih se mo emo kretati kako bi se pokušala rekonstruirati srednjobosanska, uklju!ujui i dezitijatsku, religioznost. U prvom redu to se odnosi na onaj drugi segment njihovog duhovnog izraza-umjetnost. Izme%u umjetnosti i materijalisti!kog izra aja religioznosti, ne samo u konkretnim razdobljima koja obra%ujemo, je uvijek prisutna i doza uzajamnog pro imanja i uvjetovanja, uglavnom uticanjem iz pravca religioznosti na umjetni!ki i estetski izra aj ali u pojedinim slu!ajevima i u obrnutom pravcu. Visoki stupanj razvijenosti dezitijatske religiozne svijesti i to još u ranijim fazama, što se manifestira prevazila enjem animizma i totemizma,1 dokazuje i nalaz reljefa u glini iz Poda koji prikazuje bradato muško lice (Tabla XVII, slika 1), vjerojatno nekog bo anstva. U slu!aju da prikaz lica stvarno predstavlja neko bo anstvo, moglo bi se o razvijenom antropomorfizmu kod središnjebosanskih zajednica još u VII. st. p. n. e.2 I nalazi stubastih idola iz Poda !iji se nastanak datira u VI. ili V. st. p. n. e. dokazuju da je kod nosilaca srednjobosanske kulture bio ve razvijen onaj stupanj religijske svijesti koji je antropomorfizirao i zamišljao bo anstva u ljudskom liku (Tabla XVII, slike 2-4).3 Po Wilkesu (2001, 260) «Odsutnost ukrasa s likovima mo e odra avati prividan nedostatak mitologije ili antropomorfnih kultova» kod Ilira. Me%utim ta teza se vrlo lako mo e relativizirati ako se ima u vidu situlska umjetnost, japodske are i !itav niz predmeta i motiva sa prikazima ljudi i ivotinja, bilo šematizirano ili u nešto realnijem obliku npr., na autarijatskom i 1 Ako bi se prihvatila činjenica da se dezitijatsko ime može etimološki povezati sa albanskom riječi „dash“ (u pluralu „desh“), u zna!enju ovan, onda bi se moglo i pretpostaviti postojanje sna nog totemisti!kog kulta „ovna“ kod Dezitijata, bar u njihovim ranim fazama. 2 Razvitak religiozne misli je neotu%ivo povezan i sa va eim društveno-gospodarskim odnosima i procesima. Tako npr. Animisti!ko-totemisti!ka vjerovanja (u bo anstva lova i ribolova i pretpostavljene duhovne, metafizi!ke snage povezane za ove aktivnosti) su vrlo prisutna na razinama lova!ko-sakuplja!ke privrede, vjerovanja vezana za bo anstva plodnosti, posebno Majku Zemlju dominiraju u poljoprivrednim neoliti!kim društvima, dok ratni!ka kultura koja dolazi sa po!ecima metalnog doba preferira muško vrhovno bo anstvo. 3 :ovi, 1976, 210-211 Stubasti idoli su prona%eni u sloju «katastrofalnog po ara» koji je na cc na prijelazu iz VII. u VI. st. p. n. e. uništio najvei dio naselja Pod. :ovi, 1987, 483; 493; 517-520 798 Mesihović, Dezitijati, 2007 srednjobosanskom podru!ju. Upravo ljudska lica prona%ena u svetilištu u Podu, kao i glava bradatog !ovjeka, isto iz Poda upravo ukazuju na postojanje religijskog sustava koji je podrazumijevao i antropomorfizam, a s njim mo da i mitološku svijest i kod nosilaca srednjobosanske kulturne grupe. Uostalom mitologija nije esencijalno povezana samo sa religioznom sviješu, nego je ona produkt i tradicije i iskrivljenog sjeanja na vlastitu prošlost neke zajednice ili grupe, a koja je uslijed razvitka isprepletena sa religioznom sviješu i s njom usko vezana, pa se tako dobila i mitologija. Na alost od te domae mitologije. nije izuzev spomenutih fragmenata materijalne kulture, ostalo ništa jer je ili preslojeno gr!ko-rimskom mitologijom ili apsorbirano procesom intrepetatio, ili istisnuto slavenskom ili izmiješano sa slavenskom mitologijom. Na jednom od stubastih idola iz Poda, ljudski lik je !ak zamijenjen predstavom sun!eva diska.4 Zna!i u slu!aju srednjobosanske kulturne grupe je arheološki dokumentirano dostizanje onog stupnja religijske svijesti koji je antropomorfizirao i zamišljao bo anstva u ljudskom liku, i to upravo za bo anstvo vezano za kult sunca.5 Jedno zanimljivo svjedo!anstvo o njegovom dubokom pre ivljavanju pru aju reljefi sa nadgrobnog spomenika iz Zenice, datiranog u kasnu antiku u vrijeme prodora kršanstva, gdje se vide predstave svastike na odjei predstavljenih muškaraca. Domoroda!ki kult sunca je !esto u procesima Intrepetatio Greaca ili Romana izgleda bio poistovjeivan sa kultom Apolona,6 Zanimljivo je u tome pogledu promatrati i nalaze posveta Apolonu, prona%ene u Aquae S…, od kojih je jedna (izgleda ipak od strane uvjetno re!eno jednog stranca) upuena Apollini Tadeno (Tabla XIX, slika 1), i s drugom posveenom Apolonu i ostalim bogovima.7 Po Bojanovskom, kult Apolona oko sumpornih, ljekovitih vrela na Ilid i se razvio iz nekog predrimskog zna!i ilirsko-dezitijatskog kulta koji je imao sli!ne atribute kao i Apolon, pa se mogla izvršiti intrepetatio. Kult sunca, odnosno izra eno vjerovanje u bo anstvo sunca kao njegov materijalni i elementarni izraz, usko je vezan sa kultom vatre, koji predstavlja jednu od najstarijih i posebno za indoeuropske zajednice karakteristi!nu religioznu manifestaciju. Vatra je bila zajedni!ki sadr ilac i 4 Sli!an prikaz imamo i kod Peonaca koji su simboli!ki predstavljali Sunce, tj. bo anstvo koje on simbolizira u obliku malog diska pri!vršenog na visoku motku. Stip!evi, 1981, 17; Mesihovi, Autarijati, 2007, 240 - 241 5 :ovi, 1976, 210-211 6 O tome v. Mesihovi, Autarijati, 2007, 241 - 243 7 Natpis Apolonu Tadenusu, Posveta Apolonu i drugim bogovima; CIL III 13858; Patsch, 1894, 342; Isto, 1914, 179; 183; Skari, 1926; Sergejevski, 1940, 140; ; Imamovi, 1977, 428 i sl. 198 i 199 na str. 429; Bojanovski, 1988, 144; 149 fus. 34;799 Paškvalin, 2000, 200; Ieman, 2000. 129; Wilkes, 2001, 260; Kunti-Makvi, 2005, 337; 343; Paškvalin, 2005, 213-215 Mesihović, Dezitijati, 2007 u religijama mnogih indoeuropskih naroda i u njihovim povijesnim razdobljima, a koji je nesumnjivo derivat bar u temeljima stare zajedni!ke indoeuropske religije. Zanimljivo je da su sve tri ju no-slavenske rije!i za vatru; oganj (usporediti indijsko bo anstvo vatre Agni i latinsku rije!, ignis, is, m-vatra, oganj), plamen i vatra vezane na neki na!in za staru Indoeuropsku religiju i stara bo anstva. Dokaz za veliko zna!enje vatre u duhovno-religioznom ivotu indoeuropskih naroda i njegovom vanjskom izrazu pru a i Grimov zakon koji definira pravilo da se stari indoeuropski glas p u pojedinim jezicima transformira u glas f. 8 Tako na primjer naše rije!i plamen i plamtei odgovaraju engleskim flame (!it. fleim) i flaming (!it. fleiming). 9 Kult vatre je pored kulta ognjišta i vje!ne vatre koja uvijek gori, simbolizirajui postojanje toga ognjišta, vjerojatno imao veze i sa metalurgijom, kova!ima ali i sa bo anstvima munje. Upravo iz razloga dugovje!nosti ovog drevnog indoeuropskog kulta, koja se najbolje o!itava na jezi!noj o!uvanosti i terminološkom odre%enju pojedinih religioznih formi, mo emo pretpostaviti i njegovu prisutnost bar u nekom obliku i unutar protohistorijskih dezitijatskih zajednica. Pokapanje u ravne grobove nosi sa sobom i odre%eno religiozno shvaanje.10 Me%utim zbog velike oskudnosti materijala, pa i rezultata vezanih za istra ivanje nekropola i grobova koji pripadaju srednjobosanskoj kulturnoj grupi, vrlo je teško dati neka preciznija objašnjenja vezana za 8 Jakob Grim je formulirao zakon po kojem se stari indoeuropski glasovi p, t i k u germanskim jezicima, uslijed procesa asimilacije doseljenih Indoeuropljana sa starosjedila!kim stanovništvom sjeverozapadne Europe i obostranim jezi!nim utjecajima, mijenjaju u f, p i h. A sli!na se promjena doga%a i sa aspirantima bh, dh i gh. Primjeri; Latinski pater( otac), piscis (riba) i pes (stopalo) u engleskom su father, fish i foot. U vezi sa gore navedenim zakonitostima potrebno je istai i !injenicu da u finskom jeziku neke rije!i podrijetlom iz germanskog, ne pokazuju promjene po Grimovom zakonu, što nas mo e odvesti na zaklju!ak da je izme%u Finaca i proto-Germana došlo do kontakta u ranim fazama, kada se Germani još uvijek nisu u potpunosti izdiferencirali. Za Grimov zakon v. Baugh C. Albert-Cable Thomas, 1991, 19-20 9 Na sli!an na!in bi se mogle povezati i sveeni!ke slu be rimskih flamina (flamines od latinskog glagola flare- potpaliti) i indijskih brahmana (brahmanja), koje bi sudei po jezi!noj sli!nosti morale imati zajedni!ko podrijetlo i to upravo vezano za odr avanje kulta vatre i njegovih obreda, te bi time i bili najstarije posvjedo!eno indoeuropsko sveenstvo. Pareti – Brezzi – Petech 1967, 317-318 10 Iliri koji su podizali tumule izgleda da su eljeli da time istaknu i posvete mjesto gdje pokojnik po!iva i to tako što bi istaknutiji i ugledniji pojedinci imali vei tumul. Germani su opet po Tacitu (Ger. 27) podizali proste grobove od busenja ne postavljajui spomenike jer “e oni pokojnicima biti teški”. .Zna!i za vjerovanja Ilira “kulture tumula” je bilo iznimno bitno mjesto gdje se nalazi pokojnik, simbolizirajui to mjesto po!ivalište koje je jednim dijelom bilo vezano na neki na!in i sa duhovnim, metafizi!kim, onozemaljskim svijetom u kojem boravi osoba nakon svoje smrti, odnosno u grobu je po njima ostajala ili !itava li!nost ili samo jedan njen dio. Tako za Ilire koji su podizali tumule grob nije bio 800 dok bi duša ili neki drugi, po njima pretpostavljeni, shvaan samo kao mjesto na koje e se odlo iti tijelo-ljuštura, fizi!ki ili metafizi!ki oblik koji bi sadr avao esenciju postojanja individue otišao i boravio u nekom drugom svijetu. Mesihović, Dezitijati, 2007 ritus sahranjivanja, kult mrtvih i vjerovanje u zagrobni ivot. Jedino bi mo da nalazi iz Vratnici i Kamenja!e mogli na neki na!in predstaviti taj pogrebni ritus i zagrobni ivot. Na osnovi ovih nalaza jasno se mo e zaklju!iti da je prilikom sahrane pokojnika u grobnicu u Vratnici i u nekropolu Kamenja!a bio izvo%en odgovarajui ritual, koji je izgleda podrazumijevao i ritualno rtvovanje ivotinja (u Vratnici) i libaciju. Po tome se mo e suditi da su gornjobosanske zajednice krajem IV. st. p. n. e., i u narednim stoljeima, vjerovale u zagrobni ivot, pogotovu jer su smatrale shodnim da, u slu!aju grobnice iz Vratnice, ponovo izvrše sahranjivanje poginulih ratnika, ali ovaj put uz dostojan i obavezan ritual. Da je religiozna svijest protohistorijskih stanovnika središnje i Gornje Bosne bila na višoj razini dokazuje i upotreba hramova, odnosno zatvorenih prostora koji bi bili predvi%eni za izvo%enje rituala.11 O postojanju zasebnih zgrada kao svetilišta kod nosilaca srednjobosanske kulturne grupe ukazuje i otkrivanje objekta na zapadnoj periferiji naselja Pod u sloju katastrofalnog po ara u kojem su se i nalazili spomenuti stubasti idoli.12 Iz te !injenice bi se mogao izvui zaklju!ak da je ovo svetilište bilo posveeno kultu, odnosno bo anstvu sunca. Neke indicije o postojanju kultnog predrimskog prostora nalaze se i na lokalitetu 1. Trojan, Pazari kod Had ia, 2. Dvorišta, Putovii kod Zenice, i 3. Crkvina (Gr!ko groblje), Donja Zgoša kod Kaknja. Posebno je indikativno da ova mjesta kao kultna postoje i u rimsko doba npr. nimfej u Dvorištima13 i Trojan kod Pazaria.14 Postojanje javnih zgrada u vidu svetilišta neminovno kao svoju posljedicu ima i egzistenciju sveenstva koje se brine o kultu predstavljenom na tome prostoru. Protohistorijsko «sveštenstvo» je pored svoje primarne religijske i obredne, moglo imati i obrazovnu i ulogu !uvara tradicije, predaja i obi!ajnog prava koje je i tuma!ilo, a i «medicinsko-ljekarski» anga man. Zna!i obrazovna i !uvara tradicije («historijska») funkcija se !esto u ovim društvima, posebno ako u njima još uvijek nije ovladala pismenost, nalazila sjedinjena sa religijskom. Tako bi sveenstvo ustvari predstavljalo neku vrstu intelektualnog sloja u protohistorijskim društvima, jer je za tadašnje stanje svijesti religija bila povezana sa intelektualizmom. Me%utim, izgleda da ono u dezitijatskom društvu, bar onom iz rata 6-9. god. n. e., sudei po izvornoj gra%i (koja je istine radi prili!no uopena) nema baš neki veliki zna!aj, jer su sudbeni procesi prakti!no u nadle nosti politi!kih institucija, a ne 11 Tacit u svojoj Germaniji (9) izri!ito navodi da Germani “ne zatvaraju bogove me%u zidine” i „ne prave kipove u ljudskom obliku“, što je kontradikcija u odnosu na drugi podatak iz Tacitovih Anala (I, 81) u kojem se spominje jedan primitivni germanski hram. 12 :ovi, 1987, 517-518 13 Paškvalin, 1979; 14 Mandi, 1939, 1-6; Zanimljiv je i današnji slavenski naziv Trojan za spomenuti lokalitet. 801 Mesihović, Dezitijati, 2007 sveenstva. A i Baton Dezitijatski, koji je obrazovan i intelektualno dobro osposobljen, nije bio nikakav sveenik niti posveeno lice, a to sigurno nisu ni oni mnogobrojni vojnici koji presu%uju Batonu Breu!kom.15 O kultu predaka koji je prisutan kod nosilaca srednjobosanske kulturne grupe, pru ao bi mo da dokaz ve spomenuti nalaz reljefa glave bradatog !ovjeka iz Poda, koji je prona%en modeliran na rubnom zidiu jednog ognjišta, na%enom u slojevima Poda koji pripadaju fazi 4.16 Nejasno je da li su eljeznodobni stanovnici Gornje Bosne prinosili ljudske rtve, kao što je to posvjedo!eno kod niza drugih naroda u bli em i daljem susjedstvu, 17ali za sada se ne raspola e ni sa kakvim dokazom da su oni primjenjivali takvo rtvovanje. Anti!ki period Dezitijatsko podru!je u rimsko doba ina!e spada u ona sa slabijom zastupljenošu spomenika na podru!ju današnje BiH na kojima se nalaze posvete i prizori iz religioznog ivota.18 Domai kult Silvana i Dijane pokazuje i na ovim prostorima popularnost.19 Tragovi kulta Silvana i Dijane su prona%eni na lokalitetu Dvorišta, Putovii kod Zenice (fragment kultnog reljefa Silvana i 15 To je prili!no razli!ito od transalpinskih galskih zajednica, kod kojih je po Cezaru (de bell. gall. VI, 13) sudstvo u potpunosti podre%eno druidima. Suprotno Galima, germanski narodi koje Cezar (de bell. gall. VI, 21) opisuje imaju razli!it sudski sustav u kojem sveenstvo ne igra presudnu ulogu. Naravno sve izre!eno ne zna!i da je i ilirskodezitijatski sudbeni postupak bio potpuno svjetovan, on je vjerojatno imao i neku religioznu simboliku, ali u njemu sveenstvo nema presudnu ulogu. To je i razumljivo kada se ima u vidu da Iliri, uklju!ujui i Dezitijate, ne raspola u u svojoj društvenoj strukturi sa tako etabliranim i uvezanim sveeni!kim stale om kao što su bili galski druidi (o njima v. Caes. de bell. gall. VI, 13-14; 16; 18). 16 :ovi, 1976, 210-211; Isto, 1987, 500; 520; 522 17 O prinošenju ljudske rtve v. Mesihovi, Autarijati, 2007, 243 - 246 Kod Germana ljudske rtve su prinošene Odinu ili Vodanu (Tac. Ger. 9). Ljudske rtve ustvari predstavljaju ni i stupanj rtvovanja i prinošenja „ne!ega“ metafizi!koj svijesti. Najranije ljudske rtve su djeca, zatim se sa daljim razvitkom prelazi na odrasle i zatim na zarobljenike. Sa dubljim razvitkom religiozne svijesti umjesto ljudske prelazi se samo na rtvovanje ivotinja. A taj !in se uvijek povezuje sa odre%enom mitološkom manifestacijom kao npr. u slu!aju gr!kih mitova (mit o Tantalu i Pelopu u kojem se bogovi „zgra avaju“ nad ljudskom rtvo.) ili u slu!aju abrahamske religiozne tradicije gdje se rtvovanje Isaka ili Ismaila od strane njihovog oca Abrahama zamjenjuje sa ivotinjom, !ija je jedna od kasnijih reminisencija i klanje kurbana. Ina!e kako se !ini kod europskih i mediteranskih naroda prinošenje ljudske rtve se sa!uvalo jako dugo, npr. i mit o Ifigeniji je sigurno jedna od reminisencija na ljudsku rtvu. 18 Sergejevski, 1950; Paškvalin, 2000, 197-200; O anti!kim kultnim i votivnim spomenicima na tlu BiH v. sinteze Paškvalin, 1963 i posebno Imamovi, 1977 19 Skari, 1932; Imamovi, 1977, 84; 336-337; Bojanovski, 1984, 73 802 i Tane, odnosno kultu Silvana i Dijane v. KuntiO kultu Silvana v. Bojanovski, 1988, 368-372; a o kultu Vidasusa Makvi, 2005; O kultu Silvana i Dijane na dezitijatskom podru!ju v. Paškvalin, 2005, 199-211 Mesihović, Dezitijati, 2007 nimfe ili Dijane),20 Homolju kod Lepenice ( rtvenik Silvana sa reljefnim prikazom Syrinx—nimfa pretvorena u trstiku, jarac i pas sa votivnim natpisom Tabla XIX, slika 5),21 Bla uju kod Sarajeva (fragment reljefa Dijanina kulta pod imenom Silvia-slika Tabla XIX, slike 3-4),22 te u Svatovskom groblju (Lisovo-Baskije, Visoko) gdje su na%eni reljefni likovi Silvana i Dijane.23 U Zenici se sree i natpis posveen Jupiteru Najboljem Najvišem s atributom Fulminator (Tabla XVII, slika 5),24 Jupiteru s atributom najboljem, najvišem a mo da i fulminatori je posveen natpis i u Malom Mošunju kod Travnika (Tabla XVII, slika 6),25 Jupiteru samo s atributom najboljem, najvišem u Švrakinom Selu u Sarajevu (Tabla XVII, slika 7)26, kao i natpis iz sela Vrutci kod Ilid e na kojem se spominju i Junona Regina i Minerva.27U Zenici se nailazi i na kultnu zajednicu Liber-Libera (Tabla XVII, slika 8),28na kult Herkula (Tabla XVIII, slika 1),29 kult Genija,30 kao mo da i na naznake kulta Marsa31 i kulta Urbs Roma (Tabla XVIII, slika 2).32 I u Brezi je evidentiran kult Genija (Tabla XVIII, slika 3).33 U Sarajevu je prona%eno i svjedo!anstvo kulta tra!kog konjanika (Tabla XVIII, slike 5-6),34 a u Han-Kumpaniji kod Viteza i (dunavskih) konjanika (Tabla XVIII, slika 4).35 U Fojnici je prona%ena bron!ana figurica koja prikazuje Izidu,36kao i bron!ana statueta Atisa (Tabla XIX, slika 20 Paškvalin, 1968 A; Isto, 1979; Imamovi, 1977, 69; 326 i sl. 31 na str. 327; Bojanovski, 1988, 168; Paškvalin, 2005, 200-204 21 An%eli, 1963, 163; Paškvalin, 2005, 200-202 22 Patsch, 1894, 343, sl. 3; Imamovi, 1977, 336, sl. 46 na str. 337; Ieman, 2000, 134; Paškvalin, 2005, 204-206 23 Bojanovski, 1984, 73-74 24 Truhelka, 1892, 343; Sergejevski, 1932 A, 43, sl. 5; Imamovi, 1977, 364, i sl. 99 na str. 365 25 Patsch, 1893 A, 701, i sl. 32; Imamovi, 1977, 364, sl. 98 na str. 365; CIL III 12778 p. 2256 26 Truhelka, 1892, 343; Patsch, 1894, 341, sl. 1; Imamovi, 1977, 364, sl. 97 na str. 365; Paškvalin, 2000, 200 27 Škegro, 1997, 102, br. 121 28 Sergejevski, 1932 A, 38; Imamovi, 1977, 400 i sl. 158 na str. 401; Paškvalin, 2005, 206-211 O Liberu na isto!nom Jadranu v. Oluji, 1990; Zaninovi, 1996, 338-351 29 Imamovi, 1977, 392, sl. 144 na str. 393; Paškvalin, 2000, 228 30 Truhelka, 1892, 345; Imamovi, 1977, 408, 31 Truhelka, 1892, 345; Imamovi, 1977, 388 32 CIL III, 12767; Truhelka, 1892, 343; Patsch, 1914, 191; Isto, 1915, 90, fus. 1. sl. 77; 95; Imamovi, 1977, 426 i sl. 194 na str. 427. 33 Sergejevski, 1940, 141-142; Imamovi, 1977, 408 i sl. 171 na str. 409 34 Sergejevski, 1948, 172 br. 6, Tbl. III, sl. 1; Gabri!evi, 1954; Imamovi, 1977, 432 i sl. 206 na str. 433; Paškvalin, 2000, 200; Ieman, 2000, 123; Paškvalin, 2005, 213-215 35 Patsch, 1902 A, 14-16 sl. 24; Imamovi, 1977, 436 i 803 sl. 210 na str. 437; Bojanovski, 1988, 168 36 Imamovi, 1977, 438 Mesihović, Dezitijati, 2007 2).37 Reljef s predstavom Atisa je prona%en i na lokalitetu (rije! je o jednom muslimanskom groblju) u Ilijašu (Tabla XIX, slika 6).38 U Dabravinama je prona%en i fragment rimskog rtvenika, kao i na Crkvini na Vrucima kod Ilid e i koji je bio posveen ve navedenoj rimskoj Trijadi.39 U Bla uju je u sekundarnoj upotrebi otkriven i reljef sa predstavom Menade, te isto u sekundarnoj upotrebi i reljef s predstavom Kupida.40 Prisutnost abrahamske (jevrejsko(jevrejsko-kršanske) religioznosti Prisustvo kršanstva na prostorima Gornje Bosne pru aju tragovi bazilika/ranokršanskih crkvi u Brezi, Sr%u, Dabravinama, Zenici-Bilimišu (Tabla XX, slika 1), refugiju Gradac na Ilinja!i u Kotorcu, Gradac u Homolju (Lepenica)— Tabla XX, slika 3---, Doboju kod Kaknja i u Gornjoj Višnjici (Tabla XX, slika 4), a nasluuju se i u Podastinju, u em gradskom podru!ju Sarajeva i Ilid i41 U lašvansko-travni!kom podru!ju prisustvo kršanstva izra avaju bazilike u Malom Mošunju i Varošluku kod Turbeta (Tabla XX, slika 2), a u Skopljanskoj udolini i Gornjoj Rami ranokršanskim bazilikama iz Bugojna i Varvare.42 O prona%enim ranokršanskim bazilikama i crkvama na podru!ju Gornje Bosne, lašvanskog porje!ja, Skopljanske udoline i Gornje Rame v. poglavlje «Suvremeni lokaliteti» (odnosno odgovarajue dijelove posveene bazilikama i crkvama).43 U VI. st. evidentno je postojanje jakog ustroja katoli!kog/ortodoksnog kršanstva na prostorima današnje Bosne, o !emu svjedo!e salonitanski sabori iz 533. i 535. god. n. e., ali i postojanje arijanskog vida kršanstva, o !emu svjedo!i bazilika iz Breze.44 Sa drugom polovicom VI. st. n. e., i po!ecima slavenskih upada i kona!nim slomom romejske vlasti, a sa njom i anti!ke kulture i nestankom Ilirika u bosanskom podru!ju u prvim desetljeima VII. st. unose se pored novih etni!kih i kulturnih momenata na ova podru!ja i novi religiozni senzibiliteti, pa i u tom pogledu po!inje novi pravac razvitka. 37 Patsch, 1895 C, 237; 239, sl. 1; Imamovi, 1972, 195; Isto, 442, i sl. 216 na str. 443 38 Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 48, !l. V.Paškvalin, ; Paškvalin, 2005, 212 O kultu Atisa, odnosno kultu «Magnae Matris» kojem on pripada kao sastavni dio na dezitijatskom podru!ju v. Paškvalin, 2005, 211-212. O stranim religijskim i kulturnim utjecajima na Dezitijate v. detaljnu analizu kod Paškvalin, 2005, 199-237 39 Glavaš, 1982; 40 Hörnes, 1880, 42-44; 41 Skari, 1932, 1-21; Sergejevski, 1956, 1-49; An%eli, 1963, 170;Bojanovski-:eli, 1969; Bojanovski, 1984, 97 i d.; Isto, 1988, 154; openito o kršanstvu na prostoru današnje BiH u anti!ko doba 372; Imamovi, 1992-1995, 77-80; Paškvalin, 2000, 222-223 42 Imamovi, 1977, 326 i sl. 31 na str. 327; Bojanovski, 1988, 168; Paškvalin, 2000, 199; Isto, 2003, 129-204 43 O kasnoanti!kom kršanstvu na podru!ju današnje BiH v. Paškvalin, 2003 44 804 325. god. n. e, prezbiter Arije je bio prognan u Iliriju, ali Zanimljivo je napomenuti da je nakon Nikejskog koncila nije precizno re!eno gdje na jednom širokom prostoru koji se tada smatrao «ilirskim». Mesihović, Dezitijati, 2007 Umjetnost Umjetnost je kod nosilaca srednjobosanske kulturne grupe isto imala izvjesnu ulogu.1 Ali izgleda da, ili zbog pomanjkanja nalaza ili nekih drugih razloga, estetski doivljaj kod njih nije baš bio tako izraen i izoštren kao npr., kod nosilaca glasinake kulture eljeznog doba, pogotovu onog autarijatskog segmenta. U odnosu na njih, dekoracije iz središnje i Gornje Bosne izgledaju jednostavnije, manje prisutne i pomalo dosadne. Kao da je ivot nosilaca srednjobosanske kulturne grupe bio više optere"en racionalnim, o emu bi na neki svoj nain govorila i pravilnost rasporeda unutar naselja Pod, a kod «glasinako»-autarijatskih zajednica metafizika, pa i odre(ena emocionalnost. Izgleda da se ta slabija umjetniko-estetska crta dezitijatskog bi"a nastavlja i u prvim stolje"ima rimske vladavine. Po *ovi"u «…nema u zemlji Desitijata bilo kakvog samostalnijeg, originalnijeg likovnog izraza, nieg što bismo na planu umjetnosti mogli oznaiti kao specifino desitijatsko».2 Srednjobosanska kulturna grupa je uz glasinaku kulturu jedan je od glavnih središta razvitka zapadno-balkanskog geometrijskog stila, ija posljednja faza završava na prijelazu iz VII. u VI. st. p. n. e., mada se njegove reminiscencije mogu na"i i na keramikim proizvodima VI pa i V. st. p. n. e.3 I jedino je taj zapadnobalkanski stil dok je trajao odravao i snaniji likovni izraz kod nosilaca srednjobosanske kulturne grupe, i sa njegovim zamiranjem kao da je umjetnost kod njih doivjela, suprotno društvenom i drugom op"em kulturnom razvitku, duboki pad. Osim toga i sam zapadnobalkanski geometrijski stil, posebno onaj koji se pojavljuje kod «srednjobosanaca», kako vrijeme prolazi sve više je discipliniran, pravolinijski precizan i gubi svoju elastinost. Kao da se i na taj nain oslikava razvitak duha proto-dezitijatskih zajednica i drugih «srednjobosanaca» koji se kre"e prema još dubljem racionalistikom ustroju, koji je inae prisutna injenica srednjobosanske kulturne grupe još od njenog nastanka. Tako i zapadnobalkanski geometrijski stil i sam predstavlja jedan dosta kanoniziran i jasan umjetniki izraz. A i spomenuta elastinost je uvijek izraena u preciznim okvirima, simetriji i oblicima. Sude"i po nalazima iz Kamenjae (teriomorfna naušnica), Dezitijati su poznavali i primjenjivali i tehnike urezivanja, graviranja i filigrana.4 Na primjercima iz Graanice (Tabla XIV, slike 11-12) se tako jasno primje"uje tehnika ukrašavanja iskucavanjem, dosta raširena i 1 *ovi", 1976, 210-212; Isti, 1984 B, 32-33; *ovi", 1987, 520-523 2 *ovi", 1976, 237 3 O zapadnobalkanskom geometrijskom stilu v. *ovi", 1976, 212-236 4 Paškvalin, 1975, 60 805 Mesihović, Dezitijati, 2007 svojstvena tim «klasinim fazama» razvitka glasinake kulture starijeg eljeznog doba. Kod nosilaca srednjobosanske kulturne grupe zastupljena je i plastika, kao što su likovi na stubastim idolima i primjer reljefa glave bradatog ovjeka. Ali u vezi ovih prikaza primarno je rije o kultnoj, religijskoj sferi duhovnog ivota, a ne njegovog estetskog segmenta. U Podu su isto na(ene i dvije gravure koje u šematiziranom obliku, izra(enom u nekoliko poteza, prikazuju lik strijelca.5 Ostatak plastike, izuzev spomenutih nalaza iz Poda, odnosi se na sitnu plastiku.6 Vrlo zanimljive dekorativne motive nalazimo na dva koštana ešlja koji pripadaju slojevima faze 3., prona(enim u Podu, od kojih na jednom kao da imamo šematizirani oblik ljudskog lica (Tabla XIV, slike 13-14). Autohtona umjetnost se u toku procesa romanizacije rastae u rimsku provincijalnu umjetnost, unose"i u nju itav niz svojih kvalitativnih osobina. I tako se na neki nain ilirskodezitijatska eljeznodobna umjetnost nastavlja, iako prilino transformirana (ak u pojedinim momentima skoro do neprepoznatljivosti) da postoji i da se razvija sve do slavenskog naseljavanja. Rezbarenje u drvu je bilo vrlo rašireno o emu potvrdu daje i nadgrobna stela sa reljefima koji prikazuju etiri muškarca iz okolice Zenice. Kipar-Kamenorezac koji je stvarao ove reljefe je prilikom rada, na osnovi upotrijebljenog stila i naina rada, izgleda oponašao rezbarenje likova u drvu.7 Tehnika slikanja u duborezu se osjeti i na fragmentarnom prikazu reljefa Silvanovog kulta iz Putovi"a kod Zenice (u izradi oiju i kose, kako kod Silvana tako i kod nimfe ili Dijane- Tabla XIV, slike 15),8 te na stelama iz Visokog, Zenice i Travnika.9 Na gornjobosansko i lašvansko podruje u kasnoj antici je prodro i orijentalni stil koji se prepoznaje na spomenicima iz Zenice (Bilimiš"e-likovni prikaz pokojnika sa spomenika Aurelija Kreskentinusa) i Višnjice kod Kiseljaka. Na ovom posljednjom imamo orijentalnu odje"u koja je prikazana u tehnici kosog reza. Neki orijentalni elementi se osje"aju i na spomenicima iz Malog Mošunja i Putieva. Po Sergejevskom, «…kako izgleda, estetski nazori i jednih i drugih, Dezitijata u središnjoj Bosni i Orijentalaca, bili su u mnogome slini». Zanimljivo je da se orijentalni utjecaj osje"a i na izgradnji bazilika u Gornjoj Bosni koje postoje u VI. st. n. e. Po Paškvalinu ovaj orijentalni utjecaj je rezultat doseljenih Orijentalaca koji su bili zajedno sa 5 *ovi", 1987, 523 6 *ovi", 1976, 212 7 Sergejevski, 1965 A, 127-132; Škegro, 1999, 266; Wilkes, 2001, 240-241; 266 8 Paškvalin, 1968 A; Isto, 1979; Imamovi", 1977, 69; 326 i sl. 31 na str. 327; Bojanovski, 1988, 168 806 9 Paškvalin, 2000, 199; 204-205; Inae o umjetnosti na dezitijatskom podruju za vrijeme rimske vlasti Paškvalin, 2000, 204-206 Mesihović, Dezitijati, 2007 domorodcima u rudarskoj slubi. 10 Antiko doba je na dezitijatskom podruju ostavilo i mozaike, od kojih su najuveniji i najbolje obra(eni oni sa podruja naselja Aquae S… (Tabla XV i Tabla XVI, slike 1-6)11 807 10 O orijentalnom utjecaju v. Sergejevski, 1965 A, 132-135; Paškvalin, 2000, 205-206 11 O ilidanskim mozaicima, v. Eeman, 2000, 165-166 Mesihović, Dezitijati, 2007 D r u š t v e n a, s o c i j a l n a i p r o f e s i o n a l n a struktura U odnosu na susjedne, dezitijatska politija je i u protohistorijskom i u antikom periodu pokazivala iznimnu raznolikost i nešto sloeniju društvenu, socijalnu i profesionalnu strukturalnost.1 Najvei razlozi tome lee u sljedeim injenicama :  Zemljopisni karakter zemljišta, koji predstavlja jednu središnju, nešto pitomiju kotlinu unutar dinarskog pojasa.  Saobraajno vorište, na kojem su se još iz neolitika prelamali i uzajamno proimali impulsi kulturnog i društvenog razvitka svjetova Mediterana i Podunavlja.  Sadrajniji i svestraniji razvitak privrednog ivota, koji se nije primarno bazirao samo na stoarstvu, nego je i druga komponenta poljoprivrede, zemljoradnja, zbog kvaliteta 1 Da su i zajednice na znatno nioj razini razvitka u odnosu na eljeznodobne Dezitijate III-I. st. p. n. e. imale sloene i institucionalno raznovrsne politike i društvene strukture dokazuje itav niz primjera (o nekim o njih-u sluaju Hotentota v. Papazoglu, 1969, 369-370, fus. 161; Mesihovi, Autarijati, 2007, 279). Poseban ilustrativan primjer pruaju Irokezi, koji su se do kontakta sa Europljanima nalazili na stupnju razvitka koji je odgovarao eneolitiku ili bakrenom dobu a koji su izgradili vrlo sloenu politiku strukturu konfederalnog tipa (sa ak naznakama i predstavnikog sustava), sa nizom i politikih i društvenih institucija koje su u irokeškoj strukturi imale jasno pozicionirano mjesto. Praktino i narod i njemu subordinirane razine društvenog ustroja, kao što su pleme, bratstvo i rod su imali svoje posebne institucije koje su bile jasno uvezane sa vrhovnim saveznim institucijama na razini politije. 5itava ova irokeška politiko-društvena struktura pokazuje i iznimu dugovjenost od skoro 350 godina. Sve ovo ukazuje da se kada se razmatra pitanje politikog i društvenog ustroja prapovijesnih i protohistorijskih zajednica mora njemu pristupiti mnogo opreznije i bez nekih predrasuda o njihovoj primitivnosti i privremenosti. Inae irokeške i neke druge sjevernoamerike autohtone zajednice pokazuju još na nekim primjerima izvjesne analogije u svome razvitku sa prapovijesnim i protohistorijskim zajednicama Europe. O Irokezima i njihovoj strukturi v. Kunov, 1957, 155-165; Francis R. Douglas-Jones RichardSmith B. Donald, 1996, 15-16; Krivdi, 2002, 8-11. Sve izneseno nedvosmisleno ukazuje na to da su ilirske društvene i politike strukture, u periodima njihove nezavisnosti ipak bile sloenije nego uobiajeno što se misli i smatra. Inae, ne samo dezitijatske zajednice nego i druge ilirske dinarske zajednice su se neposredno pred svoj ulazak u okvire antikog kulturnog miljea nalazile na višem stupnju opeg kulturnog razvitka u odnosu na npr. istovremene istonorajnske germanske zajednice. (O istonorajnskim Germanima v. Caes. de bell. gall. VI, 21-24). Arheološka istraivanja pokazuju da su Germani u svojoj osnovnoj eliji bili ustrojeni u velike porodice (neku vrstu slinu našoj instituciji zadruge) koje su stanovale u «dugim kuama» (Langhaus), pravokutnim izduenim kuama koje su imale onoliko unutarnjih odjeljaka koliko je bilo parova i jedan središnji odjeljak sa ognjištem, Gavela, 1997, 187. O sustavu zadruge v. Mesihovi, Autarijati, 2007, 278, i fus. 827 808 Mesihović, Dezitijati, 2007 i karakteristika zemljišta Gornje Bosne i lašvanskog porjeja imala veu ulogu u odnosu na okolne prostore. Pored poljoprivrednih grana veliku ulogu u privredi Dezitijata je imalo i rudarstvo, ispiranje rijeka, trgovina (i sa mediteranskim svijetom) i zanatstvo.  Sadrajna privredna aktivnost dezitijatskih zajednica je donosila dodatne viškove koji su omoguavali paralelni naseobinski i društveni razvitak, koji je postajao sve raznolikiji i sloeniji.  Dezitijatska naselja pokazuju i neke odlike protourbanog karaktera.2 Iako je osnovni izvor i mjerilo bogatstva meEu dezitijatskim pojedincima i zajednicama bio zemljišni posjed i njegovu kvalitetu ili veliina stada, iz gore nabrojanih razloga moe se s pravom pretpostaviti i da su drugi vidovi bogatstva bili prisutni i uvaavani u dezitijatskoj politiji. Metalno bogatstvo i njegovo iskorištavanje samo je doprinosilo uslonjavanju i obogaivanju socijalne strukture dezitijatskih zajednica. Zlatne ile i eljezni majdani Gornje Bosne su sigurno bile poznate i u vrijeme nezavisnosti i vjerojatno i iskorištavane što je sigurno moralo imati utjecaja na produbljivanje svestranijeg razvitka društvenih i gospodarskih pa i politikih struktura.3 To uslonjavanje i obogaivanje socijalne strukture dezitijatskih zajednica ipak nije podrazumijevalo da je došlo i do pojave neke diferencijacije (na osnovi podrijetla ili imovine, što bi podrazumijevalo i razliita prava i obaveze) unutar dezitijatske populacije koja bi bila sankcionirana domaim zakonima ili obiajima (bar do 9. god. n. e.), 4 o emu je bilo znatno više rijei u poglavlju «Društveno-politiki razvitak do 33. 2 Ali dok je u odnosu na susjedne politije dezitijatska zajednica pokazivala sloeniju strukturu ona je, do svršetka romanizacije, u odnosu na razvijenije zajednice civiliziranog i kultiviranog Mediterana bila još uvijek jednostavna. 3 MeEutim smatramo da u vrijeme nezavisnosti, radi nerazvijenosti robno-novane privrede, zlato ipak nije imalo toliku ulogu u ovom procesu, koliko upotreba i korištenje eljeza. Tek je ugušenje ustanka i uspostava nove i efikasnije rimske uprave od druge polovice 9. god. n. e., konano dovelo do usvajanja mediteranskih vrijednosti i u vezi mjerila bogatstva, u prvom redu u vezi utjecaja novca. 4 Da uslonjavanje i obogaivanje odreEenog društva i njegovog gospodarstva ne mora automatski sa sobom povlaiti i pojavu zakonski definiranih stalea i klasa na najbolji nain dokazuje primjer Atenske drave, u kojoj se dogaEa upravo obrnut proces pa sa sve veim bogatstvom i socijalnim raslojavanjem dolazi do demokratizacije itavog društva i uklanjana staleških prepreka i ureEenja baziranog na njima. Suprotno od Atene, gospodarski i društveno autarkina Sparta zasnovana je na strogo primjenjivanom staleškom ureEenju. 809 Mesihović, Dezitijati, 2007 god. p. n. e.».5 Tu zakonsku ili obiajnu jednakopravnost u osnovnim naelima protohistorijskih Dezitijata, tj. punoljetnih muškaraca-vojnika, dokazuje injenica da prilikom suEenja Batonu Breukom okupljena vojska/skupština, u kojoj su kako je ve istaknuto Dezitijati zauzimali izniman ako ne i kljuni dio, odluivala kao cjelina. 6 I to po sustavu jedan vojnik-jedan glas i bez nekih cenzuskih ili drugih odvajanja vojnika unutar njihove vojnosabornog ustroja kao npr. u sluaju centurijatskih komicija. To bi onda podrazumijevalo da dezitijatski društveno-gospodarski sustav prije 9. god. n. e. ne poznaje i ne primjenjuje neku instituciju slinu ardijejskim prospelatima, dardanskim duloima ili obaeratima. 7 Društvena 5 O nepostojanju nekih staleških ili imovinskih prvenstava na neki nain bi govorilo i to što Baton Dezitijatski mora da ubjeEuje kako bi se mase upustile u borbu, što sugerira da njegov autoritet primarno proistie iz njegovih sposobnosti, odlunosti i uvjerenju, a ne iz neke zasebno visoke socijalne i imovinske, pa i staleške pozicije. Kako se moe iz povijesnih vrela zakljuiti itavo njegovo ratno djelovanje i vodstvo je proeto takvim odreEenjem, da se autoritet osigurava sposobnostima i dobrim procjenama situacije, ali i beskompromisnom stavom. Sve to znai da u dezitijatskom protohistorijskom društvu ne postoji neki posebni, istaknuti sloj koji je javno priznat i uvaavan i iji predstavnici samom injenicom pripadanja tome sluaju uivaju i oficijelno priznato pravo na politiko, društveno i gospodarsko prvenstvo. 6 Da je samo manji dio vojnika bio politiki punopravan, onda ne bi imalo smisla zasjedanje skupštine/ sudišta po predmetu izdaje Batona Breukog, jer je sudei po smislu Dionovog podatka o tome odluivala sva prisutna vojska. Da je vei dio te vojske bio sastavljen od slojeva koji su u društvenoj hijerarhiji bili bez ili sa umanjenim politikim pravima, onda bi bilo teško zamisliti da ta vojnika skupština sudi jednom vrhovnom vojvodi koji je pripadao aristokratskim slojevima u vlastitom narodu, makar i za izdaju. Da se to desilo to bi bio revolucionaran in, a Baton Dezitijatski koji je elio odrati zajedniki nastup sigurno se ne bi u tako kritinim trenucima po sudbinu ustanka odluivao na neke radikalne poteze koji bi ugrozili ve uspostavljenu šemu i strukturu ustanka i na dinarskom pojasu. Pravo vojnika na naelno ravnopravno ueše u radu vojnih sabora, kao u sluaju suEenja Batonu Breukom, dokazuje da su svi ti vojnici slobodni (bez obzira jesu li pojedini od njih ranije bili robovi ili u nekom drugom pogledu staleško-statusno zavisni) i da se nisu nalazili u poloaju slinom dardanskim duloima koje su njihovi gospodari u ratu koristili i kao vojnike. 7 Atenej, VI, p. 271 e; VI, p. 272 d; X, p. 443 b. O društveno-gospodarskom poloaju ardijejskih «prospelata» i dardanskih «dula» v. Papazoglu, 1992-1997, 101-104; Cabanes, 2002, 74; 109-112; Da su ilirska protohistorijska društva i gospodarstva bila vrlo raznovrsna po naelima svoga ustrojstva, a pojedina od njih i slojevita i socijalno i statusno izdiferencirana dokazuje i Varonov podatak (re rustica, I, 17, 2) po kojem je i u njegovo vrijeme (najvjerojatnije sredina I. st. p. n. e.) u Iliriji (uz Aziju-misli se na rimsku provinciju- i Egipat) bilo zavisnih seljaka koje on naziva obaerati. Društveno-gospodarska institucija Varonovih obaerata je najvjerojatnije bila svojstvena narodima na primorju i u onim predjelima ilirskih zemalja sa kojima su Grci i Rimljani bili najbolje upoznati, jer u njegovo vrijeme preteit dio ilirskih zemalja u unutrašnjosti još uvijek se nije nalazio pod rimskom dravnom i provincijskom vlašu. Tako se i ovi obaerati upravo odnose na one oblasti na koje se odnose i podaci Ateneja (preuzeto iz drugih vrela) o ardijejskim prospelatima. Iz ovoga bi se moglo zakljuiti i da su društveni ustroj i strukturiranost dinarskih planinaca u dubljoj kontinentalnoj unutrašnjosti bili u osnovi drugaiji u odnosu na 810 Mesihović, Dezitijati, 2007 struktura s jasno i duboko izdiferenciranim slojevima unutar jedne populacije nije baš prijemiva za funkcioniranje protohistorijskih i antikih formi demokracije. Uostalom Dezitijati svoju politiku jedinicu nisu formirali osvajakim pokretima kao što je to bio sluaj sa Ardijejcima i ilirskim Dardancima koji su se nametnuli drugim narodnosnim i etnikim kompleksima, nego postupnom (izgleda više sporazumnom) politijogenezom. Dezitijatska politijogeneza i društveni i gospodarski razvitak su se u toku protohistorije odvijali uglavnom na matinom prostoru za razliku onih ilirskih naroda, za koje antiki pisci striktno navode da su imali zavisno seljaštvo ili agrarne robove, koji su u svojim fazama politikog razvitka vršili i podinjavanje drugih naroda, plemena i zajednica i ispoljavali jedno vrijeme iznimnu vanjsku ekspanzivnu vojniku i politiku aktivnost. I dosadašnja arheološka istraivanja, sudei po nainu sahranjivanja, ukazuju na nepostojanje nekih statusnih staleških diferencijacija gornjobosanskog protohistorijskog stanovništva. 5injenica da postoji demokratinije ureEenje dezitijatskog politikog entiteta sugerira i postojanje odreEenog socijalnog sloja na temelju kojeg bi ono zasnivalo svoje postojanje i funkcionalnost. Najvjerojatnije je rije o dominaciji slobodnog stanovništva na prostorima Gornje Bosne (u smislu njegove ne zavisnosti od npr., drugih slojeva stanovništva) koje bi inilo ne samo ubjedljivo, nego u protohistorijskom razdoblju skoro kompletno stanovništvo koje je pripadalo dezitijatskom politikom entitetu. Ono je u sebi sadravalo osjeaj i glavni kohezivni faktor i sr postojanja i funkcioniranja dezitijatske politije i njenih struktura i institucija. Tu je prije svega rije o slobodnom seljaštvu koje je inilo apsolutnu veinu dezitijatske populacije. Kao što je ve istaknuto u poglavlju «Društveno-politiki razvitak do 33. god. p. n. e.» ne bi trebalo zanemariti ni odreEeni udio uvjetno reeno nepoljoprivrednog stanovništva u okviru ovog brojnog dezitijatskog slobodnog stanovništva. Kako se ini i socijalni diskurs unutar dezitijatskog protohistorijskog stanovništva nije bio ni velik ni znaajan u tolikoj mjeri da je mogao utjecati na praktino funkcioniranje naela na kojima je bio zasnovan dezitijtski politiki entitet, tako da su i ove manje socijalne razlike odraavale svojim karakterom i demokratinije ureEenje. O brojnosti toga slobodnog stanovništva neke ilirske narode van toga pojasa. Sve izneseno nedvosmisleno ukazuje na to da su ilirske društvene i politike strukture, u periodima njihove nezavisnosti ipak bile sloenije nego uobiajeno što se misli i smatra. Uostalom, primitivno i plemenski-strukturirano društvo nije nespojivo sa postojanjem sloja obespravljenog stanovništva, kao što pokazuje primjer Hotentota koji su se nalazili na znatno nioj razini razvitka, koja bi odgovarala (mlaEem kamenom dobu) od onog koji su ostvarili pojedini ilirski narodi. Schaper, 1963, 133, 205 i Mesihovi, Autarijati, 2007, 279 - 280 811 Mesihović, Dezitijati, 2007 svjedoi i veliki broj ratnika u ustanikim armijama u ratu 6-9. god. n. e., ali i ogoreni otpor dezitijatskog stanovništva skoro sve do samoga istrebljenja. Da je rije o na neki nain veinski zavisnom stanovništvu, njihova motivacija za otporom nekom stranom elementu bi bila mnogo manja a sklonost ka kompromisima i oportunizmu izraenija. Za razliku od slobodnog stanovništva koje je po prirodi stvari sklonije otporu do samoga kraja (makar ono vodilo i velikim gubicima) i ouvanju svojih pozicija. Nedostatak staleške izdiferenciranosti gornjobosanskog stanovništva ukazuje i na moguu dominaciju srednjeg i sitnog zemljišnog posjeda te na zajednika ispašista i lovišta, uostalom sam zemljopisni karakter onemoguava postojanje velikih latifundija. U ilirskim provincijama su inae bili nepoznati, bar na osnovi poznate izvorne graEe, veliki seljaki ustanci kasne Imperije kao npr. u Galiji i Africi što ukazuje na opstojnost i ilavost srednjeg i sitnog seljakog posjeda i slobodnog seljaštva. To znai da ove provincije još uvijek nisu u kritinoj mjeri bile zahvaene širenjem latifundija ni u odmaklim fazama antikog razvitka. S druge strane postojanje u veoj mjeri slobodnog srednjeg i sitnog seljakog posjeda i u vrijeme kasnog Carstva bilo je i uzrokom ali i posljedicom toga da ove provincije daju veliki broj kvalitetnih vojnika, zapovjednika i careva.8 Naravno sve izloeno ne znai da unutar dezitijatskog društva nije bilo imovinskih razlika izmeEu pojedinaca, pojedinih porodica, rodova ili ak i bratstava. Te razlike su nesumnjivo postojale, kao i prisutnost i uvaavanje i privatnog vlasništva koji je vjerojatno dostigao nešto vei stupanj razvitka u odnosu na neke druge ilirske narode, kao npr. Autarijate. Ali i pored vee razvijenosti Dezitijata u protohistoriji i za vrijeme prvog razdoblja rimske vladavine, njihova tadašnja gospodarska i socijalna struktura još uvijek nije bila 8 Ovo prevladavanje slobodnog poljoprivrednog stanovništva moe se usporediti sa stanjem koje je vladalo kod Autarijatske narodnosne zajednice. Na osnovi postojanja velikog broja ratnikih grobova, i to onih koji se svrstavaju u kategoriju «siromašnih» grobova (na prijelazu iz VI. u V. st. p. n. e., u vrijeme autarijatske ekspanzije, broj ratnikih grobova u odnosu na ukupan broj otkopanih grobova penje se preko 50 %), moe se pretpostaviti da kod Autarijata nije postojala zasebna ratnika kaste ili stale, koji bi samim tim bio i dominantna politika kategorija. Praktino autarijatski ratnici su bili svi za oruje sposobni muškarci pripadnici autarijatskog naroda, ime unutar toga naroda nije postojao podinjeni radni stale. O tome v. Mesihovi, Autarijati, 2007, 282. I Autarijati i Dezitijati su prebivali na prostorima sa slinim zemljopisnim osobnostima, koje preferiraju sitno i srednje seosko gazdinstvo, pastirsko i sezonsko stoarstvo krda sitne stoke što samo po sebi utie na postojanje i odranje slobodnog poljoprivrednog stanovništva u znatnijoj mjeri, i koje nije u poloaju zavisnosti prema nekoj zasebnoj klasi ili staleu. I u srednjem vijeku, bosansko stanovništvo pokazuje u odnosu na okolne zemlje sa razvijenim feudalnim društveno-gospodarskim sustavom, slobodnog poljoprivrednog stanovništva i to ne samo stoarskih zajednica. 812 znaajan postotak Mesihović, Dezitijati, 2007 dovoljno sazrela kako bi mogla da u uvjetima prvog razdoblja rimske vladavine parira novom i znatno sloenijem, preduzimljivijem i savršenijem sustavu i miljeu. A koji je usto bio i izrazito ekspanzionistiki, a prodirao je brzo i osjeao se u svim «porama» tadašnjeg domorodakog, ne samo dezitijatskog društva. Sa poecima rimske uprave, neminovno se mijenja i društveni i gospodarski sustav i struktura i dotadašnji nain ivota se mora uskladiti sa opim tokovima razvitka grko-rimskog svijeta. Dezitijatske socijalne i gospodarske strukture, a pogotovu još one koje su pripadale drugim još ruralnijijim, autarkinijim i zaostalijim domorodakim ilirskim narodima, su u naglom srazu sa novim fenomenom razvijene civilizacije mediteranskog svijeta, koji je «bez ikakvih obzira» rastakao zaostalije kulture, domorodake strukture su nakon par desetljea neke vrste «kohabitacije» kolabirale. Znatno slabije gospodarstvo domorodaca i njihova neodgovarajua socijalna nepripremljenost za nove uvjete koje je donosila uspostava rimske vlasti i uklapanje u svijet razvijenog svijeta Mediterana nisu mogli više da izdravaju sve jai pritisak sve prisutnijeg gospodarstva koji je dolazio iz niza drugih civiliziranih zemalja niti stalni pritisak dravnih potraivanja i zahtjeva. I ta kriza dezitijatskog društvenog i gospodarskog sustava je definitivno vodila ka sve veem poveanju nezadovoljstva, frustracija pa i bijesa prema Rimu. I tako se brzim slomom tradicionalnog socijalnog ustroja i sigurnosti, a bez njene adekvatne zamjene otvorio put za dizanje i rasplamsavanje širom Ilirika jednog od najveih ustanaka u rimskoj povijesti. Posljedice te krize socijalnih sustava i odnosa, a što je direktna posljedica krize dezitijatskog, a i uope ilirskog autohtonog gospodarstva a koje je opet uzrokovano naglim srazom sa nainom ivota i privreEivanja razvijenog mediteranskog svijeta i ulaskom u rimski dravni okvir su bile :  Nesumnjivo siromašenje i dezitijatske i drugih domorodakih populacija, koje je moralo izmirivati i dravne namete i potrebe, ali i biti objekt ekspanzionizma mediteranske privrede i pohlepe njegovih privatnih poduzetnika.  Raspad ustaljene društvene strukture i odnosa.  I prisiljenost na zamjenu ili radikalnu modifikaciju tradicionalnog naina ivota koji se do tada evolutivno razvijao, da bi sada bio izloen nagloj preobrazbi na koju nije bio ni pripremljen ni spreman, što je moralo izazivati otpore. Unutarnja društvena i politika struktura i ustanovljena hijerarhija razliitih razina društvenog i politikog uvezivanja dezitijatske zajednice u razdobljima protohistorije nije se u svojim bazinim naelima vjerojatno mnogo razlikovala od drugih jugoistonoeuropskih politikih entiteta. Dobar primjer strukturiranja prua Mološko-epirska kraljevina Ajakida, 813 Mesihović, Dezitijati, 2007 koja je bila zasnovana na naelu nekog proto-federalnog sustava baziranog na kontinuiranim, više povezanim, razinama koje imaju karakter funkcionalnih i tradicionalnih «etaa».9 Mološani tako ustvari predstavljaju Savez niza niih formacija (mogli bi ih nazvati plemenima ili teritorijalnim kneevinama) koje isto tako predstavljaju saveze niza drugih manjih i niih društvenih formacija (moda bratstava) itd. Tako je Mološko-epirski entitet, ak i kada se uspješno transformira u dravu antikog tipa pod vladavinom dinastije Ajakida ustvari «Savez saveza», u koji je bio dozvoljen «ulaz» i drugim novim lanicama-na istim naelima povezanosti. Slino ureEenje bi imala i veina znaajnijih i veih ilirskih politija ne samo na junoilirskom, razvijenijem podruju, nego i onih u unutrašnjosti ukljuujui i Dezitijate koji bi u tom sluaju isto bili podijeljeni na itav niz sastavnica koje su same bile sastavljene isto od sastavnica i tako dalje… I sa vjerojatno takvim ureEenjem Dezitijati su doekali i Rimljane, ali i 6. god. n. e. i bili su ukljueni u ustanak i Savez koji je nastao kao neminovna posljedica izbijanja ustanka i njegovog širenja na itav niz domorodakih naroda Ilirika, koji su se nalazili na slinoj razini razvitka kao i Dezitijati. U antiko doba, nakon konane rimske pacifikacije --posebice poslije razaranja 9. god. n. e., ta stara domorodaka struktura se više nije mogla odrati i ona se morala prilagoditi i transformirati. Dezitijati su tako praktino bili prisiljeni da postupno prihvaaju ono što im «nudi» taj u odnosu na njih razvijeniji, sloeniji svijet bez obzira da li to dobro ili loše utjecalo na opi trend ivota. Tada su sigurno i veu vanost unutar dezitijatske, još uvijek preteito ruralne sredine, prve polovice i sredine I. st. n. e., uz politiku cjelinu dobile i one formacije koje je Plinije Stariji nazvao dekurije. Da li je dezitijatska politija u vrijeme svoje nezavisnosti imala i neki slubeni naziv se ne zna, kao što su ga imali npr. Mološani i Epirani,10 a nejasno je da li je u njenim okvirima postojala i ustanova javnih sredstava koja bi se dobivala nekom vrstom poreza, nameta, carina i sl.11 Ropstvo Unutar dezitijatske zajednice ropstvo izgleda nikada nije igrala veliku ulogu u privrednom ivotu. Posebno se to moe rei za vrijeme samostalnosti, kada je robova bilo 9 10 11 O Mološkoj kraljevini Ajakida v. Aristot. Polit. V, 11, 1313a 17-28; Plut. Pir, 5; Cabanes, 2002, 67-70 Cabanes, 2002, 69-70 Sudei po injenici da nakon III ilirskog rata i uništenja Ilirske Drave Agronida, pobijeEeni Iliri moraju Rimljanima plaati polovinu danka koje su do tada bili obavezni izmirivati Agronidskoj politikoj jedinici, Agronidi su prakticirali ubiranje neke vrste javnih sredstava. Osim toga oblastima surogatima-drave Agronida ostavljeno je pravo da razrezuju i skupljaju poreze. Heduanci su u vrijeme svoje nezavisnosti imali javne prihode koje su dobivali iz poreza, zakupa i carina (Caes. de bell. gall. I, 18) 814 Mesihović, Dezitijati, 2007 neznatno i kada razina društvenog i gospodarskog razvitka nije imala ni potrebe ni mogunosti za široko zasnovanim radom robova. Oni su u predrimskom periodu uglavnom bili podrijetlom ratni zarobljenici i nalazili su se u formi neke vrste patrijarhalnog ropstva, i vjerojatno su u veini sluajeva bili gledani kao lanovi domainstva. Njihov ukupan uinak u gospodarstvu nije bio bitan i dezitijatsko gospodarstvo se ipak najviše temeljilo na radu slobodnih ljudi. Ni promjena vlasti i direktni ulazak u društveno-gospodarski svijet Mediterana nije drastino izmijenio ovu osnovnu orijentaciju dezitijatske privrede na rad i uinak slobodnih ljudi. Naravno broj robova se neumitno poveavao, ali zbog zemljišnih uvjeta (nemogunost stvaranja velikih posjeda u mediteranskom stilu-latifundija) i privrednih kapaciteta i njihovog ustroja koji nisu bili predviEeni za rad robova, te antikog naina ivota koji se na teritoriju Dezitijata sporo primao i razvijao, ropstvo nikada nije uspjelo poprimiti masovnu pojavu meEu Dezitijatima. Broj robova u vlasništvu rimskih graEana, posebice onih doseljenih, stranaca i Drave je bio u poetku nešto vei, ali ni on nije mogao promijeniti u veoj mjeri udio robova i osloboEenika u ukupnoj populaciji Gornje Bosne. Praksa rada robova u rudnicima u bogatim leištima ruda Gornje Bosne nije izgleda bila masovno primjenjivana. To i nije bilo potrebno jer su domorodci raspolagali sa dovoljno znanja ali i ljudi za rad u rudnicima. Rimljanima jednostavno nije odgovaralo da prekinu rudarsku tradiciju domorodakog stanovništva i da njihov rad zamijene radom dovedenih robova. Rimljani su jedino usavršili metode rada i ustroj rudnika. Moda se poloaj domorodakih rudara u rudnicima koje je sada posjedovala Drava, a davala u zakup preduzimljivim pojedincima ili «kompanijama» publikana pogoršao u odnosu na stanje za vrijeme samostalnosti, ali oni su ipak ostajali slobodni. Još manje bi bio izraena upotreba robova u ispiranju zlatonosnih rijeka. Da su ilirski rudari bili slobodni govori i kolonizacija rudara iz provincije Dalmacije u Dakiju nakon što ju je Trajao pretvorio u provinciju. Mnogobrojni nadgrobni spomenici dalmatinskih rudara pronaEenih na prostorima Erdelja svjedoe da su oni bili slobodni rudari, a ne dravni ili privatni robovi. I poimenino navoEenje narodnosne pripadnosti preseljenih rudara kao npr. u sluaju Pirusta isto dokazuje slobodu dalmatinskih rudara, jer narodnosno odreEenje u ovom sluaju jasno pokazuje da oni nisu robovi-rudari koji su veinom sastavljeni iz itavog reda razliitih narodnosti. Ipak i pored toga što ropstvo ne predstavlja osnovnicu gospodarskog ivota, ono je bilo prisutno i na gornjobosanskom prostoru o emu direktno svjedoanstvo prua i spominjanje jedne serve na nepotpunom natpisu iz Podastinja.12 12 Mandi, 1925, 64 815 Mesihović, Dezitijati, 2007 Normativni sustav Nijedna narodnosna zajednica koja je prevazišla razine ustroja samo na neposrednom krvno-genetskom srodstvu ne moe postojati bez postojanja odgovarajueg normativnog sustava na osnovu kojeg konkretna zajednica postoji i temelji svoje svakodnevno funkcioniranje. Naravno potrebno je imati u vidu da su oblici normativnih sustava pratili opi razvitak zajednica kojima su pripadali i da su se sukladno tome mijenjali, poboljšavali ili degradirali ve zavisno od toga u kakvom se stanju i pravcima svoga razvitka nalazila zajednica. Sam normativni sustav je mogao biti ustrojen i oblikovan na najrazliitije naine od obiajnog nepisanog prava koje se prenosilo usmenom tradicijom do sloenog zakonodavnog sustava, od sustava koji je neraskidivo vezan sa religijom i njenim pravilima i ini ustvari sastavni dio religioznog rituala i sustava do onog koji je odvojen od religioznog sustava.13 Tako su u skladu sa gore postavljenim postulatom i Dezitijati, odnosno njihova politija, morali imati svoj normativni sustav koji je sigurno prolazio kroz svoj kontinuirani razvitak paralelno pratei faze razvitka i sve ono kroz što je prolazila dezitijatska politija u toku svoga postojanja. Dezitijatski normativni sustav je postojao i iz razloga sloenijih struktura i ustroja gospodarstva i društva Gornje Bosne. Postojanje rudarstva, proto-urbanih naselja, razvijenija trgovina i zanatstvo i brojnije stanovništvo zahtijevali su još u vremenu nezavisnosti nešto ureEeniji normativni sustav koji bi imao trajniju i jasniju formu. Izvjesne naznake za postojanje ovakvog sustava nalazimo opet u podatku Kasija Diona, kojeg smo toliko esto pretresali i koristili u našem djelu u razmatranjima najrazliitijim problema dezitijatskog postojanja, gdje on govori o dovoEenju Batona Breukog pred skupštinu-sudište.14 On je znai u svome postupanju sa Batonom Breukim morao biti voEen nekim normativima i standardima pa zašto ne rei i zakonsko-obiajnim sustavom kojim bi se objašnjavao, regulirao i opravdavao itav proces vezan za izvoEenje Batona Breukog pred narodnu/vojniku skupštinu, suEenje i kanjavanje. A to je najvjerojatnije bio dezitijatski normativni sustav kojem je i on sam izvorno pripadao i kojeg je zbog toga uostalom morao najbolje i poznavati. Teško bi bilo mogue pretpostaviti da je Baton Dezitijatski bio i toliko moan da je mogao da formira neki svoj ad-hoc, samo poradi jednog sluaja i to skoro u momentu, normativni postupak i da ga u kratkom vremenu primijeni i to bude jednoglasno prihvaeno. Ovaj podatak se odnosi na period ustanka, ali iz ve dokazanog kontinuiranog 13 Nepisani normativni sustav koji se prijenosi usmenim putem je naelno povezan sa religijskim sustavom i ini njegov sastavni dio. 14 Cass. Dio LV, 34, 5 816 Mesihović, Dezitijati, 2007 odranja naela unutrašnjeg, autonomnog ustroja i funkcioniranja dezitijatske politike strukture iz vremena nezavisnosti pa do kraja ustanka 9. god. n. e. moe se zakljuiti da je i normativni sustav pratio tu kontinuiranost, uslijed ega su i odredbe o nainu provoEenja normativne procedure vezane za veleizdaju poticale iz perioda nezavisnosti. Posebno ova tvrdnja dobiva na znaenju kada se ima u vidu da u toku prvog razdoblja rimske vladavine Dezitijati i drugi ilirski narodi nisu imali razloga ni mogunosti da poteu pitanje eventualne veleizdaje. U uvjetima rimske vrhovne vlasti ilirske zajednice, ukljuujui i Dezitijate su po ovom pitanju, u naelnom smislu, imale samo ulogu objekta. Radi toga odredbe prema kojim je Baton Breuki trebao biti izveden pred narodnu/vojniku skupštinu-sudište su morale nastati u periodu pune suverenosti, a ne za vrijeme rimske vladavine. MeEutim kada su se Dezitijati i sa njima zajedno i mnogi drugi narodi Ilirika pobunili i privremeno odcijepili od Rimske Drave i njene provincije Ilirik, i samim tim povratili svoju punu suverenost, odredbe koje su regulirale pitanje veleizdaje su ponovo dobile realnu podlogu svoga faktikog postojanja, koja se dodatno poveala uslijed okolnosti koje je producirao rat. U vrijeme nezavisnosti, dezitijatski normativni sustav je morao biti jednostavniji i prostiji u odnosu na antike drave Mediterana, moda više zasnovan na obiajima (bez obzira da li su bili zabiljeeni ili pameni od za to ovlaštenih pojedinaca) i ustaljenim normama koje su se prenosile sa generacije na generacije usmenim putem nego na osnovu zakona u pravom smislu rijei. Da je dezitijatski normativni sustav ipak prevazišao primitivniji sustav i dostigao ipak jasniju strukturu i mogao se nazvati i prihvaenim javnim pravim opet ukazuje suEenje Batonu Breukom, jer Baton Dezitijatski ne presuEuje po svome nahoEenju, u smislu neke osobne osvete, nego to prepušta javnoj pravdi.15 Ovakvo ponašanje Batona Dezitijatskog nagovještava i da njegova trenutna institucionalna pozicija nije u sebi sadravala i odrednicu najviše sudske vlasti i presuditelja normativnog sustava. On je tu nadlenost morao prepustiti vojnikoj/narodnoj skupštini koja je po tome bila najviša sudska instanca, jer ona sudi po predmetu izdaje. Realno je oekivati da je u toku prvog razdoblja rimske vladavine dezitijatski 15 To jasno ukazuje da je dezitijatsko društvo davno bilo prevazišlo naelo da se normativni sustav primjenjuje privatnim inom, a ne djelovanjem u smislu opeg, javnog ina, odnosno da je pravilo traenja i izvršenja pravde na osnovi krvne osnove i zadovoljavanja krvnine bilo ve prevaziEeno i napušteno. Veoma lijep i slikovit primjer napuštanja naela krvne osvete i prelaska na funkcioniranje «javne pravde», i to pretoen u mit, imamo u uvenom mitološkom ciklusu o prokletstvu roda Pelopida koji je satkan od niza ubojstava i zloina koji zbog primjene naela krvne osvete ustvari uzrono proizlaze jedni iz drugih. Taj ciklus se završava tek onda kada Atena i Apolon utvrEuju sud koji treba da sudi Orestu, tj. posljednji sluaj vezan za krvnu osvetu prebacuju u nadlenost javne pravde ne smatrajui više nadlenim za izvršenje pravde neki privatni in. 817 Mesihović, Dezitijati, 2007 normativni sustav u svojoj formi, proceduri i djelomino sadrini pretrpio utjecaj rimskog pravnog sustava, i da su neki njegovi aspekti modificirani u pravcu pribliavanja rimskom pravu. MeEutim tek je drugo razdoblje rimske vladavine bilo to koje je izvršilo vei utjecaj na dezitijatski normativni sustav, pogotovu ako se ima u vidu da je od kraja ustanka najvišu izvršnu instituciju prefekta peregrinske civitas obnašao Rimljanin. U tom periodu se domai normativni sustav morao uslonjavati, jer je i ivot pod utjecajima razvijenije grko-rimske kulture postao sadrajniji, privredni i društveni ivot se odvijao bre i postajao je sve slojevitiji. Sasvim je drugo pitanje koliko je to uslonjavanje moglo i bilo sposobno pratiti taj razvitak. Vjerojatno ono nije uspijevalo da dri korak sa sve veim, brim i intenzivnijim razvitkom, te je postajalo sve zaostalije. Svaki normativni sustav posjeduje i odreEene institucije koje ga sprovode, i u samom poetku one su vrlo povezane i isprepletene sa religijskim obredima, institucijama te politikim i drugim društvenim institucijama. Institucija sudije je u pojedinim protohistorijskim i ranopovijesnim zajednicama znala igrati veliku ulogu i predstavljala je ujedno i najvišu izvršnu politiku instituciju, kao npr. kod Jevreja (predSaulski sudci), Medijaca, Samnita (meddix ili mediss) itd. 5ak su se i kod Rimljana, u najranije republikansko vrijeme, nositelji najviše izvršne politike i vojne institucije poznate kasnije samo kao konzuli, pored termina pretori nazivali u pojedinim sluajevima i iudices.16 Suprotno od spomenutih naroda, za Dezitijate je narodna/vojnika skupština bila ona najviša razina sudbene vlasti. Ali i vrhovna vojno-politika izvršna institucija koju je u toku ustanka obnašao Baton Dezitijatski nije imala sudbene ovlasti, tj. nije bila ekvivalent i instituciji vrhovnog presuditelja normativnog sustava. Institucija koju Baton Dezitijatski obnaša je najvjerojatnije sa vojnikim i politikim ovlastima, ali ne i sudbenim. Pravni sustav, norme i obiaji dezitijatske civitas za drugog razdoblja rimske vladavine Autonomija svih peregrinskih civitates ukljuuje i to da oni mogu zadrati i svoje domae pravo, kao i da ga razvijaju kako ele. Tako su i Dezitijati imali najvjerojatnije i svoje domae, zasebno pravo i sustav (koje je ipak podreEeno rimskom pravu jer je i dezitijatska politija podinjena politikoj jedinici Rimljana) koji su se nastavili razvijati u toku I. i II. st. n. e., sve dok nije nestao i posljednji Dezitijat, odnosno nosilac dezitijatske pripadnosti i prava. I dezitijatski normativni sustav je išezao onda kada je proces romanizacije, tj. primanja i dobivanja rimskog graEanstva utopio Dezitijate u tkivo rimskog naroda, odnosno kada je nestala i sama dezitijatska civitas, politiki okvir dezitijatskog naroda. A prva, neizostavna i 16 Maškin, 1951, 104 818 Mesihović, Dezitijati, 2007 neumitna, od strane rimskog prava i zakonski sankcionirana, posljedica koja je to pratila bila je napuštanje dezitijatskog normativnog sustava i prelazak pod okrilje rimskog prava. Uostalom, odranje u okvirima dezitijatskog normativnog sustava vjerojatno nije bilo baš ni posebno atraktivna opcija, jer je on i pored poboljšanja i uslonjavanja, moda i zapisivanja pod velikim utjecajem rimskog prava, ipak ostao mnogo prostiji neadekvatniji i zašto ne rei i beskorisniji u odnosu na rimsko pravo.17 Sa drugim razdobljem rimske vladavine, izgradnjom putova, urbanizacijom, poveanom kulturizacijom u stilu mediteranske civilizacije, poveanjem mobilnosti samoga pojedinca, uvoEenjem novih razvijenijih i boljih tehnologija, konanim prelaskom na razvijenu robno-novanu privredu mijenja se i nain ivota dezitijatskih zajednica. I produbljuje se i njihovo socijalno raslojavanje i društvena diferencijacija. Taj proces pospješuje i primanje rimskog graEanstva, kao i doseljavanje stranaca u odreEenom broju. Tako je utapanjem u rimsko društvo, gospodarstvo i graEanstvo i koloteine njegovog opeg razvitka, došlo do rastakanja ne samo dezitijatske politije, nego je i sloj slobodnih seljaka iz kojeg je dolazio vei dio ustanike armije sve više bio izloen procesu izgradnji latifundija, naravno ne u onom opsegu i obliku kao u oblastima sa pogodnijim zemljopisnim karakteristikama. Romanizaciji i gubljenju, bolje rei postupnom zamiranju svijesti o dezitijatskoj pripadnosti ili samo potrebi o njenom odranju, su prvo bili izloeni oni segmenti dezitijatskog društva koji su meEu prvima primili rimsko graEanstvo. Podlijeganju ovom fenomenu su više bili izloeni i bogatiji, ugledniji i politiki utjecajniji slojevi, te i nepoljoprivredno stanovništvo. Oni su stupili u intenzivnije interakcije sa strancima, dravnim i provincijskim institucijama (poglavito vojskom), prebivali na komunikacionim tokama, ivjeli u gradskim ili polugradskim naseljima i naravno pripadali višim slojevima stanovništva. Dezitijatski i uope domorodaki identitet je slabije gubilo slobodno seljaštvo srednjeg i sitnog posjeda, izraenim bilo u zemlji bilo u stadima stoke, pogotovu oni koji su ivjeli u izoliranijim oblastima. A u drugoj polovici II. st. n. e., nakon što su ve romanizirani naseobinski i viši slojevi dezitijatskog društva i to u pojedinim sluajevima sa rimskim graEanstvom u drugoj pa i treoj generaciji, kompaktnost dezitijatskog seljakog sloja koji ini 17 Kako je ve ranije reeno, primanje rimskog graEanstva nije moralo podrazumijevati i gubljenje domorodake narodnosno-politike pripadnosti. Ali ulazak u sustav rimskog prava je ipak bio dominantan, primaran i jedini oficijelno priznat, tako da je od volje samog Rimljanina i sa dezitijatskom pripadnošu zavisilo eli li se pridravati i dezitijatskog normativnog i pravnog sustava. Dobar primjer prua sv. Pavle koji se pozivanjem na svoje rimsko graEanstvo prebacio u nadlenost rimskog pravnog sustava, automatski derogirajui idovsko zakonodavstvo i njegovo djelovanje na svoju osobu. 819 Mesihović, Dezitijati, 2007 osnovicu postojanja i funkcioniranja dezitijatske civitas je konano u potpunosti narušena i sama procesom romanizacije. Kako bude postupno nestajalo slobodno (u smislu njegove zemljišne nezavisnosti od zemljoposjednika i prava posjeda) domorodako dezitijatsko seljako stanovništvo, sa svojim osjeajem pripadnosti i zemlji i odreEenoj zajednici,18 sve više je slabila unutarnja snaga posljednjeg, osnovnog elementa dezitijatskog narodnosnog i politikog bia, bolje rei i ono e se rastoiti u rimsko provincijalno stanovništvo. I kada se i to izgubi dezitijatska civitas, je osuEena na potpuni nestanak, jer su se konano rastoile sve silnice dezitijatskog policentrizma koje su postojale skoro pola tisuljea. Na kraju toga procesa, koji je obiljeen konanim prelaskom na municipalni ustroj, stvaraju se novi društveni, gospodarski, politiki odnosi, razliiti u odnosu na vrijeme punog razvitka dezitijatske narodnosne i politike jedinice. Oruana snaga Dezitijatska politija je u vrijeme nezavisnosti raspolagala i sa svojim oruanim snagama, dok je za vrijeme rimske vladavine oruanim snagama Imperije davala pomone jedinice. U intervalu rata 6-9. god. n. e. Dezitijati su ponovo svoje oruane snage odvojili od rimske vojske i uklopili je kao cjelinu u opu ustaniku strukturu. U toku cjelokupnog toka razvojnog puta i dezitijatske oruane snage, bez obzira da li su djelovale nezavisno ili u okviru imperijalnih ili ustanikih snaga, su doivljavale procese unutarnje transformacije i mijenjanja svoga strukturalnog i taktikog ustroja. Najstarije podatke koji se mogu odnositi na dezitijatsku vojsku moemo dobiti iz jedinstvene grobnice Vratnica kod Visokog u kojoj je pokopan veliki broj ratnika (cc 350-300. god. p. n. e.), pripadnika dezitijatske narodnosne zajednice. Postojanje ove grobnice i pogotovu nalazi u njoj i karakter njihovog poloaja i pronalaska ukazuju na voEenje teških eksternih ratova, moda na graninim oblastima «»dezitijatskog svijeta», i duboko u periodu protohistorije. Izgled dezitijatskog vojnog ustroja moe se posredno naslutiti i preko izvještaja koji opisuju ustanak u ilirskim zemljama iz 6-9. god. n. e., a o emu je vrlo detaljno govoreno u poglavlju «Ilirski ustanak od 6. do 9. god. n. e.». Sudei po kontekstu opisa niza situacija, posebice onih koje donosi Kasije Dion, u kojima se nasluuje prisustvo jedinica pod 18 Naravno to ne bi trebalo shvatiti u smislu da je došlo do nestanka slobodnog seljaštva, nego da se ono kao i drugi slojevi gornjobosanskog i lašvanskog stanovništva više ne moe smatrati dezitijatskim. Slobodnog seljaštva, ali sada kao provincijalnog stanovništva, je bilo vjerojatno i u kasnoj antici u odreEenom broju. 820 Mesihović, Dezitijati, 2007 direktnim zapovjedništvom Batona Dezitijatskog, moe se rei da je dezitijatska oruana sila u toku ustanka pokazivala zavidnu razinu kohezije i unutarnje discipline. Te snage pokazuju i visoku razinu spremnosti, oruane obuenosti i manevarske sposobnosti, osobine koje se na najbolji nain prikazuju u brzom prebacivanju tih snaga sa jednog ustanikog podruja na drugo, borei se ne samo protiv rimskih neprijatelja nego i domaih odmetnutih snaga. To je sve moralo biti uvjetovano ne samo zapovijedanjem sposobne i odlune osobe kao što je bio Baton Dezitijatski, nego i postojanjem sloenijeg ustroja i hijerarhijske strukturiranosti koja je egzistirala unutar dezitijatske narodne vojske (milicije). Dezitijatsko-ustanike snage disciplinirano slušaju svoga zapovjednika, pruaju estok otpor i odaju, kao na primjeru skupštine-sudišta koje je sudilo drugom vrhovnom vojvodi, zavidnu politiku svjesnost. Sve izloeno svjedoi i da jedinice koje su vjerojatno preteito bile dezitijatske nisu bile samo poslušno oruEe u rukama pojedinih zapovjednika nego organizam koji je uklopljen u oruani sustav, koji posjeduje jasnu svijest o cilju rata i svojim zadacima u njemu. S druge strane potrebno je istai još jednu bitnu osobnost koja je vaila za dezitijatske oruane snage i za vrijeme nezavisnosti i za ustanka, ali djelomino i za dezitijatske pomone jedinice. Pošto se osnovna koncepcija dezitijatske oruane sile zasnivala na njenom narodnom, milicijskom karakteru, zbog socijalne i profesionalne strukture dezitijatskog društva koja je bila nešto sloenija, u redove dezitijatskih jedinica je ulazio i znatan udio pojedinaca koji su se bavili nepoljoprivrednim granama privrede. Tako se pored seljakazemljoradnika i pastira, koji su istina inili veinu sastava obinih ratnika, u dezitijatskim oruanim snagama nailazilo i na rudare, zatim zanatlije pa i trgovce. Oni su u odnosu na oruane snage okolnih i susjednih politija davali dezitijatskim jedinicama izniman broj pripadnika, i dodatno svojom poslovino jae izraenom sviješu doprinosili njihovoj koheziji i snazi. Njihovo ueše je, vjerojatno, najviše došlo do izraaja u toku ustanka kada je rat poprimio openarodni, a u zadnjim fazama i egzistencijalni karakter, pa je masovno prisustvo svih za oruje sposobnih u aktivnim jedinicama bilo više nego neophodno, jer se vodila u pravom smislu borba na ivot i smrt. U tim uvjetima rudari, zanatlije i trgovci nisu mogli biti pošteEeni od aktivnog i neposrednog ueša u oruanim sukobima, kao što bi to moda bilo injeno, a zbog vanosti njihovih zanimanja za ope društvene, gospodarske, kulturne, politike pa i vojne interese, u sukobima manjeg intenziteta koji nisu presudno odluivali o sudbini dezitijatske zajednice. Po prirodi svoga zanimanja rudari imaju veu izraenu svijest o kolektivitetu i njegovim potrebama i interesima i meEusobnoj solidarnosti i podršci u odnosu na ostala zanimanja. Sam pojedinac u rudniku ne znai skoro ništa nego samo cjeline 821 Mesihović, Dezitijati, 2007 ustroja rudara sa podijeljenim, ali i uzajamno povezanim odgovornostima i radnim zadacima unutar rudnika predstavlja osnovnu radnu jedinku. A povjerenje u svoje kolege i spremnost na pomo i suradnju mora biti apsolutno. U suprotnom svaka individualnost i iskljuivanje iz zajednikog procesa rada u rudnicima moe biti kobno ne samo za proces proizvodnje nego i za rudare. Zbog navedenog rudari su morali pokazivati veu razinu unutarnje kohezije, što su prirodno prenosili i na oruane jedinice u kojima su uestvovali, što je samo dodatno doprinosilo veoj koherentnosti ukupne dezitijatske oruane sile i svjesnosti o potrebi borbe za zajedniki cilj. Takav sklop razmišljanja nije bio prisutan samo kod obinih ratnika nego i kod zapovjednika koji su bili Dezitijati, što na najbolji nain potvrEuje ponašanje Batona Dezitijatskog u toku njegovog voEenja prvo jednog dijela, a nakon otpadnua Batona Breukog i ustanka u cjelosti. A i demokratsko ustrojstvo u okviru kojeg i pod ijim naelima su oni ivjeli je utjecalo da kod dezitijatskih ratnika-«milicionara» bude izraenija svijest o ideji «zajednike stvari» i borbi za njene interese. Iz zbog svih gore spomenutih razloga dezitijatska oruana sila uklopljena u opeustaniki vojni savez, bila je njegov najvrjedniji segment koji je sve svoje kvalitete pokazao u srazu sa mnogo jaim neprijateljem i uz stalno prisutnu prijetnju izdaje od nekih svojih dojuerašnjih suboraca. I tako je pobunom unovaenog kontigenta, vojska sastavljena od seljaka, pastira, rudara i zanatlija krenula da se sukobi sa najboljom vojskom u tadašnjem svijetu⇒rimskim profesionalnim legijama te sa njima pridruenim mnogobrojnim «dobrovoljakim», plaenicima i pomonim i saveznikim jedinicama. Otpor rimskim i njima saveznikim i plaenikim jedinicama u dobro utvrEenim i teško pristupanim uporištima Gornje Bosne, je po Veleju, je bio snaan i odluan. Pošto moemo pretpostaviti da se oruana snaga ustanika, u smislu ustroja i posebno u taktikom djelovanju, djelomino naslanjala i na tradicije iz vremena nezavisnosti, vjerojatno je i ustrojstvo dezitijatske oruane sile i prije ulaska Dezitijata u okvir Rimske drave, bilo iznimno. To dodatno potvrEuje i Apijan kada kae da su Dezitijati bili ti koji su Oktavijanu prilikom njegovog zaposjedanja zapadnog Balkana zadavali najviše nevolja.19 Oktavijan je na ilirsku kampanju pokrenuo iskusne, dobro obuene i brojne trupe, pa se ipak morao suoiti i sa jakim otporom, a to ne bi bilo mogue da Dezitijati i u periodu neposredno pred prvo razdoblje rimske vladavine nisu raspolagali sa respektabilnom oruanom snagom. Uostalom njihove ratnike vrijednosti su morale biti cijenjene od strane Rimljana, da bi se Dezitijati uope novaili u pomone jedinice radi rata u Markomaniji, za koji su zbog njegovog 19 App. Ill. 17 822 Mesihović, Dezitijati, 2007 znaenja i teine postavljenog zadatka ratovanja preko Dunava najvjerojatnije odabirane najbolje jedinice i snage sa kojima je tada raspolagala Rimska drava. Naravno sigurno je i višedecenijsko ivljenje Dezitijata unutar Rimske drave, a posebno eventualno ueše njihovih jedinica, pojedinaca i zapovjednika u nizu ratova i pohoda koje su vodili Oktavijan August i njegovi zapovjednici Agripa, Druz i Tiberije doprinijelo da i neke rimske osobenosti i iskustva nadograde i poboljšaju vojni ustroj svojstven domorodakim narodima. Posebice se to odravalo u disciplini i obuenosti ratnika, metodama, nainima i sredstvima borbe pa i moda i u nekim rimskim teorijskim postavkama, što dokazuje i sam Velej Paterkul.20 Jedina vea novina, a koja je vjerojatno bila posljedica primanja rimskih utjecaja, u taktikom pogledu u odnosu na ratovanje iz vremena nezavisnosti predstavljalo je moda postojanje jednog vojnog jezgra, sainjene od ustanike/ih jedinice/a pod neposrednim zapovjedništvom Batona Dezitijatskog koje je inilo manevarski segment ustanikih snaga. Vrlo je mogue da je iz, razloga svojih zapovjednikih kvaliteta i nesumnjivog poznavanja rimskog naina borbe, nastojanja da odrava disciplinu i da što je mogue više ustroji ustanike snage u jedan sustav koji bi nalikovao ustroju prave vojske sa hijerarhijskom strukturom, Baton Dezitijatski i ranije uestvovao u pomonim snagama koje su uestvovale u nekim rimskim ratovima ili sukobima manjeg intenziteta. Uostalom on je znao latinski jezik i vjerojatno se nalazio na elu dezitijatskog kontigenta koji je trebao biti upuen na dunavsku granicu. Temeljna taktika osobnost dezitijatskih snaga proizlazila je iz zemljopisnih karakteristika njima matinog i okolnih prostora. Zbog toga se njihova taktika osobnost manifestirala u izbjegavanju ulaenja u odlunu bitku sa svim ili sa veim dijelom raspoloivih snaga na otvorenom prostoru, nego raspodjeli oruanih snaga na odrede. Takve jedinice su koristei karakteristike terena na kojem su se nalazile pribjegavale ili partizanskim napadima širokog obujma ili prepadima na neprijateljsku pozadinu i logistiku gerilsko-hajdukog tipa ili su se nalazile zatvorene u zaštienim i teško osvojivim uporištima. Te svoje taktike osobine dezitijatske jedinice su pokazale (vjerojatno) u suprotstavljanju Oktavijanu za vrijeme njegove ilirske kampanje i u toku završnih faza ustanka. Jednim smjelim upadom partizanskog tipa21 na prostore panonskog bazena Baton Dezitijatski je doekao u zasjedi odmetnutog Batona Breukog i njemu lojalne snage, i potpuno ih uništivši. 20 Vell. II, CX, 5 21 Ovaj upad nosi sve karakteristike partizanskog naina ratovanja, brzog prebacivanja jedinica i dobre manevarske sposobnosti, ali i istovremenog izbjegavanja ulaska u sraz na otvorenom prostoru sa protivnikim 823 Mesihović, Dezitijati, 2007 Ustrojstvo oruane sile i taktika doktrina koje se temelje na gore opisanim naelima govore u prilog veoj dominaciji obrambenog i defanzivnog karaktera dezitijatske vojne sile nego njenoj spremnosti za ofenzivna i osvajaka dejstva. Istina na poetku ustanka (do prijelaza 6/7. god. n. e.) ustanike snage su izvele ofenzivne akcije velikog zamaha i strateškog karaktera. MeEutim one su bile više u formi širenja protu-rimskog ustanka na nova podruja i elimiranja rimske uprave i vlasti i njenih središta i uporišta, nego kao precizno osmišljene akcije protiv protu-ustanikih snaga. Uostalom one su se odvijale na prostoru gdje nije bilo jaih protivnikih snaga i im su se ustanike snage suoile sa konsolidiranim rimskim linijama i novo dovedenim snagama, one su naelno prešle na obrambenu strategiju, u pokušaju da zaštite svoje teritorije. Od tada stratešku ofenzivnu inicijativu, pa sve do kraja ustanka, na ratištima ilirskih zemalja imaju rimske i njihove pomone i saveznike trupe. Naravno u toku ustanka je bilo još ustanikih akcija koje bismo mogli okarakterisati ofenzivnim, ali i one su u svojoj osnovnoj strateškoj zamisli ipak bile izvršavane u okviru ope obrambene politike. Pored partizanskog, gerilskog i parcijalnog izvoEenja operativnih zahvata, što su sve karakteristike obrambenog, a ne osvajakog rata, od poetka naleta rimskih ofenzivnih dejstava na ustanika podruja, ustanici su poeli da primjenjuju i strategiju utvrEivanja u gradinska uporišta, nepristupane planinske lokacije (φρουvριον, το i τειÚχοV, το, situ locorum ac montium) i na odranje pozicija na klancima (angustiis) koji su sigurno predstavljali presudne take koje su kontrolirale i odravale komunikacije i saobraajnu mreu. Upravo iz zbog ovako postavljene strategije, u izvještajima koji opisuju rat 6-9. od. n. e., nakon prvotnog vala širenja ustanka, nailazi se tako esto na opise opsada ustanikih uporišta koje odišu upornošu, odlunošu ali i surovošu sa obje strane, podatke koji govore o iznenadnim napadima, borbama za kontrolu nad strateškim tokama, i na primjenjivanje politike sprene zemlje. I sve navedene karakteristike dokazuju da rat koji Tiberije i Germanik sa svojim subordiniranim zapovjednicima i kraljevima vode u zemljama Ilirika od 6. do 9. god. n. e. pripada tipu koji nije konvencionalan. Izuzev bitke kod Vulkajskih movara, a koja je i sama u sebi nosila osobnosti standardnog ustanikog ratovanja, ne nailazi se ni na jedan drugi podatak koji bi opisao ili predstavio neku odlunu bitku na otvorenom polju snagama, i umjesto toga pribjegavanju doekivanja neprijatelja u zasjedi, gdje bi faktor iznenaEenja bio bitan element u sukobu. Za razliku od gerilskog ratovanja Baton Dezitijatski je ipak na Batona Breukog poveo vee vojne formacije koje su bile strukturalizirane u vršoj formi. 824 Mesihović, Dezitijati, 2007 konvencionalnog tipa.22 Uostalom ni sam rat nije odluila jedna bitka, nego tek predaja Batona Dezitijatskog, koja je bila samo posljedica dugotrajnog djelovanja protu-ustanikih trupa te iscrpljivanja ustanikih prostora, ljudstva i resursa i uništavanja njihovih uporišta. Godinu dana ranije je pala i Panonija, i ona kao rezultat brze ofenzivne reakcije Plaucija Silvana širokog obujma nego otvorene bitke. Rat na prostorima ilirskog ustanka bio je po svojim osobnostima više nalik na ratove koje je Republika vodila u Španiji kroz jedno višedecenijsko razdoblje (154-133. god. p. n. e.), nego rimskim osvajanjima Kartagine, Grke, helenistikog svijeta pa i Cezarovog osvajanja Galije, posebno njegovog obrauna sa ustankom Vercingetoriska koji se riješio kod Alezije.23 Sudei po Veleju,24u dezitijatskim snagama je dominirala pješadija. MeEutim u rimsko doba nalazimo i podatke o Dezitijatima koji su bili konjanici, kao u sluaju Temansa Platorova, pa i mornari kao Nerve, sina Laide.25 Rimska vladavina Nakon ustanka na prostorima provincije Dalmacije stacionirane su kao stalna posada dvije legije, VII. i XI. Prisustvo kao stalnog sastava dvije u punom sastavu legije u provinciji koja nema direktni kontakt sa graninim podrujem dovoljno govori o znaenju koji je ova provincija imala za Rimsku Dravu, ali i stupnju povjerenja koje su Rimljani imali prema Ilirima.26 Ove legije su prvenstveno imale zadatak odranja nepouzdane lojalnosti domaeg stanovništva nakon svršetka ustanka i spreavanja mogueg ponavljanja dogaEaja iz 6-9. god. n. e. Pored ovog preventivnog zadatka, legije su izgleda sluile i kao strateška vojna rezerva u sluaju nekih hitnih potreba koje bi se pojavile u susjednoj Italiji. Prisustvo dvije legije u jednoj unutarnjoj provinciji u zaleEu vanjskih granica je bilo potrebno i kako bi se zaštitio 22 Nedostaje dovoljno preciznih podataka kako bi se odredile karakteristike npr. bitke u junoj Albaniji, bitka Valerija Mesalinusa sa ustanicima, traka pobjeda nad ustanicima na Fruškoj Gori, Germanikova pobjeda nad Mezejima. 23 Ratovi koje je Republika vodila u iberskim provincijama, a nadasve teške borbe sa voEom Luzitanaca Virijatom (150-139. god. p. n. e.), koji je pobjeEivao i rimske konzulske armije na svjetlo dana su iznijeli i prve posljedice agrarne krize koja je pogodila rimsko društvo i gospodarstvo. Rimljani su se neugodnog protivnika uspjeli riješiti tek nekom vrstom atentata. Antiki pisci su nekonvencionalni nain ratovanja domorodakih naroda i gradova Hispanije nazivali «vatreni rat», eljei time doarati njegovu specifinost, ali i svu teinu. 24 Vell. II, CX, 3 Za oznaavanje ustanikog pješaštva Velej koristi izraz pedes, peditis, m-pješak, pješadinac u njegovoj akuzativnoj formi mnoine peditum, dok za konjanike upotrebljava termin eques, itis, m-konjanik, jaha, vitez isto u akuzativnoj formi mnoine equitum. 25 CIL XVI, 11 = CIL III, p 849 (p 1959) = CIL X, 1402 = D 1989 Herculaneum i CIL III 9739 iz Garduna 26 O razlozima uspostave augustovske stajae vojske i njenom sustavu funkcioniranja v. Cass. Dio LII, 27 825 Mesihović, Dezitijati, 2007 strateški interes Rimske Drave vezan za eksploataciju rudarskih bazena Gornjeg Ilirika. Slian razlog imamo i u sluaju provincije Hispania Tarraconensis, koja je u prvoj polovici I. st. n. e., bila i mnogo stabilnija, privrenija rimskoj upravi i romaniziranija nego što su to bile ilirske zemlje. I u njoj, iako isto nema izravnog dodira sa vanjskim svijetom, su najviše poradi bogatih rudonosnih zona bile stacionirane mnoge legije.27 Sve do dislokacija VII. i XI. legije, njihovi manji detašmani su bili sigurno rasporeEeni i u unutrašnjosti Provincije, pa i prostorima Gornje Bosne, gdje su imali zadatak odranja u pokornosti Dezitijata. Za dijelove Gornje Bosne i lašvanskog porjeja su sigurno u pojedinim periodima bile odgovorne i pojedine pomone jedinice, kao što je to npr. bila Cohors I. Belgarum, stacionirana u Doboju. I nakon ustanka, Rimljani su nastavili sa praksom novaenja domaih ljudi u pomone jedinice, prakse koja je bila i jedan od glavnih povoda ustanka. Tako su i Dezitijati od konane pacifikacije zapadnog Balkana bili novaeni i rasporeEivani u itav niz garnizona širom Imperije. Da su Dezitijati i u narednim stoljeima uivali ugled i bili cijenjeni kao dobri ratnici dokazuje i to da se poimenino spomenuti nalaze i na natpisima koji su otkriveni u veim rimskim garnizonskim postajama kao što je Gardun, pa i bazama rimske mornarice.28 U desetljeima nakon ustanka, pa i u toku itavog stoljea, od strane domaeg ivlja, sudei po raspoloivoj izvornoj graEi, nije bilo izraajnijih protu-rimskih kretanja koja bi zahtijevale vojnu intervenciju veeg formata. Ali zato je u vremenu nakon 24. I. 41. god. n. e. kada je ubijen Kaligula, došlo do pokreta najviših rimskih slojeva u provinciji. Vezana sa istovrsnom zavjerom koja se postupno oblikovala u Rimu i Italiji pod vodstvom Anija Vinicijana, pod rukovodstvom tadašnjeg legata provincije Lucija Aruncija Furija Kamila Skribonijana (Lucius Arruntius Camillus Scribonianus). MeEutim, nakon javnog obznanjivanja odmetnua, VII. i XI. legija su odbile da uestvuju u pobuni protiv tadašnjeg cara Klaudija i sprijeile su ostvarivanje namjera svoga odmetnutog zapovjednika. U znak zahvalnosti, dobile su od samoga cara i senata epitet Claudia pia fidelis, koji su zadrale sve do kraja svoje egzistencije.29 Kada je legija IIII. Scythica bila sa Donjeg Dunava 58. god. n. e. premještena na 27 VI. Victrix i X. Gemina su u ovoj provinciji boravile skoro itavo stoljee, IIII. Macedonica skoro jedno stoljee, a VII. Gemina je od druge polovice I st. n. e. bila stacionirana u Leonu (ije je ime izvedenica od legio), blizu zlatnih i eljeznih rudnika Galicije. 28 CIL III 9739 iz Garduna; CIL XVI, 11 = CIL III, p 849 (p 1959) = CIL X, 1402 = D 1989 Herculaneum 29 O Skribonijanovoj djelatnosti u Dalmaciji i pobuni v. Svet. Claud. 13; 35; Cass. Dio LX, 14-16; Plinije MlaEi, EPISTVLARVM LIBRI DECEM , III, C.Plinius Nepoti suo S; Patsch, 1890, 367-368; Buli, 1890, 408-412; Wilkes, , 1969, p. 83 826 Mesihović, Dezitijati, 2007 Eufrat kako bi uestvovala u istonoj -jermenskoj- kampanji pod zapovjedništvom Domicija Korbula (Cnaeus Domitius Corbulo), na njeno mjesto je iz Dalmacije premještena VII. legija C.P.F., ija se nova baza sada nalazila u Viminaciumu (Kostolac na Dunavu). 30 XI. legija C.P.F., je, poslije dislokacije svoga provincijskog partnera, ostala u Dalmaciji u kojoj je boravila i za vrijeme Neronovog samoubojstva u ljeto 68. god. n. e.31 Po Tacitu 65. god. n. e. odrano je novaenje u Narbonskoj Galiji, Africi i Aziji radi dopune legija Ilirika, iz koje su se otpuštali vojnici, po Tacitu «iznemogli od dobi ili bolesti».32 Sudei što Tacit upotrebljava mnoinu ⇒ «Illyrici legionibus», ovo novaenje nije se odnosilo samo na popunu XI. legije C.P.F., koja je u ovom periodu jedina bila sa stalnim boravkom u Dalmaciji nego i na legije stacionirane u Panoniji, i moda i dijelu granice na Donjem Dunavu. Ovo bi bio jasan pokazatelj da je Tacit konkretni podatak dobio iz zvaninih arhiviranih dokumenata koji su još uvijek koristili slubene nazive Gornji i Donji Ilirik za provincije Dalmaciju i Panoniju.33 Kao i VII. i XI. legija C.P.F. je u nemirno vrijeme graEanskog rata nakon Neronove smrti, podrala prvo Otona, a kasnije i Vespazijana, odigravši znaajnu ulogu u pobjedi provespazijanskih snaga nad Vitelijem u drugoj bici kod Kremone (listopad 69. god. n. e.).34 Ve sljedee godine, XI legija C.P.F. je bila ukljuena u borbenu grupu koju je predvodio Kvint Petilije Cerialis (Quintus Petillius Cerialis) a koja je trebala smiriti Batavski ustanak i nemire u Galiji. Nakon realizacije postavljenog zadatka, XI. legija C.P.F. je stacionirana u provinciji Gornja Germanija,35 a na njeno mjesto u Dalmaciju je premještena novoformirana IIII. legija Flavia.36 Ova nova legija je 30 Ova legija je pod zapovjedništvom Antonija Prima (Antoninus Primus) za vrijeme graEanskog rata 68/69. god. n. e. i to presudno podrala Vespazijana. 31 O izmještanju VII. i XI. legije v. Betz, 1938, 37-40; Zaninovi, 1984, 71-72; Isto, 1999, 217; Bojanovski, 1988, 358-359; Dodig, 2005, 214 (pregled razliitih stajališta po pitanju datacije odlaska VII. legije C.P.F) 32 Tac. Ann. XVI, 13 33 Kao što vidimo iz datog Tacitovog podatka, novaci koji su 65. i 66. god. n. e. popunili legije oba Ilirika su došli najveim dijelom iz june, romanizirane Galije, Afrike i Azije. Ovo bi znailo da su ove legije, koje su podrale Vespazijana i dale nemjerljiv doprinos njegovom dolasku na carski tron, u godinama etiri cara (68-69 god. n. e.) bile sastavljene dobrim dijelom i od mlaEih vojnika. 34 Za vrijeme ovih zbivanja, mogue je da je jedno kratko vrijeme u Dalmaciji boravila i XIV. legija Gemina, Ova legija je trebala uestvovati u planiranom napadu na Partiju, pa je u tu svrhu prekomandovana iz Britanije, ali se u trenutku Neronovog samoubojstva (ljeto 68. god. n. e.) zatekla na tlu Balkanu, mogue na tlu provincije Dalmacije. Nakon prve bitke kod Kremone, pobjedniki Vitelije je vratio XIV. Gemina u Britaniju. 35 Njena nova baza bila je u sjedištu bivše, u Batavskom ustanku uništene, XXI. Rapax legije u Vindonissa (moderni Windisch) 36 Patsch, 1893, 679; Bojanovski, 1988, 357 827 Mesihović, Dezitijati, 2007 nastala rekonstrukcijom nekadašnje IIII. Macedonica, koja je iz neobjašnjivih razloga bila preustrojena pod novim imenom i premještena sa strateški bitne granice u unutrašnjost Imperije.37 IIII. Flavia je vjerojatno iz razloga što je njen simbol bio lav bila oficijelno konstituirana u kasnom srpnju ili ranom kolovozu 70. god. n. e., što bi znailo da je ona tek u narednom periodu zaposjela od XI. legije C.P.F. napuštena taborišta, mogue u jesen iste godine. Prisustvo ove legije je na prostorima provincije Dalmacije osvjedoeno sa natpisima i nalazima peata na crjepovima pronaEenim u rimskom vojnom logoru na Grainama (Humcu).38 MeEu vojnicima ove legije nalazio se i Javolenus Priskus (Javolenus Priscus), koji je za vrijeme cara Trajana postao jedan od uvenijih rimskih jurista. Kada je 85. i 86. god. n. e. došlo do estokih borbi sa Daanima, Domicijan je izvršio upravno-teritorijalni preustroj dunavske granice i podjelu Mezije na dvije nove provincije i u skladu sa tim novu raspodjelu legija kako bi se pojaala granica. U tu svrhu je legija IIII. Flavia (kasnije nazvana i Felix) napustila Burnum i Dalmaciju, i bila odreEena da brani Gornju Meziju (Moesia Superior). Tako su sve «dalmatinske» ili «gornjoilirske» legije u toku prvih desetljea druge polovice I. st. n. e. sa kompletnim svojim sastavom napustile ovu provinciju i popunjavale garnizone na rajnskoj i uglavnom dunavskoj granici, a Dalmacija je prepuštena auksilijarnim kohortama.39 Tako je nakon jednog iznimno dugog perioda podruje Gornjeg Ilirika bilo napušteno od strane rimskih legija, što govori i o dostignutoj razini sigurnosti, stabilnosti i prihvaenosti rimske uprave u Dalmaciji. Njihov odlazak je kompenziran ne samo dovoEenjem pomonih jedinica unovaenih u drugim provincijama, nego i pregrupiranjem domaih (u smislu svoga etabliranog boravka u Provinciji) auksilijarnih jedinica koje su preuzimale i garnizone napuštene od legija (Burnum i Tilurij te njihove manje logorske detašmane).40 Tako je, sudei Po Bojanovskom (1988, 357) u Burnumu je 69. god. n. e. boravila i VIII Augusta. 37 Slino se desilo i sa XVI. Gallica, koja je istovremeno sa IIII. Macedonica bila rekonstruirana pod novim imenom XVI. Flavia Felix. Isto kao i IIII. Macedonica i XVI. Gallica se nalazila na Rajnskoj granici i uestvovala je, neslavno, u Batavskom ustanku 69-70. god. n. e, a pod novim imenom je prebaena na istonu granicu, na Gornji Eufrat. Izgleda da je Vespazijan nastojao da strateški bitnu rajnsku granicu veinom popuni novim, njemu vjernim, jedinicama poglavito iz jugoistone Europe i dunavske granice, i da ujedno praktino rasformira borbene grupe Gornje i Donje Germanije, koje su stajale uz njegovog protivnika Vitelija. 38 Bojanovski, 1988, 120 39 O tim kohortama v. Bojanovski, 1988, 355 -360; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 33; Zaninovi, 1996. 226-227; Isto, 1999, 217; Škegro, 1999, 77;255; 261 40 O tome v. Bojanovski (1988, 359) po kojem su nakon povlaenja IIII. FF legije o Provinciji brinule samo tri (Cohors III. Alpinorum equitata, Cohors I. Belgarum equitata, Cohors VIII. voluntariorum civium Romanorum), a 828 Mesihović, Dezitijati, 2007 po natpisu na kojem se spominje Temans Platorisa Dezitijat, jedna jedinica u kojoj su se nalazili i Dezitijati bila stacionirana u Gardunu u II. st. n. e.41 Znai bilo je potrebno prilino dugo razdoblje kako bi rimska dravna i provincijska vlast stekla dovoljno povjerenja u lojalnost Dezitijata i kako bi pomone jedinice i sa Dezitijatima u svome sastavu, mogle kao garnizonska sluba, a bez prateeg i supervizorskog prisustva legija, boraviti u vlastitoj provinciji.42 A ratovi koji su uslijedili, za vrijeme dinastije Antonina od Trajana do Marka Aurelija, ponovo su potvrdili vrijednost gorštaka sa dinarskog pojasa, što je kao posljedicu imalo i naglo širenje rimskog graEanstva. Po Zaninoviu «L’ultima (misli se na kohortu op. a.) che lascio; la Dalmazia fu la VIII vol. civ. Rom. che parti; per l’Arabia nel 245»», nakon ega je Dalmacija postala provincija bez legija i uope vojske-provincia inermis-, dok je sigurnost povjerena instituciji beneficijara, ije prisustvo uz glavne i najprometnije provincijske ceste osvjedouju mnogi natpisi.43 kasnije samo jedna kohorta (Cohors VIII. voluntariorum civium Romanorum); Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 33 41 Po Bojanovskom (1988, 358) ovaj Dezitijat se našao u 1. Belgijskoj kohorti u vrijeme Flavijevaca 42 Unovaeni Dezitijati su gotovo sigurno bili pripadnici i onih kohorti koje su nosile naziv cohortes Delmatarum. Imena ovih kohorti treba shvatiti ne u narodnosnom, nego u provincijskom smislu i u njima su sluili ne samo Delmati, nego i Dezitijati, Mezeji, Daorsi, Dicioni etc. Sudei po do danas poznatim nalazima dalmatinske kohorte, kojih je bilo devet (na osnovi današnje razine znanja), su boravile širom Imperije (Britanija, Gornja Germanija, Mauritanija, Gornja Mezija). Zaninovi, 1967, 70 i d.; Isto, 1999, 221; Bojanovski, 1988, 359 43 Zaninovi, 1999, 217. O prisustvu i ulozi beneficijara (beneficiarii) i ostalih sigurnosnih slubi (speculatores, stationarii) na prostoru Provincije v. Bojanovski, 1988, 57-58; 360-364. Beneficijari su bili zadueni za javni red i sigurnost, poput suvremene andarmerije, i njihove su stanice bile razmještene uzdu puteva i na bitnijim raskrsnicama ili su nadzirale sigurnost rudarskih postrojenja. 829 Mesihović, Dezitijati, 2007 Gospodarstvo Poljoprivredne djelatnosti I pored izrazite razvijenosti i nepoljoprivrednih djelatnosti kod dezitijatskog stanovništva, ipak je poljoprivreda još uvijek bila temeljni i glavni oslonac njihovog itavog gospodarskog i egzistencijalnog ivota.1 Zemljopisne osobnosti dopuštaju ne samo bavljenje samo primarno stoarstvom nego i zemljoradnjom u dolinama rijeka i prostranijim i plodnijim poljima, kao što je npr., sarajevsko polje, lepenika dolina, visoka oblast, zenika kotlina, lašvanska udolina. Tragovi itarica su prona"eni u slojevima Poda i oni pokazuju da su nositelji srednjobosanske kulturne grupe, bar oni u Skopljanskoj udolini, a tako vjerojatno i u Gornjoj Bosni i lašvanskom porjeju kultivirali pšenicu i proso, a zatim i jeam, a u mla"em eljeznom dobu je korištena i pitoma ovs, a od mahunjaa le%a, bob i grašak. U zemljoradnji su odre"eni udio imale i ozime itarice.2 Ipak najvjerojatnije je stoarstvo bilo snanije izraeno u odnosu na zemljoradnju i povrtlarstvo i od stoke je (opet se najviše baziraju%i na rezultatima istraivanja iz Poda) najviše bilo ovaca i koza, pa svinja pa tek onda krupne stoke-goveda. A i na divlja, odnosno lov je otpadao izvjestan manji procent ueš%a u ishrani. Veliki broj rijeka i potoka u Gornjoj Bosni i lašvanskom porjeju je osiguravao i bogat ribolov, kao što su guste šume omogu%avale lov. Trgovina Vrijeme dezitijatske nezavisnosti Na osnovi do sada prona"enog materijala iz središnje Bosne veze izme"u autarijatskih i dezitijatskih zajednica nisu bile baš tako izraene kao što bi se to oekivalo iz razloga njihovog neposrednog susjedstva, izuzev u ranijim fazama eljeznog doba3 koje odgovaraju fazama 2. i 3. razvitka srednjobosanske kulturne grupe (sredina VIII. st. p. n. e.-sredina VI. st. p. n. e).4 Nalazi iz Graanice i Semizovca na kojima je na"eno najviše predmeta «glasinako»1 O poljoprivredi na tlu provincije Dalmacije v. Škegro (1999, 141-207; zemljoradnja i vinogradarstvo- 141- 195; stoarstvo-199-207) 2 ;ovi%, 1987, 513 3 ;ovi%, 1987, 526 4 O odnosu autarijatskih i dezitijatskih zajednica 830 više v. Mesihovi%, Autarijati, 2007, 154 - 155 Mesihović, Dezitijati, 2007 autarijatske provenijencije, izuzev rebraste fibule i moda narukvice od bronanog lima, ve%inom odgovaraju ranijim «glasinakim» fazama.5 Opadanju broja nalaza nakita «glasinako»-autarijatske provenijencije na prostorima rasprostiranja srednjobosanske kulturne grupe u njenim razvojnim fazama 4. i 5. doprinijela je i injenica da se sa autarijatskom ekspanzijom pomjera itav fokus njihove panje i društvene, gospodarske i politike usmjerenosti prema istoku i Pomoravlju. U skladu sa tom promijenjenom orijentacijom središnjo-bosansko trište se zanemaruje u odnosu na bogatiju i svestraniju trgovinsku razmjenu sa grkim svijetom. A i sama «glasinako»-autarijatska originalna produkcija, nekada najjaa i najizraajnija od svih drugih epihorskih kulturnih fenomena, poinje da u svojoj fazi Va doivljava stagnaciju, zatim postupno opadanje i posvemašnji dekadens. Tako da što vrijeme više prolazi, nekada snani impuls doma%e produkcije, i to posebno izraen u proizvodnji i importu nakita, koji je strujao sa istoka se postupno gasi, osloba"aju%i svoga «pritiska» druga epihorska kulturna podruja. Naravno ovo ne znai da je razmjena proizvoda dvije susjedne protohistorijske «bosanske» narodnosne i kulturne zajednice od V. st. p. n. e. potpuno prestala, ona je samo imala manji opseg u odnosu na ranija razdoblja. Slom autarijatske politije i narodnosne zajednice, doprinio je nestanku jedne originalne produkcije koja je više stolje%a bila dominiraju%i inilac na prostorima zapadnog i središnjeg Balkana. ;injenica je da je i politiko jedinstvo Autarijata doprinosilo dominatnijem poloaju njihove produkcije u odnosu na produkciju dezitijatskih zajednica koje sve do kraja IV. st. p. n. e. nisu imale zajedniku politiju. Trgovaka aktivnost središnje i Gornje Bosne je u prvim stolje%ima starijeg eljeznog doba sa mediteranskim svijetom više bila usmjerena na italsko podruje (Etrušani, Umbri itd.). Veze i razmjena sa grkim svijetom se pojaavaju nakon niza okolnosti, koje su se zbile na prijelomu V. i IV. st. p. n. e. i u prvim desetlje%ima potonjeg stolje%a. Prvo se na srednjem Jadranu od poetka IV. st. p. n. e. zahvaljuju%i ambicijama i aktivnosti sirakuškog tirana Dionizija Starijeg pojaava grka kolonizacija i osnivanje niza gradova i naselja.6 I prije poetka 5 ;ovi%, 1987, 489-490; 503-504; 522 6 Dionizijeva aktivnost na srednjem Jadranu se poklopila sa slomom etrurske zone utjecaja u sjevernom Jadranu, uslijed keltske najezde na kopnene oblasti koje su nalazile pod etrurskom kontrolom. Tako je u velikoj mjeri opala i trgovaka i privredna koja je sa sjeverne i srednje Italije strujala prema zapadnom Balkanu. Taj vakum nastao povlaenjem Etruraca sa mora ije je obalno zale"e izloeno invaziji Kelta, izgleda da je na samom poetku IV. st. p. n. e., Dionizije Stariji odluio da ispuni, osnivanjem grkih kolonija na Jadranu i uvlaenjem 831 njega u podruje sirakuške hegemonije, što je dovelo do kompenziranja umbro-etrurskih impulsa sa grkim impulsima (Novak, 2005, 40-41). Da je slom Etruraca, doprinio uzdizanju Sirakuze ukazuje i to što se Dionizije Mesihović, Dezitijati, 2007 IV. st. p. n. e., bilo je pokušaja grke kolonizacije na ovom prostoru,7 ali ona nije uspjela ostvariti onaj op%i kulturni efekt na razvitak unutrašnjih ilirskih naroda kao što se to desilo sa kolonizacijom Visa i Hvara. Drugi inilac preorijentacije sa etrursko-italske razmjene na onu sa grkim svijetom je keltska invazija Italije i njihovo etabliranje u sjevernoj Italiji i jadranskom podruju juno od Pada (Cispadanska Galija), ime se prekidaju veze. Nakon stabilizacije grkih naselja na srednjem Jadranu, prodor tekovina grke i helenistike kulture u prostore središnje i zapadne Bosne je postajao sve izraajniji imaju%i sve bitniju ulogu u njihovom op%em kulturnom i gospodarskom ivotu.8 Grka roba je svoj put za središnjebosansko podruje zapoinjala najve%im dijelom na prostoru srednjodalmatinskih otoka i obale suprotno od njih, naješ%e u Naroni i donjoj Neretvi, odakle bi se ona utabanim, drevnim putovima prebacivala u Gornju Bosnu, lašvansko porjeje i Skopljansku udolinu.9 O velikim trgovakim aktivnostima gornjobosanskog stanovništva sa grkim svijetom u mla"em eljeznom dobu dovoljno govore i nalazi helenistike keramike u nekropoli Kamenjaa. U ovoj nekropoli je inae karakteristina mješavina keltsko-latenskih i helenistikih sa doma%im elementima, kako u okviru metalnih izra"evina (nakit, oruje) tako i u keramikom materijalu. Ta injenica pokazuje da je trgovina uop%e imala veliki za znaaj za kulturu Dezitijata u mla"em eljeznom dobu i da se ostvarivala ne samo sa mediteranskim svijetom, nego i sa keltskim zajednicama. Nalaze%i se na jednom vrlo bitnom komunikacionom podruju dezitijatske zajednice su predstavljale kako smo izloili, ne samo bitnijeg trgovakog partnera za okolne zajednice, nego i za udaljenije centre mediteranskih urbanih kultura Italije i Grke. U zamjenu za itav Stariji slino ponaša u zoni Tirenskog mora, koje je do tada u ve%oj mjeri bilo proeto etrurskim prisustvom (zbog kojeg i nosi ime) nego Jadran. 7 Pisana vrela daju podatke o samo jednoj koloniji koju su na Koruli u prvim desetlje%ima VI. st. p. n. e. osnovali kolonisti sa Knida, ali njeni ostaci još nisu prona"eni (Gavela, 1997, 288), a na osnovi arheoloških podataka moe se sa dosta sigurnosti pretpostaviti da je na spomenutom jadranskom prostoru postojalo još manjih i bezimenih grkih trgovakih naselja. 8 Istona ilirska komponenta, konkretno Autarijatska narodnosna zajednica je sa grkim svijetom ostvarivala znatno intenzivnije trgovake odnose ne samo u periodu zenita svoje mo%i (kraj VI. st. pr.n.e.-sredina V. st. p. n. e), nego i u ranijim periodima, naslanjaju%i se na grke kolonije na današnjoj albanskoj obali, emporije na obali i moravsku i dunavsku komunikaciju. (Mesihovi%, Autarijati, 2007, 257 – 260; 264 - 267) Suprotno od Autarijata, njihovi zapadni susjedi dezitijatske i druge središnjebosanske zajednice su u tome periodu ve%u suradnju i komunikaciju ostvarivali sa italsko-etrurskim svijetom. 9 832 Narona je moda kao emporium postojala ve% od VII. st.pr.n.e., u obliku nekog domorodakog naselja koje je predstavljalo kljunu toku trgovine srednjeg Jadrana i njegovog dubljeg kontinentalnog zale"a. Mesihović, Dezitijati, 2007 niz proizvoda, ove zajednice su mogle davati metale, stoku, krzno ali i robove. Me"utim upada u oi odsustvo luksuznih proizvoda ak i u periodu mla"eg eljeznog doba, koji su tako karakteristini za npr., susjedno autarijatsko-«glasinako» društvo starijeg eljeznog doba. To bi se moda moglo objasniti injenicom da kod Dezitijata ne egzistira isti onaj društveni sloj koji je bio prisutan kod Autarijata i koji bi bio zainteresiran za luksuzne i bogate proizvode grkih i italskih radionica. Znai nema razvijene i bogate bilo vladarske porodice, bilo aristokracije koja bi teila za tim proizvodima, kako bi i simboliki oznaavala svoje prvenstvo, znaenje i bogatstvo. Uz to same dezitijatske oblasti su bile bogate i plemenitim metalima (zlatom), pa bi bilo realnije oekivati da se ti proizvodi dobivaju iz doma%ih metalurških pogona i radionica, nego da se uz znatno skuplju cijenu uvoze. Veliki nalazi novca iz Makedonije, Apolonije i Dirahija, rimskog republikanskog novca (IV-I. st. p. n. e.) ukazuju na ivu trgovaku aktivnost i na prisutnost grkih, grko-makedonskih i italskih trgovaca na dezitijatskom podruju, koje je obilovalo i sirovinama ali i imalo relativno stabilno i razvijeno, za uvjete protohistorijskog razvitka, gospodarstvo, sa poznatom putnom mreom i ve%im naseljima. Kako izgleda trgovaka aktivnost sa grkim svijetom se vrši najviše preko Apolonije i Dirahija, da bi se kako se ide prema sredini I. st. n. e. sve više pove%avao i udjel rimske republikanske i uop%e italske trgovine. To jasno ukazuje da Dezitijati nisu bili nepoznati ni Rimljanima republikanskog razdoblja, kada su vanjske granice svijeta pod efektivnom kontrolom Republike bile daleko od Dezitijata, skoro na samoj obalnoj crti srednjeg Jadrana. Sredstva razmjene i mjerila vrijednosti U ranijim razdobljima trgovina i razmjena kod dezitijatskih zajednica je imala prvenstveno naturalni karakter. Ipak sa dubljim i sadrajnijim razvitkom morao se prona%i odre"eni ekvivalent vrijednosti koji bi vrijedio u razmjeni i kao vrijednosno mjerilo. Vjerojatno je na tom dostignutom stupnju razvitka kao sredstvo kojim se odre"ivala vrijednost sluila neka mjera izraena u stoci ili zemljištu. Elementi robno-novane privrede i korištenje novca i plemenitih metala (zlata i srebra) su vrlo rano poeli prodirati u ilirske zemlje, ukljuuju%i i one u dubokoj zapadno i središnje balkanskoj unutrašnjosti kao npr. na autarijatskim prostorima, za vrijeme zenita autarijatske mo%i i u periodu njenog zalaska. Istovremeno sa ovim autarijatskim periodom V-IV. st. p. n. e., i gornjobosanske i lašvanske i uop%e središnjebosanske zajednice su poele dolaziti u dodir sa robno-novanom privredom i upoznavati se sa korištenjem novca i plemenitih metala kao mjerila vrijednosti. Iako je 833 Mesihović, Dezitijati, 2007 iznimno rudno bogatstvo Gornje Bosne i središnje Bosne imalo pozitivan efekt na ovaj razvitak, protohistorijske dezitijatske zajednice nikada nisu uspjele da razviju vlastitu produkciju novca ili neku drugu vrijednosnu mjeru zasnovanu na plemenitim metalima. Novac je inae cirkulirao duboko u bosanskoj unutrašnjosti i stolje%ima prije uspostave rimske vlasti na ovim prostorima, o emu dokaze pruaju; velika ostava grkog i makedonskog novca sa kraja IV. stolje%a p. n. e, prona"ena u okolici mjesta Prae,10 na autarijatskoj teritoriji nedaleko od sarajevskog podruja i veliki nalaz novca iz III. i II. st. n. e. u Vrankamenu kod Bos. Krupe.11U Fojnici su isto prona"eni novci Filipa II i Aleksandra Velikog, što ukazuje da je i dezitijatsko podruje u IV. st. p. n. e. definitivno bilo zahva%eno cirkuliranjem novca, odnosno u nekom pogledu i robno-novanom razmjenom. Istovremeno pokazuje da su i gospodarske veze ovog podruja, u konkretnom sluaju kiseljako-fojnikog podruja, sa mediteranskim grkim svijetom bile prisutne. Širom Gornje Bosne, lepenikog bazena i Skopljanske udoline prona"eni su brojni nalazi novca koji je u ove oblasti pristizao u predrimsko doba od IV. st. p. n. e. do zakljuno sa vremenom dolaska Oktavijana na elo Drave. Tako se nailazi na brojne nalaze iliro-grkog novca iz Apolonije i Dirahija (1. Fojnica 1, Fojnica; Putievo kod Travnika; Jelinak, Busovaa; Gua Gora kod Travnika), rimskog republikanskog novca –srebrni novac porodice Servilia (Grbavica Brdo, Grbavica, Vitez) – republikanski denar Porcia I. st. p. n. e., (Putievo, Travnik) – srebrni republikanski novac familije Aburia (Podastinje, Travnik),12 Sa rimskim dobom, Dezitijati definitivno ulaze potpuno u okvir robno-novane privrede, što i dokazuje natpis iz Gupe, na kojem se kae da je podignut od «svoga novca» (…sua pecunia…).13 Cirkulacija gotovog novca je postala vrlo prisutna na gornjobosanskom podruju, o emu svjedoi itav niz nalaza još iz vrlo ranih perioda, npr. u Fojnici je prona"en rimski novac Augusta, a u ulici Dugi Sokak, na padinskom dijelu Starog Grada, prona"en je bronani novi% kovan za vrijeme cara Tiberija Klaudija (vl. 14-37. god.).14 10 Makanec, 1906, 109 11 Truhelka, 1889, 38-43 12 Dirahijski i rimski republikanski novac je prona"en i u Bugojno, a apolonijski, dirahijski i republikanski novac u Prozoru i u Ljubuncima kod Prozora (Gornja Rama). 13 Inae o trgovini i novcu na prostoru provincije Dalmacije v. Škegro, 1999, 275-302; 305-320 14 Novi% je posve%en uspomeni na cara Augusta. Na licu novi%a se nalazi natpis DIVVS AVGUSTVS PATER (boanski otac August), kojim je car Tiberije kao adoptirani sin Augustov odavao poštu deificiranom Augustu. Na 834 muzeju i nosi inventarski broj numizmatike zbirke naliju se nalazi prikaz munje. Novi% se uva u Zemaljskom 12365. Ovaj novi% je gotovo sigurno u rimskim dravnim kovnicama nastao neposredno nakon smrti Augusta Mesihović, Dezitijati, 2007 Rudarstvo, ispirališta, metalurgija, zanatstvo Vrijeme dezitijatske nezavisnosti15 Velika produkcija predmeta od metala dokazuje da je u vrijeme nezavisnosti autohtona rudarska djelatnost bila iznimna i da nije trebalo ekati Rimljane da bi se ona pokrenula. Na prostorima Gornje Bosne, u prapovijesti i u protohistoriji rudarstvo zlata16, srebra i eljeza pa moda i ostalih metala i minerala i ispiranje u zlatonosnim rijekama je bilo razvijeno i na zadovoljavaju%em tehnikoj razini o emu nedvosmisleno govore sljede%e injenice :  Velika originalna produkcija predmeta od metala u toku eljeznog doba u oblastima rasprostiranja srednjobosanske kulturne grupe potvr"uje iznimnu razvijenost metalurgije, a koja je usko vezana i sa rudarstvom kao bitnom privrednom djelatnoš%u a koji je samim tim bio i ustrojen u odre"eni sustav.  Brzo rimsko preuzimanje i eksploatacija rudonosnih zona Gornje Bosne, što se moglo desiti jedino u sluaju da su prilikom uspostave svoje vlasti Rimljani zatekli u tim zonama doma%u proizvodnju i sa doma%im ljudima kao nositeljima rudarske aktivnosti.  Brza i kvalitetna izgradnja cestovne mree kojom su povezani i rudarski bazeni, npr. cesta Salon-He(dum), dezitijatski kastel.  Samo zahvaljuju%i postojanju višestoljetne doma%e tradicije rudarstva koja datira do u duboko u predrimsko razdoblje, ilirski rudari su mogli biti u rimskim vladaju%im krugovima i institucijama toliko, u profesionalnom smislu, cijenjeni da su bili kolonizirani na vrlo bitne strateške i gospodarske toke u rudištima tek osvojene Dakije. 17 Rudari su inae relativno pokretljiviji sloj u odnosu na ostale dijelove stanovništva, i im se rudnici iscrpe oni mijenjaju staništa, pa je zato mogu%e pretpostaviti i dolazak putuju%ih rudara u prapovijesnom i protohistorijskom razdoblju na prostore Gornje Bosne i 14. god. n. e. i samim tim predstavlja najstariji materijalni nalaz rimskog prisustva na sarajevskom podruju, par godina nakon završetka Velikog ustanka. 15 O predrimskom iskorištavanju ruda, Mikolji, 1969, 2-9; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 149; Ramovi%, 1999; ;ovi%, 1999; Škegro, 1999, 23-37 16 Škegro, 1999, 50 17 835osvajanja v. Patsch, 1897 B; Protase, 1979; Zaninovi%, O ilirskim kolonistima u Dakiji nakon Trajanovog 1995 Mesihović, Dezitijati, 2007 uop%e na bosanske rudonosne zone. Me"utim ovo nije poprimalo masovni karakter niti je poremetilo ustaljene tokove razvitka rudarstva u vidu moda i neke njegove inicijacije ili pojave naglog i ubrzanog razvitka novim tokovima. Samo iscrpljivanje neke rudarske ile moe biti razliitog trajanja, zavisno od tehnike rada, bogatstva leišta, razine i naina eksploatacije, kvaliteta eksploatacije (odnosno umješnosti u izdvajanju metalne rude), stupnja isto%e samih ruda, ustroja i opsega rada, brojnosti populacije i njenog op%eg kulturnog razvitka i potreba trišta i drugih segmenata društvenog, politikog i gospodarskog ivota za metalima. I ono moe trajati od par desetlje%a sve do više stolje%a. Posebno je inilac potranje za metalnim predmetima imao utjecaja na uslonjavanje i pove%avanje opsega eksploatacije. ;injenica je da je u predrimskom periodu potranja u kontinentalnoj unutrašnjosti zapadnog Balkana u odnosu na razvijena središta mediteranskog civiliziranog svijeta zbog razine op%eg kulturnog razvitka i posebno nerazvijenosti robno-novane privrede bila znatno slabija. Jednostavno reeno nije bilo dovoljnog podsticaja za pove%anje proizvodnje i eksploatacije, a posebno za iskorištavanje zlatonosnih ila i rijeka. To je onda sa svoje strane uvjetovalo i trajnost naselja sa populacijom koja je poznavala i koja se bavila rudarstvom. A ukoliko bi i dolazilo do osnivanja novih rudarskih naseobina to je onda naješ%e imalo interni karakter na manjim udaljenostima i unutar rasprostiranja iste narodnosne, kulturne pa u odre"enim sluajevima i politike zajednice. To dokazuje i injenica da nalazi iz dosada otkrivenih naselja, koja su postojala u predrimsko doba, koje se direktno nalaze u rudonosnim zonama Gornje Bosne nedvosmisleno pripadaju srednjobosanskoj kulturnoj grupi i da pokazuju sve odlike autohtonog nastanka i razvitka. I ove zone se sude%i po otkrivenom materijalu uop%e ne razlikuju od ostalih zona pruanja spomenute kulturne grupe. U suprotnom da su neke «strane» zajednice bili nositelji rudarske aktivnosti u Gornjoj Bosni, normalno bi bilo oekivati i pojavu ostataka materijalne kulture koji bi u ve%oj mjeri pripadali nekim drugim kulturnim grupama i nainu ivota te neke specifinosti naina ivota u rudonosnim zonama.18 Naravno sve izloeno ne bi trebalo shvatiti u smislu da su gornjobosanske rudarske zajednice bile autarkina i zatvorena cjelina, naprotiv one su zbog same prirode svoje privredne aktivnosti bile najotvoreniji segment dezitijatske narodnosne zajednice. Oni su morali, kako bi osigurali prodaju svojih proizvoda i vlastitu egzistenciju, ostvarivati kontakt sa širim prostorom, što npr. nije morao biti sluaj sa poljoprivrednim stanovništvom. Taj kontakt se ostvarivao i sa vanjskim svijetom, importom dijela iskopane rude te su rudonosne 18 Kao što je to bio sluaj npr. sa rudarima Sasima 836 koji su se po nekim odre"enim osobenostima razlikovali od doma%eg bosanskog stanovništva u kasnom srednjem vijeku. Mesihović, Dezitijati, 2007 zone bile vrlo primamljiva odredišta za trgovce i putnike. Tako bi ove zone, posebice ako bi se još u okviru njih nalazili i metalurški pogoni, uz trgovišta i društveno-politika središta prve dolazile u dodir sa novim vijestima i idejama, i to ne samo onih koje bi se ticale novih tehnika rada u rudnicima. Mogu%e je i pretpostaviti i da su i pojedine manje «strane» skupine putuju%ih rudara sporadino dolazile, naseljavale i stapale se u gornjobosanskim rudarskim zajednicama (odnosno asimiliraju%i se u Dezitijate), dodatno oplemenjuju%i rudarske vještine. I pored ovih «dopunjavanja» potrebno je naglasiti da je sukus i gro gornjobosanskih rudara u predrimsko vrijeme bio dezitijatske narodnosne pripadnosti i oni su proivljavali isti onaj op%i kulturni i politiki razvitak kao i ostale dezitijatske zajednice. Slino se doga"alo i u rudarskim bazenima sjeverozapadne Bosne i u istonoj Bosni, posebice srednjem i gornjem Podrinju, odnosno zoni rasprostiranja autarijatske narodnosne i kulturne zajednice. Imaju%i u vidu dostignute razine svih spomenutih inilaca koji su odre"ivali trajnost odre"enih rudišta, u uvjetima prapovijesnog i protohistorijskog razvitka na prostorima Gornje Bosne, rudarska aktivnost je bila usporenija i mogla je trajati kroz jedan znatno dui period. Kao posljedicu to je imalo trajniju teritorijalizaciju na jednom mjestu rudarskih skupina te nije dolazilo do naglih i masovnih preseljavanja i napuštanja odre"enih podruja. I to dodatno potvr"uje autohtonost razvitka rudarske privredne aktivnosti na prostorima Gornje Bosne bar za period eljeznog doba. Znai sude%i po materijalnoj kulturi ini se da je razvoj rudarstva, a samim tim i metalurgije u toku eljeznog doba na tlu Gornje Bosne i Gornjeg Podrinja u svojim osnovama (pa i etnikom i narodnosnom odre"enju ve%ine rudara) preteito autohtonog karaktera, a da je su samo neki manji utjecaji (poglavito u vidu tehnike) dolazili iz Erdelja. Ti impulsi rudarstva i metalurgije su uostalom bili uzajamni pa je mogu%e da su se i neki i nositelji i oblici rudarstva sa dinarskog podruja prenosili i na druga podruja. Gornjobosanska rudarska zona se sastoji od dva pojasa; fojniko-kreševskog ili lepenikog u kome je dominiralo iskorištavanje zlata, i vareškog u kome dominira eksploatacija eljeza. Izme"u spomenutih rudarskih pojasa nalazi se sarajevsko-visoka udolina. Inae na prostorima središnje Bosne je rasprostranjeno nekoliko tipova eljezno rude, ukljuuju%i i limonit.19 O eksploataciji eljezne rude i njenoj obradi u toku eljeznog doba na podrujima pruanja srednjobosanske kulturne grupe potvrdu daju nalazi grumenova eljezne rude i troske i u fazi 2. Metalurgija eljeza vezana za rane periode je dobro dokumentirana u slojevima gradinskog naselja Kopilo kod Zenice, a izgleda da se moe 837 19 ;ovi%, 1976, 192 Mesihović, Dezitijati, 2007 pretpostaviti da su u tom periodu ispitivana leišta ruda u brdima oko Poda. Kasnije faze pruaju još više dokaza o iskorištavanju eljezne rude, kao što su grumenja eljezne rude i troske u slojevima Poda, i obilni nalazi troske sa drugih gradinskih naselja koja pripadaju ovoj kulturnoj grupi.20 Leišta eljezne rude se ve% od VIII. st. p. n. e. sigurno eksploatiraju, a metalurgija eljeza je kako vrijeme prolazi sve iznimnija i razvijenija.21 Na mnogim gradinama u Lepenici i oko Kiseljaka, posebice u Podastinju, se esto nailazi na nalaze eljezne troske.22U zoni rasprostiranja srednjobosanske kulturne grupe nalazila su se i leišta bakra i to u Mraaju i Makari na Gornjem Vrbasu, Kreševu i Varešu, koji su se eksploatirali još u bronano doba.23 Nailazi se i na olovo i cink, a biljei se i postojanje kasiterita, rijetkog i dragocjenog minerala jer daje kalaj, ime su radionice središnje Bosne mogle raunati i sa doma%om sirovinom bronce. Potrebe za zlatom u privrednoj aktivnosti koja je u najve%oj mjeri bila naturalnog karaktera nisu bile velike,24 iako su sama zlatonosna leišta sigurno bila poznata i djelomino iskorištavana. Zlato se nije samo ispiralo u rijekama Lepenici i Fojnikoj Rijeci, nego se i kopalo i na obroncima Bitovnje i Vranice, planina iz kojih su ove rijeke izvirale. Metali su se vjerojatno iskorištavali i na prostorima na kojima je i u srednjem vijeku vršena eksploatacija na što podsje%a toponim Saška rupa iznad Dusine kod Fojnice. Srebrni majdan u okolini Kreševa zove se Seoniš%e ili Sehoviš%e (na tom mjestu ima dosta šljake).25 Nalazišta predrimskog iskorištavanja eljeza su vidljiva na padinama Vranice, kod Kreševa i Fojnice, na Lipnici iznad Kraljeve Sutjeske, na Konjuhu iznad Olova.26Rudnici su se moda nalazili i u ;emernici i Bakovi%ima kod Fojnice, Borovici kod Vareša (eljezo), Duboštici kod Vareša, Varešu, Donjim Krajima kod Visokog na desnoj strani rijeke Bosne, Vijakama. 20 ;ovi%, 1987, 488; 515-516 21 ;ovi%, 1976, 195-197 22 An"eli%, 1963, 160 23 ;uri%, 1908, 86-90; ;ovi%, 1976, 192; 195; Isto, 1987, 515 24 Geljezo je imalo u prapovijesnom i protohistorijskom razdoblju ve%e praktino znaenje od zlata. 25 Filipovi% S. Miljenko, 2000, 22 26 Mikolji, 1969, 4 838 Mesihović, Dezitijati, 2007 Doba rimske vladavine27 Uspostava rimske uprave donijela je uspostavu djelotvornijeg i centraliziranijeg ustroja i sustava i uvela je bolju tehniku rada sa novim sredstvima za proizvodnju što je ubrzavalo i pove%avalo razinu produkcije gornjobosanskih rudnika. Sa Rimljanima i novim višim upravnim osobljem, uglavnom stranog podrijetla došlo je i naelo bezobzirnog iskorištavanja rudonosnih bogatstava kako bi se napunile dravne riznice, sirovinama snabdjele kovnice novca i vojni arsenali, ali i zadovoljili apetiti za luksuznim i deficitarnim proizvodima. Ulaskom u okvire jedinstvene Imperije, gornjobosanski rudnici su radili za mnogo šire trište, jer oni više nisu trebali zadovoljavati samo lokalne i regionalne potrebe, nego su sada trebali zadovoljavati i stalnu i skoro «neutaivu glad» rimskog financijskog sustava, dravnog i provincijskog aparata, dvora i posebno armije te drugih potreba Imperija. Po Pliniju Starijem Dalmacija je za vrijeme Nerona davala Imperiji dnevno 50 funti (oko 18 kg)28 zlata, što je jedna prilino impresivna brojka koja govori o intenzivnosti iskorištavanja, bolje re%i crpljenja dalmatinskih bogatstava od strane Imperije.29 Korištenje doma%eg stanovništva kao radne snage je bilo veliko, a ono je, sude%i prema Floru, neposredno nakon kraja rata u IX. mjesecu 9. god. n. e., graniilo sa nemilosrdnim iskorištavanjem.30 Vjerojatno su ove mjere koje je primjenjivao Vibije Postumije, namjesnik Gornje Ilirika, bile i jedno od sredstava kanjavanja pobunjenih Ilira, pogotovu onih iz dublje dinarske unutrašnjosti, jer su prisiljavani da rade kako bi «iskupili» svoje grijehe prema Rimskoj Dravi.31 Mnogobrojni nalazi rimske eksploatacije zlata su evidentirani širom Gornje Bosne i lašvanskog porjeja i to posebno u zoni Fojnice, Geljeznice i Lepenice, ali i u njihovim drugim dijelovima, što potvr"uju središnje mjesto ovog podruja, uz Skopljansku udolinu i to 27 O rudarstvu na tlu BiH u rimsko doba v. Katzer, 1901; Pašali%, 1954; Mikolji, 1969, 10-25; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 149-150; Škegro, 1991; Isto, 1994; Isto, 1998; Isto, 1998 A; Isto, 1998 B; Isto, 1999, 19138 (zlato-39-56; srebro-57-90; olovo-90-93; eljezo-99-131); Ramovi%, 1999; Basler, 1999; Bojanovski, 1999; An"eli%, 1999; 28 Po Škegri, (1999, 56; 322) rije je o 16,,368 kg. 29 Plin. NH XXXIII, 67; O tome v. Škegro, 1999, 41 30 Flor. II, 25 31 Iako bi se iz konkretnog Florovog podatka mogao izvu%i iz zakljuak da domorodci ustvari prije Postumija nisu praktikovali iskorištavanje zlata i drugih metala, itav niz materijalnih dokaza ipak ukazuje na razvijenu aktivnost na rudonosnim zonama središnje Bosne i u vrijeme duboke nezavisnosti. A uz to ni sam Postumije nije 839posjedovali bar minimum potrebnog znanja o radu u mogao da natjera domorodce na taj posao, ako oni nisu rudonosnim zonama. Ovo je još samo jedan dokaz o relativnosti izvorne literarne gra"e. Mesihović, Dezitijati, 2007 njen poglavito juni dio,32 u dobivanju «dalmatinskog zlata». 33 Radi toga ne bi trebalo mnogo sumnjati da su oni Dalmatinci koje je Postumije iskorištavao ustvari u prvom redu bili Iliri središnje Bosne. U Gromiljaku kod Kiseljaka evidentirani su tragovi pogona za ispiranje zlata, a uz Fojniku rijeku od Gromiljaka do Ostrunice nalaze se mnoge gomile za koje se dri da su nastale ispiranjem zlata. 34 Više stotina rimskih okana (pingae) prona"eno je do danas na planinama Vranici i Kobili, pa su po Škegri i danas «tragovi rimskih rudarskih aktivnosti na ovim planinama, osobito Vranici, impresivni».35Inae na dezitijatskim podrujima se obavljala i primarna prerada zlata što potvr"uje, uz spomenute tragove pogona iz Gromiljaka, i nalaz jedne antike posude prona"ene u Divjacima kod Fojnice,36 te znaajniji rudarsko-metalurški pogoni na podruju Višnjice.37 Pored zlata, evidentirani su i tragovi eksploatacije srebra i to Dusini i Ostrunici kod Fojnice, uz potok Pavlovac blizu njegova utoka u rijeku Fojnicu, i na podruju Kreševa.38 I eksploatacija eljeza je bila izrazito prisutna, pa se tragovi eljezne troske nalaze i na sjevernoj strani Vranice, od Lašve do Lepenice, ukljuuju%i i vareško podruje.39 Pored zlata, srebra i eljeza u Gornjoj Bosni se eksploatirao i bakar (Toplice kod Fojnice) i arsen i iva (Vranci kod 32 I na podruju Gornjeg Vrbasa, konkretno najviše u gornjovakufskom prostoru (koje predstavlja zapadno zale"e Vranice), nailazi se na brojne tragove i predrimskog i antikog rudarstva. Škegro, 1999, 45-47 sa sl. 2. Ustvari planine Vranica, Bitovnja i Kobila su bile zlatonosne i zato su njene padine koje se spuštaju u Gornju Bosnu ili Skopljansku udolinu bile i „zlatonosne“, pa i konkretne zone koje gravitiraju tim planinama koje odvajaju Gornju Bosnu od Skopljanske udoline. 33 O eksploataciji zlata na dezitijatskom prostoru sa navo"enjem lokaliteta, ispirališta, rudarskih okana v. Škegro, 1999, 47-50; 56, 322 34 O rudarstvu i metalurgiji u Lepenici za rimskog doba v. An"eli%, 1963, 166-167; Imamovi%, 1976 35 Škegro, 1999, 41 36 Škegro, 1999, 48 37 Škegro, 1999, 49 38 Katzer, 1901, 4-12; Pašali%, 1954, 54; Škegro, 1998, 92 39 Misilo, 1936, 15 i d.; Mikolji, 1969, 22; Po Škegri (1999, 123) eksploatacija eljeza u središnjoj Bosni je «…sude%i po prisustvu ve%eg broja Flavijevaca, mogla zapoeti krajem 1. i u prvoj polovici 2. st. ». Ova konstatacija ne stoji, jer je postojala jaka i predrimska eksploatacija eljeza, pa bi bilo nerazumljivo da je postojao jedan hijatus u eksploataciji i obradi eljeza za vrijeme Julijevaca-Klaudijevaca. Gotovo je sigurno da je postojala kontinuirana i eksploatacija i obrada eljeza od prapovijesti, preko povijesti do zakljuno sa principatom pa i u kasnoj antici na ovom podruju. Uostalom, teško bi bilo oekivati da jedna tako potrošaka drava kao što je bila rimska, dopusti sebi da ne iskorištava poznate rudnike840 eljeza. O eksploataciji eljeza na dezitijatskom podruju v. Škegro, 1999, 123-126 Mesihović, Dezitijati, 2007 Kreševa).40U rimsko doba se u provinciji Dalmaciji eksploatiralo i olovo, koje je bilo cijenjeno zbog svoga kvaliteta.41 Na osnovi geoloških istraivanja i ve% iznesenog, podruja koja su u provinciji Dalmaciji bila prilino zlatonosna u vrijeme rimske vladavine (poglavito za principata) su Gornja Bosna i porjeje Gornjeg Vrbasa,42 tako da je ustvari najve%i dio toga zlata koji je dolazio iz Dalmacije u riznice Imperije poticao sa dezitijatskog ili njemu bliskog (susjednog) podruja. Uostalom tolika je bila vanost i prisutnost dalmatinskog, preciznije reeno gornjobosanskog i gornjovrbaskog zlata u rimskom ivotu toga vremena da je po pjesniku Publiju Papiniju Staciju (40-94. god. n. e.), prilikom njegovog opisa jedne ku%e, zlato dalmatinski metal (dalmaticum metallum), a Marcijalu (40-104. god. n. e.) je Dalmacija zlatna zemlja (aurifera terra).43 Iz toga razloga, u za razliku od ranijeg perioda kada su gornjobosanski rudnici morali brinuti o potrebama manjeg opsega, u rimsko doba proizvodnja je postala intenzivnija i obavljala se u ve%im razmjerima bez ikakvih obzira. Trište i razliite potrebe su se neslu%eno pove%ale. I rimska uprava je bogatstvima Dalmacije «gasila e"» Imperije za sirovinama, posebice njenim zlatom kako bi se sanirao stalni dravni deficit nastao izlivom novca prema Istoku kojim je osiguravan priliv luksuznih proizvoda Istoka, posebice Indije i Kine. Veliki opseg iskorištavanja, ali i slabu kvalitetu same eksploatacije, direktno potvr"uje naslage troske. To iskorištavanje rudnika i ispirališta u toku I st. n. e. imalo je katastrofalne efekte za rudne naslage i Rimska drava se brzo suoila sa novom potrebom za zlatom. Tako je ispalo da su dalmatinska leišta zlata ustvari najmanje koristi donijela domorodakom stanovništvu, dok je gro prihoda ustvari otišao u sam Rim, riznice Drave i privatnih poduzetnika.44 Tako je zlato Dalmacije, u kojoj je udio gornjobosanskog inioca bio izniman, dalo veliki doprinos izgradnji veliine Rima i njegove civilizacije pogotovu za vrijeme dinastije Julijevaca40 Škegro, 1999, 125-126 41 Škegro, 1998, 104-105; Isto, 1999, 90-93 42 Pašali%, 1954, 50 Zlato se kao primjesa arsena pronalazi i na podruju velikog Vranjka, Završ%a i na Kamenici te na podruju Borovice i Fojnice, u ijoj se rudi tako"er nalaze primjese zlata. Tona pirita iz Bakovi%a kod Fojnice sadri 20 grama zlata, a npr. u Trošniku i Bakovi%u je 1936/1937 proizvedeno je 155 kg zlata. Škegro, 1999, 48-49 43 Stat. I, 2, 153; III, 3, 90; Martial, X, LXXVIII, stihovi I i V Jireek, 1952, 23; Pašali%, 1954, 51; Škegro, 1999, 42-43 44 Kada se sagledava u svojoj cjelini, Rimsko Carstvo je u prilinoj mjeri jedno vrlo potroša%ko društvo, koje brzo i puno troši resurse sa kojima raspolae i to na jedan vrlo neekonomian nain. I onda kada su ti resursi došli do kritine toke, to društvo, kao i sama njegova841 unutarnja snaga i vitalnost, i civilizacija koju predstavlja su otišli u historiju. Mesihović, Dezitijati, 2007 Klaudijevaca, a skoro ništa za samu zemlju odakle je poticalo izuzev nekog fragmentarnog sje%anja. Inae inilac osiguravanja stalne eksploatacije rudonosnih zona je imao veliku ulogu u strateškom usmjeravanju i rimske vanjske i unutarnje politike i gospodarskog razvitka I. st. n. e. Interes osiguravanja eksploatacije metala je bio skoro ekvivalent odranju vanjske granice jer su još jedino za zaštitu rudonosnih zona bile izdvajane legije za provincije koje nisu na granici. A i pokretanje osvajanja novih zemalja uvijek je bilo odlunije vo"eno, a njihova pacifikacija temeljitija i trajnija ako se borilo za zemlje bogate rudama, kao što to pokazuje primjer Dakije. Tako je i legija VIIII Hispana do 43. god. n. e. bila stacionirana u Sisciji, odakle je mogla kontrolirati rudonosnu zonu Japre, a XX Valeria Victrix je za vrijeme svoga boravka u Britaniji posjedovala i rudnik olova. Kada je osigurano politiko, kulturno i gospodarsko jedinstvo kroz skoro pola tisu%lje%a jednog širokog prostranstva od Atlantika do Eufrata, i rudari provincije Dalmacije prvenstveno Dezitijati, Pirusti, Mezeji (na slian nain kao i srednjovjekovni Sasi), kao vrsni rudari u ve%im ili manjim skupinama ili samo pojedinano širili svoje znanje ne samo po Dakiji nego i u drugim rudonosnim zonama Imperije. Preseljavanje u Dakiju govori i da je znanje i iskustvo dinarskih rudara u tim trenucima bilo na ve%oj razini nego kod dakoerdeljskih rudara, jer bi jedino u tom sluaju bilo logino i razumljivo njihovo preseljavanje, koje je moglo biti i na dobrovoljnoj bazi. To znai da je i sam rimski dravni vrh, neposredno po okupaciji Dakije, bio svjestan injenice da su dinarski rudari jedini bili sposobni osigurati da erdeljski rudnici brzo i djelotvorno profunkcioniraju.45 Iako su i za vrijeme rimske vladavine najve%i dio gornjobosanskih rudara inili doma%i ljudi, ipak se u ovim rudonosnim zonama pove%ava u izvjesnoj mjeri i broj stranaca. Oni su poglavito zauzimali neke upravne pozicije ili bili rudarski strunjaci koji su samostalno došli ili su bili poslani radi usavršivanja tehnike i podizanja proizvodnje na višu i kvalitetniju razinu ili je rije o poslovnim ljudima koji tu borave radi poglavito trgovake aktivnosti. Naravno stranci nisu pripadali samo gornjim slojevima u rudonosnim zonama, me"u njima je bilo i obinih rudara, oslobo"enika, robova i u odre"enoj mjeri i osu"enika (ad metallam). 45 A sve kako bi daki rudnici velikim koliinama plemenitih metala mogli puniti dravne riznice i financirati novi Trajanov rat protiv Partije i planirani pohod u stilu Aleksandra Makedonskog na istok. 842 Mesihović, Dezitijati, 2007 Uglavnom je podruje bogato rudnicima pripadalo carskom fisku (fiscus),46 te je prvo davano na eksploataciju zakupcima (societates publicanorum), a kasnije upravi carskih prokuratora (procuratores),47 Ali izgleda da ispiranje, rudarenje i uop%e potraga za zlatnim rudama nije bilo smatrano samo za dravni monopol, nego su i pojedinci-privatnici mogli uzimati samostalnog ueš%a u tome i na njih bi se vjerojatno odnosio izraz bijedni skupljai zlata (leguli aurariarum, auri leguli). 48 U prilog tome da su rudarske zajednice bile uglavnom slobodne pa i autonomne govorio bi i natpis prona"en u Rudniku, u kojem se spominju «carski rudari».49 To «carski rudari» sigurno je podrazumijevalo da su ti rudari bili u posebnom, nešto privilegiranijem statusu jer ih natpis odvaja od zakupaca (coloni) sa susjednih posjeda, ali i od sustava peregrinskih civitates, jer ih definira kao neposredno «carsko podruje» (znai ager publicus).50 U Dardaniji se nailazi i na pojavu postojanja zakupnika rudnika koji pripadaju lokalnoj zajednici (ordo colonorum, coloni argentariarum, ili pojedinci nazivani coloni),51 Ovi primjeri iz Dardanije sugeriraju da postoji i pojava davanja u zakup rudnika i to ne samo iz carskog, dravnog vlasništva, nego i iz vlasništva lokalnih zajednica. A to opet sugerira da Drava nije sve rudnike uzela pod svoje, nego da postoje i rudnici u vlasništvu lokalne zajednice, npr. u Dardaniji. Da ne postoji neko unificirano pravilo u vezi sa posjedovanjem rudnika i ispirališta za vrijeme ranog principata dokazuje i primjer Seksta Marija koji je u Hispaniji posjedovao rudnike koje je 33. god. n. e. konfiscirao 46 To nije podrazumijevalo da se itava ta zona izuzima iz odre"ene civitas, npr. dezitijatske. Podruja, naselja i sela su ostajala u okviru dezitijatske civitas (o emu je ve% detaljnije govoreno), ali su sami rudnici, ispirališta, prihodi, kao i kontrola nad njima i procesom proizvodnje bili u dravnim, odnosno zakupnikim rukama. Tako bi se moglo smatrati da je poslovanje pripadalo Dravi i zakupnicima, ali da se sve to doga"alo okrueno teritorijem dezitijatske civitas. 47 Bojanovski, 1988, 63; O upravnom ure"enju i kontroli nad rudnicima u ilirskim provincijama, u prvom redu nad onim eksploatacijom srebra v. Škegro, 1998, 89-90; 105-106; Isto, 1999, 20-22; Izgleda da su dalmatinski i panonski rudnici eljeza 201/202 god. n. e. bili zakupljeni od strane krupnog poduzetnika Gaja Julija Agatopa (Škegro, 1998, 89-90; Isto, 1999, 109-110). 48 Jireek, 1952, 23 49 CIL III, 6313=8333 50 Upadljiva je i izvjesna slinost ove rudarske zajednice sa statusom srednjovjekovnih rudarskih zajednica, koje su smatrane isto «carskim», «kraljevskim» itd. , znai autonomnim zajednicama izdvojenim iz op%e hijerarhijske strukture feudalnog društva. Iako je podruje Rudnika van gornjo- i središnje bosanskog prostora, moda je bar u nekim pogledima slina situacija bila i u843 sluaju rudara na spomenutim prostorima. 51 Bojanovski, 1988, 149 fus. 37 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tiberije,52 Ipak, sude%i po smislu Florovog podatka, izgleda da su središnjo-i gornjobosanski rudnici od 9. god. n. e. vjerojatno bili pod direktnom kontrolom Drave.53 Za vrijeme ostrogotske vladavine nastupa, nakon teškog i nemirnog V. st., razdoblje stabilizacije koje se ogleda i u obnovi rudarske aktivnosti i sustava koji je o njoj brinuo, uz svesrdnu pomo% same Drave.54 Sa avarsko-slavenskim pustošenjem i masovnijim naseljavanjem novih etnikih i narodnosnih zajednica rudarska proizvodnja je opala na itavom prostoru nekadašnje provincije Dalmacije po opsegu i kvaliteti u tolikoj mjeri da se vratila na razinu prije eljeznodobne eksploatacije. Ponovna izgradnja sustava rudarstva je morala ponovo zapoeti, ali i danas Gornja Bosna predstavlja jedan od najvanijih regionalnih rudarskih bazena, s jedinom razlikom što se umjesto zlata kopa ugljen, dok se eljezo još uvijek iskorištava u Vareškoj udolini. Metalurgija Metalurgija eljeza u ilirske zemlje je prodrla relativno rano šire%i se iz dva pravca, iz mediteransko-grkog i kavkaskog-sjevernocrnomorskog. Na tragove najstarije upotrebe eljeza na prostoru današnje BiH nailazi se na prostorima rasprostiranja Glasinake kulture, i oni se datiraju u fazu III c (X. i IX. st. p. n. e.).55 Glasinaka kultura inae u toku starije faze razvitka eljeznog doba prednjai u odnosu na druga ilirska podruja u op%em kulturnom razvitku. Zanatstvo Nalazi originalne proizvodnje, kao i iznimna razvijenost i stalnost naseobina ukazuju na postojanje raznolikih zanata kod nosilaca srednjobosanske kulturne grupe. Ta prera"ivaka djelatnost je bila prilino utisnuta u kompletan privredni ivot stanovnika ovih oblasti. I izgleda da bi, se na osnovi nekih nalaza, moglo pretpostaviti da su pojedini zanati bili prenošeni sa generacije na generaciju.56 A i to dodatno pokazuje znaenje zanatstva u op%em toku gospodarstva nosilaca srednjobosanske kulturne grupe u toku eljeznog doba. I na 52 Tac. Ann. VI, 19; Cass. Dio LVIII, 22, 1-4; Wells, 1995, 179. Sude%i po Tacitovom tekstu, ovi rudnici zlata su bili privatno vlasništvo Seksta Marija, i nakon njegove osude i pogubljenja ih je formalno konfiscirala Drava, a praktino preuzeo Tiberije. To bi jasno ukazivalo da postoje i rudnici zlata i u privatnom vlasništvu i da oni nisu bili samo dravni monopol, koji se moe dati u zakup. 53 Rad u pojedinim rudnicima se regulirao i posebnim zakonima, kao što je to bio sluaj u hispanskom rudniku Vipaska (Lex de metallis Vipascensis) iz II. st. n. e. Tekst zakona je dobro ouvan na jednom epigrafskom natpisu. Mirkovi%, 2003, 16 54 Mikolji, 1969, 26-27; Basler, 1999, 101-102 55 ;ovi%, 1976, 272; Isto, 1984, 133; Mesihovi%, Autarijati, 2007, 36 844 O poecima upotrebe eljeza u BiH v. ;ovi%, 1984, 133-134 56 U konkretnom sluaju rije je rezbarskom zanatu iz Poda, ;ovi%, 1987, 516 Mesihović, Dezitijati, 2007 osnovi mnogobrojnih nalaza (skoro uglavnom iz slojeva Poda) se moe tvrditi da su sigurno postojali sljede%i zanati; kovaki, tkaki, ljevaki, kujun"ijski, lonarski, rezbarski, klesarski, «slikarski», graditeljski, drvodjeljski, stolarski. Sa metalurgijom i rudarstvom usko je bila vezana i ugljanska tehnonologija, odnosno proizvodnja drvenog ugljen. Zanimljivo je napomenuti da je sve do nedavno u Kreševu i njegovoj okolici bila veoma razvijena proizvodnja drvenog ugljena, a sami Kreševljaci su vaili kao iznimni majstori za tu proizvodnju, ak i na glasinakom podruju i uop%e u jugoistonoj Bosni.57 Guste šume Gornje Bosne davale su dovoljno sirovina za ovu proizvodnju, ali i za mnoge druge privredne i vanprivredne aktivnosti, za izgradnju stambenih objekata, za neke vrste zanatstva, ali moda i za izvoz. U vrijeme rimske vladavine ova ve% prisutna i razvijena zanatska djelatnost se samo dodatno produbljuje, postaje raznovrsnija i kvalitetnija.58 Izgleda da je u Višnjici kod Kiseljaka postojao jedan strukovni kolegij, što bi se moglo zakljuiti na osnovi jednog parcijalnog natpisa…patro(no collegii) fabrum…59 A moda je i fragment drugog natpisa (onog na kome se ita i ime kolonije Salone) spominjao kolegij.60 Razvijeno zanatstvo i dostignuta razina op%eg kulturnog ivota podrazumijevaju i odre"enu tehnološku osposobljenost dezitijatskih zajednica još u predrimsko doba, odnosno korištenje tehnikih pomagala. Sude%i po itavom nizu materijalnih nalaza dezitijatske i druge «srednjobosanske» zajednice su i u ovom pogledu bile relativno sofisticirane. Oni su raspolagali i sa tehnikim sredstvima koja su koristili za izvo"enje vrlo preciznih geometrijskih ornamenata na jednoj relativno maloj površini. Tako je zahvaljuju%i nalazu jedne bronane ploice iz Lašve (Tabla XIII, slika 7) evidentno da su se stanovnici lašvanskog porjeja, odnosno majstori iz toga podruja, još u X. i IX. st. p. n. e. sluili šestarom.61 Saobra%aj i komunikacije 57 Filipovi% S. Miljenko, 2000, 17-18 58 O zanatstvu na prostoru provincije Dalmacije v. Škegro, 1999, 249-272 59 Sergejevski, 1957, 121-123; Bojanovski, 1988, 69; 153 Ovaj mogu%i patron je izgleda bio u statusu rimskog viteza. Ali vrlo je mogu%e da se, na osnovi konteksta teksta, ovaj kolegij moda nije odnosio na Gornju Bosnu, nego na druge oblasti i gradove, moda Zadar. 60 Bojanovski, 1988, 69, fus. 85 61 ;ovi%, 1976, 228; 243 845 Mesihović, Dezitijati, 2007 Vrijeme dezitijatske nezavisnosti Komunikaciona mrea na prostorima zapadnobalkanskih i panonskih zemalja, ukljuuju%i i prostore na kojima se rasprostirala dezitijatska politija, sigurno je postojala i prije uspostave djelotvorne rimske vlasti i sustavne izgradnje putne mree po naelima civiliziranog mediteranskog svijeta. O tome potvrde daju i prona"ene koloteine koje datiraju iz predrimskog razdoblja i modeli kolica, kao što su uvena «glasinaka kultna kolica» (iji se nastanak datira u starije eljezno doba)62i nalaz glinenih modela kola iz sloja A-1 naselja na Velikoj gradini u Varvari kod Prozora. Kola takvog modela kao ona što su prona"ena na glasinakoj visoravni i Varvari su se mogla kretati na samo bolje utabanijim i širokim stazama, bar na onim dionicama na kojima je to bilo neophodno kako bi se kola mogla kretati. Uostalom i sama razina razvitka eljeznodobnih indigenih zajednica bio je takvog stupnja da se realno moe oekivati da je u predrimsko doba postojala neka putna mrea koja je povezivala naselja, privredna podruja, trgovišta, odre"ena podruja. Naravno ova putna mrea je bila znatno slabijeg kvaliteta i manjeg opsega u odnosu na onu mreu koju su Rimljani razvili. A pošto je nastala moe se re%i više-manje spontano, razvijaju%i se kroz duge periode uslijed potreba doma%eg stanovništva i njegove narodnosne i politike parcijalizacije, epihorska mrea nije imala sustavni i namjenski karakter kao što je to bila putna mrea namjesnika Publija Kornelija Dolabele. Tako su i dezitijatske zajednice u periodu svoje nezavisnosti, pored ustaljenih i prirodnih komunikacija koristile sigurno i sofisticiranije putove na kojima je bilo mogu%e i kretanje kola.63 Vanost koju je odre"ena ruta imala je zavisila od niza inilaca koji su bili varijabilni, uslijed ega se i vanost rute mijenjala. Ti inioci su u ve%ini sluajeva bile promijenjene gospodarske i politike okolnosti, promjena gusto%e naseljenosti pa i etnike i op%e kulturne slike odre"enog prostora te zemljopisni64 i klimatski inioci. Gradinska naselja, odnosno njihov poloaj, koncentracija i me"usobna sinkroniziranost predstavljaju i izvjesni indikator za detekciju «ustaljenih» i korištenih putova u prapovijesti i protohistoriji, odnosno za visinu 62 O detaljnijem prikazu (s tehnikog i umjetnikog aspekta) “kultnih kolica” sa Glasinca v. ;ovi%, 1976, 302- 303; ;ovi%, 1984, 154-155 63 Indoeuropski doseljenici su sa sobom donijeli pripitomljenog konja, a sa njim i izum kola i tokova, što prirodno podie kvalitet saobra%aja koji postaje bri, razvijeniji, stalniji a to je kao posljedicu moralo imati i postojanje putova, a ne samo utabanih staza. 64 Zemljopisni i klimatski inioci u našim zemljama zbog relativno niske razine, i to ne radikalnog oblika, 846 nisu imali primarnu ulogu u procesima vezanim za zemljopisnih i tektonskih poreme%aja u zadnjih 2500 godina promjene vanosti i razine korištenja odre"enog puta. Mesihović, Dezitijati, 2007 propusnosti, korištenja, vanosti koju su odre"eni putovi i pravci imali u odre"enom razdoblju. Gradinska naselja (ukljuuju%i i podgra"e) su u velikom broju sluajeva svojom situiranoš%u pratila ustaljene linije komunikacije i saobra%aja, smještaju%i se na ili direktno na komunikacije ili na toke preko kojih se vršilo osiguravanje i nadzor nad komunikacijama.65 Pravac predrimskih putova mogu odre"ivati i poloaji nekropola, jer je njihovo situiranje esto vršeno i u blizini putova kako bi one mogle biti pristupane. Ve%a naselja sa znatnijim gospodarskim i društveno-politikim znaajem, smještena u oblastima sa ve%om gusto%om naseljenosti i sa bitnim op%im kulturnim i duhovnim specifinostima morala su se nalaziti na pravcima pruanja vanijih putova. Saobra%ajnokomunikaciona mrea, odnosno fluktuacija i znaenje pojedinih njenih pravaca i ruta su paralelno pratili razvitak, pove%anje ili opadanje vanosti pojedinih oblasti i naseobinskih kompleksa u ivotu doma%ih zajednica i šireg okruenja. Uslijed toga su putovi morali povezivati saobra%ajna vorišta, trgovišta, metalurška i zanatska središta, rudonosne oblasti i naselja koja su imala ve%u naseljenost i iznimno znaenje po gospodarski, kulturni, i duhovni ivot odre"ene zajednice i šireg okruenja. Vanost putova u protohistorijskom periodu ogledala se i u stalnoj ljudskoj potrebi za informacijama, jer je njihovo dobivanje i dalji prijenos inilo vrlo bitnu stavku u ivotu doma%ih zajednica iji je nain ivota bio autarkiniji u odnosu na razvijeniji svijet Mediterana. Predrimske komunikacije su ostvarivale ne samo gospodarsku, kulturnu i informativnu ulogu, one su u sebi nosile i politiko znaenje jer su povezivale oblasti i naselja koja su pripadala odre"enoj politiji, me"usobno i sa njenim središtem. Time su one još jae uvezivale te oblasti u jednu cjelinu, doprinosile smanjivanju plemenskih i drugih partikularizama, stvarale i još dublje produbljivale svijest o zajednikim interesima i zajednikoj pripadnosti jednoj politiji, u našem sluaju dezitijatskom politikom entitetu.66 Znai postojali su najrazliitiji uzroci radi kojih je i predrimskim narodnosno-politikim zajednicama zapadnog Balkana bila potrebna egzistencija ustaljenih, «utabanih» komunikacija koje su morale biti me"usobno uvezane, ine%i tako jedinstvenu saobra%ajno-komunikacionu mreu, koja je bila originalna tvorevina autohtonog stanovništva.67 Domorodaki putovi su se 65 Pojedine gradine su i bile stvorene i kao kontrolne i strateške toke na tim putovima. 66 Istovremeno su politika vodstva pojedinih naroda morala voditi rauna i o svojim me"ama, odnosno mjestima na kojima komunikacije napuštaju teritoriju koja se nalazi pod kontrolom ili pripada njihovim politijama. 67 847 Kao primjeri ovakvog odnosa i me"usobnog proimanja gradinska naselja⇔putovi, ilustrativan je sljede%i primjer. Uz put kojim se povezivalo zale"e jadranske obale juno od delte Neretve (neumsko podruje) sa svojim Mesihović, Dezitijati, 2007 u svome povezivanju pojedinih oblasti i središta i pruanju svojih pravaca oslanjali i na zemljopisne karakteristike podruja preko kojih su morali pro%i, uvijek biraju%i onaj pravac koji je bio najpristupaniji i najadekvatniji. Ne samo zahvaljuju%i ostacima materijalne kulture, nego i iz djela antikih pisaca moemo posrednim putem izvu%i niz podataka koji bi ukazivali na postojanje putova na dezitijatskom teritoriju još prije ustanka, i nastanka Dolabelinog sustava komunikacija. Tako na jednom mjestu u opisu posljednje faze rata, koji se ve% direktno prenio i na samu dezitijatsku teritoriju, Velej Paterkul spominje klance (angustiis) na kojima su se ustanici estoko borili.68 Ti klanci su mogu%e bili i vani saobra%ajni prijevoji i usjeci, koji su zbog toga bili od primarnog strateškog znaenja. Oni su na jednom prilino zemljopisno «teškom» prostoru omogu%avali komunikaciju i u toku rata mobilnost ustanikih i rimskih protuustanikih jedinica. I radi toga su za njih bile vo"ene teške borbe u tolikoj mjeri da je Velej smatrao shodnim to i zabiljeiti u svome nacrtnom opisu. Doba rimske vladavine vladavine Nakon konane pacifikacije prostora na kojima je bjesnio teški trogodišnji rat, nova provincijska uprava je nastojala preduprijediti budu%e eventualne buntovnike pokrete, više vezati kontinentalnu unutrašnjost sa antikim nainom ivota, olakšati i ubrzati pokrete trupa, sustavno ustrojiti i ubrzati privrednu eksploataciju pokorenih zemalja i na kraju omogu%iti snaniji prodor civilizacije u dotada nemirno podruje. Kao najbolje rješenje za takvo preventivno djelovanje nametala se izgradnja sustavne cestovne mree, po rimskim i mediteranskim standardima, kojom bi se povezale opustošene, ali još uvijek bogate zemlje zale"em i to prije odvajanja dva pravca⇒ jednog prema Popovu polju tj. Ardijejcima i uop%e prostoru istonohercegovakih polja i drugog orijentiranog na sjever prema dolini Bregave i Daorsonu (današnji Ošani%i kod Stoca), odnosno prema Daorsima , nalazio se kao po pravoj liniji situiran itav niz gradina (od istoka prema zapadu Gradina Gornje Hrasno u Elezovi%ima, Hutovo-Raševi%i, gradina Hutovo, Kapina-Prapratnici, Ku%etineBro%anac, Gradina Bro%anac, gradina Ður"eva glavica i gradina Brestica. Sve spomenute gradine danas pripadaju u teritorijalnom pogledu op%ini Neum i ostale su u velikoj mjeri neistraene. Jedino je Š.Bešlagi% obratio panju na gradinu Gornje Hrasno, i to uzgred u okviru svojih istraivanja steaka. (Bešlagi%, 1960, 92). Zanimljivo je navesti da ovaj put i danas postoji povezuju%i Neum sa unutrašnjoš%u Hercegovine (zonom Hutova i mostarskom kotlinom). Napomena; Poloaj, koncentriranost i uvezanost, u jednu jasno vidljivu i prepoznatljivu cjelinu, gradina na prostorima istonohercegovakih polja dodatno potvr"uje tezu po kojoj su se Ardijejci nakon napuštanja dublje kontinentalne unutrašnjosti bili naselili linijom Jadran-istok Popova Polja-Bileko i Gatako polje u zale"u. 68 Vell. II, CXV, 4 848 Mesihović, Dezitijati, 2007 provincija Gornji i Donji Ilirik. Dolaskom i uspostavom svoje vlasti Rimljani su na prostorima Gornje Bosne i lašvanskog porjeja zatekli epihorsku mreu, ali njeni kvaliteta, opseg i pravci nisu odgovarali ni rimskim potrebama ni interesima. Ali kako izgleda u toku prvog razdoblja rimske vladavine se nije posve%ivala tolika panja jaanju putne mree u dubljoj dinarskoj unutrašnjosti, njenoj sistematizaciji i sustavnom ustroju, a posebno ne u pozicioniranju putne mree koja bi primarno koristila rimskim strateškim (vojnim, politikim i privrednim) ciljevima, a što se pokazalo kao velika greška.69 Ta mrea je izgra"ena vrlo brzo, za vrijeme namjesnika Publija Kornelija Dolabele (P.Cornelius Dolabella) koji je bio legatus Augusti propraetore za provinciju Gornji Ilirik (Dalmaciju) u periodu od 14 - 20/21. god. n. e.70 Osnovno svjedoanstvo o ovoj Dolabelinoj aktivnosti pruaju solinski natpisi, koji spominju pet izgra"enih cesta, svih sa polazištem u Saloni.71 Od tih pet cesta (viam munire), preko prostora koji je u periodu Dolabeline uprave zauzimala dezitijatska civitas, sigurno su prelazile dvije i to obje na istom natpisu.72 Po solinskim natpisima te ceste su se pruale (na osnovi predloenih rekonstrukcija teksta natpisa); 1. viam a Salonis ad Hedum castellum Daesitiatium per milia passuum CLVI munit…. 2. et idem viam ad Batinum flumen quod dividit Breucos Oseriatibus a Salonis munit per millia passuum CLVIII Kroz dezitijatsko podruje je prolazila i cesta koja je polaze%i iz Delminijuma horizontalno sjekla Dolabelinu mreu, i povezivala se sa sarajevskim poljem, odnosno Aquae S…. 69 potezom dolina Rame-prijevoj Pogorelica na planini Vranici-Dusina-Višnjica kod Upravo je nedostatak takve mree, koju su Rimljani predvidili izgraditi u toku prvog razdoblja svoje vladavine, bio oteavaju%a okolnost za protu-ustaniko djelovanje. Radi toga su u samom poetku ustanka pojedini detašmani u unutrašnjosti ostali odsjeeni i brzo eksterminirani. 70 Za vrijeme i pod supervizijom Dolabela je izgleda izra"ena i neka vrsta katastarske karte (forma Dollabelliana) ------Bojanovski, 1988, 64; 345; Zaninovi%, 1996, 215; Isto, 1998, 43; Isto, 1999, 216-217. Ta injenica pokazuje da su Rimljani izvršili i oficijelnu teritorijalnu specifikaciju unutar Provincije. I na osnovi forma Dollabelliana su se vjerojatno rimski oficiri, u sluaju da su bili arbitri, rukovodili u svome presu"ivanju u domorodakim razmiricama. Postojanje forma Dollabelliana definitivno potvr"uje i da su i granice dezitijatske civitas bile prostorno odre"ene i regulirane. 71 Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 152-153 72 849 CIL III, 3198b (p 2275, 2328,19) = CIL III, 10156b = ILJug I, 263, vjerojatno iz 19/20. god. n. e. Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 153 Mesihović, Dezitijati, 2007 Kiseljaka.73 Ova cesta je povezivala vana zlatonosna podruja sa Delminijumom i Aquae S…. Ova cesta nije potvr"ena u pisanim vrelima, a niti potvr"ena miljokazima, ali se moe pratiti zahvaljuju%i nalazima. Ona je bila vrlo bitna u privrednom pogledu, sa mnogo ogranaka na planinama Bitovnji i Vranici (tzv.voznici) na kojima su se nalazili rudnici zlata.74 Ni još jedna cesta koja je prolazila i kroz dezitijatsko podruje nije posvjedoena u povijesnim vrelima, ali je zato dobro sauvana na samom terenu i obiljeena miljokazima. Ta cesta je povezivala Naronu, preko istone Hercegovine, sa sarajevskim poljem. Sude%i što je na njenom pruanju na"en miljokaz sa natpisom Divo Augusto iz Podorašca kod Konjica, cesta je bila izgra"ena neposredno po Augustovoj smrti 14. god. n. e. Cesta Narona-sarajevsko polje je vjerojatno bila u ve%em dijelu ili djelomino izgra"ena na osnovama postojanja drevnog epihorskog puta sa jadranske obale u Gornju Bosnu, odnosno u podruje crnomorskog sliva. Ono što je znaajno za ovaj pravac jeste njegova dugovjenost u korištenju skoro sve do modernog doba. Kao što vidimo, na prostor Gornje Bosne i lašvanskog porjeja, odnosno dezitijatsko podruje rimske izgra"ene ceste su ulazile na tri pravca (od jednog se odvajao krak prema sjeveru ka Breucima) koja su se u Aquae S… sva slijevala u jedan pravac.75 Ovaj jedinstveni pravac se na samom istonom kraju sarajevskog polja (u blizini današnje Vije%nice u Sarajevu) ravao na dva dijela, i to jedan koji se dalje pruao prema Argentariji i dalje prema Sirmijumu i drugi koji se pruao du srednjeg toka rijeke Prae i odatle ulazio u putnu mreu Gornjeg Podrinja i dalje prema jugozapadnoj Srbiji, odnosno središnjem Balkanu, I razgranana putna mrea koja je prekrivala gornjobosansko podruje u rimsko doba ukazuje na njegovo veliko znaenje, preko njega ne samo da su prelazili putovi, nego su se i pokretali i završavali drugi putni pravci.76 Spomenuta putna mrea, odnosno njen poloaj, opseg i karakter u Gornjoj Bosni, sugerira da je ovo podruje bilo i neka vrsta saobra%ajnog vorišta. I to u okviru jedne šire zasnovane saobra%ajne mree koja je trebalo da povee 73 Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 155 74 Ujedno je i smanjivala udaljenost, jer je koristila planinsku preicu, ovog rudarskog bazena sa Salonom, preko Delminijuma, te se i ona moe smatrati horizontalnim ogrankom glavnog puta Salona- Argentarija. 75 O rimskoj cestovnoj mrei s osvrtom na sarajevsko podruje v. Ueman, 2000, 127-128 76 O rimskim cestama na tlu današnje BiH v. sinteze Pašali%, 1959 B; Isto, 1960; Bojanovski, 1974; Isto, 1977; Isto, 1978; Isto, 1981 A; Isto, 1988; Arheološki leksikon, Tom I, 1988, 151-161. I rimska putna mrea se samim tim što je povezivala ve%e naseobinske komplekse, koje je u vrijeme njene primarne izgradnje uglavnom naseljavalo domorodako stanovništvo, morala slijediti više-manje trase koje su postojale u predrimsko doba. I tamo gdje je rimska prisutnost i aktivnost (u ljudstvu i850 sredstvima) bila ve%a a interesi izraajniji, proporcionalno je bila ve%a i kvalitetnija i razgranatija izgra"ena putna mrea. Mesihović, Dezitijati, 2007 jadranske gradove, prvenstveno Salonu i Naronu, sa unutrašnjoš%u ilirskih zemalja ne samo prema panonskom bazenu, nego i prema središnjem Balkanu, njihovim rudonosnim zonama i dunavskom granicom.77 851 77 O saobraaju u središnjoj i Gornjoj Bosni u rimsko doba v. Bojanovski, 1974, 133-202; 225-228 Mesihović, Dezitijati, 2007 Nain ivota Porodini odnosi Sudei po natpisu iz upe, institucija porodice, njena tradicija i egzistencija su imali bitnu društvenu ulogu.1 Tvorac natpisa i njegov naruilac smatrali su za shodno i normalno da na sepulkralnom natpisu budu zapisana i tako za povijest ostavljena imena iz više generacije jedne porodice, Porodica, iji su nabrojani lanovi pripadali razliitim generacijama, je bila u trenutku nastanka natpisa i relativno dobrostojea, odnosno raspolagala je sa dovoljnim imetkom kojim je mogla pokriti troškove i spomenika i natpisa. Izgleda da je naruilac epigrafskog spomenika iz upe imao izraenu svijest o porodici kojoj je pripadao i koju je elio da natpisom ovjekovei (u emu je uostalom i uspio), ali i da je ujedno bio i obrazovan u duhu grko-rimske civilizacije. Znai u naruiocu natpisa su se spojile dezitijatska, domaa tradicija koje se nije elio odrei niti je zaboraviti (ili je skorojeviki prikriti) i strana rimsko-latinska kultura. On se s ovom drugom komponentom, odnosno njenim dostignuima (pismom i jezikom), opsegom, snagom i kvalitetom elio posluiti kako bi sauvao sjeanje na domae podrijetlo i ukazao, i to ne bez ponosa, na postojanje svoje porodice, a moda posredno i na njen ugled, bogatstvo i eventualno i na neku njenu «plemenitost». Sam epigrafski spomenik (stela) «Batona»2 na.en je na lokalitetu srednjovjekovne nekropole Vina, upa kod Breze i to u sekundarnoj upotrebi. 3 To bi znailo da on moda izvorno nije morao pripadati baš ovom lokalitetu, nego da je, sa nekog drugog lokaliteta u okolici Breze i šireg porjeja donjeg toka rjeice Stavnje, bio tamo prenesen poradi nove srednjovjekovne upotrebe, mogue u X. 1 Natpis ILJug III, 1591 na sepulkralnom spomeniku iz upe obitelji «Batona» 2 Korištenje izraza porodica «Batona», za porodicu iji su predstavnici navedeni na natpisu iz upe, potrebno je prihvatiti samo kao «terminus technicus», nastao iz razloga dominatnog prisustva imena Baton u onomastici ovog natpisa. 3 O lokalitetu Vina, upa kod Breze v. kod Mileti, 1975, 98; Paškvalin, 1975, 61; Isto, 2000, 219-221. Vina-upe su inae nešto udaljenije od samog mjesta Breze i skupa glavnih protohistorijskih, antikih i ranosrednjovjekovnih nalazišta kod ovog gradia, te sam naziv upa moda i ne indicira kontinuitet sa antikim razdobljem, nego odraava odre.enu srednjovjekovnu injenicu koja je na neki nain bila povezana sa upskim ustrojem Gornje Bosne. Naravno i taj ustroj upa, bez obzira na to da li je sa tim bio na neki nain i konkretno povezan sam lokalitet upa, moda je slijedila neke postavke predslavenskog ustroja, bar u teritorijalnom okviru, Gornje Bosne i konkretno brezanskog podruja, tj. porjeja Stavnje. 852 Mesihović, Dezitijati, 2007 ili XI. st.4 Tekst natpisa detektira postojanje jedne dezitijatske porodice kroz tri generacije, u prvoj generaciji se nailazi na imena Likaja i Vieta, oeva predstavnika druge generacije Batona i Teute, koji su vjerojatno bili u braku, dok treu generaciju predstavljaju mogue njihova zajednika djeca (svi navedeni pod formulacijom sin/kerka Batona) Sken (najstariji sin), Skenokalus , Skeva, Kalo, Prorad i Sken (najmla.i sin).5 Naruilac natpisa je vjerojatno bio lan porodice, ali ne oni koji su navedeni kao prva generacija. Oni u samom natpisu zauzimaju skoro sekundarno znaenje, tek poradi poblieg odre.ivanja podrijetla lanova druge generacije koji su osnovica itavog natpisa. I to posebice njen muški lan⇒ Baton, preko kojeg se odre.uje pripadnost svih šest lanova tree generacije. Zanimljivo je navesti da se skoro sva imena izuzev Teute i Skena, najmla.eg sina, navode u dativu jednine, što bi znailo da je poruka njima «upuena» od strane onih koji su u nominativu. Pošto se Teuta nalazi na poetku natpisa, usko vezana sa Batonom onda je najvjerojatniji naruilac spomenika Sken najmla.i, koji bi naruivanjem natpisa pokušao ovjekovjeiti svoju porodicu, odnosno svoje sjeanje na nju. Ako je naruilac natpisa sigurno pripadao dezitijatskom narodnosnom miljeu, sa tvorcem natpisa stvari nisu baš precizne, jer je teško identificirati njegovu pripadnost i podrijetlo. On je mogao biti i doseljenik, ali i domai ovjek sa znanjem latinskog jezika i metoda rada na izradi epigrafskih spomenika. Kada se inae razmatra pitanje porodinog natpisa iz upe, preciznije reeno imena koja se pojavljuju na njemu potrebno je ukazati i na injenicu da se na njemu pojavljuje izraz SCAEVAE BATONIS F, što bi se moglo prevesti kao Skeva (njeno ime se na natpisu nalazi u dativu jednine I deklinacije i striktno se samim tim odnosi na ensku osobu), Batona kerka. Zanimljivo je da se sin Batona Dezitijatskog u djelu Kasija Diona navodi kao ΣκευαÚν, odnosno u akuzativu jednine, i moe se transkribirati u naš nominativ jednine kao Skeuas, koji pokazuje veliku slinost sa Skeva. Tako smo došli do evidentiranog postojanja dvije osobe, samo razliitih polova, sa istim imenima 4 Pošto se na natpisu spominje više osoba, od kojih su neke sigurno pokojne u trenutku postavljanja epigrafskog spomenika, vjerojatno je ovaj natpis stajao postavljen na nekoj porodinoj grobnici ili nekropoli u blizini ili moda u upi. Njega je postavila jedna, od na natpisu spomenutih, osoba. 5 O natpisu v. D.Rendi-Mioevi, 1948, 15, 32; 49; Mayer, 1957, 81-82; Alföldy, 1969; Mikolji, 1969, 13-14 rije je jednoj vrlo zanimljivoj slobodnoj intrepetaciji sadraja natpisa; Bojanovski, 1988, 146, fus. 15; Paškvalin, 1996, 96-97 i fus. 9; Isto, 2000, 194 Paškvalin (1996, 96-97; 99-100; 104) u vezi Batona, sina Likaja sa ovog natpisa iznosi tvrdnju da je on «…pripadao obitelji Batona iz koje je potekao i sam poznati vojskovo.a Baton…». Ova konstatacija nema uporište iz više razloga; samo ime Baton je bilo vrlo rasprostranjeno na dezitijatskom podruju (do sada etiri evidentirana sluaja), što znai da je ovo ime bilo vrlo uobiajeno me.u stanovnicima Gornje Bosne i lašvanskog porjeja. Baton Dezitijatski je imao sina Skeuasa, (kod Kasija Diona u obliku akuzativa jednine ΣκευαÚν), a to muško se ne pojavljuje na natpisu i na kraju natpis ILJug III, 1591 porodice «Batona» je najmanje pola stoljea mla.i od perioda ustanka 6-9. god. n. e. 853 Mesihović, Dezitijati, 2007 (naravno izmijenjenim u skladu sa promjenom roda) koji su isto imali oeve sa istim imenima. Inae na natpisu iz upe nailazi se na još par imena sa osnovom na korijenom na Ske- , pa tako imamo i varijacije Skenokalus (Scenocalus), Sken (Scenus), Ovaj korijen se nalazi i u imenu Skenobarda (Σκενοvβαρδοvς), starješine izvjesne sjeverozapadne ilirske zajednice koji je pokušao izvršiti izdaju za vrijeme ustanka.6 Temeljei se na sadrini natpisa iz upe, moemo sa velikom izvjesnošu zakljuiti da je dezitijatska porodica pokazivala iznimno veliku unutarnju koheziju, što se prema vanjskom svijetu manifestiralo kroz jaku i prisutnu porodinu tradiciju. Tako se na natpisu iz upe nailazi na popis pripadnika jedne porodice u više generacija što je najbolje svjedoanstvo o svjesnosti znaenja institucije porodice i njenom poloaju u opoj šemi društvene strukturiranosti kod Dezitijata. Natpis iz upe, koji nesumnjivo pripada jednoj porodici potvr.uje još jednu bitnu znaajku ivota Dezitijata, za razdoblja nezavisnosti i rimskih vladavina. Na natpisu ne nalazimo nikakvo porodino ili rodovsko ime, ili bilo kakvo drugo zajedniko ime koje bi se identificiralo sa porodicom ije su vjerojatno tri generacije navedene na natpisu.7 Zbog toga nedostatka, krvnogenetska i porodina veza izme.u osoba ija su imena navedena na natpisu predstavljena je uvo.enjem termina sina/kerke…(od)…. Ako jedna tako poznata i ugledna porodica, kao što je ona iji su pripadnici navedeni na natpisu, ne raspolae ni jednim imenom, ni porodinim ni rodovskim niti bilo kakvim imenom kojim bi pojmovno determinirala svoje postojanje, nego mora koristiti ope termine kako bi to dokazala, onda iz toga sasvim jasno slijedi da Dezitijati ne poznaju porodina ni rodovska imena.8 Uostalom ni na drugim natpisima, iji su naruioci ili tvorci bili 6 Usporediti sa Skerdilaidom, bratom kralja Agrona. 7 Za razliku od dezitijatske prakse, u zapadnodelmatskim oblastima (pod utjecajem moda liburnske tradicije) i na pojedinim japodskim oblastima se sree i porodino ime. Wilkes, 2001, 88; 92 8 Nedostatak dezitijatskih porodinih, gentilnih, bratsvenih, plemenskih imena na natpisu iz upe, tom najveem rezervoaru autohtonih ilirskih imena koje se nalaze na jednom mjestu, te u djelima antikih pisaca ne znai da u okviru dezitijatske zajednice porodica, rod, bratstvo i pleme nisu postojali. Natpis iz upe, radi smisla svoga teksta jasno ukazuje na postojanje porodice, a i rod je postojao jer ni kod starih Grka, kod kojih su postojali rodovi, ime pojedinca nije bilo sloeno, nego u izvornom indoeuropskom duhu sastavljeno samo od jedne rijei. Naravno to ne znai i da porodina i gentilna imena nisu postojala, nego samo da se ona nisu upotrebljava u smislu jedinstvenog imena pojedinca. Vjerojatno je pretpostaviti da u okviru dezitijatske politije, i u formi protohistorijskog entiteta i u okvirima peregrinske civitas, rod, bratstvo i pleme naelno nikada nisu imali politiki istaknutu ulogu u smislu primarnosti. Naravno, uloga niih sastavnica dezitijatske politije⇒ plemena, bratstva i roda u toku cjelokupnog njenog postojanja je varirala, i sigurno je bila izraajnija u najranijim razdobljima, da bi vremenom sve više slabila na korist jaanja suvereniteta cjeline i vanosti porodice. Za vrijeme drugog razdoblja rimske vladavine, uslijed romanizacije, vee 854 Mesihović, Dezitijati, 2007 Dezitijati, ne nailazi se na domaa ni porodina ni gentilna ni fratelna imena, niti bilo kakvu terminološku odrednicu kojom bi se poblie definirao/ale pojedinac/ i odredila njegova/njihove pripadnosti, izuzev narodnosno-politike. Tako se i na natpisima Temansa Platorova i Nerve Laidi f. sree, pored dezitijatske pripadnosti, još samo veza⇒ osobno ime/ime oca.9 Na natpisu iz Garduna itamo ime Temans Platoris Daesitias, koji moemo prevesti kao Temans Platorov Dezitijat.10 Slino imamo i u sluaju Nerve sina Laidia, s posebnom znaajkom da je Nerva postao rimski gra.anin, vjerojatno za vrijeme svoga prelaska u legijski sastav. Nerva Laidi f. Daesitias je znai, iako je postao rimski gra.anin, zadrao ilirsko-dezitijatski nain navo.enja svoga imena. Zanimljivo je da Nerva istie svoje «dezitijatstvo» i pored toga što je dobio rimsko gra.anstvo, i da ga je veoma svjestan što se moda moe objasniti i time da je gra.anstvo dobio na kraju svoje karijere (najvjerojatnije 70. god. n. e., a umro je do 79. god. n. e. i to kao veteran). Nešto slino se nalazi i na natpisu ILJug III, 1582 iz Breze princepsa Dezitijata T. F. Valensa, sina Varona. Iz svega izloenog moe se zakljuiti da se Dezitijati, u skladu sa naelno patrijarhalnom tradicijom, navode sa svojim osobnim imenom, oevim imenom u prisvojnom genitivu (sa ili bez odrednice filius) i u pojedinim sluajevima narodnosnim, odnosno imenom svoje politije/civitas,11 koji kao izvedenica moe sluiti i kao cognomen. I tek sa primanjem rimskog gra.anstva, sada romanizirani Dezitijati, kao pravi rimski gra.ani dobivaju u okviru svoga imena i gentilno ime, ali ne domaeg podrijetla nego rimskog, kao upravo u sluaju našeg Valensa ije gentilno ime postaje Flavije, a ne neko domae ime.12 Me.utim to rimsko gentilno ime se ne moe smatrati i pravim rodovskim imenom, jer je stari rimski gentilni ustroj u periodu nakon romanizacije pripadao ve drevnoj prošlosti, tako da je prije odravala vrijeme i intenzitet romanizacije na prostorima Gornje Bosne, nego stvarnu pripadnost nekom rodu. Npr. oni Dezitijati bez obzira kojem su stvarnom dezitijatskom rodu i porodici pripadali, koji bi dobili rimsko gra.anstvo za vrijeme Vespazijana i njegovih nasljednika (Tita i Domicijana) nosili su gentilno ime Flavije. Neki drugi Dezitijat krvno-genetskim i porodinim vezama povezan sa ovim pojedincem, koji je bio nosilac flavijevskog gentilnog imena, i koji je gra.anstvo dobio za fluktuacije i breg i sadrajnijeg naina ivota, a posebice zbog primanja i dobivanja rimskog gra.anstva, stari (domai) unutarnji ustroj, sada izuzev samo razine porodice, se još više rastakao. 9 CIL III 9739 iz Garduna; CIL XVI, 11 = CIL III, p 849 (p 1959) = CIL X, 1402 = D 1989 Herculaneum 10 CIL III 9739 iz Garduna. Iz njegovog genitivnog oblika (slino kao sufiks v kod pojedinih slavenskih naroda npr. Bugara, Makedonaca, Rusa itd.) moemo zakljuiti da je Plator ime oca Temansa. 11 Bar naelno slino nalazimo i kod Atenjana-osobno ime-ime oca-ime deme. 12 Jedino što je Valensu ostalo u njegovom imenu od domae, ilirsko-dezitijatske tradicije je ime njegovog oca. A ve Valensovi nasljednici su vjerojatno prestali upotrebljavati i tu genitivnu izvedenicu i potomci Dezitijata T.F. Valensa, sina Varona su nosili samo rimska imena. 855 Mesihović, Dezitijati, 2007 vrijeme Trajana nosio bi gentilno ime Ulpije ili za vrijeme Hadrijana ime Elije. Iz tih razloga stvarna rodovska pripadnost u Gornjoj Bosni nije bila jednaka sa rasporedom i nošenjem rimskih gentilnih imena, ve bi se podudarala sa procesom, vremenom i intenzitetom primanja rimskog gra.anstva. Tako se na npr. natpisu ILJug III, 1582 iz Breze princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa, nalazi pored gensa Flavijevaca, još i na gens Elija i Ulpija, pa moda i ime jedne osobe još uvijek bez rimskog gra.anstva. A sve osobe spomenute na tome natpisu su se nalazile u nekoj, nama još uvijek nepoznatoj korelaciji, nije iskljueno i u rodbinskoj i porodinoj, tazbinskoj vezi. Za razliku od ovog natpisa sa popisom ve romaniziranih osoba, na natpisu ILJug III, 1591 porodice «Batona» još uvijek nalazimo samo na domaa imena, što bi dataciju nastanka ovog spomenika pomjerilo prilino ranije u odnosu na natpis ILJug III, 1582 iz Breze princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa. Osobe spomenute sa oba natpisa pripadaju nekom uglednom, ve i pismenom sloju dezitijatsko-gornjobosanske društvene «elite», ali one sa natpisa ILJug III, 1591 porodice «Batona» nisu još uvijek rimski gra.ani što je dijametralno suprotno stanju na natpisu iz Breze. Ta injenica bi potvr.ivala da je natpis porodice «Batona» nastao u razdoblju kada proces primanja rimskog gra.anstva, koji se naelno prvo usmjerava prema vodeim slojevima jedne peregrinske zajednice, još uvijek nije u velikoj mjeri zahvatio taj ugledniji dezitijatski sloj. Ali su s druge strane oni bili dovoljno zahvaeni elementima latinske kulture da smatraju shodnim da se ovjekovjee na natpisu pisanim latinskim pismom i jezikom. Znai njegov nastanak ne bi trebalo datirati sigurno kasnije od poetka vremena vladavine dinastije Antonina, te bi ga najrealnije bilo smjestiti u I. st. n. e., moda i pola stoljea prije nastanka natpisa ILJug III, 1582 iz Breze princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa. Nije iskljueno i da je natpis porodice «Batona» nastao i u još ranijim razdobljima, odnosno u periodu stabilizacije prilika nakon kraja ustanka 6-9. god. n. e., znai i u prvoj polovici i sredini I. st. n. e. Na osnovi podatka o romaniziranosti domorodaca od Veleja Paterkula i govora Batona Dezitijatskog mogue je pretpostaviti da su neki domorodci Ilirika, ukljuujui i Dezitijate, poznavali elemente mediteranske kulture, ukljuujui i latinski jezik i pismo. ene su vjerojatno, radi veeg i neophodnijeg prisustva gospodarskom ivotu, i kod Dezitijata, kao i kod drugih protohistorijskih naroda, imale i uivale bolji status nego Grkinje ili Rimljanke.13 Jedno od najboljih svjedoanstava koje bi, ali samo u sluaju da je Arduba pripadala dezitijatskom 13 Kod Ilirskih naroda, sudei po izvornoj gra.i Ilirke su uivale relativno dobar status o tome v. Mesihovi, Autarijati, 2007, 286 - 287. Usp. i poloaj ene na sjeverozapadnom grkom podruju u odnosu na klasinu i helenistiku Atenu. Cabanes, 2002, 22-23. Po Tacitovom svjedoenju (Ger. 8) Germanke su imale u svojim zajednicama iznimno znaenje i utjecaj, jer «Germani dre da u eni ima neeg boanskog…». Po Tacitu (Ger. 18-19) «Germani su gotovo jedini me.u barbarima koji se zadovoljavaju samo jednom enom», što bi iniciralo da je kod drugih barbarskih naroda ili onih peregrina koji još uvijek nisu bili romanizirani bila prisutna i vidljiva poligamija, znai i kod Ilira. 856 Mesihović, Dezitijati, 2007 podruju, posredno dosta toga reklo o poloaju dezitijatskih ena prua Dionov opis opsade Ardube.14 Iz toga opisa se moe zakljuiti da su ardubske, i uope ilirske ene, pokazivale visok stupanj slobode i samoinicijativnost u odnosu na svoje muške sunarodnike. Tako su se te ene javno i aktivno suprotstavile eljama i namjerama svojih muškaraca da se predaju, pa i otvoreno stale na stranu stranaca koji su se isto suprotstavili predaji. One se nisu ustruavale ni da u.u u konflikt niti da ne, kada su uvidjele oajnost situacije, preduzmu i vrlo radikalne poteze i samortvovanje i to samo vo.ene svojom volji. Iznimna prisutnost ena na natpisima iz rimskog doba, kada se postupno gasio protohistorijski bolji i slobodniji poloaj ene, i to ne kao samo objekata nego i subjekata i naruilaca natpisa isto ukazuje na bolji statusni poloaj, ali još uvijek samo pod uvjetima i unutar okvira patrijarhalnog društva.15 Ima dosta natpisa na kojima se npr. samo ene javljaju, a one ine skoro polovicu svih dosada zabiljeenih imena sa natpisa na spomenutim prostorima. Najbolji primjer je natpis T.F. Valensa, gdje ene izgledaju imaju istaknutu ulogu u ivotu ovog dezitijatskog princepsa, Obrazovanje Prvo pitanje koje se postavlja u okvirima razmatranja ove problematike jeste predrimska upotreba pisma kod Dezitijata i drugih središnjebosanskih zajednica. Kao što se ve okvirno istaklo u poglavlju o izvornoj gra.i, poznavanje pisma i njegova upotreba u osnovnoj funkciji kao prenosnika i arhivara informacija je bilo prisutno i u ilirskim zemljama i prije rimskog zaposjedanja. Me.utim ti rijetki tragovi ipak ukazuju da je ono bilo dosta sporadino i samo u specijalnim prilikama i da su u tu svrhu korišteni alfabeti Grke i Italije i da ilirski narodi, bar na osnovi dosadašnje poznate izvorne gra.e i znanja, nisu razvili nikakav autohtoni sustav prijenosa informacija a koji bi se mogao nazvati pismom. Nalazi pismenosti iz Poda (slika 48 i 49) ukazuje na bar elementarno poznavanje pismenosti u smislu svoje istinske funkcije, a ne u slubi magijskih obreda i znakova kulta. Uostalom uope i ne vidimo razloga da se tragovi pisma na posudama iz Poda tumae kao kultni i da se smatra da su ta pismena kod stanovnika protohistorijskog Poda tumaena samo kroz magijsku prizmu kao religiozni i ritualni znakovi.16 14 Cass. Dio LVI, 15, 1-3 15 Ipak se na natpisu «Batona» porodina veza definira kroz odnos sin/kerka…od oca, a ne majke, znai samo po agnatskoj vezi. 16 Movi, 1964; Isto, 1965, 48-65; Isto, 1975; Isto, 1976, 207-208; Isto, 1983, 170-181; Movi, 1983 A, 433-457; Isto, 1987; Šalabali, 1967; Movi, 1987, 504; Arheološki leksikon, Tom II, 1988, 137; 164; Stipevi, 1989, 191 857 Mesihović, Dezitijati, 2007 Vrijeme rimske vladavine do 6. god. n. e. Po Veleju Paterkulu, buntovnici koji su se otisnuli u rat 6. god. n. e. su pored prihvaanja naela rimske discipline, poznavali i latinski jezik a neki od njih i pismo17 a ni intelektualni rad nije im bio stran (Omnibus autem Pannoniis non disciplinae tantummodo, sed linguae quoque notitia Romanae, plerisque etiam litterarum usus et familiaris animorum erat exercitatio).18 Samim tim i neki ilirski domorodci su vjerojatno bili upoznati i sa onim što se u antici podrazumijevalo pod knjievnošu, odnosno literarnom kulturom. Iako Velej govori samo o Panonima, moe se, uslijed poslovinog Velejevog predimenzioniranja «panonskog», smatrati da se ovaj podatak odnosi i na ostale ilirske narode koji su se pokrenuli na ustanak, ukljuujui i Dezitijate. Uostalom, dinarski ilirski narodi su se u okvirima rimske provincijalne strukture nalazili uklopljeni nešto due od dva desetljea u odnosu na Panone, pa su se za to vrijeme oni vjerojatno i više pribliili opim kulturnim tekovinama grko-rimskog svijeta Mediterana, nego naknadno osvojeni panonski svijet. I oratorstvo Batona Dezitijatskog kojim je uspio impresionirati i obrazovanog, i nije nevano istai pobjednikog Tiberija19 na svoj nain pokazuje da je i Baton bio upuen u tekovine antike knjievnosti. To bi znailo da poznavanje latinskog jezika i pisma, antike knjievnosti i poeci prodiranja intelektualizma u antikoj formi kao što je to npr. bila filozofija nisu bili ogranieni samo na Panoniju, kao što bi to izgledalo ako bi se Velejev podatak tumaio bukvalno i nekritiki, nego da su bili prisutni i na dinarskom pojasu ukljuujui i Dezitijate.20 Znai sve izneseno bi Na podruju rasprostiranja srednjobosanske kulturne grupe, u proto-urbanom naselju Pod prona.ena je sloju koji se datira na kraj VII st. p. n. e. itava vaza sa natpisom, ispisanim umbroetrurskim alfabetom. Pored ove vaze, prona.eni su u mla.im slojevima nalazišta Pod (razdoblje 450-300 god. p. n. e.) još jedan manji pehar i pršljenak sa po nekoliko slovnih znakova, te fragment vaze s dijelom natpisa. Ali pitanje pismenosti na tlu današnje Bosne i Hercegovine je mnogo sloenije pitanje. Mak ni urednici Arheološkog leksikona BiH, do danas najreprezentativnijeg izvora informacija za BH arheologiju, antiku i srednjovjekovnu povijest, nisu mogli da decidirano odgovore koji su to najstariji tragovi pismenosti na tlu BiH, nego su prešutno ostavili mogunost da su i znakovi urezani na keramici vinanske kulture prona.enoj na lokalitetu Gornja Tuzla, ije podrijetlo i znaenje još uvijek nije utvr.eno, najstariji znakovi pisane komunikacije na tlu BiH. (Arheološki Leksikon BiH, Tom I, 1988, 137; natuknica B.Movia) 17 Latinska rije litterae se moe prevesti i kao pismo (npr. latinsko pismo) i kao knjievnost, ali bez obzira na koji nain preveli Velejev izraz kao poznavanje rimskog pisma ili kao poznavanje rimske knjievnosti, za naša razmatranja smisao ipak ostaje isti, tj. neki domai ljudi Ilirika su morali do 6. god. n. e. biti upoznati i sa latinskim pismom koje su i koristili, pa samim i sa latinskom, pa i uope antikom dotadašnjom knjievnošu bar u nekoj mjeri. 18 Vell. II, CX, 5 19 Cass. Dio LVI, 16, 2-3 20 Inae smatramo i da je Velejev podatak da su svi Panoni, odnosno buntovnici, poznavali rimsku disciplinu i latinski jezik, a neki i pismo i antiki intelektualizam pretjerani. On je ovakvim prenaglašavanjem elio istai da velika veina onih protiv kojih se borio Tiberije nisu bili barbarska rulja, nego kulturno i duhovno sofisticiraniji (za grkorimska shvaanja) neprijatelj koji je poznavao i rimsku vojnu strategiju, taktiku i disciplinu. Naravno ta Velejeva 858 Mesihović, Dezitijati, 2007 dodatno dokazivalo da su još u toku prvog razdoblja rimske vladavine, u desetljeima prije izbijanja ustanka, me.u dezitijatsko stanovništvo prodrli i bili apsorbirani u nekoj odre.enoj koliini pojedini elementi razvijene grke-rimske i uope mediteranske kulturne tradicije. Ta apsorpcija je neminovno morala ukljuivati i metode i obrazovnog sistema i njegove objekte izuavanja i usvajanja, jer bez toga se ne bi mogao razumjeti proces u toku kojeg su domorodci prihvaali razvijeniju kulturu novog gospodara. A to znai da su grki i rimski uitelji, filozofi i drugi prenositelji intelektualnih znanja stranog podrijetla, te grke i latinske knjige i spisi i prije ustanka 6 god. n. e. bili prisutni me.u Ilirima, ukljuujui i Dezitijate. Me.u Dezitijatima i to još u najranijim periodima njihovog ulaska u svijet antike grkorimske kulture bila je raširena vještina govorništva. To na najslikovitiji nain pokazuje podatak Kasija Diona gdje se kae da je Baton Dezitijatski nakon svoje predaje pred Tiberijem i njegovim štabom odrao dug govor u obranu svojih sljedbenika (...υÓπε;ρ δε; τωÇν α[λλων πολλα; αjπελογηvσατο).21 I drugi elementi razgovora, kao što je onaj uveni Batonov odgovor Tiberiju, ukoliko ga je naravno Kasije Dion vjerodostojno prenio, dodatno potkrepljuju Batonovo govorniko umijee. U toj jednoj vrlo saetoj, ali u potpunosti sadrinski jasnoj, reenici on je objasnio uzroke izbijanja ustanka a da nije morao dodatno to obrazlagati. To umijee mu je sigurno itekako bilo potrebno u toku samog ustanka, stvaranja Saveza, kanjavanja otpadnika, odranja ustanikih snaga sastavljenih od heterogenih politija u kakvom-takvom jedinstvu i na kraju kao što vidimo u inu kojim se zaloio za poštedu svojih sunarodnika od strane pobjednika. I vjerojatno je i njegovo umijee govorništva bilo razlogom da Tiberije ne samo poštedi one za koje se Baton Dezitijatski zalagao, pa i sam dezitijatski narod daljeg stradanja, nego i da se sam Baton Dezitijatski poštedi i da ostatak ivota provede u izgnanstvu. Druga vana injenica koja se moe posredno izvui iz Dionovog podatka u kojem opisuje su.enje Batonu Dezitijatskom jeste pretjeranost ne podrazumijeva da spomenute tekovine antike ope kulture nisu u odre.enoj mjeri bile prisutne i me.u peregrinima Ilirika. One su sigurno bile najviše prisutne u višim slojevima, domorodakim politikim, društvenim i vojnim predstavnicima, prometnijim i privredno aktivnijim naseljima i oblastima, u središtima rimske i lokalne uprave, aktivnim i isluenim vojnicima pomonih jedinica, te u okolici doseljenikih naseobina i me.u svim onim koji bi na neki nain bili u duem i svestranijem kontaktu sa Rimljanima i drugim pripadnicima razvijenog antikog društva. Domorodci iz tih slojeva su nastojali da se što je mogue više uklope u društvenu i kulturnu sliku svijeta koji su Rimljani stvarali, a koja je na prvi pogled bila primamljiva Dalmatincima i Panonima koji su još doskora ivjeli u protohistorijskom razdoblju sa svim onim nainom ivota i shvaanja koje su obiljeavali tu razinu razvitka. S druge strane ruralnije i zabitije zajednice, posebice one u kontinentalnoj unutrašnjosti nisu se baš tako brzo aklimatizirale na nove uvjete, tako da se mora odbaciti Velejev podatak kao nesumnjivo pretjeran, jer bi on bukvalno shvaen podrazumijevao da je proces romanizacije u ilirskim zemljama dobrano poodmakao do 6. god. n. e. što je ipak teško prihvatiti. 21 Cass. Dio LVI, 16, 2-3 859 Mesihović, Dezitijati, 2007 da ovaj posljednji svoj govor i uope komunikaciju sa Tiberijem odrava bez pomoi prevodioca, odnosno da se ostvaruje neposredni razgovor. To bi impliciralo da je Baton Dezitijatski poznavao i dobro govorio latinski jezik, jer je teško pretpostaviti da su Tiberije i njegovi lanovi štaba prisutni na su.enju aktivno govorili materinji jezik Batona Dezitijatskog.22 Odrati dobar, opširan i argumentiran govor na jeziku koji nije materinji i to pred osobama koje su i same upuene u vještine retorike na latinskom i grkom jeziku iziskuje izniman napor, znanje i umijee. Baton Dezitijatski je znai vladao u tolikoj mjeri i latinskim jezikom da ga je mogao teno govoriti i uz to i praviti stilski figure i tako impresionirati prisutne. Svoje umijee latinskog jezika i govorništva Baton Dezitijatski je znai morao da izgra.uje i pod utjecajima i naelima koji su dolazili iz razvijenih oratorskih škola grkog-rimskog svijeta Mediterana. Jedino bi u tom sluaju Baton Dezitijatski mogao svojim govorom da, pred glavnim protivnikim zapovjedništvom protiv kojih se borio, dostojno i uspješno zastupa interese svojih sunarodnika i ostalih ustanika. Tiberije i ostali Rimljani, okupljeni tom prilikom, velikom veinom su bili iznimno obrazovani, što je u tadašnjem antikom svijetu podrazumijevalo i poznavanje retorike bar u nekoj mjeri, pa bi bilo za oekivati da su oni znali vrednovati Batonov govor sa dobro razvijenih retorskih pozicija i naela. Sam Tiberije je prije izbijanja ustanka jedan period ivota proveo na otoku Rodosu. I Skeuas je u rimski zapovjedniki tabor poslan ne samo zato što je bio Batonov sin, nego što i je i on vjerojatno poznavao latinski jezik, neke elemente ope grko-rimske kulture, pa je na najbolji nain mogao pred rimskim zapovjednicima reprezentirati elje i namjere svoga oca. Drugo razdoblje rimske rimske vladavine Postojanje iznimnog broja natpisa na prostoru koji je zauzimala dezitijatska civitas, te natpisa van toga podruja na kojima se decidirano spominju osobe dezitijatske pripadnosti, potvr.uje da je proces prihvaanja antike kulture, sa primarnom njenom karakteristikom latinske pismenosti, još u toku I st. n. e. ve bio prilino uhvatio korijenja me.u Dezitijatima.23 Taj proces, izraen kao što je reeno primarno u prihvaanju latinske pismenosti, morao je biti rezultat i pojave i primjenjivanja bar u svojim osnovama obrazovnog sustava rimskog tipa. Taj sustav je vjerojatno obuhvaao veinom samo gornje i urbanizirane slojeve dezitijatske zajednice. Posebice su mladii iz redova 22 U ovom kontekstu je potpuno nebitno da smo podatke i same fragmente iz govora Batona Dezitijatskog dobili iz povijesnog djela koje je izvorno pisano na grkom jeziku. Ne vidimo nikakvog razloga da Tiberije i njegov štab, pretvoren za tu priliku u sud, koriste grki, umjesto latinskog jezika u toku procesa. 23 Uz to da pismenost nije bila zastupljena me.u Dezitijatima u I. i II. st. n. e. besmisleno bi bilo oekivati da se uope naruuju pisani spomenici koji evociraju neije postojanje i djelovanje, jer osnovni cilj njihovog stvaranja jeste da ih neko proita. To bi znailo da su i naruioci natpisa, od kojih neki nisu još uvijek sa rimskim gra.anstvom, poznavali i koristili latinsku pismenost, pa samim tim bili i relativno obrazovani na tekovinama mediteranske, u konkretnom sluaju rimsko-latinske kulture. 860 Mesihović, Dezitijati, 2007 porodica koje su davale princepse i uope uglednike uivao sve pogodnosti rimskog sustava školstva. On je bar za prve generacije nakon pacifikacije, dugorono gledano, bio jedno od najbitnijih sredstava rimske dravne politike prema provincijalcima. To je bio i prvi stepenik koji je vodio uvršivanju rimske dravne ideje me.u Ilirima i njihovoj sve veoj identifikaciji sa njom. Obrazovani u duhu grko-latinske knjievnosti i kulture i ostalih tekovina i dostignua antike kulture mladii iz uglednih kua Gornje Bosne i lašvanskog porjeja postajali su najbolji eksponenti odranja rimske vlasti u njihovoj zemlji. Ugled i utjecaj porodica i rodova unutar sveukupne dezitijatske zajednice u kojima su ti romanizirani Dezitijati postupno preuzimali starješinstvo imali su veliki efekt na dalji proces romanizacije posebice na obino «plebejsko» stanovništvo Gornje Bosne. I to obino stanovništvo se pokušavalo pribliiti, kopirati ili bar podraavati nain ivota svojih prvaka iji je duh, zahvaljujui višegodišnjem «drilu» rimskih škola, bio više-manje bespovratno preoblikovan u grko-rimskom stilu. Uvo.enje grko-rimske kulture i uope mediteranskog naina ivota u podinjene zajednice sa niim opim kulturnim razvitkom bio je namjerno osmišljen i uvo.en od strane rimskih dravnih i provincijskih institucija i u toku prvog, a posebice za vrijeme drugog razdoblja rimske vladavine kada je trebalo dodatno i sustavno pacificirati nekada buntovniko podruje i stanovništvo izlaui ga romanizaciji i prihvaanju osnova grko-rimskog naina ivota. O takvoj politici i to u I. st. n. e., najbolje svjedoanstvo pruaju: a) Postojanje škole u Galiji u gradu Augustodunumu gdje su galska djeca iz plemenitijih, uglednijih i utjecajnih porodica uila «slobodna umijea»,24 odnosno bolje rei usa.ivane su im tekovine grko-rimske kulture, što je bio najvaniji preduvjet prihvaanja rimske vlasti i asimiliranja u svijet mediteranske civilizacije, koju tada predstavlja Rimska Drava. 25 b) Tacitov opis djelatnosti njegovog tasta Agrikole u Britaniji, gdje je nastojanje za civiliziranjem i ulju.ivanjem na grko-rimski nain domorodaca Tacit maestralno izrazio rijeima da je to premda se zvalo civilizacijom, bilo ustvari dio ropstva (Idque apud imperitos humanitas vocabatur, cum pars servitutis esset).26 24 Tac. Ann. III, 43; Inae kako se moe zakljuiti iz navodnog Meceninog govora Oktavijanu (Cass. Dio LII, 26), rimska dravna vlast je mnogo polagala u sustav školstva ne samo kao promotora romanizacije i uope kultiviziranja, nego primarno u vidu ideologiziranja u svrhu ouvanja sustava principata. 25 Pored Galije i za Španiju vrela potvr.uju postojanje škola pod dravnim patronatom (i to ne samo za vrijeme Sertorija) u kojima su se obrazovala djeca iz uglednijih i aristokratskijih porodica. Iz naela analogije moe se pretpostaviti da su takve škole postojale u toku I. st. n. e. i na ilirskom podruju, i u kojima su znanja stjecali i bili indoktrinirani i mladi iz dezitijatske civitas. 26 Tac. Agr. 21 861 Mesihović, Dezitijati, 2007 Iz svega izloenog se vidi da su tekovine literarne i obrazovne kulture, ili bar neke njihove elemente, Dezitijati vrlo rano usvojili i da su oni predstavljali ustvari prve korake u procesu romanizacije stanovništva Gornje Bosne, lašvanskog podruja, Skopljanske udoline i okolnih prostora. Svi ovi podaci su u oštroj suprotnosti sa Florovim, odnosno moda Livijevim podatkom, da su Dalmatinci bili divlji i vrlo glupi, neposredno po završetku rata 9. god. n. e. 27 A pošto su rudnici i ispirališta zlata Dalmacije uglavnom bila koncentrirana u Gornjoj Bosni i Gornjem Vrbasu, jasno je da se ovaj podatak odnosi dobrim dijelom i na dezitijatske zajednice koje su eto bile natjerane na «kuluk» radi kopanja i ispiranja zlata. Posebice to treba imati u vidu ako se zna da je Vibije Postumije bio ostavljen da pacificira preostale ustanike enklave i to baš u dubljoj dinarskoj unutrašnjosti. Me.utim ovaj podatak u kome se govori sa prilino prezira i mrnje prema Dalmatincima, ukljuujui vjerojatno posebice Dezitijate, je nastao pod specifinim uvjetima trajanja rata 6-9. god. n. e., pa se kao takav mora i uzeti u razmatranje. Uostalom vrlo je teško povjerovati da Dalmatinci, i to još posebice nakon skoro etiri desetljea rimske uprave i provincijskog sustava u kojem su ivjeli, nisu znali cijeniti vrijednost zlata i da su baš bili toliko neuki. A i Florove konstatacije o njihovim intelektualnim sposobnostima su ipak u oštroj kontradikciji sa Velejevim podacima. Mitološka, tradicijska i povijesna svijest Na pitanje da li je me.u Dezitijatima postojala svijest o prošlosti moe se odgovoriti potvrdno. Za tu konstataciju najviše dokaza pruaju natpis iz upe, gdje je preko navo.enja njenih lanova navedena prošlost jedne porodice koja se protee kroz tri generacija i natpis ILJug III, 1582 iz Breze princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa, gdje se isto susreemo sa postojanjem jedne genetske veze otac/sin. T.F. Valens kao princeps jedne politije, a usto nesumnjivo i obrazovan bar u nekom vidu u duhu antike tradicije, je morao bar u nekom pogledu poznavati i povijest svoje politije iji je bio uglednik. Naravno drugo je pitanje kakav je oblik ta spoznaja o vlastitoj prošlosti imala, da li je bila vid tradicije prenošen naelno usmenim putem i tek sporadino i po potrebi zapisivan, ili je ve postojala kao izgra.ena povijesna svijest. Tako je rimski imperijalizam dobivao i svoju kulturnu dimenziju i time i jasniju idejnu osnovu ali i opravdanje za svoje postojanje. To se vidi upravo i najviše iz primjera što je namjerna kulturna apsorpcija primjenjivanja prvenstveno prema vodeim slojevima domorodakog stanovništva. Time se pokušavala ideja rimske drave pribliiti u što je mogue veoj mjeri buduim domorodakim prvacima kako bi je oni, a preko njih i ostatak populacije mogli što je lakše prihvatiti i dalje razvijati. 27 Flor. II, 25 862 Mesihović, Dezitijati, 2007 Da bi neka društveno-politika struktura, ukljuujui i onaj tip koji su imali Dezitijati i prije rimskog zaposjedanja, mogla biti funkcionalna potrebno je da u njoj postoji i neka vrsta svijesti o njenoj prošlosti, onome kroz što je ona prošla, ustvari jednostavno reeno sjeanje na njen razvitak. Iz toga razvitka, odnosno sjeanja na njega, proisticale su norme, zakoni, obiaji, vrijednosni i moralni sustavi na osnovi kojih su trebali funkcionirati društveni, politiki, gospodarski i normativni sustavi Dezitijata u sadašnjosti i budunosti. Pošto je dezitijatska politija bila relativno sloena autohtona formacija trajnijeg a ne ad-hoc karaktera, koja je trajala stoljeima (i u periodu nezavisnosti i u periodu rimskih vladavina), normalno je oekivati da postoji nešto jaa svijest o vlastitoj prošlosti, koja je moda u jednom svom segmentu bila i oficijelno pamena i prenošena. Nesumnjivo je trebalo pamtiti i politike i religijske dunosnike, njihova imena i ono što su radili te sva vanija doga.anja vezana za interese dezitijatske politije, i to ne samo za vrijeme rimske vladavine i prodora latinske pismenosti nego i u periodu nezavisnosti. Sada se postavlja pitanje kako su ta sjeanja uvana i prenošena sa jedne dezitijatske generacije na drugu, da li su ona bila zapisivana ili prenošena usmeno, da li je ova svijest bila zaogrnuta religijskim plaštem i provo.ena od strane sveenika ili nekih drugih religijski posveenih pojedinaca ili je imala svjetovniji karakter, U ranijim razdobljima «starinske» epske pjesme, prenošene poglavito usmenim putem, su vjerojatno bile jedina povijesna tradicija unutar dezitijatskih zajednica.28 Me.utim sa sve svestranijim razvitkom, a posebice poradi sve izraajnijih kontakata sa mediteranskim svijetom nesumnjivo se nametala potreba sustavnije brige i o povijesnoj tradiciji, ali i o ispravnijem pamenju prošlosti. Ishrana i odjea Iako su poznavali i koristili vinovu lozu, Iliri a sa njima i Dezitijati su u veoj mjeri kao alkoholno pie koristili druga pia.29 Ishrana je kod Dezitijata u veoj mjeri, pogotovu za vrijeme 28 I po Tacitu (Ger. 2) starinske pjesme su jedina povijesna tradicija kod Germana (Celebrant carminibus antiquis, quod unum apud illos memoriae et annalium genus est). 29 O tome v. Mesihovi, Autarijati, 2007, 287 - 288 Strab. Geo. (VII, 5, 10) navodi da je unutrašnjost od ilirske obale, koja je planinska, hladna i snjena, posebice ona na sjevernijim dijelovima, bila oskudna sa vinovom lozom, ne samo na uzvisinama, nego i na ravnijim podrujima, što ne znai da vinove loze nije i bilo na prijelazu izme.u stare u novu eru i ranije. Kasije Dion za Panone, koje je osobno dobro poznavao (bar one u Gornjoj –zapadnoj-- Panoniji), kae da nisu kultivirali maslinu, a vino samo u malim koliinama i lošeg kvaliteta, dok i jedu i piju (sigurno u vidu neke vrste piva) jeam i proso. Cass. Dio XLIX, 36, 2-3. 863 Mesihović, Dezitijati, 2007 nezavisnosti, bila zasnovana na mesu i mesnim prera.evinama, kao uostalom i kod veine drugih dinarskih kontinentalaca i planinaca. Taj nain ishrane je sasvim razumljiv ako se imaju u vidu geomorfološke i klimatske karakteristike tla. Kalorina, masna i energetski odriva ishrana u tim krajevima je bila jedan od uvjeta opstanka. O dezitijatskoj odjei prije romanizacija teško se moe, zbog nedostatka dokaza, govoriti preciznije. Jedino što je od te odjee ostalo su fibule i igle prona.ene u grobnicama Vratnica i Kamenjaa. U rimsko doba odjea, sudei po likovnim prikazima na spomenicima, ne prikazuje neku veliku specifinost u odnosu na druge krajeve Provincije, pa i susjednih oblasti.30 Muškarci uglavnom nose košulju sa širokim rukavima –dalmatika- (Bila, Zenica) i koja je u III st. n. e. potisnula tuniku, te ogrta (Zenica, Pazari, Višnjica). ene nose uglavnom donju i gornju haljinu (ili jednostruku) i ogrta (Zenica, Bila, Kiseljak). Na nekim spomenicima prizori ena pokrivaju glavu nekom vrstom kape (iz Kiseljaka, Breze i Zenice) i maramom (reljef iz Kaknja), a u Zenici se sree i lik djevojice sa trakom koja vee kosu na kojoj vise privjesci. U Hadiima opet glava je pokrivena velom. Odjea u rimsko doba je inae bila ukrašena i nakitom, praktinim kao fibule (tip sidro iz Breze) ili estetskim kao agrafe, te okruglim ukrasima u koje su utisnuti krugovi (Zenica). Na jednom spomeniku iz Kiseljaka se ak vidi i urezana šestokraka zvijezda, a na fragmentu iz Zenice i na spomeniku iz Višnjice primjeuje se srcoliki ukras sa lancima. Viktor Hen je Europu dijelio na 2 dijela, i to na Europu vina i ulja (tj. onu koja je po shvaanjima Grka i Rimljana mediteranska i civilizirana) i na Europu piva i putera (kontinentalnu i barbarsku). Moda bi trebalo pored ove dvije Europe dodati i onu treu koja nije koristila samo pivo i vino, nego i pia nastala destilacijom voa i meda. 30 O odjei provincijalaca u rimsko doba v. Patsch, 1915, 126 – 130; Paškvalin, 2000, 206-208; Graanin, 2005, 293 864 Mesihović, Dezitijati, 2007 Hrestomatija literarnih vrela i natpisa Antika literalna vrela (Izabrani dijelovi) Strab. Geo. VII, 5, 3, «“Εθνη δj εjστι; τωÚν Παννονιvων ΒρευÇκοι και; jΑνδιζηvτιοι και; ∆ιτιvωνες και; ΠειρουÇσται και; ΜαζαιÇοι και; ∆αισιτιαÚ Úται ται ω|ν Βαv vτων ηJγεµωvν». ∆αισιτιαται, Βατων Ovid. Tristia, II, 225 «…nunc tibi Pannonia est, nunc Illyris ora domanda, 225 Raetica nunc praebent Thraciaque arma metum…» Ovid. Ex Ponto, II, I (Germanico) «Huc quoque Caesarei peruenit fama triumphi, languida quo fessi uix uenit aura Noti. Nil fore dulce mihi Scythica regione putaui: iam minus hic odio est quam fuit ante locus. Tandem aliquid pulsa curarum nube serenum 5 uidi fortunae uerba dedique meae. Nolit ut ulla mihi contingere gaudia Caesar, uelle potest cuiuis haec tamen una dari. Di quoque, ut a cunctis hilari pietate colantur, tristitiam poni per sua festa iubent. 10 Denique, quod certus furor est audere fateri, hac ego laetitia, si uetet ipse, fruar. Iuppiter utilibus quotiens iuuat imbribus agros, mixta tenax segeti crescere lappa solet. Nos quoque frugiferum sentimus inutilis herba numen et inuita saepe iuuamur ope. Gaudia Caesareae mentis pro parte uirili 865 15 Mesihović, Dezitijati, 2007 sunt mea: priuati nil habet illa domus. Gratia, Fama, tibi per quam spectata triumphi incluso mediis est mihi pompa Getis! 20 Indice te didici nuper uisenda coisse innumeras gentes ad ducis ora sui, quaeque capit uastis inmensum moenibus orbem, hospitiis Romam uix habuisse locum. Tu mihi narrasti, cum multis lucibus ante 25 fuderit adsiduas nubilus auster aquas, numine caelesti solem fulsisse serenum cum populi uultu conueniente die atque ita uictorem cum magnae uocis honore bellica laudatis dona dedisse uiris 30 claraque sumpturum pictas insignia uestes tura prius sanctis inposuisse focis Iustitiamque sui caste placasse parentis, illo quae templum pectore semper habet, quaque ierit, felix adiectum plausibus omen 35 saxaque roratis erubuisse rosis; protinus argento uersos imitantia muros barbara cum pictis oppida lata uiris fluminaque et montes et in altis proelia siluis armaque cum telis in strue mixta sua 40 deque tropaeorum quod sol incenderet auro aurea Romani tecta fuisse fori totque tulisse duces captiuos addita collis uincula paene hostis quot satis esse fuit. Maxima pars horum uitam ueniamque tulerunt, in quibus et belli summa caputque Bato. Cur ego posse negem minui mihi numinis iram, 866 45 Mesihović, Dezitijati, 2007 cum uideam mitis hostibus esse deos? Pertulit hic idem nobis, Germanice, rumor oppida sub titulo nominis isse tui 50 atque ea te contra nec muri mole nec armis nec satis ingenio tuta fuisse loci. Di tibi dent annos! A te nam cetera sumes, sint modo uirtuti tempora longa tuae. Quod precor eueniet—sunt quaedam oracula uatum—, 55 nam deus optanti prospera signa dedit. Te quoque uictorem Tarpeias scandere in arces laeta coronatis Roma uidebit equis maturosque pater nati spectabit honores gaudia percipiens quae dedit ipse suis. 60 Iam nunc haec a me, iuuenum belloque togaque maxime, dicta tibi uaticinante nota. Hunc quoque carminibus referam fortasse triumphum, sufficiet nostris si modo uita malis, inbuero Scythicas si non prius ipse sagittas 65 abstuleritque ferox hoc caput ense Getes. Quae si me saluo dabitur tua laurea templis, omina bis dices uera fuisse mea.» II, II (Messalino) «»…Adde triumphatos modo Paeonas, adde quietis subdita montanae brachia Dalmatiae. Nec dedignata est abiectis Illyris armis Caesareum famulo uertice ferre pedem…» 867 75 Mesihović, Dezitijati, 2007 Vell. II, CIX. 1 «Corpus suum custodientium imperium, perpetuis exercitiis paene adRomanae disciplinae formam redactum, brevi in eminens et nostro quoque imperio timendum perduxit fastigium gerebatque se ita adversus Romanos, ut neque bello nos lacesseret, et si lacesseretur, superesse sibi vim ac voluntatem resistendi ostenderet. 2 Legati, quos mittebat ad Caesares, interdum ut supplicem commendabant, interdum ut pro pari loquebantur. Gentibus hominibusque a nobis desciscentibus erat apud eum perfugium, in totumque ex male dissimulato agebat aemulum; exercitunlque, quem septuaginta milium peditum, quattuor equitum fecerat, adsiduis adversus finitimos bellis exercendo maiori quam, quod habebat, operi praeparabat: 3 eratque etiam eo timendus, quod cum Germaniam ad laevam et in fronte, Pannoniam ad dextram, a tergo sedium suarum haberet Noricos, tamquam in omnes semper venturus ab omnibus timebatur. 4 Nec securam incrementi sui patiebatur esse Italiam, quippe cum a summis Alpium iugis, quae finem Italiae terminant, initium eius finium haud multo plus ducentis milibus passuum abesset. 5 Hunc virum et hanc regionem proximo anno diversis e partibus Ti. Caesar adgredi statuit. Sentio Saturnino mandatum, ut per Cattos excisis continentibus Hercyniae silvis legiones Boiohaemum (id regioni, quam incolebat Maroboduus, nomen est) duceret, ipse a Carnunto, qui locus Norici regni proximus ab hac parte erat, exercitum, qui in Illyrico merebat, ducere in Marcomannos orsus est.» CX. 1 «Rumpit interdum, interdum moratur proposita hominum fortuna. Praeparaverat iam hiberna Caesar ad Danubium admotoque exercitu non plus quam quinque dierum iter a primis hostium aberat, 2 legionesque quas Saturninum admovere placuerat, paene aequali divisae intervallo ab hoste intra paucos dies in praedicto loco cum Caesare se iuncturae erant, cum universa Pannonia, insolens longae pacis bonis, adulta viribus, Delmatia omnibusque tractus eius gentibus in societatem adductis consilii, arma corripuit. 3 Tum necessaria gloriosis praeposita neque tutum visum abdito in interiora exercitu vacuam tam vicino hosti relinquere Italiam. Gentium nationumque, quae rebel1averant, omnis numerus amplius octingentis milibus explebat; ducenta fere peditum colligebantur armis habilia, equitum novem.Cuius immensae multitudinis, 4 parentis acerrimis ac peritissimis ducibus, pars petere Italiam decreverat iunctam sibi Nauporti ac Tergestis confinio, pars in Macedoniam se effuderat, pars 868 Mesihović, Dezitijati, 2007 suis sedibus praesidium esse destinaverat. Maxima duobus Batonibus ac Pinneti duribus auctoritas erat. 5 Omnibus autem Pannoniis non disciplinae tantummodo, sed linguae quoque notitia Romanae, plerisque etiam litterarum usus et familiaris animorum erat exercitatio. Etaque hercules nulla umquam natio tam mature consilio belli bellum iunxit ac decreta patravit. 6 Oppressi cives Romani, trucidati negotiatores, magnus vexillariorum numerus ad internecionem ea in regione, quae plurimum ab imperatore aberat, caesus, occupata armis Macedonia, omnia et in omnibus 1ocis igni ferroque vastata. Quin etiam tantus huius belli metus fuit, ut stabilem illum et firmatum tantorum bellorum experientia Caesaris Augusti animum quateret atque terreret.» CXI. 1 «Habiti itaque dilectus, revocati undique et omnes veterani, viri feminaeque ex censu 1ibertinum coactae dare militem. Audita in senatu vox principis, decimo die, ni caveretur, posse hostem in urbis Romae venire conspectum. Senatorum equitumque Romanorum exactae ad id bellum operae, pollicitati. 2 Omnia haec frustra praeparassemus, nisi qui illa regeret fuisset. Itaque ut praesidium ultimum res publica ab Augusto ducem in bellum poposcit Tiberium. 3 Habuit in hoc quoque bello mediocritas nostra speciosi ministerii locum. Finita equestri mi1itia designatus quaesior necdum senator aequatus senatoribus, etiam designatis tribunis plebei, partem exercitus ab urbe traditi ab Augusto perduxi ad filium eius. 4 In quaestura deinde remissa sorte provinciae legatus eiusdem ad eundem missus sum. Quas nos primo anno acies hostium vidimus! Quantis prudentia ducis opportunitatibus furentes eorum vires universas elusimus, fudimus partibus! Quanto cum temperamento simul civilitatis res auctoritate imperatoria agi vidimus! Qua prudentia hiberna disposita sunt! Quanto opere inclusus custodiis exercitus nostri, ne qua posset erumpere inopsque copiarum et intra se furens viribus hostis elanguesceret!» CXII. 1 «Felix eventu, forte conatu prima aestate belli Messalini opus mandandum est memoriae. 2 Qui vir animo etiam quam gente nobilior dignissimusque, qui et patrem Corvinum habuisset et cognomen suum Cottae fratri relinqueret, praepositus Illyrico subita rebellione cum semiplena legione vicesima circumdatus hostili exercitu amplius viginti milia fudit fugavitque et ob id ornamentis triumphalibus honoratus est. 3 ita placebat barbaris numerus suus, ita fiducia virium, ut ubicumque Caesar esset, nihil in se reponerent. Pars 869 Mesihović, Dezitijati, 2007 exercitus eorum, proposita ipsi duci et ad arbitrium utilitatemque nostram macerata perductaque ad exitiabilem famem, neque instantem sustinere neque cum facientibus copiam pugnandi derigentibusque aciem ausa congredi occupato monte Claudio munitione se defendit. 4 At ea pars, quae obviam se effuderat exercitui, quem A. Caecina et Silvanus Plautius consulares ex transmarinis adducebant provinciis, circumfusa quinque legionibus nostris auxiliaribusque ei equitatui regio (quippe magnam Thracum manum iunctus praedictis ducibus Rhoemetalces, Thraciae rex, in adiutorium eius belli secum trahebat) paene exitiabilem omnibus cladem intulit: 5 fusa regiorum equestris acies, fugatae alae, conversae cohortes sunt, apud signa quoque legionum trepidatum. Sed Romani virtus militis plus eo tempore vindicavit gloriae quam ducibus reliquit, qui multum a more imperatoris sui discrepantes ante in hostem inciderunt, quam per explora,tores, ubi hostis esset, cognoscerent. Iam igitur in dubiis rebus semet ipsae legiones adhortatae, 6 iugulatis ab hoste quibusdam tribunis militum, interempto praefecto castrorum praefectisque cohortium, non incruentis centurionibus, e quibus etiam primi ordinis cecidere, invasere hostes nec sustinuisse contenti perrupta eorum acie ex insperato victoriam vindicaverunt. 7 Hoc fere tempore Agrippa, qui eodem die quo Tiberius adoptatus ab avo suo naturali erat et iam ante biennium, qualis esset, apparere coeperat, mira pravitate animi atque ingenii in praecipitia conversus patris atque eiusdem avi sui animum alienavit sibi, moxque crescentibus in dies vitiis dignum furore suo habuit exitum.» CXIII. 1 «Accipe nunc, M. Vinici, tantum in bello ducem, quantum in pacevides principem. Iunctis exercitibus, quique sub Caesare fuerant quique ad eum venerant, contractisque in una castra decem legionibus, septuaginta amplius cohortibus, decem alis et pluribus quam decem veteranorum milibus, ad hoc magno voluntariorum numero frequentique equite regio, tanto denique exercitu, quantus nullo umquam loco post bella fuerat civilia, omnes eo ipso laeti erant maximamque fiduciam victoriae in numero reponebant. 2 At imperator, optimus eorum quae agebat iudex et utilia speciosis praeferens quodque semper eum facientem vidi in omnibus bellis, quae probanda essent, non quae utique probarentur sequens, paucis diebus exercitum, qui venerat, ad refovendas ex itinere eius vires moratus, cum eum maiorem, quam ut temperari posset, neque habi1em gubernaculo cerneret, dimittere statuit; 3 prosecutusque longo et perquam laborioso itinere, cuius difficultas narrari vix potest, ut neque universos 870 Mesihović, Dezitijati, 2007 quisquam auderet adgredi et partem digredientium, suorum quisque metu finium, universi temptare non possent, remisit eo, unde venerant, et ipse asperrimae hiemis initio regressus Sisciam legatos, inter quos ipsi fuimus, partitis praefecit hibernis.» CXIV. 1 «O rem dictu non eminentem, sed so1ida veraque virtute atque utilitate maximam, experientia suavissimam, humanitate singularem! Per omne belli Germanici Pannonicique tempus nemo e nobis gradumve nostrum aut praecedentibus aut sequentibus imbecillus fuit, cuius salus ac valetudo non ita sustentaretur Caesaris cura, tamquam distractissimus ille tantorum onerum mole huic uni negotio vacaret animus. 2 Erat desiderantibus paratum iunctum vehiculum, lectica eius publicata, cuius usum cum alii tum ego sensi; iam medici, iam apparatus cibi, iam in hoc solum uni portatum instrumentum balinei nullius non succurrit valetudini; domus tantum ac domestici deerant, ceterum nihil, quod ab illis aut praestari aut desiderari posset. 3 Adiciam illud, quod, quisquis illis temporibus interfuit, ut alia, quae retuli, agnoscet protinus: solus semper equo vectus est, solus cum iis, quos invitaverat, maiore parte aestivarum expeditionum cenavit sedens; non sequentibus disciplinam, quatenus exemplonon nocebatur, ignovit; admonitio frequens, interdum et castigatio, vindicta tamen rarissima, agebatque medium plurima dissimulantis, aliqua inhibentis. 4 Hiems emolumentum patrati belli contulit, sed insequenti aestate omnis Pannonia reliquiis totius belli in Delmatia manentibus pacem petiit. Ferocem illam tot milium iuventutem, paulo ante servitutem minatam Italiae, conferentem arma, quibus usa erat, apud flumen nomine Bathinum prosternentemque se universam genibus imperatoris, Batonemque et Pinnetem excelsissimos duces, captum alterum, alterum a se deditum iustis voluminibus ordine narrabimus, ut spero. 5 Autumno victor in hiberna reducitur exercitus, cuius omnibus copiis a Caesare M. Lepidus praefectus est, vir nomini ac fortunae Caesarum proximus, quem in quantum quisque aut cognoscere aut intellegere potuit, in tantum miratur ac diligit tantorumque nominum, quibus ortus est, ornamentum iudicat.» CXV. 1 «Caesar ad alteram belli Delmatici molem animum atque arma contulit. In qua regione quali adiutore legatoque fratre meo Magio Celere Velleiano' usus sit, ipsius patrisque eius praedicatione testatum est et amplissimorum donorum, quibus triumphans eum Caesar donavit, signat memoria. Initio aestatis 2 Lepidus educto hibernis exercitu per gentis integras 871 Mesihović, Dezitijati, 2007 immunesque adhuc clade belli et eo feroces ac truces tendens ad Tiberium imperatorem et cum difficultate locorum et cum vi hostium luctatus, magna cum clade obsistentium excisis agris, exustis aedihciis, caesis viris, laetus victoria praedaque onustus pervenit ad Caesarem, 3 et ob ea, quae si propriis gessisset auspiciis, triumphare debuerat, ornamentis triumphalibus consentiente cum iudicio principum voluntate senatus donatus est. 4 Illa aestas maximi belli consummavit effectus: quippe Perustae et Desidiates Delmatae, situ locorum ac montium, ingeniorum ferocia, mira etiam pugnandi scientia et praecipue angustiis saltuum paene inexpugnabiles, non iam ductu, sed manibus atque armis ipsius Caesaris tum demum pacati sunt, cum paene funditus eversi forent. 5 Nihil in hoctanto bello, nihil in Germania aut videre maius aut mirari magis potui, quam quod imperatori numquam adeo ulla opportuna visa. est victoriae occasio, quam damno amissi pensaret militis semperque visum est gloriosissimum, quod esset tutissimum, et ante conscientiae quam famae consultum nec umquam consilia ducis iudicio exercitus, sed exercitus providentia ducis rectus est.» CXVI.1 «Magna in bello Delmatico experimenta virtutis in incultos ac difficilis locos praemissus Germanicus dedit; celebri etiam opera diligentique 2 Vibius Postumus vir consularis, praepositus Delmatiae, ornamenta meruit triumphalia: quem honorem ante paucos annos Passienus et Cossus, viri quamquam diversis virtutibus celebres, in Africa meruerant. Sed Cossus victoriae testimonium etiam in cognomen filii contulit, adulescentis in omnium virtutum exempla geniti. 3 At Postumi operum L. Apronius particeps illa quoque militia eos, quos mox consecutus est, honores excellenti virtute meruit. Utinam non maioribus experimentis testatum esset, quantum in omni re fortuna posset! Sed in hoc quoque genere abunde agnosci vis eius potest. Nam et Aelius Lamia, vir antiquissimi moris et priscam gravitatem semper humanitate temperans, in Germania Illyricoque et mox in Africa splendidissimis functus ministeriis, non merito, sed materia adipiscendi triumphalia defectus est, 4 et A. Licinius Nerva Silianus, P. Silii fihus, quem virum ne qui intellexit quidem abunde miratus est, in eo nihil non optimo civi simplicissimo duci superesse praeferens, inmatura morte et fructu amplissimae principis amicitiae et consummatione evectae in altissimum paternumque fastigium imaginis defectus est. 5 Horum virorum mentioni si quis quaesisse me dicet locum, fatentem arguet; neque enim iustus sine mendacio candor apud bonos crimini 872 Mesihović, Dezitijati, 2007 est.» CXVII. 1 «Tantum quod ultimam imposuerat Pannonico ac Delmatico bello Caesar manum, cum intra quinque consummati tanti operis dies funesta ex Germaniae epistulae nuntium attulere caesi Vari trucidatarumque legionum trium todidemque alarum et sex cohortium, velut in hoc slatem tantummodo indulgente nobis fortuna, ne occupato duce tanta clades inferretur. Sed etcausa et persona moram exigit…» CXXI, 2 »…In urbem reversus iam pridem debitum, sedcontinuatione bellorum dilatum ex Pannoniis Delmatisque egit triumphum. Cuius magnificentiam quis miretur in Caesare? Fortunae vero quis non miretur indulgentiam? 3 Quippe omnis eminentissimos hostium duces non occisos fama narravit, sed vinctos triumphus ostendit; quem mihi fratrique meo inter praecipuos praecipuisque donis adornatos viros comitari contigit.» Plin. NH III, 143 «…«nunc soli prope noscuntur Cerauni decuriis XXIIII, Daversi XVII, Desitiates CIII, Docleatae XXXIII, Deretini XIIII, Deraemistae XXX, Dindari XXXIII, Glinditiones XLIIII, Melcumani XXIIII, Naresi CII, Scirtari LXXII, Siculotae XXIIII populatoresque quondam Italiae Vardaei non amplius quam XX decuriis. praeter hos tenuere tractum eum Ozuaei, Partheni, Cavi, Haemasi, Asthitae, Arinistae» Plin. NH XXXIII, 67 «…ut nuper in Delmatia principatu Neronis singulis diebus etiam quinquagenas libras fundens» 149-150 Plin. NH VII, 149«…iuncta deinde tot mala: inopia stipendi, rebellio Illyrici, servitiorum dilectus iuventutis penuria, pestilentia urbis, fames Italiae, destinatio expirandi et quadridui inedia maior pars mortis in corpus recept» «iuxta haec Variana clades et maiestatis eius foeda suggillatio, abdicatio Postumi Agrippae post adoptionem…», 873 Mesihović, Dezitijati, 2007 Svet. Aug. 25 «Libertino milite, praeterquam Romae incendiorum causa et si tumultus in graviore annona metueretur, bis usus est: semel ad praesidium coloniarum Illyricum contingentium, iterum ad tutelam ripae Rheni fluminis; eosque, servos adhuc viris feminisque pecuniosioribus indictos ac sine mora manumissos, sub priore vexillo habuit, neque aut commixtos cum ingenuis aut eodem modo armato». Svet. Tib. 16. «Data rursus potestas tribunicia in quinquennium, delegatus pacandae Germaniae status, Parthorum legati mandatis Augusto Romae redditis eum quoque adire in prouincia iussi. Sed nuntiata Illyrici defectione transiit ad curam noui belli, quod grauissimum omnium externorum bellorum post Punica, per quindecim legiones paremque auxiliorum copiam triennio gessit in magnis omnium rerum difficultatibus summaque frugum inopia. Et quanquam saepius reuocaretur, tamen perseuerauit, metuens ne uicinus et praeualens hostis instaret ultro cedentibus. Ac perseuerantiae grande pretium tulit, toto Illyrico, quod inter Italiam regnumque Noricum et Thraciam et Macedoniam interque Danuuium flumen et sinum maris Hadriatici patet, perdomito et in dicionem redacto.» 17. «Cui gloriae amplior adhuc ex oportunitate cumulus accessit. Nam sub id fere tempus Quintilius Varus cum tribus legionibus in Germania periit, nemine dubitante quin uictores Germani iuncturi se Pannoniis fuerint, nisi debellatum prius Illyricum esset. Quas ob res triumphus ei decretus est multi[que] et magni honores. Censuerunt etiam quidam ut Pannonicus, alii ut Inuictus, nonnulli ut Pius cognominaretur. Sed de cognomine intercessit Augustus, eo contentum repromittens, quod se defuncto suscepturus esset. Triumphum ipse distulit maesta ciuitate clade Variana; nihilo minus urbem praetextatus et laurea coronatus intrauit positumque in Saeptis tribunal senatu astante conscendit ac medius inter duos consules cum Augusto simul sedit; unde populo consalutato circum templa deductus est.» 20. «A Germania in urbem post biennium regressus triumphum, quem distulerat, egit prosequentibus etiam legatis, quibus triumphalia ornamenta impetrarat. Ac prius quam in 874 Mesihović, Dezitijati, 2007 Capitolium flecteret, descendit e curru seque praesidenti patri ad genua summisit. Batonem Pannonium ducem ingentibus donatum praemiis Rauennam transtulit, gratiam referens, quod se quondam cum exercitu iniquitate loci circumclusum passus es[se]t euadere. prandium dehinc populo mille mensis et congiarium trecenos nummos uiritim dedit. Dedicauit et Concordiae aedem, item Pollucis et Castoris suo fratrisque nomine de manubiis.» Flor. II, 25 «…sed Augustus perdomandos Vibio mandat, qui efferum genus fodere terras coegit aurumque venis repurgare; quod alioquin gens omnium stupidissima eo studio, ea diligentia anquirit, ut illud in usus suos eruere videatur» App. Ill. 17 «µαvλιστα δ j ηjνωvχλησαν αυjτο;ν Σαλασσοιv τε και; jΙαvποδες οιJ πεvραν jvΑλπεων και; Σεγεστανοι; και; ∆αλµαvται και; ∆αίσιο Æται και; Παιvονες, οjvντες εJκα;ς τοιÆς ∆α σιοί σιο ( var..∆αισιτιαÆ ∆αισιτιαται) ται ΣαλασσοιÆς...» Cass. Dio Rimska Povijest ( ΡJωµαι&κη; ιJστοριvα ) Tekst je skeniran iz Kasije Dion, 1954-1955, Vol. VI., 468 – 482; Vol. VII., 2 –4; 25 - 38 LV, 29 : Ταῖς γὰρ ἐσφοραῖς τῶν χρηµάτων οἱ ∆ελµάται βαρυνόµενοι τὸν µὲν ἔµπροσθε χρόνον καὶ ἄκοντες ἡσύχαζον· ὡς δ´ ὅ τε Τιβέριος ἐπὶ τοὺς Κελτοὺς τὸ δεύτερον ἐστράτευσε, καὶ Οὐαλέριος Μεσσαλῖνος ὁ τότε καὶ τῆς ∆ελµατίας καὶ τῆς Παννονίας ἄρχων αὐτός τε σὺν ἐκείνῳ ἐστάλη καὶ τὸ πολὺ τοῦ στρατοῦ συνεξήγαγε, καί τινα καὶ σφεῖς δύναµιν πέµψαι κελευσθέντες συνῆλθόν τε ἐπὶ τούτῳ καὶ τὴν ἡλικίαν σφῶν ἀνθοῦσαν εἶδον, οὐκέτι διεµέλλησαν, ἀλλ´ ἐνάγοντος αὐτοὺς ὅτι µάλιστα Βάτωνός τινος ∆ησιδιάτου τὸ µὲν πρῶτον ὀλίγοι τινὲς ἐνεωτέρισαν καὶ τοὺς Ῥωµαίους ἐπελθόντας σφίσιν ἔσφηλαν, ἔπειτα δὲ ἐκ τούτου καὶ οἱ ἄλλοι προσαπέστησαν. Καὶ µετὰ τοῦτο καὶ Βρεῦκοι Παννονικὸν ἔθνος, Βάτωνα καὶ αὐτοὶ ἕτερον προστησάµενοι, ἐπί τε τὸ Σίρµιον καὶ ἐπὶ τοὺς ἐν αὐτῷ Ῥωµαίους ὥρµησαν. Καὶ ἐκεῖνο µὲν οὐκ ἐξεῖλον (αἰσθόµενος γὰρ τῆς ἐπαναστάσεως αὐτῶν Καικίνας Σεουῆρος ὁ τῆς πλησιοχώρου Μυσίας ἄρχων ἐπῆλθέ τε αὐτοῖς διὰ ταχέων περὶ τὸν ∆ράουον ποταµὸν οὖσι 875 Mesihović, Dezitijati, 2007 καὶ συµβαλὼν ἐνίκησεν), ἀναµαχέσεσθαι δέ πῃ διὰ βραχέος, ἐπειδὴ καὶ τῶν Ῥωµαίων συχνοὶ ἐπεπτώκεσαν, ἐλπίσαντες πρὸς παράκλησιν συµµάχων ἐτράποντο. Καὶ οἱ µὲν συνίστων ὅσους ἐδύναντο, ἐν δὲ τούτῳ ὁ Βάτων ὁ ∆ελµάτης ἐπὶ Σάλωνα στρατεύσας αὐτὸς µὲν λίθῳ χαλεπῶς πληγεὶς οὐδὲν ἔπραξεν, ἑτέρους δέ τινας πέµψας πάντα τὰ παραθαλάσσια µέχρι τῆς Ἀπολλωνίας ἐλυµήνατο, καί τινα ἐνταῦθα µάχην δι´ αὐτῶν τοὺς προσµίξαντάς σφισι Ῥωµαίους, καίπερ ἡττηθείς, ἀντεπεκράτησε. LV, 30 : Πυθόµενος οὖν ταῦθ´ ὁ Τιβέριος, καὶ φοβηθεὶς µὴ καὶ ἐς τὴν Ἰταλίαν ἐσβάλωσιν, ἔκ τε τῆς Κελτικῆς ἀνέστρεψε, καὶ τὸν Μεσσαλῖνον προπέµψας αὐτὸς τῷ πλείονι τοῦ στρατοῦ ἐφείπετο. Αἰσθόµενος δὲ τῆς προσόδου αὐτῶν ὁ Βάτων ἀπήντησε τῷ Μεσσαλίνῳ, καίπερ µηδέπω καλῶς ἔχων, καὶ ἐπικρατέστερος αὐτοῦ ἐν παρατάξει γενόµενος ἔπειτ´ ἐξ ἐνέδρας ἐνικήθη. Κἀκ τούτου πρός τε τὸν Βάτωνα τὸν Βρεῦκον ἦλθε, καὶ κοινωσάµενος αὐτῷ τὸν πόλεµον ὄρος τι Ἀλµὰν κατέλαβε· κἀνταῦθα πρὸς µὲν τοῦ Ῥυµητάλκου τοῦ Θρᾳκός, προπεµφθέντος ἐπ´ αὐτοὺς ὑπὸ τοῦ Σεουήρου, βραχείᾳ τινὶ µάχῃ ἡττήθησαν, πρὸς δ´ αὐτὸν ἐκεῖνον ἰσχυρῶς ἀντέσχον. Καὶ µετὰ ταῦτα τοῦ τε Σεουήρου ἐς τὴν Μυσίαν διά τε τοὺς ∆ακοὺς καὶ διὰ τοὺς Σαυροµάτας πορθοῦντας αὐτὴν ἀπάραντος, καὶ τοῦ Τιβερίου τοῦ τε Μεσσαλίνου ἐν Σισκίᾳ ἐγχρονισάντων, τήν τε συµµαχίδα σφῶν ἐπέδραµον καὶ συχνοὺς προσαπέστησαν. Καὶ ἐς µὲν χεῖρας, καίπερ τοῦ Τιβερίου πλησιάσαντός σφισιν, οὐκ ἦλθον αὐτῷ, ἄλλοσε δὲ καὶ ἄλλοσε µεθιστάµενοι πολλὰ ἐπόρθησαν· τῆς τε γὰρ χώρας ἐµπείρως ἔχοντες καὶ κούφως ἐσκευασµένοι, ῥᾳδίως ὅπῃ ποτὲ ἐβούλοντο ἐχώρουν. Καὶ ἐπειδή γε ὁ χειµὼν ἐνέστη, πολὺ πλείω ἐκακούργησαν· καὶ γὰρ καὶ ἐς τὴν Μακεδονίαν αὖθις ἐνέβαλον. Καὶ τούτους µὲν ὅ τε Ῥυµητάλκης καὶ ὁ ἀδελφὸς αὐτοῦ Ῥασκύπορις µάχῃ κατέλαβον· οἱ δὲ δὴ ἄλλοι τῇ µὲν χώρᾳ σφῶν πορθουµένῃ µετὰ τοῦτο ἐπί τε Καικιλίου Μετέλλου καὶ ἐπὶ Λικινίου Σιλανοῦ ὑπάτων οὐκ ἐπήµυναν, ἐς δὲ τὰ ἐρυµνὰ ἀναφυγόντες ἐκεῖθεν ὅπῃ παρείκοι καταδροµὰς ἐποιοῦντο. LV, 31 : Μαθὼν οὖν ταῦτα ὁ Αὔγουστος, καὶ ὑποπτεύσας ἐς τὸν Τιβέριον ὡς δυνηθέντα µὲν ἂν διὰ ταχέων αὐτοὺς κρατῆσαι, τρίβοντα δὲ ἐξεπίτηδες ἵν´ ὡς ἐπὶ πλεῖστον ἐν τοῖς ὅπλοις ἐπὶ τῇ τοῦ πολέµου προφάσει ᾖ, πέµπει τὸν Γερµανικὸν καίτοι ταµιεύοντα, στρατιώτας οἱ οὐκ εὐγενεῖς µόνον ἀλλὰ καὶ ἐξελευθέρους δούς, ἄλλους τε καὶ ὅσους παρά τε τῶν ἀνδρῶν καὶ 876 Mesihović, Dezitijati, 2007 παρὰ τῶν γυναικῶν δούλους, πρὸς τὰ τιµήµατα αὐτῶν, σὺν τροφῇ ἑκµήνῳ λαβὼν ἠλευθέρωσεν. Οὐ µόνον δὲ τοῦτο πρὸς τὴν τοῦ πολέµου χρείαν ἔπραξεν, ἀλλὰ καὶ τὴν ἐξέτασιν τῶν ἱππέων τὴν ἐν τῇ ἀγορᾷ γιγνοµένην ἀνεβάλετο. Κατά τε τῆς πανηγύρεως τῆς µεγάλης ηὔξατο, ὅτι γυνή τις ἐς τὸν βραχίονα γράµµατα ἄττα ἐντεµοῦσα ἐθείασέ τινα. ᾜσθετο µὲν γὰρ ὅτι οὐκ ἐκ θεοῦ κατέσχητο ἀλλ´ ἐκ παρασκευῆς αὐτὸ ἐπεποιήκει· ἐπειδὴ δὲ τὸ πλῆθος ἄλλως τε καὶ διὰ τοὺς πολέµους τόν τε λιµόν, ὃς καὶ τότε αὖθις συνέβη, δεινῶς ἐταράττετο, πιστεύειν τε καὶ αὐτὸς τοῖς λεχθεῖσιν ἐπλάττετο, καὶ πάνθ´ ὅσα παραµυθήσεσθαι τὸν ὅµιλον ἤµελλεν ὡς καὶ ἀναγκαῖα ἔπραττε. Καὶ ἐπί γε τῇ σιτοδείᾳ δύο αὖθις ἐκ τῶν ὑπατευκότων ἐπιµελητὰς τοῦ σίτου σὺν ῥαβδούχοις ἀπέδειξε. Προσδεόµενος δὲ δὴ χρηµάτων ἔς τε τοὺς πολέµους καὶ ἐς τὴν τῶν νυκτοφυλάκων τροφήν, τό τε τέλος τὸ τῆς πεντηκοστῆς ἐπὶ τῇ τῶν ἀνδραπόδων πράσει ἐσήγαγε, καὶ τὸ ἀργύριον τὸ τοῖς στρατηγοῖς τοῖς τὰς ὁπλοµαχίας ποιοῦσιν ἐκ τοῦ δηµοσίου διδόµενον ἐκέλευσε µηκέτ´ ἀναλίσκεσθαι. LV, 32 : Τὸν δὲ δὴ Γερµανικόν, ἀλλ´ οὐ τὸν Ἀγρίππαν ἐπὶ τὸν πόλεµον ἐξέπεµψεν, ὅτι δουλοπρεπής τε ἐκεῖνος ἦν καὶ τὰ πλεῖστα ἡλιεύετο, ὅθενπερ καὶ Ποσειδῶνα ἑαυτὸν ἐπωνόµαζε, τῇ τε ὀργῇ προπετεῖ ἐχρῆτο, καὶ τὴν Ἰουλίαν ὡς µητρυιὰν διέβαλλεν, αὐτῷ τε τῷ Αὐγούστῳ πολλάκις ὑπὲρ τῶν πατρῴων ἐπεκάλει. Καὶ οὐ γὰρ ἐσωφρονίζετο, ἀπεκηρύχθη, καὶ ἥ τε οὐσία αὐτοῦ τῷ στρατιωτικῷ ταµιείῳ ἐδόθη, καὶ αὐτὸς ἐς Πλανασίαν τὴν πρὸς Κύρνῳ νῆσον ἐνεβλήθη. Ταῦτα µὲν ἐν τῇ πόλει ἐγένετο· τοῦ δὲ δὴ Γερµανικοῦ ἐς τὴν Παννονίαν ἐλθόντος καὶ στρατευµάτων πολλαχόθεν ἐκεῖσε συνιόντων, τηρήσαντες οἱ Βάτωνες τὸν Σεουῆρον ἐκ τῆς Μυσίας προσιόντα ἐπέπεσον αὐτῷ ἀπροσδόκητοι, στρατοπεδευοµένῳ πρὸς τοῖς Οὐολκαίοις ἕλεσι, καὶ τοὺς µὲν ἔξω τοῦ ταφρεύµατος ἐφόβησαν καὶ κατήραξαν ἐς αὐτό, δεξαµένων δέ σφας τῶν ἔνδον ἡττήθησαν. Καὶ µετὰ τοῦθ´ οἱ Ῥωµαῖοι νεµηθέντες, ὅπως πολλαχῇ ἅµα τῆς χώρας κατατρέχωσιν, οἱ µὲν ἄλλοι οὐδὲν ἄξιον λόγου τότε γε ἔδρασαν, ὁ δὲ δὴ Γερµανικὸς Μαζαίους ∆ελµατικὸν ἔθνος µάχῃ νικήσας ἐκάκωσεν LV, 33 : Ἐν µὲν δὴ τῷ ἔτει ἐκείνῳ ταῦτ´ ἐπράχθη, Μάρκου δὲ δὴ Φουρίου µετὰ Σέξτου Νωνίου ὑπατεύσαντος ἐπεθύµησαν µὲν καὶ οἱ ∆ελµάται καὶ οἱ Παννόνιοι συµβῆναι διὰ τὸ τὸ µὲν πρῶτον λιµῷ, εἶτα καὶ νόσῳ ἀπ´ αὐτοῦ, πόαις τέ τισιν ἀλλοκότοις καὶ ῥίζαις χρώµενοι, πονηθῆναι, οὐκ ἐπεκηρυκεύσαντο δὲ κωλυσάντων τῶν µηδεµίαν παρὰ τῶν Ῥωµαίων ἐλπίδα 877 Mesihović, Dezitijati, 2007 σωτηρίας ἐχόντων, ἀλλὰ καὶ ὣς ἀντεῖχον. Καὶ Σκενόβαρδός τέ τις προσποιησάµενος µεταστήσεσθαι, καὶ πέµψας κατ´ αὐτὸ τοῦτο πρὸς Μάνιον Ἔννιον φρούραρχον Σισκίας ὡς ἕτοιµος µὲν ὢν αὐτοµολῆσαι, δεδιὼς δὲ µὴ προπάθῃ - - LAKUNA LV, 34 : (Πρότερον µὲν ὁ Αὔγουστος ἔς τε τὸ συνέδριον συνεχῶς ἐφοίτα, οὺ᾿) .... µέντοι καὶ ἐν τοῖς πρώτοις ἀλλ´ ἐν τοῖς ὑστάτοις ἀπεφαίνετο, ὅπως ἰδιοβουλεῖν ἅπασιν ἐξείη καὶ µηδεὶς αὐτῶν τῆς ἑαυτοῦ γνώµης, ὡς καὶ ἀνάγκην τινὰ συµφρονῆσαί οἱ ἔχων, ἐξίσταιτο, τοῖς τε ἄρχουσι πολλάκις συνεδίκαζε· καὶ ὁσάκις γε οἱ παρεδρεύοντές σφισιν ἐδιχογνωµόνουν, καὶ ἡ ἐκείνου ψῆφος ἀπὸ τῆς ἴσης ταῖς τῶν ἄλλων ἠριθµεῖτο. Τότε δὲ τῇ µὲν γερουσίᾳ καὶ ἄνευ ἑαυτοῦ τὰ πολλὰ δικάζειν ἐπέτρεπεν, ἐς δὲ τὸν δῆµον οὐκέτι παρῄει, ἀλλὰ τῷ µὲν προτέρῳ ἔτει πάντας τοὺς ἄρξοντας αὐτός, ἐπειδήπερ ἐστασιάζετο, ἀπέδειξε, τούτῳ δὲ καὶ τοῖς ἔπειτα γράµµατά τινα ἐκτιθεὶς συνίστη τῷ τε πλήθει καὶ τῷ δήµῳ ὅσους ἐσπούδαζε. Πρὸς µέντοι τὰς τῶν πολέµων διαχειρίσεις οὕτως ἔρρωτο ὥσθ´, ἵν´ ἐγγύθεν καὶ ἐπὶ τοῖς ∆ελµάταις καὶ ἐπὶ τοῖς Παννονίοις πᾶν ὅ τι χρὴ συµβουλεύειν ἔχῃ, πρὸς Ἀρίµινον ἐξώρµησε. Καὶ ἐπί τε τῇ ἐξόδῳ αὐτοῦ εὐχαὶ ἐγένοντο, καὶ ἐπὶ τῇ ἐπανόδῳ αἱ θυσίαι ὥσπερ ἐκ πολεµίας τινὸς ἀνακοµισθέντος ἐτελέσθησαν. Ταῦτα µὲν ἐν τῇ Ῥώµῃ ἐπράχθη, ἐν δὲ τούτῳ ὁ Βάτων ὁ Βρεῦκος, ὁ τόν τε Πίννην προδοὺς καὶ µισθὸν τούτου τὴν ἀρχὴν τῶν Βρεύκων λαβών, ἑάλω τε ὑπὸ τοῦ ἑτέρου Βάτωνος καὶ διεφθάρη· ἐπειδὴ γὰρ ὑποπτεύσας τι ἐς τὸ ὑπήκοον ὁµήρους καθ´ ἕκαστον τῶν φρουρίων περιιὼν ᾔτει, µαθὼν τοῦτ´ ἐκεῖνος ἐνήδρευσέ που αὐτόν, καὶ µάχῃ κρατήσας κατέκλεισεν ἐς τεῖχος, καὶ µετὰ τοῦτ´ ἐκδοθέντα ὑπὸ τῶν ἔνδον λαβὼν παρήγαγέ τε ἐς τὸ στράτευµα, καὶ καταψηφισθέντα ἀποθανεῖν ἐν χερσὶν ἐποίησε. Γενοµένου δὲ τούτου συχνοὶ τῶν Παννονίων ἐπανέστησαν, καὶ αὐτοῖς ὁ Σιλουανὸς ἐπιστρατεύσας τούς τε Βρεύκους ἐνίκησε καὶ τῶν ἄλλων τινὰς ἀµαχεὶ προσεποιήσατο. Ἰδὼν οὖν ταῦτα ὁ Βάτων τῆς µὲν Παννονίας οὐδεµίαν ἔτ´ ἐλπίδα ἔσχε, τὰς δὲ ἐς τὴν ∆ελµατίαν ἐξ αὐτῆς ἐσόδους φρουραῖς διαλαβὼν ἐκείνην ἐπόρθει. Καὶ οὕτω καὶ οἱ λοιποὶ τῶν Παννονίων, ἄλλως τε καὶ τῆς χώρας σφῶν ὑπὸ τοῦ Σιλουανοῦ κακουµένης, ὡµολόγησαν, πλὴν καθ´ ὅσον λῃστικά τινα οἷα ἐκ ταραχῆς τοσαύτης ἐπὶ πλεῖον κακουργοῦντα διεγένετο, ὅπερ που καὶ ἀεὶ ὡς εἰπεῖν παρά τε τοῖς ἄλλοις καὶ παρ´ ἐκείνοις µάλιστα συµβαίνει. Καὶ ταῦτα µὲν ἄλλοι καθῄρουν. 878 Mesihović, Dezitijati, 2007 LVI, 1, 1 : Καὶ ταῦτα µὲν ἄλλοι καθῄρουν, ὁ δὲ δὴ Τιβέριος ἐς τὴν Ῥώµην, µετὰ τὸν χειµῶνα ἐν ᾧ Κύιντος Σουλπίκιος καὶ Γάιος Σαβῖνος ὑπάτευσαν, ἀνεκοµίσθη· καὶ αὐτῷ καὶ ὁ Αὔγουστος ἐς τὸ προάστειον ἀπαντήσας ἦλθέ τε µετ' αὐτοῦ ἐς τὰ Σέπτα, κἀνταῦθα ἀπὸ βήµατος τὸν δῆµον ἠσπάσατο, καὶ µετὰ τοῦτο τά τε ἄλλα τὰ προσήκοντα ἐπὶ τοῖς τοιούτοις ἐποίησε καὶ θέας ἐπινικίους διὰ τῶν ὑπάτων. LVI, 11 : Ἐν µὲν οὖν τῇ Ῥώµῃ ταῦτ' ἐπράχθη, Γερµανικὸς δὲ ἐν τούτῳ ἄλλα τε χωρία ∆ελµατικὰ εἷλε καὶ Σπλαῦνον, καίπερ τῇ τε φύσει ἰσχυρὸν ὂν καὶ τοῖς τείχεσιν εὖ πεφραγµένον τούς τε ἀµυνοµένους παµπληθεῖς ἔχον. Οὔκουν οὔτε µηχαναῖς οὔτε προσβολαῖς ἠδυνήθη τι ἐξεργάσασθαι, ἀλλ' ἐκ τοιᾶσδε αὐτὸ συντυχίας ἔλαβε. Πουσίων ἱππεὺς Κελτὸς λίθον ἐς τὸ τεῖχος ἀφεὶς οὕτω τὴν ἔπαλξιν διέσεισεν ὥστε αὐτήν τε αὐτίκα πεσεῖν καὶ τὸν ἄνδρα τὸν ἐπικεκλιµένον οἱ συγκατασπάσαι. Γενοµένου δὲ τούτου ἐκπλαγέντες οἱ ἄλλοι καὶ φοβηθέντες τό τε τεῖχος ἐκεῖνο ἐξέλιπον καὶ ἐς τὴν ἀκρόπολιν ἀνέδραµον, καὶ µετὰ τοῦτο καὶ ταύτην καὶ ἑαυτοὺς παρέδοσαν. Ἐντεῦθεν δὲ ἐπὶ Ῥαίτινον ἐλθόντες οὐχ ὁµοίως ἀπήλλαξαν. Οἱ γὰρ ἐναντίοι βιαζόµενοι τῷ πλήθει σφῶν, καὶ µὴ δυνάµενοι ἀντέχειν, πῦρ ἐθελούσιοι ἔς τε τὸν κύκλον πέριξ καὶ ἐς τὰ οἰκοδοµήµατα πλησίον αὐτοῦ ἐνέβαλον, µηχανησάµενοι ὅπως ὅτι µάλιστα µὴ παραχρῆµα ἐκλάµψῃ ἀλλ' ἐπὶ χρόνον τινὰ διαλάθῃ. Καὶ οἱ µὲν τοῦτο ποιήσαντες ἐς τὴν ἄκραν ἀνεχώρησαν· ἀγνοοῦντες δὲ οἱ Ῥωµαῖοι τὸ πεπραγµένον ἐπεσέπεσον ὡς καὶ αὐτοβοεὶ πάντα διαρπάσοντες, καὶ εἴσω τε τῆς τοῦ πυρὸς περιβολῆς ἐγένοντο, καὶ οὐ πρότερον εἶδον αὐτό, πρὸς τοὺς πολεµίους τὸν νοῦν ἔχοντες, πρὶν πανταχόθεν ὑπ' αὐτοῦ περιληφθῆναι. Τότε δὲ ἐν παντὶ κινδύνου ἐγένοντο, ἄνωθεν µὲν ὑπὸ τῶν ἀνθρώπων βαλλόµενοι, ἔξωθεν δὲ ὑπὸ τῆς φλογὸς κακούµενοι, καὶ µήτε κατὰ χώραν ἀσφαλῶς µεῖναι µήτε πῃ διαπεσεῖν ἀκινδύνως δυνάµενοι. Εἴτε γὰρ ἔξω βέλους ἀφίσταντο, πρὸς τοῦ πυρὸς ἀναλοῦντο, εἴτ' ἀπὸ τῆς φλογὸς ἀπεπήδων, πρὸς τῶν βαλλόντων ἐφθείροντο· καί τινες ἐν στενοχωρίᾳ ἀπ' ἀµφοτέρων ἅµα ἀπώλοντο, τῇ µὲν τιτρωσκόµενοι τῇ δὲ καιόµενοι. Οἱ µὲν οὖν πλείους τῶν ἐσελθόντων οὕτως ἀπήλλαξαν· ὀλίγοι δέ τινες νεκροὺς ἐς αὐτὴν τὴν φλόγα ἐµβαλόντες, καὶ δίοδόν σφισι δι' αὐτῶν καθάπερ ἐπὶ γεφύρας ποιήσαντες, διέφυγον. Οὕτω γάρ που τὸ πῦρ ἐπεκράτησεν ὥστε µηδὲ τοὺς ἐν τῇ ἀκροπόλει ὄντας κατὰ χώραν µεῖναι, ἀλλὰ τῆς νυκτὸς αὐτὴν ἐκλιπεῖν καὶ ἐς οἰκήµατα κατώρυχα κατακρυφθῆναι. 879 Mesihović, Dezitijati, 2007 LVI, 12 : Ἐκεῖ µὲν δὴ ταῦτ' ἐγένετο, Σερέτιον δέ, ὅπερ ποτὲ ὁ Τιβέριος πολιορκήσας οὐχ ᾑρήκει, ἐχειρώθη, καὶ µετὰ τοῦτο καὶ ἄλλα τινὰ ῥᾷον προσεκτήθη. Τῶν δ' οὖν λοιπῶν καὶ ὣς ἀνταιρόντων, καὶ τοῦ τε πολέµου µηκυνοµένου καὶ λιµοῦ δι' αὐτὸν οὐχ ἥκιστα ἐν τῇ Ἰταλίᾳ γενοµένου, τὸν Τιβέριον ὁ Αὔγουστος ἐς τὴν ∆ελµατίαν αὖθις ἔπεµψε. Καὶ ὃς ἰδὼν τοὺς στρατιώτας µηκέτι τὴν τριβὴν φέροντας ἀλλὰ καὶ µετὰ κινδύνου διαπολεµῆσαί πως ἐπιθυµοῦντας, καὶ φοβηθεὶς µὴ καὶ καθ' ἓν ὄντες στασιάσωσι, τριχῇ διεῖλεν αὐτούς, καὶ τοὺς µὲν τῷ Σιλουανῷ τοὺς δὲ Μάρκῳ Λεπίδῳ προστάξας ἐπὶ τὸν Βάτωνα µετὰ τῶν λοιπῶν σὺν τῷ Γερµανικῷ ὥρµησε. Καὶ ἐκεῖνοι µὲν οὐ χαλεπῶς τοὺς ἀντιταχθέντας σφίσι µάχαις κατεστρέψαντο, αὐτὸς δὲ διὰ πάσης τε ὡς εἰπεῖν τῆς χώρας ἐπλανήθη, τοῦ Βάτωνος ἄλλῃ καὶ ἄλλῃ περιφοιτῶντος, καὶ τέλος καταφυγόντι αὐτῷ ἐς Ἀνδήτριον τεῖχος ἐπ' αὐτῇ τῇ Σαλώνῃ ἐπῳκισµένον προσεδρεύσας δεινῶς ἐπόνησε. Τό τε γὰρ φρούριον ἐπ' εὐερκοῦς πάνυ καὶ δυσπροσβάτου πέτρας ἐτετείχιστο, φάραγξι βαθείαις ποταµοὺς χειµάρρους ἐχούσαις ἐγκεκλειµένον, καὶ οἱ ἄνθρωποι πάντα ἐς αὐτὸ τὰ ἐπιτήδεια τὰ µὲν προεσενηνόχεσαν τὰ δὲ καὶ ἐκ τῶν ὀρῶν ὧν ἐκράτουν ἐπήγοντο, καὶ προσέτι καὶ τὴν σιτοποµπίαν τῶν Ῥωµαίων ἐνεδρεύοντες ἐκώλυον, ὥστε τὸν Τιβέριον, πολιορκεῖν σφας δοκοῦντα, αὐτὸν τὰ τῶν πολιορκουµένων πάσχειν. LVI, 13 : Ἀποροῦντος οὖν αὐτοῦ καὶ µὴ εὑρίσκοντος ὅ τι πράξῃ (ἥ τε γὰρ προσεδρεία καὶ µαταία καὶ ἐπικίνδυνος ἐγίγνετο καὶ ἡ ἀποχώρησις ἐπαισχὴς ἐφαίνετο) ἐθορύβησαν οἱ στρατιῶται, καὶ τοσαύτῃ γε καὶ τηλικαύτῃ βοῇ ἐχρήσαντο ὥστε τοὺς πολεµίους τοὺς ὑπὸ τῷ τείχει αὐλιζοµένους ἐκπλαγῆναί τε καὶ ἀναχωρῆσαι. Ἐξ οὖν τούτων τοῦ µὲν ὀργισθεὶς τοῦ δὲ ἡσθεὶς συνεκάλεσέ τε αὐτούς, καὶ τὰ µὲν ἐπιτιµήσας σφίσι τὰ δὲ καὶ παραινέσας οὔτε ἐθρασύνατο οὔτ' ἀπανέστη, ἀλλὰ κατὰ χώραν ἡσυχάζων ἔµεινε, µέχρις οὗ ὁ Βάτων ἀπογνοὺς τὴν ἐπικράτησιν (τά τε γὰρ ἄλλα πλὴν ὀλίγων ἐκεχείρωτο, καὶ ἡ δύναµις ἣν εἶχε τῆς τότε ἀντικαθεστηκυίας οἱ ἠλαττοῦτο) διεκηρυκεύσατο πρὸς αὐτόν, καὶ ἐπειδὴ µὴ ἔπεισε καὶ τοὺς ἄλλους σπείσασθαι, ἐγκατέλιπεν αὐτούς. Καὶ ὁ µὲν οὐκέτ' οὐδ' ἄλλῳ τινί, καίπερ πολλῶν αὐτὸν ἐπικαλουµένων, ἐβοήθησεν· ὁ δὲ δὴ Τιβέριος καταφρονήσας ἐκ τούτου τῶν λοιπῶν τῶν ἐν τῷ τείχει ὄντων, καὶ νοµίσας ἀναιµωτί σφων κρατήσειν, οὐδὲν ἔτι τοῦ χωρίου προείδετο, ἀλλὰ καὶ πρὸς αὐτὸ τὸ ἐρυµνὸν ἐχώρησεν. Ἐπεὶ δὲ µήτε ὁµαλόν τι ἦν µήτε ἐπικατέβαινον οἱ πολέµιοι, {καὶ} αὐτὸς µὲν ἐπὶ βήµατος ἐν περιφανεῖ ἱδρύθη, ὅπως τά τε 880 Mesihović, Dezitijati, 2007 ἐπιγιγνόµενα καθορῴη πρὸς τὸ προθυµότερον τοὺς στρατιώτας ἀγωνίσασθαι, καὶ ἐν καιρῷ σφισιν, ἄν που δεήσῃ, προσαµύνῃ (καὶ γὰρ µέρος ἐπ' αὐτὸ τοῦτο τοῦ στρατοῦ, πολὺ γὰρ τῷ πλήθει περιῆν, κατέσχεν), οἱ δ' ἄλλοι τὸ µὲν πρῶτον ἐν πλαισίῳ πυκνῷ συντεταγµένοι βάδην ἀνεπορεύοντο, ἔπειτα δ' ὑπό τε τοῦ ὀρθίου καὶ ὑπὸ τῆς ἀνωµαλίας τοῦ ὄρους (χαραδρῶδές τε γὰρ ἦν καὶ ἐς φάραγγας πολλαχῇ κατετέτµητο) διεσπάσθησαν, καὶ οἱ µὲν θᾶσσον οἱ δὲ βραδύτερον προσανῄεσαν. LVI, 14 : Ἰδόντες δὲ τοῦτο οἱ ∆ελµάται ἔξω τε τοῦ τείχους ὑπὲρ αὐτοῦ τοῦ κρηµνώδους παρετάξαντο, καὶ λίθους πολλοὺς τοὺς µὲν σφενδόναις ἐπ' αὐτοὺς ἔβαλλον τοὺς δὲ καὶ κατεκυλίνδουν. Ἄλλοι τροχούς, ἄλλοι ἁµάξας ὅλας πλήρεις πετρῶν, ἄλλοι κιβωτοὺς περιφερεῖς, ἐπιχωρίως πως πεποιηµένας καὶ λίθων γεµούσας, ἠφίεσαν. Καὶ ταῦτά τε πάντα ἅµα πολλῇ ῥύµῃ καταφερόµενα διεσφενδονᾶτο, καὶ τοὺς Ῥωµαίους διέσπα τε ἔτι καὶ µᾶλλον ἀπ' ἀλλήλων καὶ συνήλου· καὶ ἕτεροι, οἱ µὲν βέλη οἱ δὲ δοράτια ἀφιέντες, συχνοὺς αὐτῶν κατέβαλλον. Κἀν τούτῳ πολλὴ µὲν τῶν µαχοµένων φιλοτιµία ἐγίγνετο, τῶν µὲν ἀναβῆναί τε καὶ ἐπικρατῆσαι {τῆς} τῶν ἄκρων, τῶν δὲ ἀποκρούσασθαί τε αὐτοὺς καὶ ἀπαράξαι πειρωµένων, πολλὴ δὲ καὶ τῶν ἄλλων τῶν τε ἀπὸ τοῦ τείχους ὁρώντων τὰ γιγνόµενα καὶ τῶν περὶ τὸν Τιβέριον ὄντων. Τοῖς τε γὰρ σφετέροις ἑκάτεροι παρεκελεύοντο, τοὺς µὲν προθυµουµένους σφῶν ἐπιρρωννύντες, τοῖς δ' ὑπείκουσί πῃ ἐπιτιµῶντες, καὶ ἀθρόοι καὶ καθ' ἑκάστους· καὶ ὅσοι ὑπὲρ τοὺς ἄλλους ἐγεγώνισκον, καὶ τοὺς θεοὺς ἅµα ἀνεκάλουν, ὑπέρ τε τῆς αὐτίκα τῶν µαχοµένων ἀµφότεροι σωτηρίας καὶ ὑπὲρ τῆς ἑαυτῶν ἐς τὸ ἔπειτα οἱ µὲν ἐλευθερίας οἱ δὲ εἰρήνης ἐπιβοώµενοι. Κἂν παντελῶς οἱ Ῥωµαῖοι µάτην ἐκινδύνευσαν, ἅτε πρὸς δύο ἅµα, τήν τε τῶν τόπων φύσιν καὶ τὴν τῶν ἀντιπάλων ἀντίταξιν, τὸν ἀγῶνα ποιούµενοι, εἰ µὴ ὁ Τιβέριος ἐκείνους τε ἀκραιφνέσι βοηθείαις φυγεῖν ἐκώλυσε, καὶ τοὺς πολεµίους ἑτέρων ηωῆι ἀνίτητον ἐς τὸ χωρίον ἐκ πλείονος περιελθοῦσιν ἣν περιπέµψει ἐτάραξε. Κἀκ τούτου οἱ µὲν τραπέντες οὐδὲ ἐς τὸ τεῖχος ἐσελθεῖν ἠδυνήθησαν, ἀλλὰ ἀνὰ τὰ ὄρη, προαπορρίψαντες τὰ ὅπλα ὥστε κουφίζειν, ἐσκεδάσθησαν· οἱ δὲ ἐπιδιώκοντές σφας (πάνυ τε γὰρ διαπολεµῆσαι ἐγλίχοντο, καὶ οὐκ ἐβούλοντο συστραφέντας αὖθις αὐτοὺς χαλεπούς σφισι γενέσθαι) ἐπίπαν ἐπεξῆλθον, καὶ ἐκείνων τε τοὺς πλείους ἐν ταῖς ὕλαις κρυπτοµένους ἀνευρόντες ὥσπερ θηρία ἀπέκτειναν, καὶ µετὰ τοῦτο καὶ τοὺς ἐν τῷ φρουρίῳ προσχωρήσαντας ἔλαβον. Καὶ τούτοις µὲν ὁ Τιβέριος τά τε 881 Mesihović, Dezitijati, 2007 ἄλλα καὶ δὴ καὶ τὰ ὁµολογηθέντα σφίσι καθίστατο, LVI, 15 : Γερµανικὸς δὲ ἐπὶ τοὺς ἀνθεστηκότας ἔτ' ἐτράπετο· αὐτόµολοι γὰρ παρ' αὐτοῖς συχνοὶ ὄντες οὐκ εἴων σφᾶς συµβῆναι. Καὶ ἐδουλώσατο µὲν χωρίον τι Ἄρδουβαν, οὐ µέντοι καὶ τῇ οἰκείᾳ δυνάµει, καίτοι πολὺ πλείονι τῶν ἐναντίων οὔσῃ, ἠδυνήθη τοῦτο ποιῆσαι· αὐτό τε γὰρ ἰσχυρῶς ὠχύρωτο, καὶ ποταµὸς ῥοώδης τοὺς πρόποδας αὐτοῦ κύκλῳ πλὴν βραχέος περιρρεῖ· ἀλλ' οἱ αὐτόµολοι στασιάσαντες πρὸς τοὺς ἐπιχωρίους ἐπειδὴ τῶν σπονδῶν ὠρέγοντο, ἐς χεῖρας αὐτοῖς ἦλθον, καὶ συλλαβοµένων σφίσι τῶν γυναικῶν τῶν ἐν τῷ τείχει οὐσῶν (τῆς τε γὰρ ἐλευθερίας καὶ παρὰ τὴν τῶν ἀνδρῶν γνώµην ἐφίεντο, καὶ πᾶν ὁτιοῦν πρὸ τοῦ δουλεῦσαι παθεῖν ᾑροῦντο) µάχη τε ἰσχυρὰ ἐγένετο, καὶ κρατηθέντες αὐτοὶ µὲν ἐνέδοσαν, καί τινες αὐτῶν καὶ διέφυγον, αἱ δὲ δὴ γυναῖκες τὰ παιδία ἁρπάσασαι αἱ µὲν ἐς πῦρ ἑαυτὰς ἐνέβαλον, αἱ δὲ ἐς ποταµὸν κατεκρήµνισαν. Καὶ οὕτω καὶ ἐκείνου τοῦ φρουρίου ἁλόντος, καὶ τἆλλα τὰ πλησία αὐτῷ ἐθελοντὶ τῷ Γερµανικῷ ὡµολόγησεν. Καὶ ὁ µὲν ταῦτα πράξας πρὸς τὸν Τιβέριον ἀνεχώρησεν, ὁ δὲ δὴ Ποστούµιος τὰ λοιπὰ προσκατειργάσατο. LVI, 16 : Κἀν τούτῳ καὶ ὁ Βάτων, Σκευᾶν τὸν υἱὸν πρὸς Τιβέριον πέµψας, παραδώσειν οἱ καὶ ἑαυτὸν καὶ τοὺς σὺν αὑτῷ πάντας ὑπέσχετο, ἂν τῆς ἀδείας τύχῃ. Καὶ µετὰ τοῦτο πίστιν λαβὼν νυκτός τε ἐς τὸ στρατόπεδον αὐτοῦ ἐσῆλθε, καὶ τῇ ὑστεραίᾳ ἐπὶ βήµατος αὐτῷ καθηµένῳ προσαχθεὶς ὑπὲρ µὲν ἑαυτοῦ οὐδὲν ἐδεήθη, ἀλλὰ καὶ τὴν κεφαλὴν προέτεινεν ὥστ' ἀποκοπῆναι, ὑπὲρ δὲ τῶν ἄλλων πολλὰ ἀπελογήσατο. Καὶ τέλος ἐρωτηθεὶς ὑπὸ τοῦ Τιβερίου « τί ὑµῖν ἔδοξε καὶ ἀποστῆναι καὶ ἐπὶ τοσοῦτον ἡµῖν χρόνον ἀντιπολεµῆσαι; » ἔφη ὅτι « ὑµεῖς τούτων αἴτιοί ἐστε· ἐπὶ γὰρ τὰς ἀγέλας ὑµῶν φύλακας οὐ κύνας οὐδὲ νοµέας ἀλλὰ λύκους πέµπετε. » ὁ µὲν οὖν πόλεµος τοῦτο τὸ τέλος ἔσχε, πολλῶν µὲν καὶ ἀνδρῶν, πλείστων δὲ δὴ καὶ χρηµάτων ἀπολοµένων· πάµπολλά τε γὰρ ἐς αὐτὸν στρατόπεδα ἐτράφη καὶ λεία ἐλαχίστη ἑάλω. LVI, 17 : Ἀνήγγειλε δὲ καὶ τότε τὴν νίκην ὁ Γερµανικός, καὶ ἐπ' αὐτῇ τῷ µὲν Αὐγούστῳ καὶ τῷ Τιβερίῳ τό τε τὸ τοῦ αὐτοκράτορος ὄνοµα προσθέσθαι καὶ τὸ τὰ ἐπινίκια πέµψαι, ἄλλαι τέ τινες τιµαὶ καὶ ἁψῖδες ἐν τῇ Παννονίᾳ τροπαιοφόροι δύο ἐδόθησαν (ταῦτα γὰρ ἀπὸ πολλῶν τῶν ψηφισθέντων σφίσιν ὁ Αὔγουστος ἐδέξατο), τῷ δὲ δὴ Γερµανικῷ αἵ τε νικητήριοι τιµαί, ὅπερ που καὶ τοῖς ἄλλοις στρατιάρχοις ὑπῆρξε, καὶ αἱ στρατηγικαί, τό τε τὴν γνώµην πρώτῳ µετὰ 882 Mesihović, Dezitijati, 2007 τοὺς ὑπατευκότας ἀποφαίνεσθαι, καὶ τὸ τὴν ὑπατείαν θᾶσσον παρὰ τὸ νενοµισµένον λαβεῖν. Καὶ τῷ ∆ρούσῳ δὲ τῷ τοῦ Τιβερίου υἱεῖ, καίτοι µὴ µετασχόντι τοῦ πολέµου, καὶ ἐς τὸ συνέδριον συµφοιτᾶν πρὶν βουλεῦσαι, καὶ ἐπειδὰν ταµιεύσῃ γνώµην πρὸ τῶν ἐστρατηγηκότων ποιεῖσθαι, ἐψηφίσθη. LVI, 18 : Ἄρτι τε ταῦτα ἐδέδοκτο, καὶ ἀγγελία δεινὴ ἐκ τῆς Γερµανίας ἐλθοῦσα ἐκώλυσέ σφας διεορτάσαι. Ἐν γὰρ τῷ αὐτῷ ἐκείνῳ χρόνῳ καὶ ἐν τῇ Κελτικῇ τάδε συνηνέχθη. Macro. Satur. I, XI, 32 «Caesar Augustus in Germania et Illyrico cohortes libertinorum conplures legit, quas voluntarias appellavit» Akti salonitanskog sabora 533 god. n. e. «Andreas vir venerabilis episcopus Bestoensis ecclesiae dixit: Necesse nobis est bonae institutionis formam libenter amplecti, praesertim quum de sacro laudabiiliter cogitatis obsequi, atque ideo quaeso, vt a loco Capellae et Arena vsque ad has vebes basilicasque, quae in mea parochia continetur, ad proponendum iisdem locis faciatis episcopum pertinere.» (preuzeto iz S.Pae, 1995, 85, fus. 218) Iord. De summa…244 «Dalmatae similiter silvis commanentes plurimam partem latrocinando vastabant: ad quos edomandos Vibium mandat, qui efferum genus fodere terras coegit aurumque venis repurgare» Tabula Peutingeriana/Pojtingerova Peutingeriana/Pojtingerova karta Salona---XVI m.p.----Tilurio---XXII---Ad Libros----VIIII----Monte Bulsinio------VI----Bistue Vetus----XXV-----Ad Matricem-----XX----Bistue Nova----XXIIII-----Stanecli-----nije naznaeno-----Argentaria Ravenjanin, «Kos «Kosmografija», IV, 19 (Panonija) (Panonija) Serbitium Fines 883 Mesihović, Dezitijati, 2007 Lamatis Lausaba Baloia Apeva Sapua Bersellum Ibisua Podatak Frontina (II, I, 15) ne moRe se precizno datirati i nije jasno da li se odnosi na rat 12. – 9. god. p. n. e. ili na Ilirski ustanak od 6. do. 9. god. n. e. «Ti. Nero adversus Pannonios, cum barbari feroces in aciem oriente statim die processissent, continuit suos passusque est hostem nebula et imbribus, qui forte illo die crebri erant, verberari. Ac deinde, ubi fessum stando et pluvia non solum sed et lassitudine deficere animadvertit, signo dato adortus superavit.» Natpisi I. Solinski natpis : CIL III, 3198b (p 2275, 2328,19) = CIL III, 10156b = ILJug I, 263 ...]AESAR DIVI AVGVSTI•F / ]VGVSTVS•IMP•PONTIF•MAX / TRIB•POTEST• XXI COS III / VIAM A SALONIS AD HE[…. ?] ASTEL[..?] /5 DAESITIATIVM PER M?[…. …?]VVM / CLVI MVNIT / ET IDEM VIAM AD BATH?[…. ?]MEN / QVOD DIVIDIT B[.] E[…. …..] IBVS / A SALONIS MVNIT PER […. ..] ASVVM /10 CLVIII / --- // MVNIT AD IMVM MONTEM DITIONVM / VLCIRVM PER MILLIA PASSVVM/ A SALONIS LXXVIID /15 P DOLABELLA LEG PRO / PR [Ti(berius) C]aesar divi Augusti f(ilius) / [A]ugustus imp(erator) pontif(ex) max(imus) / trib(unicia) potest(ate) XXI co(n)s(ul) III / viam a Salonis ad He[dum?] castel(lum) /5 Daesitiatium per mill[i]a passuum / CLVI munit / et idem viam ad Bath[inum? flu]men / quod dividit B[r]e[ucos Oseriat?]ibus / a Salonis munit per [millia p]assuum /10 CLVIII / [et idem 884 Mesihović, Dezitijati, 2007 viam…. ..] / munit ad imum montem Ditionum / Ulcirum per millia passuum/ a Salonis LXXVIID /15 P(ublio) Dolabella leg(ato) pro / pr(aetore) „Tiberije Cezar, boRanskog Augusta sin, August, imperator, vrhovni sveWenik, tribunske vlasti 21 (godine op. S.M.), konzul tri (puta op. S.M.), put od Salone do dezitijatskog kastela He(...?) od 156 (rimskih op. S.M.) milja izgradi, i isto put do rijeke Bosne koja razdvaja Breuke i Oserijate? od Salone izgradi u 158 (rimskih op. S.M.) milja...“ II. CIL V 3346 (Verona), Patsch,1896, 133-134; SuiW, 1991-1992, 59-61 BATONIANOPRAEFVI/ IAPVDIAI· ET· LIBVRN / SIBI· ET· LIBERTIS / T· F· I bello] / Batoniano praefui[t] / Iapudiai et Liburn(iai) / sibi et libertis / t(estamento) f(ieri) i(ussi) ...u ratu Batonskom predvodio je Japode i Liburne, sebi i osloboZenicima oporuku uini III. CIL III 3158, Patsch, 1896, 134, fus. 2; PašaliW, 1975, 410-411; SuiW, 1991-1992, 57 i fus. 6 Po Patsch-u, 1896, 134, fus. 2⇒Iano patri Aug. sacrum C. Iulius C. f. Ser. Aetor, aed., donatus ab Ti. Caes. Aug. f. Augusto torq. maiore bello Delmatico, ob honorem (duum)viratus cum liberis suis posuit.1 IV. Natpis ILJug III, 1591 na sepulkralnom spomeniku iz \upe obitelji «Batona“, ILJug III, 1591, D.RendiW-MioeviW, 1948, 15, 32; 49; Mayer, 1957, 81-82; Alföldy, 1969; Mikolji, 1969, 13-14; Bojanovski, 1988, 146, fus. 15; Paškvalin, 1996, 96-97 i fus. 9; Isto, 2000, 194; Škegro, 1997, 102, br. 125; BATONI LICCAI F / TEVTA VIETIS / SCENO BATONIS F / MAXIME NATVS / 5 [ ]CENOCALO BATONI[…. ] / [ ]CAEVAE BATONIS F / CALLONI BATONIS F / [ ]RORADO BATONIS F / [ ]CENVS BATONIS F /10 [ ]NIME NATVS EX EIS SI[ ] / [ ]VIS DE SVA PECVNIA FIERI I[ ] 885 1 MoRda bi se još jedan natpis mogao odnositi na ustanak 6. – 9. god. n. e. ili moRda na rat 12. – 9. god. p. n. e. rije je o CIL III 3224 koji govori o jednom djeaku Amantinu koji je bio talac. Šašel Kos, 2005 A, 455 - 458 Mesihović, Dezitijati, 2007 Batoni Liccai f(ilio) /Teuta Vietis /Sceno Batonis f(ilio) / maxime natus /5 [S]cenocalo Batoni[s f(ilio)] / [S]caevae Batonis f(iliae) / Calloni Batonis f(ilio) / [P]rorado Batonis f(ilio) / [S]cenus Batonis f(ilius). / 10 [mi]nime natus ex eis si[bi et / s]uis de sua pecunia fieri i[ussit] Batonu, sinu Likaja, Teuta Vietova, Skenu sinu Batona najstariji, Skenokalu Batona sin, Skevi, Batona kWerci, Kalu Batona sin, Proradu Batona sin, Sken Batona sin najmlaZi sebi i svojima od svoga novca (je) naloRio uiniti (spomenik) V. Natpis T. F.Valensa (sam tekst je prilino ošteen i potpuno tanu rekonstrukcijiu je vrlo teško izvršiti), ILJug III, 1582, Premošnik-Sergejevski, 1930; Sergejevski, 1940, 141-143; RendiWMioeviW, 1948, 67; Bojanovski, 1988, 147, fus. 21; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 16, (lanak Ðure Baslera); Paškvalin, 1996, 95-96; Škegro, 1997, 103, br. 126; Isto, 2000, 193-194 VLPIAE ET•F???/ PROCVL A? XX? / T•F•VALENS VARRON[..] / F•PRINCEPS DESIT (sa ligaturom I, iznad /T/)A[..] (iza A se primjeWuje prava linija, moRda dio ili slova I ili T) /5 ET AELIA IVSTA / [..]CENO[.]A[…..] Ulpiae et f??? / Proculae a[nn(os)] XX? / T(itus) F(lavius) Valens Varron[nis] / f(ilius) princeps Desitia[tium ] / /5 et Aelia Iusta [filia?]/ [S]ceno[b]a[rbi]? Ulpiji i Prokuli, godina 20, Tit Flavije Valens Varonov sin, princeps Dezitijata i Elija Justa kWerka? Skenobarda? VI. CIL IX 2564 iz Bovianum Undecimarum (Samnium), Patsch, 1896, 134-135; Isto, 1898, 362-364; Bojanovski, 1988, 61, fus. 31; 147, fus. 18 RI•VESPASIA / MAX•TRIB•POTES / N•VII•IMP•XIIII•P•P•C / …….EX TESTAM / 5• MARCELLI•72•LEG•XI•CL / AEF•CIVITATIS•MAEZE / IATIVM•PRAEF•CHOR•III•ALP / MANORVM•II•VIR•I•D•QVINQV / ONI COLONIAE [Imp(eratori) Caesa]ri Vespasia[no] / [Aug(usto) pont(ifici)] max(imo) trib(unicia) potes[t(ate) VI] / [co(n)s(uli) VI desig]n(ato) VII imp(eratori) XIIII p(atri) p(atriae) c[ens(ori)] / ex testam[ent(o)] /5 886 2 Na spomenutom natpisu se jasno vidi posebni znak/kratica za latinsku rije centurio, koja se (radi grafike slinosti) transkribira kao naša brojka 7. MatijašiW, 2002, 73; 106; 114 Mesihović, Dezitijati, 2007 [...] Marcelli 7(centurionis) leg(ionis) XI Cl[aud(iae)] / [pr]aef(ecti) civitatis Maeze[iorum] / [...]iatium praef(ecti) c(o)hor(tis) III Alp[inor(um)] / [...]manorum IIvir(i) i(ure) d(icundo) quinqu[enn(alis)] / [patr]oni coloniae Imperatoru, Cezaru Vespazijanu Augustu, vrhovnom sveWeniku, tribunske vlasti 6. godina, izabranom konzulu 7. put, imperatoru 14. put, ocu domovine, cenzoru,... testamentom... Marcel, centurion XI. Legije Klaudiju, Vjerne i Odane,... prefekt civitas Mezeja i civitas Dezitijata, prefekt 3. Alpske kohorte i civitas Melkumana, duovir iure dicundo, kvinkenales, patron kolonije... VII. CIL III 9739 iz Garduna http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en tekst natpisa je sljedeWi : «]emans3 / Platoris / [Da]esitias4 vexill(arius) / [e]quit(um) coh(ortis) I Belgar(um) / turma Valeri / Proculi ann(orum) XLV / stipendior(um) XXIV h(ic) s(itus) e(st) / fieri curavit Iulia Ves() / coniunx.» „Temans, sin Platora Dezitijat, veksilijar konjanik Prve Belgijske kohorte, turma Valerija Prokula, godina 45, u sluRbi 24 godine na ovom mjestu. Za uiniti (spomenik) se pobrinula Julija Vesa, supruga“ VIII. CIL XVI, 11 = CIL III, p 849 (p 1959) = CIL X, 1402 = D 1989. Natpis iz Herculaneuma (Kampanija) 3 Iako nije u potpunosti sauvano ime sina Platorova, ipak je njegova rekonstrukcija u oblik Temans najrealnija. 4 Kao što se moRe vidjeti i na ovom natpisu se ne moRe vidjeti puno narodnosno ime sina Platorova, koje mora pripadati nekom od ilirskih naroda provincije Dalmacije, jer se iz njihovih redova popunjavala spomenuta kohorta nakon što je išezla prva generacija vojnika 887 te kohorte. Osim toga ime Plator je sigurno ilirsko ime (posvjedoeno u Gornjoj Bosni kod Zenice). Narod kojem pripada Temans Platorov se deklinira po III. deklinaciji iosnove, a kao što je veW reeno jedini ilirski narod Provincije koji se deklinira po tome obrazcu su Dezitijati – zanimljivo, po ovome Daesitias bi bio imenica Renskog roda-. A i natpis Nerve, sina Laide ima skoro isto navoZenje imena ⇒ Nervae Laidi f(ilio) Desidiati, pa je samim tim vrlo logina i prihvatljiva rekonstrukcija Temans Platoris Daesitias. O ovom natpisu v. Patsch, 1910, 178-179; Bojanovski, 1988, 147, fus. 20 Mesihović, Dezitijati, 2007 » Imp(erator) Vespasianus Caesar August(us) / tribunic(ia) potest(ate) co(n)s(ul) II / veteranis qui militaverunt in leg(ione) / II Adiutrice Pia Fidele qui vicena / stipendia aut plura meruerant / et sunt dimissi honesta missione / quorum nomina subscrip[ta su]nt ip/sis liberis posterisqu[e e]orum / civitatem dedi et conubium cum / uxoribus quas tunc habuissent / cum est civita[s] iis data aut siqui / caelibes essent cum iis quas postea / duxissent dumtaxat singuli / singulas a(nte) d(iem) Non(is) Mart(is) / Imp(eratore) Vespasiano Caesare Aug(usto) II / Caesare Aug(usti) f(ilio) Vespasiano co(n)s(ulibus) / t(abula) I pag(ina) V loc(o) XXXXVI / Nervae Laidi f(ilio) Desidiati /5 descriptum et recognitum ex tabula / aenea quae fixa est Romae in Capi/tolio in podio arae gentis Iuliae / latere dextro / ante signum Lib(eri) Patris // C(ai) Helvi Lepidi Saloni/tani / Q(uinti) Petroni Musaei Iades/tini / L(uci) Valeri Acuti Salonit(ani) / M(arci) Nassi Phoebi Salonit(ani) / L(uci) Publici Germulli / Q(uinti) Publici Macedonis / Neditani / Q(uinti) Publici Crescentis» „ Imperator Vespazijan Cezar August, tribunske vlasti, konzul drugi put, veteranima koji su se borili u II. legiji Adiutrix «Vjerne i Odane», koji su odsluRili 20 stipendija (godina) ili više i asno su otpušteni, ija imena su dole potpisana, njima, djeci i potomcima daje graZanstvo i pravo zakonitog braka sa suprugama koje su tada imali ili ako su bili samci sa onima koje su poslije doveli, naravno pojedini sa pojedinom. Prije martovskih nona, za konzula Imperatora Vespazijana Cezara Augusta drugi put i Cezara, sina Augusta, Vespazijana (Vespazijanov sin Tit). (Bakrena) ploa 1, strana 5, mjesto 46, Nervi sinu Laide, Dezitijatu. Prepisano i provjereno sa bakrene ploe koja je privršWena u Rimu, na Kapitolu na podnoRju are roda Julijevaca, sa desne strane. Ispod potpisi (svjedoci) : Gaj Helvije Lepid Salonitanac, Kvint Petronije Musej Jadestinac, Lucije Valerije Akut Salonitanac, Marko Naso Febi Salonitanac, Lucije Publik Germul, Kvint Publik Makedonac, Neditan Kvint Publik Kreskent.“ IX. Natpis R.P. Aquae S…(u poast Dioklecijanu)- svjedoanstvo o R.P. Aquarum… ILJug III, 1578, PašaliW, 1959 A, 115-121; beman, 2000, 131 IMP C VALER / DIOCLETIN / PFINVITO / AVG /5 RPAQS 888 5 Po Patschu (1901, 1983) : Nervae Laidi f. Desidiati… vet. leg. II ad. , a kod Bojanovskog (1988, 147) kao: Nerva Laidi f. Daesitias, vet(eranus) leg(ionis) II Ad(iutricis). Mesihović, Dezitijati, 2007 Imp(eratori) [C(aesari)] C(aio) Valer(io) / Diocleti(a)n[o]/ p(io) f(elici) invi[c]to / Aug(usto) /5 r(es) p(ublica) Aq(uarum) S(........). Rekonstrukcija i itanje Sergejevski, 1936. «Imperatoru cezaru Gaju Valeriju Dioklecijanu, poboRnom, sretnom, nepobjedivom, Augustu respublika Aquae S…» X. Natpis Katija-Kemaludinova DRamija, ILJug I, 90, Sergejevski, 1940, 15-18; Isto, 1947, 36-37; 4546; beman, 2000, 135. DVSI / COS•FETIAL / CVM PVBLICIAQVAR/ ETCATIIS•MAXIMINA•C /5 CLEMENTINO•CLEMENTE LI / VS •AFRODISIVS •FLAMEN Rekonstrukcija teksta po http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en : ]dus I[3] / [3] co(n)s(ul) fetial[is 3] / cum Publicia Quar[ta] / et Catiis Maximina C[lementina 3] / Clementino Clemente Li[3] / [3]us Afrodisius flam[en Rekonstrukcija teksta po D.Sergejevskom 1941, 17; ------------------------------------------------------------------------------------------dus I----------------------------------------------- ------------- co(n)s(ul)•fetial[is----------------------------cum publici aquar[um ductus?curatore? NN?] et Catiis•Maximina•C[lementina?----------------Clementino•Clemente•Li-------------------------------5 ------------------us•Afrodisius•flam[en------------------ 889 Mesihović, Dezitijati, 2007 XI. Natpis P.Aelia Iustusa-FazliWi CIL III 12761 (svjedoanstvo o municipiju Bistuensium-samo za podruje Zenice i lašvansko podruje) D M / P AEL IVSTVS / DEC M BIST / ET AEL PROCVLA / CONIVX VIVI SIBI / POSVERVNT D(is) M(anibus) / P(ublius) Ael(ius) Iustus / dec(urio) m(unicipii) Bist(uensis) / et Ael(ia) Procula / coniux vivi sibi / posuerunt Bogovima Manima, Publije Elije Justus, dekurion municipija Bistuensium i Elija Prokula za Rivota sebi podigoše XII. Natpis iz Zenice-DEC MVN BIS CIL III 12 765 (svjedoanstvo o municipiju Bistuensium-samo za podruje Zenice i lašvansko podruje), Patsch, 1915, 70, fus. 1. i sl. 61 D M / T FL T F LVCI/O DEC MVN / BIS ET AVR /5 PROCVLE FL•PROCILL/AV• FET SI/BI ET SVIS D(is) M(anibus) / T(ito) Fl(avio) T(iti) f(ilio) Luci/o dec(urioni) mun(icipii) / Bis(tuensium) et Aur(eliae) /5 Procul(a)e Fl(avia) Procill/av??? f(ecit) et si/bi et suis Bogovima Manima / Titu Flaviju Tita sinu, Luciju dekurionu municipija Bistuensium i Aureliji Prokuli Flavija Procila za Rivota uini sebi i svojima. XIII. Natpis iz Zenice, CIL III 12766+12762 (svjedoanstvo o municipiju Bistuensium-samo za podruje Zenice i lašvansko podruje), Patsch, 1915, 64, fus. 2 i sl. 51 / I? / O? / II V / SACERD TI /5 DEIM IST? / V P ?? VG ..... ] ti (duo) v[iro munic(ipii) B]ist(uae), sacred(oti) [provi]nc(iae) De[l]ma[tiae] Ul[p(ia)? Proci[lla c]on(iugi) [et s]ib[i… Rekonstrukcija po Patsch, 1915, 64, fus. 2 890 Mesihović, Dezitijati, 2007 XIV. Natpis iz Varvare I (Gornja Rama), ILJug III, 1756, Patsch, 1906 A, 151-159; Isto, 1915, 69, fus. 2. i sl. 60; Bojanovski, 1988, 157-159 FL•L? CINIO / DE… VIR•BIST / VII / IANVS /5 NIANVS / TRI T?] Fl(avio) L?[i]cinio/de [c(urioni)] (duo)]vir(o) Bist(uensium)/ Fla]vii / Licin]ianus /5 et…]nianus / pa]tri Titu? Flaviju Liciniju, dekurionu i duoviru Bistuensium, Flaviji Licinijan? i Licinijan? ocu… XV. Natpis iz Varvare II (Gornja Rama), ILJug III, 1755, Patsch, 1906 A, 151-159; Isto, 1915, 69, fus. 1. i sl. 59; Bojanovski, 1988, 157-159 D M / T F LICINIANO / DEC MVN / BIS VIR /5 DEFV / AN D(is) M(anibus) / T(ito) F[l(avio)] Liciniano / dec(urioni) mun(icipii) / Bis[t(uensium)] (II)vir(o) /5 defu[ncto] / an(norum) Bogovima Manima, Titu Flaviju Licinijanu, dekurionu municipija Bistuensium, duoviru, preminulom godina??? XVI. Natpis iz Varvare III (Gornja Rama), ILJug III, 1753, Patsch, 1906 A, 151-159; Bojanovski, 1988, 157-159 D M / AEL PROC / AE / T FL /5 DEC M… / VI D(is) M(anibus) / Ael(iae) Proc[u]/[l]ae [mat(ri?)] / T(itus) Fl(avius) [3] /5 dec(urio) m[un(icipii) Bist(uensium)???] / (II)vi[r 891 Mesihović, Dezitijati, 2007 Oblici dezitijatskog imena u izvornoj graZi : literarni oblici Strab. Geo. VII, 5, 3-∆αισιτιαÇται App. Ill. 17-∆αίσιοί Cass. Dio LV, 29, 2-∆ησιδιαvτου Vell. II, CXV, 4-Desidiates (korumpirano De Siciales) Plin. NH III, 143-Desitiates epigrafski oblici Solinski natpis, CIL III, 3198b (p 2275, 2328,19) = CIL III, 10156b = ILJug I, 263 : Daesitiatium Natpis iz Garduna, CIL III 9739 : [Da]esitias Natpis iz Herculaneuma, CIL XVI, 11 = CIL III, p 849 (p 1959) = CIL X, 1402 = D 1989 :Desidiati Natpis princepsa T.F.Valensa, ILJug III, 1582: Desitia[tium] Natpis Marcela iz Bovianum Undecimarum, CIL IX 2564 : [Daesit]iatium (ali samo uvjetno, jer je prvi dio imena rekonstruiran) Dekliniranje dezitijatskog imena (na osnovi oblika sa solinskog natpisa) singular plural Nominativ DAESITIAS DAESITIATES Genitiv DAESITIATIS DAESITIATIVM Dativ DAESITIATI DAESITIATIBVS Akuzativ DAESITIATEM DAESITIATES Vokativ DAESITIAS DAESITIATES Ablativ DAESITIATE DAESITIATIBVS Dodatak Dodatak poglavlju U selu Krivoglavcima kod VogošWe, nekih 15-tak km sjeverozapadno od centra Sarajeva, u mjesecu rujnu 2006 god. je pronaZen relativno dobro sauvan natpis na kome se 892 Mesihović, Dezitijati, 2007 spominju lokalne upravne institucije sa sarajevskog podruja u rimsko doba.6 Natpis je polomljen na dva dijela, ali se redovi teksta vrlo lako meZusobno nadovezuju. Na natpisu se sigurno moRe prepoznati više osoba sa elijevskim i ulpijevskim gentilnim imenom i niz politikih i upravnih institucija akvske municipalne jedinice. Po ovome bi naša rimska «sarajevska» municipalna jedinica imala institucije dekuriona, quinquennalis (neke vrste lokalnih cenzora)7 i lokalnog edila. Pošto se Aquae po ovom natpisu nalazi u statusu municipija, nastanak natpisa je raniji od Natpisa R.P. Aquae S…(u poast Dioklecijanu), jer je status municipija sigurno prethodio statusu respublike.8 Znai da on nije stariji od 284 god. n. e., a mlaZi od vremena vladavine Hadrijana. Sigruno je nastao u III st. n. e., vjerojatno nakon 211. god. n. e. Potrebno je napomenuti da se izraz infelicis si iz prvog reda nalazi i na natpisu CIL III 12 779 Mali Mošunj kod Travnika (infelicissi(mi)), na kome se pojavljuju domaWa ilirska imena. Natpis CIL III 12 779 su podignuli «oRalošWeni roditelji svome edu, koje im je prerana smrt ugrabila».9 U mjesecu studenom (od 9. XI. do zakljuno sa 12. XI. 2006. god.) Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu10 i Muzej grada Sarajeva poduzeli su arheološka istraRivanja lokaliteta sela Krivoglavci. Pored dodatnog otkopavanja natpisa, njegovog išWenja i analize, preduzeto je i sondaRno istraRivanje. Na mjestu neposrednog mjesta nalaza natpisa otkriveni su tragovi rimske keramike i crijepa. Ubjedljivo najvrijednije nalaze dala je sonda na okomitoj livadi, koja se koristi kao poljoprivredno zemljište, koju lokalno stanovništvo naziva Zidine. 6 Natpis iz Krivoglavaca, VogošWa, Tabla XXVII 7 O instituciji quinquennalis vid. Smith W., 1870, 318. Jedan duovir quinquennales (Tit Flavije Simili) spominje se i na natpisu iz Skelana – Srebrenica. Patsch, 1915, 80, fus. 1. sl. 67; 83. A jedan kvinkenalis (Aurelije Atik) se posminje i u natpisima iz Singidunuma. LopandiW, 2007, 97 8 Pitanje statusa ove akvske municipalne jedinice (antiko Sarajevo) je relativno sloReno. Pored epigrafskog tituliranja kao municipija i respublike, na Natpisu Apolonu Tadenusu dedikanta Charmidisa se nalazi kratica COL, što bi se moglo itati kao kolonija. Patsch, (1915, 77) Charmidisa definira kao roba kolonije sa sarajevskog polja, iako na samom natpisu ne postoji bilo kakva naznaka da je on bio servus. Poradi izloRenog nejasno je da li se moRe tvrditi da je akvska municipalna jedinica u jednostoljetnom periodu tri puta mijenjala svoj status. Ako je to sluaj onda bi akvska municipalna jedinica tri puna unapreZivala svoj status od municipija, preko kolonije do respublike za Dioklecijana. Slian primjer promaknuWa imamo u sluaju Domavije koja se za vrijeme cara Aleksandra Severa (222 – 235 god. n. e.) naziva municipijem, a za vrijeme Trebonija Gala (251 – 253 god. n. e.) kolonijom. Patsch, 1915, 79-80; slike 63 – 66. Pa ako je Domavija mogla unaprijediti svoj status u par decenija prve polovice III st. n. e. , zašto to ne bi bio sluaj i sa Akvisom. 9 10 Patsch, 1893 A, 702 893 IstraRivanja su vodili prof. dr.sc. Enver ImamoviW, dr. sc. Salmedin MesihoviW, mr. sc. SnjeRana Vasilj sa Odsjeka za historiju i Adnan MuhtareviW iz Muzeja grada Sarajeva, a u istraRivanjima su uestvovali i studenti dodiplomci i postdiplomci Odsjeka za historiju Mesihović, Dezitijati, 2007 Tom prilikom pronaZeni su kameni blokovi u pravilnom redu koji svjedoe o postojanju graZevine iz rimskog doba. PronaZen je i veliki broj rimskih crijepova, keramike te cigle i tragovi sustava grijanja. Uz same kamene blokove naZen je znatan broj kosti, razbacanih uglavnom zapadno od reda kamenih blokova. Naroito su lijepi pronaZeni ostaci ukrasne arhitekture. Od metalnih nalaza izdvajamo ekser i odlomak rimskog bronanog kipa od kojeg je ostalo sauvano noga sa stopalom na kojem se mogu prepoznati i precizno uraZeni detalji obue. Vjerojatno se u današnjem selu Krivoglavcima nalazila sigurno jedna impozantna rimska zgrada, a vjerojatno i više njih koje su bile korištene u III st. n. e. od strane duRnosnika sarajevske rimske municipalne jedinice. ZapaReno je iznimno prisustvo gareRi i tragova paljevine, što sugerira moRda nasilno uništavanja objekta. Zbog pogoršanja vremenskih prilika, radovi su obustavljeni, mjesto konzervirano, a pokretni materijal i natpis osigurani. Sauvani dio : ORINO•DEC•M•AQ•FILIOINFELICISSI / OS•X•MES II DIESXIIIIET•VLPGALLIE /NCOMPARABILI•P AEL VICTORINVS / Q III VIR Q Q E D S I B I•VIVS FECIT I. Prijedlog rekonstrukcije i prijevoda teksta natpisa iz Krivoglavaca po prof. dr. sc. Bruna KuntiW - MakviW 1. . Aelio vict)ORINO DEC(urioni) M(unicipi) AQ(ensis) FILIO INFELICISSI(mo) 2. ...qui vixit ann)OS X M(ens)ES II DIES XIIII ET VL(piae)GALLI(a)E 3. uxori in)COMPARABILI P(ublius) AEL(ius) VICTORINVS 4. municipi A)Q(uensis) III(I) VIR Q(uin)Q(ennalis) 1. Prenesretnome sinu (.) Eliju Viktorinu, dekurionu akvskog municpija 2. (koji je Rivio) 10 godina, 2 mjeseca i 14 dana i Ulpiji Galiji 3. neusporedivoj (supruzi), Publije Elije Viktorin 4. petogodišnji kvatuorvir akvskog (municipija) i edil naini za Rivota. (a)ED(ilis) VIV(u)S FECIT 894 Mesihović, Dezitijati, 2007 II. Prijedlog itanja prijevoda : Viktorinu, dekurionu municipija Akvisa, sinu prenesretnome / koji je Rivio 10 godina, 2 mjeseca i 14 dana i Ulpiji Galiji,/ (supruzi) neusporedivoj Publije Elije Viktorin,/ Akvisa tresvir (ili kvatuorvir!?) kvinkenalis i edil sebi naini za Rivota. 895 Mesihović, Dezitijati, 2007 Imenik Dezitijata (registar imena osoba u protohistoriji i antici koja se sreu u povijesnim literarnim vrelima i natpisima a za koje se moe pretpostaviti s izvjesnom vjerojatnoom da su Dezitijati ili su dezitijatskog podrijetla).1 1. Baton Baton (Bato, oJ Βαvτων), Vrijeme i mjesto ro"enja Batona Dezitijatskog2su, na osnovi do danas poznatih podataka iz izvorne gra"e, nepoznati. Jedino iz %injenica da se on u toku ustanka 6-9. god. n. e. pojavljuje kao ve izgra"eni dezitijatski politi%ki i vojni%ki dunosnik, te da krajem rata ima sina u mladikoj dobi moemo pretpostaviti se on u po%etku ustanka nalazio u svojoj zreloj dobi, sigurno ne mla"i od 35 godina starosti, ali ne i stariji od 45 godina. Baton Dezitijatski se u toku ustanka morao nalaziti u razdoblju svoga ivota kada je mogao najviše svojim znanjem, iskustvom, aktivnošu i snagom doprinijeti politi%kim i vojnim poslovima svoje zajednice. On je morao raspolagati i sa dovoljno i ivotnog iskustva, ali se i nalaziti u ivotnom dobu koje ne bi bilo oteavajua okolnost za njegovu iznimnu aktivnost, odlu%nost i energi%nost koju je ispoljavao u toku ustanka. Baton Dezitijatski je osim toga nesumnjivo bio i mla"i u odnosu na drugog vrhovnog vojvodu ustanka. Za mjesto ro"enja jedino moemo pretpostaviti da se nalazilo negdje na prostorima Gornje Bosne. Baton je vjerojatno kao politi%ki dunosnik dezitijatske politije i ve nesumnjivo ugledni, iskusni i afirmirani pojedinac bio i zapovjednik dezitijatskog pomonog kontingenta koji je trebao biti upuen u rat protiv kralja Markomana Marobodua, Nakon izbijanja ustanka 6. god. n. e. i stvaranja ustani%kog Saveza postao je jedan od dvojice vrhovnih vojvoda, a poslije odmetnua Batona Breu%kog ostao je 1 Na prostorima Gornje Bosne je prona"en i odre"en broj natpisa sa imenima osoba za koje se sa velikom vjerojatnoom moe pretpostaviti da nisu domaeg, dezitijatskog podrijetla (npr. Charmidis, dedikant Apolona Tadenusa, pa moda i izvjesni Afrodisius koji se spominje na natpisu Katija te oni mogui stranci iz lepeni%kog bazena i majstor koji je izradio bocu prona"enu na Debelom Brdu i ostavio na njoj natpis (iako nije nemogue da i on nije domorodac, bar u smislu svoga ro"enja i boravka na sarajevskom ili openito gornjobosanskom podru%ju u kasnoj antici). Radi toga oni nisu ni uzeti u razmatranje, iako nije isklju%eno ni da su i oni bili domai ljudi, pogotovu npr. za porodicu Baebii iz Višnjice, bar u nekom pogledu. Na ovom mjestu je potrebno spomenuti i ime Ingennus-majstora koji je tijekom druge polovice III. st. n. e. izra"ivao arhitektonske dijelove za jedan anti%ki objekt u Doboju kod Kaknja. Sergejevski, 1948, 177; Škegro, 1999, 177; O imenima sa natpisa na prostoru BiH v. Škegro, 1997 2 Dezitijatski se upotrebljava samo kao terminus techicus, u svrhu distinkcije u odnosu na drugog Batona, a ne kao neka vrsta stvarnog nadimka. 896 Mesihović, Dezitijati, 2007 jedini predvodnik ustani%kih snaga. Predao se u IX. mjesecu 9. god. n. e. zapovjedniku protuustani%kih snaga na ratištima ilirskih zemalja Tiberiju, buduem rimskom caru. Poslije predaje, interniran je u Ravenu, gdje je moda i umro.3 Od rimskih pisaca spominju ga Vell. II, CX, 4-54; Ovid. Ex Ponto, II, I, 46; Svet. Tib. 20; Cass. Dio LV, 29, 2; LV, 32, 3; LV, 34, 4; LVI, 12, 2-3; LVI, 13, 2; LVI, 16, 1-3); Strab. Geo. (VII, 5, 3); i natpis CIL V 3346 Verona. 2. Baton 2. (Batoni Liccai f.), spominje se na natpisu ILJug III, 1591 porodice «Batona» iz Fup%e, sigurno ivio ne kasnije od po%etka vladavine Antonina, moda i prije Flavijevaca. 3. Baton 3. 3 otac izvjesnog Platora, spominje se na natpisu CIL III 12 772 iz Trijuše kod Zenice, (Truhelka, 1892, 349; Patsch, 1893 A, 702; Sergejevski, 1932 A, 44). 4. Baton 4. 4 spominje se na natpisu CIL III 12 779 Mali Mošunj kod Travnika. Ovaj Baton je zajedno sa svojom suprugom, od %ijeg imena je ostao sa%uvan samo zadnji dio –va, podigao spomenik i posvetio natpis svome rano preminulom djetetu. (Truhelka, 1890 B, 188; Patsch, 1893 A, 702). 5. Bonoso (Bonosus) dje%ak star 15 godina, poznat sa natpisa iz Breze, Iorovi, 1913, 414. 3 Nakon što je pred oruanom silomsvoga suparnika Katualda prešao Dunav, Marobodu je osigurano «»sigurno i %asno uto%ište» u Raveni. Po Tacitu, Marobodu nije Italiju napustio 18 godina, gdje je vodio lagodan i luksuzan ivot. (Vell. II, CXXIX, 3; Tac. Ann. II, 62 – 63; III, 11). Vjerojatno je ista ili sli%na sudbina na%ina ivota u Raveni «zadesila» i Batona Dezitijatskog. Nije nemogue pretpostaviti da su se Baton i Marobodu, pa i Arminijeva supruga Tusnelda susretali u ovoj italskom gradu. Sa Arminijevim i Tusneldinim sinom, kojeg Strabon (VII, 1, 4, C 292) zove ΘουµεvλικοV i koji se odgojio u Raveni (Tac. Ann. I, 58), po Tacitu su se kasnije nemilostivo poigrali. v. Tacit, Anali, 1970, Bilješke, 458, pogl. 58. Arminije (Arminius cc 17. god. p. n. e. – 21. god. n. e.) je imao 22/23 godine kada je izbio Ilirski ustanak. Baton Dezitijatski je po godinama sigurno bio blii Marobodu (cc. 30. god. p. n. e. – 37. god. n. e.) 4 U indeksu Loeb izdanja Historiae Romanae Veleja Paterkula (str. 410), dvojica Batona, vrhovnih vojvoda ustanka, se potpuno pogrešno navode kao «braa, vo"e Panonaca» (brothers, leaders of Pannonians). Ina%e u Loeb izdanju i to u njegovom engleskom prijevodu i objašnjenima nailazimo i na niz grešaka prire"iva%a, izraenim posebice u onim dijelovima teksta koji se odnose na naše zemlje. Prire"iva% se primarno u tom pogledu drao starije literature i rezultata prvih istraivanja koji su mu bili dostupni preko literature na svjetskim jezicima, i osjeti se da on slabo poznaje anti%ku povijest i topografiju zemalja zapadnog Balkana. 897 Mesihović, Dezitijati, 2007 6. Celso A, A suprug Ulpije Successe kome je ona posvetila natpis, poznat preko natpisa otkrivenog na obalama Feljeznice. Fivio u periodu II.-III. st. n. e., (preciznije kraj II. ili po%etak III. st. n. e.). Imamovi, 1979; Leman, 2000, 133. 7. Clarius, spominje se na jednom natpisu iz Breze. otac Dassiusa i Ursusa, Sergejevski, 1938, 109. 8. Dassius, spominje se na jednom natpisu iz Breze. sin Clariusa, Sergejevski, 1938, 109. 9. Elija Justa (Aelia Iusta),5 ivjela vjerojatno u prvim desetljeima II. st. n. e. i pripadala uglednom i upravlja%kom sloju dezitijatske politije, iako je bila romanizirana i sa rimskim gra"anstvom. Vjerojatno zajedno sa T.F. Valensom podigla spomenik Ulpiji i Prokuli. Natpis ILJug III, 1582 iz Breze princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa; Iremošnik-Sergejevski, 1930; Sergejevski, 1940, 141-143; Rendi-Mio%evi, 1948, 67; Bojanovski, 1988, 147, fus. 21; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 16, (natuknica Ðure Baslera); Paškvalin, 1996, 95-96; Isto, 2000, 193-194. Napomena; Napomena Na brezanskom podru%ju je prona"eno još natpisa sa spominjanjima osoba sa elijevskim gensom (1. Ael[..] P….la, 2. Ael[..] ---cel---…. 3. P. Ael[..] Mel[…]. Me"utim, tolika je ošteenost natpisa da je vrlo teško, izuzev %injenice da su za svoje gra"anstvo zahvalni Hadrijanovoj vladavini, odrediti ne samo njihovu ulogu u ivotu Gornje Bosne nego i puna imena tih osoba, uklju%ujui i pol. 10. Elije Justus (Aelius Iustus), dekurion municipija Bistuensium, poznat preko svoga natpisa u Fazliima kod Travnika CIL III 12761, suprug Elije Prokule (Hoffer, 1893, 321-323; Patsch, 1893 A, 704-705; Bojanovski, 1988, 158). Zanimljivo je u vezi ovog imena primijetiti da je rije% o muškoj verziji imena Elija Justa, poznatog sa natpisa ILJug III, 1582 iz Breze princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa. To bi ukazivalo da je gornjobosansko i lašvansko podru%je imalo u II. i III. st. n. e., u okvirima rimsko-latinske onomastike, neku svoju onomasti%ku specifi%nost i imenski sustav koji je uglavnom bio primjenjivan na ovom prostoru i me"u ovim 5 Na ovo ime se nailazi i u Singidunumu. Ina%e imena prona"ena na natpisima iz Singidunuma pokazuju iste na%elne oblike kao i ona iz Gornje Bosne, što pokazuje da su i ove dunavske oblasti u pogledu širenja rimskog gra"anstva dijelile sli%nu sudbinu kao i ostatak zapadnog Balkana. Lopandi, 2007, 97. 898 Mesihović, Dezitijati, 2007 ljudima koji su primili rimsko gra"anstvo, a pripadali su po podrijetlu ili srodnom etni%kom kompleksu ili istoj narodnosnoj zajednici. 11. Elija Prokula (Aelia Procula), supruga Elija Justusa, dekuriona municipija Bistuensium, poznata preko svoga natpisa u Fazliima kod Travnika CIL III 12761 (Hoffer, 1893, 321-323; Patsch, 1893 A, 704-705; Bojanovski, 1988, 158). 12. Publije? Elije, Elije sin Publija Elija Maksimina kojem je otac postavio posvetni natpis. Fivio na sarajevskom podru%ju. Natpis Publija Elija Maksimina sa Ilinja%e, Kotorac. 13. Publije Elije Maksimin, Maksimin otac Publija? Elija. Fivio na sarajevskom podru%ju. Natpis Publija Elija Maksimina sa Ilinja%e, Kotorac. 14. Filicijan (Filicianus), njemu su roditelji Aurelije Kreskentinus i Julijana zajedno posvetili natpis prona"en u Zenici. CIL III 12 768; Truhelka, 1892, 344; Bojanovski, 1988, 166. 15. Flavija Procila, spominje se na natpisu iz Zenice-DEC MVN BIS CIL III 12 765, u nejasnom odnosu sa dekurionom municipija Bistuensium Titom Flavijom Lucijem i njegovom enom Aurelijom Prokulom, Datacija najvjerojatnije III. st. n. e. (Truhelka, 1892, 342; Patsch, 1914, 180 sl. 61; Sergejevski, 1932 A, 39-40; Bojanovski, 1988, 158). 16. Flavije Seneka (Flavius Seneca), spominje se na jednom od zeni%kih natpisa i to kao (v)ir (e)gregius , što bi ukazivalo na njegov odli%niji i ugledniji poloaj u lokalnoj zajednici. CIL III 12763; Truhelka, 1892, 343 (na njega, njegovog sina – vrlo mogue- ili na nekog drugog Flavija Seneku se moda odnosi još jedan fragment natpisa iz Zenice, CIL III 12771, Truhelka, 1892, 345). Napomena; I na podru%ju Travnika se izgleda spominje 1. izvjesna osoba sa flavijevskim gensom; Patsch, 1910, 207; I na podru%ju Turbeta kod Travnika se isto spominje izvjesni 2. Flavius Nepos, i još jedna 3. Procula. Sergejevski, 1938, 106. 899 Mesihović, Dezitijati, 2007 17. Julijana (Iuliana), majka izvjesnog Filicijana, kome je zajedno sa svojim suprugom Aurelijem Kreskentinusom posvetila natpis prona"en u Zenici. CIL III 12 768; Truhelka, 1892, 344; Bojanovski, 1988, 166. 18. Justin, otac Bonosa, poznat sa natpisa u Brezi. Iorovi, 1913. 19. Kalo (Calloni Batonis f.), spominje se na natpisu ILJug III, 1591 porodice «Batona» iz Fup%e, sin Batona 2., i Teute. 20. Licinije Viktorinus (Licinius Victorinus), spominje se natpisu iz Zenice CIL III 12 764. Bio je pripadnik II legije Adiutrix, domaeg je podrijetla što se vidi po imenima roditelja kojima je posvetio natpis Aureliju Probu i Proculi 2. Truhelka, 1892, 344; Bojanovski, 1988, 166, fus. 70 21. Valerije, Valerije ivio na zeni%kom podru%ju, postavio natpis majci Liciniji i bratu Arpagu (…Arpagio fratri…). Natpis Valerija iz Strana, Bišljevo, Zenica. 22. Licinija, Licinija majka Valerija. Fivjela na zeni%kom podru%ju i umrla u 40 godini. Natpis Valerija iz Strana, Bišljevo, Zenica, 23. Arpago, Arpago brat Valerija. Fivio na zeni%kom podru%ju i umro u šestoj godini. Natpis Valerija iz Strana, Bišljevo, Zenica, 24. Likaj (Batoni Liccai f.),spominje se na natpisu ILJug III, 1591 porodice «Batona» iz Fup%e, otac Batona 2. 25. Laidus, (originalno ilirsko ime je bilo Laid ili Laido) otac Nerve, mornara i kasnije legionara. Poznat preko natpisa CIL XVI, 11 = CIL III, p 849 (p 1959) = CIL X, 1402 = D 1989 Herculaneum. Fivio najvjerojatnije preteito u prvoj polovici I. st. n. e. 26. Carulla, Carulla starica od 80 godina, kojoj su keri podigle spomenik i natpis, poznata preko natpisa iz Malog Mošunja. Truhelka, 1890 B, 188; Patsch, 1893 A, 702-703. 27. Marcius, Marcius otac Aurelija poznatog preko jednog votivnog natpisa u Homolju, Lepenica. Skari, 1932, 4. 900 Mesihović, Dezitijati, 2007 28. Maximina, Maximina kerka6 Aurelija Super., veterana VIII. legije Augusta i Vere, na natpisu se spominje zajedno sa svojim bratom Viktorinom, poznata preko CIL III 8375 (isp. 12749) Gradac (opina Hadii) kod Sarajeva; Patsch, 1894, 342; Isto, 1895 A, 143; Bojanovski, 1988, 150 i fus. 40; Leman, 2000, 130. 29. Nerva Laidin sin, Dezitijat, Dezitijat Dezitijat u slubi u rimskoj ratnoj mornarici stacioniranoj u Raveni. Nakon što je Vespazijan u proljee (moda oujak) 70. god. n. e. od mornara iz ove baze formirao, uz znak zahvalnosti za podršku u gra"anskom ratu, II legiju Adiutrix, i Nerva je postao njen pripadnik, dobio rimsko gra"anstvo (odatle mu ime Nerva, dok mu je pravo dezitijatsko ime izgubljeno) i postao veteran. Poznat preko natpisa CIL XVI, 11 = CIL III, p 849 (p 1959) = CIL X, 1402 = D 1989 Herculaneum, i gdje je i umro prije 79. god. n. e., odnosno erupcije Vezuva koja je uništila Herculaneum. To je zna%ilo da je ovaj Dezitijat vrlo rano bio unova%en u rimsku mornaricu, moda i sredinom I st. n. e. 30. Plator, sin Batona 3, spominje se na natpisu CIL III 12 772 iz Trijuše kod Zenice, (Truhelka, 1892, 349). 31. Plator 2, otac Temansa, ivio vjerojatno u periodu druga polovica I. st. n. e., prva polovica II st. n. e. (CIL III 9739 iz Garduna). 32. Procilla, majka Aurelije Procule 2, kojoj je zajedno sa svojim suprugom Aurelijem Neposom posvetila natpis. CIL III 12770; Truhelka, 1892, 343; Bojanovski, 1988, 166. 33. Prokula,7 spominje se na natpisu ILJug III, 1582 iz Breze princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa. Postoji vjerojatnoa da je i njoj posveen natpis. Iremošnik-Sergejevski, 1930; 6 Ovdje postoje male nejasnoe da li je rije% o enskoj ili muškoj osobi jer rekonstruirani natpis izgleda; «Dis Manibus Aurelius Super veteranus ex legione VIII Augusta, memoriam sibi vivus et Verae coniugi, Maximinae et Victorino filis nostris, filiam diffunctam, vixit annos XXVIII » . 7 Ovo ensko ime sa svojim izvedenicama (npr. Procilla) je vrlo %esto na ilirskom, posebice središnje- bosanskom podru%ju, pa se tako sree u natpisu iz Varvare III, na natpisima iz Zenice, Fazlia i u Turbetu kod Travnika (Aelia Procula, Aurelia Procula, Aurelia Procula 2, Procilla, Flavia Procilla, Ulpia Procilla, Procula 2, majka vojnika Licinija Viktorina). Malo je natpisa na kojima se spominju i enska imena, a da se na njima ne nalazi i zabiljeeno ime Prokula ili neka njena izvedenica. Potrebno je navesti da se izvjesna Aelia Procili(ana?) susree na 901 Mesihović, Dezitijati, 2007 Sergejevski, 1940, 141-143; Rendi-Mio%evi, 1948, 67; Bojanovski, 1988, 147, fus. 21; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 16, (natuknica Ðure Baslera); Paškvalin, 1996, 95-96; Isto, 2000, 193-194. 34. Prokula 2, spominje se natpisu iz Zenice CIL III 12 764. Bila je majka vojnika II legije Adiutrix, Licinija Viktorinusa koji je njoj i ocu Aureliju Probu posvetio natpis. Truhelka, 1892, 344; Bojanovski, 1988, 166, fus. 70. 35. Prorad (Prorado Batonis f.), spominje se na natpisu ILJug III, 1591 porodice «Batona» iz Fup%e, sin Batona 2., i Teute. 36. Skenobar…, postoji mogunost da se ovo ime spominje i na natpisu ILJug III, 1582 iz Breze princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa, u potpuno nejasnom kontekstu. Iremošnik-Sergejevski, 1930; Sergejevski, 1940, 141-143; Rendi-Mio%evi, 1948, 67; Bojanovski, 1988, 147, fus. 21; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 16, (natuknica Ðure Baslera); Paškvalin, 1996, 95-96; Isto, 2000, 193-194. 37. Skenokalus (Scenocalo Batonis f.), spominje se na natpisu ILJug III, 1591 porodice «Batona» iz Fup%e, sin Batona 2., i Teute. 38. Sken (Sceno Batonis f. maxime natus8), spominje se na natpisu ILJug III, 1591 porodice «Batona» iz Fup%e, najstariji sin Batona 2., i Teute. natpisu iz Suurca kod Splita, kao supruga P. Elija Rastorijana, koji je moda bio dunosnik, pored niza drugih municipija i u municipiju Bistuensium (CIL 8783; Bojanovski, 1974, 134-135; 140). Na ovom mjestu je potrebno naglasiti da su (i muška i enska) imena ovog oblika koja po%inju sa Proc-, veoma %esta na natpisima sa ilirskog podru%ja, pa ih nalazimo i na natpisima CIL III 9739 Gardun; CIL III 8762 Salona; CIL III 2770 Rider; A nije naodmet spomenuti i da se namjesnik Dalmacije (nešto prije 92. god. n. e.) zvao Caius Cilnius Proculus. Škegro, 1999, 43 8 Ovo maxime natus ne bi moralo samo odraavati %injenicu da je Sken najstariji sin Batona 2., i Teute, nego moda odrava odre"enu distinkciju u odnosu na Sken 2., zbog %injenice da nose isto ime. U tom slu%aju ove odrednice maxime natus i minime natus ne bi moda ozna%avale to što su dvojica Skena najstariji i najmla"i sin u %itavom potomstvu Batona 2., i Teute, nego bi distancirale dvojicu Skena, na osnovu starosti. U tom slu%aju maxime natus bi ozna%avalo da je Sken stariji u odnosu na Sken 2. Ipak je vjerojatnije, iz konteksta teksta samog natpisa, da je Sken bilo najstarije dijete, a Sken 2 najmla"e dijete Batona 2 i Teute, %ija se imena nalaze na natpisu iz Fup%e. 902 Mesihović, Dezitijati, 2007 39. Sken 2 (Sceno Batonis f. minime natus), spominje se na natpisu ILJug III, 1591 porodice «Batona» iz Fup%e, najmla"i sin Batona 2., i Teute. 40. Skeuas (kod Kasija Diona u obliku akuzativa jednine ΣκευαÚν), sin Batona Dezitijatskog. Za vrijeme ustanka 6-9. god. n. e. bio u svojoj mladikoj dobi, jer u rujnu 9. god. n. e. nastupa kao ovlašteni pregovara% svoga oca, što ne bi mogao biti da nije bio odgovarajue starosti. Na samom kraju rata u povijesti se pojavljuje kao pregovara% u ime svoga oca i preostalih ustani%kih snaga radi modeliranja na%ina predaje. Od povijesnih vrela spominje ga po imenu jedino Kasije Dion (LVI, 16,1). 41. Skeva (Scaevae Batonis f.), spominje se na natpisu ILJug III, 1591 porodice «Batona» iz Fup%e, vjerojatno kerka Batona 2 i Teute. 42. Temans Platorov (Temans Platoris Daesitias), Dezitijat u slubi rimske armije. Bio pripadnik I Belgijske konji%ke kohorte (turma Valerija Prokula), u kojoj je izgleda i završio svoju vojni%ku karijeru kao veteran pod zastavom (vexillarius). Poznat preko natpisa otkrivenog u garnizonu Gardun, gdje je vjerojatno i boravio u toku II. st. n. e. Pošto se Temans pojavljuje sa jasnom dezitijatskom sviješu i pripadnošu, to dokazuje da je on ivio dok je ova zajednica još uvijek bila «ivua», a moda i u svome punom opsegu (zna%i nezahvaena procesom municipalizacije) zna%i ne samo prije 212. god. n. e., nego i prije sredine II. st. n. e. Ali s druge strane ne i suviše rano, jer je on bio pripadnik spomenute kohorte kada se ve ustalilo nova%enje u nju iz redova domaeg, peregrinskog stanovništva Dalmacije. Sudei po natpisu Temans je umro u svojoj 45 godini i sahranjen je u blizini garnizona Gardun, a bio je u plaenoj vojnoj slubi punih 24 godini. Temans Platorov je u pomone jedinice stupio ili sa 21 godinom ili vjerojatnije još par godina mla"i. (CIL III 9739 iz Garduna). 43. Tit Aurelije Saturnin (T. Aurelius Saturninus), Dezitijat koji je rimsko gra"anstvo stekao za vrijeme vladavine Marka Aurelija. Na natpisu se spominje zajedno sa suprugom Aurelijom Amurcianom. Poznat preko natpisa prona"enog u Pazariu kod Sarajeva (CIL III 13863); Patsch, 1894, 345; Isto, 1915, fus. 1. i sl. 117; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 34 i Tab. 5 sl. 3; Bojanovski, 1988, 149-150 i fus. 38; Leman, 2000, 133 903 Mesihović, Dezitijati, 2007 44. Aurelija Amurcijana Amurcijana (Aurelia Amurciana), supruga T.Aurelija Saturnina. Poznata preko natpisa prona"enog u Pazariu kod Sarajeva (CIL III 13863); Patsch, 1894, 345; Bojanovski, 1988, 149-150 i fus. 38; Leman, 2000, 133 45. Tit Aurelije Maksimus (T.Aurelius Maximus), jedan od veterana dvojice Augusta (Augustorum), ---moda suvladara koji su nosili aurelijevsko gentilno ime--- (druga polovica II. st. n. e.), naseljen na podru%ju današnjeg Novog Grada-Sarajevo, poznat preko natpisa CIL III 2766 a (isp. P. 1035)=8374 Švrakino selo; Patsch, 1894, 341 i d.; Isto,1895 A, 143; Bojanovski, 1988, 150 i fus. 39; Leman, 2000, 131 46.Aurelije Super. (Aurelius Super.), jedan od veterana VIII. legije Augusta, koji je sa porodicom (supruga Vera, djeca Maximina, Victorinus) poznat preko natpisa koji je sam podigao CIL III 8375 (isp. 12749) Gradac (opina Hadii) kod Sarajeva; Patsch, 1894, 342; Isto, 1895 A, 143; Bojanovski, 1988, 150 i fus. 40; Leman, 2000, 130 47. Aurelija Prokula, Prokula spominje se na natpisu iz Zenice-DEC MVN BIS CIL III 12 765, moda supruga dekuriona municipija Bistuensium Tita Flavija Lucija, Datacija najvjerojatnije III st. n. e. (Truhelka, 1892, 342; Patsch, 1914, 180 sl. 61; Sergejevski, 1932 A, 39-40; Bojanovski, 1988, 158) Napomena; Napomena a) Na jednom drugom zeni%kom natpisu spominju se još 1. i 2. dvije osobe sa aurelijevskim gensom, ali je zbog izrazite ošteenosti vrlo teško dati bilo kakav zaklju%ak o njima, izuzev da su moda zbog fragmenta CONIV bili bra%no vezani. CIL III 12769; Truhelka, 1892, 343; Bojanovski, 1988, 166 b) Na još jednom natpisu iz Zenice se spominje izvjesni Aurelije Licinije (Aurelius Licinius), koji je posvetio natpis Herkulu Augustu. Imamovi, 1977, 392-393 c) Na natpisu iz Stranjana kod Zenice spominju se 1. Lupus, 2. Gresa i 3. Lucio puero. Misilo, 1936, 24 d) Na jednom od natpisa prona"enih u Podbreje-Zenica moe se rekonstruirati ime 1. Flavius Titus. A moda i 2. Clementis i 3. Gnej Tit (%itanje posljednja dva imena vrlo nesigurno). Patsch, 1906 A, 159-160; Imamovi, 1977, 470 904 Mesihović, Dezitijati, 2007 48. Aurelija Prokula 2 (Aurelia Procula), djevoj%ica koja je umrla u 4 godini, poznata preko natpisa iz Zenice koji su joj podignuli roditelji Aurelije Nepos i Procilla. CIL III 12770; Truhelka, 1892, 343; Bojanovski, 1988, 166 49. Aurelije Nepos, Nepos otac Aurelije Procule 2, kojoj je zajedno sa svojom suprugom Procillom posvetio natpis. CIL III 12770; Truhelka, 1892, 343; Bojanovski, 1988, 166 50. Aurelije Kreskentinus, (Aurelius Crescentinus), otac izvjesnog Filicijana, kome je zajedno sa svojom suprugom Julijanom posvetio natpis prona"en u Zenici. CIL III 12 768; Truhelka, 1892, 344; Bojanovski, 1988, 166; Likovni prikaz sa ovog spomenika nudi elemente orijentalizirajueg stila koji je bio prisutan na prostorima koja su pripadala Dezitijatima. 51. Aurelije Prob, Prob, spominje se natpisu iz Zenice CIL III 12 764. Bio je otac vojnika II legije Adiutrix Licinija Viktorinusa koji je njemu i majci Proculi 2 posvetio natpis. Truhelka, 1892, 344; Bojanovski, 1988, 166, fus. 70 52. Aurelije (Aurelius) sin izvjesnog Marciusa, iz Homolja, Lepenica. Poznat preko jednog votivnog natpisa. Skari, 1932, 4; An"eli, 1963, 163 Napomena; Napomena U Višnjici i Podastinju su prona"ena 3 natpisa na kojima se spominje veliki broj domaih ljudi sa aurelijevskim gensom (Višnjica I-1. Aur. Titiano; 2. Aur. Iustiano; 3. Aur. Iusto; 4. Aur. Titus; 5. Aur. M[..]tilla; Na ovom natpisu se nalazi i ime Surus. Višnjica II-6. [.]urelio Victorino; 7. Aur. Victorin(a)e f.; 8. Aur. Vindici et 9. IVL? L? mogue samo I (moda Iulius?) Vindiciano; 10. Aurelia Atilia) ----(Podastinje-11. Aur. Nava; 12. Aur. [..]cinianus; 13. Tem[.] Aur[…]). 9 Na ovom natpisu se nalazi i ime Marcellinus. Vuli, 1933 A, 69-70; Misilo, 1936, 19, br. 2; 21, br. 4; Sergejevski, 1938, 111; An"eli, 1963, 164-166; Bojanovski, 1988, 148 fus. 24. U Donjoj Višnjici, lokalitet Bijele Vode, prona"en je i natpis na kojem se %ita D(is) M(anibus) / [… Cor]nelio [..], / […]liae Pontina, et Iu[…] / [pare]ntib(us) p(osuerunt)---Škegro, 1997, 103, br. 128. Kako se iz samog natpisa nejasno je koliko se stvarno osoba javlja na natpisu, sigurno najmanje dvije. Na natpisu iz Brestovskog kod Kiseljaka se spominju Arije Kar i njegov neak Maksimin. Škegro, 1997, 103, br. 129 9 Ina%e veliki broj Aurelija je evidentiran i u Gornjem Podrinju. Truhelka, 1890 B, 190 905 Mesihović, Dezitijati, 2007 53. Tit (vjerojatno sa flavijevskim gensom), spominje se na natpisu iz Zenice-DEC MVN BIS ( CIL III 12 765, otac dekuriona municipija Bistuensium Tita Flavija Lucija, Datacija najvjerojatnije III st. n. e. (Truhelka, 1892, 342; Patsch, 1914, 180 sl. 61; Sergejevski, 1932 A, 3940; Bojanovski, 1988, 158) 54. Tit Flavije Valens Valens (T.F. Valens Varron…), princeps Dezitijata iz perioda okvirno gledano samoga kraja I. st. n. e. i prvih desetljea II. st. n. e. Rimsko gra"anstvo je osobno dobio za vrijeme vladavine Flavijevaca, jer njegov otac ima domae ilirsko ime. Vjerojatno podigao spomenik Ulpiji i Prokuli. Natpis ILJug III, 1582 iz Breze princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa, Iremošnik-Sergejevski, 1930; Sergejevski, 1940, 141-143; Rendi-Mio%evi, 1948, 67; Bojanovski, 1988, 147, fus. 21; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 16, (natuknica Ðure Baslera); Paškvalin, 1996, 95-96; Isto, 2000, 193-194 55. Tit Flavije Licinije, Licinije %itanje i rekonstruiranje i samoga imena teško, spominje se na natpisu iz Varvare I (Gornja Rama) i sudei po rekonstruiranom tekstu bio dekurion i duovir municipija Bistuensium; Patsch, 1906 A, 151-159; Bojanovski, 1988, 157-159; Napomena; Napomena a) Na tri natpisa iz Varvare moe se naslutiti spominjane %itavog niza osoba, od kojih su neke isto bili i dekurioni i duoviri municipija Bistuensium. Me"utim zbog ošteenosti tekstova je vrlo teško utvrditi njihovu me"usobnu povezanost, a i ne bi trebalo isklju%iti ni mogunost da se na razli%itim natpisima spominju ustvari iste osobe. Tako se nalaze, na ta tri natpisa, moda spomenuti pored T.F.Licinija i 1. i 2. dvojica Licinijana sa flavijevskim gensom (moda sinovi T.F.Licinija), 3. T.F.Licinijanij, isto dekurion i duovir municipija Bistuensium, moda je rije% o jednom od one dvojice Licinijana (1. i 2. ), zatim 4. Elija Prokula i 5. izvjesni T.Flavije (moda jedan od ve spomenutih sa flavijevskim gensom), rekonstruira se kao sin Elije Prokule. Patsch, 1906 A, 151-159; Bojanovski, 1988, 157-159. b) U Proslapu-Gornja Rama je na"en i natpis na kojem se spominje izvjesna 1. Pau?lina Ulpia. CIL III 13232=10049 p. 2328,11 Proslap-Gornja Rama; Bojanovski, 1988, 165. c) Na još jednom natpisu iz Varvare se spominju osobe sa flavijevskim i elijevskim gensom 1. Flavia Flaccila 2. Aelia Victorina, majka Flavie Flaccile?. Natpis iz Varvare IV (Flavia Flaccila); Patsch, 1906 A, 154-155; Bojanovski, 1988, 161; 166. d) Na natpisu iz Gornjeg Vakufa-Uskoplje spominje se Aurelije Tiron, Petrovi, 1960-1961, 233234; Bojanovski, 1974, 144; Isto, 1988, 166. 906 Mesihović, Dezitijati, 2007 e) Na fragmentima natpisa iz Otinovaca prepoznaje se ime Aurelius Licinianus. CIL III 2763=13230 Otinovci, Patsch, 1895 B, 286-288. 56. Tit Flavije Lucije (T.F.Lucius), sin Tita, dekurion municipija Bistuensium, poznat preko natpisa iz Zenice-DEC MVN BIS CIL III 12 765. Spominje se zajedno sa izvjesnom Aurelijom Prokulom, moda suprugom. Datacija najvjerojatnije III. st. n. e. (Truhelka, 1892, 342; Patsch, 1893 A, 702; Isto, 1914, 180 sl. 61; Sergejevski, 1932 A, 39-40; Bojanovski, 1988, 158). 57. 57 Teuta (Teuta Vietis), spominje se na natpisu ILJug III, 1591 na sepulkralnom spomeniku obitelji «Batona» iz Fup%e kod Breze. Vjerojatno je ona bila supruga Batona 2. 58. Ulpia, Ulpia spominje se na natpisu ILJug III, 1582 iz Breze princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa, koji joj je izgleda i posveen. Iremošnik-Sergejevski, 1930; Sergejevski, 1940, 141-143; Rendi-Mio%evi, 1948, 67; Bojanovski, 1988, 147, fus. 21; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 16, (natuknica Ðure Baslera); Paškvalin, 1996, 95-96; Isto, 2000, 193-194. 59. 59 Ulpia Paula, Paula ivjela na sarajevskom podru%ju. Poznata preko nadgrobnog cipusa koji je sama sebi postavila za svoga ivota. Sergejevski, 1941, 18, sl. 2; Isto, 1947, 36 . 60. Ulpia Ulpia Successa, Successa ivjela na sarajevskom podru%ju. Supruga izvjesnog A.Celsa i poznata preko natpisa otkrivenog na obalama Feljeznice. Fivjela u periodu II.-III. st. n. e. (preciznije kraj II. ili po%etak III. st. n. e.). Imamovi, 1979. 61. Ulpia (M)usa? (nesigurno %itanje), poznata preko natpisa CIL III 8377=12755 iz Osijeka kod Ilide, mogue supruga Ulpia. Truhelka, 1890 A, 95-96. 62. Ulpio, Ulpio natpis CIL III 8377=12755 Osijek kod Ilide, %itanje nesigurno, mogue suprug Ulpie (M)use?. Truhelka, 1890 A, 95-96. 63. Ulpia Procilla?, Procilla %itanje vrlo nesigurno, spominje se na natpisu iz Zenice, CIL III 12766+12762, supruga? duovira municipija Bistuensium? i moda sveenika provincije Dalmacije. Datacija najvjerojatnije III. st. n. e. Njen mu?, %ije ime je nepoznato, dokaz je da su i 907 Mesihović, Dezitijati, 2007 rimski gra"ani sa domoroda%kim podrijetlom ostvarivali ne smo visoku politi%ku i društvenu afirmaciju u svojoj lokalnoj zajednici nego i na široj provincijsko razini. (Truhelka, 1892, 345; Patsch, 1914, 176 sl. 51; Sergejevski, 1932 A, 37-38; Bojanovski, 1988, 158; Isto, 165). Napomena; Napomena a) Na lokalitetu Mali Mošunj kod Travnika prona"en je vei broj ulomaka natpisa na kojima se mogu prepoznati 1. jedna osoba sa ulpijevskim gensom CIL III 12 778 p. 2256 2. izvjesni … Crescentis /Crescens/Crescentinus sa aurelijevskim gensom; Kujundi, 1916, 488; Bojanovski, 1988, 166, CIL III 13 864 Mali Mošunj. 3. T.Flavius Apronius i 4. Aurelia Apronija, moda supruga 3) T.F.Apronija. CIL III 13865 Patsch, 1893 A, 701; Bojanovski, 1988, 166. b) Na lokalitetu Mali Mošunj se mogu nai još i imena 1. Aelia T.D. (%itanje nesigurno) i 2. Rufus (Rufo filio), Mandi, 1931, 22. c) Na Malom Mošunju je prona"en i veliki broj ulomaka na kojima se nalaze fragmenti imena koja se teško mogu bar i priblino rekonstruirati. Truhelka, 1890 B, 188-190; Patsch, 1893 A, 701; 703-704 d) Na lokalitetu Vitez prona"en je i natpis na kojem se isto spominje izvjesna 1. Ulpia, vjerojatno ne%ija supruga CIL III 8382, 13857=14220 Vitez; Patsch, 1895 B, 292; Bojanovski, 1988, 165. 64. Ursus, Ursus spominje se na natpisu iz Breze, sin Clariusa, Sergejevski, 1938, 109. 65. Varro, Varro otac princepsa Dezitijata T.F. Valensa, ivio vjerojatno od sredine I. st. n. e. i u toku druge polovice istog stoljea, i mogue bio jedna od uglednijih osoba u dezitijatskom društvu. Natpis ILJug III, 1582 iz Breze princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa, Iremošnik- Sergejevski, 1930; Sergejevski, 1940, 141-143; Rendi-Mio%evi, 1948, 67; Bojanovski, 1988, 147, fus. 21; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 16, (natuknica Ðure Baslera); Paškvalin, 1996, 95-96; Isto, 2000, 193-194. 66. 66 Vera, Vera supruga Aurelija Super., veterana VIII legije Augusta, na natpisu se spominje sa svoje dvoje djece Maximinom i Viktorinom. Poznata preko natpisa CIL III 8375 (isp. 12749) Gradac (opina Hadii) kod Sarajeva; Patsch, 1894, 342; Isto, 1895 A, 143; Bojanovski, 1988, 150 i fus. 40 (koji smatra da Vera nosi strano italsko ili keltsko ime); Leman, 2000, 130 908 Mesihović, Dezitijati, 2007 67. Victorin (Victorinus), sin Aurelija Super., veterana VIII legije Augusta i Vere, na natpisu se spominje zajedno sa svojom sestrom Maksiminom, poznat preko CIL III 8375 (isp. 12749) Gradac (opina Hadii) kod Sarajeva; Patsch, 1894, 342; Isto, 1895 A, 143; Bojanovski, 1988, 150 i fus. 40; Leman, 2000, 130 68. Vieto10 (Teuta Vietis),spominje se na natpisu ILJug III, 1591 porodice «Batona» iz Fup%e, otac Teute. 69. Vivia, Vivia kerka Ulpije Successe kojoj je ova posvetila natpis, poznata preko natpisa otkrivenog na obalama Feljeznice. Fivjela u periodu II.-III. st. n. e. (preciznije kraj II ili po%etak III st. n. e.). Imamovi, 1979; Leman, 2000, 133 70. Andrija (episcopus Bestoensis ecclesiae), spominje se u aktima salonitanskih crkvenih sabora/sinoda iz 530. i 533. god. n. e. Njegova nadlenost se sigurno prostirala i preko prostora koja su nekada pripadala Dezitijatima, a vrlo je mogue i da se sjedište (sa bazilikom) ove biskupije nalazilo na nekadašnjem dezitijatskom prostoru. U literaturi koja spominje ove sabore, pojavljuju se izvjesna neslaganja vezana za navo"enje Andrije, pa se tako kod Bojanovskog (1988, 159 i fus. 29----pozivajui se na Napretkovu povijest BiH, 1942, 141, bilj.10 i 12) nalazi da je Andrija 530. god. n. e., potpisan kao Andreas episcopus ecclesiae Bestoensis, a 533. god. n. e. kao Andreas episcopus Bestuensis, dok kod Ia%e (1995, 85 i fus. 218----pozivajui se na F.Šiši, Priru%nik, 163) nalazimo opet za 533. god. n. e. Andreas vir venerabilis episcopus ecclesiae Bestoensis. Nepoznato je vrijeme ro"enja i smrti Andrije niti njegovo podrijetlo, jedino moemo špekulirati da se on 5. V 533. god. n. e., kada je traio da mu se smanji teritorija biskupije, bio u ve zrelim godinama. Kao što je Baton Dezitijatski po imenu do danas najstarija, prva poznata osoba koja je vezana za dezitijatski prostor, tako je Andrija, posljednja po imenu poznata osoba koja je bila vezana i za Gornju Bosnu u predslavenskom periodu. Bojanovski, 1988, 159-160; Ia%e, 1995, 85 i fus. 218; Paškvalin, 2003, 56-59 Napomena : Na natpisu iz Krivoglavaca se sigurno spominju tri osobe u najblioj rodbinskoj vezi, od kojih su sigurno jedna a moda i dvije sa elijevskim, a jedna sa ulpijevskim gentilnim imenom. Imena osoba sa natpisa iz Krivoglavaca dodatno dokazuju tezu o autohtonom podrijetlu i razvitku akvske municipalne jedinice, jer su Publije Elije Viktorin i njegov sin 10 Imena su transkribirana u duhu našeg jezika. 909 Mesihović, Dezitijati, 2007 Viktorin bili obnašatelji visokih lokalnih upravnih funkcija. Publije Elije Viktorin i njegova supruga Ulpija Galija su bili nesumnjivo predstavnici lokalne romanizirane aristokratije i vrlo vjerojatno i sami dezitijatskog podrijetla, a ne naseljeni uslijed dedukcije kolonije i doseljavanja stranog elementa. 910 Mesihović, Dezitijati, 2007 TOPONIMI IZ IZVORA KOJI SE MOGU DOVESTI U VEZU S DEZITIJATIMA Ad Matricem----lokalitet na cesti Salona-Argentaria, poznat preko Pojtingerove karte, V, 5. ubikacija nepoznata, velika mogunost da se uope nije nalazilo na dezitijatskom podru%ju. Tomaschek, 1880; Hörnes, 1882; Evans, 1883; Ballif, 1893; Patsch, 1906 A, 151-159; Miller, 1916; Pašali, 1959 B, Isto, 1960; Bojanovski, 1974; 165 i d.; 173; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 156. Aquae S…,---urbano središte R.P.Aquae S…, lokacija sarajevsko naselje Ilida, poznata preko natpisa u po%ast Dioklecijanu i natpisa Katija, Kellner, 1895; Skari, 1926, 101-104; Sergejevski, 1936; Isto, 1940, 15-18; Isto, 1947, 36-37; 45-46; Pašali, 1959; Isto, 1959 A; Isto, 1960, 68 i d.; Bojanovski, 1988, 144-154; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 157. Arduba--Arduba ---naselje poznato preko podataka Cass. Dio LVI, 15, 1-3 za ljeto 9. god. n. e. Ubikacija još uvijek nepoznata, Tomaschek, 1880; Hirschfeld, 1890, 25, 357; Wilkes, 1969, 418; Raunig, 1973; Imamovi, 1978; Bojanovski, 1988, 52; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 54; Paškvalin, 2000, 195. Bathinuss flumen flumen-----Bathinu ------poznata sa solinskog natpisa CIL III, 3198b (p 2275, 2328,19) = CIL III, 10156b = ILJug I, 263, za 19/20 god. n. e. i podatka Vell. II, CXIV, 4 za ljeto 8 god. n. e. Rije% je o rijeci Bosni. Tomaschek , 1880, 499; Sax, 1889; Tallócsy, 1889; Isto, 1893; Rücker, 1889; Isto, 1893; Saria, 1929; Isto, 1930; Isto, 1933; Vuli, 1933 A; Isto, 1935; Mayer, 1940; Isto, 1957; Budimir, 1959; A. Mócsy , 1959; Alföldy, 1965 A; Bojanovski, 1974, 193-199; Isto, 1988, 51, i fus. 66; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 157. (naselje) poznato preko Ravenjanina (IV 19), nalazi se izme"u Sapue i -----Bersel(l)um------lokacija Ibisue. Ubicira se na razli%ita mjesta (Mali Mošunj, centralni ili juni dio Dalmacije, negdje na putu Kupreško polje-dolina Janja-Šipovo, Varošluk-Turbe). Truhelka, 1892, 347; Mayer, 1957, 84; Pašali, 1960, 50; Bojanovski, 1974, 255; Isto, 1988; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 158. 911 Mesihović, Dezitijati, 2007 Nova---naselje poznato preko preko Pojtingerove karte VI, 1; Ravenjanin IV, 19⇒Bisua ili Bistue Nova Ibisua (moda se njegovo spominjanje ne odnosi konkretno na Bistue Nova). Uobi%ajeno se dovodi u vezu sa municipijem Bistuensium, a moda i sjedište Bestoensis ecclesiae. Ubikacija još uvijek neodre"ena, moda negdje u zeni%koj kotlini i lašvanskom porje%ju. Tomaschek, 1880; Hörnes , 1882; Evans, 1883; Truhelka, 1892, 346-347; Ballif, 1893; Patsch, 1902 A; Patsch, 1906 A, 151-159; Kujundi, 1916; Isto, 1925; Pašali, 1959 B, Isto, 1960; Bojanovski, 1974, Bojanovski, 1974, 134-146; 225-226; Isto, 1988, 157-167; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 158; Paškvalin, 2003, 54-61. Bistue Vetus---naselje poznato preko Pojtingerove karte V, 5; Ravenjanin IV, 16 ⇒Bistua betus. Ubikacija još uvijek neutvr"ena, mogue da se uope nije nalazila na dezitijatskom podru%ju. Ala%evi, 1878; Tomaschek, 1880; Hörnes , 1882; Evans, 1883; Ballif, 1893; Patsch, 1906 A, 151159; Kujundi, 1916; Isto, 1925; Miller, 1916; Pašali, 1959 B, Isto, 1960; Bojanovski, 1974, 134146; Isto, 1988, 157-167; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 158. Bulsinio monte----poznat preko Pojtingerove karte VI, 4 - 5 i Ravenjanin IV, 16⇒ Montebulsi. Lokaliziranje još uvijek neutvr"eno, vrlo vjerojatno da se uope nije nalazio na dezitijatskom podru%ju. Ala%evi, 1878; Tomaschek, 1880; Evans, 1883; Patsch, 1906 A, 151-159; Bauer, 1906; Pašali, 1959 B, 66; Isto, 1960, 47; Bojanovski, 1974, 158; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 158. Capella (ili Copella) et Arena---mjesta/lokacije poznate iz Akata salonitanskog crkvenog sabora 533. god. n. e., i sigurno su se neposredno prije te godine nalazila u okviru nadlenosti biskupa Bestoensis ecclesiae. Na spomenutom saboru biskup Andrija je traio da se od njegove biskupije, jer je prevelika, odijeli jedan dio koji po%inje od mjesta Cappella et Arena. Precizno lokaliziranje još uvijek neutvr"eno. Negdje u širem podru%ju središnje Bosne (uklju%ujui i Gornju Bosnu i sarajevsko podru%je), isto%ne Bosne ili moda i sjeverne Hercegovine. Oba lokaliteta, moda naselja ili samo markatne zemljopisne to%ke, su bili zna%ajniji i poznatiji, %im ih je Andrija mogao Saboru predstaviti kao mjesta od kojih je potrebno odijeliti dio njegove biskupije. Više je autora sklono mišljenju da se Capella moe dovesti u vezu sa današnjim lokalitetom Kopilo. Ia%e lokalitet Arena moda dovodi u vezu sa Ravenjanovim (IV, 19) lokalitetima Apeva i Aleba (koji su jedno te isto mjesto, samo od strane Ravenjanina, zbog korištenja razli%itih vrela, ponovljeno navedeno). Bojanovski, 1988, 159-160; Ia%e, 1995, 85. 912 Mesihović, Dezitijati, 2007 He(dum) castellum Daesitiatium (HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM)---- lokacija poznata sa solinskog natpisa CIL III, 3198b (p 2275, 2328,19) = CIL III, 10156b = ILJug I, 263, Ubikacija još uvijek neutvr"ena; negdje u Gornjoj Bosni, juno od Zenice (brezansko, sarajevsko, viso%ko, lepeni%ko-kiselja%ko podru%je). Patsch, 1906 A, 158; Pašali, 1960; Bojanovski, 1974; 182 i d.; 1984, 58 i d.; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 158. Stanecli---naselje poznato preko Pojtingerove karte VI, 1, na putu Salona-Argentaria, preciznije izme"u Bistue Nova i Argentarie. Ubikacija još uvijek nepoznata. Tomaschek, 1880; Truhelka, 1890 A; Patsch, 1890; Miller, 1916; Novak, 1918, 24; Skari, 1923; Pašali, 1960; Imamovi, 1974; Bojanovski, 1974, 133; 174; 179; 182-183; 187; 201; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 160. Napomena; Napomena U cjelokupnom radu prera%unavanje udaljenosti iz rimskih milja u moderne kilometre zasniva se na odnosu 1 rimska milja=1497 današnjih metara (1, 497 km). Me"utim, ovaj odnos je potrebno uzeti relativno jer odnos modernih i rimskih mjera udaljenosti još uvijek nije apsolutno odre"en, pa se tako za 1 rimsku milju uzimaju i sljedei odnosi (1480 m., 1472 m., 1478 m., 1500 m.---o tome v. Bojanovski, 1974, 133, fus. 1). Ako bi se primijenili spomenuti odnosi na udaljenosti naših lokaliteta i Salone, to bi izgledalo na sljedei na%in; predloeni odnos Bistue Vetus 1472 m. 78, km 78, km 78, km 79, km 79, km 1478 m. 1480 m. 1497 m. 1500 m. Ad Matricem 016 114, 816 km 334 115, 284 km 440 115, 440 km 341 116, 766 km 500 117 km Bistue Nova 144, 256 km 144, 844 km 145, 040 km 146, 706 km 147 km Stanecli 179, 584 km 180, 316 km 180, 560 km 182, 634 km 183 km HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM AD BATH?[…. ?]MEN 229, 632 km 232,576 km 230, 568 km 233, 524 km 233, 840 km 236, 526 km 237 km 230, 880 km 233, 532 km 234 km Na osnovi predloene tabele udaljenost izme"u Salone i Bistue Vetus je bila izme"u 78 i 80 km; Salone i Ad Matricem 114 i 117 km; Salone i Bistue Nova 144 i 147 km; Salone i Staneclia 179 i 183 km; Salone i HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM 229-234 km. 913 Mesihović, Dezitijati, 2007 Suvremeni lokaliteti ---popis lokaliteta koji bi se mogli dovesti u vezu sa podrijetlom, razvitkom dezitijatske narodnosne zajednice i antikom provincijalnom strukturom. Period metalno doba (prapovijest i protohistorija) -antiko razdoblje do doseljavanja Slavena), Napomena; 1. Nalazišta su sistematizirana na osnovi teritorijalne pripadnosti (regionalna, op#inska-na osnovi stanja iz 1990. god.). 2. Nazivi lokaliteta su navedeni na osnovi standarda preuzetog iz Arheološkog leksikona po sustavu; ime u(e lokacije, ime mjesta, ime op#ine (stanje iz 1990. god.). Ovaj standard se primjenjuje u cjelokupnom radu. Gornja Bosna Gradine; 1. Gradac Zabr-e, Kiseljak, An-eli#, 1963, 158-159 2. Oštrik, Kuliješ, Kiseljak, An-eli#, 1963, 158 3. Ban Brdo, Kuliješ, Kiseljak, An-eli#, 1963, 155 4. Gradac, Homolj, Kiseljak, Skari#, 1932, 1-22; An-eli#, 1963, 158 5. Veliki Gradac, Gornje 6e(elovo, Kiseljak, An-eli#, 1963, 158-159 6. Orlovaa, Boljkovi#i, Kiseljak, An-eli#, 1963, 157; 159 7. Kosa, Radanovi#i, Kiseljak, An-eli#, 1963, 157 8. Rat, Dra(evi#i, Kiseljak, An-eli#, 1963, 155 9. Gradina Ljetovik, Kiseljak, An-eli#, 1963, 157; 159 10. Okret, Potkraj, Kiseljak, An-eli#, 1963, 157; 159 11. Mali Okrugli#, Pale(, Kiseljak, An-eli#, 1963, 157; 159 12. Duhri, Kiseljak, An-eli#, 1963, 157; 159 13. Gradište, Pale(, Kiseljak, An-eli#, 1963, 156-157; 159 14. Veliki Gradac, Ramadanovci-Goduša, Visoko, Bojanovski, 1984, 63-64 15. Visoki, Grad Visoko, Mazali#, 1954, 227-253; An-eli#, 1984, 158-184 16. Strašive Stijene, Borina, Kiseljak, An-eli#, 1963, 157; 159 17. Gradac, Višnjica, Kiseljak, An-eli#, 1963, 156 18. Ukuevci, Podastinje, Kiseljak, Mandi#, 1925, 62; An-eli#, 1963, 156 19. Crkvina, Podastinje, Kiseljak, Patsch, 1894, 344-345; Mandi#, 1925, 64; Basler, 1954, 302; 305; An-eli#, 1963, 156; Imamovi#, 1992-1995, 62-73; Isto, 2000 20. Bijele Vode, Podastinje, Kiseljak, An-eli#, 1963, 156; 159 21. Gradac, Gromiljak, Kiseljak, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 18-19 l. B.Marijanovi# 22. Gradina, Gornja Zima, Visoko, Basler, 1954, 300 23. Veliki Gradac, Š#itovo, Fojnica, Basler, 1954, 300 24. Zvonigrad, Bo(i#i, Fojnica, Imamovi#, 1972, 193 914 Mesihović, Dezitijati, 2007 25. Gradac, Gojevi#i, Fojnica, Basler, 1954, 301 26. Gradina, Fojnica, Basler, 1954, 300-301 27. Gradina, Brestovsko, Kiseljak, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 19 l. B.Marijanovi# 28. Gradina, Had(i#i, Visoko, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 19-20, l. I.Bojanovski 29. Gradac, Mokronoge-Gunjae, Visoko, Bojanovski, 1984, 61 30. Gradina Kopai, Visoko, An-eli#, 1984, 184 31. Gradac, Podgora, Breza1, Bojanovski, 1984, 65-66 32. Gradina, Dabravine, Vareš, Radimsky, 1892 B; Sergejevski, 1956; Pašali# 1959 B, 65; Isto, 1960, 51; Nikolajevi#, 1969, 223-227; Isto, 1970; 33. Kamen, Budo(elj, Vareš, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 21 l. B.Marijanovi# 34. Bobovac, Dragovi#i-Mijakovi#i, Vareš (rije# je o kraljevskom gradu), An-eli#, 1973, 23-150 35. Krst, Kraljeva Sutjeska, Kakanj, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 23 l. B.Marijanovi# 36. Stre(evica, Teševo, Kakanj, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 26 l. B.Marijanovi# 37. Gradina, Zagra-e, Kakanj, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 20 l. B.Marijanovi# 38. Gradina, Crna, Kakanj, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 19 l. B.Marijanovi# 39. Gradina (Gradac) Karaula, Kakanj, Paškvalin, 1991; Isto, 2000, 221-222; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 20, l. V.Paškvalin 40. Gradina, Bre(ani, Kakanj, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 19 l. I.Bojanovski 41. Grad, Gornja Koprivnica, Kakanj, Bojanovski, 1984, 67 42. Gradina Krstac, Zbilje, Visoko, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 23 l. I.Bojanovski-S.Peri# 43. Gradina, Rogouši#i, Pale, Arheološki leksikon, Tom III, 1988, 45, l. L. Feke(a 44. Velika Gradina, Kadino Selo-Velika Strana, Pale, Arheološki leksikon, Tom III, 1988, 57, l. L. Feke(a 45. Gradina, Vidotina, Ilijaš, Arheološki leksikon, Tom III, 1988, 45, l. L. Feke(a 46. Gradina, Ivani#i, Ilijaš, Arheološki leksikon, Tom III, 1988, 45, l. L. Feke(a 47. Gradina Kamenica-Nani#i, Ilijaš, Malez, 1968, 179-180 48. Gradina Cavljak, Hreša, Sarajevo-Stari Grad, Arheološki leksikon, Tom III, 1988, 46, l. L. Feke(a 49. Gradac Hodidjed, Sarajevo-Stari Grad, Mandi#, 1927, 10-11; L.Feke(a, Neobjavljeni izvještaj sa iskopavanja iz septembra 1981 god, na lokalitetu Gradac-Hodidjed, 50. Obho-a, Sarajevo-Stari Grad, Duri#, 1908 A, 365-367 1 Bojanovski, 1973, 394, spominje i gradine u Neboaju, Balibegovi#ima kod Breze te na Vrani kod Visokog, koje se ne nalaze uvedene u popis gradina u Arheološkom leksikonu BiH. Slian problem kod Bojanovskog nalazimo i u navo-enju gradina u zenikom podruju, gdje se isto spominju gradine koje se ne nalaze ili se nalaze pod drugim imenom u popisu u AL BiH, kao npr. gradina u Negraju. 915 Mesihović, Dezitijati, 2007 51. Velika Gradina, Faleti#i, Sarajevo-Stari Grad (rije je ustvari o dvije gradine me-usobnoj vezanim), Arheološki leksikon, Tom III, 1988, 47, l. L. Feke(a 52. Gradina Donje Biosko, Sarajevo-Stari Grad, Arheološki leksikon, Tom III, 1988, 44, l. L. Feke(a 53. Fortica, Sarajevo-Stari Grad, Duri#, 1908 A, 375-378; Covi#, 1965, 34; 79-82 54. Gradina, Mrkovi#i, Sarajevo-Centar, Duri#, 1908 A, 367 55. Gradac Bistrik, Sarajevo-Stari Grad, Duri#, 1908 A, 365 56. Naseobinski kompleks Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar, Sarajevo-Centar, Fiala, 1889, 92-93; Isto, 1890, 212-220; Isto, 1891, 424-431; Isto, 1894, 107140; Isto, 1895, 123-137; Isto, 1896, 97-107; Duri#, 1908 A, 364-365; Sergejevski, 1947, 39-40; Covi#, 1976, 75, 78, 98; 193-194; Isto, 1976 A, 105115+Tbl.I-III; Isto, 1983, 170-182; Isto, 1983 A; Isto, 1983 B, 390-412; Isto, 1987; Sakellarakis-Mari#, 1975, 153-156; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 42 57. Gradac, Nahorevo, Sarajevo-Centar, Duri#, 1908 A, 367 58. Kokorevac, Nahorevo, Sarajevo-Centar, Duri#, 1908 A, 367-368 59. Gradac (Ilinjaa) Gornji Kotorac, Ilid(a, dugovjeno i veliko naselje, Duri#, 1908 A, 364; Korošec, 1940, 77-81; Benac, 1963, 25-31; Covi#, 1965, 73; 79; 84; Covi#, 1966, 9-17; Ferjani#, 1959, 58, Cae, 1998, 27-28 60. Gradina Hrasnica-Lasica, Ilid(a, Bajo, 1974, 45; 57, 60; 65 61. Gradac, Dvor, Sarajevo-Novi Grad, Skari#, 1937, 22; 26 62. Grad Svrake, Vogoša (lokalitet u tekstu poznat kao Semizovac), Mandi#, 1933; Korošec, 1943, 56-60; Covi#, 1965, 87-89; Peri#, 2002, 188 63. Reica, Reica, Sarajevo-Novi Grad, Skari#, 1937, 22 64. Mala Gradina, Zenik, Ilid(a, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 51, l. B.Covi# 65. Velika Gradina, Zenik, Ilid(a, Skari#, 1937, 26; Covi#, 1983 B, 392; 396; Marijanovi#, 1984, 89-96 66. Gradina, Bla(uj, Ilid(a, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 44, l. L.Feke(a 67. Rogoš, Bla(uj, Ilid(a, Radimsky, 1892 C, 225-226 68. Gubavac, Vrelo Bosne, Ilid(a, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 47, l. L.Feke(a 69. Gradac, Gradac, Had(i#i, Mazali#, 1942, 193-206; Isto, 1972, 79-85; Bešlagi#, 1971, 171; 70. Borak, Tarin, Had(i#i, Bešlagi#, 1971, 172; Bojanovski, 1978, 104, 108 71. Gradina, Lokve, Vogoša, Mazali#, 1950, 409 72. Gradina Umoljani, Trnovo (uz rijeku Rakitnicu), Patsch, 1902 C, 331 73. Borak, Kati#i, Busovaa, Bešlagi#, 1971, 156; Paškvalin, 2000, 223 74. Gradina, Jelinak, Busovaa, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 199, l. B.Marijanovi# 75. Gradina-Seoci, Zenica, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 198, l. B.Marijanovi# 76. Gradina, Dragovci, Zenica, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 198, l. B.Marijanovi# 77. Gradina, Kopilo, Zenica, Trajkovi# C, 1971; Covi#, 1980, 74; Isto, 1987, 482483 78. Gradina, Klope, Zenica, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 199, l. 916 Mesihović, Dezitijati, 2007 B.Marijanovi# 79. Birac, Donja Graanica, Zenica, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 195, l. B.Marijanovi# 80. Hum, Donja Graanica, Zenica, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 200, l. B.Marijanovi# 81. Vis (Veliki i Mali), Podbre(je, Zenica, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 205, l. B.Marijanovi# 82. Mrtvaka Gradina, Gradiše, Zenica, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 202, l. B. Marijan 83. Kica, Gradiše, Zenica, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 201, l. B.Marijanovi# 84. Gradina, Stranjani, Zenica, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 199, l. B.Marijanovi# 85. Gradina, Dobriljevo, Zenica, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 198, l. B.Marijanovi# 86. Olovac, Olovo, Hörmann, 1889;; An-eli#, 1978, 340 87. Gradina Zvjezdan, pl. Zvijezda, Vareš Tumuli; 1. Karinjaa, Donji Dra(evi#i, Kiseljak, An-eli#, 1963, 155-156 2. Kriva#a 1 , Kiseljak, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 23, l. B.Marijanovi# 3. Kiseljak 1, Kiseljak, An-eli#, 1963, 153-155; 159 4. Grmae, Riica, Kakanj, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 20, l. B.Marijanovi# 5. Gromile, Haljini#i, Kakanj, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 23, l. B.Marijanovi# 6. Krevine, Dovli#i, Sarajevo-Stari Grad, Mazali#, 1939, 24 7. Moila, Sarajevo-Stari Grad, Duri#, 1908 A, 378 8. Orlovac, Hreša, Sarajevo-Stari Grad, Duri#, 1908 A, 365 9. Gradac, Ilinjaa, Gornji Kotorac, Duri#, 1908 A, 364; Korošec, 1940, 77-81; Benac, 1963, 25-31; Covi#, 1965, 73; 79; 84; Covi#, 1966, 9-17; Ferjani#, 1959, 58 10. Kovaevina, Krupac, Ilid(a, Bešlagi#, 1971, 50 11. Pasatina, Krivoglavci-Pasatina, Vogoša, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 54, l. K. Topolovac 12. Gomila, Krivoglavci, Vogoša, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 43, l. K. Topolovac 13. Uvrate, Raspotoje, Zenica, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 205, l. N. Mileti#, 14. Kamen, Puhovac, Zenica, Bešlagi#, 1971, 146 Ostave; 1. Motke, Brnj, Kakanj, Fiala, 1896 A, 346 2. Brgule, Brgule, Vareš, Covi#, 1980; Isto, 1983 A, 439-444 3. Tarin1, Tarin, Had(i#i, ostava oru(ja, Bojanovski, 1964, 195-196 4. Lašva, Lašva, Zenica, Radimsky, 1894, 431 917 Mesihović, Dezitijati, 2007 Pojedinani nalaz; 1. Ukuevci, Podastinje, Kiseljak, (u podno(ju gradine 1908 prona-en bronani šljem grko-ilirskog tipa), Mandi#, 1925, 62; An-eli#, 1963, 152 2. Gradac, Podgora, Breza, ((eljezno koplje), Bojanovski, 1984, 65-66 3. Ku(no Groblje, Kraljeva Sutjeska, Kakanj, (bronana fibula), Covi#, 1971, 323-326 4. Fojnica 1, Fojnica, bronana statua Atisa i geme, Patsch, 1895 C, 237; 239, sl. 1; Imamovi#, 1972, 195; Isto, 442, i sl. 216 na str. 443 5. Kreševo 1, Kreševo, profilirani vijenac, Basler, 1954, 303 6. Centar 1, Sarajevo-Centar, fibula tipa sidro, Sergejevski, 1947, 38-39 7. Bara, Rakovica-Košelji, Ilid(a, ostaci rimskih keramikih vodovodnih cijevi, Bojanovski, 1981 A, 142 8. Tekija, Podlugovi, Ilijaš, sluajno otkrivena rimska cigla i kasnoantiki kapitel sa abakom, volutama i listovima, Sergejevski, 1948, 182 9. Orahovako polje, Nemila, Zenica, bakrene sjekire (eneolitik), Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 203, l. B.Marijanovi# 10. Polje, Dugo Polje, Busovaa, rimska lampa s peatom C.DESSI, Fiala, 1894 A, 96 11. Borak, Kati#i, Busovaa, tragovi iz bronanog i (eljeznog doba, Bešlagi#, 1971, 156; Paškvalin, 2000, 223 12. Cvrkavlje (Cvrkalje), Putovi#i, Zenica, rimski vodovod izgra-en od cigli, Paškvalin, 1979, 70 13. Olovac, Olovo, bronano koplje, Hörmann, 1889;; An-eli#, 1978, 340 14. Hambarine, Podastinje, Kiseljak, kasnoantiki granarij, ostave (ita, Mandi#, 1925, 62 Grobovi (samostalni ili u okviru nekropola ravnih grobova); 1. Kamenjaa, Breza, Cremošnik-Sergejevski, 1930, 8-9; Sergejevski, 1943, 1419; Paškvalin, 1975, 57-62-Tbl. XXX-XXXIII; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 21 (lanak V. Paškvalina); Paškvalin, 1996, 98-101+Tbl.II, sl. 3; III; IV; ; Isto, 2000, 192; Peri#, 2002, 191-193 2. Graanica, Malo Cajno, Visoko, Covi#, 1984 A, 31-37; Peri#, 2002, 187 3. Srijete(, Bukovlje, Kakanj, Radimsky, 1890, 368-373; Covi#, 1983 A, 439-444 4. Dragi Kamen, Kakanj, Mandi#, 1933, 1-2; Covi#, 1975 A, 29-33; Isto, 1983 A, 439-444 5. Cati#i, Cati#i, Kakanj, Radimsky, 1890, 373-375; Covi#, 1971, 323-326; Isto, 1983 A, 439-444 6. Slo(ena grobna konstrukcija u Vratnici, Visoko, Covi#, 1984 A, 37-48; Isto, 1987, 485; 504-505; 511-512; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 28 (lanak B.Covi#a i Irme Cremošnik); Peri#, 1995, 125-130; Isto, 2002, 190191, 7. Grad Svrake, Vogoša (lokalitet u tekstu poznat kao Semizovac), Mandi#, 1933; Korošec, 1943, 56-60; Covi#, 1965, 87-89; Peri#, 2002, 188 8. Semizovac, Semizovac, Vogoša, Covi#, 1957, 241-255 9. Novo Sarajevo 1, Sarajevo-Novo Sarajevo, (iz rimskog doba) Sergejevski, 1947, 28-29 918 Mesihović, Dezitijati, 2007 10. Marin-dvor 2, Sarajevo-Centar, (iz rimskog doba), Sergejevski, 1947, 14-29; Smole-Gavrilovi#, 1971 11. Marin-Dvor, 1, Sarajevo-Centar (iz rimskog doba), Patsch, 1895 D, 94-95; Sergejevski, 1947, 28 12. Varošište, Mihaljevi#i, Novi Grad-Sarajevo, (iz rimskog doba), Mileti#, 1955, 151-155 sl. 1-2+Tbl. I; Isto, 1956, 9-39; Isto, 1961, 249-257 13. Velika Gradina, Zenik, Ilid(a, ( iz rimskog doba-3 groba sa spaljenim pokojnicima) Skari#, 1937, 26; Covi#, 1983 B, 392; 396; Marijanovi#, 1984, 89-96 14. Stupsko Brdo, Stup, Ilid(a, G.Cremošnik, 1930; 15. Gradina, Jelinak, Busovaa, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 199, l. B.Marijanovi# 16. Bilimiš#e, Zenica, vrlo bitno nalazište sa itavim nizom natpisa, Truhelka, 1892, 340-349; Isto, 1914 A, 222-223; Sergejevski, 1932 A, 35-36; Isto, 1965, 17-25; Mileti#, 1963, 42; Nikolajevi#, 1969, 245-252; Basler, 1972, 125-135; Bojanovski, 1973, 397; Paškvalin, 1979, 55-83; 17. Crkve, Drivuša, Zenica, Truhelka, 1892, 349 18. Crkvina (Grko groblje, Orašje, Trepavice), Drivuša, Zenica, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 196, l. Paškvalin-Mileti# 19. Drivuša 2, Drivuša, Zenica, (navodno jedan grob) Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 197, l. I. Marijanovi# Novac; 1. Fojnica 1, Fojnica, makedonski novac Filipa II i Aleksandra Velikog, novac iz Apolonije, Dirahija, Augustov i uop#e carski rimski novac; Patsch, 1895 C, 237; Imamovi#, 1972, 195 2. Ljeskovice, Višnjica, Kiseljak, novac Marka Aurelija, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 23, l. G.Kraljevi# 3. Gradac, Podgora, Breza, Bojanovski, 1984, 65-66 4. Bobovac, Dragovi#i-Mijakovi#i, Vareš (rije# je o kraljevskom gradu), An-eli#, 1973, 23-150 5. Novo Sarajevo 1, Sarajevo-Novo Sarajevo, Sergejevski, 1947, 28-29 6. Stupsko Brdo, Stup, Ilid(a, G.Cremošnik, 1930; 7. Korito Miljacke u Sarajevu, novi# Didija Julijana, numizmatika zbirka Zemaljskog muzeja pod inventarskim brojem 12359 8. Sarajevo, na više mjesto na-en rimski novac, Sergejevski, 1947, 40-42 9. Gradac (Ilinjaa) Gornji Kotorac, Ilid(a, refugij, Duri#, 1908 A, 364; Korošec, 1940, 77-81; Benac, 1963, 25-31; Covi#, 1965, 73; 79; 84; Covi#, 1966, 9-17; Ferjani#, 1959, 58 10. Jelinak, Jelinak, Busovaa, Kraljevi#, 1980, 85 11. Gradina, Klope, Zenica, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 199, l. B.Marijanovi# Ostave novca; 1. Humac, Podastinje, Kiseljak, skupni nalaz velikog broja rimskih novi#a iz III st.n.e., Patsch, 1902, 391; An-eli#, 1963, 162 2. Fojnica 2, Fojnica, na-ena 62 rimska novi#a iz III st.n.e. i 1 rimski sestercij 919 Mesihović, Dezitijati, 2007 kovnice Viminacium iz 251 god.n.e., Patsch, 1897, 523 Ostaci rimskih gra-evina (naselja na otvorenom, vila urbana, vila rustica) 1. Zabr-e, Zabr-e, Kiseljak, An-eli#, 1963, 164 2. Kuliješ, Kuliješ, Kiseljak, Patsch, 1897, 521; An-eli#, 1963, 163 3. Zgonovi, Azapovi#i, Kiseljak, An-eli#, 1963, 163 4. Han Ploa 2, Han Ploa, Kiseljak, An-eli#, 1963, 163 5. Ispod Gradine, Duhri, An-eli#, 1963, 163 6. Krevine, Kiseljak, Mandi#, 1925, 64; Basler, 1954, 301 7. Glavica, Kiseljak, Basler, 1954, 301-305 8. Krivaa 2, Kiseljak, Patsch, 1902, 394; Mandi#, 1925, 64; Basler, 1954, 301 9. Bijele Vode, Gornja Višnjica, Kiseljak, Misilo, 1936, 15-26; Sergejevski, 1957, 121-123; Imamovi#, 1992-1995, 74-75 10. Mravnjae 1, Višnjica, Kiseljak, Bešlagi#, 1967, 41; Imamovi#, 1972, 199 11. Višnjica polje, Donja Višnjica, Kiseljak, An-eli#, 1963, 160-161 12. Crkvina, Gromiljak, Kiseljak, Basler, 1954, 303; Imamovi#, 2000 13. Gromiljak, Gromiljak, Kiseljak, (na-en natpis patrona kolegija), Patsch, 1902, 394; Sergejevski, 1957, 121; An-eli#, 1963, 160-165; Imamovi#, 2000 14. Crkvenjak, Haljini#i, Kakanj, Patsch, 1910, 208; Mileti#, 1980, 43-50 15. Bjelovi#i, Bjelovi#i, Kakanj, Patsch, 1910, 208 16. Duge Njive (Kaursko groblje), Doboj , Kakanj, Sergejevski, 1948, 177180; Bojanovski, 1984, 85 17. Crkvina, Mokronoge-Buzi# Mahala, Visoko, Bojanovski, 1973, 402; Isto, 1984, 69-70 18. Svibe, Gornje Moštre, Visoko, Bojanovski, 1973, 402-404; Isto, 1984, 70-71 19. Omejak, Maurovi#i, Visoko, Bojanovski, 1984, 72-73 20. Gromile, Karaula, Kakanj, Bojanovski, 1984, 85 21. Ocrkavka, Homolj, Kiseljak, An-eli#, 1963, 163; 180 22. Sr-, Breza, Corovi#, 1913, 409-420; Nikolajevi#, 1970, 91-112. 23. Povratnica, Podastinje, Kiseljak, Mandi#, 1925, 64 24. Arnautovi#i, Arnautovi#i, Visoko, Benac, 1965, 261-275; An-eli#, 1980, 183-247 25. Vratnica, Vratnica, Visoko, Covi#, 1984, 37-48 26. Raskrše, Maurovi#i-Rizvi#i, Visoko, Covi#, 1984. 72 27. Naklo, Vojkovi#i, Ilid(a, Fiala, 1889, 92; Isto, 1892, 212-214, I. Cremošnik, 1950 A, 387 28. Kamenjaa, Vogoša, Patsch, 1902 A, 16; Bajo, 1973, 120-121 29. Gromiljae, Raštelica, Had(i#i, Arheološki leksikon, Tom III, 1988, 47, l. K.Topolovac 30. Pazari#, Pazari#, Had(i#i, Patsch, 1894, 345; Bojanovski, 1978, 104; Isto, 1988, 149-150 i fus. 38; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 34; 31. Crkvište, Bla(uj, Ilid(a, Patsch, 1894, 343; Sergejevski, 1947, 33; Benac, 1954, 32; Imamovi#, 1977, 84; 336-337 920 Mesihović, Dezitijati, 2007 32. Osijek, Osijek, Ilid(a, Truhelka, 1890 A, 95-96; Sergejevski, 1947, 32 33. Mekote, Osijek, Ilid(a, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 51, l. L.Feke(a 34. Crkvine, Rakovica-Šamin Gaj, Ilid(a, Bojanovski, 1981 A, 142 35. Despi#a njive, Rakovica, Ilid(a, Bojanovski, 1981 A, 142 36. Hrasnica, Hrasnica, Ilid(a, Benac, 1954, 33 37. Crna, Donji Kotorac, Ilid(a, Bešlagi#, 1971, 177 38. Crkvina, Donji Kotorac, Ilid(a, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 41, l. K.Topolovac 39. Stupsko Brdo, Stup, Ilid(a, G.Cremošnik, 1930; 40. Švrakino selo, Novi Grad-Sarajevo,2 Patsch, 1894, 341; Imamovi#, 1977, 364 41. Butila, Butila, Ilid(a, Arheološki leksikon III, 1988, 40, l. K.Topolovac 42. Grko Groblje, Svrake, Vogoša, Mazali#, 1950, 405-406 43. Gornja Jošanica, Vogoša, Patsch, 1902, 16 44. Centar 2, Sarajevo, Radimsky, 1896; 45. Faleti#i, Faleti#i, Stari-Grad Sarajevo, Bojanovski, 1981 A, 144 46. Naklo, Vojkovi#i, Ilid(a, Fiala, 1889, 92; Isto, 1892, 212-214, I. Cremošnik, 1950 A, 387 47. Ilid(a, Ilid(a, Kellner, 1895; Skari#, 1926, 101-104; Sergejevski, 1936; Pašali#, 1959; Isto, 1959 A; Isto, 1960, 68 i d.; Bojanovski, 1988, 144154; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 157; 48. Marije, Krivoglavci, Vogoša, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 51, l. K.Topolovac 49. Bjeluše, Rakovica, Ilid(a, Bojanovski, 1981 A, 142 50. Marin-dvor 2, (šire podruje) Sarajevo-Centar, Sergejevski, 1947, 1429; Smole-Gavrilovi#, 1971 51. Kamenice, Ka#uni, Busovaa, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 200, l. I. Marijanovi# 52. Odmud, Raspotoje, Zenica, Patsch, 1906 A, 158 53. Selo, Putovi#i, Zenica, Trajkovi# D, 1971, 72 54. Podmoilo (Mlini#i), Tišina, Zenica, (prona-en mozaik), D. i C. Trajkovi#, 1969, 183-185; Trajkovi# D, 1971, 70-71 55. Koprine, Podbre(je, Zenica, Patsch, 1906 A, 159 56. Babino polje, Donja Graanica, Zenica, Patsch, 1906 A, 159 57. Bilimiš#e, Zenica, vrlo bitno nalazište sa itavim nizom natpisa, Truhelka, 1892, 340-349; Isto, 1914 A, 222-223; Sergejevski, 1932 A, 35-36; Isto, 1965, 17-25; Mileti#, 1963, 42; Nikolajevi#, 1969, 245-252; Basler, 1972, 125-135, Paškvalin, 1979, 55-83 58. Crkvina (Grko groblje, Orašje, Trepavice), Drivuša, Zenica, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 196, l. Paškvalin-Mileti# 59. Drivuša 2, Drivuša, Zenica, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 197, l. I. Marijanovi# 60. Zahambarice, Stranjani-Babi#i, Zenica, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 206, l. I. Marijanovi# 2 U Arheološkom leksikonu, lokalitet pogrešno naveden kao Novo Sarajevo 2, Sarajevo-Novo Sarajevo 921 Mesihović, Dezitijati, 2007 61. Pod Gracem, Gornja Višnjica-Begovi#i, Kiseljak, Paškvalin, 1983, 118121; Imamovi#, 1992-1995, 75-80; Paškvalin, 2000, 222-223 62. Dvorišta, Putovi#i, Zenica, Paškvalin, 1979; Isto, 1990; Isto, 2005, 202-211; Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 197, natuknica V.Paškvalin; 63. Ograja, Putovi#i, Zenica, (ostaci terma), Paškvalin, 1968 A; Isto, 1979; Isto, 1990 64. Livade, Krivoglavci, Vogoša Rimski kameni spomenici; 1. Kuliješ, Kuliješ, Kiseljak, rimska stela, Patsch, 1897, 521; An-eli#, 1963, 163 2. Pod Gracem, Gornja Višnjica-Begovi#i, Kiseljak, Paškvalin, 1983, 118-121; ; Imamovi#, 1992-1995, 75-80; Isto, 2000, 222-223 3. Bijele Vode, Gornja Višnjica, Kiseljak (na-en natpis coloniae Salonitanae), Misilo, 1936, 15-26; Sergejevski, 1957, 121-123; ; Imamovi#, 1992-1995, 7475; Imamovi#, 2000 4. Mravnjae 1, Višnjica, Kiseljak, Bešlagi#, 1967, 41; Imamovi#, 1972, 199; Isto, 2000 5. Višnjica polje, Donja Višnjica, Kiseljak, An-eli#, 1963, 160-161 6. Povratnica, Podastinje, Kiseljak, Mandi#, 1925, 64 7. Podastinje, Podastinje, Kiseljak, Sergejevski, 1938, 111 8. Kiseljak 1, Kiseljak, An-eli#, 1963, 153-155; 169 9. Gromiljak, Gromiljak, Kiseljak, Patsch, 1902, 394; Sergejevski, 1957, 121; An-eli#, 1963, 160-165; Imamovi#, 2000 10. Vina, 6upa, Breza, (natpis «Batona») D.Rendi#-Mioevi#, 1948, 15, 32; 49; Mayer, 1957, 81-82; Alföldy, 1969; Mileti#, 1975, 98; Bojanovski, 1988, 146, fus. 15; Paškvalin, 1975, 61; Isto, 1996, 96-97 i fus. 9; Isto, 2000, 194; 219-221; 11. Crkvina, Breza, (natpis ILJug III, 1582 princepsa T.F.Valensa), CremošnikSergejevski, 1930; Sergejevski, 1940, 141-143; Rendi#-Mioevi#, 1948, 67; Bojanovski, 1988, 147, fus. 21; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 16, (lanak Ðure Baslera); Paškvalin, 1996, 95-96; Isto, 2000, 193-194 12. Gradina, Dabravine, Vareš, fragment rimskog (rtvenika, Radimsky, 1892 B; Sergejevski, 1956; Pašali# 1959 B, 65; Isto, 1960, 51; Nikolajevi#, 1969, 223227; Isto, 1970; 13. Crkvina, (Grko groblje), Donja Zgoš#a, Kakanj, Stratimirovi#, 1891, 122; Isto, 1926, 45-46; Sergejevski, 1948, 170-172; Isto, 1951 A, 308-309; I. Cremošnik, 1950, 411-416; 14. Strana, Bilješevo, Kakanj, rimska stela s reljefnim prikazom (Herkula) i natpisom, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 26, l. I. Marijanovi#; Paškvalin, 2000, 228 15. Svatovsko groblje, Lisovo-Baskije, Visoko, rimski (rtvenik, Bojanovski, 1984, 73-74 16. Duge Njive (Kaursko groblje), Doboj , Kakanj, ploe sa natpisima i drugi spomenici, Sergejevski, 1948, 177-180; Bojanovski, 1984, 85 17. Pazari#, Pazari#, Had(i#i, dva rimska nadgrobna spomenika (sa jednim natpisom) CIL III 13863; Patsch, 1894, 345; Bojanovski, 1978, 104; Isto, 922 Mesihović, Dezitijati, 2007 1988, 149-150 i fus. 38; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 34; 18. Crkvište, Bla(uj, Ilid(a, Patsch, 1894, 343; Sergejevski, 1947, 33; Benac, 1954, 32; Imamovi#, 1977, 84; 336-337 19. Osijek, Osijek, Ilid(a, CIL III 83770=12755; Truhelka, 1890 A, 95-96; Sergejevski, 1947, 32 20. Švrakino selo, Novi Grad-Sarajevo3 CIL III 2766 a (isp. P. 1035)=8374; Patsch, 1894, 341; Imamovi#, 1977, 364 21. Kemaludinova d(amija, Stari Grad-Sarajevo, natpis Katija, Sergejevski, 1940, 15-18; Isto, 1947, 36-37; 45-46 22. Kemaludinova D(amija, natpis Ulpije Paule, Sergejevski, 1941, 18, sl. 2; Isto, 1947, 36; 23. Centar 4, Sarajevo, kameni spomenik kultnog karaktera, u obliku medaljona sa predstavom konjanika, Sergejevski, 1948, 172; Gabrievi#, 1954; Imamovi#, 1977, 432; Paškvalin, 2000, 200 24. Zmijske stijene, Ilid(a, natpis Ulpia Successa, Imamovi#, 1979 25. Crkvina, Vruci, Ilid(a, rimski (rtvenik, Glavaš, 1982; 26. Bla(uj, Bla(uj, Ilid(a, Hörnes, 1880, 42-44; 27. Crkvina, Rogai#i, Ilid(a, stela, Sergejevski, 1947, 33; I.Cremošnik, 1953, 303-315 28. Gradac, Gradac, Had(i#i, Mazali#, 1942, 193-206; Isto, 1972, 79-85; Bešlagi#, 1971, 171; 29. Marije, Krivoglavci, Vogoša, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 51, l. K.Topolovac 30. Ilid(a, Ilid(a, Kellner, 1895; Skari#, 1926, 101-104; Sergejevski, 1936; Pašali#, 1959; Isto, 1959 A; Isto, 1960, 68 i d.; Bojanovski, 1988, 144-154; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 157; Citav niz natpisa, a posebno natpis R.P. Aquae S…(u poast Dioklecijanu) 31. Ilijaš, Ilijaš, fragment reljefa s prikazom Atisa, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 48, l. V.Paškvalin, 32. Bilimiš#e, Zenica, vrlo bitno nalazište sa itavim nizom natpisa, ukljuuju#i i onaj gdje se spominje MVN. BIS, Truhelka, 1892, 340-349; Isto, 1914 A, 222-223; Sergejevski, 1932 A, 35-36; Isto, 1965, 17-25; Mileti#, 1963, 42; Nikolajevi#, 1969, 245-252; Basler, 1972, 125-135, Paškvalin, 1979, 55-83 33. Biš#e, Donja Višnjica, Zenica, Bešlagi#, 1971, 146 34. Borak, Kati#i, Busovaa, (miljokaz) Bešlagi#, 1971, 156; Paškvalin, 2000, 223 35. Kri( (Kri(evi), Podbre(je, Zenica, Patsch, 1906 A, 159-160; Bešlagi#, 1971, 145 36. Groblje, Stranjani, Zenica, Misilo, 1936, 24; Sergejevski, 1938, 107, br. 11 37. Lukavica, Lukavica, Sarajevo, Paškvalin, 2000, 228 38. Homolj, Kiseljak, Paškvalin, 2000, 228 39. Breza, Breza, Sergejevski, 1943 16; 19 40. Trijuša, Zenica, CIL III 12 772, Truhelka, 1892, 349; Patsch, 1893 A, 702; Sergejevski, 1932 A, 44 41. Livade, Krivoglavci, Vogoša 3 U Arheološkom leksikonu, lokalitet pogrešno naveden kao Novo Sarajevo 2, Sarajevo-Novo Sarajevo 923 Mesihović, Dezitijati, 2007 Rimske utvrde i refugiji; 1. Gradac, Homolj, Kiseljak, (refugij) Skari#, 1932, 1-22; An-eli#, 1963, 170 2. Gradac, Višnjica, Kiseljak, An-eli#, 1963, 169 3. Crkvina, Podastinje, Kiseljak, Patsch, 1894, 344-345; Mandi#, 1925, 64; Basler, 1954, 302; 305; An-eli#, 1963, 156; Imamovi#, 2000 4. Visoki, Grad Visoko, Mazali#, 1954, 227-253; An-eli#, 1984, 158-184 5. Veliki Gradac, Ramadanovci-Goduša, Visoko, rimski kastel, Bojanovski, 1984, 63-64 6. Gradac, Podgora, Breza, Bojanovski, 1984, 65-66 7. Gradina, Dabravine, Vareš, Radimsky, 1892 B; Sergejevski, 1956; Pašali# 1959 B, 65; Isto, 1960, 51; Nikolajevi#, 1969, 223-227; Isto, 1970; 8. Bobovac, Dragovi#i-Mijakovi#i, Vareš (rije# je o kraljevskom gradu), An-eli#, 1973, 23-150 9. Gradina, Bre(ani, Kakanj, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 19, l. I.Bojanovski 10. Gradina (Gradac) Karaula, Kakanj, Paškvalin, 1991; Isto, 2000, 221-222; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 20, l. V.Paškvalin 11. Grad, Gornja Koprivnica, Kakanj, Bojanovski, 1984, 67 12. Veliki Grad (Gradina) Seoa-Gerdei#i, Visoko, kastel, Bojanovski, 1984, 5960 13. Gradac, Mokronoge-Gunjae, Visoko, Bojanovski, 1984, 61 14. Zvonigrad, Bo(i#i, Fojnica, Imamovi#, 1972, 193 15. Crkvište, Gornji Pribanj-Brdo, Pale, Mazali#, 1939, 18; Bešlagi#, 1971, 263 16. Gradac Hodidjed, Sarajevo-Stari Grad, Mandi#, 1927, 10-11; L.Feke(a, Neobjavljeni izvještaj sa iskopavanja iz septembra 1981 god, na lokalitetu Gradac-Hodidjed, 17. Debelo Brdo, Sarajevo-Centar, Fiala, 1889, 92-93; Isto, 1890, 212-220; Isto, 1891, 424-431; Isto, 1894, 107-140 ; Isto, 1895, 123-137; Isto, 1896, 97-107; Sergejevski, 1947, 39-40; Covi#, 1976, 75, 78, 98; 193-194; Isto, 1976 A, 105115+Tbl.I-III; Isto, 1983, 170-182; Isto, 1983 A; Isto, 1983 B, 390-412; Isto, 1987; Sakellarakis-Mari#, 1975, 153-156; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 42 18. Gradina, Svrake, Vogoša, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 45, l. K. Topolovac 19. Grad Svrake, Vogoša (lokalitet u tekstu poznat kao Semizovac), Mandi#, 1933; Korošec, 1943, 56-60; Covi#, 1965, 87-89; Peri#, 2002, 188 20. Gradac, Dvor, Sarajevo-Novi Grad, Skari#, 1937, 22; 26 21. Velika Gradina, Zenik, Ilid(a, Skari#, 1937, 26; Covi#, 1983 B, 392; 396; Marijanovi#, 1984, 89-96 22. Gradac (Ilinjaa) Gornji Kotorac, Ilid(a, refugij, Duri#, 1908 A, 364; Korošec, 1940, 77-81; Benac, 1963, 25-31; Covi#, 1965, 73; 79; 84; Covi#, 1966, 9-17; Ferjani#, 1959, 58 Paganska predrimska i antika svetilišta, 1. Crkvina (Grko groblje), Donja Zgoš#a, Kakanj, Stratimirovi#, 1891, 122; Isto, 1926, 45-46; Sergejevski, 1948, 170-172; Isto, 1951 A, 308-309; I. Cremošnik, 924 Mesihović, Dezitijati, 2007 2. 3. 1950, 411-416; Trojan, Pazari#, Had(i#i, Mandi#, 1939, 1-6 Dvorišta, Putovi#i, Zenica, (predrimsko kultno mjesto i antiki nimfej), Paškvalin, 1979; Isto, 2005, 202-211; Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 197, natuknica V.Paškvalin Starokršanske crkve i bazilike; 1. Gradac, Homolj, Kiseljak, Skari#, 1932, 1-22 2. Pod Gracem, Gornja Višnjica-Begovi#i, Kiseljak, Paškvalin, 1983, 118-121; Isto, 2000, 222-223; Isto, 2003, 106-109; Imamovi#, 1992-1995, 75-80; --- na osnovi objavljenih rezultata istra(ivanja V.Paškvalina i E.Imamovi#a mogao bi se izvu#i zakljuak da je rije o dvije crkve/bazilike na vrlo maloj me-usobnoj udaljenosti (na Begovi#a guvnu/Paškvalin/ i Begovi#a njivama/Imamovi#/).4 3. Sr-, Breza, Corovi#, 1913, 409-420; Nikolajevi#, 1970, 91-112. 4. Crkvina, Breza, Cremošnik-Sergejevski, 1930; Sergejevski, 1940, 141-143; Rendi#-Mioevi#, 1948, 67; Bojanovski, 1988, 147, fus. 21; Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 16, (lanak Ðure Baslera); Paškvalin, 1996, 9596; Isto, 2000, 193-194 5. Gradina, Dabravine, Vareš, fragment rimskog (rtvenika, Radimsky, 1892 B; Sergejevski, 1956; Pašali# 1959 B, 65; Isto, 1960, 51; Nikolajevi#, 1969, 223227; Isto, 1970; 6. Duge Njive (Kaursko groblje), Doboj , Kakanj, Sergejevski, 1948, 177-180; Bojanovski, 1984, 85 7. Bilimiš#e, Zenica, dvojna bazilika, Truhelka, 1892, 340-349; Isto, 1914 A, 222-223; Sergejevski, 1932 A, 35-36; Isto, 1965, 17-25; Mileti#, 1963, 42; Nikolajevi#, 1969, 245-252; Basler, 1972, 125-135, Paškvalin, 1979, 55-83 4 Ovo pitanje detektiranja crkve/bazilike u Begovi#ima/Gornja Višnjica je vrlo slo(eno. Natuknica iz Arheološkog leksikona BiH, Tom III, 25 («Pod Gracem, Gornja Višnjica-Begovi#i, Kiseljak») se zbog smisla i konteksta lanka odnosi na «Paškvalinovu crkvu». Me-utim, sude#i po detaljnijem promatranju objavljenih rezultata istra(ivanja ipak je ve#a vjerovatno#a da se na Begovi#a njivama nalazila kasnoantika crkva/bazilika, dok se to za objekat na Begovi#a guvnu ne mo(e baš sa ve#om sigurnoš#u govoriti. Sam Imamovi# (1992-1995, 76; 80) na jednom mjestu smatra da «…vjerojatno je rije o mauzoleju…», a na drugom da «…postoje indikacije za još jednu (misli se na ranokrš#ansku baziliku op. a.) na lokalitetu Guvno kod starih Begovi#a ku#a (što se vrlo mogu#e odnosi na objekt koji je istra(ivao Paškvalin, odnosno na njegovu predlo(enu baziliku op. a.)». Uostalom Paškvalin (2000, 217), i kasnije, nakon objavljivanja rezultata sa Begovi#a njiva, stoji na stajalištu o starokrš#anskoj crkvi na Begovi#a guvnu, dok objekt na Begovi#a njivama uop#e ne spominje. Postojanje dvije bazilike na jednom bliskom podruju, iako nije nemogu#e, nije baš ni oekivano, pa je mo(da vjerojatnije postojanje samo jedne bazilike a da je do konfuzije po ovom pitanju došlo zbog neusaglašenosti autora. 925 Mesihović, Dezitijati, 2007 Hipogej-grobne komore iz rimskog doba; 1. Pod Gracem, Gornja Višnjica-Begovi#i, Kiseljak, Paškvalin, 1983, 118-121; ; Imamovi#, 1992-1995, 75-80; Paškvalin, 2000, 222-223 (Tabla XXVI, slika 1) 2. Mravnjae 1, Višnjica, Kiseljak, Bešlagi#, 1967, 41; Imamovi#, 1972, 199 3. Kiseljak 1, Kiseljak, An-eli#, 1963, 153-155; 159 4. Gradina, Dabravine, Vareš, fragment rimskog (rtvenika, Radimsky, 1892 B; Sergejevski, 1956; Pašali# 1959 B, 65; Isto, 1960, 51; Nikolajevi#, 1969, 223227; Isto, 1970; 5. Krevine, Stranjani, Zenica, zidana grobnica na svod, Paškvalin, 1959, 155156; Vinski, 1964, 108 Rudnici i privredni kapaciteti; 1. Dusina, Dusina, Fojnica, tragovi eksploatacije srebra, Imamovi#, 1972, 194 2. Ostru(nica 1, Ostru(nica, Fojnica, tragovi rimske eksploatacije srebra, Imamovi#, 1972, 195 3. Gromiljak, Gromiljak, Kiseljak, tragovi pogona za ispiranje zlata, Patsch, 1902, 394; Sergejevski, 1957, 121; An-eli#, 1963, 160-165 4. Trojan, Pazari#, Had(i#i, (prapovijesna radionica) Mandi#, 1939, 1-6 5. Stupsko Brdo, Stup, Ilid(a, (poljoprivredno dobro) G.Cremošnik, 1930; 6. Kovai#i, Sarajevo-Novo Sarajevo,5 ciglana, Radimsky, 1896, 109-110; Sergejevski, 1947, 10-20 7. Centar 3, Sarajevo-Centar, lonarska radionica, Radimsky, 1896, 110-112 Prostor sjeverno od Zenice, ome-en sa tokovima Bosne i Krivaje; Gradine 1. Gradaac, Dištica, Zavidovi#i, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 118, l. B.Beli# 2. Gradina Cardak, Zavidovi#i, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 118, l. B.Beli# 3. Dub, Cardak, Zavidovi#i, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 117, l. B.Beli# 4. Gradina, Gostovi#i-Grabovnica,, Zavidovi#i, eneolitik-bronano doba, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 118, l. B.Covi# 5. Mala Gradina, Lovnica-Ku#ice, Zavidovi#i, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 120, l. B.Beli# 6. Velika Gradina, Lovnica-Ku#ice, Zavidovi#i, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 122, l. B.Beli# 7. Vis, Ljeskovica, 6epe, (eljezno doba Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 122, l. B.Beli# Naselje na otvorenom; 1. Rid, Cardak, Zavidovi#i, dugovjeno naselje, Dragievi#, 1906, 244 Pojedinani nalaz; 1. Gostovi#i, Gostovi#i, Zavidovi#i, bronani kelt, Dragievi#, 1897 A, 480 5 926 U Arheološkom leksikonu BiH, Tom III, pogrešno navedeno kao Sarajevo-Centar Mesihović, Dezitijati, 2007 Ostave, sjeverno od Krivaje; 1. Brezovo polje, 6eljezno polje, 6epe, ostava bronanih predmeta, kraj kasnog bronanog doba IX ili rano VIII st.pr.n.e., Sielski, 1931, 9-10+Tbl. XVI, 142-144; 147 2. Luica, Hrge, Zavidovi#i, ostava bronanih predmeta, kraj kasnog bronanog doba IX ili rano VIII st.pr.n.e., Dragievi#, 1897 A, 479-480; Vinski-Gasparini K, 1983, 665-666 LašvanskoLašvansko-travniko porjeje Gradine; 1. Gradac, Rostovo, Novi Travnik, Korošec, 1950, 261 2. Zmijska Glavica, Monji#i, Novi Travnik, Korošec, 1950, 260 3. Orlac, Preoica, Vitez, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 203, l. B.Marijanovi# 4. Gradina, Preoica, Vitez, Korošec, 1950, 261 5. Na Stinama, Krevine, Vitez, Korošec, 1950, 259 6. Oblak, Mali Mošunj-Divjaci, Vitez, Korošec, 1950, 258; Sergejevski, 1951 A, 309 7. Gradac, Mali Mošunj, Vitez, Korošec, 1950, 258 8. Crkvine, (Gradac, Kalvarija), Mali Mošunj, Vitez, Kujund(i#, 1916, 477-496; Krajinovi#, 1943, 227-230; Korošec, 1950, 257; P. Korošec-Vrako, 1952, 400401; Mazali#, 1957, 101, sl. 6-11; Basler, 1972, 94-97 9. Grbavica Brdo, Grbavica, Vitez, Hoffer, 1895, 54; Korošec, 1950, 259 10. Gradina, Zabilje, Vitez, Mandi#, 1926, 36 11. Gradac, Pokraji#i, Travnik, Korošec, 1950, 259 12. Gradac Aliho-e, Travnik, Kujund(i#, 1916, 493; Petrovi#. 1926, 3; Benac, 1950, 12-29; Covi#, 1965, 65-68; Isto, 1976 A, 111 13. Glavica, Mali Mošunj, Vitez, Korošec, 1950, 257 14. Jasike, Veliki Mošunj, Vitez, Korošec, 1950, 258 15. Gradina, Veliki Mošunj, Vitez, Korošec, 1950, 258 16. Gradina Catrnja, (Komardska gradina), Veliki Mošunj, Vitez, Korošec, 1950, 258 17. Gradac, Rankovi#i, Novi Travnik, Korošec, 1950, 260; I. Cremošnik, 1955, 122 18. Gradina (Grad), Zenepi#i, Novi Travnik, Hoffer, 1895, 61 19. Gradina Megara, Goleš, Travnik, Korošec, 1950, 250; Bešlagi#, 1971, 145 20. Gradina Vidoševi#i, Travnik, Mandi#, 1926, 36 21. Gradina Miški#a brdo, Travnik, Korošec, 252-253 22. Vlahov#a Brijeg, Ovarevo, Travnik, Bešlagi#, 1971, 143 23. Gradina, Turi#i, Travnik, Radimsky, 1893 A, 480-481 24. Gradina, Potkraj, Travnik, Korošec, 1950, 251 25. Nad Gajem, Bili#a Doi#, Travnik, Korošec, 1950, 253 26. Bašbunar (Saraj) Travnik, Hoffer, 1895, 50; Korošec, 1950, 254-265 27. Travnik 2, Travnik, Mazali#, 1948, 145-160; Korošec, 1950, 254 28. Gradac (Tarabovac), Vilenica, Travnik, Korošec, 1950, 256 927 Mesihović, Dezitijati, 2007 29. Gradina (Kraljiino vrtlo), Bukovica, Travnik, Korošec, 1950, 254-255 30. Gradina, Bukovica, Travnik, Korošec, 255-256 31. Carine, Krpelji#i, Travnik, Korošec, 1950, 260 32. Gradac, Riice, Travnik, Korošec, 1950, 256 33. Miškovi#a Sia, Gradnik, Travnik, Korošec, 1950, 257 34. Gradina na Gladniku, Gladnik, Travnik, Korošec, 1950, 256-257 Pojedinani nalaz; 1. Oštrc, Donji Koriani, Travnik, bronana sjekira-kelt iz kasnog bronanog doba, Sielski, 1931, 11 2. Jankovi#i, Jankovi#i, Travnik, Korošec, 1950, 265 3. Travnik 1, Travnik, niz nalaza-eneolitik, Hoffer, 1895, 52; Fiala, 1896 A, 346; Korošec, 1950, 266 4. Ku(no Groblje, Gua Gora, Travnik, nalaz bronanog nakita, vjerojatno iz razorenih grobova, Petrovi#, 1926, 9 5. Stara Bila 1, Stara Bila, Vitez, fragment bronanog srpa (kasno bronano doba) i ukrasno dugme (poetak (eljeznog doba), Nikoli#, 1962, 72; 75 6. Opara 1, Opara, Novi Travnik, bronani kelt, kasno bronano doba, Duri#, 1907, 206 7. Putievo, Putievo, Travnik, grko-ilirski šljem, Truhelka, 1893, 692-695, Hoffer, 1895, 50-52; Fiala, 1897, 661; Petrovi#, 1926, 10; Kraljevi#, 1980, 8593 8. Crkvina, Vitez, olovna ploica s reljefnom predstavom misterija, (mo(da ukazuje na postojanje naseobenih objekata), Patsch, 1902 A, 14 9. Stara Bila, Stara Bila, Vitez, niz rimskih nalaza (mo(da ukazuje na postojanje naseobenih objekata), Patsch, 1902 A, 14 10. Glavica, Mali Mošunj, Vitez, Korošec, 1950, 257 11. Preoica, Preoica, Vitez, Arheološki leksikon, Tom II, 1988, 204, l. I. Marijanovi# 12. Travnik 1, Travnik, fibula, Hoffer, 1895, 52; Fiala, 1896 A, 346; Korošec, 1950, 266 13. Travnik 3, Travnik, Hoffer, 1895, 49; Patsch, 1910, 207 14. Jankovi#i, Jankovi#i, Travnik, Korošec, 1950, 265 15. Gornje Pe#ine, Gornje Pe#ine, Novi Travnik, istonogotski nakit, Hoffer, 1895, 61, sl. 4-6; Mileti#, 1955, 152-154, sl. 2, b, c; Isto, 1978, 100, Tbl. I Ostave; 1. Veliki Mošunj, Veliki Mošunj, Vitez, ostava bronanih predmeta oko 900 god.pr.n.e., ma iz Velikog Mošunja, Truhelka, 1913, 325-335; Covi#, 1976, 195; 224-227; Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 205, l. B.Covi#B.Marijanovi# Tumuli; 1. Karaula (Krajinsko greblje), Sebeši#, Novi Travnik, Korošec-Vrako P, 1952, 390; Mazali#, 1957, 115 2. Gradina, Velika Bukovica, Travnik, Mandi#, 1926, 37 928 Mesihović, Dezitijati, 2007 3. Stojkovi#i-Bui#i, Stojkovi#i, Novi Travnik, Mazali#, 1957, 113, sl. 30 Grobovi (samostalni ili u nekropolama ravnih grobova); 1. Grbavica, Grbavica, Vitez, Sielski, 1931, 9; Covi#, 1987 2. Putievo, Putievo, Travnik, Truhelka, 1893, 692-695, Hoffer, 1895, 50-52; Fiala, 1897, 661; Petrovi#, 1926, 10; Kraljevi#, 1980, 85-93 3. Nevi# Polje, Nevi# polje, Travnik, Korošec, 1950, 267 4. Varošluk, Turbe, Travnik, (iz rimskog doba) Truhelka, 1893, 695-699; Hoffer, 1895, 46-48; Mandi#, 1924, 88-90; Masla#, 1932, 31-32; Kraljevi#, 1980, 85-94 5. Cukle, Cukle, Travnik, (iz rimskog doba) Hoffer, 1895, 59; Petrovi#, 1926, 8 6. Bašbunar (Saraj) Travnik, (iz rimskog doba) Hoffer, 1895, 50; Korošec, 1950, 254-265 7. Crkvište (Popova vrtaa), Travnik, (iz rimskog doba) Hoffer, 1895, 48; 8. Vitez, Vitez, (iz rimskog doba) Patsch, 1893 A, 700; Isto, 1895 B, 292; Hoffer, 1895, 58; Izvještaj o radu Zavoda u 1958; 1959; 272 9. Crkvine, Gornje Turbe, Travnik, (veliko nalazište od neolitika do kasnog srednjeg vijeka) Hoffer, 1895, 48; Truhelka, 1915, 365-372; Petrovi#, 1926, 17; Sergejevski, 1951; P. Korošec-Vrako, 1952, 378-379; Korošec, 1957, 5-18; Mazali#, 1959, 239-247; Bešlagi#, 1971, 142-143 10. Jardol, Jardol, Vitez, Hoffer, 1895, 53-54 Hipogej-grobne komore iz rimskog doba; 1. Vukosavica, Ðelilovac, Travnik, Markovi#, 1938, 65 2. Paklarevo, Paklarevo-Marjanovi#i, Travnik, (zidane grobnice), Truhelka, 1894, 779-780; Hoffer, 1895, 48; P.Korošec-Vrako, 1952, 377 3. Bukovica, Bukovica, Travnik, Hoffer, 1901, 468 4. Crkvine, (Gradac, Kalvarija), Mali Mošunj, Vitez, Kujund(i#, 1916, 477-496; Krajinovi#, 1943, 227-230; Korošec, 1950, 257; P. Korošec-Vrako, 1952, 400401; Mazali#, 1957, 101, sl. 6-11; Basler, 1972, 94-97 5. Zuki#i, Zuki#i, Travnik, Paškvalin, 1983, 109-118; Isto, 2003, 97-106 Novac; 1. Grbavica Brdo, Grbavica, Vitez, Hoffer, 1895, 54; Korošec, 1950, 259 2. Putievo, Putievo, Travnik, Truhelka, 1893, 692-695, Hoffer, 1895, 50-52; Fiala, 1897, 661; Petrovi#, 1926, 10; Kraljevi#, 1980, 85-93 3. Gua Gora 1, Travnik, Kraljevi#, 1980, 85-94 4. Podastinje, Podastinje, Travnik, Hoffer, 1895, 59 5. Podcrkavlje, Mali Mošunj, Vitez, carski novac iz III st.n.e., Truhelka, 1890 B, 188; Isto, 1893, 687-692; Patsch, 1893 A, 700; Hoffer, 1895, 56 6. Varošluk, Turbe, Travnik, Truhelka, 1893, 695-699; Hoffer, 1895, 46-48; Mandi#, 1924, 88-90; Masla#, 1932, 31-32; Kraljevi#, 1980, 85-94 7. Nova Bila I, 40 rimskih novica cara Galijena i carice Salonine, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 203, l. G.Kraljevi# 8. Travnik 3, Travnik, Hoffer, 1895, 49; Patsch, 1910, 207 Ostaci rimskih gra-evina (naselja na otvorenom, vila urbana, vila rustica) 1. Vukamen, Rijeka-Vraniska, Vitez, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 206, l. I. Cremošnik 929 Mesihović, Dezitijati, 2007 2. Golubovci, Rijeka, Vitez, Korošec, 1950, 251 3. Vitez, Vitez, Patsch, 1893 A, 700; Isto, 1895 B, 292; Hoffer, 1895, 58; Izvještaj o radu Zavoda u 1958; 1959; 272 4. Podcrkavlje, Mali Mošunj, Vitez; Truhelka, 1890 B, 188; Isto, 1893, 687-692; Patsch, 1893 A, 700; Hoffer, 1895, 56 5. Barice, Rankovi#i, Novi Travnik, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 195, l. I.Cremošnik 6. Podastinje, Podastinje, Travnik, Hoffer, 1895, 59 7. Pirota, Travnik, Petrovi#, 1926, 15 8. Runji#i, Runji#i, Travnik, Patsch, 1893 A, 707; Hoffer, 1895, 46 9. Varošluk, Turbe, Travnik, Truhelka, 1893, 695-699; Hoffer, 1895, 46-48; Mandi#, 1924, 88-90; Masla#, 1932, 31-32; Kraljevi#, 1980, 85-94 10. Travnik 3, Travnik, Hoffer, 1895, 49; Patsch, 1910, 207 11. Palaište (Polaiš#e), Rankovi#i, Novi Travnik, Mandi#, 1931 A, 25-26; I. Cremošnik, 1955, 122-123 12. Travnik 3, Travnik, Hoffer, 1895, 49; Patsch, 1910, 207 Rimski kameni spomenici; 1. Oblak, Mali Mošunj-Divjaci, Vitez, rimski spomenik u vidu ploe s natpisom prona-en 1940 god., Korošec, 1950, 258; Sergejevski, 1951 A, 309 2. Vitez, Vitez, izgubljena 3 natpisa (CIL III 8380; CIL III 8381; CIL III, 8382); Patsch, 1893 A, 700; Isto, 1895 B, 292; Hoffer, 1895, 58; Izvještaj o radu Zavoda u 1958; 1959; 272 3. Runji#i, Runji#i, Travnik, nadgrobni natpis u stihovima CIL 8385, Patsch, 1893 A, 707; Hoffer, 1895, 46 4. Jardol, Jardol, Vitez, Hoffer, 1895, 53-54 5. Difluk, Difluk, Travnik, Hoffer, 1895, 53; Patsch, 1897, 529; Isto, 1899 A, 253 6. Cukle, Cukle, Travnik, Hoffer, 1895, 59; Petrovi#, 1926, 8 7. Brca, Fazli#i, Travnik, natpis dekuriona MVN. BIST, Hoffer, 1893, 321-323; Patsch, 1893 A, 700-707 8. Poljanice, Poljanice, Travnik, (natpis izgubljen), Patsch, 1893 A, 704; Hoffer, 1895, 59 9. Travnik 3, Travnik, Hoffer, 1895, 49; Patsch, 1910, 207 10. Zuki#i, Zuki#i, Travnik, (ulomak gornjeg dijela stele) Paškvalin, 1983, 109118 11. Mali Mošunj, Vitez, Paškvalin, 2000. 228 12. Gua Gora, Travnik, Paškvalin, 2000, 228 Rimske utvrde i refugiji; 1. Gradac, Rankovi#i, Novi Travnik, Korošec, 1950, 260; I. Cremošnik, 1955, 122 2. Blace, Rankovi#i, Novi Travnik, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 195, l. I.Cremošnik 3. Gradac Aliho-e, Travnik, Kujund(i#, 1916, 493; Petrovi#. 1926, 3; Benac, 1950, 12-29; Covi#, 1965, 65-68; Isto, 1976 A, 111 4. Gradac (Tarabovac), Vilenica, Travnik, Korošec, 1950, 256 5. Gradina Megara, Goleš, Travnik, Korošec, 1950, 250; Bešlagi#, 1971, 145 930 Mesihović, Dezitijati, 2007 Paganska predrimska i antika svetilišta, 1. Crkvine, Gornje Turbe, Travnik, (kasnoantiki mauzolej) Hoffer, 1895, 48; Truhelka, 1915, 365-372; Petrovi#, 1926, 17; Sergejevski, 1951; P. Korošec-Vrako, 1952, 378-379; Korošec, 1957 A, 5-18; Mazali#, 1959, 239-247; Bešlagi#, 1971, 142143 Starokršanske crkve i bazilike; 1. Crkvine, (Gradac, Kalvarija), Mali Mošunj, Vitez, Kujund(i#, 1916, 477-496; Krajinovi#, 1943, 227-230; Korošec, 1950, 257; P. Korošec-Vrako, 1952, 400401; Mazali#, 1957, 101, sl. 6-11; Basler, 1972, 94-97 2. Varošluk, Turbe, Travnik, Truhelka, 1893, 695-699; Hoffer, 1895, 46-48; Mandi#, 1924, 88-90; Masla#, 1932, 31-32; Kraljevi#, 1980, 85-94 3. Bukovica, Bukovica, Travnik, Hoffer, 1901, 468 4. Zuki#i, Zuki#i, Travnik, Paškvalin, 1983, 109-118 5. Gradina (Grad), Zenepi#i, Novi Travnik, Hoffer, 1895, 61; Paškvalin, 2000, 227 Skopljanska udolina (dezitijatska pripadnost prilino diskutabilna)) ( Gradine; 1. Prusac, Prusac, Mazali#, 1951, 147-189 2. Zidine, Kopi#i, Bugojno, Patsch, 1897, 512; Pašali#, 1953, 345 3. Gradina, Koš, Donji Vakuf, Patsch, 1899 A, 238; Pašali#, 1953, 346 4. Pod, Bugojno; Covi#, 1964; Isto, 1965, 48-65; Isto, 1975; Isto, 1976, 198-209; Isto, 1983, 170-181; Isto 1983 A, 433-457; Isto, 1986, 60-62; Isto, 1987; Isto, 1991; Šalabali#, 1967; Arheološki leksikon, Tom II, 1988, 183; Majnari#Pand(i# Nives, 1995 5. Vesela Stra(a, Vesela, Bugojno, Vego, 1957, 124 6. Sutina (Gradina) Jagnjid, Gornji Vakuf, Hörmann, 1892, 235-236; Pašali#, 1953, 346 7. Šarampovo, Gornji Vakuf, Petrovi#, 1960-1961, 231-234; Basler, 1972, 84 8. Gradina, Krupa, Gornji Vakuf, (promjer cc 80 X 30 m) Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 178, l. B.Marijanovi# 9. Gradina, Boljkovac, Gornji Vakuf, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 177, l. B.Marijanovi# 10. Glavica (Gorica), Bugojno-Sultanovi#i, I. Cremošnik, 1951 A, 311-321 11. (mo(da u obzir dolazi i ⇒) Vinac 1, Vinac, Jajce, Vego, 1957, 125; Mazali#, 1958, 234-237 Pojedinani nalaz; 1. Babin potok, Babino selo, Donji Vakuf, Fiala, 1896 B, 161-162 2. Mehuriš#a, Kuti, Gornji Vakuf, glava muške statue, Pašali#, 1953, 346 3. Varošište, Jagnjid, Gornji Vakuf, na-ena ploica zlatnog peatnog prstena s portretom vjerojatno Germanika, Hörmann, 1892, 235-236; Isto, 1893, 330; 931 Mesihović, Dezitijati, 2007 Pašali#, 1953, 346; Škegro, 1999, 52 Tumuli; 1. Glavica-Kamen, Palo, Gornji Vakuf, Bešlagi#, 1971, 130 Grobovi (samostalni ili u nekropolama ravnih grobova); 1. Kati#a Baša, Donji Vakuf, kasno bronano doba, Covi#, 1983 A, 434; 439 2. Klimenta, Donji Vakuf, uz skelet na-en kratki bronani ma tipa Veliki Mošunj (upo.), kraj kasnog bronanog doba IX ili VIII st.pr.n.e., Covi#, 1983 A, 434; 439 Ostaci rimskih gra-evina (naselja na otvorenom, vila urbana, vila rustica) 1. Grudine (Crkvina) Bugojno-Cipulji#, rije je o podgra-u gradine Pod; Patsch, 1895, 586; Isto, 1907, 470; Petrovi#, 1958, 267; Isto, 1960-1961, 229-234; An-eli#, 1959, 163-165; Paškvalin, 1959 A; Isto, 1961; Isto, 1966; Isto, 1968; Isto, 1970, 131; Isto, 1970 A, 672; Bojanovski, 1974, 141-146; Covi#, 1975, 127-129; Mileti#, 1984, 416; Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 178-179; Paškvalin, 2003, 54-61; 129-204; Na ovom lokalitetu je prona-ena tegula sa natpisom Bistues. 2. Grebine, Vrse, Gornji Vakuf, kasnoantiko naselje, Bojanovski, 1963, 122; Isto, 1967, 191 3. Pavline, Bistrica, Gornji Vakuf, Pašali#, 1953, 347 4. Re(evine, Sarajvili#-Gaj, Gornji Vakuf, Pašali#, 1953, 346 5. Gromile, Vesela, Bugojno, Patsch, 1897, 514; Isto, 1899 A, 239; Pašali#, 1953, 346 6. Sand(ak, Sand(ak, Donji Vakuf, Radimsky, 1895, 217 7. Zidine, Kopi#i, Bugojno, Patsch, 1897, 512; Pašali#, 1953, 345 8. Graanica, Graanica, Bugojno, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 177, l. V.Paškvalin 9. Volari, Volari, Gornji Vakuf, Patsch, 1897, 514 10. Di#kovo groblje, Gornji Vakuf, Patsch, 1897, 515; Pašali#, 1960, 5 11. Mehuriš#a, Kuti, Gornji Vakuf, rudarstvo, Pašali#, 1953, 346 12. Crkvište, Novo Selo, Donji Vakuf, Patsch, 1899 A, 238 Rimske utvrde i refugiji; 1. Gradina, Koš, Donji Vakuf, Patsch, 1899 A, 238; Pašali#, 1953, 346 2. Sutina (Gradina) Jagnjid, Gornji Vakuf, Hörmann, 1892, 235-236; Pašali#, 1953, 346 3. Gradina, Vileši, Bugojno, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 174, l. V.Paškvalin Novac 1. Bugojno 1, Bugojno, iliro-grki, rimski republikanski i carski novac, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 174, l. G.Kraljevi# 2. Bugojno 2, Bugojno, ostava rimskog novca I-II st.n.e., Kraljevi#, 1972, 67 Rudnici i privredni kapaciteti; 932 Mesihović, Dezitijati, 2007 1. Gradina, Koš, Donji Vakuf, Patsch, 1899 A, 238; Pašali#, 1953, 346 2. Mraaj, Mraaj, Gornji Vakuf, rudarsko okno iz prapovijesti i rimskog doba, Duri#, 1908, 86-90 3. Mehuriš#a, Kuti, Gornji Vakuf, rudarstvo, Pašali#, 1953, 346 4. Grebine, Vrse, Gornji Vakuf, rudarsko-metalurški pogon, Bojanovski, 1963, 122; Isto, 1967, 191 5. Pavline, Bistrica, Gornji Vakuf, tragovi rudarstva, Pašali#, 1953, 347 6. Re(evine, Sarajvili#-Gaj, Gornji Vakuf, tragovi rudarstva, Pašali#, 1953, 346 7. Gromile, Vesela, Bugojno, tragovi rudarstva, Patsch, 1897, 514; Isto, 1899, 239; Pašali#, 1953, 346 Grobovi (samostalni ili u nekropolama ravnih grobova); 1. Šarampovo, Gornji Vakuf, Petrovi#, 1960-1961, 231-234; Basler, 1972, 84 Hipogej-grobne komore iz rimskog doba; 1. Vinac 2, Vinac, Jajce, Paškvalin, 1959, 156 2. Mala Crljenica, Vileši, Bugojno, Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 181, l. V.Paškvalin 3. Crkvina (Glavica), Oborci, Donji Vakuf, Basler, 1960, 59-72 4. Grudine (Crkvina) Bugojno-Cipulji#, rije je o podgra-u gradine Pod; Patsch, 1895, 586; Isto, 1907, 470; Petrovi#, 1958, 267; Isto, 1960-1961, 229-234; An-eli#, 1959, 163-165; Paškvalin, 1959 A; Isto, 1961; Isto, 1966; Isto, 1968; Isto, 1970, 131; Isto, 1970 A, 672; Bojanovski, 1974, 141-146; Covi#, 1975, 127-129; Mileti#, 1984, 416; Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 178-179 Starokršanske crkve i bazilike; 1. Šarampovo, Gornji Vakuf, Petrovi#, 1960-1961, 231-234; Basler, 1972, 84 2. Grudine (Crkvina) Bugojno-Cipulji#, rije je o podgra-u gradine Pod; Patsch, 1895, 586; Isto, 1907, 470; Petrovi#, 1958, 267; Isto, 1960-1961, 229-234; An-eli#, 1959, 163-165; Paškvalin, 1959 A; Isto, 1961; Isto, 1966; Isto, 1968; Isto, 1970, 131; Isto, 1970 A, 672; Bojanovski, 1974, 141-146; Covi#, 1975, 127-129; Mileti#, 1984, 416; Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988, 178-179 3. Crkvina (Glavica), Oborci, Donji Vakuf, Basler, 1960, 59-72 Gornja Rama (dezitijatska pripadnost prilino diskutabilna); Gradine; 1. Gradina, Graanica, Prozor, Arheološki leksikon, Tom III, 1988, 214, l. B.Covi# 2. Ilijin Krsnik, Skrobuani, Prozor, Arheološki leksikon, Tom III, 1988, 217, l. B.Covi# 3. Gradac, Gornji Kranji#i, Prozor, Bešlagi#, 1971, 292 4. Gradina, Uzdol, Prozor, Arheološki leksikon, Tom III, 1988, 215, l. B.Covi# 5. Prozor, Prozor, Vego, 1957, 98 6. Gradina, Kovaevo Polje, Prozor, Arheološki leksikon, Tom III, 1988, 214, l. B.Covi# 933 Mesihović, Dezitijati, 2007 7. Gradina, Proslap, Prozor, eneolitik, Arheološki leksikon, Tom III, 1988, 214, l. Ð.Basler 8. Graac, Podbor, Prozor, Basler, 1954 A, 90-96 9. Gradina, Rumboci, Prozor, starije i mla-e (eljezno doba, Arheološki leksikon, Tom III, 1988, 215, l. Ð.Basler 10. Velika Gradina, Varvara, Prozor, Duri#, 1900; Patsch, 1906 A, 151-159; Truhelka, 1914, 79-80; Mandi#, 1922, 30; Covi#, 1978; Isto, 1983 B, 390-412; Mileti#, 1984, 422; Bojanovski, 1988, 157-159 Tumuli; 1. Rupin Greb, Jakli#i, Prozor, Bešlagi#, 1971, 290 2. Glavica, Gornji Kranji#i, Prozor, Bešlagi#, 1971, 292 Prapovijesna naselja na otvorenom; 1. Laniš#e, Lug-Šibenik, Prozor, eneolitik, Patsch, 1894 A, 321; Bešlagi#, 1971, 292 2. Ometala, Gmi#i, Prozor, eneolitik, Covi#, 1976 B, 282-288 Grobovi (samostalni ili u nekropolama ravnih grobova); 1. Mala Gradina, Varvara, Prozor, nalazi koji vjerojatno potiu iz grobova, Truhelka, 1914, 80 2. Kopi#i, Kopi#i, Prozor, Patsch, 1894 A, 322-323 3. Varvara, Varvara, Prozor, Patsch, 1906 A, 151-159; Corovi#, 1956, 142; Nikolajevi#, 1969, 217-223; Bojanovski, 1988, 157-159 Ostave; 1. Ometala, Gmi#i, Prozor, kasnobronanodobna ostava bronanih predmeta, Covi#, 1976 B, 282-288 2. Ponir, Ponir, Prozor, Truhelka, 1893 A, 311-313 Pojedinani nalaz; 1. Mala Gradina, Varvara, Prozor, nalazi koji vjerojatno potiu iz grobova, Truhelka, 1914, 80 Ostaci rimskih gra-evina (naselja na otvorenom, vila urbana, vila rustica) 1. Velika Gradina, Varvara, Prozor, Duri#, 1900; Patsch, 1906 A, 151-159; Truhelka, 1914, 79-80; Mandi#, 1922, 30; Covi#, 1978; Isto, 1983 B, 390-412; Mileti#, 1984, 422; Bojanovski, 1988, 157-159 2. Lug, Lug, Prozor, Patsch, 1894 A, 321 3. Podzid, Varvara, Patsch, 1909, 111 4. Varvara, Varvara, Prozor, Patsch, 1906 A, 151-159; Corovi#, 1956, 142; Nikolajevi#, 1969, 217-223; Bojanovski, 1988, 157-159 Rimski kameni spomenici; 934 Mesihović, Dezitijati, 2007 1. Velika Gradina, Varvara, Prozor, Duri#, 1900; Patsch, 1906 A, 151-159; Truhelka, 1914, 79-80; Mandi#, 1922, 30; Covi#, 1978; Isto, 1983 B, 390-412; Mileti#, 1984, 422; Bojanovski, 1988, 157-159 2. Proslap, Proslap, Prozor, spomenik otkriven kao spolija, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 222, l. I.Marijanovi# 3. Varvara, Varvara, Prozor, u ruševinama crkve na-eni natpisi na kojima se spominje MVN. BIS(T)., Patsch, 1906 A, 151-159; Corovi#, 1956, 142; Nikolajevi#, 1969, 217-223; Bojanovski, 1988, 157-159 4. Kopi#i, Kopi#i, Prozor, na jednoj od ploa prikaz društvene igre, Patsch, 1894 A, 322-323 Rimske utvrde i refugiji; 1. Gradac, Gornji Kranji#i, Prozor, Bešlagi#, 1971, 292 Novac; 1. Prozor, Prozor, drahme Apolonije, Vego, 1957, 98 2. Ljubunci 2, Ljubunci, Prozor, drahma Dirahija, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 220, l. G.Kraljevi# 3. Ljubunci 1, Ljubunci, Prozor, drahma Dirahija i rimski republikanski novac, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 220, l. G.Kraljevi# 4. Rad, Lapsunj, Prozor, novac Gordijana III, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 222, l. G.Kraljevi# 5. Dašnik, Dašnik, Prozor, carski bronani novac Valentijana i Valensa, Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 211, l. G.Kraljevi# Starokršanske crkve i bazilike; 1. Podzid, Varvara, Patsch, 1909, 111 2. Varvara, Varvara, Prozor, Patsch, 1906 A, 151-159; Corovi#, 1956, 142; Nikolajevi#, 1969, 217-223; Bojanovski, 1988, 157-159 935 Mesihović, Dezitijati, 2007 Prilog— Prilog—lokaliteti na kojima su utvr-eni tragovi rudarstva u antiko doba na tlu Gornje Bosne i lašvanskog porjeja (na osnovi A.Škegre, 1999) zlato 1. preprane gomile u Varošluku kod Turbeta, Travnik 2. oko 20 manjih gomila s obje strane Lašve od Turbeta do Travnika 3. Gornji Slimeni kod Travnika-jedno ispiralište i više rudarskih okana (ure-enih po uzoru na Lex metallis dicta). 4. Ispirališta kod; a) Gai#a, ju(no od Viteza b) Bile c) Zabilja d) Sadovae e) Jardola f) po brdima kod Dubravica i Šanti#a 5. manje gomile se nalaze s obje strane potoka Banovac kod sela Piri#a u dolini Lašve 6. Ðelilovac na Lašvi, zlato se eksploatiralo iz škriljevakih stijena 7. gomila u Gomionici kod Fojnice (prostire se na više od 300 hektara) 8. preprane gomile i uz potok Pavlovac, 2 km od njegovog utoka u Fojniku Rijeku 9. Gromiljak-gomile iz kojih je va-eno zlato prostiru se na nekoliko tisu#a hektara 10. Ve#a gomila suprotno od starog Majdana u Ostru(nici kod Kiseljaka srebro 1. i srebro je eksploatirano uz potok Pavlovac, 2 km od njegovog utoka u Fojniku Rijeku 2. podruje Kreševa (eljezo 1. tragovi rimskih topionica su registrirani u; a) Mošunju b) Putievu c) Docu d) Travniku e) Karahod(ama f) Rankovi#ima kod Travnika e) ima ih i na podruju Novog Travnika 2. troska kod, a)Tješilskih staja blizu Fojnice (na vis. od 1400 m.) b) na podruju Kiseljaka c) u Višnjici d) na podruju Kreševa 3. U Ravancima i Š#itovu (eljezo je eksploatirano i površinski ostale rude 1. Toplice kod Fojnice (bakar) 2. Vranci kod Kreševa (arsen i (iva) 936 Mesihović, Dezitijati, 2007 Kronološka tablica Kraj IV. st. p. n. e.---politiko ujedinjenje dezitijatskih zajednica Gornje e.----vjerojatno ---Bosne i lašvanskog porjeja i stvaranje jedinstvenog dezitijatskog politikog entiteta. Poetak sahranjivanja u Kamenjai. 33. god. prodor u bosansku unutrašnjost, vjerojatno godina god. p. n. e,----Oktavijanov e uspostave rimske vlasti nad Dezitijatima. Prolje%e 6. god. n. e.------vrijeme izbijanje ustanka na dezitijatskom podruju. e Ljeto 9. god. n. e.----konana rimska ofenziva na ustaniko dinarsko, ukljuuju%i i e dezitijatsko podruje (u to vrijeme su se desila i zbivanja vezana za Ardubu). Rujan 9. god. n. e.---predaja Batona Dezitijatskog. e. Neronova vladavina (54vjerojatnog nastanka popisa u (54-68. god. n. e.)--e.)---vrijeme --kojem se spominju 103 dezitijatske dekurije. 212. god. n. e.-----Karakalina e. konstitucija. III. st. n. e.----evidentno postojanje MVN. BIST. e. Dioklecijanova vladavina S….Dioklecijanu. (284(284-305. god. n. e.)e.)----posveta R.P.Aquae VI st. n. e. (ostrogotska vladavina)----bazilika u Brezi. vladavina) 530. i 533. god-----solinski sabori, spominje se Andrija, episcopus Bestoensis god ecclesiae Prvo i drugo desetlje%e VII. st.---avarsko-slavenska st. najezda i promjena etnike i kulturne osnove, kraj postojanja Ilirika. 937 Mesihović, Dezitijati, 2007 «H E[…. ?]A S T E L […. ?] D A E S I T I A T I V M» Sauvana i do sada poznata izvorna gra!a daje vrlo malo materijala za izuavanje dezitijatske topografije, i u predrimsko i u antikom razdoblju, tj. za njeno nominiranje na osnovu dosta rijetkih podataka iz literarnih i epigrafskih izvora. Posebno taj problem dolazi do izra,aja ako se ima u vidu da je za neka naselja i lokacije ija su imena poznata iz izvorne gra!e, diskutabilno da li su se uop.e nalazila na dezitijatskom podruju. Radi toga je lociranje dezitijatskih naselja i identificiranje pojedinih lokaliteta sa imenima poznatim iz izvorne gra!e prilino nezahvalan posao. Iz tako slabo sauvanog fonda naziva (ukljuuju.i i literarne izvore, natpise, Pojtingerovu kartu--Tabula Peutingeriana-- i itinerarije) za pojedine lokacije i prostore na gornjobosanskom i uop.e dezitijatskom podruju, najva,niji sauvani podatak odnosi se na postojanje mjesta pod rekonstruiranim nazivom He(dum) castellum Daesitiatium. 1 Iz imena se jasno ogleda i sva bitnost ovog mjesta, koje u sebi jedino od svih po nazivu (poznatih iz izvorne gra!e) lokacija sa gornjobosanskog i lašvanskog podruja, nosi i ekskluzivni dezitijatski atribut. Navedena injenica smješta ovo naselje na vrlo visoko mjesto na ljestvici va,nosti dezitijatskih naseobina im mu i oficijelni projekt provincijalne (a ne samo lokalne va,nosti) kao što je izgradnja putne mre,e pridaje pa,nju spominju.i ga kao jednu od destinacija. Slo,eno ime toga dezitijatskog kastela je samo, na osnovi do danas poznate izvorne gra!e, osvjedoeno na dijelu jednog od solinskih natpisa datiranih po Publiju Korneliju Dolabeli, rimskom namjesniku Gornjeg Ilirika/Dalmacije2 i njegovoj aktivnosti na izgradnji 1 O lekciji Hedum ili Hedos v. Budrovich, 1954-1957, 91; Alföldy, 1965; Bojanovski, 1974, 17, bilj. 15. Nejasno je da li se ovaj dezitijatski kastel uop.e zove Hedum, jer se natpisu mogu prepoznati samo prva dva slova HE…dok je ostatak imena previše izlizan, i u tu lakunu bi se moglo prostorno smjestiti još par slova. Na osnovi latinskog haedus, i, m=jare, i ime dezitijatskog kastela bi se mo,da moglo špekulativno dovesti u vezu i sa terminima za kozu i jarca. To bi imalo opravdanje u kultu ilirskog Silvana, koji je bio prisutan i na dezitijatskom podruju. Na dezitijatskom prostoru danas postoje lokaliteti Kozograd u Selakovi.ima kod Fojnice i rjeica Kozica koja izvire u sjeverno od današnje Fojnice i uliva se u donji tok Lašve. Kozograd je srednjovjekovni grad, koji je u XV. st. zabilje,en pod nazivom Kozao (Basler, 1954, 304; Palavestra, 1974, 119122). Me!utim, ako bi se prihvatila injenica da se albanska rije „dash“ (u pluralu „desh“), u znaenju ovan, mo,e etimološki dovesti u vezu sa dezitijatskim imenom, onda se samim tim smanjuje i mogu.nost da je rije He... bila vezana ili proizašla iz rijei koja se odnosi na „kozu“ ili „jarca“. Totemska ,ivotinja kod Dezitijata je vjerojatno bio ovan, a ne jarac ili koza. 2 Kada je rije o nazivlju za spomenutu provinciju, nije nemogu.e pretpostaviti ni sljede.u konstrukciju, a to je da provincija Ilirik nije podijeljena na dvije nove provincije, nego da je od provincije Ilirik odijeljen 938 Mesihović, Dezitijati, 2007 cestovne mre,e (ukupno pet cesti) sa polazištem iz Salone. Na osnovi injenica i indicija koje se mogu dobiti iz jedinog do danas poznatog vrela koji spominje HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM mogu se izvu.i sljede.i zakljuci i pretpostavke : I. Rije je o lokalitetu ije ime poinje sa slogom HE… i u sebi sadr,ava i dezitijatsko ime u vidu prisvojnog genitiva. Sude.i po obliku i smislu fragmenta natpisa u kome se spominje ovaj lokalitet, njegov naziv predstavlja slo,enicu od tri rijei/dijela. Na prvom dijelu se mogu prepoznati samo prva dva slova HE…dok je ostatak imena previše izlizan, i u tu lakunu bi se moglo prostorno smjestiti još par slova. Radi toga njegova, u literaturi uobiajena lekcija kao HEDVM nije potpuno pouzdana. Drugi dio naziva je, tako!er ošte.en, mogu.e rekonstruirati kao castellum, dok je tre.i dio, koji je i za nas najva,niji, u potpunosti ne samo sauvan nego i u punom obliku, bez skra.ivanja dat i rije je o dezitijatskom imenu u obliku prisvojnog genitiva u odnosu prema prva dva dijela imena, pogotovu prema rijei castellum na koji se izgleda prisvojnost u prvom redu i odnosi. Znai ime HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM bi se moglo prevesti kao⇒ He…(mo,da sa nastavkom dum), dezitijatski kastel (utvrda, citadela). II. Sigurno se nalazi na dezitijatskom podruju, Samo spominjanje dezitijatskog imena je nedvosmislen pokazatelj da se ovaj lokalitet nalazio na prostoru koji je, u vrijeme izgradnje Dolabeline ceste do njega, pripadao dezitijatskoj civitas, odnosno sigurno se nalazio situiran na dezitijatskoj teritoriji 19 i 20 god. n. e. III. Sigurno postoji u drugom desetlje.u I. st. n. e., a isto tako vjerojatno i neposredno prije i poslije tih godina. Njegovo spominjanje za spomenute godine, jasno indicira njegovo postojanje i za vrijeme kada se poela graditi «Dolabelina» cestovna mre,a. Pošto se Dolabelina mre,a morala bar u nekim svojim dijelovima naslanjati i na epihorsku putnu mre,u, mo,e se sa ve.om vjerojatno.om pretpostaviti da je i prije njegovog spominjanja na solinskom natpisu, sjeverni dio, koji je generalno gledano pacificiran u toku druge polovice 8. god. n. e., i da je postao nova provincija Pannonia, dok je ostatak Ilirika, uglavnom sveden na planinski dinarski pojas zadr,ao kontinuitet sa ranijom provincijom, ukljuuju.i i naziv (o emu svjedoe i Plinije Stariji i solinski natpis) da bi se tek znatno kasnije prozvao i Dalmacijom. O navedenoj soluciji v. i Buzov, 2005, 125⇒ »After the reorganization by Augustus, the earliest Roman province of Dalmatia or Illyricum, as it was first called, ceded a part of its territory to the newly established province to the north, Pannonia, withdrawing to a line somewhat to the south of the of the Sava River». 939 Mesihović, Dezitijati, 2007 ovo naselje predstavljalo va,niju naseobinu i za vrijeme ustanka 6-9. god. n. e., a onda samim tim i za prvo razdoblje rimske vladavine, a mo,da i u vrijeme nezavisnosti bosanske unutrašnjosti prije zime 34/33. god. p. n. e. To bi sugeriralo da je naše dezitijatsko naselje bilo komunikaciona toka i prije realizacije Dolabelinih in,enjerijskih cestovnih projekata, a samim tim ne samo za Dezitijate nego i za širu regiju, bitna lokacija i naseobina. I nakon 20. god. n. e., HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM, pošto se nalazio na glavnoj cestovnoj ruti, je zadr,ao svoj znaenje, mo,da i u toku itavog I st. n. e. U tom periodu nakon 20. god. n. e., HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM je vjerojatno do,ivio i bitno transformiranje u naselje sa odlikama antikog tipa, pa je na njegovom mjestu ili na bli,oj lokaciji, na ravnijem predjelu koji mu je neposredno gravitirao, za vrijeme rimske vladavine postojalo i znatnije naselje, ali se i zadr,ala i pozicija gradine kao naseobine, naravno prilago!ena novim uvjetima.3 IV. Sigurno se nalazi na 156 rimskih milja od Salone, linijom «Dolabeline» ceste, i to kao krajnja toka (bar na osnovi smisla samoga teksta natpisa) jednog cestovnog kraka izgra!enog 19/20. god. n. e. Ako je HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM, bio na osnovi natpisa udaljen 156 rimskih milja, on bi se tada nalazio izme!u 229 i 234 današnjih kilometara udaljenosti od Solina. Uz sve izneseno potrebno je navesti i da se He(dum) castellum Daesitiatium nalazio na glavnoj rimskoj komunikaciji (odnosno jednom od krakova „Dolabeline“ cestovne mre,e) i poslije 20. god. n. e., i poslije njene kasnije nadogradnje prema istoku V. Pretpostavlja se da je rije o utvr!enom prostoru, eventualno smještenom na/iznad (u vidu citadele) ili u blizini neke predrimske, domorodake (dezitijatske) gradine ili bitnijeg naselja u vidu podgra!a (mo,da i sa istim imenom) kojim dominira spomenuti kastel. Upotreba termina «castellum, i, n,» za prvo vrijeme rimske vlasti u ilirskim zemljama, ve.inom i najvjerojatnije se odnosi na odre!enje gradine kao tipa naseobine, pa se u tome kontekstu treba promatrati i podatak Plinija Starijeg (NH III, 141); …in hoc tractu sunt Burnum, Andetrium, Tribulium, nobilitata proeliis castella. …na tom se potezu nalaze Burnum, Andetrij, Tribulium (rije je o Tiluriumu, op. a.)-kasteli proslavljeni u ratovima 3 Sline primjere imamo i na Delmatskom podruju. Zaninovi., 1994, 47 940 Mesihović, Dezitijati, 2007 koji je on nesumnjivo preuzeo iz neke ranije gra!e koja je govorila o rimsko-ilirskim ratovima, vjerojatno vezano za Oktavijanovu kampanju 34-33. god. p. n. e., i Veliki Ilirski ustanak 6-9. god. n. e., u kome se poimenino (u izvještaju Cass. Dio LVI, 12, 3) spominje i Andetrij (… jΑνδηvτριον... ). Kod Veleja Paterkula (II, CXV, 4) se za domorodaka uporišta za vrijeme ustanka u dinarskom pojasu, a koja su sigurno predstavljala gradine, upotrebljava izraz «…situ locorum ac montium…». U grkom jeziku ekvivalent terminu «castellum», odnosno našem gradina, kada se odnosi na ilirske zemlje bi bili izrazi : αjκροvπολιV, α[κρα, ηJ, τειÚχοV, frouvrion, koje upotrebljava Kasije Dion kada govori o ilirskim naseljima za vrijeme ustanka.4 Sve navedene injenice jasno sugeriraju da HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM, treba prepoznati primarno kao gradinu, koja je mo,da 20. god. n. e., slu,ila i kao garnizon oru,anih snaga Rimske Dr,ave, odnosno mogu.e ve. te godine bila transformirana iz oblika domorodake gradine u etabliranu utvrdu. Kao epihorsko naselje dezitijatski kastel je predstavljao ustvari gradinu, koja je ve. bila prilago!ena rimskim potrebama u drugom desetlje.u I. st. n. e.5 Ali i ako je 20. god. n. e. na HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM postojala utaborena vojna posada, on je i u vrijeme dezitijatske nezavisnosti sigurno morao postojati kao «,ivo» i funkcionalno domorodako gradinsko naselje. U suprotnom ne bi imalo ni smisla ni logike da se on javlja i za 20. god. n. e., pa ak da se i na njemu mo,da etablira vojna posada, niti da on poslu,i kao krajnja toka jednog od krakova široke cestovne mre,e nastale za vrijeme namjesnikovanja P. Kornelija Dolabele. 4 Cass. Dio LV, 34, 5; LVI, 11, 2; 11, 4; 12, 3 5 Nije nemogu.e pretpostaviti da je on rimskim potrebama slu,io i u periodu prije izbijanja ustanka u prolje.e 6 god. n. e., jer Kasije Dion spominje odre!enu rimsku jedinicu koja je nesumnjivo morala predstavljati garnizon u unutrašnjosti Provincije i koja je prva bila poslana protiv one prve grupe koja se pobunila (ve.i dio mobiliziranog kontingenta ilirskih pomo.nih jedinica je još uvijek išekivao razvoj situacije). To jasno ukazuje da su postojali posadni garnizoni u dubokoj unutrašnjosti dinarskog pojasa i prije 6 god. n. e., i to u blizini, mo,da upravo i na mjestu koje je bilo odre!eno kao zborno mjesto ilirskih auksilijara, prije njihovog upu.ivanja na Dunav. Mo,da je mogu.e pretpostaviti da je upravo He(dum) castellum Daesitiatium poslu,io kao bitna komunikaciona toka i utvr!ena i naseobinska pozicija kao zborno mjesto za odašiljanje ilirskih pomo.nih eta, jer je ustanak vjerojatno izbio na dezitijatskom podruju, pa je samim tim logino da se i zborno mjesto nalazilo na dezitijatskom podruju. 941 Mesihović, Dezitijati, 2007 VI. Pod nazivom HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM bi se podrazumijevala i naseobinska aglomeracija vrlo bitnog (mo,da i središnjeg) znaenja za Dezitijate,6 jer bi jedino u tom smislu bilo opravdano njeno atribuiranje dezitijatskim imenom.7 I injenica da se na solinskom natpisu ova gradina ili garnizon nominira i sa dezitijatskim imenom, mogla bi da poslu,i u pokušaju bar pribli,nog ili logikog lokaliziranja HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM. Na solinskim natpisima, jedino se ova naseobina nominira i sa jednim narodnosnim ilirskim imenom u formi prisvojnog genitiva, kao dijelom svoga punoga imena. Ova injenica bi morala sama po sebi nešto da simbolizira, odnosno mo,da direktno ukazuje na znaenje koje je ovo naselje imalo za dezitijatski narod i njegovu politiku cjelinu. Sukladno tome znaenju i dezitijatsko ime se pojavljuje u okviru njegovog punog imena ime se odre!uje i njegov domorodako-narodnosni eksluzivitet. Ako se ovaj lokalitet kao takav oznaava i za 20. god. n. e., ---u vrijeme obnovljene rimske vlasti--nesumnjivo je on morao imati takvo znaenje i ranije, što bi pokazivalo da je rije o jednoj dugovjenoj i bitnijoj gradini još iz vremena dezitijatske nezavisnosti. Samim tim mo,e se konstatirati postojanje kontinuiteta naseobinskog boravljenja ljudi na toj gradini od dezitijatske nezavisnosti u ,eljeznom dobu do uspostave rimske vladavine. Tako bi i danas lokalitet na kojem se nalazio HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM u sebi morao sadr,avati i nalaze i ,eljeznodobne, originalno ilirske (dezitijatske) i rimske, antike provenijencije, i to i materijalne gra!e i nepokretnog i pokretnog karaktera. U sluaju da se na lokalitetu HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM nalazio garnizon, on bi kao takav morao da ima i neke tragove vojnog prisustva u post-ustanikom razdoblju, odnosno odra,avao bi i antiku materijalnu tradiciju, jer i legijske i auksilijarne trupe, koje bi bile stacionirane, ne bi baštinile u bitnoj mjeri domorodaku ,eljeznodobnu kulturu. Tako bi ispod rimskih, antikih stratuma slijedili domorodaki, ,eljeznodobni stratumi a morali bi se registrirati i tragovi predrimske 6 Dezitijatska politija i Dezitijati, op.enito kao narod, su sigurno morali imati neko sjedište i u vremenu nezavisnosti i u vremenu rimske vladavine. To ne bi morao biti samo politike, nego i religijski centar. Npr. u sjedištu Ubijaca se nalazilo ,rtvenik posve.en Augustu, odnosno carskom kultu. Tako bi se i u dezitijatskom središtu trebalo pretpostaviti postojanje are Augusta. Poštovanje carskog kulta u njenom središtu primarno bi odra,avalo lojalnost odre!ene civitas. 7 Uporediti Daorson = središte Daorsa, Delminijum = središte Delmata. Slian primjer imamo i u sluaju Oppidum Ubiorum, (kasnije sa promjenjenim imenom u Colonia Agrippinae, današnji Keln). Nije nemogu.e da je kao i u sluaju narodnosnog središta Ubijaca i dezitijatsko središte u trenutku promjene svoga statusa (najvjerojatnije vezano sa primanjem rimskog gra!anstva) promijenilo i ime. Samim tim je mogu.e da se to staro dezitijatsko središte krije u imenu nekog antikog naselja poznatog iz drugih vrela. 942 Mesihović, Dezitijati, 2007 gradine, ali i rimskog kastela. Ako je tvrdnja da je HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM i u predrimsko i u rimsko doba bila za Dezitijate vrlo bitna pozicija, onda se ona morala nalaziti u guš.e naseljenom prostoru, sa populacijom koja gravitira toj gradini. To bi ukljuivalo i postojanje podgra!a, posebno ako se ima u vidu eventualno postojanje vojne posade. Postojanje naselja sa akropoljom, koja ustvari predstavlja gradinu, je bilo standardna forma ustroja prapovijesnih i protohistorijskih metalnodobnih ve.ih i znaajnijih naselja. Najbolji primjer, i to ogra!enih naselja sa citadelom (dupli obrambeni prsten) pru,aju grubi opisi ustanikih uporišta Splonum i Raetinum u izvještaju Kasija Diona.8 Radi toga nije nemogu.e ni zamisliti HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM kao mo,da jedno slo,eno naselje, sa citadelom u kojoj se 19/20. god. n. e., nalazio vojni garnizon. Ako je 20. god. n. e., postojala vojna posada nedezitijatske pripadnosti na citadeli, tada je morao postojati i dio u kojem je ,ivjelo domorodako, dezitijatsko stanovništvo. U tom sluaju bi se moglo pretpostaviti da je uz garnizon smješten na citadeli, postojalo i pravo civilno naselje, odnosno podgra!e na padinama ili u podno,ju u kome je ,ivjela dezitijatska populacija, zajednica kojoj je u predrimsko doba pripada gradina/citadela u kojoj se 19 i 20. god. n. e., nalazio garnizon.9 Jedino bi u sluaju postojanja i dezitijatske stalno naseljene populacije u naseobinskoj aglomeraciji u ijem sastavu bi se nalazio i HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM, bilo logino da se ovaj kastel, ako je 20. god. n. e., u njemu boravila vojna posada, nazove dezitijatskim. U suprotnom, teško bi bilo zamisliti da bi kastel nosio taj atribut da nije postojala i neka dezitijatska populacija, odnosno da je etabliranjem garnizona bila iseljena zajednica kojoj je gradina pripadala, i da nije u širem okviru naseobinskog kompleksa koji je nosio naziv HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM bila naseljena i peregrinska dezitijatska populacija, koja bi se nalazila pod jurisdikcijom dezitijatske civitas. 8 Cass. Dio LVI, 11 9 Garnizon je morao da se nalazi u okviru ili u blizini ve.eg naseobinskog, domorodakog kompleksa, u prvom redu podgra!a u kome bi ve.inski ,ivjela domorodaka, dezitijatska populacija, i koje bi predstavljalo i središte, ili bar vrlo bitno mjesto u kome se odvijao dezitijatski upravni i politiki, a vjerojatno i op.edruštveni i ekonomski, pa i kulturni ,ivot. Ali taj garnizon bi se morao nalaziti situiran i na mjestu koje je bilo prometno i komunikaciono dobro uvezano i prije izgradnje «Dolabeline» cestovne mre,e, pa je i iz toga razloga na toj lokaciji morala ,ivjeti domorodaka populacija u stalnom naselju. U tom sluaju to domorodako stanovništvo, ako 19/20 god. n. e., ve. nije moglo prebivati na gradini, sigurno je moralo ,ivjeti u dijelu naseobinskog kompleksa koji je naslonjen na gradinu, kao što je naselje-podgra!e ili naselje u ravnom dijelu kojim je dominirao kastel. 943 Mesihović, Dezitijati, 2007 Iz svih navedenih injenica i pretpostavki temeljenih na nainu i smislu spominjanja HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM proizilazi i jedno vrlo bitno pitanje, a to je da li se na spomenutom lokalitetu na godine na koje se natpis izriito spominje (19/20. god. n. e.) nalazio vojni garnizon. Tonim ili bar pribli,nim odgovorom na ovo pitanje, još bi se više suzila potraga za ovim kastelom sa dezitijatskim imenom. Naravno sasvim je mogu.a i drugaija opcija, odnosno da 20. god. n. e., na HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM nije postojala oru,ana posada oru,anih snaga Rimske dr,ave (ni legijskog ni auksilijarnog tipa), nego da je i tada to bila gradina koja pripada dezitijatskoj civitas u potpunosti. Ali i u tom sluaju postojanje podgra!a, odnosno naseobinske aglomeracije je vrlo mogu.e jer su domorodake gradine, bar one ve.e i va,nije, imale uobiajeno i podgra!a koja su isto bila zašti.ena fortifikacijama, o emu .e kasnije biti detaljnijeg govora. Ipak je vjerojatnije, imaju.i u vidu ustanak u kojem su dominiraju.u ulogu imali Dezitijati i rimsku sumnju u dezitijatsku lojalnost i spremnost za prihva.anje rimske dr,avne i provincijalne vlasti, da su Rimljani ipak imali utaborenu vojnu posadu (legijskog, auksilijarnog ili mješovitog karaktera) na mjestu citadele vrlo bitne (mo,da i središnje) dezitijatske stalne naseobinske aglomeracije. Nakon ugušenja ustanka 9. god. n. e., rimskoj upravi se nametnula kao esencijalna potreba da u potpunosti pacificira i dr,i pod stabilnom kontrolom nekada pobunjeno podruje, posebno njegovo jezgro i naj,eš.e uporište, kao što je nesumnjivo bila i dezitijatska teritorija. U tu svrhu Rimljani su morali Zapadni Balkan prekriti mre,om garnizona---redovnih legijskih i auksilijarnih trupa---- što je bio najbolji garant opstojnosti rimske uprave, na prostoru i me!u stanovništvom sumnjive lojalnosti. Da bi opet ti garnizoni mogli biti uvezani u cjelovit sustav bilo je neophodno da se oni pove,u sa primorjem i provincijskim središtem saobra.ajnicama rimskog tipa, kako bi se ubrzalo i olakšalo njihovo snabdijevanje resursima i trupama. Poradi i toga razloga mogu.e je pretpostaviti da se na HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM 19/20 god. n. e., nalazio garnizon oru,anih snaga Rimske Dr,ave, a koji je ustanovljen neposredno nakon konanog slamanja ustanka u rujnu 9 god. n. e. Analogiju tezi da se u drugom desetlje.u, a onda vjerojatno i kasnije na HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM nalazio vojni garnizon, imamo i u sluaju Andetrija,10 koji je bio jedno od najva,nijih ustanikih uporišta, i Tilurija, koji je izvorno bio domorodako gradinsko naselje.11 Iz navedenog bi se moglo zakljuiti da se na 10 Zaninovi., 1984, 70; Isto, 1996, 216; 289; Bojanovski, 1988, 356-357; 359; Zaninovi., 1999, 216; 226; Škegro, 1999, 255 11 Zaninovi., 1984; Isto, 1996, 289; Bojanovski, 1988, 356-357; 359; Tonini., 2005; Škegro, 1999, 255 944 Mesihović, Dezitijati, 2007 gradini ovog naselja oznaenog i dezitijatskim imenom sigurno 19. i 20. god. n. e., a vjerojatno i u toku itavog drugog desetlje.a I. st. n. e. i kasnije nalazio vojni garnizon, što bi bila neophodna mjera radi konsolidiranja rimske uprave i interesa na dezitijatskom podruju.12 Iz svega izlo,enog mogla bi se mo,da izvesti sljede.a rekonstrukcija postojanja, razvitka i funkcioniranja HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM ⇒ Za vrijeme dezitijatske nezavisnosti, rije bi bila o znatnijoj naseobinskoj aglomeraciji, trajnog karaktera sa sjedilakim stanovništvom koje se jednim svojim dijelom bavi i nepoljoprivrednim djelatnostima kao primarnim privrednim granama (trgovina, metalurgija, zanatstvo itd.). Takvo naselje bi mo,da bilo i upravno i politiko središte bilo itave dezitijatske zajednice i politikog entiteta ili bar jednog njegovog dijela (mo,da su se u njemu nalazili i neke institucije duhovnog, religijskog karaktera ili bar bi bili izra,eni pojedini aspekti religijskog ,ivota Dezitijata). Ova naseobinska aglomeracija, koja bi bila naseljena dezitijatskom populacijom, bi i za vrijeme nezavisnosti u sebi sadr,avala i podgra!e i gradinu/citadelu na koju bi se primarno odnosio i izraz dezitijatski kastel sa solinskog natpisa. Za vrijeme rimske vladavine, nakon ugušenja ustanka konkretno 19. i 20. god. n. e., a vjerojatno i kasnije na citadeli je mo,da postojala i vojna posada, s tim da nije iskljueno da i prije prolje.a 6. god. n. e., nije postojala neka vrsta vojne ili stra,arske posade na ovoj gradini. Kasnije bi se civilno podgra!e spustilo u ravne oblasti ispod uzvišenja na kojoj se nalazila gradina i razvilo bi se u naselje antikog tipa, mo,da i grad u smislu mediteranskog urbaniteta. U kasnoj antici, ta utvrda bi bila ponovo aktivirana u punoj mjeri kao utvrda/refugium populacije koja bi se u njoj sklanjala ili u kojoj se nalazila posada koja bi tu populaciju ne više kontrolirala kao u prvim desetlje.ima I. st. n. e., nego štitila. Mo,da bi Inae o Tiluriju v. Zaninovi., 1984; Isto, 1996, 213; 268-270; 280-291; Sanader, 2003 12 I cestu «viam a Salonis ad He(dum) castellum Daesitiatium per milia passuum CLVI munit….» su vjerojatno gradile stacionirane VII i XI legija, kao što je to za prve dvije ceste (izgra!enih 16/17 god. n. e.) sa solinskih natpisa izriito naznaeno. Vrlo je mogu.e da su u izgradnji uestvovale i pomo.ne jedinice, ali u velikoj mjeri i doma.e, peregrinsko stanovništvo uglavnom kao radna snaga za sirove i teške fizike poslove koji je zahtijevaju tehniku vještinu i preciznost. Ako su legije, i to konkretno VII legija, u iju zonu odgovornosti je spadalo i dezitijatsko podruje, uestvovale u izgradnji ceste do dezitijatskog kastela, onda je logino pretpostaviti da su se detašmani ove legije nalazili utaboreni i uz sam tok ceste, a samim tim zašto ne i na HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM, iako nije iskljueno da je mo,da i neka pomo.na jedinica bila stacionirana u spomenutoj utvrdi. 945 Mesihović, Dezitijati, 2007 prvi dio imena HE… odgovarao imenu itave te aglomeracije, a sa dodatkom castellum Daesitiatium bi se preciznije odre!ivala gradina/citadela/utvrda koja je dominirala tom aglomeracijom. Radi izlo,enog lokaciju HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM je sasvim realno mogu.e tra,iti na nekoj od kljunih (i po komunikacionoj vrijednosti i po znaaju-mo,da i veliini) predrimskih naselja, koje je prvenstveno bilo izgra!eno po metalnodobnom tipu gradinskog naselja sa podgra!em. Na podruju zahvata dezitijatske narodnosne zajednice i politike jedinice do danas je registriran veliki broj gradinskih naselja, od kojih su neka impozantnih dimenzija a detektirana su i podgra!a. Ali sigurno ovi prostori posebno oni koji se pru,aju do Krivaje, preko planine Zvijezda, kriju još uvijek dosta gradina. Na,alost, gradine Gornje Bosne i lašvanskog porjeja uglavnom su ostale slabo istra,ene. Identifikacija pravca do HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM sa pravcima poznatim sa Pojtingerove karte i sa itinerarija itinerarija. rija Cestovna mre,a izgra!ena u Gornjem Iliriku za vrijeme namjesnika Publija Kornelija Dolabele (14-20/21. god. n. e.), predstavljala je osnovni kostur cestovne mre,e za cjelokupnog trajanja rimske uprave. Uostalom i današnji putovi se bar djelomino oslanjaju na pravce kojim se pru,ala ova cestovna mre,a. Radi te injenice, ova cestovna mre,a morala je biti prikazana i na Pojtingerovoj karti i sauvanim itinerarijima, ukljuuju.i mo,da i cestu koja je vodila do HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM. Me!utim problem predstavlja injenica da se na Pojtingerovoj karti i sauvanim itinerarijima ne nalazi ime HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM, niti uop.e bilo kakve naznake da se spominje neko slino ime ili dezitijatsko narodnosno ime. Ipak se na osnovu nekih indicija, poglavito onih koje se odnose na predstave, polo,aje i mjesto pru,anja pojedinih cesti i imenovanih lokacija kroz koje te ceste prolaze, mo,da je mogu.e pokušati identificirati jednu od tih cesta sa onom našom koja je od Salone vodila do dezitijatskog podruja i jednog njihovog kastela. Nije nemogu.e pretpostaviti da je ovaj cestovni pravac isti onaj koji je na Pojtingerovoj karti oznaen linijom Salona-Argentaria. To bi znailo da se kasnije, nakon Dolabeline uprave pa do IV. st. n. e., ovaj pravac proširio sve do prostora koji je na Pojtingerovoj karti oznaen izrazom Argentaria.13 13 Ovakvo mišljenje je uglavnom op.eprihva.eno i kao takvo je uzeto u obzir u sintetikim studijama I.Bojanovskog o rimskoj cestovnoj mre,i na prostoru Bosne i Hercegovini, a posebno u njegovim djelima «Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji» (Sarajevo, 1974) i «Bosna i Hercegovina u antiko doba», (Sarajevo, 1988), te u Monumenta cartographica Jugoslaviae. 946 Mesihović, Dezitijati, 2007 Posljednja poznata stanica na dionicama sa oznaenim udaljenostima u rimskim miljama Stanekli (Stanecli) je, na ovom pravcu sa Pojtingerove karte, udaljen od Salone 122 milje (izme!u 179-183 km.). 14 Ako je ovaj pravac do svoje 156 milje, odnosno do našeg dezitijatskog kastela identian sa razmatranim krakom «Dolabeline» cestovne mre,e, onda bi se i lokaliteti Tilurium, Ad Libros, Monte Bulsinio, Bistue Vetus, Ad Matricem, Bistue Nova, Stanecli nalazili na ovom kraku. U tom sluaju bi i sam dezitijatski kastel bio nekih 34 rimske milje (50-51 km.) udaljen od Staneklija15 u pravcu prema Argentariji. To bi znailo da bi se He(dum) castellum Daesitiatium nalazio negdje na onoj dionici na kojoj nema oznaene udaljenosti izme!u Staneclia i Argentarie, ali i da su sve ostale navedene lokacije bile do 20. god. n. e., ve. povezane cestom sa Salonom.16 Nije nebitno napomenuti da pored toga što nema izra,ene udaljenosti izme!u stanice Stanecli i Argentarije, ni Argentarija nije definirana nekim grafikim simbolom, što bi mo,da ukazivalo na to da autor Pojtingerove karte nije bio baš precizan ni izriit što se tie same Argentarie, kao i uop.e podruja nakon122 milje od Salone. To bi se moglo objasniti ili time da sam autor nije imao nekog interesa (mo,da ni vremena) da se detaljnije pozabavi ovim podrujem, a ne bi trebalo iskljuiti da su i njegove mogu.nosti za opis datih dionica ceste bile slabe, odnosno da nije dobro poznavao dotino podruje najvjerojatnije zbog i kvantitativnog i kvalitativnog nedostatka dovoljno izvorne gra!e o cesti nakon mjesta Stanecli. Uostalom sama Argentarija na Pojtingerovoj karti je bila krajnja toka pravca, i 14 Po Pojtingerovoj karti ova cesta je obilje,ena na sljede.i nain: Salona – XVI m. p. --- Tilurio --- XXII m. p. --- Ad Libros --- VIIII m. p. --- In monte Bulsinio --- VI m. p. --- Bistue Vetus ---- XXV m. p. --- Ad Matricem --- XX m. p. --- Bistue Nova --- XXIIII m. p. --- Stanecli --- Argentaria. 15 Stanecli se ubicira razliito. O tome vid, Tomaschek (1880), Miller (1916) na Ilid,u kod Sarajeva. Patsch (1890) u Osijek kod Ilid,e, Truhelka (1890 A, 95-96) u okolicu Bla,uja-lokalitet Crkvine, a Novak (1918, 24) u Sarajevsko polje. Skari. (1923, 81-83, na osnovi prilino rastegljive i vrlo sumnjive izonimije Stavnja-Stanecli, ovo naselje/postaju ubicira u brezansko podruje u dolini Stavnje. Po njemu je ova trasa sa Pojtinegerove karte na konkretnom odjeljku u Gornjoj Bosni prolazila sljede.im pravcem Zenica-Kakanj-Bjelavi.i-Bijelo Polje-Breza, što je ustvari samo varijanta puta Zenica-Sarajevo korištenog u osmansko doba (Bojanovski, 1973, 393). Pašali. (1960) ga smješta kod Kiseljaka, a Imamovi. (1974) u Gromiljak u blizini Kiseljaka, dok ga Bojanovski (1974, 133; 174; 179; 182-183; 187; 201;) situira u Mali Mošunj. Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 155; 160. 16 Nije nebitno napomenuti da su samo tri lokaliteta na Pojtingerovoj karti na pravcu Salona-Argentaria oznaena i grafikim simbolima i to; Salona, Ad Matricem i Stanecli. Simbol za Ad Matricem koja se nalazi izme!u dvije Bistue je vrlo zanimljiv i originalan (nešto slino se nalazi i na vinjeti Aquileia) i mo,da zbog svoga oblika simbolizira neku utvr!enu stanicu, utvrdu, kastel na putu koji se nalazi na vrlo bitnoj toki na ovom pravcu, dok bi Stanecli, po ovom simbolu, ipak bio i neko naselje. 947 Mesihović, Dezitijati, 2007 sude.i po karti iz nje nema nastavka ceste, što ne bi moglo odgovarati injeninom stanju, jer ako je Argentaria predstavljala današnje srebreniko podruje, iz nje bi se rimska putna mre,a nastavljala i prema Sirmijumu, znai izlazila na Savu, pa i dalje išla ka Dunavu. I to bi govorilo da je autor Pojtingerove karte slabo poznavao zonu izvan Staneklija, i da ju je dosta površno obradio. Ako je nakon Dolabele, cesta do dezitijatskog kastela bila produ,ena sve do Argentarije, to bi praktino znailo da HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM nije bio slijepo crijevo, nego da se nalazio na glavnoj ruti. Ako je ova tvrdnja tona onda se HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM nalazio na glavnoj trasi ove rimske ceste poznate sa Pojtingerove karte. A ta trasa bi u Gornjoj Bosni morala biti ili na putu preko Kiseljaka za sarajevsko polje, ukljuuju.i i sarajevsko podruje ili opet na putu koji je išao dolinom rijeke Bosne i to sa njene lijeve (ne brezanske) strane, isto u sarajevsko podruje. Naravno ne bi u razmatranju ovog pitanja trebalo zanemariti ni mogu.nost da su razdaljine navedene na dionicama od Salone do stanice Stanecli pogrešne i da ne odra,avaju stvarno stanje u udaljenostima na dionicima na terenu, ili je došlo do korumpiranja iz raznoraznih razloga, što bi dodatno ote,avalo istra,ivanje ovog pitanja. Potrebno je naravno postaviti i pitanje da li je pravac sa navedenim lokalitetima bio stvarno do 156 milje podudaran sa «dezitijatskim» krakom «Dolabeline» cestovne mre,e. Dionica Salona-Tilurium je vjerojatno podudarno odgovarala, ali to ne mora znaiti i za ostale dionice. Nije nemogu.e pretpostaviti i da se i udaljenosti sa solinskih natpisa i sa Pojtingerove karte ustvari odnose na dva razliita pravca, koja se poklapaju samo na pojedinim, ili na ve.ini dionica, ili se uop.e ne poklapaju. Ako pravac Salona-Argentaria nije naelno podudaran sa Dolabelinim pravcem do našeg dezitijatskog kastela, onda bi se još jedan pravac mogao uzeti u obzir za detektiranje pru,anja Dolabelinog cestovnog kraka, a to bi bio onaj koji bi išao od Salone, preko Narone u bosansku unutrašnjost. Da je ovaj put bio rano izgra!en vrlo rano i to još mogu.e upravo za vrijeme namjesnikovanja Dolabele govorio bi pronalazak miljokaza sa natpisom Divo Augusto iz doline Trešanice kod Konjica (Han Vitek). A ako je cesta uz koju se nalazio spomenuti miljokaz prolazila pored Konjica ona je gledano sasvim logiki morala povezivati Naronu sa sarajevskim podrujem, i to ve. za Tiberijeve vladavine.17 Imaju.i u vidu miljokaz kod Konjica, jedan od izgra!enih pravaca 17 Na Pojtingerovoj karti se samo jedan pravac pru,a iz Narone prema hercegovakoj unutrašnjosti, a to je cesta koja putem u kontinentalnoj unutrašnjosti povezuje Narona sa Skodrom. Va,no je napomenuti da prema Pojtingerovoj karti ova cesta ustvari predstavlja nastavak ceste Salona-Narona. Na karti udaljenosti i lokacije 948 Mesihović, Dezitijati, 2007 rimske cestovne mre,e je u ranom razdoblju drugog razdoblja rimske vladavine, je u Bosnu iz Hercegovine ulazio upravo na konjikom podruju, odnosno preko prijevoja Ivan (naelno kao i danas), više-manje, bar u op.im crtama ako ne i u potpunosti, slijede.i predrimsku komunikaciju na ovom pravcu. Upravo radi i ove injenice, sasvim je logino smatrati da su se rimski in,enjeri grade.i Dolabelinu cestovnu mre,u, naslanjali i na predrimsku komunikacijsku mre,u. Gdje su/je Bistue Do sada poznata izvorna gra!a od svih naselja na podruju središnje Bosne po imenu najviše spominje dva naselja koja nose naziv Bistue. Ovo naselje je u III. i IV. st. n. e., bilo urbani centar jednog lokalnog municipija koji je, kao i R.P. Aquae S… mo,da proizašao iz nekadašnje dezitijatske civitas, zahva.aju.i njezine sjeverne dijelove, za razliku od pravca koji ve,e Salonu sa Naronom i dalje u dublju unutrašnjost izgledaju na sljede.i nain; Salona----XVI---- Tilurio----XII----Billubio----VIIII----Ad Novas----VIIII----Ad Fusciana----XIII----Bigeste---XIII---- Narona (od Salone do Narone ukupno 72 rimske milje)----XXII----Ad Turres---XIII----Dilunto----XIIII----Pardua-----XVI----- Ad Zizio----VIII---- Leusino-----XII-----Sallunto (Od Salone do lokacije Sallunto 157 rimskih milja!)----XVII----Sanderua-----VI----Varis----XI----Sallunto (novi lokalitet)----XVIII----Halata----X----Bersumno-----XVI----Sinna----XX----- Scobre/rije je o Skodri (ukupno od Salone do Skodre 255 rimske milje). Upadljiva je upravo ova udaljenost do lokacije oznaene kao Sallunto od 157 rimskih milja, što je indikativno ako se ima u vidu udaljenost do našeg dezitijatskog kastela od 156 rimskih milja. Same udaljenosti me!u njenim destinacijama, ali i polo,aj i pru,anje pravca SalonaNarona-Scodra na Pojtingerovoj karti, pokazuju da nije nemogu.e pomisliti da je ovaj pravac nakon Narone ulazio u dublju hercegovaku dubinu. Od Narone se ova cesta kretala prema dubljoj unutrašnjosti, sigurno zahva.aju.i neretvansko i istono-hercegovako zale!e Narone i primorja, a onda je negdje u toj unutrašnjosti ona ponovo pravila zavoj i skretala prema jugoistoku i primorju, završavaju.i se u Skodri. Da je ova cesta zahva.ala unutrašnja podruja, dovoljno govori injenica o postojanju još jedne ceste koja je iz Narone išla ka Skodri, i to primorskom linijom. Ova primorska cesta je ustvari bila podudarna sa našim pravcem ceste sve do Ad Zizio (negdje u hercegovakoj unutrašnjosti, od Narone udaljeno 65 rimskih milja), a zatim se ravala i usmjeravala prema primorju i zahva.aju.i od Ad Zizio do Scodre 129 rimskih milja (znai od Narone 194 rimske milje). Pravac od Narone do Skodre, koji ide unutrašnjoš.u, ima 183 rimske milje po Pojtingerovoj karti. Me!utim po Monumenta cartographica Jugoslaviae (1974, 50-52), ova cesta koja je kontinentalnom trasom povezivala Naronu i Skodru nije ulazila u bosansko podruje i išla je hercegovakim i crnogorskim zale!em, a sva navedena mjesta nalaze se u Hercegovini ili Crnoj Gori. 949 Mesihović, Dezitijati, 2007 «ilid,anske respublike», koja je obuhva.ala ju,ne. Postojanje i municipija Bistuensium sugerira postojanje i njegovog znaajnijeg urbanog jezgra, koje se sigurno nalazilo situirano uz glavne saobra.ajnice koje su prelazile preko agera spomenutog municipija. Ono se mo,da nalazilo negdje u podruju zenike kotline ili lašvanskog porjeja i bilo je, kada se ide od Aquae S…, prvo bitnije i ve.e urbano naselje. Me!utim, za razliku od urbanog središta R.P.Aquae S…, urbano naselje Bistue još uvijek nije na precizan, zadovoljavaju.i i op.eprihva.eni nain lokalizirano i njegova detekcija se smješta od gornjoramskog podruja do zenike kotline, o emu je ranije ve. bilo rijei. Do danas nije na precizan nain ni odre!eno da li su postojala dva municipija sa istim ili slinim imenom (koje bi u sebi sadr,avalo i odrednicu/izvedenicu iz rijei Bistue) ili je rije o samo jednom municipiju. Vinjenice koje su prouzrokovale ovakvu konfuziju proizlaze iz same izvorne gra!e koja se odnosi na Bistue; 1. natpisi; ukupno je do danas poznato šest natpisa na kojima se spominje ili naslu.uje ime Bistue, najvjerojatnije u formi izvedenice iz spomenutog oblika kako bi se ukazalo na municipij, odnosno na funkcije koje su postojale i koje je neko obnašao u konkretnom municipiju.18 2. Pojtingerova karta; na njoj se na cesti Salona-Argentaria, koja je prolazila bosanskom unutrašnjoš.u «sijeku.i je naelno po horizontalnoj liniji», nalaze dvije poimenino navedene lokacije Bistue Vetus (V, 5) i Bistue Nova (VI, 1), me!usobno udaljene 45 rimskih milja, izme!u kojih se nalazi i lokacija Ad Matricem.19 3. Ravenjanin; spominje se lokacija Bistue betus (IV, 16), vjerojatno je rije o Bistue Vetus, te lokacija Ibisua ili Bisua (IV, 19), mo,da Bistue Nova 4. Zapisi sa salonitanskih sabora iz 533. i 535. god., gdje je evidentirana ecclesia Bestoensis, kojoj je tada biskup bio Andrija. 5. opeka sa ,igom Bistues, prona!ena u Bugojnu Kao što se iz prilo,enog vidi, Bistue je/su ostavila/e za sobom mnogo više svjedoanstava nego npr., dezitijatski kastel sa solinskih natpisa, ali karakter i mjesto nalaza, ustvari ne samo da nisu doprinijeli razrešavanju misterije vezane za lokaliziranje Bistua, a posebno one Bistue koja je bila središte municipija poznatog sa natpisa, nego su 18 Za natpise v. poglavlje «Hrestomatija literarnih vrela i natpisa» 19 O ubikaciji Ad Matricem v. Tomaschek (1880), Ballif (1893), Patsch (1906 A) ubiciraju ga u Gornji Vakuf, Hörnes (1882) i Evans (1883) u Vrhbosnu, Miller (1916) u Travniko polje, Pašali. (1959 B; 1960) kod Gornjeg Vakufa, a Bojanovski (1974) u Otinovce kod Kupresa. Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 156. O Ad Matricem v. Škegro, 1999, 51-52 950 Mesihović, Dezitijati, 2007 unijeli još ve.u konfuziju. Veliki prostor koji se pru,a od Zenice do Gornje Rame, me!usobno odvojen teško prohodnim planinama Vranica i Bitovnja, pa i sam karakter nalaza samo ote,avaju rekonstruiranje postojanja Bistua, ili bar jednog njihovog segmenta. Radi toga su u zadnjih 120 godina predlagana najrazliitija rješenja za lokaliziranje Bistua, a posebno odre!ivanje municipalnog/municipalnih središta sa nazivom Bistue. Jedino rekonstruiranje imena ne predstavlja ve.i problem, jer se u izvornoj gra!i javlja njihovo puno ime⇒ Bistue, dok I.Bojanovski (1974, 135) smatra da se iz ovog termina izvela i zvanina terminološka municipalna odrednica⇒ Municipium Bistuensium.20Ipak lokaliziranje predstavlja najve.i problem sa kojim su se suoavali istra,ivai koji su se bavili pitanjem Bistua. Alaevi. (1878) i Ballif (1893) Bistue Vetus situiraju u Šuicu kod Kupresa; Tomaschek (1880) smješta Bistue Vetus u Eminovo Selo; Hörnes (1882) Bistue Vetus stavlja u Fojnicu; Evans (1883) ovu «stariju» Bistue locira «oko Konjica»; Miller (1916) Bistue Vetus postavlja u Otinovce; Bistue Vetus u Varvaru u Gornjoj Rami smještaju Patsch (1906 A, 151-159) i Pašali. (1959 B; 1960); Tomaschek (1880) Bistue Nova locira u Fojnicu; Hörnes (1882) Bistue Nova smješta u Rogaticu ili Gora,de; Evans (1883) Bistue Nova situira «blizu Rogatice»; Ballif (1893) opet smješta Bistue Nova u Fojnicu; pozivaju.i se na natpise iz Zenice, u zeniku zonu Patsch (1893 A, 705; 1906 A, 151-159) i Domaszewski (1902); Kiepert (1914) Bistue Nova smješta u Putievo; Kujund,i. (1925) i Pašali. (1959 B; 1960) u Mošunj-Vitez smještaju Bistue Nova; Po Monumenta cartographica Jugoslaviae (Gavro A. Škrivani.), Bistue Nova je Vitez, a Bistue Vetus je Varvara. Na jednom mjestu Basler Bistue Nova sa sjedištem biskupa Andrije smješta u Zenicu,21 a na drugom Bistue Vetus, odnosno BIST(ue) ili BISTVES i sjedište biskupa zajedno ubicirao na Grudinama-Bugojno, a Bistue Nova u Zenicu.22 Po I. Bojanovskom (1974) Bistue Vetus je Wupanjac u Duvnu (mo,da se pozivaju.i na Kujund,i.a, 1916), a Bistue Nova 20 Predlagani su drugaiji oblici kao; 1. bist(uensis)/Hoffer, 1893, 322; Patsch, 1906, 151-159 (za Bistue Vetus); 2. Bist(uae)/Patsch, 1893 A, 704-705; Truhelka (1892, 342; 345) i Sergejevski (1932 A, 38; 40) upotrebljavaju oba oblika; Paškvalin (2003, 54-61; 172-182) koristi izraz municipium BIST(ue) ili BISTVES. 21 Basler, 1972, 125-126 22 Basler, 1986, v. historijsku kartu na kraju knjige gdje se Bistue Vetus sa sjedištem biskupa locira u Bugojno, a Bistue Nova u Zenicu. 951 Mesihović, Dezitijati, 2007 Bugojno (odnosno lokalitet Grudine),23 a isto mišljenje kao i I.Bojanovski u vezi lokaliziranja naselja municipija ima i V. Paškvalin.24 Da bi se pitanje Bistua riješilo na zadovoljavaju.i nain mora se poeti kretati na osnovu sljede.ih postulata; 1. Bistue se nalaze na glavnom pravcu Salona-Argentaria na Pojtingerovoj karti, što znai da sigurno postoje u IV. st. n. e., znai da bi se moglo uop.e pristupiti njihovom lokaliziranju, potrebno je bar okvirno rekonstruirati tu cestovnu trasu. 2. Postojala je u okviru municipalnog ustroja današnjeg bosanskog podruja jedna municipalna jedinica mo,da pod nazivom Municipium Bistuensium, o emu postoje mnogobrojna epigrafska svjedoanstva, i to sigurno ve. od prvih desetlje.a III. st. n. e. 23 O lociranju Bistue Vetus i Bistue Nova vidjeti i Bojanovski, 1974, 134-146; 1988, 162; Arheološki leksikon BiH, 1988, Tom I, 158 24 Paškvalin (2003, 54-61; 172-182); «U smislu ubiciranja naselja municipija BIST(ue) i sjedišta biskupa na prostoru srednje Bosne rješenje vidimo u nalazištu Grudina u Bugojnu» (poziva se na I.Bojanovskog, 1988, 162). «Za podnu ciglu s utisnutim ,igom BISTVES s Grudina u Bugojnu valja re.i da više od drugih spomenutih potvrda, koje spominju mun(icipium) BIST(uense), otkriva lokaciju njegovog urbanog centra na prostoru antikih Dezitijata, gdje bi se tako!er lociralo i sjedište biskupa. » (poziva se na I.Bojanovski, 1988, 160-162) «Tako bi ova arheološka konstelacija svjedoila da je lokalitet Grudine u Bugojnu pravo mjesto administrativnog centra municipija BIST(ue), odnosno BISTVES, koji se formirao ve. krajem 1. st. u doba Flavijevaca, iju pouzdaniju potvrdu još nemamo, a razlog je što ovaj lokalitet još nije do kraja istra,en.» «Pouzdaniji arheološko-epigrafski izvori, za razliku od geografsko-povijesnih Itinerara, iskljuuju mogu.nost postojanja dvaju municipija (mansiones), naime BIST(ue) VETVS i NOVA, ve. potvr!uju samo jedan BIST(ue) /ili BISTVES/…Jedno je da na osnovi novijih arheoloških istra,ivanja, uz ve. poznate arheološko-epigrafske izvore, uka,emo na lokaciju BIST(ue) /ili BISTVES/ na Grudinama u Bugojnu, a drugo je da na tom istom lokalitetu poka,emo istim kulturno-povijesnim dokazima da su GRUDINE u Bugojnu sjedište biskupa Andrije. To znai, gdje je municipij BIST(ue) /ili BISTVES/, tu je i biskupsko sjedište.» «»Tako bismo u arheološkoj kulturno-povijesnoj konstelaciji na Grudinama u Bugojnu u drugoj polovici 4. i na poetku 5. i 6. st. imali pouzdanije nego dosad ubiciran MVN(icipium) ili BISTVES, i drugo, uz ovaj municipij, tako!er pouzdano sjedište biskupije bestoensis ili bestvensis i njezinog biskupa Andrije, aktivnog dionika salonitanskih sinoda, jednom 530., a drugi put 533. god.»» «To bi predstavljalo središnju Bosnu, a u razdoblju rimske vlasti podruje Dezitijata ili MVNICIPIVM BISTVENSE, a njegovo administrativno sjedište nalazilo se u BISTVES u današnjem Bugojnu.» «…veoma je relevantan zakljuak da se u današnjem Bugojnu na Grudinama nalazio antiki mun(icipium) Bist(ue) ili BISTVES (iz kraja 1. st. dinastije Flavijevaca), a ne Bist(ue) Vetus ili Nova /mo,e biti samo BISTVES, odnosno BIST(ue) Stari i Novi Grad, a da se odnosi samo na isto mjesto/ » 952 Mesihović, Dezitijati, 2007 3. Pošto je jedna od Bistua, i to vjerojatno ona oznaena na Pojtingerovoj karti kao Bistua Nova, bila i urbano sjedište municipijuma, na mjestu na koje se locira Bistua Nova i u njegovoj okolici morala je postojati ve.a koncentracija antikih naseobinskih tragova. 4. Predlo,enoj lokaciji mora gravitirati ve.e podruje, sa isto izra,enijom koncentracijom antikih naseobinskih tragova, i to onih koji otkrivaju impozantne gra!evine i objekte koji navode na pomisao o postojanju stalnog i razvijenog naselja, mo,da i sa urbanim karakteristikama. 5. Sude.i po Ravenjaninu, odnosno Markumiru koji je vjerojatno bio njegovo glavno vrelo za spominjanje lokaliteta Ibisua, naša Bistue Nova ili samo Bistue postojala je, sigurno u VI. st. n. e., sve do rasapa romejske vlasti i antikog naina ,ivota u unutrašnjosti zapadnog Balkana u periodu 597-641. god. n. e.25 Po Pojtingerovoj karti Bistue Nova postoji u IV. st. n. e., a natpisi opet govore u prilog njenog postojanja i to kao municipalnog središta i u III. st. n. e. I Bistue Vetus/betus po Ravenjaninu (ije je vrelo u ovom sluaju bio izvjesni Maksim) i Pojtingerovoj karti isto potvr!uju kontinuitet Bistue Vetus u periodu IV-VI. st. 6. Radi utvr!enog kontinuiteta III-VI. st. n. e., vjerojatno Bistue, a posebno ona koja predstavlja urbano i upravno municipalno središte, predstavljaju i neki kontinuitet sa predrimskim razdobljem, te sa periodom I-III. st. n. e., te je na podruje na koje se smještaju morala postojati i iznimna prisutnost predrimskih (,eljeznodobnih gradina) i ranorimskih naselja. I okolnosti, okru,enje, mjesta a posebno karakter i vrsta nalaza koji su prona!eni i koji se javljaju zajedno ili u blizini natpisa na kojima se spominje municipij BIS(T), mogu na neki posredan nain ukazivati na relevantnost odre!ene pozicije u vezi odre!ivanja mjesta na kojem se nalazilo urbano središte ovog municipija. U tom kontekstu je vrlo bitno naglasiti da se zeniki natpisi (istine radi, sigurno upotrijebljeni u sekundarnoj upotrebi) nalaze zajedno sa velikim brojem drugih natpisa, bolje re.i fragmenata natpisa, koji se odnose na razliite ljude te razliite funkcije i slu,be (i lokalnog i mo,da provincijalnog karaktera) koje su obavljali. To bi navodilo na pomisao da se u blizini mjesta gdje su prona!eni ( ostaci bazilike u Bilimiš.e, Zenica), nalazilo podruje na kojem su bili primarno situirani svi ti natpisi, znai neka lokalna nekropola korištena u antiko doba, sigurno od poetaka III. st. n. e. Upravo i kvantitativna vrijednost i razliitost sadr,aja tih natpisa i 25 O tome v. Vae, 1995, 8 fus. 2 953 Mesihović, Dezitijati, 2007 fragmenata ukazuje da se bazilika nalazila ili unutar ili u blizini neke urbane jedinice ili bar ve.eg naselja, a ne samo vile ili posjeda, sa nešto brojnijim stanovništvom. Za razliku od zenikih natpisa, natpis u Fazli.ima je usamljen u smislu pojave zajedno sa drugim natpisima kao što je to sluaj sa zenikim natpisima, dok se natpisi u Varvari (isto prona!eni u sekundarnoj upotrebi u okviru nekog ranokrš.anskog objekta crkve/bazilike) odnose izgleda samo na jednu porodicu, što ukazuje na njihovu uniformnost i jednoobrazno odre!enje, što bi navodilo na pomisao da ovi natpisi izvorno ne potiu sa neke gradske ili naseobinske nekropole, nego sa grobalja na posjedima odre!enih posjeda i vila, odnosno uglednih i utjecajnih porodica (u municipiju BIST.) koja su im bili vlasnici i korisnici. U sluaju Fazli.a, tj. Gornje Bile to bi bila porodica Elija Justusa, a u sluaju Gornje Rame porodica T. Flavija Licinija u više generacija.26 Za razliku od crkvi/bazilika iz Zenice i Varvare, u ranokrš.anskom objektu iz Bugojna (bazilika iz Vipulji.a V - VI. st. n. e.) nisu prona!eni natpisi, što navodi na pomisao da «majdan natpisa» koji bi graditelji kasne antike u Bugojnu koristili ili nije postojao ili je bio 26 Indikativno je da su natpisi iz Zenice i Varvare na!eni u okvirima istra,ivanja ranokrš.anskih crkvi/bazilika, od kojih je ona u Zenici posebno va,na. To bi znailo da je u vrijeme gradnje tih objekata stara kultura i sje.anje na ranije razdoblje ve. u tolikoj mjeri dezavuirano da se smatralo shodnim da se upotrijebe i nadgrobne ploe kao materijal u sekundarnoj upotrebi. Ovo «nepoštovanje» ranijeg, i to ne suviše davnog perioda, ne mora se samo objašnjavati novim religiozno-ideološkim okolnostima, i potrebom za brzim uzdizanjem i izgradnjom simbola tih novih stremljenja i okolnosti koje su postale i vladaju.e i jedino javno prihvatljive. Mo,da je prilikom gradnje tih objekata Gornja i središnja Bosna ve. iskusila prve nevolje i razaranja seobe naroda od kraja IV st. n. e., što je donijelo i poreme.aj ustaljenih civilizacijskih i kulturnih tekovina te sistema vrijednosti. Tako bi se nastanak tih objekata datirao u ona razdoblja V i VI st. n. e., koja su bila nešto stabilnija, te bi se u njihovoj izgradnji upotrijebio ve. obra!eni i kvalitetni materijal uzet sa lokalnih nalazišta, u prvom redu paganskih antikih nekropola. Inae u tim razdobljima uloga Crkve i njenih lokalnih institucija postajala je sve izra,enija i jaa, postaju.i neku ruku i pandan dr,avnoj, lokalnoj upravi, što se dodatno pojaavalo u vremenima kriza, neprijateljskih pustošenja i razaranja. U tim okolnostima biskup bi postajao primarna i autoritativna figura na lokalnoj i regionalnoj razini, koje se ne ticale ne samo stvari iz duhovnog i crkvenog ,ivota nego i iz ostalih, svjetovnih, svakidašnjih i prozainih poslova. I radi te sve ve.e va,nosti institucije Crkve i njenih organa, bilo je potrebno imati reprezentativne objekte koji bi ne samo slu,ili u duhovno-crkvenim obredima, nego bi i tu va,nost i materijalno simbolizirali i predstavljali jedno od središta lokalnog i regionalnog ,ivota. Samim tim izgradnja tih objekata ne samo da je bila prioritet, nego je i zahtijevala brzinu ali i kvalitetu gradnje, što u uvjetima posvemašnje dekadense, i pored kra.ih perioda obnove, i nestabilnosti nije bilo lako izvesti. Zbog toga se pristupalo uzimanju ve. gotovih objekata sa najbli,eg i najbogatijeg nalazišta i njihovom ugra!ivanju u crkvu/baziliku bez imalo skrupula. Ali izgleda da ove crkve/bazilike nisu uspjele du,i period postojati i ostvarivati svoju funkciju jer je avarsko-slavensko razaranje i naseljavanje konano i to brutalno uništilo antiko razdoblje Bosne. 954 Mesihović, Dezitijati, 2007 mali. U prilog Zenice, kao mogu.e Bistue Nova, mo,da bi na neki nain govorila i sljede.a injenica⇒Bistue Nova postoji sve do avarsko-slavenske najezde kada je negdje u periodu izme!u 597. i 641. god. (vjerojatno bli,e prvospomenutoj godini) bila teško razorena da se više nikad ne oporavi. Tom prilikom je sigurno uništena i bazilika koja je bila sjedište biskupije Bestoensis, a upravo su u zenikoj bazilici otkriveni tragovi po,ara koje ju je uništilo.27 Osim toga, ako je lokalitet Baloia koji se spominje u Ravenjaninovoj «Kosmografiji» (IV, 19) i Pojtingerovoj karti (V, 2 kao Baloie) na via Salona-Servitium, bio sjedište biskupije Baloenus, onda bi, u tom sluaju, ona pod svojom nadle,noš.u imala (ako bi se Baloia locirala u Šipovo) dolinu Plive i samim tim i zone gornjeg i srednjeg Vrbasa, pa bi se onda u njenoj nadle,nosti nalazila i Skopljanska udolina u koju Bojanovski smješta Bistue Nova. Ako su u Bistue Nova (u sluaju njenog lociranja u Bugojno) i u Baloie postojala dva biskupska središta, koja bi se onda nalazila u relativnoj blizini, nejasno bi bilo zašto bi onda Andrija tvrdio da mu je prevelika teritorija za koju je nadle,an. Tada bi se i jurisdikcije ove dvije biskupije sigurno morale na odre!enim terenima i preklapati, npr. zona oko Komara i uš.a Plive u Vrbas (današnje Jajce). Istovremeno bi prostrane zone lašvanskog porjeja i Gornje Bosne ostale nepokrivene crkvenom jurisdikcijom, a to su bile oblasti sa plodnim dolinama i razvijenim i kontinuiranim nainom ,ivota i sa prisutnim crkvenim ,ivotom o emu svjedoe tragovi mnogih bazilika koje su sigurno postojale i bile funkcionalne i u periodu kada je Andrija boravio na salonitanskim saborima. Sjedište biskupije Bestoensis, se moralo nalaziti negdje u lašvanskom porjeju ili u Gornjoj Bosni, a ne u udaljenijoj Skopljanskoj udolini. U tom sluaju ova biskupija je onda zahva.ala i istonu Bosnu, bar Gornje Podrinje, jer ova podruja nisu mogla ostati nepokrivena crkvenom institucionaliziranom infrastrukturom. Ako bi ova konstatacija bila tona, a nema razloga da ne bude, biskupija Bestoensis je stvarno zahva.ala jedno golemo podruje. Uspore!ivanjem podataka sa Pojtingerove karte i Ravenjaninove «Kosmografije», i njihovom detaljnom analizom, mo,e se pokušati i pribli,iti lokaliziranje Bistue Nova. U tom 27 Truhelka, 1892, 342 Po I.Bojanovskom (1973, 395) koji se poziva na Nikolajevi. (1969 A) ⇒»Ima mišljenja da je bazilika u Bilimiš.u trajala do XII. st., odnosno njene ruševine». Konstatacija se zasniva na injenici da su u bazilici na!eni srednjovjekovni grobovi. Po spomenutom autoru oito se radi o nekakvom kontinuitetu ,ivljenja antika-srednji vijek na prostoru Bilimiš.a. Slian stav o kontinuitetu I.Bojanovski (1973, 403) iznosi i za Visoko polje, odnosno preciznije za zonu Moštre. 955 Mesihović, Dezitijati, 2007 pogledu je potrebno obratiti pa,nju na cestu Salona-Servitio28 sa Pojtingerove karte. Bez oznaene udaljenosti na dionici Inalperio-Bariduo, ukupna udaljenost je iznosila 126 rimskih milja, što je mnogo manje od 167 milja od Dolabeline viam a colonia Salonitana ad fines provinciae Illyrici, sa kojom se cesta Salona-Servitio bar naelno identificira. Ova injenica dodatno dobiva na znaaju ako se ima u vidu i provincijska granica koja je bila ju,nije od Save. Po Pojtingerovoj karti cesta Salona-Servitio se ne kri,a niti podudara ni u jednoj dionici sa cestom Salona-Argentaria, koja je nesumnjivo morala prolaziti kroz dijelove zapadnobosanskih polja (kao i cesta Salona-Servitio), i kroz središnju Bosnu. Me!utim, Ravenjaninova «Kosmografija», iako nastala znatno docnije kompilacijom iz kasnoantikih izvora, ipak govori nešto drugo. Po Ravenjaninu, slijedi pravac Serbitium, Fines, Lamatis, Lausaba, Baloia, te je jasno da ovaj Ravenjaninov pravac odra,ava ustvari pravac SalonaServitio gledano sa strane Servitiuma. Ali kod Baloia, Ravenjanin ostavlja taj pravac i navodi naselja uz novi pravac i to Apeva, Sapua, Bersellum, Bisua (Ibisua), koji se evidentno kri,ao na jednom mjestu sa cestom sa Pojtingerove karte. Po tome Bisua (Ibisua), odnosno vjerojatno Bistue Nova nije se nalazila na glavnom pravcu pru,anja Salona-Servitium, nego na jednom poprenom pravcu, a koji se najvjerojatnije pru,ao u pravcu i uzdu, lašvanskog porjeja i dalje. Kada se inae analizira Ravenjaninovo spominjanje Bistue betus i Ibisua potrebno je obratiti pa,nju na injenicu da se ova dva lokaliteta nalaze u „Kosmografiji“ u opisima dvije razliite zemlje i to Bistue betus u okviru opisa Dalmacije, a Ibisua u okviru opisa Panonije. Ova injenica je vrlo indikativna kada se pristupa procesu lokaliziranja ove dvije lokacije; mo,da je Ravenanjinova, odnosno njegovih vrela, podjela na Tarsatiku Liburniju, Dalmaciju i Panoniju sa prostorima koja im pripadaju odra,avala i neku upravnu i administrativnu sliku na samom kraju antikog razdoblja u VI. st. n. e.29 Ali bez obzira da li je bila rije o tome, stoji injenica da su se dvije Bistue nalazile relativno udaljene i u okvirima razliitih upravnih i administrativnih i teritorijalnih jedinica bar na lokalnoj ravni. Da postojanje naselja sa istim imenima nije bilo ništa neobino na istim pravcima koje prezentira Pojtingerove karte pokazuje i primjer ceste Narona-Skodra gdje se sre.u naselja pod nazivom Sallunto me!usobno udaljeni 34 rimske milje, dok izme!u dvije Bistue udaljenost iznosi 45 milja. Za razliku od stare i nove Bistue, u sluaju Sallunta ne postoji ni 28 dionice: Salona---XVI----Aequo---VIII----Inalperio-----?------Bariduo-----XIV-----Ionnaria----XIII----Sarute-----VII---- Indenea----V----Baloie----XII----Leusaba----X----Lamatis---XII---Castra ---XIII----Ad Fines----XVI----Servitio. 29 O tome v. Vae, 1995, 21 956 Mesihović, Dezitijati, 2007 jedna dodatna odrednica, koji bi ih me!usobno odvajala, nego oba naselja u potpunosti nosi isti naziv. Na opeci sa ,igom Bistues, prona!enoj u Bugojnu i to na mjestu jednog prostranog antikog naselja (sa otkrivenom kasnoantikom bazilikom iz V-VI. st. n. e.), koje je mogu.e bilo nasljednik predrimskog proto-urbanog naselja Pod, potrebno je obratiti pa,nju na oblik imena koje se razlikuje od oblika na Pojtingerovoj karti, Na karti se sre.u oblici Bistue Vetus i Bistue Nova, znai bez glasa s, , koji imamo na teguli. Vrlo je mogu.e da oblik Bistues treba tumaiti kao prisvojni pridjev, odnosno kao «od Bistue», «bistuensko» (npr. cigla, tegula), proizvedeno u Bistue (bez obzira je li rije o Vetus ili Nova), te da se municipijsko ime nije navodilo u mno,ini i nije u sebi sa,imalo injenicu postojanja dviju Bistua. Po Bojanovskom je Bistue Vetus današnje Duvno, odnosno lokalitet Wupanjac, tj. Crkvine koje je po Patschu rimski Delminijum, dok je po Patschu gradina Lib na Boranima (9 km sjeveroistono od Duvna) predrimski, domorodaki Delminijum. Vinjenica da se lokalitet na koji Bojanovski smješta Bistue Vetus zove Wupanjac, opovrgava njegov zakljuak, jer se preko ove toponimije na ovaj lokalitet mo,e smjestiti sjedište samo neke ranosrednjovjekovne upravne jedinice-,upe, koje je nesumnjivo predstavljalo kontinuitet sa antikim periodom na Duvanjskom polju. Tako bi sasvim logino bilo pretpostaviti da je injenica da je postojao antiki Delminijum kao va,nije upravno i urbano središte regiona, morala uticati na neki nain i na rani srednji vijek, što se eto zadr,alo i u toponimiji konkretnog prostora. Za razliku od Delminijuma Bistue Vetus izgleda da nije bila upravno središte takvog karaktera da bi se sje.anje na nju sauvalo i u ranom srednjem vijeku. Uz to rudimenti postojanja antikog Delminijuma se osje.aju i u srednjem vijeku (v. Admin.imp. od Konstantina Porfirogenita) pa i u samom današnjem Duvnu. Ipak, i pored itavog niza nedostataka, teza o Tomislavgradu/Duvnu kao Bistue Vetus, a Bugojnu kao Bistue Nova se našla uklopljena kao priznata injenica u znanstvenoj javnosti, ime je itav proces topografskih istra,ivanja na dobrom dijelu zapadnog Balkana skrenut na pogrešan pravac.30 30 Vae, 1995, 52-53; 82-85; Po Vai (1995, 52-53)⇒»Ovo drugo naselje (misli se na Bistue Nova op. a.) koje je vrlo brzo postalo jednim od najva,nijih gradova unutrašnjosti (flavijevski municipij!!), po svemu se mora tra,iti izvan delmatskog etnikog i politikog podruja, te je praktiki izvjesno da su ime novom naselju morali dati Rimljani, mo,da zajedno s djelomice romaniziranim Delmatima s Duvanjskog polja prilikom utemeljenja novoga središta u plodnom i rudama bogatom Uskoplju ». Po ovome bi ispalo da su Bistue Nova osnovali doseljenici, mješavina Delmata i Rimljana, što otpada kada imamo u vidu u prvom redu imena du,nosnika municipija koji su oni navodno osnovali, a koji su svi odreda bili romanizirani domorodci. Zatim nejasno zašto bi se u rudonosne zone, eksploatirane još u predrimsko doba dovodili kolonisti i to dijelom 957 Mesihović, Dezitijati, 2007 Gradine, antika naselja, komunikacije Gornje i Središnje Bosne na osnovi do danas poznate izvorne izvorne gra!e. Rimska cesta je slijedila predrimske komunikacije pa je tako ona morala prolaziti i pored ve.ih skupina gradinskih naseobina i ostalih, posebno onih va,nijih (npr. ve.ih) naseobinskih aglomeracija me!usobno ih povezuju.i, te su koncentracija, polo,aj i gravitacija gradina, odnosno njihov me!usobni polo,aj i sklad, nekada dobar pokazatelj postojanja komunikacionih trasa posebno u predrimsko, ali i u rimsko doba, jer su rimske trase morale slijediti bar na nekim dionicama i predrimsku komunikacijsku mre,u, i nije mogla biti radikalno drugaija on nje. Uz to potrebno je u procesu detekcije predrimskih, ali i rimskih komunikacija, obratiti pa,nju i na postojanje i polo,aj udolina i rijenih dolina te njihove pravce pru,anja, evidentirati prolaze, klance, usjeke, prijevoje što je injenica koja je posebno izra,ena na našem brdsko-planinskom prostoru, te se radi toga razloga ne smije u rješavanju pitanja otkrivanja dezitijatskih naselja, sa im je neumitno povezano i detektiranje komunikacija, posebno one «Dolabeline», nipošto ne smije zanemariti. Dolina Lašve je slu,ila i kao komunikacioni pravac u predrimsko doba, o emu svjedoe velike koncentracija gradina u njenom porjeju i du, njenih pritoka, posebno Bile, i to u travnikoj oblasti, poevši od udaljenije 1. Gradina, Potkraj, Travnik, pa do; 2. Gradina Vidoševi.i, Travnik, 3. Gradina Miški.a brdo, Travnik, 4. Vlahov.a Brijeg, Ovarevo, Travnik, Delmati sa Duvanjskog polja ije je rudarsko znanje nesumnjivo bilo manje nego npr. Dezitijata. Natpisi nesumnjivo otkrivaju da je municipij ije je središte bila Bistue Nova nastao kao rezultat lokalnog i postupnog razvitka, a ne neke dedukcije kolonista, makar oni dolazili i iz drugog ilirskog naroda. Spomenuti pasus od S.Vae nastao je upravo zbog nekritikog preuzimanja podataka o lokaliziranju Bistua iz djela Bojanovskog (1974; 1988), ne provjeravaju.i ranije rezultate istra,ivanja (npr. Truhelka, Patsch, Pašali.) niti rezultate i arheološke lokalitete na širem srednjobosanskom podruju (dovoljno je imati na uvid Tom II i III Arheološkog leksikona BiH i odgovaraju.e karte). Zanimljivo je da se ni Bojanovski ni Vae nisu osvrnuli na jedan indikativan i vrlo bitan detalj koji proizlazi iz Ravenjaninove «Kosmografije», niti ga pokušali precizno objasniti, a to je da je Ibisua upisana u okvir Panonije, a ne Dalmacije. Ako je Bistue Nova Bugojno, onda bi Skopljanska udolina bila Panonija bar po Ravenjaninu, što je ipak malo pretjerano. Uostalom, sa detekcijom Bistue Nova u Bugojno, itav jedan prostrani pojas središnje i istone Bosne, bio bi po Ravenjaninovoj «Kosmografiji» praktino ve.im dijelom tabula rasa, dok bi se masa lokaliteta koje Ravenjanin spominje sa Ibisua, morala smjestiti na jedan su,eniji prostor. 958 Mesihović, Dezitijati, 2007 5. Gradina, Turi.i, Travnik, 6. Nad Gajem, Bili.a Doi., Travnik, 7. Bašbunar (Saraj) Travnik, 8. Travnik 2, Travnik, 9. Gradac (Tarabovac), Vilenica, Travnik, 10. Gradina (Kraljiino vrtlo), Bukovica, Travnik, 11. Gradina, Bukovica, Travnik,31 U oblasti oko utoka Bile u Lašvu i Malog Mošunja evidentirana je isto iznimna koncentracija gradina; 1. Gradac, Rankovi.i, Novi Travnik, 2. Miškovi.a Sia, Gradnik, Travnik, 3. Gradina na Gladniku, Gladnik, Travnik, 4. Glavica, Mali Mošunj, Vitez, 5. Jasike, Veliki Mošunj, Vitez, 6. Gradina, Veliki Mošunj, Vitez, 7. Gradina Vatrnja, (Komardska gradina), Veliki Mošunj, Vitez, 8. Oblak, Mali Mošunj-Divjaci, Vitez, 9. Gradac, Mali Mošunj, Vitez, 10. Crkvine, (Gradac, Kalvarija), Mali Mošunj, Vitez, 11. Grbavica Brdo, Grbavica, Vitez i dalje du, Bile 1. Gradina, Zabilje, Vitez, 2. Gradac, Pokraji.i, Travnik, 3. Gradac Aliho!e, Travnik, te izme!u travnike i mošunjsko-bilske oblasti 1. Carine, Krpelji.i, Travnik, 2. Gradac, Riice, Travnik. Situiranost i me!usobni polo,aj i odnos ovih gradina koje više-manje gravitiraju prema toku rijeke Lašve, jasno ukazuju na postojanje predrimske komunikacije koja je išla i du, Lašve i kretala se i prema zenikoj kotlini, koja je praktino «opkoljena» gradinama, pogotovu na sjeveru; 1. Gradina, Kopilo, Zenica, 2. Gradina, Klope, Zenica, 3. Birac, Donja Graanica, Zenica, 4. Hum, Donja Graanica, Zenica, 5. Vis (Veliki i Mali), Podbre,je, Zenica, 6. Mrtvaka Gradina, Gradiše, Zenica, 7. Kica, Gradiše, Zenica, 8. Gradina, Stranjani, Zenica, 9. Gradina, Dobriljevo, Zenica. Nije nerealno pretpostaviti da je iz Lašve, i to iz mošunjsko-bilske oblasti prema zenikoj kotlini komunikacija išla i kraticom preko gradina; 1. Orlac, Preoica, Vitez, 2. Gradina, Preoica, Vitez, 3. Na Stinama, Krevine, Vitez; a ne samo du, Lašve do njenog uša u Bosnu o emu svjedoe gradine 1. Borak, Kati.i, Busovaa, 2. Gradina, Jelinak, Busovaa, te u njenom skretanju sa uš.a prema sjeveru ka zenikoj kotlini. Pitanje je kuda je ova komunikacija koja je prolazila i porjejem Lašve, ulazila u travniku oblast i to u zoni Turbeta, mo,da i preko Komara, odnosno du, rjece Komaršica gdje se nalazi gradina Gradina Megara, Goleš, Travnik. Predrimska komunikacija je morala kod Turbeta ulaziti u lašvansko porjeje, a ne npr., u mošunjskoj zoni, jer ona nije mogla zaobi.i tako veliku koncentracija gradina u travnikoj oblasti. A i koncentracija gradina u lašvanskom porjeju upravo zapoinje sa širom zonom Turbeta, odnosno sa travnikom oblaš.u, pa je teško pretpostaviti da je postojala posebna komunikacija koja bi išla du, gornje Lašve i travnike oblasti nevezano sa prijevojom Komar koji je povezivao lašvansko 31 Ove gradine su situirane u blizini Lašve, odnosno na obroncima Vlaši.a i padina ju,no od Lašve. 959 Mesihović, Dezitijati, 2007 porjeje sa Skopljanskom udolinom. Njen izlazak iz lašvanskog porjeja se mo,da mo,e pratiti du, rijeke Bosne prema kakanjskoj oblasti, za razliku od širokog podruja izme!u mošunjsko-bilske oblasti, ukljuuju.i i nešto istoniju zonu rjeice Kozica, prema granicama visoke oblasti pa i prema široj zoni uš.a Lepenice u Fojniku Rijeku gdje nema gradina. Ta injenica umanjuje mogu.nost da je tuda prolazila neka va,nija predrimska komunikacija. Ali spomenuta konstatacija i injenica o neevidentiranosti gradina ne bi trebalo ni iskljuiti da je od podruja Busova.e pa preko Ka.una do uš.a Lepenice (na pravcu gdje postoje prirodne pogodnosti) postojala neka komunikacija koja se upotrebljavala i u predrimsko doba. Naseljenost lašvanskog porjeja i zenike kotline u antiko doba nije previše odstupala od one predrimske, izuzev što se i u ovim podrujima potvr!uje pravilo da se naselja i naseobine i uop.e gravitaciona naseljenost spuštaju u ravnije oblasti.32 Sude.i po prona!enim tragovima naseobinske djelatnosti, mo,e se govoriti o postojanju bitnijih antikih naseobinskih aglomeracija (naselja, utvrde, vile itd.) i to u travnikoj oblasti; mogu.ih naselja 1. Varošluk, Turbe, Travnik, (ukljuuju.i i ranokrš.anski objekt crkva ili bazilika); 2. Pirota, Travnik, 3. Runji.i, Runji.i, Travnik; mogu.ih utvrda Gradac (Tarabovac), Vilenica, Travnik; mogu.ih vila Travnik 3, Travnik; a u ovoj oblasti se nalazilo i svetilište Crkvine, Gornje Turbe, Travnik. Sude.i po koncentraciji spomenutih nalaza kroz travniku oblast je morala i u rimsko doba prolaziti va,nija komunikacija i to naelno istim pravcima kao i u predrimsko doba, ukljuuju.i i zonu rjeice Komarice, gdje je na mjestu predrimske gradine na lokalitetu Gradina Megara, Goleš, Travnik evidentirano postojanje i antike naseobine, mo,da utvrde/postaje. A velika koncentracija nalazišta naseobinske prirode za antiko doba je evidentirana i u oblasti od rjeice Grovnice do Lašve i uš.a Bile u Lašvu (ukljuuju.i i mošunjsku oblast), pa sve do zone utoka rjeice Krušice u Lašvu i to mogu.ih naselja; 1. Vukamen, Rijeka-Vraniska, Vitez, 2. Golubovci, Rijeka, Vitez; 3. Vitez, Vitez, 4. Podcrkavlje, Mali Mošunj, Vitez; 5. Barice, Rankovi.i, Novi Travnik; mogu.ih utvrda 1. 32 Koncentracija do danas poznatih nalaza (i nepokretnog i pokretnog tipa) iz predrimskog i rimskog doba jasno ukazuje na promjenu opsega, tipa i naina i modela naseljavanja i naseljenosti Gornje Bosne i lašvanskog porjeja i to tako da su za razliku od predrimskog doba, nalazi koji pripadaju antikom dobu, uglavnom sa datacijom nakon 9. god. n. e., koncentrirani u ravnijim arealima, naravno ne suviše udaljenim od gradinskih zona. Od tih zona «antike koncentracije» potrebno je spomenuti; donji tok Lepenice i posebno zonu uš.a u Fojniku Rijeku, visoke ravnije areale, sarajevsko polje, zonu Trstionice, odnosno ravnije dijelove kakanjske oblasti, ju,ne dijelove zenike kotline, i lašvansko porjeje. U antiko doba jaa i naseljenost Breze, lokaliteta Dabravina, i du, same rijeke Bosne od Visokog pa do zavoja Bosne prema zenikoj kotlini kod Kaknja. 960 Mesihović, Dezitijati, 2007 Gradac, Rankovi.i, Novi Travnik; 2. Blace, Rankovi.i, Novi Travnik; mogu.ih vila Palaište (Polaiš.e), Rankovi.i, Novi Travnik; Spomenute koncentracije nalaza naseobinske prirode jasno ukazuju da je i u rimsko doba, cesta išla du, Lašve, naelno slinim pa mo,da i istim, bar u nekim dionicama, pravcem kao i u predrimsko doba. Veliki broj nalaza du, Bile, pokazuje isto postojanje lokalne komunikacije du, ove rijeke.33 Antike/a komunikacije/a iz Lašve su/se morale/a pru,ati i prema ju,nom dijelu zenike kotline gdje je do danas otkriven veliki broj impozantnih nalaza naseobinske prirode i to; 1. Bilimiš.e, Zenica, sa bazilikom 2. Ograja, Putovi.i, Zenica, 3. Odmud, Raspotoje, Zenica, 4. Selo, Putovi.i, Zenica, 5. Podmoilo (Mlini.i), Tišina, Zenica; 6. Crkvina (Grko groblje, Orašje, Trepavice), Drivuša, Zenica, 7. Drivuša 2, Drivuša, Zenica, i svetilište (antiki nimfej) Dvorišta, Putovi.i, Zenica, Iz ju,nog dijela, inae dobro naseljenog sa razvijenim naseobinama, zenike kotline, cesta se vjerojatno pru,ala prema sjevernom dijelu zenike kotline i to prema naseobinama u 1. Koprine, Podbre,je, Zenica i 2. Babino polje, Donja Graanica, Zenica.34 Inae u ju,nim dijelovima zenike kotline na lokalitetu Cvrkavlje (Cvrkalje), Putovi.i, Zenica na lijevoj strani rijeke Bosne na samom jugu zenike kotline su otkriveni tragovi rimskog vodovoda, što ukazuje na iznimnu naseobinsku vrijednost juga zenike kotline u rimsko doba. U lašvansko porjeje je rimska cesta iz Skopljanske udoline izgleda ulazila slinim ili istim (bar na pojedinim dionicama) pravcem kao i u predrimsko doba, odnosno du, rjece Komaršica u zonu Turbeta i travniku oblast, jer kao i sluaju predrimskih gradina, ta rimska cesta nije mogla zaobi.i znatniju koncentraciju naseobina u travnikoj oblasti, spuštaju.i se u mošunjsku zonu, kako je pretpostavio I.Bojanovski. Iz lašvanskog porjeja cesta je izlazila ili preko uš.a Lašve u Bosnu, pa se onda jednim krakom pru,ala sjeverno prema zenikoj kotlini i istono prema kakanjskoj oblasti, odnosno ju,no prema visokoj 33 Za detektiranje rimskih cesti izvjestan trag pru,aju i nalazi nadgrobnih spomenika. Rimljani su imali obiaj da svoje mrtve sahranjuju i uz put. 34 Kao i u predrimsko doba, i antika komunikacija koja je ulazila u zeniku kotlinu mogla je i.i ili du, Lašve do njenog uš.a pa se onda nizvodno kretati prema rimskoj «Zenici», ili je mogla sa sjeverne strane zaobi.i uš.e i ui u kotlinu i onda se odatle spustiti uzvodno rijekom Bosnom ili su postojala oba ulaza u zeniku kotlinu kao što je vjerojatno bilo i u predrimsko doba. Da je rimska cesta prolazila u podruju gradine 1. Borak, Kati.i, Busovaa, znai du, Lašve prema uš.u dokazuje postojanje miljokaza, upotrijebljenog kao nišan muslimanskog groblja, «ija je epigrafska strana mo,da ukopana u zemlju.» Bešlagi., 1971, 156; natuknica u Arheološkom leksikonu BiH, Tom II, 1988, 195. U tom sluaju je rimska cesta du, Lašve, bar na pravcu prema samom uš.u, išla sa njene ju,ne strane. 961 Mesihović, Dezitijati, 2007 oblasti i sarajevskom podruju ili je išla du, rjeice Kozica do naseobine Kamenice, Ka.uni, Busovaa, ali nejasno je da li se ona tim pravcem dalje nastavljala prema jugu ka aglomeraciji Višnjica-Podastinje-Kiseljak, (naelno tim pravcem prolazi jedan od dva današnja glavna puta koji iz lašvanskog porjeja idu ka Sarajevu, a korišten je sigurno sude.i po Kuripeši.u35/Basler, 1954, 299/ i u prvoj polovici XVI. st.—drugi je naelno dolinom Bosne.), zbog velikog manjka nalaza antike provenijencije na tome pravcu. Taj nedostatak je još evidentniji kada se ima u vidu pravac od mošunjske zone do aglomeracije VišnjicaPodastinje-Kiseljak, te je pretpostavka da se od Malog Mošunja pru,ao put po pravoj jugoistonoj liniji prema zoni uš.a Lepenice u Fojniku rijeku slabo vjerojatna. Naravno ne bi radi te injenice trebalo apriori iskljuiti ni mogu.nost postojanja komunikacije od rjeice Kozice prema aglomeraciji Višnjica-Podastinje-Kiseljak, jer na tome potezu postoji prirodna uska udolina koja se prote,e sve do uš.a Lepenice u Fojniku Rijeku, pa se dalje spušta i Lepenicom sve do sarajevskog podruja. Radi navedene prirodne pogodnosti nije nerealno pretpostaviti ni postojanje predrimske komunikacije koja bi, ne preko doline gornjeg toka rijeke Bosne, vezala sarajevsko podruje sa lašvanskim porjejem. Naravno opet je potrebno naglasiti slabo ili nikakvo prisustvo i predrimskih (gradine) i antikih naseobinskih nalaza na tome potezu. U podruju sjeverno od Sarajeva i ju,no od uš.e Lašve u Bosnu i zenike kotline, u vezi koncentracije i polo,aja gradina posebno mjesto zauzima oblast koja obuhva.a srednji i donji tok rijeke Lepenice i u,i kiseljaki rajon, odnosno širi areal oko uš.a Lepenice u Fojniku Rijeku sa ukupno devetnaest gradina. Rije je o sljede.im do danas evidentiranim i u Arheološki leksikon BiH zabilje,enim gradinama; osam u srednjem toku rijeke Lepenice: 1. Gradac, Zabr!e, Kiseljak 2. Oštrik, Kuliješ, Kiseljak, 3. Ban-Brdo, Kuliješ, Kiseljak, 4. Gradac, Homolj, Kiseljak, 5. Veliki Gradac, Gornje We,elovo, Kiseljak, 6. Orlovaa, Boljkovi.i, Kiseljak, 7. Kosa, Radanovi.i, Kiseljak, 8. Rat, Dra,evi.i, Kiseljak; sedam u donjem toku rijeke Lepenice : 1. Gradina, Ljetovik, Kiseljak, 2. Okret, Potkraj, Kiseljak, 3. Mali Okrugli., Pale,, Kiseljak, 4. Gradina, Duhri, Kiseljak, 5. Gradište, Pale,, Kiseljak, 6. Strašive Stijene, 35 Potrebno je naglasiti da se I.Bojanovski u svome rekonstruiranju rimske cestovne mre,e u lašvanskom porjeju i Gornjoj Bosni u velikoj mjeri naslanjao na putopis Kuripeši.a iz XVI. st. (odnosi se na 1530. i 1531. god.) Bojanovski, 1974, 174-176; Za razliku od I.Bojanovskog i njegove teze, stojimo na stajalištu da je Dolabelina cesta do HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM išla ne pravcem (okvirno pra.eno) Mošunj-Kiseljak-pa dalje iz Visokog polja prema brezanskom podruju, nego do zenike kotline, odnosno Bilimiš.a, pa da se odatle spuštala dolinom Bosne do sarajevskog podruja. 962 Mesihović, Dezitijati, 2007 Borina, Kiseljak, 7. Gradac, Višnjica, Kiseljak; tri sjeverno od Fojnike Rijeke, odnosno uz uš.e Lepenice u Fojniku Rijeku: 1. Ukuevci, Podastinje, Kiseljak, 2. Crkvina, Podastinje, Kiseljak, 3. Bijele Vode, Podastinje, Kiseljak; jedna nešto udaljenija od uš.a, sa sjeverne strane Fojnike Rijeke:1. Gradac, Gromiljak, Kiseljak. Ove gradine se pru,aju na obrubima, brdima i zaravnima oko navedene lepeniko-kiseljake oblasti. One su situirane oko ravnijih areala srednjeg i donjeg toka Lepenice i nešto šireg ravnijeg rejona oko uš.a i kada se promatra njihov polo,aj na karti koja sadr,ava izohipse, jasno se uoava me!uzavisnost njihovog polo,aja, što bi ukazivalo da su njihova koncentracija, polo,aj, gravitiranost i me!usobni odnos mo,da uvjetovani postojanjem nekog sustava u naseljenosti, pa i odra,avalo odre!ene naseobinske, društvene, ekonomske i komunikacijske znaajke ove oblasti. Nedvosmisleno je u predrimsko vrijeme morala postojati komunikacija koja je prolazila kroz ovu oblast, i koja je bila bitnija, prometnija i ,ivlja jer je povezivala i takva gradinska naselja kao što je Oštrik, Kuliješ, ali i rejone Višnjice i Podastinja. Naravno samim tim je ta komunikacija u ovu oblast odnekuda morala ulaziti i prema neemu izlaziti. Potrebno je napomenuti da je u podruju sjeverno od sarajevskog podruja i ju,no od zenike kotline, ova lepeniko-kiseljaka oblast sa najve.om i najbolje ustrojenom koncentracijom gradina. Izvan ove oblasti, po Arheološkom leksikonu BiH evidentirano je više gradina i to prema Visokom, odnosno uš.a Fojnike Rijeke u Bosnu (Veliki Gradac, Ramadanovci-Goduša, Visoko; Visoki, Grad Visoko; Gradina, Gornja Zima, Visoko) i prema planinskom podruju prema i oko današnjeg gradi.a Fojnice (Veliki Gradac, Š.itovo, Fojnica; Zvonigrad, Bo,i.i, Fojnica; Gradac, Gojevi.i, Fojnica; Gradina, Fojnica). Ali kako se mo,e na prvi pogled primijetiti, spomenute gradine na visokom i fojnikom pravcu nisu uvezane u neki sistem me!uzavisnosti, kao što je to sluaj u lepeniko-kiseljakoj oblasti. Kao što je ve. reeno, sjeverno od sarajevskog podruja druge oblasti ne pokazuju takvu me!uzavisnosti i koncentraciju gradina, niti uvezanost u jasno prepoznatljiv sistem kao što je sluaj sa lepeniko-kiseljakom oblasti, Na širem brezanskom i visokom arealu istono od rijeke Bosne, u Arheološkom leksikonu BiH evidentirane su etiri gradine (Gradina Kopai, Visoko; Gradac, Podgora, Breza; Gradina, Dabravine, Vareš; Kamen, Budo,elj, Vareš). Sjeverno od lepeniko-kiseljake oblasti, na zapadnoj strani rijeke Bosne dalje prema sjeveru i evidentirane su još tri gradine (Gradina, Brestovsko, Kiseljak; Gradina, Had,i.i, Visoko; Gradac, Mokronoge-Gunjae, Visoko), od kojih je ona u Mokronogama iznimnih dimenzija, i nalazi se na obodu visokih ravnijih areala. Inae ove tri gradine kao da obrubljuju, odnosno nadgledaju/štite visoke ravnije i pitomije zone sa sjeverne strane. 963 Mesihović, Dezitijati, 2007 Ve.a koncentracija gradina u kakanjskoj oblasti, na širem podruju zavoja koje pravi rijeka Bosna kada skre.e prema zapadu i skoro pravom linijom te.e prema zoni uš.a Lašve u nju i ju,nijim dijelovima zenike kotline, na mjestu gdje Bosna opet pravi zavoj, ovaj put prema sjeveru kroz zeniku kotlinu prema Vranduku. Kakanjska oblast ukupno ima u Arheološkom leksikonu osam registriranih gradina, i to poglavito sa istone strane (sedam--Bobovac, Dragovi.i-Mijakovi.i, Vareš ---- rije je o lokalitetu na kojem se uzdizao bosanski srednjovjekovni kraljevski grad ----; Krst, Kraljeva Sutjeska, Kakanj; Stre,evica, Teševo, Kakanj; Gradina, Zagra!e, Kakanj; Gradina, Crna, Kakanj; Gradina (Gradac) Karaula, Kakanj; Gradina, Bre,ani, Kakanj,) i samo jednu (Grad, Gornja Koprivnica, Kakanj) sa zapadne strane rijeke Bosne. Vini se da je ova oblast inila neku posebnost prema zenikoj kotlini, a gradine su situirane na obodima radi kontroliranja tokova rijeica Trstionice i Zgoše i ravnijih dijelova kakanjske oblasti. Za eventualno rekognisticiranje naselja i stepena i naina naseljenosti u predrimsko doba mogu poslu,iti polo,aji i opsezi nekropola koja pripadaju i mla!em ,eljeznom dobu, u prvom redu u obzir dolaze velika nekropola Kamenjaa u Brezi sa svojim višestoljetnim kontinuitetom i slo,ena grobna konstrukcija Vratnica u visokom arealu, ali sa njegove istone strane, koja se pru,a i prema Brezi. Iz navedenih koncentracija navedenih lokaliteta sa nalazima iz predrimskog doba, mogu se izvesti sljede.i zakljuci koji se odnose na pru,anje komunikacija u datom podruju; 1. kroz dolinu Lepenice se pru,ala komunikacija koja je poinjala negdje oko uš.a Lepenice u Fojniku Rijeku, 2. ova lepenika komunikacija se vezala sa dolinom rijeke Bosne preko Fojnike Rijeke i uš.a spomenute rijeke u Bosnu kod Visokog, 3. od Visokog je komunikacija išla prema sjeveru du, rijeke Bosne i to sa njene lijeve strane sve do kakanjske oblasti, kada je izgleda prelazila na drugu stranu36 i tim pravcem išla sve do uš.a Lašve u Bosnu, odnosno do zenike kotline. 4. u kakanjskoj oblasti, od ovog glavnog pravca komunikacije odvajala su se dva pravca koja su išla du, rjeca Zgoš.e i Trstionice sve do Bobovca, 5. od Visokog je jedan pravac prelazio Bosnu i išao prema Brezi i rijeci Stavnji du, koje se onda protezala sve do Dabravina pa i još dalje u unutrašnjost, 36 Po I. Bojanovskom (1973, 399-400) na lokaciji Gromile na Karaulskom polju kod Kaknja vjerojatno je rimska cesta premoš.avala Bosnu⇒»Danas je do samih Gromila (ljetni) gaz preko Bosne. U tursko doba tu je bio kameni most, preko kojeg je cesta prelazila na lijevu obalu Bosne. Mjesto se zove Kule ili Na kulama. Vjerojatno je tu bio i rimski most.» 964 Mesihović, Dezitijati, 2007 6. ju,no od Visokog komunikacija se du, Bosne pru,ala sve do sarajevskog podruja, 7. Od zone Višnjice i Gromiljaka komunikacija se pru,ala du, Fojnike Rijeke sve do Fojnice. Rimska naselja u oblastima sjeverno od sarajevskog podruja, a ju,no od zenike kotline, na osnovi dosadašnjih nalaza, su evidentirana na jednom širokom prostoru, a posebno na širem arealu utoka Lepenice u Fojniku rijeku, gdje izrazita koncentracija nalaza koji posvjedouju tragove naseobina, ukljuuju.i i dosta natpisa, jasno ukazuje na ,ivu i bogatu antiku naseobinsku aglomeraciju. A potrebno je napomenuti da i srednji tok Lepenice ne oskudijeva u nalazima iz antikog perioda, ukljuuju.i i one koje potvr!uju naseljenost i stalniji boravak. Sve izneseno ukazuje na sljede.e injenice i pretpostavke; 1. Jedna va,nija saobra.ajnica je morala i.i do areala šire zone oko uš.a Lepenice u Fojnicu, odnosno zahvat lokaliteta današnjeg gradi.a Kiseljaka, komplekse Višnjice i Podastinja. 2. Antika naseobinska aglomeracija u ovom podruju je predstavljala zale!e rudonosnih zona fojnikog areala zapadno od nje i prema istonim padinama planina Vranice i Bitovnje. 3. Iz ove antike naseobinske aglomeracije, ije izvorno/originalno ime do danas, je na,alost ostalo izgubljeno u historijskim maglama koje su pokrile zapadni Balkan (o pitanju imena predrimskih i antikih naselja, naseobinskih aglomeracija, naseobina, stalnih prebivališta bit .e detaljnijeg govora), je morala izlaziti i jedna saobra.ajnica. 4. Vrlo je bitno definirati pravac iz kojeg ta saobra.ajnica izlazi iz ove aglomeracije i kako se, prema emu i kuda se dalje pru,a. Imaju.i u vidu postojanje ve.e koncentracije rimskih nalaza u srednjem toku Lepenice, nije nerealno pretpostaviti da je ta saobra.ajnica išla prema srednjem toku Lepenice, odnosno da je slijedila predrimsku komunikaciju. Vrlo je vjerojatno da je ovaj izlazni pravac bio usmjeren prema zapadnim rejonima sarajevskog polja, odnosno do urbanog središta (današnje sarajevsko naselje Ilid,a, još konkretnije Lu,ani) kasnije u III st., etablirane R.P. Aquae S… Cesta koja je iz Lepenice išla u sarajevsko polje u rimsko doba, mo,da je skretala pravcem prema Zeniku gdje je evidentirana mo,da rimska utvrda, ali nije nemogu.e ni pretpostaviti da je skretala prema sarajevskom polju, znatno ju,nije negdje oko gradine Oštrik-Kuliješ. Ova gradina je nesumnjivo imala iznimno znaenje u ,ivotu predrimske populacije ne samo u ovoj oblasti, nego i uop.e u Gornjoj Bosni, pa i drugim dijelovima središnje Bosne, me!utim izgleda da njen znaaj u antiko doba više ne postoji, bar na osnovi dosadašnjeg znanja, koje je istina radi dosta površno i okvirno. 965 Mesihović, Dezitijati, 2007 5. Naravno ako se definira kojim pravcem je ova cesta izlazila, mora se postaviti pitanje i kojim pravcem i odakle je ova saobra.ajnica ulazila u našu antiku naseobinsku aglomeraciju, koja nesumnjivo ima i sna,an predrimski kontinuitet. Poradi ove posljednje spomenute konstatacije, mogu.e je ova saobra.ajnica slijedila i predrimsku trasu, bar u osnovnim pravcima pru,anja. Vjerojatno je ona bila vezana za dolinu Bosne i nije nemogu.e pretpostaviti da je ona dolazila iz visokih ravnijih areala, iako ne bi trebalo odbaciti, i pored nedostatka antikih nalaza, ni pravac prema Busovai. Da je rimska cesta prolazila dolinom rijeke Bosne, ukazuje evidentirano postojanje ostataka iz rimskog doba postoje.ih utvrda, naselja, vila; i to mogu.ih utvrda:371. Gradina (Gradac) Karaula, Kakanj, 2. Gradac, Mokronoge-Gunjae, Visoko, 3. Gradina, Bre,ani, Kakanj, 4. Veliki Grad (Gradina) Seoa-Gerdei.i, Visoko, 5. Visoki, Grad Visoko; mogu.ih naselja: 1. Gromile, Karaula, Kakanj, 2. Duge Njive (Kaursko groblje), Doboj , Kakanj, 3. Bjelovi.i, Bjelovi.i, Kakanj, 4. Crkvenjak, Haljini.i, Kakanj, 5. Crkvina, Mokronoge-Buzi. Mahala, Visoko, 6. Omejak, Maurovi.i, Visoko, 7. Svibe, Gornje Moštre, Visoko; mogu.ih vila: 1. Arnautovi.i, Arnautovi.i, Visoko, 2. Raskrše, Maurovi.i-Rizvi.i, Visoko, 3. Vratnica, Vratnica, Visoko; pa i mogu.ih crkvi/bazilika :Duge Njive (Kaursko groblje), Doboj , Kakanj. Inae saobra.ajnica je morala prolaziti dolinom Bosne, jer bi se samo u tom sluaju u ili oko današnjeg Visokog odvajali pravci za naseobinsku aglomeraciju Višnjica-Podastinje, za Brezu i dolinu Stavnje, pa mo,da i dalje dolinom Bosne prema sarajevskom podruju i polju. Vjerojatno su lokalnim saobra.ajnicama bile povezane i Breza, i dalje dolinom Stavnje i Dabravina, te rejoni du, Trstionice sve do Bobovca u kakanjskoj oblasti. 37 O komunikaciji i rimskoj cesti dolinom Bosne v. Bojanovski, 1973 Postojao je i osmanski put ⇒«koji je iz Bilimiš.a---gdje se prostirala i antika Zenica---preko Vraca, vodio do Putovi.kog polja, a zatim se preko sedla Osjeenika kod Tii.a, ponovo, spuštao u dolinu Bosne. Na Karaulskom polju kod Kaknja drum je prelazio kamenim mostom na lijevu obalu Bosne, te dalje vodio preko Dobojskog polja i Banjevca u Visoko polje. Sa Visokog polja vodio je jedan krak (Vareški put) preko Podlugova i Vogoš.e, a drugi, kra.i—poznat i kao Visoki put, više korišten u prvo doba turske vlasti---preko Kralupa i Reljeva.» (Bojanovski, 1973, 395-396). Ovaj cesta je korištena i u srednjem vijeku, a po I.Bojanovskom (1973, 396) mo,e se «zakljuiti da je ona u svojoj osnovi rimska». Kao potvrdu ovoj tezi mogu poslu,iti i nalaz miljokaza u Karaulskom polju, koji je upotrijebljen kao nišan (nadgrobni spomenik), a ini se da je kao miljokaz slu,io i jedan nišan iz Ahatovi.a kod Reljeva. Vjerojatno se na ovu rutu odnosi i naša cesta sa Pojtingerove karte i cesta poznata sa solinskog natpisa, te bi u tom sluaju rimska cesta iz porjeja Lašve naelno ulazila u zeniku kotlinu (mogu.e sa sjevera zaobilaze.i utok Lašve u Bosnu) i odatle se pru,ala ka sarajevskom polju. 966 Mesihović, Dezitijati, 2007 Na sarajevskom podruju najve.a je koncentracija gradina, i to kako se ini na osnovi uvida u njihov me!usobni polo,aj i odnos uklopljenih u neki sustav na istoku ovog podruja, i to na sunanim padinama današnjih Starog Grada i Centra; 1. Gradina Vavljak, Hreša, Sarajevo-Stari Grad, 2. Gradac Hodidjed, Sarajevo-Stari Grad, 3. Obho!a, Sarajevo-Stari Grad, 4. Velika Gradina, Faleti.i, Sarajevo-Stari Grad (rije je ustvari o dvije gradine me!usobnoj vezanim), 5. Gradina Donje Biosko, Sarajevo-Stari Grad, 6. Fortica, SarajevoStari Grad, 7. Gradina, Mrkovi.i, Sarajevo-Centar, 8. Gradac, Nahorevo, Sarajevo-Centar, 9. Kokorevac, Nahorevo, Sarajevo-Centar. Pored ovih gradina evidentiranih u Arheološkom leksikonu, na desnoj strani Miljacke na istonom dijelu sarajevskom podruju, mogu.e je da su se gradine nalazile i na sljede.im lokalitetima; Grdonj; Bastion, Da Riva; Bijela Tabija na Vratniku; Meterizi, Hreša; Gradina Gorope; Gradište, Han Bulog; Na lijevoj strani Miljacke, na lokalitetu Moila se isto mogu.e nalazila gradina, koja nije evidentirana u Arheološkom leksikonu BiH. Na padinama Trebevi.a, ju,no od Miljacke se nalazio, evidentirani, Gradac Bistrik, Sarajevo-Stari Grad (izgleda da je rije bila o obinoj stra,arnici, koja nadgleda put du, Bistrikog potoka). Razumljivo je zašto su gradine na sarajevskom istoku uglavnom koncentrirane na sunanim padinama, ne samo iz razloga evidentne sjene koja pada na trebevike padine u,eg sarajevskog podruja,38 ju,no od Miljacke nego i iz toga što je prilaz istonom dijelu sarajevskog podruja i naseobinskom kompleksu Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar znatno otvoreniji sa sjevera i sunanih padina nego preko Trebevi.a. Radi toga je na ovom prostoru bilo neophodno postojanje itavog niza gradina koje su bile uvezane i u neki sustav, mo,da i u vidu obrambene zone. Neke od gradina su situirane u blizini, iznad ili uz male rjeice koje se spuštaju sa sjevera prema Miljacki, kao što su Lapišnica, Mošanica i Koševski potok (inae sunane padine Starog Grada prosto obiluju potocima i rjeicama, tako da ovaj rajon predstavlja jedno od sa pitkom vodom najbogatijih zona Bosne i Hercegovine). Od ovih gradina sjeverno od toka rijeke Miljacke posebno treba ista.i Hodidjed, lokalitet sa dugotrajnim postojanjem stalne naseljenosti u kontinuitetu sve do kasnog srednjeg vijeka pa i samih poetaka osmanskog prisustva u sarajevskom podruju i koji je morao biti od nesumnjive va,nosti, ne samo za kasni srednji vijek za koji postoje i pisana svjedoanstva nego vjerojatno i za ranije periode. 38 Nevjerojatno izgleda, ali spomenuta injenica je vrlo vidljiva na tome mikro-prostoru sarajevskog Starog Grada, i to na primjeru intenziteta otapanja ili zadr,avanja snijega. 967 Mesihović, Dezitijati, 2007 Iako se isto nalazi ju,no od Miljacke, gradina, ili bolje reeno veliki naseobinski kompleks Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar, Sarajevo-Centar, situiran je na krajnjem zapadnom obronku Trebevi.a koji se spušta prema sarajevskom polju. Ovaj naseobinski kompleks je sigurno bio jedna od najva,nijih naseobina u sarajevskom podruju za metalno doba, sve do uspostave rimske vlasti. Njegov specifini zemljopisni polo,aj i oblik, omogu.ava mu da se ne nalazi u onoj sjeni, kao što je inae rije o sarajevskom podruju na obroncima Trebevi.a, sa lijeve strane Miljacke. On se nalazi na samom kraju Trebevi.a, i to na obronku koji se ve. prilino spustio u polje, i to kao u obliku nekog nasipa koji izgleda kao usjeen u dio sarajevskog polja. I prilaz naseobinskom kompleksu Zlatište-Debelo BrdoSoukbunar je mnogo pristupaniji i otvoreniji ne samo u odnosu na druge rejone istonog dijela sarajevskog podruja, nego i u odnosu na do danas poznate gradine sa sunanih padina. Pored te injenice, naseobinski kompleks Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar, posjeduje i itav niz drugih polo,ajnih kvaliteta, i u odnosu na gradine koje se nalaze na sunanim padinama. Prvo obronak, koji je ustvari krajni dio Trebevi.a ve. prilino naslonjen na ravnicu, na kojem je situiran naseobinski kompleks ne nalazi se na nekoj velikoj visini, a posebno ne u odnosu na dolinu Miljacke i sarajevsko polje u koje se on praktino spušta, a kojima je prolazila i prapovijesna i protohistorijska komunikacija. Ve.ina gradina sa sunanih padina, sjeverno (sa desne strane Miljacke) se nalazi na višoj visini u odnosu na naseobinski kompleks Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar, uz sve izlo,eno, još ima takav polo,aj da nadgleda visoka prostranstva sarajevskog polja sa kojim ima i neposredan i blizak dodir, i to ne samo prema istonim dijelovima i centrom nad kojim se uzdi,e, nego i zapadne dijelove, pa i one koji se pru,aju iza Vraca, te je njegova vizualna i strateška pozicija odlina. On praktino dominira nad jednim relativno velikim podruje. Radi svega izlo,enog, ne bi trebalo ni da udi dugotrajnost postojanja ove naseobine (i gradine i njenog podgra!a a kasnije antikog naselja) i to kao jednog velikog, ,ivog i osebujnog centra sve od eneolitika pa sve kasne antike, s tim da je potrebno naglasiti da ona danas praktiki ini više-manje sastavni dio urbanog dijela grada Sarajeva. Naseobinski kompleks Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar se nalazi i u blizini razme!a rasprostiranja dvije vrlo jake i bitne kulturne pojave starijeg ,eljeznog doba, koje su se uobliile još u kasno bronano doba i vrijeme velikih migracija i turbulencija. Istono od njega i srednjobosanske kulturne grupe do kraja IV. st. p. n. e., se nalazi glasinaka kultura sa svojom sna,nom autohtonom produkcijom. Naseobinski kompleks Zlatište-Debelo BrdoSoukbunar funkcionira i kao trgovako vorište i prema; 968 Mesihović, Dezitijati, 2007 a) stoarskim arealima Glasinca i jugoistone Bosne, b) stoarskim arealima bjelašnikog masiva i dalje kalinovakog platoa, c) plodnijim i pitomijim zonama Gornje Bosne, ukljuuju.i i matino sarajevsko podruje, konkretno sarajevsko polje, d) rudonosnim zonama Gornje Bosne u blizini, e) preko sarajevskog podruja je prolazila i komunikacija koja je vezala Jadransko more, preko doline Bosne sa panonskim bazenom i srednjim Podunavljem, te je i ta injenica morala imati prilian utjecaj na znaenje naseobinskog kompleksa Zlatište-Debelo BrdoSoukbunar. Prema bogatstvu, vrstu, tipu i obliku nalaza naseobinski kompleks Zlatište-Debelo BrdoSoukbunar je predstavljao i sna,an produkcijski centar, sa razvijenom metalurgijom, zanatstvom i kulturom stalne naseljenosti dugom dva tisu.lje.a. Naseobinski kompleks Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar, nije predstavljao samo gradinu i naselje u koje se smješta poljoprivredno stanovništvo, nego naselje i sa ve. nekim izdiferenciranim i profesionaliziranim zanimanjima i ljudima koji ih obavljaju i ,ive u njemu, a koji su svoju egzistenciju odvojili od bavljenja poljoprivredom kao primarnom djelatnoš.u, npr., zanatstvo, metalurgija, trgovina ili bavljenje duhovnoš.u, umjetnoš.u ili nekom drugom djelatnoš.u. Radi spomenutih injenica, naseobinski kompleks Zlatište-Debelo BrdoSoukbunar je predstavljao i regionalni centar, u prvom redu sarajevskog podruja pa je samim tim logiki pomisliti da je ono bilo i upravni centar i da su se u njemu nalazile ili njemu gravitirale i društvene i politike institucije, ako ne narodnog, a ono plemenskog, lokalnog ili nekog drugog karaktera. Radi sve te va,nosti, ali i zemljopisnog polo,aja i znaaja sarajevskog podruja, odnosno polja, gledano iz perspektive Zapadnog Balkana, ovo podruje je imalo i iznimnu komunikacionu vrijednost i ispod naseobinskog kompleksa Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar du, sarajevskog polja, se vršio predrimski promet. Vjerojatno je ova komunikacija zbog konfiguracije terena išla desnom stranom Miljacke, koja je na istoku sarajevskog podruja sa znatno više ravnijeg prostora od lijeve strane. Iako se nalazi na lijevoj strani naseobinski kompleks Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar je ustvari bio situiran praktino odmah iznad toka Miljacke i bio je vrlo blizu komunikacije koja je u svome glavnom pravcu prolazila desnom stranom; on bi je neposredno nadgledao i vizualno pratio na jednom du,em odjeljku. Ova komunikacija je u istone dijelove sarajevskog podruja morala ulaziti iz nekog pravca, a to je gotovo sigurno bilo iz zapadnog dijela sarajevskog polja koje je mnogo 969 Mesihović, Dezitijati, 2007 prostranije i šire od istoka. U zapadne dijelove sarajevskog polja, odnosno u ilid,ansko podruje shva.eno u širem smislu i krajnje zapadne dijelove današnjeg Novog Grada, na osnovi koncentracije i gravitacije predrimskih nalaza, u konkretnom sluaju polo,aja i situiranosti gradina mo,da su postojale ulazne komunikacije iz sljede.ih pravaca; a) dolinom Bosne. Pored logike, da je dolina Bosne prema sarajevskom polju (sa sjeverozapada) išla jedna predrimska komunikacija potvr!uje i postojanje gradina 1. Gradac, Dvor, Sarajevo-Novi Grad; 2. Grad Svrake, Vogoš.a; 3. Reica, Reica, Sarajevo-Novi Grad; pa mo,da i 4. Gradina, Lokve, Vogoša. b) od prijevoja Ivan i du, rjeice Zujevine gdje postoji niz gradina (1. Gradac, Gradac, Had,i.i, 2. Gradina, Bla,uj, Ilid,a, 3. Rogoš, Bla,uj, Ilid,a, 4. Gubavac, Vrelo Bosne, Ilid,a), od ega se tri posljednje spomenute nalaze zajedno koncentrirane u blizini utoka Zujevine u Bosnu. Inae u porjeju gornje Zujevine je evidentirano postojanje i svetilišta/kultnog mjesta na lokalitetu Trojan, Pazari., Had,i.i; (ne suviše daleko od gradine Borak, Tarin, Had,i.i i ostave Tarin1, Tarin; i uop.e Gornje Lepenice) koje je funkcioniralo još u predrimsko doba, što isto mo,e ukazivati da je ovo podruje bilo prometno i posjeeno c) Mo,da se neka komunikacija spuštala i iz podruja srednje Lepenice bilo prema Zujevini, bilo preko gradina Mala Gradina, Zenik, Ilid,a, i Velika Gradina, Zenik, Ilid,a, prema zoni ⇒sami donji tok Zujevine i rijeke Bosne izme!u uš.a Miljacke u Bosnu i Zujevine i Weljeznice u Bosnu, bilo pored Oštrik, Kuliješa prema Zujevini i današnjim Had,i.ima. d) Isto se tako mo,e pretpostaviti da se neka komunikacija mogla pru,ati i dolinom Lepenice do gradine Borak, Tarin, Had,i.i i ostave Tarin1, Tarin, Had,i.i, i da se spajala na komunikaciju koja je dolazila iz današnje Hercegovine i išla du, Zujevine prema sarajevskom polju. Znai komunikacije koje su iz Hercegovine i iz Lepenice išle prema sarajevskom polju u to podruje bi ulazile izme!u uš.a Miljacke u Bosnu i vrela Bosne, odnosno utoka Weljeznice i Zujevine u Bosnu. e) Vjerojatno su se neke komunikacije pru,ale i prema Gornjem Kotorcu, tj. gradinskom naselju na Ilinjai, i dalje du, Weljeznice prema dubini bjelašnikog masiva U rimsko doba naseljenost se spušta, središte naseobine se premješta, bolje re.i spušta u ravnije oblasti odmah ispod Debelog Brda i Soukbunara, gdje u rimsko doba postoji iznimno naselje, evidentno kao kontinuirani potomak predrimskog naseobinskog kompleksa Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar. Tako je u rejonu današnjeg gradskog centra 970 Mesihović, Dezitijati, 2007 Sarajeva (šira zona Marin Dvora, zone oko utoka Koševskog potoka u Miljacku, Vrbanje mosta itd.) prona!en izniman broj nalaza koji potiu iz antikog doba, i to tragova stalne naseobinske prisutnosti (ostaci zgrada, ak i mozaici; spomenika; nekropola; te dosta pokretnog materijala i novca). Na samom Debelom Brdu evidentirano je sigurno postojanje utvrde (citadele, kastela) u IV. st., i kasnije, pa je mogu.e da je Debelo Brdo kao kastel postojao i u periodu prvih stolje.a rimske vladavine. Sve izlo,eno dokazuje naseobinsko postojanje i ,ivot ovog rejona i to intenzivno i u toku antikog perioda, ukljuuju.i i period obnove romejske vlasti. Potrebno je naglasiti da je na ovom mjestu oko utoka Koševskog potoka u Miljacku i u srednjem vijeku postojalo stalno naselje na kojem su se odr,avali sajmovi i vašari (Utorkovište?), koje je opet isto mo,da predstavljalo na neki nain kontinuiranog nastavljaa antike naseljenosti na ovom podruju. Tako bi i današnje Sarajevo ustvari u sebi baštinilo, prilino široko shva.eno, i postojanje stalne naseljenosti u metalno doba i antiko doba zone današnjeg Centra. Na,alost ime ove antike naseobine, kao ni njenog predrimskog prethodnika nije sauvano. U rimsko doba i kroz ovo za nas bezimeno naselje je prolazila cesta koja je polazila iz Salone i išla prema istoku, ka Drini. Sigurno je onaj pravac ucrtan na Pojtingerovoj karti, sa poetkom u Saloni i završetkom u Argentariji, prolazio i kroz sarajevsko polje i to konkretno kroz naše antiko naselje u sarajevskom Centru. U njega je cesta ulazila sa zapada sarajevskog polja, preciznije reeno iz pravca današnje Ilid,e, odnosno urbanog jezgra R.P. Aquae S…, (ovoj teritorijalno-administrativnoj i upravnoj jedinici je pripadalo i naselje u sarajevskom Centru). Na osnovi koncentracije nalaza (poglavito tragova naseobinske prirode) i naina njihovog gravitiranja i me!usobnog polo,aja, na Ilid,u je saobra.ajnica dolazila kre.u.i se du, rijeke Bosne. O tome bi svjedoili; a) vjerojatne utvrde; 1. Gradina, Svrake, Vogoš.a; 2. Grad Svrake, Vogoš.a (lokalitet u tekstu poznat kao Semizovac); 3. Gradac, Dvor, Sarajevo-Novi Grad; Na posljednje dvije lokacije postojale su i predrimske gradine. b) vjerojatna naselja; 1. Kamenjaa, Vogoša; 2. Marije, Krivoglavci, Vogoša c) vjerojatne vile; 1. Butila, Butila, Ilid,a; 2. Grko Groblje, Svrake, Vogoša; 3. Gornja Jošanica, Vogoša, U blizini uš.a Zujevine u Bosnu isto se nalaze tragovi naseobinske prisutnosti u antiko doba i to; vjerojatno vile 1. Osijek, Osijek,39 Ilid,a; 2. Mekote, Osijek, Ilid,a; a i inae je du, Zujevine, odnosno sa prijevoja Ivan išla saobra.ajnica koja je dolazila iz Narone i 39 Ime lokaliteta. naselja, op.ina po Arheološkom leksikonu BiH. 971 Mesihović, Dezitijati, 2007 Hercegovine. Sude.i po nalazu miljokaza sa natpisom Divo Augusto iz doline Trešanice kod Konjica (Han Vitek) ova saobra.ajnica je bila vrlo rano nastala, i postojala je i bila funkcionalna za vrijeme Tiberijeve vladavine. I antiki naseobinski nalazi (mo,da vila) iz 1. Gromiljae, Raštelica, Had,i.i i 2. Pazari., Pazari., Had,i.i, i tragovi svetilišta Trojan, Pazari., Had,i.i, koje nastavlja svoje postojanje još iz predrimskog doba, mo,da ukazuju na osnovne pravce pru,anja komunikacija u zoni Zujevine. Da je u rimsko doba neka komunikacija postojala i iz pravca srednje Lepenice prema Ilid,i, mo,da bi svjedoili isto naseobinski nalazi; mo,da vila 1. Crkvine, Rakovica-Šamin Gaj, Ilid,a; 2. Despi.a njive, Rakovica, Ilid,a; utvrda Velika Gradina, Zenik, Ilid,a; naselja Bjeluše, Rakovica, Ilid,a. Mo,da se ova komunikacija spuštala od Zenika na lokalni potok, koji se ulivao sam donji tok Zujevine i odatle prema uš.u Zujevine u Bosnu i onda prema urbanom središtu Aquae S… Iz Ilid,e se jedna komunikacija odvajala i prema jugu, pravcem doline Weljeznice i koja je vodila prema široj zoni Donjeg i Gornjeg Kotorca, gdje je isto evidentirano dosta tragova antike naseobinske djelatnosti i to; vjerojatno naselja Naklo, Vojkovi.i, Ilid,a; vila 1. Crna, Donji Kotorac, Ilid,a, 2. Crkvina, Donji Kotorac, Ilid,a. utvrde Gradac, Ilinjaa, Kotorac, na ovom posljednjem lokalitetu je evidentirano i postojanje ranokrš.anskog objekta, mo,da bazilike.40 Inae podruje Ilid,e je «praktino» opkoljeno sa nalazima naseobinske prirode, nadgrobnim spomenicima, natpisima i nalazima pokretnog materijala, te drugim nalazima iz antikog doba, ukljuuju.i u to i zonu Kotorca, zonu Stupskog brda i zonu oko utoka Zujevine u Bosnu i zonu Vrela Bosne. Iz svega izlo,enog mo,e se sagledati da komunikacije u rimsko doba sude.i po koncentraciji nalaza naseobinskog tipa kao da bar u svojim osnovnim konturama slijede predrimske pravce, samo što se one sada slijevaju u banjsko naselje, Ilid,u, koja samim tim predstavlja i saobra.ajno vorište iz kojeg izlazi jedna bitna komunikacija koja se du, sarajevskog polja pru,a prema istoku i prolazi kroz za nas «bezimeno» naselje u podno,ju Debelog Brda. U rimsko doba cesta se negdje oko današnjeg poteza Sarajevska VijenicaBentbaša odvajala u dva pravca, i to : 40 Nije nerealno pretpostaviti da je ova utvrda, sude.i baš po postojanje ranokrš.anskog objekta, slu,ila kao refugij stanovnika urbanog jezgra Aquae S…, i okolnih ravnijih oblasti u nemirnim vremenima seobe naroda, odnosno da se na njoj nastavio ,ivot ilid,anskog grada. 972 Mesihović, Dezitijati, 2007 e) jedan prema sjeveroistoku prema srednjem Podrinju i Domaviji. Da je cesta išla ovim pravcem i to preko sjeveroistoka Starog Grada, i da ona doekala i slavensko naseljavanje, dokaz je ime rjeice Mošanica. f) i drugi prema srednjem i donjem porjeju Prae, gdje se nalazila i col… Ris…, i dalje ka gornjem Podrinju. Na mjestu gdje je cesta prelazila Miljacku, odnosno poela se odvajati u ovom pravcu u srednjem vijeku je postojalo selo Brodac, ije ime je vjerojatan dokaz da se na tom lokalitetu rijeka prebro!avala, još u slavensko, srednjovjekovno doba što je vjerojatno bilo i antiko naslje!e. Kontinuitet gradinagradina-rimske naseobine Zbog udaljenosti navedene na solinskom natpisu, dezitijatski kastel ije ime poinje sa HE…, bez obzira kojim pravcem u zonama središnje Bosne pru,ali Dolabeline ceste, sasvim je realno pretpostaviti da se morao nalaziti u podruju ju,no i jugoistono od zenike kotline, uš.a Lašve u Bosnu i uop.e od lašvanskog porjeja, te istono od planina Vranice i Bitovnje, i zapadno od romanijskog podruja, te sjeverno od bjelašnikog planinskog masiva. Na osnovi ovoga bi u obzir za lokalizaciju dezitijatskog kastela dolazili u obzir; sarajevsko podruje, te podruje ju,no od zenike kotline i sjeverno od sarajevskog podruja (lepenika i kiseljaka oblast, visoka oblast, brezanska i kakanjska oblast). Na sarajevskom podruju (ukljuuju.i i paljanske oblasti i dio srednjeg porjeja rijeke Prae, što ve. ulazi u romanijsko podruje) su do danas, od ukupno 41 u Arheološkom leksikonu BiH registriranih gradina, na samo sedam evidentirani i nalazi iz antikog doba i to na: 1. Gradac, Gradac, Had,i.i, nalazi; rimski kameni spomenik i pojedinani nalaz, 2. Velika Gradina, Zenik, Ilid,a, nalazi; naseobinski tragovi, mo,da utvrda i nekropola ravnih grobova-tri groba sa spaljenim pokojnicima, 3. Grad Svrake, Vogoš.a (lokalitet u tekstu poznat kao Semizovac), nalazi; naseobinski tragovi, mo,da utvrda, 4. Gradac (Ilinjaa), Gornji Kotorac, Ilid,a, nalazi; naseobinski tragovi, mo,da utvrda i ranokrš.anska crkva/bazilika, 5. Debelo Brdo, , Sarajevo-Centar, nalazi; naseobinski tragovi, mo,da utvrda, 6. Gradac Hodidjed, Sarajevo-Stari Grad, nalazi; naseobinski tragovi, mo,da utvrda, 7. Gradina, Gradina, Pale41, nalazi; naseobinski tragovi, mo,da utvrda. Na sarajevskom podruju, i to u oblasti Had,i.a se nalazi i svetilište koje postoji i u predrimsko i u antiko doba Trojan, Pazari., Had,i.i. 41 Mazali., 1939, 25-28; Bešlagi., 1971, 265 973 Mesihović, Dezitijati, 2007 U oblastima sjeverno od sarajevskog podruja i ju,no od zenike kotline i uš.a Lašve u Bosnu u Arheološkom leksikonu BiH je isto evidentirano 41 gradina, od kojih je na 13 do danas imamo evidentirane i nalaze i iz rimskog doba : 1. Zvonigrad, Bo,i.i, Fojnica, nalazi; naseobinski tragovi, mo,da utvrda, 2. Gradac, Višnjica, Kiseljak, nalazi; naseobinski tragovi, mo,da utvrda, 3. Gradac, Homolj, Kiseljak, nalazi; naseobinski tragovi, mo,da utvrda i ranokrš.anska crkva/bazilika, 4. Veliki Gradac, Ramadanovci-Goduša, Visoko, nalazi; naseobinski tragovi, mo,da utvrda, 5. Crkvina, Podastinje, Kiseljak, nalazi; naseobinski tragovi, mo,da utvrda i rimski kameni spomenik, 6. Visoki, Grad Visoko, nalazi; naseobinski tragovi, mo,da utvrda, 7. Gradac, Mokronoge-Gunjae, Visoko, nalazi; naseobinski tragovi, mo,da utvrda, 8. Grad, Gornja Koprivnica, Kakanj, nalazi; naseobinski tragovi, mo,da utvrda, 9. Gradac, Podgora, Breza, nalazi; naseobinski tragovi, mo,da utvrda i novac, 10. Gradina, Dabravine, Vareš, nalazi; naseobinski tragovi, mo,da utvrda; ranokršanska crkva/bazilika; rimski kameni spomenik; hipogej/grobna komora, 11. Gradina, Bre,ani, Kakanj, nalazi; naseobinski tragovi, mo,da utvrda, 12. Bobovac, Dragovi.i-Mijakovi.i, Vareš ,nalazi; naseobinski tragovi, mo,da utvrda i novac, 13. Gradina (Gradac) Karaula, Kakanj, nalazi; naseobinski tragovi, mo,da utvrda. Na dosada vrlo površno pregledanoj najve.oj gradini Gornje Bosne na Oštrik, Kuliješ, Kiseljak nisu prona!eni tragovi antike provenijencije. Znai od ukupno 20 gornjobosanskih gradina na kojima je evidentirano i prisustvo nalaza antike provenijencije, na 20 je utvr!eno postojanje i antikih nalaza. I nije nerealno pretpostaviti da se na nekom od tih 20 lokaliteta nalazila i ona bitna dezitijatska gradina, a koja je 19/20. god. n. e., na solinskom natpisu sauvana kao HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM. Sada je potrebno samo razluiti kojim periodima antikog razvitka pripadaju ti antiki nalazi, kako bi se onda još više suzio izbor. U ovom kontekstu je potrebno otkriti da li su se ti tragovi mogli odnositi i na rane periode rimskog prisustva u Gornjoj Bosni, te razluiti da li je za te utvrde rije o kasnoantikim refugijima. Da bi neko dezitijatsko/gornjobosansko naselje moglo biti HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM, ono je moralo postojati u vremenskom kontinuitetu predrimsko doba – prvo razdoblje rimske vladavine – Veliki Ilirski ustanak -- I. st. n. e., te znai da je moralo sadr,avati naelno kontinuirane nalaze, ali istovremeno biti i respektabilnije, bitnije i ve.e naselje, na glavnom komunikacionom pravcu i u predrimsko doba i na jednoj od Dolabelinih cesti. HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM se nalazio ipak na relativno ve.oj udaljenosti od Salone (ako se cesta Salona-Argentaria mo,e sva, ve.im dijelom ili u nekim dionicama 974 Mesihović, Dezitijati, 2007 identificirati sa Dolabelinim pravcem), u odnosu na Bistue Vetus, Ad Matricem, Bistue Nova i Stanecli, što je vidljivo i iz tabele; udaljenost do HCD u rimskim udaljenost do HCD u miljama kilometrima Bistue Vetus 103 p.m. 151-155 km Ad Matricem 78 114-117 Bistue Nova 58 85-87 Stanecli 34 50-51 Ako bi se Bistue Nova situirala ili u mošunjsko ili neko drugo lašvansko podruje ili u zeniku kotlinu, i to njen ju,ni dio, onda bi dezitijatski kastel sa solinskog natpisa, trebalo situirati ju,nije od kakanjske oblasti, i to ili u visoko, lašvansko-kiseljako, brezansko ili vrlo vjerojatno sarajevsko podruje. Tako bi prvo otpali iz razmatranja sljede.i lokaliteti: 1. Grad, Gornja Koprivnica, Kakanj, 2. Gradina, Bre,ani, Kakanj, 3. Bobovac, Dragovi.iMijakovi.i, Vareš, 4. Gradina (Gradac) Karaula, Kakanj, 1. Gradac, Gradac, Had,i.i, nalazi se uz samu rijeku Zujevinu, i pored je vjerojatno prolazila i predrimska komunikacija i rimska cesta koja je dolazila iz Hercegovine za sarajevsko polje. U kasnoantiko doba je za potrebe lokalne gradnje kamen eksploatiran i na ovom prostoru i u ovom kamenu su bili izra!eni i dijelovi oltarne pregrade iz kasnoantike bazilike koji su tamo prona!eni.42 Ovaj lokalitet je mnogo poznatiji po srednjovjekovnom gradu. Na,alost zbog primata istra,ivanja srednjovjekovnog naslje!a i njegove nesumnjive i vidljive dominacije, predrimsko, rimsko i kasnoantiko naslje!e koje je isto prisutno na ovom lokalitetu, je ostalo u zasjenku, te se ne mogu izvu.i neki precizniji podaci koji bi detektirali ulogu i znaaj ovog mjesta u periodu koji je za nas interesantan. 2. Velika Gradina, Zenik, Ilid,a, situirana je izme!u srednje Lepenice i zone uš.a Miljacke i Weljeznice u Bosnu te donjeg toka Zujevine. Mogu.e je da je i u predrimsko i u rimsko doba pored ili kroz ovaj lokalitet prolazila i predrimska komunikacija i rimska cesta koja je iz srednje Lepenice vodila ka sarajevskom polju. Vjerojatno je u tom sluaju cesta išla nešto ju,nije prema jednom lokalnom potoku koji se ulijevao u sami donji tok Zujevine, neposredno prije njenog uš.a u Bosnu, a odatle je mo,da cesta išla prema Aquae S…. 42 Škegro, 1999, 263 975 Mesihović, Dezitijati, 2007 3. Grad Svrake, Vogoš.a (lokalitet u tekstu poznat kao Semizovac), vjerojatno je slu,ila i kao rimska naseobina uz cestu koja se du, rijeke Bosne pru,ala u sarajevsko polje. neposredno do nje se nalazila mogu.e još jedna rimska utvrda na lokalitetu Gradina, Svrake, Vogoš.a. 4. Gradac (Ilinjaa), Gornji Kotorac, Ilid,a, lokalitet nešto ju,nije od središta današnje Ilid,e, sa desne strane Weljeznice. Pored prapovijesnog naslje!a na njemu je bio i kasnoantiki refugij sa crkvom. Ipak Kotorac se nalazio suviše ju,no uzvodno uz Weljeznicu (njegov komunikacioni pravac je vodio dalje prema bjelašnikom masivu) i nije se mogao nalaziti na glavnom pravcu ceste Salona – HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM. 5. Debelo Brdo, Sarajevo-Centar, rije je o jednom slo,enom lokalitetu koji je zahva.ao ve.e podruje u predrimsko doba uglavnom u zoni naseobinskog kompleksa Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar, a u antiko doba naselje je funkcioniralo u ravnom arealu ispod spomenutog kompleksa. Rimska cesta koja je prolazila podno ovog naseobinskog kompleksa se vrlo lako mo,e smatrati i onom koja se spominje na solinskom natpisu i koja se pru,a do HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM, a sama dugotrajnost i znaenje naseobinske aglomeracije na ovom podruju i u predrimsko i u rimsko doba navodi na pomisao da je ovu zonu potrebno promatrati kao jednu od relevantnih kandidata za detekciju HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM. Na samom Debelom Brdu, koje dominira itavom ovom zonom i u rimsko doba, ukljuuju.i i kasnu antiku evidentno je prisustvo rimske utvrde. Nije suviše napomenuti i da se ovaj lokalitet nalazi ne suviše daleko od središta R.P. Aquae S…, na Ilid,i, upravne i teritorijalne jedinice municipalnog ustroja, koja je zamijenila dezitijatsku civitas. Ako bi zona na Debelom Brdu i oko njega na obli,njim padinama i u ravnom arealu bila HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM, onda bi se moglo vrlo lako objasniti i to da Aquae S… na Ilid,i, odnosno rimsko naselje koje se razvilo oko toplica postaju središte jedne municipalne jedinice, kojoj pripada kompletno sarajevsko podruje. 6. Gradac Hodidjed, Sarajevo-Stari Grad, nalazi se na jednom od prirode dobro postavljenom lokalitetu nakon što se iza!e sa istonog dijela sarajevskog polja. Istra,ivanja ovog lokaliteta su utvrdila njegovu iznimnu va,nost posebno u prapovijesno doba. Pored Hodidjeda su prolazile i predrimske komunikacije i rimske ceste i srednjovjekovni putovi. 43 43 Lokalitet poznat u znanstvenoj literaturi kao Hodidjed postoji u kontinuitetu prapovijest, preko rimskog doba do duboko u srednji vijek i najranije osmansko razdoblje. Hodidjed, odnosno njegov plato Gradište nalazi se na odlino strateškom mjestu, a sude.i po iskopavanjima mr. sc. Lidije Feke,e, ovaj lokalitet je u prapovijesti i protohistoriji predstavljao bitnije naselje sa jakom naseobinskom tradicijom. 976 Mesihović, Dezitijati, 2007 7. Gradina, Gradina, Pale, je lokalitet koji je isto pru,ao dugaak kontinuitet od gradine, preko utvrde iz rimskog doba, do srednjovjekovnog grada. Inae nalazi se na vrhu istaknutog brijega iznad vrela Miljacke. 8. Zvonigrad, Bo,i.i, Fojnica, se nalazi izme!u fojnike i kiseljako-lepenike oblasti. Nalazi se u nešto izoliranijoj zoni, i sigurno nije bila HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM. 9. Gradac, Višnjica, Kiseljak, ustvari predstavlja jedan od dijelova velike aglomeracije Višnjica-Podastinje-Kiseljak, koja je u antiko doba imala izniman znaaj, a naslanjala se i na predrimsku tradiciju naseljenosti u kiseljako-lepenikoj oblasti. U blizini, pored, ili kroz zonu Višnjice (i u ravnom arealu koji se pru,a do desne strane Fojnike Rijeke i u padinskom i brdskom dijelu). prolazila je i predrimska komunikacija i rimska cesta koja bi se mo,da mogla smatrati i onom poznatom sa solinskog natpisa, pa bi se i zona kompletne Višnjice ili bar aglomeracije Višnjica-Podastinje-Kiseljak mogla smatrati kandidatom za detekciju HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM. 10. Gradac, Homolj, Kiseljak, nalazi se sa druge strane, u odnosu na Oštrik, Kuliješ, rijeke Lepenice, na ovom lokalitetu je detektirana rimska utvrda/refugij iz kasnoantikog razdoblja, Mala je vjerojatno.a da se na ovom lokalitetu nalazio HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM 11. Veliki Gradac, Ramadanovci-Goduša, Visoko, je lokalitet koji je situiran na istaknutom brdu Gradina. Mala je vjerojatno.a da se na ovom lokalitetu nalazio HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM. 12. Crkvina, Podastinje, Kiseljak, ustvari pripada velikoj aglomeraciji Višnjica-PodastinjeKiseljak, i po An!eli.u (1963, 156; 160) «po …prostranstvu, a naroito po obilju površinski vidljivog arheološkog materijala, ova gradina spada me!u najve.e u Bosni i Hercegovini. » 13. Visoki, Grad Visoko, predstavlja lokalitet isto dugog trajanja na jednom od dominantnih brda u visokoj oblasti. Ispod njega je prolazila i predrimska komunikacija i rimska cesta, koja je sa sjevera išla du, Bosne i tu se odvajala za kiseljako-lepeniku oblast i sarajevsko podruje, te za brezansku oblast i dolinu Stavnje. Na,alost prapovijesni, a posebno rimski slojevi nisu uslijed posebno intenzivne srednjovjekovne djelatnosti (postoji vrlo bitan grad za srednjovjekovnu Bosnu) sauvani u potrebnoj mjeri kako bi se preciznije i jasnije detektirali i utvrdili razinu razvitka ovog lokaliteta u predrimsko i rimsko doba. 14. Gradac, Mokronoge-Gunjae, Visoko, je lokalitet ija je gradina, na osnovu svoga promjera spadala u grupu najve.ih gradina Gornje Bosne, a u kasnoj antici je slu,ila i kao refugij. Gravitira dolini rijeke Bosne kuda je sigurno prolazila i predrimska komunikacija i 977 Mesihović, Dezitijati, 2007 rimska cesta koja je od kakanjske oblasti išla prema Visokom. 15. Gradac, Podgora, Breza, je jedan od lokaliteta na koji se smještao He(dum) castellum Daesitiatium. Me!utim sam lokalitet na kojem je postojala i gradina i rimska naseobina (mo,da utvrda), vjerojatno se nije nalazio na glavnom cestovnom kraku Dolabeline putne mre,e. U blizini lokaliteta Podgora se nailazi i na toponim Wupa (mjesto nalaza natpisa porodice «Batona»), koji bi sugerirao neko upravno ranosrednjovjekovno podruje. 16. Gradina, Dabravine, Vareš, bio je znaajna lokacija i za predrimsku populaciju i za antiko doba, koja se nalazi na istaknutom grebenu iznad lijeve obale Stavnje, sa vidljivim tragovima rimskih i kasnoantikih fortifikacionih substrukcija. Bazilika na Dabravinama se mogla datirati na potezu kasna antika-srednji vijek. Lokalitet je bogat rimskim nalazima, i neki toponimi (npr. Vardište sa suprotne desne strane Stavnje) ukazuju na postojanje utvrde/kastela.44 Ali injenica da se Dabravine nalaze ipak u dubini porjeja Stavnje i da su van glavnog cestovnog pravca, kao i da u njegovom okru,enju nema znaajnijih tragova iznimnije naseobinske prisutnosti (bar nisu do danas prona!eni ili evidentirani), pomalo ote,avaju identificiranje ovog lokaliteta sa HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM. Ako je cesta Salona-Argentaria podudarna sa cestom do HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM, to bi znailo da je morao postojati i nastavak te ceste do Argentarie, a u sluaju Dabravina to ne bi bila baš realna opcija. Na osnovi ovog kratkog pregleda mogu.ih lokacija, najviše šansi za lokaliziranje HCD imaju naseobinski kompleks Zlatište - Debelo Brdo – Soukbunar (odnosno padine iznad lijeve strane Miljacke i ravniji plato oko Miljacke, sa obje njene strane), naseobinska aglomeracija Višnjica – Podastinje – Kiseljak, ali mo,da ne bi trebalo ni iskljuiti Hodidjed, Visoki i Gradac-Mokronoge. Detaljnija analiza najvjerojatnijih prijedloga  Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar i ravniji areal ispod njega. Sarajevsko polje je zbog svoje konfiguracije, polo,aja i gravitiranosti, nezaobilazno u pru,anju glavnih komunikacija i cesti i u predrimsko i u rimsko doba.45 Ono predstavlja ne 44 Naziv Vardište sugerira postojanje odre!ene stra,arnice, pa i vojne postaje sa druge strane (u odnosu na lokalitet Gradina-Dabravine) rijeke Stavnje. Ta postaja bi na neki nain bila povezana sa Gradinom Dabravine, odnosno naseljem na i oko nje. A i injenica da se pored Vardišta, u zoni Dabravina nalaze i dva toponima Gradina i Gradac mora da ima neko posebno znaenje. 45 O znaaju sarajevskog polja u predrimsko i rimsko v. Yeman, 2000, 126 978 Mesihović, Dezitijati, 2007 samo prostor prostor kroz koji je prolazila i drevna komunikacija koja je od Jadrana preko toka rijeke Bosne vodila ka panonskom bazenu nego i veza i to kao neka vrsta «crijeva» koja povezuje Gornje Podrinje, odnosno pravac prema jugoistoku i središnjem Balkanu sa dolinom Bosne i središnjom Bosnom. Najraniji, do danas prona!eni, nalazi sa ovog lokaliteta pripadaju manjim grupama kasnoneolitskog ili eneolitskog stanovništva. U kasnom eneolitiku na njemu se ve. oblikuje ve.e naselje nosilaca ju,nobosanske grupe vuedolske kulture sa ljevakim centrom za izradu bakrenog oru,ja i oru!a. Otada pa kroz itavo bronano doba Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar ostaje va,niji i naseobinski, ali i privredni (iznimna keramika proizvodnja, metalurgija, zanatstvo i trgovina, ali i poljoprivreda) centar, što se i pored turbulencija i migracija posebno onih iz kasnog bronzanog doba, nastavlja, i to posebno izra,eno, i tokom itavog ,eljeznog doba. Naravno u tih 2000 godina postojanja naseobinski kompleks Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar, nije zadr,avao ni istu narodnosnu i kulturološku, a mo,da i etniku osnovu, ali je kao naselje i to bitnije, postojalo. Na ovom prostoru, pored nesumnjivog postojanja rimske utvrde na Debelom Brdu i visoravni koja mu pripada, sa obje strane Miljacke, na prostoru koji uglavnom pokriva podruje današnje op.ine Centar-Sarajevo (Marin Dvor, ul. Danijela Ozme) prona!en je veliki broj tragova rimske naseobinske djelatnosti (zgrada, vila, utvrda), pa i privrednih pogona---lonarske/keramiarske radionice uz Koševski potok kod današnje Alipašine d,amije i Higijenskog zavoda, te u Kovai.ima sa lijeve strane Miljacke, odmah ispod Debelog Brda, ciglane.46 Evidentirano je više rimskih grobova u skupinama na Marin Dvoru47 i Obali. Na prostoru nove ,eljeznike stanice, sve u istoj zoni, je prona!en objekt sa predstavom konjanika («Traki konjanik»), a širom Sarajeva je prona!eno dosta rimskih kovanica koji pripadaju od Tiberija (14 - 37. god. n. e.) do Valensa (364 - 378. god. n. e.), te od Justina i Justinijana i vrlo zanimljiv nalaz sestercija Didija Julijana. Prisustvo ove kovanice sugerira da je centralni dio Sarajeva, predstavljao jedno od bitnijih putnih i trgovakih stajališta na komunikacijama Salona-Narona-Domavia i Salona-Bistue NovaArgentaria, i da je promet krajem II. st. n. e. ovim pravcem bio izrazito ,iv i sadr,ajan. Jedino bi u tom sluaju bilo mogu.e da u kratkom periodu vladavine jednog cara kojeg pojedine 46 Radimsky, 1896; Škegro, 1999, 251; 257. Opeku su proizvodile radionice sa ,igovima Maximin i Consta…. 47 Kod kopanja temelja za Srednju tehniku školu bio je na!en još jedan grob sa kraja III. st. n. e. Sergejevski, 1932, 23; Isto, 1947, 29 979 Mesihović, Dezitijati, 2007 provincije i vojni zapovjednici nisu od poetka priznavali, da se u kontinentalnom zale!u provincije Dalmacije na!e kovanica njemu posve.ena. A na prostoru današnjeg vrta Zemaljskog muzeja je na!ena i bronana rimska fibula tipa «sidro». Utvrda na Debelom Brdu je postojala i bila korištena i u I. st. n. e., što bi dokazivao jedan denar prona!en na Debelom Brdu, dok bi bronana kovanica Vetranija, kovana u Sisciji 350. god. n. e., sa iste lokacije dokazivao korištenje Debelog Brda i u IV. st. n. e., i to prije bitke kod Hadrijanopolja.48 Inae na Debelom brdu je prona!eno još rimskih kovanica. Naselje na Marin Dvoru je isto postojalo i u I. i II st. n. e., i to sude.i po nalazima pokretnog materijala, npr. fibula. Kao što se iz ovog kra.eg pregleda mo,e vidjeti Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar i ravniji areal ispod njega, nudi i pravo obilje pokretnog materijala, prona!enog posebno u istra,ivanja F.Fiale, koje pripada i eneolitiku, i bronanom dobu i starijem i mla!em ,eljeznom dobu, i rimskom vremenu i kasnoj antici i vremenu seobe naroda. Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar i ravniji areal ispod njega se, gledano u zemljopisnom smislu, ne nalaze u središnjem dijelu dezitijatskog prostora, nego su bili više situirani prema jugoistoku i granici sa drugim narodnosnim i kulturnom pojavama, od kojih za starije ,eljezno doba je potrebno primarno ista.i Autarijatsku narodnosnu zajednicu i glasinaku kulturu. Tako bi se Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar moglo promatrati i kao veliko granino ili bar najisturenije prema jugoistoku naselje, koje i pored iznimnih kulturnih pro,imanja posebno onih iz autarijatsko-«glasinakog» pravca ipak naelno pripada srednjobosanskoj kulturnoj grupi i zajednicama njenim nositeljima, od kojih su najva,nije bile one koje su u mla!e ,eljezno doba inile dezitijatski politiki entitet. U mla!e ,eljezno doba, nakon sloma njihovog mo.nog istonog susjeda, dezitijatske zajednice su se mo,da proširile i prema istoku, ali ne previše i ne sigurno dalje istono od Romanije. Tako bi i pred dolazak Rimljana, sarajevsko podruje opet inilo jugoistoni dio dezitijatskog prostora. Ali to što se neko naselje nije nalazilo u središtu teritorije koju je odre!eni narod zauzimao ne mora znaiti da ono nije bilo i njegovo glavno upravno, kulturno, duhovno, ekonomsko, društveno itd., naselje. Normalno je bilo da se dezitijatske zajednice sa sarajevskog podruja ujedinjavaju sa drugim zajednicama Gornje Bosne i lašvanskog porjeja, pa i da to ujedinjavanje kre.e sa sarajevskog podruja u tim pravcima zbog injenice da je rije o jednoj zemljopisnoj i prirodnoj cjelini. Oblasti od Starog Grada pa do Gornjeg Podrinja su iznimno planinskog karaktera, sa zajednicama koje potpuno zavise od stoarstva, za razliku od onih na zapadu u kojima je bila prisutna i zemljoradnja, rudarstvo 48 Sergejevski, 1947, 40-41 980 Mesihović, Dezitijati, 2007 itd. Osim toga i zajednice Gornje Bosne i lašvanskog porjeja su narodnosno i kulturno srodne i samim tim mnogo bli,e nego što bi to bio sluaj sa postautarijatskim zajednicama na istoku, pa je loginije da se ujedinjavanje, ako je taj proces vodila dezitijatska zajednica sa sarajevskog podruja, odvijalo prema zapadu. Uz to nakon sloma Autarijata, keltska hegemonija se proširila na dobrom dijelu vanhelenskog Balkana, a Dezitijati sa sarajevskog podruja mogli su biti prvi koji su spoznavši nestanak tako mo.nog i tradicionalnog susjeda, kakav su bili Autarijati, osjetili potrebu za ujedinjavanjem uslijed keltske opasnosti. Osim toga, dodjeljivanje odre!enog narodnosnog, zemljopisnog, ili nekog drugog prisvojnog atributa odre!enom naselju ili ak pokrajini je svojstveno upravo naseljima i oblastima na granici, krajini ili «prvoj liniji» u odnosu prema nekome. Na taj nain bi se argument da Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar i ravniji areal ispod njega nisu bili HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM, jer se nisu nalazili na zemljopisno središnjem dijelu dezitijatske teritorije, mogao prilino relativizirati.  Naseobinska aglomeracija Višnjica-Podastinje-Kiseljak. Navedena zona predstavlja drugi mogu.i lokalitet koji bi se mogao dovesti u vezu sa HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM. Ovaj areal se mo,da nalazio na pravcu pru,anja i Dolabeline ceste i ceste Salona-Argentaria, a i nalazio se za razliku od šire zone ZlatišteDebelo Brdo-Soukbunar, u unutrašnjosti dezitijatskog podruja. Podruje Višnjice je vrlo bogato antikim nalazima i to posebno onim naseobinske prirode, koji otkrivaju postojanje naselja i zgrada i kasnoantike crkve/bazilike. Inae tragovi nastambi i zgrada iz rimskog doba su evidentirani, pored Gradac, Višnjica, i na lokalitetima, 1. Višnjica polje, Donja Višnjica, Kiseljak; 2. Mravnjae 1, Višnjica, Kiseljak, sa tragovima i mozaika; 3. Bijele Vode, Gornja Višnjica, Kiseljak; Na lokalitetu Gornja Višnjica-Begovi.i, Kiseljak, prona!eni su tragovi postojanja kasnoantike krš.anske crkve/bazilike (mo,da ak i dva ranokrš.anska lokaliteta crkve/bazilike na Begovi.a njivama---sigurno--- i Begovi.a guvnu---mo,da---). Zanimljivo je da se starokrš.anski objekt ili objekti nalazi/e na padinama Gornje Višnjice, a ne u ravnijom arealu Višnjice polje i Mravnjaa, što pokazuje da se dominanta naseljenost u kasnoj antici i nesigurnim razdobljima ponovo pomjera na padine Gornje Višnjice. Inae u naseobinskoj aglomeraciji Višnjica-Podastinje-Kiseljak, prona!eno je i dosta antikih grobnica, spomenika i natpisa koji otkrivaju razvijeno i komunikacijski otvoreno i prometno podruje, što je rezultat i injenice i da se u zale!u ove aglomeracije nalazilo i bogato rudonosno podruje. O tome dovoljno govore i nalazi novca i ostave novca. 981 Mesihović, Dezitijati, 2007 Toponimija „glavnih kandidata“ Mnogobrojni ostaci predrimskih naseobina koja su egzistirala u ,eljezno doba i isto tako mnogobrojni naseobinski nalazi antike provenijencije, a koji su samo do danas otkriveni, ukazuju na razvijeni i bogati naseobinski ,ivot stanovništva Gornje Bosne koje je izvorno i ve.inski dezitijatske narodnosne pripadnosti. To nesumnjivo sugerira postojanje velikog broja naselja i na razvijenu kulturu naseobinskog ,ivota i u predrimsko i u rimsko doba sve do avarsko-slavenskog naseljavanja u prvoj polovici VII. st., i promjene osnove etnike slike. Na,alost, izvorna gra!a (iz natpisa, djela antikih i kasnoantikih pisaca, Ptolemejeva karta, Antoninov itinerarij, Pojtingerova karta, Ravenjanin) pru,aju vrlo malo naziva koja se sigurno, vjerojatno, pretpostavljeno ili isto špekulativno odnose na neka naselja iz Gornje Bosne. Kao što se iz svega izlo,enog mo,e vidjeti, za desetine do danas registriranih lokaliteta, postoji mogu.nost nominiranja sa vrlo malo poznatih imena, od kojih se samo etiri sigurno odnose na dezitijatsko podruje; He(dum) castellum Daesitiatium, Aquae…, Bistue Nova, Stanecli. Ostala spomenuta imena se mo,da i ne odnose na naselja i lokacije sa dezitijatskog podruja. Velika ve.ina izvornih imenskih oblika za ,eljeznodobna i antika naselja Gornje Bosne su izgubljena, najviše uslijed djelovanja zbivanja vezanih za prvu polovicu VII. st. n. e., kada je došlo do masovnijeg priliva novog etnikog i jezinog faktora na ilirske prostore, i kada se desilo brutalno rušenje antikog sustava i naina ,ivota i razaranje u velikim razmjerima, bez mogu.nosti djelotvorne obnove ranijeg naina ,ivota i sustava. Takav radikalni prijelom ostavio je kao posljedicu i pojavu terminološke zamjene koja se doga!a i na mikro-prostoru, odnosno i u sluajevima lokalnih nazivlja za naseobine ili naseobinske komplekse. U tom sluaju bi današnji nazivi, pogotovu ako je rije o terminima koji se odnose na neku specifinu prirodnu karakteristiku, u stvari u sebi mo,da krili i imena iz antikog, pa zašto ne pretpostaviti i iz predrimskog doba, posebno ako se ima u vidu kontinuitet pojedinih naselja.49 Primjeri : 49 Dobar nain odre!ivanja znaenja i karaktera lokaliteta pru,aju i slavenski nazivi gradina, grad, gradac, grdonj i sl, kojim se detektiraju predrimska naselja, kao i nazivi crkvina, crkvište, i sl., kojim se opet detektiraju lokacije na kojim su se nalazila neke naseobine, znaajnim dijelom i antikog podrijetla. 982 Mesihović, Dezitijati, 2007 1. Sadašnje ime sarajevskog naselja Ilid,a, na kojem se nalazilo urbano jezgro Aquae …, predstavlja na neki zanimljiv nain kontinuitet sa antikim nazivom. Na turskom jeziku „ilid,a“ znai tople vode, toplice, banja isto kao i njen latinski naziv aquae-toplice,50 2. Sadašnje ime grada Tuzle je komplementarno sa latinskim Salines, jer „tuz“ na turskom znai sol, a u srednjem vijeku podruje Tuzle je bilo poznato kao Soli. A pošto Tuzla ima vrlo dug kontinuitet postojanja (upravo zbog eksploatacije soli) još iz neolitika, nije nemogu.e pretpostaviti da je njeno ime i u predrimsko doba, pa i dalje u metalno doba, pa zašto ne i u neolitiku imalo veze sa soli.51 3. Današnja Srebrenica se vrlo vjerojatno nalazila u okviru onoga što je na Pojtingerovoj karti oznaeno kao Argentarija, Samo ovi navedeni primjeri pokazuju kako se konkretno nazivi koji su se upotrebljavali u antikom razdoblju mogu na.i i analizom danas korištenih imena. Istina ta imena su se prilagodila novim uvjetima, potrebama, te,njama i ciljevima koje su vremena i prilike koje su ta vremena kreirala, ali su ona ipak iako na razliitim jezicima, (i stranim i doma.im---onim koje govori velika ve.ina stalno naseljenog, domicilnog stanovništva konkretnog podruja u konkretnom razdoblju) imala istu pojmovnu sadr,inu. Radi toga nije na odmet osvrnuti se i na sadašnje nazive na lokacijama na kojima se mo,e pretpostaviti da se nalazio HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM. Kada se ovo pitanje razmatra potrebno je ukazati da je ubjedljivo najve.i broj naziva koji se pojavljuje na ovim lokacijama 50 Po Evansu (1876, 240) “It is at least worth noticing that the thermal springs at Illidzie, not far from the place where we found the bas-relief of Cupid, are still known to the Bosniacs as Banja”. Po ovome bi i lokalno stanovništvo koristilo još jedan više-manje doma.i termin-sinonim za Toplice kao naziv za Ilid,u i to bez pridjevnog dodatka. Naša rije “banja” je ustvari iskvarenica latinske rijei „balneae“ (balineae), arum, f = kupalište ili balneum, i, n= kupatilo, kada. Ova injenica, kao i op.enito nazivlje za toplice na zapadnom Balkanu u vidu rijei „banja“ koje koristi slavenska govorna populacije, Evansa (1876, 239 - 240) navodi na pomisao da su doseljeni slavenski govornici od svojih starosjedilakih romaniziranih susjeda preuzeli njihovu rije za toplice. Ako je lokalno stanovništvo za Ilid,u koristilo termin Banja, onda je mogu.e pretpostaviti da ilird,anski Akvis nije odjednom nestao i pao u zaborav, nego je u razliitim formama pre,ivio, o emu bi svjedoilo i njegovo ime. I to bi potvr!ivalo neku kontinuiranost ,ivota vezano za ljekovita sumporna vrela bar na ilid,anskom prostoru. I vjerojatno se u srednjem vijeku Ilid,a nazivala Banja (slino kao i dio rimskih toplica u Zapadnoj Europi), pa bi u osmanskom periodu bilo to prevedeno tursko-osmanskom rije.i Ilid,a. I arheološki nalazi iz ranog srednjeg vijeka potv!uju trajniji boravak odre!ene populacije na ilid,anskom prostoru. O ovome v. i Mesihovi., 2008, 51 O ovom sustavu doslovnih prevedenica (kalkovi) emu je uzrok postojanje i bilingvizma v. Sui., 1995, 21-22; Isto, 2003, 75-76 983 Mesihović, Dezitijati, 2007 nedvosmisleno slavenski, ali to ne mora znaiti da se mo,da u njima ne krije ista pojmovna sadr,ina koja je bila detektirana odgovaraju.im terminima i u antiko i u predrimsko doba. 52 Da bi se mo,da pokušao identificirati naziv nekog od va,nijih lokaliteta na kojima su evidentirani tragovi postojanja gradine i antikih naseobina, naveš.emo itav niz toponima i hidronima koji se nalaze ili gravitiraju u bli,oj udaljenosti od tih lokaliteta.53 1. Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar i ravniji areal ispod njega Za ovu zoni potrebno je navesti da je rije o sarajevskom urbanom podruju, tako da je njegova toponimija dobrano «kontaminirana» urbanizacijom i uvjetovano i prilago!avanjem nazivlja. Ipak je potrebno navesti nazive: Zlatište (vrlo indikativan naziv), Debelo Brdo54, Soukbunar (urbano naselje-turski naziv), Grad (na Debelom Brdu), planina Trebevi., Vranjae, te sarajevska gradska naselja; Vraca, Grbavica, Marin Dvor, Carina, Vrbanja Most, Potekija, Skenderija, Urjandedina, Širokaa, itd., rijeka Miljacka, Koševski potok. 52 Imena pojedinih naselja koja su poznata iz literarnih i epigrafskih vrela mogla su biti izvedena i iz naziva lokalnih zajednica (narodnosnog, plemenskog, bratstvenog ili rodovskog karaktera), kojima su ta naselja slu,ila u predrimsko doba kao središta. Kao primjer mo,e poslu,iti i HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM gdje se upravo susre.e jedno narodnosno ime. Burnum isto nosi ime zahvaljuju.i postojanju jedne lokalne zajednice i to vjerojatno liburnskog plemena Burnista, što samo potvr!uje tezu da su ve.e i znaajnije gradine nosile i imena lokalnih zajednica, što se kasnije prenijelo i na rimska naselja, koja su se razvila iz gradinskih naselja. Slino se nalazi i u primjerima Varciani po Varceji i Kornakati po Cornacumu (Sotin). Zaninovi., 2003, 445 53 Uz toponimiju i hidronimiju glavnih kandidata za lokaliziranje dezitijatskog kastela He...nije naodmet spomenuti i toponime i hidronime sa nekih drugih vrlo bitnih lokaliteta, kao što su : 1. Ilinjaa u Gornjem Kotorcu (rijeka Weljeznica, Vojkovi.i, Donje Mladice, Kamenjae, Gornje Mladice). 2. Bobovac. Prostor jedne od srednjovjekovnih bosanskih prijestolnica vrlo je bogat toponimijom, dobrim dijelom sa izvorno srednjovjekovnim podrijetlom (Kraljeva Sutjeska, rijeka Trstionica, rjeca Bukovica, Poljani, Priod, Ljestvae, Kovai.i, Gajine, Šepevci, Kuukovi.i, Dragovi.i, Krša, Dragovi.ko brdo, Pelaše, Prijevoj, Mijakovi.i, Jusi.i, Borovi, Kolakovi.i, itd. 3. Hodidjed (Gradište, Kovaevac, Gradac, Vidovi.i, Tvrtkovi.i, rjeica Lapišnica, Makovac, Gnjilo brdo, Brda, Zlokos, Hreša, Bulozi). U antiko doba je mo,da bio eksploatiran i kamenolom u Lapišnici, o emu bi posredno govorilo i ime lokaliteta (lapis, idis, m-kamen). U tom sluaju Lapišnica bi slu,ila kao majdan za dobivanje kvalitetnog kamena za graditelje antikog «Sarajeva». 4. Pored navedenih, smatramo shodnim da navedemo i toponimiju i hidronimiju zone na i oko do danas najveće poznate gradine Gornje Bosne Oštrik, Kuliješ (Dobra Voda, Bele Vode, Homolj, Tulica, Batalovo brdo (nesumnjivo ime srednjovjekovnog podrijetla), Kramnik, Danac, Kosa, Rilj, Bašče, Drozgometva, rijeka Lepenica). 54 O imenu Debelo brdo na zapadnom Balkanu v. Sui., 1995, 22 984 Mesihović, Dezitijati, 2007 2. Naseobinska aglomeracija Višnjica-Podastinje-Kiseljak Ova znaajnija naseobinska aglomeracija je obuhva.ala jedno široko podruje, na kojem se danas sre.u sljede.i nazivi; Višnjica-polje, Višnjica, Gradac (na Višnjici), potok Rikavac, Badnjevi, Brezovina, Gaj, Drenova Kosa, Pari,evi.i, Kiseljak, potok Kreševka, Kiselja.ica, Vizma, rijeka Lepenica, Fojnika rijeka, Klju, Bijele Vode, Podastinje, Podastinjsko brdo, Umac, Kri,i.i, Gromiljak (svoje ime upravo duguje aktivnosti iz antikog razdoblja, tj. uslijed djelatnosti iskorištavanja metala). Svi spomenuti nazivi, bar na osnovu površne analize, ne otkrivaju neki mogu.i put kojim bi se trebalo kretati kako bi se detektiralo antiko, pa mo,da preko toga i predrimsko ime ove naseobinske aglomeracije ili zone. 985 Mesihović, Dezitijati, 2007 Prilog:SVPPLEMENTVM I Šema razvitka politikog ustroja na tlu Gornje Bosne do srednjeg vijeka politika formacija nositelji vrijeme ? ? ? ⇓ ⇓ ?-33. god. p. n. e? politiki entitet ⇐ ⇒ Dezitijati u smislu nezavisne politije ⇓ ⇓ ⇓ ⇓ 33. god. p. n. e-kraj II. i peregrinska civitas☺ ⇐ ⇒gra)ani dezitijatske poetak III. st. n. e☺ civitas☺ ⇓ ⇓ ⇓ kraj II. ili poetak III. st. n. rimsko provincijalno ⇐ ⇐ ⇐municipalni e.-poetak VII. st. ⇒stanovništvo ⇓ ustroj⇐ ⇓ ⇓⇒⇔⇐⇐AVARSKO-SLAVENSKO RUŠENJE ROMEJSKE VLASTI I DOSELJAVANJE ⇓ -poetak VII. st. n. e.⇓ Bosanski banat simbioza starosjedilakog Od prve polovine VII. st. ⇓ ⇐⇐⇐ provincijalnog samostalna sklavinija ⇒ stanovništva i poglavito slavenskih doseljenika ☺napomena 1.. U periodu od 6-9. god. n. e. Dezitijati su bili jedni od predvodnika velikog ilirskog ustanka, u toku kojeg su izašli ispod ingerencija rimske uprave i zakratko se prestali nalaziti u statusu peregrinske civitas, Dezitijati nisu samo obnovili samostalnost u odnosu na Rimsku dr7avu, nego su i jedan dio svoga izvornog politikog suvereniteta i ingerencija prenijeli na novouspostavljeni ustaniki Savez. Nakon ugušenja ustanka, Dezitijati i njihova politija su se ponovo našli u statusu peregrinske civitas, ali ovaj put sa smanjenim opsegom ingerencija, prava i raspolaganja svojim suverenitetom. II. Rimsko-ilirski ratovi koji zahva8aju i zapadni Balkan do 6. god. n. e. Rat I. ilirski rat Vrijeme 229. god. p. n. e. 985 Rimski zapovjednici Gnej Fulvije Centumal Mesihović, Dezitijati, 2007 II. ilirski rat 219. god. p. n. e. III. ilirski rat Rat sa Japodima i drugim ilirskim i keltskim narodima Rat u zapadnoj Panoniji 168. god. p. n. e. 171. god. p. n. e. I. Delmatski rat Ardijejski i plerejski rat Japodski i liburnski pohod zapadnobalkanski pohod (ukljuuju8i i II. delmatski rat) III. Delmatski rat Rat za Promonu Izme)u 159. i 156. god. p. n. e. 156-154. god. p. n. e. 135. god. p. n. e. 129. god. p. n. e. 119. god. p. n. e. 78-76. god. p. n. e. 50. god. p. n. e. L.Emilije Paul i M.Livije Salinator L.Anicije Galo Kasije Longin Konzul Kornelije Gaj Marcije Figul i Publije Kornelije Scipion Nazika Servije Fulvije Flak Gaj Sempronije Tuditan Lucije Kornelije Kota (na Segestiku) i Lucije Cecilije Metel (na Delmate) Gaj Koskonije Lokalne rimske snage (namjesnik Ilirika je tada bio Gaj Julije Cezar) Aul Gabinije1 Publije Vatinije Balbije poraz Decija Bruta2 Azinije Polion3 Delmatski rat* 48-47. god. p. n. e. Delmatski rat* 45. god. p. n. e. Delmatski rat* 44. god. p. n. e. Japodski rat 43. god. p. n. e. Zapadnobalkanski i 40-39. god. p. n. e. delmatski rat* (pohod prema Makedoniji) i rat sa ju7nim Parthenima Oktavijanov veliki rat 35-33. god. p. n. e. Oktavijan Panonski rat 12-9. god. p. n. e. Agripa i Tiberije Neron Delmatska pobuna 12/11. god. p. n. e. Tiberije Neron Delmatska (delmatinska) 10. god. p. n. e. Tiberije Neron pobuna * (IV. Delmatski rat?). Spomenuti pohodi su ustvari bili jedan od segmenata gra)anskog rata Cezara i Pompeja u kojem su Delmati zauzimali anticezarovsku stranu. U toku ovih godina vodile su se teške borbe pompejevaca, republikanaca i pojedinih ilirskih naroda, u prvom redu Delmata na jednoj strani i procezarovskih i uop8e proprovincijskih snaga koje su se oslanjale na Salonu i Epidaurum. Naj7eš8e borbe vo)ene su u periodu 49-47. god. p. n. e. (o borbama na sjevernom i srednjem Jadranu i njegovom neposrednom zale)u za vrijeme gra)anskog rata v. Tomi8, 1885, 189; 199; Bojanovski, 1988, 39-40; Mari8, 1989, 59; Zaninovi8, 1996, 211; Isto, 1998, 40-42; Isto, 1999, 214-215; 218; Šašel Kos, 2004 A, 161-166; Isto, 2005 A, 335 – 374 –prilino detaljan i dobar 986 1 Rije je o istoj osobi koja je bila i predlaga Lex Gabinia 67 god. p. n. e. i namjesnik Sirije 57-54. god. p. n. e. 2 Šašel Kos, 1999, 259 3 App. de bell. civ. V, 75; Cass. Dio XLVIII, 41; Šašel Kos, 1999, 258 i fus. 21 Mesihović, Dezitijati, 2007 analitiki prikaz).4 Rije je o jednom dugotrajnom skoro dvodecenijskom sukobu sa Delmatima koji se odvijao u više sukcesivnih faza, ukljuuju8i i Oktavijanov pohod na njih 34. i 33. god. p. n. e. Pored navedenih pohoda potrebno je spomenuti i druge ve8e rimske ratove sa domorodakim narodima koji su se odvijali na središnjem balkanskom prostoru, a koji su se posredno mogli osjetiti svojim posljedicama i na prostorima zapadnog Balkana. 1. Pohod Lucija Kornelija Scipiona Azijagena (popularski konzul iz 83. god. p. n. e.) iz 84. god. p. n. e., kojim je slomljena ofenzivna mo8 Skordiska (Papazoglu, 1969, 241-255). Skordisci su još od sredine II. st. p. n. e., pa sve do pohoda Lucija Kornelija Scipiona Azijagena vodili konstantne ratove na srednjobalkanskom podruju sa Rimljanima (Papazoglu, 1969, 218-241; Šašel Kos, 2005 A, 490 - 492).5 Nakon du7eg višedecenijskog zatišja posljednji zabilje7eni u nama poznatim izvorima, rat sa Skordiscima je vodio Tiberije 16. god. p. n. e. 4 U ovom periodu se vjerojatno desio i poraz Daorsa, koji su tradicionalno bili na rimskoj, odnosno u konkretnom ratu cezarovskoj strani i razaranje njihovog središta Daorsona. Terminus post quem poraza Daorsa je poetak gra)anskog rata, sijeanj 49. god. p. n. e. kada se razbuktao rat širom mediteranskog svijeta, a terminus ante quem je prolje8e 47. god. p. n. e., odnosno povlaenje Marka Oktavija, zapovjednika pompejevsko-republikanskih snaga na Jadranu (mo7da bi ga ak mogli i prezicnije odrediti izme)u Gabinijevog poraza i prolje8a 47. god. p. n. e. kada je bio naj7eš8i pritisak na Salonu i Epidaurum). I nakon konanog poraza Pompeja Delmati su se godinama još opirali Cezaru i Rimljanima. Op8enito gledaju8i, na Cezarovoj strani (Ilirik je tada pripadao Cezaru) su se na jadranskoj obali i njenom zale)u nalazili oni elementi koji su i inae bili lojalni Rimskoj dr7avi, odnosno trenutnoj rimskoj upravi na istonom Jadranu iji je reprezent bio Cezar. U prvom redu tu u obzir dolaze rimsko-italske zajednice naseljene na spomenutom prostoru, ali i one domorodake zajednice koje su se i do tada oslanjale na rimsko prisustvo. S druge strane, oni elementi, u prvom redu Delmati, iji je odnos prema rimskom prisustvu na istonom Jadranu upitan, sumnjiv pa i otvoreno neprijateljski iskoristili su gra)anski rat i stavili se prirodno na protivnu stranu u odnosu na Cezara, jer je on za njih predstavljao rimsko prisustvo i vladavinu na «njihovom» podruju. Delmati su se uostalom od ranije i zbog sluaja grada Promone nalazili u ratu sa Cezarom i stali bi na stranu ili podr7ali bilo koga samo da je protiv Cezara. Oni su tako pomaganjem Pompejevaca i napadima na polo7aje cezarovaca ustvari išli za ostvarivanjem svojih ciljeva i interesa, a to je smanjivanje rimskog prisustva. 5 Postoje pretpostavke da je 156. god. p. n. e. pored Delmata vo)en opse7niji ratni poduhvat na poluotoku koji je obuhvatio i Panone i Skordiske (Polyb. fr. 64; Papazoglu, 1969, 218-219); Po sadr7ajima (periochae) Livijevih knjiga LIII. i LIV. i 141 god. p. n. e. bile su vo)ene borbe sa Skordiscima, a po bilješki iz sadr7aja LVI. knjige sa Skordiscima se 135. god. p. n. e. borio pretor Marko Koskonije (Oksirinški papirus 987 sa sadr7ajima -periochae-- oko desetak Livijevih knjiga XXXVII-XL i XLVIII-LV). Posebno te7ak rat sa Skordiscima je vo)en u periodu nakon 120. god. p. n. e. a) 119. god. p. n. e., na osnovi Letajskog natpisa zna se za veliku pobjedu kvestora Marka Anija nad Skordiscima i Medima. Mesihović, Dezitijati, 2007 2. «Bellum Dardanicum» iz 75-73. god. p. n. e., koji je sa rimske strane vodio Gaj Skribonije Kurio i u toku kojeg su rimske trupe izbile na Dunav. 3. Veliki rat koji je briljantno vodio Marko Licinije Kras 29-28. god. p. n. e., na jedan široki prostor središnjeg i istonog dijela poluotoka. (Papazoglu, 1969, 316-328; Šašel Kos, 2005 A, 502 - 505). Pored ovih ratova, koje su domorodaki narodi (ako bi se u njih raunali i Skordisci---keltske pridošlice—koji su bili izmiješani sa Ilirima i Traanima, Strab. Geo. VII, 3,11; Isto, VII, 5,2) potrebno je navesti i rat 179-176. god. p. n. e. koji su Dardanci vodili protiv napada Bastarna i Skordiska, a vo)eno planovima makedonskog kralja Filipa V. III. Pregled anga7iranih rimskih legija u toku rata 6-9. god. n. e. 1. II. Augusta 2. IIII. Scythica 3. V. Macedonica (jedno vrijeme se zvala i Scythica) 4. VII. Paterna (zvala se i Macedonica) * b) 116. god. p. n.e., rat izvjesnog Fabija (mo7da se odnosi na Kvinta Fabija Maksima Eburna, konzula za 116. god. p. n. e.) c) 114/113. god. p. n. e., rat i katastrofalan poraz Gaja Porcija Katona d) 113/112. god. p. n. e., rat i uspješne operacije Gaja Cecilija Metela Kaprarije e) 112/111. god. p. n. e., rat i uspjeh Marka Livija Druza f) 110/109. god. p. n. e., vrlo uspješan rat Marka Minucija Rufa ukljuuju8i i pobjede nad nekim drugim srednjobalkanskim i trakim narodima. Uz ratove sa Skordicima, rimski namjesnici i vojskovo)e su vodili borbe i sa drugim srednjobalkanskim i trakim narodima pa su tako vo)eni ratovi; a) protiv Traana, vodio iznimno uspješno Tit Didije ili 104. god. p. n. e. ili 101/100. god. p. n. e. b) rat sa Dardancima i Medima 97. god. p. n. e. Borbe sa trakim narodima i Skordiscima se intenziviraju od poetaka drugog desetlje8a I. st. p. n. e., navo)ene i od Mitridata koji je i time ugro7avao rimske pozicije na Balkanu-Mitridat je i okupirao Trakiju i dobar dio Makedonije 87. i 86. god. p. n. e. 988 a) rat Gaja Sentija Saturnina protiv Meda i itavog niza trakih naroda koji su opljakali i Dodonu, b) Sulin pohod na Trakiju i središnji Balkan 85. god. p. n. e., c) i konano veliki rat i pobjeda Lucija Kornelija. Mesihović, Dezitijati, 2007 5. VIII. Augusta 6. VIIII. Hispana 7. XI.* 8. XIII. Gemina 9. XIV. Gemina 10. XV. Apollinaris 11. XVI. Gallica 12. XX. Valeria Victrix* 13. XXI. Rapax* 14. ? 15. ? Napomena *; Nazivi pored broja legije su se mijenjali, najbolji primjer pru7a legija VII., koja je od 42. god. n. e. od Senata dobila poasni naziv Claudia pia fidelis., Tako su pojedini nazivi mogli nastati i u kasnijem periodu, nakon završetka ustanka. IV. Bitke u ustanku od 6. do 9. god. n. e. 6. god. n.e. 1. Bitka kod taborišta (ustanika pobjeda) 2. Napad na Sirmijum (rimska pobjeda) 3. Bitka na Dravi (rimska pobjeda) 4. Napad na Salonu (rimska pobjeda) 5. Prva bitka kod Apolonije (rimska pobjeda) 6. Druga bitka kod Apolonije (ustanika pobjeda) 7. Prva bitka sa Mesalinusom (ustanika pobjeda) 8. Druga bitka sa Mesalinusom (rimska pobjeda) 9. Bitka na planini Alma (traka pobjeda) 10. Bitka sa Aulom Cecinom Severom (ustanika pobjeda) 7. god. n. e. 1. Bitka kod Vulkajskih movara (neriješeno) 8. god. n. e. 989 Mesihović, Dezitijati, 2007 1. Bitka dvojice Batona (pobjeda Batona Dezitijatskog) 2. Opsada panonskog uporišta (uspjeh Batona Dezitijatskog) 9. god. n. e. 1. 2. 3. 4. 5. Opsada Splonuma (rimska pobjeda) Opsada Raetinuma (rimska pobjeda) Opsada Seretiona (rimska pobjeda) Opsada i bitka za Andetrij (rimska pobjeda) Opsada i bitka za Ardubu (rimska pobjeda) 990 Mesihović, Dezitijati, 2007 Karte Zemljopisna pozadina povijesnih zbivanja 991 Mesihović, Dezitijati, 2007 Karta dezitijatskog podruja po Paškvalinu, 2000, 241, prilog 7 Keltske i panonske (ilirske) populacije po Gabler, 1982 (preneseno iz Buzov, 2005, 128, fig. 5) 992 Mesihović, Dezitijati, 2007 Ilirske komponente (kartu izradio S.Mesihovi.) Teritorija dezitijatske politeje (kartu izradio S.Mesihovi.) 993 Mesihović, Dezitijati, 2007 Predlo0eno kretanje Oktavijana u vrijeme 35-33 god.p. n. e. (kartu izradio S.Mesihovi.) Faze osvajanja Panonije po Tóth (preneseno iz Buzov, 2005, 130, fig. 7) 994 Faze osvajanja Panonije po Movcsy (preneseno iz Buzov, 2005, 131, fig. 8) Mesihović, Dezitijati, 2007 Rimsko Carstvo u vrijeme Augusta, dinastija Julijevaca-Klaudijevaca i Flavijevaca po Bruji., 2005, 85 995 Mesihović, Dezitijati, 2007 996 Mesihović, Dezitijati, 2007 997 Mesihović, Dezitijati, 2007 998 Mesihović, Dezitijati, 2007 (kartu izradio S.Mesihovi.) 999 Mesihović, Dezitijati, 2007 (kartu izradio S.Mesihovi.) 1000 Mesihović, Dezitijati, 2007 (kartu izradio S.Mesihovi.) 1001 Mesihović, Dezitijati, 2007 (kartu izradio S.Mesihovi.) 1002 Mesihović, Dezitijati, 2007 (kartu izradio S.Mesihovi.) 1003 Mesihović, Dezitijati, 2007 (kartu izradio S.Mesihovi.) 1004 Mesihović, Dezitijati, 2007 Karta rasprostriranja Dezitijata i drugih domorodakih naroda po Stipevi.u (1974, 37) Karta rasprostiranja Dezitijata i drugih domorodakih zajednica po Borivoju <ovi.u (iz knjige Od Butmira do Ilira 1976, 118) 1005 Mesihović, Dezitijati, 2007 Podruje upravne nadle0nosti i ekonomskog i kulturnog utjecaja rimskog naselja Aquae S…. (po @eman, 2000, 124) Karta provincija po Bojanovskom, 1988, Rimske provincije Dalmacija i Panonija s oznaenim središtima municipalnih gradova) 1006 Mesihović, Dezitijati, 2007 Karta---granica Dalmacije i Panonije u Bosni i Hercegovini (prijedlozi granine linije kod niza autora)----karta uzeta iz Škegro, 1991, 54, karta 1 Karta rasprostiranja Dezitijata i drugih domorodakih zajednica po V.Paškvalinu (1996, 95; 2000, 233) 1007 Karta rasprostranjenosti Dezitijata po Arheološkom leksikonu BiH, Tom I, 1988, 28 Mesihović, Dezitijati, 2007 Karta rasprostriranja Dezitijata i drugih domorodakih naroda po Wilkesu, 2001, Rimski Ilirik 1008 Karta Ilirika sa zonom rasprostriranja Dezitijata po Fitz, 1993, 19 Mesihović, Dezitijati, 2007 Pregled rimske administrativne i Apijanove etnike podjele po Alföldy (preneseno iz Buzov, 2005, 126) Raspored keltskih i panonskih du0 Dunava, Drave i Save po Šašel Kos , 1997 (preneseno iz Buzov, 2005, 127, fig. 2) Plemenske zajednice u periodu rimskog osvajanja po Iskra-Janoši., 2001 (preneseno iz Buzov, 2005, 128, fig. 4) Raspored naroda po Buzov, 2005, 127 fig. 3 1009 Mesihović, Dezitijati, 2007 Karta peregrinskih civitates i municipalne organizacije BiH po Bojanovskom, 1988, Territoria civitatum peregrinarum 1010 Mesihović, Dezitijati, 2007 Antika topografija dijelova BiH i Hrvatske po Bojanovskom (1974, Karta V) Antika topografija dijelova BiH i Hrvatske po Bojanovskom (1974, Karta II) 1011 Mesihović, Dezitijati, 2007 Mapa sjeverne Ilirije po Šašel Kos, 1999, 256 Rimske ceste i naselja zapadne Bosne po S.<ae (1995, 97 Panoni i Peonci (po Šašel Kos, 2005, 433, fig.1) Rimske provincije zapadnog Balkana i Podunavlja (preuzeto iz Sanader, 2003, 13 sl. 2) 1012 Mesihović, Dezitijati, 2007 Raspored zajednica po Wilkesu, 1969 (preneseno iz Buzov, 2005, 132, fig. 9) 1013 Mesihović, Dezitijati, 2007 Antika Dalmacija (Imamovi., 1977, 309, karta X) 1014 Mesihović, Dezitijati, 2007 Bosna i Hercegovina u kasnoantiko doba, Basler, 1972, u prilogu karta 1015 Mesihović, Dezitijati, 2007 B) isjeak---Gornja Bosna i lašvansko porjeje 1016 Mesihović, Dezitijati, 2007 Karte naseljenosti Dezitijata po Mari.u (2000, 100) Podruje koja su naseljavali Dezitijati (po Mari.u) Podruje za koje se pretpostavlja da su naseljavali Dezitijati (po Mari.u) Napomena; brojevima je Z.Mari. oznaio nalazišta Butmirske kulture, bez intencije dovoIenja u neku direktnu etnogenetsku ili slinu vezu nosilaca Butmirske kulture i Dezitijata Karta ispirališta zlata u dolini Lašve (Karta preuzeta iz Škegro, 1999, 48, sl. 3) 1017 Mesihović, Dezitijati, 2007 Pregledna karta antikog rudarstva u Bosni, sa tri rudonosne oblasti (Sana, Vranica i Podrinje oko Srebrenice)----(karta uzeta iz Bojanovski, 1999, 134, slika 1) 1018 Karta prepranih gomila iz doline Keljeznice i Fojnice (karta uzeta iz Škegro, 1999, 50, sl. 4) Mesihović, Dezitijati, 2007 Prikaz rasprostranjenja raznih vrsta zlatonosne rude na teritoriji BiH, prema rezultatima istra0ivanja do konca 1973, (karta uzeta iz Ramovi., 1999, 10, slika 1) Rasprostranjenje rudišta 0eljeza na teritoriji BiH do 1973, (oznaena sa Fe), rudišta bakra (Cu) i nalazišta minerala kalaja (Sn) (karta uzeta iz Ramovi., 1999, 12, slika 2) 1019 Mesihović, Dezitijati, 2007 Šematska karta rasprostranjenja rudnih revira gdje je otkopavana ruda srebra i olova u predpovijesno i antiko doba (u legendi oznaka br. 2), u srednjem vijeku (br. 3) i istovremeno u antiko i srednjevjekovno doba (br. 4)--(karta uzeta iz Ramovi., 1999, 13, slika 3) Legenda 1. naseobinski kompleks Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar 2. Višnjica-Podastinje-Kiseljak 3. Dabravine 4. Hodidjed 1020 Mesihović, Dezitijati, 2007 Predlo0ene predrimske komunikacije u središnjoj i Gornjoj Bosni (kartu izradio S.Mesihovi.) Legenda HCD- HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM 1. AQVAE S…. Predlo0eni pravci rimskih cesta u središnjoj i Gornjoj Bosni Legenda 1021 Mesihović, Dezitijati, 2007 1. Gradac, Gradac, Had0i.i, 2. Velika Gradina, Zenik, Ilid0a, 3. Grad Svrake, Vogoš.a (lokalitet u tekstu poznat kao Semizovac), 4. Gradac (Ilinjaa), Gornji Kotorac, Ilid0a, 5. Debelo Brdo, Sarajevo-Centar, 6. Gradac Hodidjed, Sarajevo-Stari Grad, 7. Gradina, Gradina, Pale, 8. Trojan, Pazari., Had0i.i. svetilište koje postoji i u predrimsko i u antiko doba; na ovom lokalitetu ne postoji predrimska gradina 9. Zvonigrad, Bo0i.i, Fojnica, 10. Gradac, Višnjica, Kiseljak, o tragovi naseobinske djelatnosti (mo0da utvrde) ∆ rimski kameni spomenik  pojedinani nalaz ∇nekropola ravnih grobova + ranokršanska crkva/bazilika N novac H hipogej/grobna komora χ svetilište 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. Gradac, Homolj, Kiseljak, Veliki Gradac, Ramadanovci-Goduša, Visoko, Crkvina, Podastinje, Kiseljak, Visoki, Grad Visoko, Gradac, Mokronoge-Gunjae, Visoko, Grad, Gornja Koprivnica, Kakanj, Gradac, Podgora, Breza, Gradina, Dabravine, Vareš, Gradina, Bre0ani, Kakanj, Bobovac, Dragovi.i-Mijakovi.i, Vareš Gradina (Gradac) Karaula, Kakanj, Gradine na kojima su pronaIeni i nalazi iz antikog doba 1022 Mesihović, Dezitijati, 2007 S li k e i i l u s t r a c i j e Tabla I 1023 Mesihović, Dezitijati, 2007 Predstave ethne iz Afrodizija Tabla II 1024 Mesihović, Dezitijati, 2007 Slika 1 CIL III 2766 a (isp. P. 1035)=8374 Švrakino selo Slika 2 CIL III 13863 Pazari+ kod Sarajeva Slika 4 (amfora iz naselja Aquae S….) Slika 3 Natpis Ulpije Successe 1025 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tabla III 1026 Mesihović, Dezitijati, 2007 Nalazi iz Putovi+a kod Zenice 1027 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tabla IV Slika 1 Slike 2-3 1028 Mesihović, Dezitijati, 2007 Slika 4 Slika 5 Tabla V 1029 Mesihović, Dezitijati, 2007 Gemma Augustea Tabla VI 1030 Mesihović, Dezitijati, 2007 Plo6a reljefa s prikazom tropaeum iz Garduna i zarobljenih barbara Rekonstrukcija prednje i stra8nje strane tropaeum iz Garduna Tabla VII 1031 Mesihović, Dezitijati, 2007 Slika 2 (pogled na Gradac kod Homolja) Slika 1. Slika 3 (pogled na Crkvine, Podastinje) Slika 4 (skica gradine Crkvina, Podastinje) Slika 5 1032 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tabla VIII Tlocrti objekata u naselju Aquae S… 1033 Mesihović, Dezitijati, 2007 1034 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tabla IX Slika 1 Slika 2 Slika 4 Slika 3 1035 Mesihović, Dezitijati, 2007 Slika 5 grobne konstrukcije s jamama, Kamenja6a Tabla X Slika 2 jedan od na6ina sahranjivanja na Kamenja6i Slika 1 grobne konstrukcije, kamene parcele Slika 4 skelet 8ene iz Kamenja6e Slika 3 1036 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tabla XI Slika 2 Slika 3 Slika 1 Slika 4 slika 5 Slika 8 Slika 7 1037 Slika 6 Slika 9 Mesihović, Dezitijati, 2007 Slika 10 Slika 11 Slika 12 Tabla XII Slika 1 Slika 2 Slika 3 Slika 6 Slika 5 Slika 4 Slika 7 Slika 8 1038 Slika 9 Mesihović, Dezitijati, 2007 Slika 10 Tabla XIII 1039 Mesihović, Dezitijati, 2007 Slika 7 Slike 8-11 (rimski zemljoradni6ki alat iz villae rusticae sa Stupa u Sarajevu) Slike 12-13 Kerami6ka posuda sa Debelog Brda Nalazi iz Aquae S… (Slike 1-6) 1040 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tabla XIV Slike 1-10 Primjerci nalaza sa poljoprivrednog dobra (villa rustica) sa Stupa Slika 12 Slika 11 Slike 13-14 1041 Mesihović, Dezitijati, 2007 Slika 15 1042 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tabla XV Detalji mozaika prona@enih u Aquae S… Slika 2 Slika 1 Slika 3 Slike 4-6 1043 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tabla XVI Slike 2-5 Slika 1 Slika 7 mala bron6ana bista-ukrasni dio ku+nog namještaja naselje Aquae S… Slika 6 1044 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tabla XVII Slika 1 Slike 2-4 Slika 6 Slika 5 1045 Mesihović, Dezitijati, 2007 Slika 7 Slika 8 Tabla XVIII Slika 2 Slika 1 1046 Mesihović, Dezitijati, 2007 Slika 4 Slika 3 Slika 5 Slika 6 Tabla XIX 1047 Mesihović, Dezitijati, 2007 Slika 2 Slika 1 Slika 3 Slika 4 Slika 6 Slika 5 1048 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tabla XX Osnova bazilike kod Varošluka kod Turbeta Slika 2 Osnova bazilike u Zenici (Bilimiš+e) Slika 1 Situacioni plan ruševina na Gradcu kod Homolja (prema Vl. Skari+u) Slika 3 Slika 4 1049 Mesihović, Dezitijati, 2007 Višnjica (apsida sa ugra@enim rimskim spolijama) Slika 5 Tabla XXI Gradac na Ilinja6i, Gornji Kotoractlocrt ranokrš+anske crkve V-VI st. (po mr. Lidiji Feke8i) Slika 1 Tlocrt bazilike u Crkvinama, Breza Slika 2 Rekonstrukcija isto6nog lica gra@evine, Crkvina, Breza. Slika 4 Rekonstrukcija pro6elja, Crkvina, Breza Slika 3 1050 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tlocrt ruševina sa lokaliteta Sr@-Breza Slika 6 Dabravine, tlocrt crkve/bazilike Slika 5 1051 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tabla XXII Slika 1 Slika 2 Slika 3 CIL V 3346 (Verona) Slika 4 (natpis porodice «Batona») Slika 5 (jedan od dijelova natpisa T.F.Valenta, prije rekonstruiranja) 1052 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tabla XXIII 1053 Mesihović, Dezitijati, 2007 Natpis T.F.Valenta Tabla XXIV 1054 Mesihović, Dezitijati, 2007 Slika 1 (Dolabelin natpis iz Salone –plo6a III CIL III 3201=10159) 1055 Mesihović, Dezitijati, 2007 Slika 3 Natpis Katija… Slika 2 Kamena baza sa posvetom Dioklecijanu Natpis R.P. Aquae S… Tabla XXV Slika 1 (natpis iz Varvare I) Slika 2 (Natpis iz Zenice-DEC MVN BIS CIL III 12 765) 1056 Mesihović, Dezitijati, 2007 Slika 4 (Rimske iskopine u Zenici u prvo vrijeme iskopavanja) Slika 3 (Natpis P.Aelia Iustusa-Fazli+i CIL III 12761) Slika 5 (ostaci starokrš+anske bazilike u Bugojnu V-VI st.—po Bojanovskom) Slika 6 (osnova rimske zgrade u Malom Mošunju) Tabla XXVI Slika 1 Slika 2- Natpis Aurelia iz Višnjice 1. 1057 Mesihović, Dezitijati, 2007 Slika 4 --Natpis Aurelia iz Višnjice 2. Slika 3--Natpis porodice Baebii Miljokaz (u funkciji nišana) sa Karaulskog polja Slika 5 Slika 7, Gradac na Ilinja6i Miljokaz (u funkciji nišana) iz Ahatovi+a kod Reljeva (sarajevsko podru6je) Slika 6 Slika 8, Gradac, Had8i+i 1058 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tabla XXVII 1059 Mesihović, Dezitijati, 2007 Z a k lj u  a k U periodu kada su tekovine civilizacijskog razvitka poele prodirati na prostore zapadnog Balkana, odreujui njegov dalji povijesni i opi kulturni razvitak, i kada spomenuto podruje iz prapovijesti i protohistorije ulazi u prve povijesne razvojne etape, u njegovoj dinarskoj unutrašnjosti bili su u svojoj cijelosti oblikovani dezitijatski narod i njegova politija. Kao takvi oni su bili prepoznati i priznati i od strane vanjskog svijeta. Dezitijati su bili jedan od bitnih ilirskih naroda, koji je svojim postojanjem obilje"io višestoljetno razdoblje središnjih bosanskih oblasti na prijelazu dviju era, i to konkretno od kraj IV/poetak III. st. p. n. e. do poetka III. st. n. e. Razdoblje od oko 500 godina protohistorije i antike povijesti je sasvim realno vrijeme u kome su mogli postojati jedan narod i njegova politika formacija. Svjedoanstva o njihovom postojanju pru"a ne samo pisana izvorna graa, nego i pronaeni i vidljivi materijalni nalazi autohtone srednjobosanske kulturne grupe. Pošto su postojali i kao narod i kao politika jedinica u vremenu kada se rimska vladavina, uz dosta muke, stabilizirala na prostorima zapadnog Balkana njihovo ime je ostalo zabilje"eno u povijesnim djelima antikih pisaca i na natpisima. Radi svoga središnjeg zemljopisnog polo"aja u prostorima Gornje Bosne, znanstvena istra"ivanja su od kraja XIX. st. p. n. e. obuhvaala i pitanja i probleme koji su proizlazili iz fenomena dezitijatskog postojanja. Meutim, i pored golemog truda ulo"enog u ta istra"ivanja, još uvijek nije ponuena ni cjelovita ni sveobuhvatna analiza Dezitijata niti je konano odgovoreno na niz otvorenih dilema. Dezitijati su nesumnjivo bili jedna od sastavnica ilirskog etnikog kompleksa, koji se pru"ao od ju"nog Jadrana sve do Dunava, i svojim smještajem nalazili su se u samom središtu ilirskog zapadnobalkanskog i panonskog svijeta. Njihovo podrijetlo je potrebno tra"iti u znatno ranijim periodima u odnosu na ona u kojima se oni sa svojim imenom pojavljuju u povijesti. Dezitijatska zajednica je bila proizvod jednog primarno autohtonog razvitka koji je zapoeo etnogenetskim procesima još od perioda indoeuropeizacije zapadnog Balkana i Podunavlja i koji se nastavio sve do oblikovanja srednjobosanske kulturne grupe krajem kasnog bronanog doba, pa kroz starije "eljezno doba. Istovremeno je trajala i slo"ena politijogeneza deziijatskih zajednica koja svoj vrhunac, odnosno etabliranje Dezitijata kao prepoznatljive i djelotvorne politije, do"ivljava u burnom vremenu prijelaza iz starijeg u mlae "eljezno doba kada se pojaava i keltski pritisak, krajem IV. st. p. n. e. i poetkom III. st. p. n. e. U narednim stoljeima svoje neovisnosti Dezitijati su se oblikovali u jednu vrstu i stabilnu zajednicu sa izgraenom politikom, društvenom i 1060 Mesihović, Dezitijati, 2007 gospodarskom strukturom. Pored navedenog Dezitijati su u periodu svoje neovisnosti ostvarili i zavidan kulturni razvitak, posebno zahvaljujui i svome zemljopisnom polo"aju, ali i rudnom bogatstvu i kvaliteti svoga zemljišta. Dezitijatska politija, kao njihova politika organizacija se u ovom periodu neovisnosti nalazila vjerojatno na razini predr"avnog, protohistorijskog politikog entiteta koji je, sudei po nekim podacima koji se odnose na povijesna razdoblja, imao i svoje institucije. Svoje vjerojatno skoro trostoljetno neovisno postojanje dezitijatski politiki entitet završava kad prvi rimski car Oktavijan August zapoinje konano zaposjedanje zapadnog Balkana i Podunavlja. U provinciju Ilirik (Illyricum) i novouspotavljenu šemu upravne i teritorijalne organizacije Dezitijati su bili ukljueni kao jedna oblast sa unutarnjom autonomijom= peregrinsku civitas (civitas peregrini). Meutim, rimska vladavina nije bila u dovoljnoj mjeri ni konsolidirana niti prihvaena od strane domorodakog stanovništva. Tranzicijski period u kojem se ilirski svijet našao za vrijeme vladavine Oktavijana Augusta neminovno je morao proizvesti itav niz traumatinih posljedica po domorodako stanovništvo, što je u krajnjoj konsenkvenci vodilo ka produbljivanju jaza izmeu rimske vlasti i njenih javnih i privatnih eksponenata i domorodaca. A taj jaz se mogao prebroditi samo radikalnim rješenjem u kome bi jedna od strana bila pora"ena. Izra"eno iscrpljivanje i iskorištavanje ljudi i resursa dovelo je u proljee 6. god. n. e. do ustanka koji se pretvorio u jedan surovi i teški trogodišnji rat, za Rimljane najte"i rat poslije punskih. Ustanak su, vjerojatno na samom dezitijatskom podruju, pokrenuli za planirani markomanski pohod unovaeni domorodci na ijem se elu našao Baton Dezitijatski, i vrlo brzo je ustankom zahvaeno golemo podruje zapadnog Balkana i panonskog bazena. Kao jednu od svojih glavnih posljedica po rimsku povijest, rat od 6. do 9. god. n. e. imao je i preusmjeravanje Augustove vanjske politike sa ofenzive na defenzivu, što se u ovom pogledu pokazalo i kao prijelomna toka. Udjel Dezitijata ustanku je bio jedan od najvei, radi ega su oni sami podnijeli dosta velike "rtve, a njihov kontinuirani autohtoni razvitak je bio prekinut i preokrenut u pravcu romanizacije i urbanizacije u mediteranskom stilu. I pored velikih gubitaka, Dezitijati i njihova politija, sad u formi peregrinske civitas, su pre"ivjeli pa je tako sredinom I. st. n. e. dezitijatska populaciona masa iznosila oko 20 000 ljudi. Nakon traginog iskustva trogodišnjeg ustanka, iako je uspjela da opstane, dezitijatska politija više nije imala unutarnjih potencijala niti zaštitnih mehanizama i nastupio je proces postupnog nestajanja koji se polako, ali sigurno odvijao kroz generacije. Radi svoje inferiornosti u odnosu na rimsko graanstvo i opi kulturni razvitak grko-rimske mediteranske civilizacije, Dezitijati su prvo poeli da gube svoj originalni identitet, a zatim i svoju 1061 Mesihović, Dezitijati, 2007 autohtonu politiku i narodnosnu svijest. Ali i u okviru antikog razvitka Dezitijati, sa ili bez rimskog graanstva, su davali i svoj doprinos razvitku u svim svojim segmentima na lokalnom i regionalnim planu. I krajem II. st. i poetkom III. st. uslijed završetka procesa dodjeljivanja i primanja rimskog graanstva i zaokru"ivanjem kulturne asimilacije od strane antikog svijeta prestaje postojanje dezitijatske politije, a s njom tako i dezitijatskog naroda. Nakon prijelaza na municipalni sustav Gornja Bosna do"ivljava i vrhunac svoga antikog razvitka, i to vjerojatno negdje na kraju III. st., kada cvjetaju upravna središta Res publica Aquarum S… i municipija Bistuensium. U kasnoantikom dobu Gornja Bosna dijeli više-manje slinu sudbinu kao i vei dio ostatka zapadnog Balkana i sa poetkom VII st. zahvata je naseljavanje novog etnikog elementa sa im završava antika. Simbiozom novodoseljenih stanovnika i starosjedilaca i njihovih tradicija u Gornjoj Bosni u narednim ranosrednjovjekovnim stoljeima postupno se zaokru"ava nova autohtona politija> srednjovjekovna Bosna. Do danas je evidentirano golemi broj gradina, drugih naselja i naseobina u kojima su gotovo sigurno prebivali Dezitijati i njihovi romanizirani potomci, od kojih su neka djelomino i istra"ena. Otkriveno je i više nekropola, grobnih konstrukcija i pojedinanih grobova koji, pored materijalnih nalaza, pru"aju svjedoanstva i o duhovnoj kulturi dezitijatskih zajednica. Najva"nija i do danas najvea pronaena dezitijatska nekropola je ona u Kamenjai kod Breze. Kao i od ostalih ilirskih naroda, i od Dezitijata je preostalo nešto na osnovi ega bi se pokušala izvršiti i rekonstrukcija i njihovog duhovnog "ivota. Sudei po materijalnim ostacima, religiozni "ivot dezitijatskih zajednica je bio slo"en i razvijen, a vjerojatno su postojali i posebni “sveti prostori”. Podruje srednjobosanske kulturne grupe je, uz susjednu glasinaku kulturu, bilo i središtem nastanka i razvoja zapadnobalkanskog geometrijskog stila kao jednog autohtonog umjetnikog izraza. Dezitijati su cjelokupno svoje postojanje vezali za prostore Gornje Bosne i vjerojatno i lašvanskog porjeja, koji su zbog svojih zemljopisnih uvjeta u više mahova imali veliko znaenje u "ivotima zajednica dinarskog pojasa i neposredno susjednih panonskih podruja, poevši od neolitika, perioda u kojem je ovo podruje bilo jedno od središta populacijskog i kulturnog razvitka, pa do modernog vremena. Nalazei se na krajnjem podruju dinarskog pojasa, Dezitijati su inili onaj «most» koji je povezivao jadransku obalu, njeno dinarsko zalee, odnosno svijet Mediterana sa panonskim bazenom i Podunavljem, što je dodatno doprinosilo kvaliteti i znaenju dezitijatskog postojanja. Dezitijati su bili i prvi po imenu i prepoznatljivom povijesnom razvitku autohtoni narod na podrujima Gornje Bosne i lašvanskog porjeja, oblastima iznimnog kulturnog razvitka 1062 Mesihović, Dezitijati, 2007 tisuljeima ranije. Oni su u razdoblju svoga postojanja nesumnjivo bili jedan od najznaajnijih naroda i politikih fenomena koji je egzistirao na zapadnobalkanskom podruju, ije su silnice egzistencije utjecale i osjeale se i na širim prostorima zahvata ilirskog etnikog kompleksa. Kako je ve reeno, u jednom trenutku oni su se svojim djelovanjem duboko utisnuli u povijesno sjeanje antikog svijeta, zahvaljujui emu se i njihova povijesna uloga mo"e bolje ocrtati. Svojom pojavom i ulogom koju su imali na povijesnoj pozornici, Dezitijati nisu slali impulse svoga razvitka samo na kulturni, politiki, gospodarski "ivot lokalnih domorodakih zajednica, nego su u jednom kraem periodu, bili nositelji zbivanja koja su neumitno direktno i indirektno utjecala na šire povijesne procese. I upravo taj period kada su Dezitijati bili jedan od glavnih nositelja povijesnog procesa na zapadnom Balkanu, je oznaio i konani prijelaz u povijesno razdoblje u unutrašnjosti zapadnog Balkana. 1063 Mesihović, Dezitijati, 2007 Podrijetlo slika i ilustracija Tabla I, Smith, 1988, 54 i Plate I; VIII-IX Tabla II Sl. 1, !eman, 2000, 131 Sl. 2, &eman, 2000, 133 Sl. 3, &eman, 2000, 133 Sl. 4, Škegro, 1999, sl. 176, sl. 32 Tabla III, Paškvalin, 2005, 232-233, T 3-4 Tabla IV Sl. 1, Bojanovski, 1974, 143, slika 14 Sl. 2-3, !remošnik-Sergejevski, 1930, Tfl. I Sl. 4, PJZ V, Tabla LIII, slika 25 Sl. 5, fotografija S. Mesihovi3 Tabla V, http://etext.lib.virginia.edu/users/morford/augimage.html (http://etext.lib.virginia.edu/users/morford/aug16.jpg) Tabla VI, Cambi, 1984, 79; 82 Tabla VII Sl. 1, !ovi3, 1987, 508 Sl. 2, An<eli3, 1963, slika 4 Sl. 3, An<eli3, 1963, slika 2 Sl. 4, Imamovi3, 1992-1995, 63, skica I Sl. 5, numizmati>ka zbirka Zemaljskog muzeja pod inventarskim brojem 12359 (Sergejevski, 1947) Tabla VIII, preuzeto iz &eman, 2000, 138-139 Tabla IX Sl. 1, Paškvalin, 1975, Tabla XXX, slika 1 Sl. 2, Paškvalin, 1975, Tabla XXX, slika 2 Sl. 3, Paškvalin, 1975, Tabla XXXI, slika 3 Sl. 4, Paškvalin, 1975, Tabla XXXI; slika 4 Sl. 5, Paškvalin, 1996, Tbl. III, slika 2 Tabla X Sl. 1, Paškvalin, 1996, Tbl. IV, slika 1 Sl. 2, Paškvalin, 1996, Tbl. IV, slika 2 Sl. 3, Paškvalin, 1996, 113, Tbl. II, slika 3 Sl. 4, Paškvalin, 1996, 114, Tbl. III, slika 1 Tabla XI SL. 1, Arheološki Leksikon BiH, Tom I, slika 28, 26 Sl. 2, Arheološki Leksikon BiH, Tom I, slika 28, 27 Sl. 3, !ovi3, 1976, 226 Slike 4 i 6, Arheološki Leksikon BiH, Tom I, slika 28, 12 i 21 Sl. 5, An<eli3, 1963, slika 1 Sl. 7, PJZ V, Tabla LIII, slika 22 Sl. 8, PJZ V, Tabla LIII, slika 27 Sl. 9, PJZ V, Tabla LIII, slika 28 Slike 10-11, PJZ V, Tabla LIII, slike 30 i 31 Sl. 12, PJZ V, Tabla LIII, slika 32 1064 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tabla XII Sl. 1, PJZ V, Tabla LIII, slika 23 Sl. 2, Paškvalin, 1975, Tabla XXXII, 5 Sl. 3, Paškvalin, 1975, Tabla XXXII, 6 Sl. 4, Paškvalin, 1975, Tabla XXXII, 7 Sl. 5, Paškvalin, 1975, Tabla XXXII, 8 Sl. 6, Paškvalin, 1975, Tabla XXXII, 9 Sl. 7, Paškvalin, 1975, Tabla XXXII, 10 Sl. 8, Paškvalin, 1975, Tabla XXXIII, 11 Sl. 9, Paškvalin, 1975, Tabla XXXIII, 12 Sl. 10, Paškvalin, 1975, Tabla XXXIII, 13 Tabla XIII Slike 1-6, &eman, 2000, 157 Sl. 7, !ovi3, 1976, 228 Slike 8-11, Škegro, 1999, 191, sl. 39 Slike 12-13, &eman, 2000, 160 Tabla XIV Slike 1-10, &eman, 2000, 158-159 Sl. 11, PJZ V, Tabla LIII, slika 20 Sl. 12, PJZ V, Tabla LII, slika 11 Slike 13-14, PJZ V, Tabla LIII, slike 9-10 Sl. 15, Imamovi3, 1977, 327, sl. 31 Tabla XV, &eman, 2000, 149-151; 169 Tabla XVI Slike 1-6, &eman, 2000, 146-148 Sl. 7, &eman, 2000, 152 Tabla XVII Sl. 1, !ovi3, 1976, 211 Slike 2-4, !ovi3, 1987, 519, sl. 29 Sl. 5, Imamovi3, 1977, 365, sl. 99 Sl. 6, Imamovi3, 1977, 365, sl. 98 Sl. 7, Imamovi3, 1977, 365, sl. 97 Sl. 8, Imamovi3, 1977, 401, sl. 158 Tabla XVIII Sl 1, Imamovi3, 1977, 393, sl. 144 Sl. 2, Imamovi3, 1977, 427, sl. 194 Sl. 3, Imamovi3, 1977, 409, sl. 171 Sl. 4, Imamovi3, 1977, 437, sl. 210 Sl. 5, Imamovi3, 1977, 433, sl. 206 Sl. 6, &eman, 2000, 122 Tabla XIX Sl. 1, Imamovi3, 1977, 429, sl. 198 Sl. 2, Imamovi3, 1977, 443, sl. 216 Sl. 3, Imamovi3, 1977, 337, sl. 46 Sl. 4, &eman, 2000, 134 Sl. 5, Paškvalin, 2005, 230, T 1. 1. Sl. 6, Paškvalin, 2005, 236, T 7. 1. 1065 Mesihović, Dezitijati, 2007 Tabla XX Sl. 1, Truhelka, 1892, 341 Sl. 2, Truhelka, 1893, 697, slika 22 Sl. 3, An<eli3, 1963, slika 6 Sl. 4, Imamovi3, 1992-1995, 79, skica III Sl. 5, Imamovi3, 1992-1995, 77, slika 1 Tabla XXI Sl. 1, &eman, 2000, 163 Sl. 2, Basler, 1972, 72, Sl. 49 Sl. 3, Basler, 1972, 72, Sl. 50 Sl. 4, Basler, 1972, 73, Sl. 51 Sl. 5, Basler, 1972, ??? Sl. 65 Sl. 6, Basler, 1972, 70, Sl. 45 Tabla XXII Sl. 1, !ovi3, 1976, 207, slika 103 a Sl. 2, !ovi3, 1976, 207, slika 103 b Sl. 3, Sui3, 1991-1992, 59 Sl. 4, fotografija S.Mesihovi3 Sl. 5, !remošnik-Sergejevski, 1930, Tfl. III Tabla XXIII, fotografije S.Mesihovi3 Tabla XXIV Sl. 1, Bojanovski, 1974, Tbl, II, slika 1 Sl. 2, &eman, 2000, 131 Sl. 3, &eman, 2000, 135 Tabla XXV Sl. 1, Bojanovski, 1974, 138, slika 13 Sl. 2, Bojanovski, 1974, 137, slika 12 Sl. 3, Bojanovski, 1974, 136, slika 11 Sl. 4, Truhelka, 1892, 340 Sl. 5, Bojanovski, 1974, 145, slika 15 Sl. 6, Truhelka, 1893, 687, slika 7 Tabla XXVI Sl. 1, Imamovi3, 1992-1995, 76, skica II Sl. 2. Vuli3, 1933 A, 69 Sl. 3, Vuli3, 1933 A, 70 Sl. 4, Vuli3, 1933 A, 70 Sl. 5, Bojanovski, 1973, 401, Sl. 7 Sl. 6, Bojanovski, 1973, 402, Sl. 8 Sl. 7, &eman, 2000, 127 sl. a Sl. 8, &eman, 2000, 127 sl. b Tabla XXVII, Natpis iz Krivoglavaca, Vogoš3a (autor fotografije Mirza JabandCi3, >lan tima na iskopavanju na lokalitetu Krivoglavci) 1066 Mesihović, Dezitijati, 2007 Bibliografija Kratice AEM - Archa&eologisch-epigraphische Mittheilungen aus O&sterreich-Ungarn, Wien ANU BiH - Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo AP - Arheološki pregled, Beograd ARR - Arheološki radovi i rasprave, HAZU (ranije JAZU), Zagreb AV - Arheološki vestnik, SAZU, Ljubljana BASD - Bulletttino di archeologia e storia dalmata, Spalato, BzN - Beiträge zur Namenforschung, Heidelberg CBI - Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo (2asopis Godišnjak) CIL - Corpus Inscriptiones Latinarum 4GT - 4lanci i gra6a za kulturnu istoriju isto2ne Bosne, Tuzla Diadora – Glasilo Arheološkog muzeja u Zadru Dometi - 2asopis za kulturu i društvena pitanja, Rijeka : Izdava2ki centar Rijeka GZM - Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo EB - Encyclopedia Britannica HAD - Hrvatsko arheološko društvo, Zagreb HAZU – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb HKD Napredak - Hrvatsko kulturno društvo, Napredak, Sarajevo ILJug - Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia JAZU - Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb JRS - The Journal of Roman Studies, London: Society for The Promotion of Roman Studies at The Office of The Society LCL - The Loeb Classical Library, London: William Heinemann LTD - Cambridge Mass.: Harvard University Press MH - Matica Hrvatska, Zagreb. MS - Matica Srpska, Novi Sad N.S. - Nova serija GZM od 1945 sv. I - VIII; od sv. IX (1954 god.) naziva se N.S. Arheologija (izdanje Glasnika Zemaljskog muzeja posveBeno arheologiji), Sarajevo 1067 Mesihović, Dezitijati, 2007 N.S. Etnologija - izdanje GZM posveBeno etnologiji Op. Arch. -- OPVSKVLA ARCHǼOLOGICA, Arheološki zavod, Zagreb PJZ - Praistorija jugoslavenskih zemalja, Tom I - V, glavni urednik Alojz Benac, Sarajevo: ANU BiH, CBI PL - Patrologiae cursus completus, Series Latina, J.P. Migne PWRE - Paulys-Wissowa Real-Enzyclopädie der klassischen altertumswissenschaft, Stuttgart Radovi - Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru SANU - Srpska akademija nauka i umjetnosti, Beograd SAZU – Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Ljubljana SKA - Srpska kraljevska akademija, Beograd Spomenik - Srpske kraljevske akademije, Beograd VAHD - Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split VAMZ — Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, Zagreb VDI - Vestnik drevnej istorii, Moskva WMBH - Wissenschafliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina, Wien WMBHL - Wissenschafliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina Landesmuseums, izdanje Glasnika Zemaljskog Muzeja na njema2kom, francuskom ili engleskom jeziku. Wien-Sarajevo WZGK - Westdeutsche Zeitschrift für Geschichte und Kunst, Trier ZKM - Zbornik krajiških muzeja, Banja Luka ZRVI - Zbornik radova Vizantološkog instituta, Beograd GA - Giva antika, Skoplje Izdanja izvora Amijan Marcelin 1935; 1939-1940.: Ammianus Marcellinus, Roman History, J. C. Rolfe, LCL Antoninov Itinerarij 1848.: Itinerarium Antonini Augusti et Hierosolymitanum, G. Parthey-M. Pinder, Berlin: F. Nicolai, 1-234 Apijan 1863.: Apijan, Ilirike, Ante Star2eviB, Zagreb: Danica Ilirska Apijan 1899.: Appian, The Foreign Wars, The Illyrian Wars, http://www.perseus.tufts.edu/, bazirano na ed. Appian. The Foreign Wars. Horace White. New York. The Macmillan Company. 1899. 1068 Mesihović, Dezitijati, 2007 Apijan 1879.: Appiani, Historia Romana, Ludovicus Mendelssohn, Lipsiae: Teubneri Apijan 2005.: Marjeta Šašel Kos, Appian and Illyricum, Situla 43, Narodni muzej Slovenije, Ljubljana. 52 – 81 Apijan 1967.: Apijan, Gra6anski ratovi, Bogdan M. StevanoviB, Beograd: Kultura Arijan 1952,: Arijan, Anabaza, Milan Stahuljak, Zagreb: MH. Aristotel 1960.: Aristotel, Politika, Milan N. ÐuriB, Beograd: Kultura August, Res Gestae 1955.: Res Gestae Divi Augusti, Frederick W. Shipley, LCL. Atenej 1961.: Athenaeus, The Deipnosophists, Charles Burton Gulick, LCL Biblija, Stari i Novi zavjet, 1968.: Biblija, Ljudevit Rup2iB, Zagreb: Stvarnost Cezar, De Bello Gallico, 1988.: Gaj Julije Cezar, Galski rat, Ahmed TuzliB, Novi Sad: MS Cezar, Commentarii belli civilis, 1988.: Gaj Julije Cezar, Gra6anski rat, Ahmed TuzliB, Novi Sad: MS Cezar, De Bello Alexandrino 1955.: Caesar, Alexandrian War, A.G.Way, LCL Ciceron, Scipionov san 1987.: Marko Tulije Ciceron, Filozofski spisi, Branko Gavela-Vasilije TomoviB, Novi Sad: MS Ciceron, Govor protiv Lucija Kornelija Pisona.: Ciceron, Govor protiv Lucija Kornelija Pisona, www.thelatinlibrary.com i www.perseus.tufts.edu, bazirano na ed. M. Tullius Cicero. The Orations of Marcus Tullius Cicero, C. D. Yonge, B. A. London. George Bell & Sons, York Street, Covent Garden. 1891. Ciceron, Oratio de haruspicum responso.: Ciceron, Oratio de haruspicum responso www.thelatinlibrary.com i www.perseus.tufts.edu, bazirano na ed. M. Tullius Cicero. M. Tulli Ciceronis Orationes: Recognovit brevique adnotatione critica instruxit Albertus Curtis Clark. Albert Clark. Oxonii. e Typographeo Clarendoniano. 1909. Scriptorum Classicorum Bibliotheca Oxoniensis. Ciceron 1998 -1999.: Cicero, Letters, D. R. Shackleton Bailey, LCL Ciceron 1840.: Middleton – Melmoth – Heberden, The Life and Letters of Marcus Tullius Ciceron, London : Edward Moxon, Dover Street Diodor 1946-1954.: Diodorus of Sicily in ten (twelve) Volumes, C.H, Oldfather-CH. L. ShermanR.M.Geer, LCL Gaj, Institucije 1982.: Gaj, Institucije, Obrad StanojeviB, Beograd: Nolit Aul. Gelije 1927.: Aulus Gellius, Attic Nights, J. C. Rolfe, LCL 1069 Mesihović, Dezitijati, 2007 Rufije Fest 1967: Rufius Festus, Breviarium rerum gestarum populi Romani in: The Breviarium of Festus, London: ed. J.W. Eadie. Eutropije 1886.: Eutropius's Abridgement of Roman History, John Selby Watson, London : George Bell and Sons, York street, Covent Garden. Eutropije 1993.: Eutropius, Breviarium, H.W. Bird, Liverpool : Liverpool University Press. Flor 1947.: Lucius Annaeus Florus, Epitome of Roman History, Edward Seymour Forster, LCL Fotije 1920.: The Myriobiblion more commonly known as the Bibliotheca of Photius, patriarch of Constantinople volume one, John Henry Freese, The Macmillan company : New York Frontin1950.: Frontinus, The Stratagems, Charles E. Bennett, LCL Herodijan 1969/1970.: Herodian, History of the Empire from the Time of Marcus Aurelius, C.R.Whittaker, vols. I-II, LCL Herodot 1980.: Herodot, Historije, Milan ArseniB, Novi Sad: MS Historia Augusta 1953.: The Scriptores Historiae Augustae, David Magie, LCL Homer, Ilijada 1965.: Homer, Ilijada, Tomo MaretiB, Zagreb: MH IlireÎt dhe Iliria te autoreÎt antikeÎ 2002.: IlireÎt dhe Iliria te autoreÎt antikeÎ, TiraneÎ :Akademia e Shkencave e ShqipeÎriseÎ instituti i arkeologjiseÎ Izbori za istoriqta na Trakiq i trakite 1981.: Izbori za istoriqta na Trakiq i trakite, tom I-II, sstavili Belizar Belikob, Zlatozara Go?eba, Basilka T?pkobaZaimova, Sofiq: B?lgarska akademiq na naukite, Institut po trakologiq, Izvoare privind istoria Rominiei I 1964.: Izvoare privind istoria Rominiei I, Comitetul de redacŃie, Vladimir Iliescu, Virgil C. Popescu, Gheorghe Vtefan, Bucureşti: Academia Republicii Populare Romine, Institutul de Arheologie Sv. Jeronim 1990.: Sveti Jeronim, Izabrane poslanice, I, I.MarkoviB-M.KriWman-J.BratuliB (Svjedo2anstva 15), Split : KnjiWevni krug Sv. Jeronim 1842.: Sancti Eusebii Hieronymi Stridonesis Presbyteri Opera omnia 1, D.VallarsiusT.Maffeus, PL 22 Sv. Jeronim 1933.: Jerome, Select Letters, F. A. Wright, LCL Jordanes.: Iordanes, De Origine Actibusque Getarum, www.thelatinlibrary.com Jordanes 1882,: Jordanis romana et Getica, Theodorus Mommsen, Berolini: Josip Flavije, Judejski rat, 1967.: Josip Flavije, Judejski rat, Dušan Glumac, Beograd: Prosveta Kasije Dion 1954-1955.: Dio Cassius, Roman History in nine Volumes, Earnest Cary, LCL (2) 1070 Mesihović, Dezitijati, 2007 Kasije Dion 1986.: Marjeta Šašel Kos Zgodovinska podoba prostora med Akvilejo, Jadranom in Sirmijem pri Kasiju Dionu in Herodijanu, Ljubljana: Znanstvenoraziskovalni center SAZU, 50-273 Klaudijan 1922.: Claudian, On Stilicho's Consulship, M. Platnauer, LCL Konstantin Porfirogenit.: Konstantin Porfirogenit, De administrando Imperio, Ksenofont 1980.: Ksenofont, Helenska istorija, Milena DušaniB, Beograd: MS Livije 1912.: Livius, Ab urbe condita, Canon Roberts, New York, Livije 1987.: Livy XIV, Alfred C. Schlesinger, LCL Ljetopis popa Dukljanina 1950.: Ljetopis popa Dukljanina, Jaroslav Šidak, Zagreb: MH Makrobije.: Macrobije, Saturnalije, http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Macrobius/Saturnalia/home.html bazirano na kriti2koj ediciji od Ludwig von Jan, izdava2 Gottfried Bass, Quedlinburg and Leipzig, 1852. Marcijal 1998.: Marko Valerije Marcijal, Epigrami, Marina Bricko, Zagreb: MH Marcijal 1993.: Martial, Epigrams, D. R. Shackleton Bailey, LCL Marcijal.:Valerius Martialis, Epigrammator libri X, LXXVIII, stihovi I i V, www.thelatinlibrary.com Nepot 1999.: Kornelije Nepot, Iz knjige Kornelija Nepota o latinskim povjesnicima, Josip MikliB, Zagreb: MH Nepot 1999.: Kornelije Nepot, O istaknutim vojskovo6ama stranih naroda, Josip MikliB, Zagreb: MH Notitia Dignitatum 1899.: Notitia Dignitatum or Register of Dignitaries, William Fairley in Translations and Reprints from Original Sources of European History, Vol. VI:4,Philadelphia: University of Pennsylvania Press, n.d. Orozije 1976.: Historia adversus paganos, Verona: Fondazione Lorenzo Valla/Arnoldo Mondadori Ovidije 1924.: Ovid, Tristia. Ex Ponto, A. L. Wheeler, LCL Ovidije 1977; 1984.: Ovid, Metamorphoses, Frank J. Miller, LCL Pauzanija 1989.: Pauzanija, Opis Helade, Uroš Pasinij, Split: Logos Plinije Mla6i 1969.: Pliny the Younger, Letters, Betty Radice, LCL Plinije Stariji 1866.: Naturalis historia, Berlin: ed. Weidmannos 1071 Mesihović, Dezitijati, 2007 Plinije Stariji 1976.: prijevod Mate SuiBa u dodatku «Anti2ki pisci» u knjizi «Anti2ki grad na isto2nom Jadranu» str. 297, Zagreb, Plinije Stariji 2003.: prijevod Brune KuntiB MakviB u dodatku «Izvori» u knjizi «Anti2ki grad na isto2nom Jadranu» (2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje) str. 421, Zagreb, Plinije Stariji 2004.: Plinije Stariji, «Zemljopis starog svijeta», Uroš Pasini, Split: KnjiWevni krug, Plutarh 1978.: Plutarh, Slavni likovi antike II, Miloš N.ÐuriB, Novi Sad: MS. Plutarh 1988.: Plutarh, Usporedni Wivotopisi, (Aleksandar; Cezar; Pir; Tiberije Grakh), Zdeslav Dukat, Zagreb: A. Cesarec. Pojtingerova karta 1974.: Tabula Peutingeriana, Monumenta cartographica Jugoslaviae, I anti2ke karte, Posebna izdanja knj. 17, Gavro A. ŠkrivaniB, Beograd : Istorijski institut Polibije 1988.: Polibije, Istorije, Marijana Ricl, Novi Sad: MS Pomponije Mela 1997.: Pomponius Mela, De Chorographia, Paul Berry, Lewiston : Edwin Mellen Press Pseudo-Aurelije Viktor 1961.: Pseudo-Aurelius Victor, Epitome de Caesaribus, Leipzig: edd. F.Pichlmayr i R. Gruendel. Pseudo-Skilak 2001.: Pseudo-Skilak, Periplus, korišten prijevod iz Wilkes, Iliri, 2001, 106-108 Ptolemej Klaudije.: Ptolemej Klaudije, Geografija, korišten tekst sa http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Gazetteer/Periods/Roman/_Texts/Ptolemy/2/15*.ht ml, bazirano na transkriptu Dover edition, prvi put izdato 1991, republikacija javnog rada, originalno izdatog 1932 od The New York Public Library, N.Y. sa naslovom «Geography of Claudius Ptolemy”. Ptolemej Klaudije 1974,: Ptolemejeva karta, Monumenta cartographica Jugoslaviae, I anti2ke karte, Posebna izdanja knj. 17, Aleksandrina CermanoviB - KuzmanoviB, Beograd : Istorijski institut Ravenjanin1 1995.: Slobodan 4a2e, Civitates Dalmatiae u «Kozmografiji» Anonima Ravenjanina. Zadar: Arheološki muzej Zadar, Ravenjanin 1860.: Ravennatis Anonymi Cosmographia et Gvidonis Geographica, G. Parthey-M. Pinder, Berlin: F. Nicolai. Salustije, Jugurtin rat 1998.: Gaj Salustije Krisp, Djela, Josip MikliB, Zagreb: MH Sekst Aurelije Viktor; Sextus Aurelius Victor, edd. F.Pichlmayr i R. Gruendel, Leipzig 1 Djelo srednjovjekovnog pisca Gvidona (rano XII. st.) uveliko se slaWe sa Ravenjaninovom “Kosmografijom”, pa se u pogledu Dalmacije, podaci Gvidona i Ravenjaninove V. knjiige gotovo u potpunosti podudaraju ( 4a2e, 1072 1995, 8) i 2esto zajedno navode (Ravennatis anonymi Cosmographia et Guidonis Geographica). Mesihović, Dezitijati, 2007 Sekst Aurelije Viktor.: Sextus Aurelius Victor, , www.thelatinlibrary.com Sekst Aurelije Viktor 2000.: A Booklet About the Style of Life and the Manners of the Imperatores. Abbreviated from the Books of Sextus Aurelius Victor. Thomas M. Banchich, Buffalo, New York : Canisius College. Strabon 1954.: The Geography of Strabo, H. L. Jones, LCL Svetonije 1978.: Gaj Svetonije Trankvil, Dvanaest rimskih careva, Stjepan Hosu, Zagreb: Naprijed. Stacije 2003.: Statius, Silvae, D. R. Shackleton Bailey, LCL Tacit, Anali,1970.: Tacit, Anali, Jakov KostoviB, Zagreb: MH Tacit, Historije 1925; 1931.: Tacitus, Histories, Clifford H. Moore, LCL Tacit, Germanija 2002.: Tacit, Germanija, Veselin 4ajkanoviB, Beograd: Poligraf Tacit, Agrikola 1889.: Tacit, Agrikola, Milivoj Šrepel, Zagreb: MH Tukidid, 1957.: Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, Stjepan Telar, Zagreb. Varon 1934.: Cato and Varro, On Agriculture, W. D. Hooper-H. B. Ash, LCL Vegecije 2002.: Publije Flavije Vegecije Renat, SaWetak vojne vještine, Teodora Shek BrnardiB, Zagreb : Golden marketing. Velej Paterkul 1955.: Velleius Paterculus, Compendium of Roman History, Frederick W. Shipley, LCL. Velej Paterkul 2006.: Gaj Velej Paterkul, rimska povijest, Josip MikliB, Zagreb : Latina & Graeca Vergilije 2005.: Vergilije, Eneida, Bratoljub KlaiB, Zagreb : Globus media Zosim 1887.: Zosim, Historia nova, Ludovicus Mendelssohn, Lipsiae: Teubneri Natpisi CIL III, 3198b (p 2275, 2328,19) = CIL III, 10156b = ILJug I, 263 (Solinski natpis) CIL III 3198, a=10156a+3200 (Solinski natpis) CIL III 8353 iz Ma2kata CIL III 14613 iz Bioske CIL XVI 11 = CIL III, p 849 (p 1959) = CIL X 1402 = D 1989 Herculaneum, Patsch, 1901, 1983; Bojanovski, 1988, 147 i fus. 20 CIL III 9739 Gardun; Patsch, 1901, 1983; Isto, 1910, 178-179; ZaninoviB, 1984, 73; Bojanovski, 1073 Mesihović, Dezitijati, 2007 1988, 147 i fus. 20 Natpis ILJug III, 1582 iz Breze princepsa Dezitijata T(ita) F(lavija) Valensa CIL IX 2564 Bovianum Undecimanorum-Samnium, Patsch, 1896, 134-135; Isto, 1898, 362-364; Bojanovski, 1988, 61, fus. 31; 147, fus. 18; Arheološki lekikon BiH, Tom I, 1988, 33 Natpis ILJug III, 1591 na sepulkralnom spomeniku iz Gup2e obitelji «Batona» CIL III 12 772, Natpis Platora Batonova, Trijuša kod Zenice; Truhelka, 1892, 349; Patsch, 1893 A, 702; Sergejevski, 1932 A, 44 CIL III 12 779 Mali Mošunj kod Travnika: Truhelka, 1890 B, 188; Patsch, 1893 A, 702 Natpis Apolonu Tadenusu-Aquae S… CIL III 13858; Patsch, 1894, 342; Isto, 1914, 179; 183; Isto, 1915, 77 i sl. 58; SkariB, 1926; Sergejevski, 1940, 140; ; ImamoviB, 1977, 428 i sl. 198 i 199 na str. 429; Bojanovski, 1988, 144; 149 fus. 34; Paškvalin, 2000, 200; beman, 2000, 129; 162; Wilkes, 2001, 260; KuntiB-MakviB, 2005, 337; 343 Posveta Apolonu i drugim bogovima-Aquae S…, beman, 2000, 162 Natpis Katija-Kemaludinova DWamija, Sergejevski, 1941, 15-18; Isto, 1947, 36-37; 45-46; beman, 2000, 135 Natpis Ulpije Paule- Kemaludinova DWamija, Sergejevski, 1941, 18, sl. 2; Isto, 1947, 36; CIL III 8377=12755 Osijek kod IlidWe, Truhelka, 1890 A, 95-96; Natpis Ulpije Successe, ImamoviB, 1979; Škegro, 1997, 102, br. 120; beman, 2000, 133 Tri natpisa sa brezanskog podru2ja na kojima se spominju osobe sa elijevskim gensom (boroviB, 1913, 413, br. 4, sl. 5; Sergejevski, 1940, 143, br. 11, sl. 12-13) Natpis Ursusa i Dassiusa iz Breze, Sergejevski, 1938, 109 Natpis R.P. Aquae S…(u po2ast Dioklecijanu), Sergejevski, 1936; PašaliB, 1959 A, 115-121; Isto, 1975 A, 190; Isto, 1975 B, 203; Škegro, 1997, 102, br. 122; beman, 2000, 131; 137 Natpis Aurelia iz Višnjice 1., VuliB, 1933 A, 69; Misilo, 1936, 19, br. 2; An6eliB, 1963, 164 Natpis Aurelia iz Višnjice 2., VuliB, 1933 A, 69-70; Misilo, 1936, 21, br. 4; An6eliB, 1963, 164 Natpis Aurelia iz Podastinja, Sergejevski, 1938, 111; An6eliB, 1963, 166 Natpis o strukovnom kolegiju iz Višnjice (Sergejevski, 1957, 121-123; An6eliB, 1963, 165; Bojanovski, 1988, 69; 153), Fragmentarni natpis iz Višnjice (coloniae Salonitanae?), Sergejevski, 1957, 122; An6eliB, 1963, 162, fus. 38; Bojanovski, 1988, 69, fus. 85 (u kome -ol- sa ovog natpisa moWda tumaBi i kao collegium); 153, fus. 58 1074 Mesihović, Dezitijati, 2007 Natpis Aur(e)lius Marc(i) fil(ius)-Homolj, Lepenica, SkariB, 1932, 4; An6eliB, 1963, 163 Natpis P.Aelia Iustusa-FazliBi CIL III 12761 Natpis iz Zenice-DEC MVN BIS CIL III 12 765, Patsch, 1915, 70, fus. 1. i sl. 61 Natpis iz Zenice, CIL III 12766+12762 CIL III 12767 iz Zenice; Truhelka, 1892, 343; Patsch, 1914, 191; Isto, 1915, 90, fus. 1. sl. 77; ImamoviB, 1977, 426 i sl. 194 na str. 427 Natpis iz Varvare I (Gornja Rama) Patsch, 1906 A, 151-159; Isto, 1915, 69, fus. 2. i sl. 60; Bojanovski, 1988, 157-159 Natpis iz Varvare II (Gornja Rama) Patsch, 1906 A, 151-159; Isto, 1915, 69, fus. 1. i sl. 59; Bojanovski, 1988, 157-159 Natpis iz Varvare III (Gornja Rama) Patsch, 1906 A, 151-159; Bojanovski, 1988, 157-159 Natpis iz Varvare IV (Flavia Flaccila), Patsch, 1906 A, 155; Bojanovski, 1988, 166 CIL III 12763, Natpis iz Zenice Flavija Senece, Truhelka, 1892, 343 CIL III 12771, Natpis iz Zenice F.M. F. Seneca, Truhelka, 1892, 345 CIL III 12769 Natpis iz Zenice dvoje Aurelia, Truhelka, 1892, 343 CIL III 12770 Natpis iz Zenice Aurelije Procule, Truhelka, 1892, 343 CIL III 12 764 Natpis iz Zenice vojnika Licinija Viktorina, Truhelka, 1892, 344 CIL III 12 768 Natpis iz Zenice Aurelija Crescentinusa, Truhelka, 1892, 344 Natpis Carule iz Malog Mošunja, Patsch, 1893 A, 702-703 CIL III 12 778 p. 2256 Mali Mošunj; Patsch, 1893 A, 701, i sl. 32; ImamoviB, 1977, 364, sl. 98 na str. 365 CIL III 13 865 Mali Mošunj CIL III 8382, 13 857=14 220 Vitez; Patsch, 1895 B, 292; Bojanovski, 1988, 165 CIL III 2763=13230 Otinovci, Patsch, 1895 B, 286-288 CIL III 13 232=10 049 p. 2328,11 Proslap-Gornja Rama; Bojanovski, 1988, 165 Natpis Flavija Neposa iz Turbeta kod Travnika, Sergejevski, 1938, 106 CIL III 8384 (2766) Puti2evo kraj Travnika CIL III 8385, RunjiBi, Patsch, 1893 A, 707; Hoffer, 1895, 46 i sl. 1. na str. 45 (po njemu se navodi natpis kao CIL III 8305) CIL III 8383 (2765) CIL V 3346 Verona, Patsch,1896, 133-134; SuiB, 1991-1992 1075 Mesihović, Dezitijati, 2007 CIL III 13 863 PazariB kod Sarajeva; Patsch, 1894, 345; Isto, 1915, fus. 1. i sl. 117; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 34 i Tab. 5 sl. 3; Bojanovski, 1988, 149-150 i fus. 38; beman, 2000, 133 CIL III 2766 a (isp. P. 1035)=8374 Švrakino selo; Patsch, 1894, 341; ImamoviB, 1977, 364; beman, 2000, 131 CIL III 8375 (isp. 12749) Gradac (opBina HadWiBi) kod Sarajeva; beman, 2000, 130 CIL III 3158, Patsch, 1896, 134, fus. 2; PašaliB, 1975, 410-411; SuiB, 1991-1992, 57 i fus. 6 CIL 9864a Vaganj; Hörmann, 1890; BuliB, 1890; Patsch, 1890 CIL III 8379 (str. 2256); Podastinje kod Kiseljaka Natpis Manlio Pontio Valens i njegova supruga Iulia Itache, VuliB, 1933 A, 71; Misilo, 1936, 18 i d.; An6eliB, 1963, 164 Natpis porodice Baebii, VuliB, 1933 A, 70; Misilo, 1936, 21; An6eliB, 1963, 164 Natpis Silvie, Patsch, 1894, 343; ImamoviB, 1977, 84; 336-337; beman, 2000, 134 Natpis iz Podastinja na kojem se spominje serva, MandiB, 1925, 64; An6eliB, 1963, 165 Natpis iz PodbreWja-Zenica Flavija Tita, Patsch, 1906 A, 159-160; ImamoviB, 1977, 470 Natpis iz Zenice Aurelija Licinija, ImamoviB, 1977, 392-393 Natpis iz Zenice posveBen kultu Genija, Truhelka, 1892, 345; ImamoviB, 1977, 408, i sl. 172 na str. 409 CIL III 12 800 Fatnica kod Bile2e CIL III 1741 Epidaur; ZaninoviB, 1998, 43 CIL V 911 Natpis iz Azraq (Basienis) na kome se spominje Legio I Illyricorum CIL XIII, 1668 iz Liona CIL XIII 7023 CIL I 2 p, 248, cf. 323 d CIL III 8707 CIL III, 13885 CIL III 15065 CIL III 1873 frg. Natpisa iz Travnika na kojem se izgleda spominje osoba sa flavijevskim gensom, Patsch, 1910, 207 1076 Mesihović, Dezitijati, 2007 Natpis sa boce sa Debelog Brda, Sergejevski, 1947, 39-40; Škegro, 1999, 251; beman, 2000, 160 CIL XVI, 2, Bijela Crkva; Papazoglu, 1969, 265; Bojanovski, 1988, 358 CIL III 1741 iz Oboda kod Cavtata---Epidauruma---Bojanovski;1974, 18-19 CIL III 8762 Salona; Patsch, 1910, 179 CIL III 8437 Narona; Patsch, 1910, 179 CIL III 1266; Patsch, 1910, 179; ZaninoviB, 1995, 113 Natpis Mezeja pripadnika I Belg.kohorte; Patsch, 1910, 180-181 CIL VIII 9384 (Patsch, 1910, 180; 4oviB, 1976, 172 fus. 29). CIL III D. VII=VIII2 sa datacijom od 5. IV 71 god.n.e., Patsch, 1910, 180 CIL XIII 7581; Patsch, 1910, 180 CIL VIII 9377; Patsch, 1910, 180 CIL XII 7801-7802; Bojanovski, 1988, 365 CIL XIII 8313; Bojanovski, 1988, 365 CIL III p.940, VII; Bojanovski, 1988, 366 CIL XIII 7510; Bojanovski, 1988, 365 CIL XIII 8693; Bojanovski, 1988, 365 CIL VIII 20150; Bojanovski, 1988, 365 CIL III 2770 Rider; ZaninoviB, 1995, 112 CIL III 1262 Alburnus Maior (Rosia Montana); ZaninoviB, 1995, 112 CIL III 1322 Ampelum (Zlatna); ZaninoviB, 1995, 112 CIL III 2026 Salona; ZaninoviB, 1995, 112 CIL III 8783 Kaštel SuBurac-Salona; Bojanovski, 1974, 134-135; 140; ZaninoviB, 1995, 112; Šašel Kos, 2005 A, 427 Natpis iz Komina kod Pljevalja; Sergejevski, 1941, 20; ZaninoviB, 1995, 112 CIL III 8309 Komina kod Pljevalja; Bojanovski, 1988, 211 fus. 54 Natpis veterana iz pagi Scunastici, Cambi, 1989, 46; ZaninoviB, 1996, 225; 227 CIL III 14625 (natpis braBe Papija iz Tasov2iBa-Crkvine), Patsch, 1915, 22, fus. 1. i sl. 10; Cambi, 1989, 40; ZaninoviB, 1996, 226; Isto, 1998, 42; Škegro, 1999, 147-1482; Šašel Kos 2005 A, 453 - 454 CIL III 6361 (natpis Papije, sveBenice boWanske Auguste-Livije), ZaninoviB, 1996, 226 Natpis centuriona Likaja na vojni2koj diplomi, Miškiv, 2005 2 I u povodu ovog natpisa postoje izvjesna neslaganja 1077 u vezi njegovog navo6enja, pa se kod ZaninoviBa (1996, 226) i Šašel Kos (2005 A, 453 – 454) on navodi kao CIL III 14625, a kod Škegre (1999, 148 fus. 52) kao CIL III 14265. Mesihović, Dezitijati, 2007 CIL III 13264 Zadar, ZaninoviB, 1998, 43 CIL III 2907 Zadar, ZaninoviB, 1998, 43 Posvetni religijski natpis, Vrutci, IlidWa, Škegro, 1997, 102, br. 121 Natpis Publija Elija Maksimina, Škegro, 1997, 102, br. 123 Natpis iz mjesta Bijele Vode, Donja Višnjica, Škegro, 1997, 103, br. 128 Natpis Arija Kara, Škegro, 1997, 103, br. 129 Natpis Valerija iz Strana, Bišljevo, Zenica, Škegro, 1997, 101, br. 118 CIL VIII 10311 iz El Arrouch-a u AlWiru Natpis iz Krivoglavaca, VogošBa Natpis iz Skelana-Srebrenica, Patsch, 1915, 80, fus. 1. sl. 67; 83 CIL III 3224 - Šašel Kos, 2005 A, 455 - 458 Literatura ABRAHAM 1875.: A. Abraham, Der pannonische Krieg 759 bis 762 (6-9 n. Chr.), Jahresbericht über die Sophien, Realschule, Berlin. ABRAMIb 1928.: Mihovil AbramiB, O novim miljokazima i rimskim cestama Dalmacije, Starinar III sre. 4 (1926-1927), Beograd. 31 - 44+Krt. 1+Tbl. IV-V ABRAMIb 1937.: Mihovil AbramiB, O predstavama Ilira na antiknim spomenicima, 4asopis za zgodovino in narodopisje, 32, Ljubljana. ALA4EVIb 1878.: Josip Ala2eviB, Delminium. BASD I, nr. 2, 21-32; nr. 3, 38-42; nr. 4, 51 - 61. ALFÖLDY 1964.: Géza Alföldy, Die Namengebung der Urbevölkerung in der römischen Provinz Dalmatia, BzN 15, 55 - 104 ALFÖLDY 1965.: Géza Alföldy, Eine Strassenbauinschrift aus Salona, Klio, 46, Leipzig, 321 - 327 ALFÖLDY 1965 A.: Géza Alföldy, Bevölkerung und Gesellschaft der römischen Provinz Dalmatien. Mit einem Beitrag von András Mócsy. Akadémiai kiadó, Budapest, ALFÖLDY 1969.: Géza Alföldy, Die Personnennamen in der römischen Provinz Dalmatia, BzN, N.F. Beiheft 4, Heidelberg, ANAMALI 1987.: SkeÎnder Anamali.: Kryengritja Ilire e viteve 6-9 tee. sone (Lj insurrection illyrienne des anneves 6-9 de n. ere), Iliria Viti, XVII, 1, Tirana, 1987 ANÐELIb 1959.: Pavo An6eliB, Srednjovjekovna nekropola u 4ipuljiBu kod Bugojna, AP 1. 163 1078 Mesihović, Dezitijati, 2007 165 ANÐELIb 1963.: Pavo An6eliB, Arheološka ispitivanja. U: Lepenica-priroda, stanovništvo, privreda i zdravlje. Sarajevo, Nau2no društvo SRBIH, Posebna izdanja III, Sarajevo. 151 – 181+Prl. 2 ANÐELIb 1973.: Pavo An6eliB, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV st., Sarajevo. ANÐELIb 1978.: Pavo An6eliB, Srednjovjekovna Wupa Krivaja ili Kamenica, GZM., N.S. Arheologija. XXXII, 331-343 ANÐELIb 1980.: Pavo An6eliB, Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (ArnautoviBi) kod Visokog, GZM N.S. Arheologija, XXXIV. 183 - 247+Pl. 2 ANÐELIb 1984.: Pavo An6eliB, Doba srednjovjekovne bosanske drWave. U: Visoko i okolina kroz historiju, I,Visoko. 103 - 309 ANÐELIb 1999.: Pavo An6eliB, Nekoliko priloga za upoznavanje tehnologije starog rudarstva i metalurije u Bosni, Radovi sa simpozijuma «Rudarstvo i metalurgija Bosne i Hercegovine od prahistorije do po2etka XX st.» 8-11 XI 1973, Zenica. 221-228 ARHEOLOŠKI LEKSIKON BIH, Tom (broj toma), 1988.: Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom I- III; Mape 1-4; Sarajevo : Zemaljski muzej ATLAS SVJETSKE POVIJESTI 1987.: The Times Atlas svjetske povijesti, Cankarjeva zaloWba: Ljubljana - Zagreb BAJO 1973.; I. Bajo, Kamenja2a, Vogoš2a, Sarajevo-kasnosrednjovjekovnanekropola, AP 15, 120 121 BAJO 1974.; I. Bajo, Karta arheoloških nalazišta u okolini Sarajeva, Prilozi za prou2avanje istorije Sarajeva IV, Sarajevo. 43 - 68 BALEN-LETULIb 2004.: Dubravka Balen-LetuliB, Japodi, Ratnici na razme6u istoka i zapada, Zagreb: Arheološki muzej, 211 - 257 BALLIF 1893,: Pf. Ballif.: Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina. Theil I, Herausgegeben von Bosnisch-Hercegovinischen Landesmuseum, Wien BARAb – PERI4Ib – MARTINOVIb KLARIb – ROOTSI – JANIbIJEVIb – KIVISILD – PARIK – RUDAN – VILLEMS – RUDAN 2003; Lovorka BaraB, Marijana Peri2iB – Irena MartinoviB KlariB – Siiri Rootsi – Branka JaniBijeviB – Toomas Kivisild – Jüri Parik – Igor Rudan – Richard Villems – Pavao Rudan, Y chromosomal heritage of Croatian population and its island isolates, European 1079 Mesihović, Dezitijati, 2007 Journal of Human Genetics (2003) 11, 535 - 542 BARKÓCZI 1981.: The Archaeology of Roman Pannonia. ed. Lengyel, Alfonz. Radan, George, T., B. Akadémiai Kiadó. 1981 (poglavlje Barkóczi László), Budapest. BARIŠIb – RAJKOVIb – KREKIb – TOMIb, 1955,: Franjo BarišiB – Mila RajkoviB – Bariša KrekiB – Lidija TomiB, Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Tom 1, SANU, (Posebna izdanja CCXLI, Vizantološki institut 3), Beograd BASLER 1952, : Ðuro Basler, Topografska gra6a. A. Ivanjsko Polje (Bosanski Brod)-B. Gornji tok Ukrine (Kulaši-Kremna). GZM, N.S. sv. VII, 411 - 424 BASLER 1954, : Ðuro Basler, Kreševo-Kiseljak-Fojnica, GZM, N.S. Arheologija, sv. IX, 299 - 306 BASLER 1954 A, : Ðuro Basler, Prethistorijske gradine i njihova zaštita. Naše Starine II, Sarajevo. 87 - 98 BASLER 1957, : Ðuro Basler, Paleolitski nalaz na Crkvini u Makljenovcu, GZM N.S. Arheologija, sv. XII. 93 - 108+tbl. I - IV+sl. 2 BASLER 1959, : Ðuro Basler, Ruševine zgrade iz rimskog doba na IlidWi kao konzervatorski problem, Naše Starine VI, 167 - 172 BASLER 1960, : Ðuro Basler, Bazilika u Oborcima, Naše Starine VII, Sarajevo, 59 - 72 BASLER 1961, : Ðuro Basler, Arheološko nalazište Crkvina u Makljenovcu kod Doboja, 4GT IV, 75 - 88+sl. 3 BASLER 1972, : Ðuro Basler, Arhitektura kasnoanti2kog doba u Bosni i Hercegovini, Veselin Masleša (danas Sarajevo Publishing), Sarajevo BASLER 1975, : Ðuro Basler, Die «Basilika II» in Breza bei Sarajevo, GA XXV. 259 - 264 BASLER 1979, : Ðuro Basler, Nalazišta paleolitskog i mezolitskog doba u Bosni i Hercegovini, PJZ I-paleolit. 313 - 330 BASLER 1986, : Ðuro Basler, KršBanska arheologija, Mostar BASLER 1999, : Ðuro Basler, Rudnici i metalurški pogoni rimskog doba u Bosni i Hercegovini (s posebnim osvrtom na pogone u dolini Japre), Radovi sa simpozijuma «Rudarstvo i metalurgija Bosne i Hercegovine od prahistorije do po2etka XX st.» 8-11 XI 1973, Zenica. 89 -118 BAUGH-CABLE 1991.: Baugh C. Albert-Cable Thomas, A history of the english language, Third edition, London. BAUER 1894.: A. Bauer, Zum dalmatisch-pannonischen Kriege 6-9 n. CHR, AEM XVII. 135 - 148 1080 Mesihović, Dezitijati, 2007 BATOVIb 1987.: Šime BatoviB, Liburnska grupa, PJZ V-Weljezno doba. 339 - 390 BELIb 1963.: B. BeliB, Vrela, Bosanski Brod-gradina kasnog bronzanog doba, AP 5. 35 - 36 BELIb 1964.: B. BeliB, Vis, Modran, Derventa-višeslojno praistorijsko naselje, AP 6. 22 - 23 BELOVA 1952.: N. Belova, Social:nye dvi'eniq v Gallii v I-II vv., VDI, 4. BENAC 1950.: Alojz Benac, IstraWivanja prehistorijskih nalazišta nalazišta u dolini Bile, GZM, N.S. IV-V. . 5 - 44+Tbl. I - XV BENAC 1954.: Alojz Benac, Sarajevo kroz arheološke spomenike, U: Sarajevo od najstarijih vremena do danas. I, Sarajevo. 1 - 42 BENAC 1962.: Alojz Benac, Pivnica kod OdWaka i neki problemi kostola2ke kulture, GZM, N. S. Arheologija, XVII. 21 - 40+tbl. I - X, BENAC 1963.: Alojz Benac, Gradac Ilinja2a kod Kotorca, Prilozi za prou2avanje istorije Sarajeva I, Sarajevo. 25 - 31 BENAC 1964.: Alojz Benac, Prilozi za prou2avanje neolita u sjevernoj Bosni, GZM, N.S. Arheologija, XIX. 129 - 149 BENAC 1964 A.: Alojz Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu u sjeverozapadnom Balkanu, Sarajevo. BENAC 1964 B.: Alojz Benac, Preiliri, Protoiliri i Prailiri. Simpozijum o teritorijalnom i hronološkom razgrani2enju Ilira u praistorijsko doba, ANU BiH, Posebna izdanja IX, CBI 1, 59 - 73, BENAC 1965.: Alojz Benac, Prilozi za prou2avanje neolita u dolini rijeke Bosne, GZM, N.S. Arheologija, XX. 261 - 275+Sl. 1 BENAC 1967.: Alojz Benac, Kameni kalupi sa Pivnice, GZM, N.S. Arheologija, XXI-XXII. 150 160+tbl. I - III BENAC 1985.: Alojz Benac, Utvr6ena ilirska naselja (I), ANU BiH, Djela, LX, CBI 4, BENAC 1987.: Alojz Benac, O etni2kim zajednicama starijeg Weljeznog doba u Jugoslaviji, PJZ V- Weljezno doba. 737 - 802 BEŠLAGIb 1960.: Šefik BešlagiB, Ste2ci u Gornjem Hrasnu, Naše Starine, VIII, Sarajevo. 91 - 112 BEŠLAGIb 1967.: Šefik BešlagiB, Ste2ci Centralne Bosne, Sarajevo, Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine. BEŠLAGIb 1971.: Šefik BešlagiB, Ste2ci, Kataloško topografski pregled, Sarajevo. BETZ 1938.: Alexander Betz, Untersuchungen zur militärgeschichte der römischen Provinz 1081 Mesihović, Dezitijati, 2007 Dalmatien, Baden bei Wien. BILIb-DUJMUŠIb 2004.: Siniša BiliB-DujmušiB, Oktavijanova kampanja protiv Delmata 34-33 god. pr. Kr., doktorska disertacija. Sveu2ilište u Zadru, Odjel za povijest. BOGIŠIb 1984.: Valtazar BogišiB, Pravni obi2aji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji (anketa iz 1873. god.), CANU, odjeljenje društvenih nauka, Istorijski izvori, knj. 2, Posebne zbirke, knj. 2. BOJANOVSKI 1963.: Ivo Bojanovski, Grebine, Gornji Vakuf-anti2ka radionica. AP 5. 122 - 125 BOJANOVSKI 1964.: Ivo Bojanovski, Bilješke iz arheologije I, Naše Starine IX, Sarajevo. 193 - 198 BOJANOVSKI 1967.: Ivo Bojanovski, Iz rada Arheološkog referata Zavoda. Naše Starine XI, Sarajevo. 187 - 196 BOJANOVSKI 1973.: Ivo Bojanovski, Rimska cesta dolinom Bosne i njezina topografija. U: Radovi sa simpozijuma «Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura». Izdanja Muzeja grada Zenice III, Zenica. 393 - 414 BOJANOVSKI 1974.: Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, ANU BiH, Djela, XLVII, CBI 2. BOJANOVSKI 1974 B.: Ivo Bojanovski, Baloie-rimski municipij u Šipovu na Plivi, ARR VII. 347 – 369+Tbl. I - VIII BOJANOVSKI 1976.: Ivo Bojanovski, Toponim Ad Fines i njegovo zna2enje (Sinonimi toponima Ad Fines, Equorando, Kobilja2a), ANU BiH, XIII, CBI 11, 307 - 320 BOJANOVSKI 1977.: Ivo Bojanovski, Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji (s posebnim obzirom na podru2je Bosne i Hercegovine) I-Prethistorijska i rimska cesta Salona-Narona i njena topografija u svjetlu arheoloških i istorijskih izvora. ANU BiH, XV, CBI 13. 83 – 152+Tbl. I – III+Prl. 1 - 3 BOJANOVSKI 1978.: Ivo Bojanovski, Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji (s posebnim obzirom na podru2je Bosne i Hercegovine) II-Prethistorijska i rimska cesta Narona-Sarajevsko polje s limotrofnim naseljima. ANU BIH, XVII, CBI 15. 51 – 125+Tbl. I – VI+Prl. 1 BOJANOVSKI 1980.: Ivo Bojanovski, Kasnoanti2ki kaštel u Gornjim Vrbljanima na Sani, GZM, N.S. Arheologija XXXIV. 105 - 126 BOJANOVSKI 1980 A.: Ivo Bojanovski, Po2eci metalurgije Weljeza na sjeverozapadnom Balkanu, ANU BiH, XVIII, CBI 16, 63 – 79 BOJANOVSKI 1981.: Ivo Bojanovski, Dobor u Usori (sjeverna Bosna), Naše Starine XIV-XV, 1082 Mesihović, Dezitijati, 2007 Sarajevo. 11 - 37 BOJANOVSKI 1981 A.: Ivo Bojanovski, Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji III-Prilog prou2avanju anti2kih naselja i komunikacija u isto2noj Bosni. ANU BiH, XIX, CBI 17. 125 – 197+Tbl. I – III+Krt. 1 BOJANOVSKI 1984.: Ivo Bojanovski, Razdoblje rimske uprave, Visoko i okolina kroz historiju, I, Visoko : Skupština opštine Visoko, 49 - 99 BOJANOVSKI 1988.: Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u anti2ko doba, ANU BiH, Djela, LXVI, CBI, 6. BOJANOVSKI 1999.: Ivo Bojanovski, Anti2ko rudarstvo u Bosni u svjetlu epigrafskih i numizmati2kih izvora, Radovi sa simpozijuma «Rudarstvo i metalurgija Bosne i Hercegovine od prahistorije do po2etka XX st.» 8-11 XI 1973, Zenica, 133 - 175 BOJANOVSKI-4ELIb 1969.: Ivo Bojanovski-DW. 4eliB, Kasnoanti2ka bazilika u Brezi, Naše starine, XII, Sarajevo. 7 – 25 BRUJIb 2005.: Dragan BrujiB, Vodi2 kroz svet antike, Gr2ka-Rim-Persija. Dereta, Beograd BUCHAN 1969.: John Buchan, Imperator Avgust, izd. Minerva, Subotica-Beograd. BUDIMIR 1953.: Milan Budimir, Ilirski problem i leksi2ka grupa teuta, VAHD LV. BUDIMIR 1959.: Milan Budimir, Flumen nomine Bathinus, Glas Srpske akademije nauka, knjiga 236, Beograd. 57 - 64 BUDIMIR-FLAŠAR 1963.: Milan Budimir- Miron Flašar, Pregled rimske knjiWevnosti, De auctoribus romanis, Beograd. BUDROVICH 1954-1957.: A. Budrovich, Per la lettura di alcune importanti iscrizioni salonitane, VAHD, LVI-LIX, vol. II. 91 - 93 BULIb 1890.: Frane BuliB, Prinosak k poviesti uredjenja granica medju raznim plemenima u Dalmaciji za rimsko doba, GZM, god. II, svezak 4, 406 - 413 BULIb 1984.: Frane BuliB, Katalog izloWbe, Split. BUZOV 2005.: Marija Buzov, The romanization and urbanization of the Roman province of Pannonia in light of the autochtonous and immigrant populations, Illyrica antiqua, FF press, Zagreb, 125 - 143 CABANES 2002.: Pierre Cabanes, Iliri od Bardileja do Gencija, Zagreb. CABANES 2005.: Pierre Cabanes, La revalisation de l vunitev de l vEvpire, a; travers les documents evpigraphiques, au IV sie;cle avant J.-C., Illyrica antiqua, FF press, Zagreb, 145 - 153 1083 Mesihović, Dezitijati, 2007 CAMBI 1984.: Nenad Cambi, Gardunski tropej, Znanstveni skup «Cetinska Krajina od prethistorije do dolaska Turaka», HAD, Split. 77 - 92 CAMBI 1984 A.: Nenad Cambi, Sepulkralni spomenici antropomorfnog karaktera kod Ilira, Simpozijum «Duhovna kultura Ilira», ANU BiH, Posebna izdanja, LXVII, CBI 11. 105 – 117+Tbl. I - IV CAMBI 1989.: Nenad Cambi, Narona u odnosu prema bosansko-hercegova2kom zale6u u ranijoj antici. Sarajevo: Posebna izdanja Zemaljskog muzeja «Me6unarodni simpozijum Bosna i Hercegovina u tokovima istorijskih i kulturnih kretanja u jugoisto2noj Evropi», Sarajevo. CEKA 1970.: Neritan Ceka, La place et la role des Parthins dans l´illyrie méridionale dans les siècles III-I avant notre ère, Deuxième conférence des études albanologiques, Vol. II, Tirana. CERMANOVIb-KUZMANOVIb 1967.: Aleksandrina CermanoviB-KuzmanoviB, Nekoliko novih rimskih natpisa iz Komina. Starinar, 18, Beograd, 201 - 205 CERMANOVIb-KUZMANOVIb 1969.: Aleksandrina CermanoviB-KuzmanoviB, Neue Funde aus dem municipium S… Hommages av Maracel Renard. Coll. Latomus vol. 103, 3, 116 - 123 CERMANOVIb-KUZMANOVIb ---SREJOVIb, 1964.: Aleksandrina CermanoviB-KuzmanoviBDragoslav SrejoviB, Komini, Pljevlja-rimska nekropola, AP, 6, 105, 151 CERMANOVIb-KUZMANOVIb ---SREJOVIb, 1965.: Aleksandrina CermanoviB-KuzmanoviBDragoslav SrejoviB, Komini, Pljevlja-rimska nekropola, AP, 7., 144 – 145; 195 CERMANOVIb-KUZMANOVIb ---SREJOVIb, 1966.: Aleksandrina CermanoviB-KuzmanoviBDragoslav SrejoviB, Komini, Pljevlja-rimska nekropola, AP, 8., 115 – 116; 213 CERMANOVIb-KUZMANOVIb ---SREJOVIb, 1967.: Aleksandrina CermanoviB-KuzmanoviBDragoslav SrejoviB, Komini, Pljevlja-nekropola anti2kog grada, AP, 9., 113 – 115; 203 CERMANOVIb-KUZMANOVIb ---SREJOVIb, 1972.: Aleksandrina CermanoviB-KuzmanoviBDragoslav SrejoviB, Komini kod Pljevalja-rimske nekropole, AP, 14., CERMANOVIb-KUZMANOVIb ---SREJOVIb, 1973.: Aleksandrina CermanoviB-KuzmanoviBDragoslav SrejoviB, Komini kod Pljevalja-rimske nekropole, AP, 15. CERMANOVIb-KUZMANOVIb ---SREJOVIb, 1974.: Aleksandrina CermanoviB-KuzmanoviBDragoslav SrejoviB, Komini kod Pljevalja-rimske nekropole, AP, 16., 71 - 72 CERMANOVIb-KUZMANOVIb ---SREJOVIb, 1975.: Aleksandrina CermanoviB-KuzmanoviBDragoslav SrejoviB, Komini kod Pljevalja-rimske nekropole, AP, 17. 104 - 105 CERMANOVIb-KUZMANOVIb ---SREJOVIb—MARKOVIb, 1972.: Aleksandrina CermanoviB1084 Mesihović, Dezitijati, 2007 KuzmanoviB-Dragoslav SrejoviB—4edomir MarkoviB, Necropoles romaines Komini pres de Plevlja (Municipium S…). Inv. arch. fasc. 15, Pljevlja—Cetinje. CIGLENE4KI 1987.: Slavko Ciglene2ki, Höhenbefestigungen aus der zeit vom 3. bis 6 JH. im Ostalpenraum, SAZU, Dela 31, Inštitut za arheologijo, 15, Ljubljana. CORNELL – MATTHEWS 2006.: Tim Cornell and John Matthews, Atlas of the Roman World, London : Angus Books Ltd, CRAWFORD 1993.: Michael Crawford, The Roman Republic, Cambridge, Massachusetts. CVIJIb 1966.: Jovan CvijiB, Balkansko poluostrvo i juWnoslovenske zemlje. Osnovi antropogeografije. Reprint izdanje, Zavod za izdavanje u6benika SR Srbije, Beograd. bEMAN 2000.: Mirza Hasan beman, Res Publica Aquarum S…. Monografija IlidWa, opBina IlidWa, Sarajevo, 122 - 169 bUR4Ib 1900.: Vejsil bur2iB, Gradina na vrelu Rame, prozorskog kotara, GZM, god. XII, sv. 1. 99 - 118 bUR4Ib 1907.: Vejsil bur2iB, Nekoliko prehistori2kih predmeta iz Bosne i Hercegovine u zbirci c.kr. naravoslovnog dvorskog muzeja u Be2u, GZM, god. XIX, sv. 2. 203 - 214 bUR4Ib 1908.: Vejsil bur2iB, Prilozi poznavanju prehistorijskog rudarstva i talioni2arstva bron2anog doba u Bosni i Hercegovini, GZM god. XX, sv. 1. 77 – 90+Prl. 1 bUR4Ib 1908 A.: Vejsil bur2iB, Prehistori2ke utvrde oko Sarajeva, GZM, god. XX, sv. 3. 363 – 381+Tbl. I - II 4A4E 1979.: Slobodan 4a2e, Prilozi prou2avanju politi2kog ure6enja naroda sjeverozapadnog Ilirika, Radovi, god. 18, sv. 18, 43 - 125 4A4E 1982.: Slobodan 4a2e, Liburnske zajednice i njihovi teritoriji, Dometi, godina XV, br. 12, 41 - 52 4A4E 1985.: Slobodan 4a2e, Nekropola u prostoru zajednice, Sahranjivanje pokojnika sa aspekta ekonomskih i društvenih kretanja u praistoriji i antici, Materijali XX, Beograd, 65 73 4A4E 1995 A.: Slobodan 4a2e.: Dalmatica Straboniana (Strabon, Geogr. 7, 5. 5). Diadora S. 16-17, 101-133 4A4E 1998.: Slobodan 4a2e, Promjene u naseobinskom sustavu kasnorimske Dalmacije. tragovi u toponimiji. Folia onomastica Croatica, Zagreb: HAZU, Razred za filološke znanosti, 23 40 1085 Mesihović, Dezitijati, 2007 4A4E 2001.: Slobodan 4a2e, Plinije kao izvor za povijest srednje Dalmacije do druge polovice 1 st. po Kr., Zbornik Pravnog fakulteta Sveu2ilišta u Rijeci, Suppl. br. 1, 91 - 104 4EKIb 2002.: Smail 4ekiB, Pokret Bagauda, Sarajevo. 4OROVIb 1913.: Vladimir 4oroviB, Izvještaj o iskopavanjima u Brezi 1913, GZM, god. XXV, svezak 3-4. 409 - 420 4OROVIb 1925.: Vladimir 4oroviB, Bosna i Hercegovina (monografija objavljena 1925, elektronsko izdanje na www.rastko.org.yu) 4OROVIb 1956.: Vladimir 4oroviB, Prilog prou2avanju na2ina sahranjivanja i podizanja nadgrobnih spomenika u našim krajevima u srednjem vijeku, Naše starine III, Sarajevo. 127 - 147 4OVIb 1955.: Borivoj 4oviB, Preistorijski depo iz Lukavca, GZM, N.S. Arheologija X. 91 – 102+Tbl. I - II 4OVIb 1957.: Borivoj 4oviB, Nekoliko manjih preistorijskih nalaza iz Bosne i Hercegovine, GZM, N.S. Arheologija XII. 241 – 255+Tbl. I - II 4OVIb 1964.: Borivoj 4oviB, Die inschrift von Bugojno und ihre Chronologie. Archaeologia Iugoslavica V, Beograd. 25 – 32+Tbl. I – VIII+Prl. 1 4OVIb 1965.: Borivoj 4oviB, Uvod u stratigrafiju i hronologiju praistorijskih gradina u Bosni, GZM N.S. Arheologija XX. 27 – 145+Prl. 2 4OVIb 1966.: Borivoj 4oviB, Novi podaci o praistorijskom naselju «Gradac» kod Kotorca, Prilozi za prou2avanje istorije Sarajeva, II, Sarajevo. 9 - 17 4OVIb 1971.: Borivoj 4oviB, Dva specifi2na tipa zapadnobalkanske lu2ne fibule, GZM, N.S. Arheologija XXVI. 313 – 331+Krt. 1 4OVIb 1975.: Borivoj 4oviB, Pod bei Bugojno, eine befestigte Siedlung der Bronzeund Eisenzeit in Zentral-Bosnien. ANU BiH, Posebna Izdanja, XXIV, CBI 6. 121 – 129+Pl. 1 4OVIb 1975 A.: Borivoj 4oviB, Zwei specifische Typen der westbalkanischen Bogenfibel, WMBHL, V. 19 – 39+Krt. 1 4OVIb 1976.: Borivoj 4oviB, Od Butmira do Ilira, Sarajevo. 4OVIb 1976 A.: Borivoj 4oviB, Metalurška djelatnost vu2edolske grupe u Bosni, ANU BiH, XIII, CBI 11. 105 – 115+Tbl. I - III 4OVIb 1976 B.: Borivoj 4oviB, Nekoliko manjih praistorijskih nalaza iz Hercegovine, GZM, N.S. Arheologija XXIX. 281 - 288 1086 Mesihović, Dezitijati, 2007 4OVIb 1978.: Borivoj 4oviB, Velika gradina u Varvari-I dio (slojevi eneolita, ranog i srednjeg bronzanog doba), GZM N.S. Arheologija XXXII. 5 – 175+Pl. 2, 3+Tbl. I - XLVII 4OVIb 1980.: Borivoj 4oviB, Ostava Brgule, GZM, N.S. Arheologija XXXIV. 43 - 53 4OVIb 1983.: Borivoj 4oviB, Regionalne grupe ranog bronzanog doba, PJZ IV-bronzano doba. 114 - 190 4OVIb 1983 A.: Borivoj 4oviB, Srednjobosanska kulturna grupa, PJZ IV-bronzano doba. 433 - 457 4OVIb 1983 B.: Borivoj 4oviB, Prelazna zona, PJZ IV-bronzano doba. 390 - 412 4OVIb 1984.: Borivoj 4oviB, Bronzano i Weljezno doba, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast. II izdanje, Sarajevo. 101 190 4OVIb 1984 A.: Borivoj 4oviB, Najstarija prošlost viso2kog kraja-bakarno, bronzano i Weljezno doba. Visoko i okolina kroz historiju I, Visoko : Skupština opštine Visoko, 29 - 48 4OVIb 1984 B.: Borivoj 4oviB, Umjetnost kasnog bronzanog i starijeg Weljeznog doba na isto2noj jadranskoj obali i u njenom zale6u. Simpozijum «Duhovna kultura Ilira» posebna izdanja ANU BiH, LXVII, CBI 11. 7 – 40+Tbl. I - VI 4OVIb 1986.: Borivoj 4oviB, Neki primjeri razvoja fortifikacija na praistorijskim gradinama Bosne i Hercegovine, U: Odbrambeni sistemi u praistoriji i antici na tlu Jugoslavije, referati XII kongresa arheologa Jugoslavije Novi Sad 1984, Materijali SADJ XXII, Novi Sad. 55 – 64+Tbl. XXIX - XXXII 4OVIb 1987.: Borivoj 4oviB, Srednjobosanska grupa, PJZ V-Weljezno doba. 481 – 528+Tbl. LI LIII 4OVIb 1987 A.: Borivoj 4oviB, Srednjodalmatinska grupa, PJZ V-Weljezno doba, 442 - 480 4OVIb 1987 B.: Borivoj 4oviB, Grupa Donja Dolina-Sanski Most, PJZ-Weljezno doba, 232 - 286 4OVIb 1991.: Borivoj 4oviB, Pod kod Bugojna (monografija), Zemaljski muzej, Sarajevo. 4OVIb 1999.: Borivoj 4oviB, Prahistorijsko rudarstvo i metalurgija u Bosni i Hercegovini, Radovi sa simpozijuma «Rudarstvo i metalurgija Bosne i Hercegovine od prahistorije do po2etka XX st.» 8-11 XI 1973, Zenica. 57 - 88 4REMOŠNIK-SERGEJEVSKI 1930.: Gregor 4remošnik-- Dimitrije Sergejevski, Gotisches und römisches aus Breza bei Sarajevo, Novitates Musei Sarajevoensis, Sarajevo, 9+Tbl. I - III 4REMOŠNIK GREGOR 1930.: Gregor 4remošnik, Nalazi iz rimskog doba na Stupu kod Sarajeva, GZM XLII, sv. 2. 211 - 225 1087 Mesihović, Dezitijati, 2007 4REMOŠNIK 1950.: Irma 4remošnik, Iskopavanje Crkvine u ZgošBi 1948. g. GZM N.S. IV-V. 411 - 416 4REMOŠNIK 1950 A.: Irma 4remošnik, Nalaz slovenske keramike u Ra2i 1947. god. i pregled nalaz slovenske keramike u Bosni do danas. GZM N.S. IV-V. 383 – 395+Tbl. I - II 4REMOŠNIK 1951.: Irma 4remošnik, Nalazi nakita u srednjovjekovnoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu, GZM, N.S. VI. 241 – 270+Tbl. I - IV 4REMOŠNIK 1951 A.: Irma 4remošnik, Nalaz staroslovenskih mamuza iz SultanoviBa, GZM. N.S. VI. 311 – 321+Tbl. 1 4REMOŠNIK 1953.: Irma 4remošnik, Izvještaj o iskopavanjima u Roga2iBima kod BlaWuja, GZM, N.S. VIII. 303 – 315+Prl. 2+Tbl. I - V 4REMOŠNIK 1955.: Irma 4remošnik, Nova anti2ka istraWivanja kod Konjica i Travnika, GZM, N.S. Arheologija, X. 107 – 136+Tbl. I – V+I – II 4REMOŠNIK 1965.: Irma 4remošnik, Gradina, Doboj-rimski kastrum, AP 7. 134 - 135 4REMOŠNIK 1966.: Irma 4remošnik, Gradina, Doboj-castrum i canabae, AP 8. 122 - 124 4REMOŠNIK 1967.: Irma 4remošnik, Doboj-Gradina- rimski castrum, AP 9. 93 - 94 4REMOŠNIK 1980.: Irma 4remošnik, Dijelovi paradnog bronzanog šljema iz kastruma kod Doboja, GZM, N.S. Arheologija XXXIV. 85 - 95 4REMOŠNIK 1984.: Irma 4remošnik, Rimski castrum kod Doboja, GZM, N. S. Arheologija, XXXIX. 23 – 84+Krt. 1 4UBRILOVIb 1983.: Vaso 4ubriloviB, Diskusija na Simpozijumu-Vlasi u XV i XVI vijeku, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 22, Radovi, knj. LXXIII, ANU BiH. 153 - 154 4U4KOVIb 2004.: Lazo 4U4KOVIb, Kolapijani, Ratnici na razme6u istoka i zapada, Zagreb: Arheološki muzej. 173-209 DAVIDSON 1974.: Basil Davidson, Afrika u povijesti, Zagreb. DEGMEDGIb 1961.: Ivica DegmedWiB, Amantini, prilog prou2avanju ilirskih migracija, VAMZ, ser. III, sv. II, 139 - 180 DIMITRIJEVIb 1979.: Stojan DimitrijeviB, Lasinjska kultura, PJZ III-eneolit. 137 – 181+Tbl. XVIII - XXI DIMITRIJEVIb 1979. A: Stojan DimitrijeviB, Vu2edolska kultura i Vu2edolski kulturni kompleks, PJZ III-eneolit. 267 - 341 DIZDAR 2003.: Marko Dizdar, Prilog poznavanju kasnoga latena u isto2noj Slavoniji, Op. Arch. 1088 Mesihović, Dezitijati, 2007 27, Zagreb, 337 - 349 DJURANT 1996; Vil Djurant, Givot Gr2ke, Beograd. DODIG 2003.: Radoslav Dodig, Epigrafi2ki spomenici iz naronitanskog konventa, u: Arheološka istraWivanja u Naroni i dolini Neretve, Izdanja HAD-a, Vol. 22, god., 233 – 246+Tbl. I - VI DODIG 2003 A.: Radoslav Dodig, Spomenik Kvinta Valerija iz Hardomilja kod Ljubuškog. VAHD, 95., 363 - 373 DODIG 2005.: Radoslav Dodig, The seventh Legion´s monuments in the area of Ljubuški. Illyrica antiqua, FF press, Zagreb, 209 - 217 DOMASZEWSKI 1902.: A, Domaszewski, Die Beneficiarienposten und die römischen Strassennetze, WZGK XXI, Trier, 158 - 211 DOMIb KUNIb 2004.: Alka DomiB KuniB, Literarni izvori za iliri2ke provincije (Dalmaciju i osobito Panoniju) u Naturalis Historia Plinija Starijeg, VAMZ 3, XXXVII, 119 – 171 DOUGLAS-JONES-SMITH 1996.: Francis R. Douglas- Richard Jones - Donald B. Smith, Origins, Canadian history to confederation, Toronto. DRAGI4EVIb 1897.: Tomo Dragi2eviB, Nalazište iz neoliti2kog doba na Kraljevinama kod Novog Šehera, GZM, god. IX, sv. 1. 161 - 167 DRAGI4EVIb 1897 A.: Tomo Dragi2eviB, Nahogjaji iz broncanog i bakarnog doba, GZM, god. IX, sv. 3. 479 - 481 DRAGI4EVIb 1906.: Tomo Dragi2eviB, Nekoji neolitski nalazi iz kotara Gep2e, GZM, god. XVIII, sv. 2. 243 - 244 DRECHSLER-BIGIb 1953.: RuWica Drechsler-BiWiB, Novi pogledi na kulturu sojeni2kog naselja u Rip2u, GZM, N.S. sv. VIII. 103 - 110 DRECHSLER-BIGIb 1966.: RuWica Drechsler-BiWiB, Les tombes des Iapodes prehistoriques a Kompolje, Inventaria Archaeologica, Zagreb: Arheološki muzej. DRECHSLER-BIGIb 1983.: RuWica Drechsler-BiWiB, Japodska kulturna grupa, PJZ IV-bronzano doba. 374 – 389+Tbl. LII - LVI DRECHSLER-BIGIb 1987.: RuWica Drechsler-BiWiB, Japodska grupa, PJZ V-Weljezno doba. 391 – 441+Tbl. XLIII - XLVII DURUY 1881.: Victor Duruy, Poviest Gr2ka, Matica Hrvatska, Zagreb ÐURIb 2003.: Miloš ÐuriB, Istorija helenske knjiWevnosti, Beograd : Dereta EVANS 1883.: Artur Evans, Antiquarian Reserches in Illyricum (Parts I- II), Westminster, 1089 Mesihović, Dezitijati, 2007 EVANS 1885.: Artur Evans, Antiquarian Reserches in Illyricum (Parts III- IV), Westminster. FEKEGA-GAVRILOVIb 2000: Lidija FekeWa-Margita GavriloviB, Od dolaska Slavena do pada Bosanskog kraljevstva. Monografija IlidWa, OpBina IlidWa, Sarajevo, 171 - 189 FERJAN4Ib 1959.: B, Ferjan2iB.: Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Tom 2, SANU, VII-XII, 1-98 (Posebna izdanja CCCXXIII, Vizantološki institut 7), Beograd. FIALA 1889.: František-Franjo Fiala, Nova predhistorijska naseobina kod Sarajeva, GZM, god. I, sv. 2. 92 - 93 FIALA 1890.: František-Franjo Fiala, Prehistorijski nalazi na Sobunaru kod Sarajeva, GZM, god. II, sv. 2. 212 - 220 FIALA 1891.: František-Franjo Fiala, Prehistorijska istraWivanja na Sobunaru kod Sarajeva u godini 1891, GZM, god. III, sv. 4. 424 - 431 FIALA 1892.: František-Franjo Fiala, Prehistori2ki nahogjaji na Naklu kod VojkoviBa, GZM, god. IV, sv. 3. 211 - 214 FIALA 1893.: František-Franjo Fiala, Prilozi arheologiji Bosne i Hercegovine, GZM god. V, sv. 1. 145 - 159 FIALA 1893 A.: František-Franjo Fiala, Prilozi rimskoj arheologiji Hercegovine, GZM god. V, sv. 3. 511 - 532 FIALA 1894.: František-Franjo Fiala, Jedna prehistori2ka naseobina na Debelom brdu kraj Sarajeva, GZM, god. VI, sv. 1. 107 - 140 FIALA 1894 A.: František-Franjo Fiala, Rimski naho6aji iz Bosne, GZM, god. VI, sv. 1. 95 - 96 FIALA 1895.: František-Franjo Fiala, Izvještaj o iskopinama na Debelom brdu kod Sarajeva god. 1894, GZM, god. VII, sv. 2. 123 - 137 FIALA 1896.: František-Franjo Fiala, Izvještaj o prekopavanju na Debelom brdu kod Sarajeva, GZM, god. VIII, sv. 1. 97 - 107 FIALA 1896 A.: František-Franjo Fiala, Arheološke vijesti, GZM, god. VIII, sv. 3-4. 343 - 357 FIALA 1896 B.: František-Franjo Fiala, Arheološke bilješke, GZM, god. VIII, sv. 1. 161 - 162 FIALA 1897.: František-Franjo Fiala, Nekoliko gr2kih šljemova, na6enih u Bosni i Hercegovini, GZM, god. IX, sv. 4. 657 – 663+Tbl. I - III FILIPOVIb 1960.: Miljenko S. FilipoviB, Propast franjeva2kog manastira Gradovrha kod Tuzle i poreklo «Crne gospe» u franjeva2kom manastiru u Ba2u, 4GT IV. 89 - 94 FILIPOVIb 2000.: Miljenko S. FilipoviB, Baština 1090 srednjevjekovnih rudara Sasa u Mesihović, Dezitijati, 2007 juWnoslovenskim zemljama, ANU BiH, XXXI, CBI 29. 5 - 36 FITZ 1993.: Jenı Fitz, Die verwaltung Pannoniens in der Römerzeit I, Encyclopedia, Budapest. FRAZER 2003.: James George Frazer, Zlatna grana, Beograd. GABRI4EVIb 1953.: Branimir Gabri2eviB, Dvije ilirske opBine s podru2ja Vrlike, VAHD 55. 103 119 GABRI4EVIb 1954.: Branimir Gabri2eviB, Sarajevski medaljon s prikazom tra2kog konjanika, GZM, N.S. Arheologija IX. 41 - 46 GABROVEC 1987.: Stane Gabrovec, Dolenjska grupa, PJZ V-Weljezno doba. 29 - 119 GARDTHAUSEN 1904.: V, Gardthausen, Augustus und seine Zeit, III Band, 1-2 Teil, Leipzig, 1904, Illyrisch-pannonische Aufstand 6-9 n. Chr, I Teil, 1171-1193; II Teil, 772-789. GAVELA 1997.: Branko Gavela, Praistorijska arheologija; Klasi2na arheologija, Arheologija, Beograd: Univerzitet u Beogradu, 1 –171 GIBON 1996.: Edvard Gibon, Opadanje i pad Rimskog carstva, Beograd. GIRARDI JURKIb 2005.: Vesna Girardi JurkiB, Duhovna kultura anti2ke Istre, Zagreb: Školska knjiga GLAVAŠ 1982.: Tihomir Glavaš, Iskopavanje preromani2ke crkve u Vrutcima kod Vrela Bosne, GZM, N.S. Arheologija, XXXVII. 93 – 122 GOLDSWORTHY 2000.: Adrian Goldsworthy, Roman warfare, London: Cassell & Co. GRAVES 1999.: Robert Graves, Gr2ki mitovi, Beograd. GRAVES 2003.: Robert Graves, Ja, Klaudije, Akia M. Princ, Beograd GRA4ANIN 2005.: Hrvoje Gra2anin, Illyricum of the 2. and 3. centuries AD in the works of Latin and Greek historians, Illyrica antiqua, FF press, Zagreb, 287 - 298 HIRSCHFELD 1890.: O. Hirschfeld, Zur Geschichte des pannonisch-dalmatinischen Krieges, Hermes XXV, Berlin. HOFFER 1893.: Aleksander P. Hoffer, Rimski natpis iz FazliBa u Bili, GZM, god. V, sv. 2. 321 323 HOFFER 1895.: Aleksander P. Hoffer, Nalazišta rimskih starina u travni2kom kotaru, GZM, god. VII, sv. 1. 43 - 61 HOFFER 1901.: Aleksander P. Hoffer, Stara Crkva na Bukovici kod Travnika, GZM, god. XIII, sv. 2-3. 468 HÖRMANN 1889.: Kosta Hörmann, Olovo, GZM, god. I, sv. 3. 63 - 74 1091 Mesihović, Dezitijati, 2007 HÖRMANN 1890.: Kosta Hörmann, Dva rimska natpisa iz Bosne, GZM, god. II, sv. 3. 306 - 308 HÖRMANN 1892.: Kosta Hörmann, Zlatna plojka iz rimskog pe2atnog prstena, GZM. god. IV, sv. 3. 235 - 236 HÖRMANN 1893.: Kosta Hörmann, Dvije znamenite publikacije iz Bosne i Hercegovine, GZM, god. V, sv. 2. 325 - 330 HÖRNES 1880.: Moritz Hörnes, Römische Alterthümer in Bosnien und Hercegovina, AEM, IV., 32 – 47; 184 - 207 HÖRNES 1882.: Moritz Hörnes, Alterthümer der Hercegovina II, und der südlichen Teile Bosniens. Sitzungsberichte der phil-hist. Classe der Kais. Akademie der Wissenschaften XCIX, 2., 799 - 946 HÖRNES 1895.: Moritz Hörnes, Vorrömischer Grabstein von Jezerine, WMBH III. 516 – 518+Taf. XII HRABAK 1983.: Bogumil Hrabak, Diskusija na Simpozijumu-Vlasi u XV i XVI vijeku, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 22, Radovi, knj. LXXIII, ANU BiH. 158 - 160 IMAMOVIb 1972.: Enver ImamoviB, Podru2je Fojnice, Kiseljaka i Kreševa u rimsko doba. Naše starine XIII. Sarajevo. 193 - 204 IMAMOVIb 1974.: Enver ImamoviB, Oko ubikacije rimskog naselja Stanecli, ANU BiH, XII, CBI 10. 223 - 232 IMAMOVIb 1976.: Enver ImamoviB, Eksploatacija zlata i srebra u rimskoj provinciji Dalmaciji, Godišnjak Društva istori2ara Bosne i Hercegovine, god. XXI-XXVII. Sarajevo. 7 - 26 IMAMOVIb 1977.: Enver ImamoviB, Anti2ki kultni i votivni spomenici na podru2ju Bosne i Hercegovine, Sarajevo. IMAMOVIb 1978.: Enver ImamoviB, Da li je rimska Arduba današnji Vranduk u Bosni, Prilozi Instituta za istoriju XIV, 14-15, Sarajevo. 337 - 347 IMAMOVIb 1978 A.: Enver ImamoviB, Ka problemu intrepetacija toponim «Fojnica», Historijski 2asopis, god. XXXI (LI), knj. XXXV, 1-2, Podgorica (Titograd). 141 - 153 IMAMOVIb 1979.: Enver ImamoviB, Novoprona6eni rimski nadgrobni natpis iz IlidWe kod Sarajeva, GZM N.S. Arheologija, XXXIII, 1978, 127 - 131 IMAMOVIb 1980.: Enver ImamoviB, Me6ašni natpisi na podru2ju rimske provincije Dalmacije, Prilozi Instituta za istoriju, XVI, br. 17, Sarajevo. 27 – 59 br. 1 – 21+4 sli2na natpisa IMAMOVIb 1987.: Enver ImamoviB, Najstarije razdoblje, Prethistorija i antika, Fojnica kroz 1092 Mesihović, Dezitijati, 2007 vijekove, Fojnica-Sarajevo. 9 - 27 IMAMOVIb 1992-1995.: Enver ImamoviB, Rezultati probnih iskopavanja u Podastinju, Višnjici i Gromiljaku kod Kiseljaka, GZM, N.S. Arheologija, XLVII. 61 – 92+Tbl. I – VII IMAMOVIb 2000.: Enver ImamoviB, The results of the trial excavations at Podastinje, Višnjica and Gromiljak near Kiseljak, WMBH, VII, Heft A – ArchaÎologie, 107 – 132 JAMUŠAKOV 2001, Ðor6e Jamušakov, Novac imperatora od Sule do Avgusta, Ba2ka Palanka : Edicija JUNO MONETA JARAK 2005.: Mirja Jarak, Questions concerning Christianisation of the autochthonous romanized population of Dalmatia, Illyrica antiqua, FF press, Zagreb, 305 - 314 JELIb 1898.: Luka JeliB, Najstariji kartografski spomenik o rimskoj pokrajini Dalmaciji, GZM, god. X, sv. 4. 531 - 559 JIRE4EK 1952.: Konstantin Jire2ek, Istorija Srba, prva knjiga do 1537 god. (politi2ka istorija), Beograd. JONES 1998.: Siân Jones, The Archaeology of Ethnicity, Routledge, London-New York JOSIFOVIb 1956.: S, JosifoviB, Oktavijanovo ratovanje u Iliriku (Der illyrische Feldzug Octavians), GA 6, 138 – 165 JOVANOVIb B. 2003.: Borislav JovanoviB, Grobna keramika ukrašena tehnikom Wigosanja u srednjem latenu zapadnog i centralnog Balkana, Op. Arch. 27, Zagreb, 283 - 286 JOVANOVIb 1957.: R, JovanoviB, Preistorijski nalaz u dolini re2ice Soline, 4GT I. 245 - 249 JOVANOVIb 1958.: R, JovanoviB, Dve preistorijske ostave iz severoisto2ne Bosne, 4GT II. 23 – 35+Prl. 10+Tbl. 4 JOVANOVIb V. 1997.: Vojislav JovanoviB, Nalazišta i kulture ranog srednjeg veka, Arheologija, Beograd: Univerzitet u Beogradu, 317 - 356 JÜNEMANN 1896.: Jünemann, De legione Romanorum I adiutrice. KATI4Ib 1962.: Radoslav Kati2iB, Die Illyrischen Personennamen in ihrem südöstlichen Verbreitungsgebiet», GA 12. 95 - 120 KATI4Ib 1963.: Radoslav Kati2iB, Das mittteldalmatinische Namengebiet, GA 12. KATI4Ib 1964.: Radoslav Kati2iB, Suvremena istraWivanja o jeziku starosjedilaca ilirskih provincija, Simpozijum o teritorijalnom i hronološkom razgrani2enju Ilira u praistorijsko doba, ANU BiH, Posebna izdanja IX, CBI 1. 9 - 30 KATI4Ib 1965.: Radoslav Kati2iB, Zur Frage der keltischen und pannonischen Namengebiete im 1093 Mesihović, Dezitijati, 2007 römischen Dalmatien, ANU BiH, III, CBI 1. 53 - 76 KATI4Ib 1976.: Radoslav Kati2iB, Ancient languages of the Balkans , Mouton, Hague-Paris, KATZER 1901.: F. Katzer, Über die Zusammensetzung Goldseife in Bosnien. Österr. Ztschr. für Berg- u. Hüttenw. XLIX. KELLNER 1895.: Ivan Kellner, Rimski gragjevni ostanci u IlidWama kod Sarajeva, GZM, god. VII, sv. 2. 161 – 198+Tbl. I - X KLAIb 1994.: Nada KlaiB, Srednjovjekovna Bosna, Zagreb. KOROŠEC 1940.: Josip Korošec, Bericht über die bisher unveröffentlichen vorgeschichtlichen Funde auf der Gradina „Gradac“ bei Kotorac, GZM sv. 1 god. LII. 77 - 81 KOROŠEC 1943.: Josip Korošec, Noviji neobjavljeni predmeti predpoviestne zbirke (Nekoliko novih nalaza sa gradine "Grad" iznad Semizovca), GZM, god. LIV. 51 - 59 KOROŠEC 1950.: Josip Korošec, Travnik i okolina u predhistorijsko doba, GZM, N.S. sv. IV-V. 243 – 268 KOROŠEC 1957.: Josip Korošec, Neolitska naseobina na Crkvinama u Turbetu kod Travnika, GZM, N.S. sv. XII. 5 – 18+Tbl. I – VII. KOROŠEC-VRA4KO 1952.: Paola Korošec-Vra2ko, Srednjovjekovne nekropole okoline Travnika, GZM, N.S. sv. VII. 375 – 407+Tbl. I - II KOSORIb 1980.: Milica KosoriB, Praistorijska naselja na podru2ju Spre2e, 4GT XIII. 103 – 116+Tbl. I – XII+Prl. 4 KÖSTERMANN 1953.: E. Köstermann, Der pannonisch-dalmatinische Krieg 6-9 n. Chr., Hermes, LXXXI, Wiesbaden, KOVA4EVIb 1997.: Jovan Kova2eviB, StarohrišBanska arheologija; Arheologija Germana; Arheologija Nomadsko-konji2kih naroda; Slovenska arheologija, Arheologija, Beograd: Univerzitet u Beogradu, 173 – 206 KOVA4EVIb-MIRKOVIb 1890.: Kosta Kova2eviB- Petar MirkoviB, Iskopine kod BišBa u Jezerini niWe Pritoke, GZM, god. II, sv. IV. 330 - 337 KNEGEVIb-JOVANOVIb 2003.: Marija KneWeviB-JovanoviB, Keltsko oruWje iz razorenih ratni2kih grobova sa teritorija Srema i Ba2ke. Slu2ajni nalazi iz ObreWa, Gospo6inaca, Plavne, Beške i Gablja. Op. Arch. 27, Zagreb, 287 - 309 KRAHE 1925.: Hans Krahe, Die alten balkanillyrischen geographischen namen, Hajdelberg, KRAHE 1929.: Hans Krahe, Die illyrischen Personennamen, Hajdelberg, 1094 Mesihović, Dezitijati, 2007 KRAHE 1955.: Hans Krahe, Die Sprache der Illyrier I, Wiesbaden. KRAJINOVIb 1943.: Jakov KrajinoviB, Tri revidirana natpisa iz okolice Travnika (sredovje2ni spomenici u bosan2ici), GZM, god. LV. 227 - 236 KRALJEVIb 1972.: Gojko KraljeviB, Skupni nalaz sestertiusa i denariusa u Bija2i kod Ljubuškog, Arheološki vestnik, XXIII. Ljubljana. 67 - 68 KRALJEVIb 1980.: Gojko KraljeviB, Anti2ki novac s travni2kog podru2ja koji se nalazi u zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Zbornik Zavi2ajnog muzeja Travnik, 3, XVI, Travnik. 85 - 94 KRIVDIb 2002.: Damir KrivdiB, Irokezi, Savez pet naroda, Nova Akropola, br.32, Zagreb. KUJUNDGIb 1916.: Ivan KujundWiB, Najnovije rimske iskopine u Mošunju, GZM, god. XXVIII, sv. 3-4, 477 - 493 KUJUNDGIb 1925.: Ivan KujundWiB, O poloWaju rimskog municipija BISTVE NOVA u Bosni, VAHD XLVII-XLVIII (1924-1925), 75 - 83 KUNOV 1957.: Hajnrih Kunov, Opšta privredna historija, I tom, Privreda primitivnih i polukulturnih naroda, Privredno ure6enje Irokeza, Beograd. KUNTIb-MAKVIb 2005.: Bruna KuntiB-MakviB, Borvo et Damona-Vidasus et Thana: les possibilitevs de l vanalyse comparative. Illyrica antiqua, FF press, Zagreb, 329 – 351 LOPANDIb 2007.: Duško LopandiB, Purpur Imperije. Rimski carevi sa prostora Srbije i Balkana. Beograd : Book & Marso, TV advertising LOZIb 1959.: S. LoziB, Dva rimska spomenika iz okolice Travnika, Zbornik Zavi2ajnog muzeja Travnik I, sv. 1, Travnik. 37 – 42 MALLORY 2006.: James P. Mallory, Indoeuropljani, Zagreb : Školska knjiga. MAJNARIb-PANDGIb 1995.: Nives MajnariB-PandWiB, Borivoj 4oviB, Pod kod Bugojna 1, Sarajevo. Op. Arch. 19, Zagreb, 131 - 133 MAKANEC 1906.: Alfred Makanec, Nekoliko numizmatskih nalaza iz Bosne, GZM, god. XVIII, sv. 1. 109 - 111 MALEZ 1968.: Mirko Malez, Bijambarske peBine kod Olova u središnjoj Bosni, GZM, N.S. prirodne nauke, sv. VII. 159 - 191 MANDIb 1922.: Mihovil MandiB, Nepublikovani predmeti u našoj prehistorijskoj zbirci, GZM, god. XXXIII-XXXIV. 27 - 32 MANDIb 1924.: Mihovil MandiB, Turbe kod Travnika, GZM, XXXVI. 83 - 90 MANDIb 1925.: Mihovil MandiB, Starine kod fojni2kog Kiseljaka, GZM, god. XXXVII. 61 - 65 1095 Mesihović, Dezitijati, 2007 MANDIb 1926.: Mihovil MandiB, Prehistorijske i sredovje2ne utvrde oko Travnika, GZM, god. XXXVIII. 35 - 43 MANDIb 1927.: Mihovil MandiB, Arheološke crtice iz Bosne, Starinar SKA,III, ser IV, 1926-1927, 9 - 13 MANDIb 1931.: Mihovil MandiB, Arheološke bilješke, GZM XLIII, sv. 2. 13 - 17 MANDIb 1931 A.: Mihovil MandiB, Vezirski grad Travnik nekada i sada, MH, Zagreb, 79 MANDIb 1933.: Mihovil MandiB, Prehistorijski nalazi prigodom rekognosciranja u okolici Kaknja, Semizovca i Novog Šehera kod Gep2a, GZM, god. XLV, sv. 2. 1 –6+Tbl. I - III MANDIb 1939.: Mihovil MandiB, Prehistorijska radionica kod PazariBa, GZM LI. 1 - 6 MARGETIb 1999.: Lujo MargetiB, O municipiju Andautonija, Rad HAZU, XXXVII, 5 - 23 MARIb 1961.: Zdravko MariB, Vis kod Dervente-naselje kasnog bronzanog doba, GZM, N.S: Arheologija, sv. XV-XVI. 151 – 171+Tbl. I - VII MARIb 1963.: Zdravko MariB, Keltski elementi u mla6em Weljeznom dobu Bosne i Hercegovine, GZM, N.S. Arheologija, sv. VIII. 63 - 83 MARIb 1968.: Zdravko MariB, Japodske nekropole u dolini Une, GZM, N.S. Arheologija sv. XXIII. 5 – 80+Tbl. I – XXV+I - VII MARIb 1989.: Zdravko MariB, Daorsi i Narona. Posebna izdanja Zemaljskog muzeja «Me6unarodni simpozijum Bosna i Hercegovina u tokovima istorijskih i kulturnih kretanja u jugoisto2noj Evropi», Sarajevo. MARIb 2000.: Zdravko MariB, Od Butmira do Dezitijata. Monografija IlidWa, opBina IlidWa, Sarajevo, 98 - 121 MARIJANOVIb 1984.: I. MarijanoviB, Rimska nekropola sa spaljenim pokojnicima u Zeniku kod Rakovice, GZM, N.S. Arheologija, XXXIX. 89 - 96 MARIN 1997.: Marin Emilio, Ave Narona, MH, Zagreb. MARIN 2004.: Marin Emilio, Divo Augusto, Split : Arheološki muzej MARIN 2004 A.: Emilio Marin i suradnici, Augusteum Narone, splitska siesta naronskih careva, Split : Arheološki muzej MARKOVIb 1938.: Tomo MarkoviB, Rimska grobnica pod DWelilovcem kod Travnika, GZM, god. L, sv. 2. 65 - 68 MASLAb 1932.: Nikola MaslaB, Zlatni nalaz u kršBanskoj bazilici u selu Turbetu, GZM, god. XLIV, sv. 2. 31 – 33+Tbl. XVI 1096 Mesihović, Dezitijati, 2007 MAŠKIN 1949.: N.A., Maškin, Principat Augusta, ProishoWdenie i social´naja suš2nost, izd. Akademije nauka SSSR, Moskva-Lenjingrad. MAŠKIN 1951.: N.A., Maškin, Istorija starog Rima, Beograd. MAYER 1940.: Anton Mayer, Doprinosi poznavanju rimskih cesta u Dalmaciji, VAHD LI, 1930- 1934. 125 – 156+Krt. 1 MAYER 1957.: Anton Mayer, Die Sprache der alten Illyrier, Bd. 1: Einleitung; Wo&rterbuch der illyrischen Sprachreste, (Schriften der Balkankommission. Linguistische Abteilung XV), Be2, MAYER 1959.: Anton Mayer, Die Sprache der alten Illyrier, Bd. 2: Etymologisches Wo&rterbuch des Illyrischen Grammatik der Illyrischen Sprache XVI), Be2. MATIJAŠIb 2002.: Robert MatijašiB, Uvod u latinsku epigrafiju, Pula MAZALIb 1939.: Ðoko MazaliB, Starine po okolini Sarajeva, GZM, god. LI, sv. 1 (za historiju i etnografiju), 15 - 35 MAZALIb 1942.: Ðoko MazaliB, Gradac kod HadWiBa, GZM, god. LIV. 193 - 206 MAZALIb 1948.: Ðoko MazaliB, Travnik i Tori2an (Prilog bosanskoj arhitekturi srednjeg vijeka), GZM, N.S., sv. III. 145 - 166 MAZALIb 1950.: Ðoko MazaliB, Semizovac i okolina. Arheološke bilješke. GZM N.S. IV-V. 403 410 MAZALIb 1951.: Ðoko MazaliB, Biograd-Prusac, stari bosanski grad. GZM N.S. Arheologija, sv. VI. 147 – 189+Pl. 1 MAZALIb 1954.: Ðoko MazaliB, Visoki, bosanski grad srednjeg vijeka, GZM N.S. Arheologija sv. IX. 227 – 253+Pl. 1 MAZALIb 1957.: Ðoko MazaliB, Hriš2anski nišani u okolini Travnika, Evidencija vaWnijih spomenika i predlozi za zaštitu, Naše Starine IV, Sarajevo. 97 - 118 MAZALIb 1958.: Ðoko MazaliB, Vinac i Doboj, GZM, N.S. Arheologija, sv. XIII. 234 – 240+Pl. I MAZALIb 1959.: Ðoko MazaliB, Konzervatorski zahvat na Batalovoj grobnici i njezin današnji izgled. Naše Starine VI, Sarajevo. 239 - 242 MAZALIb 1972.: Ðoko MazaliB, Novi podaci o Gradcu kod HadWiBa, Naše Starine XIII, Sarajevo. 79 – 84 MESIHOVIb 2007.: Salmedin MesihoviB, Autarijati, Sarajevo MESIHOVIb 2009.: Salmedin MesihoviB, Prilozi anti2koj topografiji Bosne i Hercegovine – dva 1097 Mesihović, Dezitijati, 2007 toponima sa šireg jaja2kog podru2ja“, Godišnjak Bošnja2ke kulturne zajednice „Preporod“, god. IX, Sarajevo, 171 – 185. MESIHOVIb 2011.: Salmedin MesihoviB, Plinijevske peregrinske civitates na prostoru današnje Bosne i Hercegovine“, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku, Vol.104, Split, 55 – 78. MIKOLJI 1969.: Vinko Mikolji, Povijest Weljeza i Weljeznog obrta u Bosni, Zenica. MILETIb 1955.: Nada MiletiB, Nalaz ranosrednjevjekovnih fibula iz Rajlovca, GZM. N.S. Arheologija, sv. X. 151 – 155+Tbl. I MILETIb 1956.: Nada MiletiB, Nekropola u selu MihaljeviBima kod Rajlovca. GZM N.S. Arheologija sv. XI. 9 – 39+Tbl. I-XII+Pl. 1 MILETIb 1961.: Nada MiletiB, Nekropola u selu MihaljeviBima kod Rajlovca (rezultati naknadnih istraWivanja). GZM N.S. Arheologija, sv. XV-XVI. 249 - 257+Pl. 1+Tbl. I-III MILETIb 1963.: Nada MiletiB, Nakit u Bosni i Hercegovini od kasne antike do najnovijeg doba, Zemaljski Muzej, Sarajevo. MILETIb 1975.: Nada MiletiB, Elementi della cultura di Koettlach in Bosnia e Erzegovina, Balcanoslavica 4, Prilep. 93 - 111 MILETIb 1978.: Nada MiletiB, Reflets des Grandes Invasions en Bosnie-Herzevgovine. U: Problemi seobe naroda u Karpatskoj kotlini. Saopštenja sa nau2nog skupa, Matica Srpska, Novi Sad. 97 - 107+Tbl. I-IV+1. sl. 2 MILETIb 1980.: Nada MiletiB, Resultate der neueren archäologischen Untersuchungen des frühen Mittelalters in Bosnien und Herzegowina, Balcanoslavica 9, Prilep, 43 - 50 MILETIb 1984.: Nada MiletiB, Rani srednji vek. U: Kulturna historija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, II izdanje, Sarajevo. 375 434 MILIb 1982.: V, MiliB, Dva metalna praistorijska objekta iz Soline, 4GT XIV. 133 - 136+Krt. 1+Tbl. I MILLER 1916.: K. Miller, Itineraria Romana. Römische Reisewege an der Hand der Tabula Peutingeriana. LXXV+992, Stuttgart. MIRKOVIb 2002.: Miroslava MirkoviB, Rimska drWava pod kraljevima i u doba Republike (753.- 27 pre Hr.). Historija i institucije, Beograd: Dosije MIRKOVIb 2003.: Miroslava MirkoviB, Rimska drWava u doba principata i dominata (27. pre Hr.1098 Mesihović, Dezitijati, 2007 337. n.e.), Od Avgusta do Konstantina, Beograd: Dosije MISILO 1936.: Krunoslav Misilo, Rimski spomenici iz Bosne, GZM, god. XLVIII, sv. 1. 1526+Tbl. I-V MIŠKIV 2005.: Jesenka Miškiv, The name of the centurion Liccaius on the Roman military diploma from Slavonski Brod, Illyrica antiqua, FF press, Zagreb, 385 - 391 MITCHELL 1976.: S, Mitchell, Legio VII and Garrison of Augustan Galatia. The Classical Quaterly XXVI, Oxford. MITCHELL 1979.: S, Mitchell, Iconium and Ninica. Two double Communities in Roman Asia Minor. Historia 28, MÓCSY 1959.: András Mócsy, Die Bevölkerung von Pannonien bis zu den Markomannekriegen, Budapest. 15 - 276 MÓCSY 1962.: András Mócsy, Pannonia, PWRE, Suppl. IX, , col. 612-653. MÓCSY 1974.: András Mócsy, Pannonia and Upper Moesia: a history of the middle Danube provinces of the Roman Empire, Routledge & K. Paul, Boston. MURRAY 1993.: Oswyn Murray, Early Greece, (drugo izdanje), Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts. MUSIb 1900.: August MusiB, Povjest gr2ke knjiWevnosti, dio II, povjest gr2ke proze u klasi2no vrijeme i povjest gr2ke knjiWevnosti u poklasi2no vrijeme, Zagreb. NIKOLAJEVIb 1969.: I. NikolajeviB, Kasnoanti2ke presvo6ene grobnice u srednjovjekovnoj crkvenoj arhitekturi Bosne i Hercegovine. U: Simpozijum Predslavenski etni2ki elementi na Balkanu u etnogenezi JuWnih Slovena, ANU BiH, Posebna izdanja, XII, CBI 4, 217 - 227 NIKOLAJEVIb 1969 A.: I. NikolajeviB, Reljefi iz BilimišBa, Zenica, Zbornik Svetozara Radoj2iBa, Beograd, 245 – 252+Sl. 11 NIKOLAJEVIb 1970.: I. NikolajeviB, Oltarna pregrada u Dabravini, ZRVI XII. Beograd. 91112+sl.17 NIKOLIb 1962.: V, NikoliB, Nekoliko predmeta bakarnog i bronzanog doba iz sjeverozapadne Bosne, ZKM I, 67 - 89 NOVAK 1918.: Grga Novak, Topografija i etnografija rimske provincije Dalmacije, Zagreb. NOVAK 1961.: Grga Novak, Stari Grci na Jadranskom moru. Rad JAZU 322, 145 - 221 NOVAK 2004.: Grga Novak, Prošlost Dalmacije I, Od najstarijih vremena do Kandijskog rata, Zagreb 1944 i novo izd. Slobodne Dalmacije, 2004, Split. 1099 Mesihović, Dezitijati, 2007 OKSFORDSKA ISTORIJA RIMSKOG SVETA 1999.: Grupa autora, Oksfordska istorija rimskog sveta, Beograd: Clio, OLUJIb 1990.: Boris OlujiB, Liberov kult na podru2ju rimske provincije Dalmacije, Latina et graeca, 35, Zagreb, 3 - 30 OLUJIb 1999-2000.: Boris OlujiB, Japodi, Apijanovi plemeniti barbari, Op. Arch. 23-24, 59-64, OLUJIb 2003.: Boris OlujiB, Oktavijanov pohod protiv Japoda (35 g. prije Krista), Grad Oto2ac 7, Oto2ac: Katedra 4akavskoga sabora pokrajine Gacke, Gracko pu2ko otvoreno u2ilište Oto2ac OLUJIb 2004.: Boris OlujiB, Nouvelles recherches sur le territoire des Iapodes, L jIllyrie mevridionale et l j Evpire dans l A j ntiquitev-IV, Actes du Ive colloque international de Grenoble (10-12 octobre 2002), Pariz. 215-221 OLUJIb 2005.: Boris OlujiB, MetouÆlon kephalev toÆn IapovdoÇn (App. Illy.19), Illyrica antiqua, FF press, Zagreb, 393 - 399 PAJAKOWSKI 1978.: Wlodzimierz Pajakowski, Die Ardiäer-ihre Wohnsitze und ihre historische Rolle, ANU BiH, XVIII, CBI 14. 109 - 122 PAJAKOWSKI 1980.: Wlodzimierz Pajakowski, Wer ware Illyrii proprie dicti und wo siedelte mansie an?-Ko su bili Illyrii proprie dicti i gdje su bili nastanjeni, ANU BiH, XVIII, CBI 16. 91 – 162+Krt. 1 - 2 PALAVESTRA 1974.: Veljko Palavestra, Historijska narodna predanja i toponomastika o Fojnici i okolini. GZM, N.S. Etnologija, XXVII-XXVIII, 111-153. PAPAZOGLU 1965.: Fanula Papazoglu, Les origines et la destineve de l`Evtat Illyrien: Illyrii proprie dicti, Historia, 14. PAPAZOGLU 1967.: Fanula Papazoglu, Porijeklo i razvoj ilirske drWave, ANU BiH. CBI 3, 123 - 144 PAPAZOGLU 1969.: Fanula Papazoglu, Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba, ANU BiH, Djela, XXX, CBI 1 PAPAZOGLU 1992-1997.: Fanula Papazoglu, O zavisnom seljaštvu kod Ardijejaca i Dardanaca, ANU BiH, XXX, CBI 28. 97 – 104 PARETI – BREZZI – PETECH 1967.: Luigi Pareti i suradnici Paolo Brezzi i Luciano Petech, Stari svijet od 1200 god. pr. n. e. do 500 god. pr. n. e., Edicija Historija 2ovje2anstva, kulturni i nau2ni razvoj, svezak II, knjiga 1., Zagreb : Naprijed PARETI – BREZZI – PETECH 1967 A.: Luigi Pareti i suradnici Paolo Brezzi i Luciano Petech, Stari 1100 Mesihović, Dezitijati, 2007 svijet od 500 god. pr. n. e., do po2etka nove ere, Edicija Historija 2ovje2anstva, kulturni i nau2ni razvoj, svezak II, knjiga 2., Zagreb : Naprijed PARETI – BREZZI – PETECH 1967 B.: Luigi Pareti i suradnici Paolo Brezzi i Luciano Petech, Stari svijet od po2etka nove ere do 500 god. n. e., Edicija Historija 2ovje2anstva, kulturni i nau2ni razvoj, svezak II, knjiga 3., Zagreb : Naprijed PAŠALIb 1953.: Esad PašaliB, Anti2ki tragovi iz okoline Bugojna i Gornjeg Vakufa. GZM, N.S. Arheologija, sv. VIII. 345 - 348 PAŠALIb 1954.: Esad PašaliB, O anti2kom rudarstvu u Bosni i Hercegovini, GZM, N.S. Arheologija, sv. IX. 47 - 75 PAŠALIb 1959.: Esad PašaliB, Iskopavanje objekata u IlidWi kod Sarajeva. AP 1. 113 - 116 PAŠALIb 1959 A.: Esad PašaliB, Rimsko naselje na IlidWi kod Sarajeva (Prvi prethodni izvještaj o iskopavanjima 1955-1958 god.). GZM, N.S. Arheologija, sv. XIV. 113-136+Tbl. I-V PAŠALIb 1959 B.: Esad PašaliB, Römische Strassen in Bosnien und der Herzegowina, Archaeologia Iugoslavica III. PAŠALIb 1960.: Esad PašaliB, Anti2ka naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini, Zemaljski muzej, Sarajevo. PAŠALIb 1975.: Esad PašaliB, Questiones de bello dalmatico pannonique, Sabrano djelo, Sarajevo, (prvi put objavljeno u Godišnjaku Istorijskog društva BiH, Sarajevo, 1957). 376 421 PAŠALIb 1975 A.: Esad PašaliB, O anti2kim naseljima uz mineralna vrela na podru2ju Bosne, Sabrano djelo, Sarajevo, 188 – 199 PAŠALIb 1975 B.: Esad PašaliB, Rimsko naselje u IlidWi kod Sarajeva, Sabrano djelo, Sarajevo, 200 - 234 PAŠKVALIN 1959.: Veljko Paškvalin, Dva nalaza kasnoanti2kih grobova na svod i kratak osvrt na dosadašnje nalaze tih grobnih kamera na teritoriji Bosne i Hercegovine, GZM, N.S. Arheologija, sv. XIV. 149 – 162+Tbl. I PAŠKVALIN 1959 A.: Veljko Paškvalin, Anti2ka istraWivanja u selu 4ipuljiBu kod Bugojna, AP 1, 98 - 99 PAŠKVALIN 1961.: Veljko Paškvalin, 4ipuljiBi, Bugojno-Kasnoanti2ke gra6evine, AP 3, 89 -92 PAŠKVALIN 1963.: Veljko Paškvalin, Kultovi u anti2ko doba na podru2ju Bosne i Hercegovine, GZM, N.S. Arheologija XVIII. 127 - 153 1101 Mesihović, Dezitijati, 2007 PAŠKVALIN 1966.: Veljko Paškvalin, Grudine, 4ipuljiBi, Bugojno-starokršBanska bazilika, AP 8. 146 - 148 PAŠKVALIN 1968.: Veljko Paškvalin, Grudine, 4ipuljiBi kod Bugojna-Nastavak istraWivanja starokršBanske bazilike AP 10. 159-162, 256+Tbl. LV PAŠKVALIN 1968 A.: Veljko Paškvalin, Dvorišta, Ograj u PutoviBima kod Zenice—rimske gra6evine, AP 10. 153-155, Tbl. LII-LIII PAŠKVALIN 1970.: Veljko Paškvalin, Grudine, Bugojno-starokršBanska bazilika, AP 12, str. 131132, AP 12. 131-132 PAŠKVALIN 1970 A.: Veljko Paškvalin, Prilog datiranju ranokršBanskih bazilika Bosne i Hercegovine. U: Adriatica praehistorica et antiqua. Zbornik radova posveBen Grgi Novaku, Zagreb. 667-687+Krt. 1 PAŠKVALIN 1975.: Veljko Paškvalin, «Kamenja2a», Ul. 6 aprila, Breza kod Sarajeva, mla6eWeljeznodopska i rimska dezitijatska nekropola. AP 17. 57-62+Tbl. XXX-XXXIII PAŠKVALIN 1979.: Veljko Paškvalin, Anti2ki nimfej u PutoviBima kod Zenice, Prilog upoznavanju duhovne kulture autohtonog stanovništva, N.S. Arheologija, sv. XXXIV. 55 84 PAŠKVALIN 1983.: Veljko Paškvalin, Kasnoanti2ki objekti iz Osatice, KarahodWa i Višnjice, GZM, N.S. Arheologija, XXXVIII. 109 - 125 PAŠKVALIN 1990.: Veljko Paškvalin, Arheološko nalazište Ograje u PutoviBima kod Zenice, GZM, N.S. Arheologija, sv. XLV, 35 - 92 PAŠKVALIN 1991.: Veljko Paškvalin, Zaštitna iskopavanja na anti2kom lokalitetu «Gromile» u Karauli kod Kaknja, GZM, N.S. Arheologija, sv. XLVI. PAŠKVALIN 1994.: Veljko Paškvalin, Osvrt na duhovnu tradiciju Ilira i o njihovom autohtonom spomeniku, VAHD, sv. 86, 101 - 109 PAŠKVALIN 1992-1995.: Veljko Paškvalin, Kulturnopovijesna problematika sepulkralnih spomenika s podru2ja BiH, GZM, N.S. Arheologija, sv. XLVII. 117 - 145 PAŠKVALIN 1996.: Veljko Paškvalin, Prilozi prou2avanju ilirsko-panonskog plemena Dezitijata i njegovog teritorija u krajevima srednje Bosne u predrimsko i rimsko doba, GZM, N.S. Arheologija XXXXVII. 93 - 116 PAŠKVALIN 2000.: Veljko Paškvalin, Ilirsko-panonsko pleme Desitijata srednje Bosne u rimsko doba i rekognosciranje njihova podru2ja, ANU BiH, XXXI, CBI 29. 191 - 241 1102 Mesihović, Dezitijati, 2007 PAŠKVALIN 2000 A.: Veljko Paškvalin, Contribution to the Study of The Illyrian-Pannonian Tribe of Daesitiates and its Territory in the Region of Central Bosnia in Pre-Roman and Roman Times, WMBH Landesmuseums. 63 - 81 PAŠKVALIN 2002.: Veljko Paškvalin, Helenisti2ki sloj nekropole ilirsko-panonskog plemena Dezidijata na Kamenja2i u Brezi kod Sarajeva. Gr2ki utjecaj na isto2noj obali Jadrana. Zbornik Radova znanstvenog skupa, KnjiWevni krug, Split PAŠKVALIN 2002 A.: Veljko Paškvalin, Inhumirani grob Wene na Kamenja2i u Brezi nekropoli predrimskih Dezidijata, ANU BiH, XXXII, CBI 30. PAŠKVALIN 2003.: Veljko Paškvalin, KršBanstvo kasne antike u zale6u Salone i Narone- Arheološka istraWivanja kasnoanti2kog kršBanstva u Bosni i Hercegovini, Sarajevo: Vrhbosanska katoli2ka teologija. PAŠKVALIN 2005.: Veljko Paškvalin, Kulturno-povijesni utjecaji u kultnoj umjetnosti Dezidijata u rimsko doba, ANU BiH, XXXIV, CBI 32, 199-237 PAŠKVALIN 2008.: Veljko Paškvalin, Kamenja2a, Breza kod Sarajeva − mla6eWeljeznodobna i rimska nekropola, ANU BiH, XXXVII, CBI 35, 101 - 180 PATSCH 1890.: Carl Patsch, Megjašni natpis iz Bosne, GZM, god. II, sv. 4. 367 - 368 PATSCH 1893.: Carl Patsch, Dva odlomka rimske opeke, GZM, god. V, sv. 4. 679 - 682 PATSCH 1893 A.: Carl Patsch, II, rimski natpisi iz doline Lašve, GZM, god. V, sv. 4., 700 - 707 PATSCH 1894.: Carl Patsch, Novi i revidirani natpisi, GZM, god. VI, sv. 2. 341 - 358 PATSCH 1894 A.: Carl Patsch, Rimske starine iz ramske doline, GZM, god.VI, sv. 2. 321 - 323 PATSCH 1895.: Carl Patsch, Epigrafski nahogjaji iz godine 1895, GZM god. VII, sv. 4. 573 - 586 PATSCH 1895 A.: Carl Patsch, Legio VIII. Augusta, u Dalmaciji, GZM, god. VII, sv. 1. 143 - 145 PATSCH 1895 B.: Carl Patsch, Epigrafsko pabir2enje, GZM, god. VII, sv. 2. 285 - 292 PATSCH 1895 C.: Carl Patsch, Gr2ko-rimsko privatne zbirke u Bosni i Hercegovini, GZM, god. VII, sv. 2. 237 - 240 PATSCH 1895 D.: Carl Patsch, Sarajevo za rimskog doba, 2asopis Nada I, Sarajevo. 94 - 95 PATSCH 1896.: Carl Patsch, Iapodi, GZM, god VIII, sv. 1. 113 - 140 PATSCH 1897.: Carl Patsch, Mali rimski nahogjaji i posmatranja, GZM, god. IX, sv. 4. 511 – 537+Tbl. I - II PATSCH 1897 A.: Carl Patsch, Breuci. PWRE III, col. 831. PATSCH 1897 B.: Carl Patsch, Dalmacija i Dacija. Sarajevo: GZM god. IX. sv. 4, 665-673 1103 Mesihović, Dezitijati, 2007 PATSCH 1898.: Carl Patsch, Iapodi, GZM god. X, sv. 2-3. 335 - 364 PATSCH 1899.: Carl Patsch, Arheološko-epigrafska istraWivanja, GZM, god. XI, sv. 1. 69 - 123 PATSCH 1899 A.: Carl Patsch, Archäologische-epigrafische Untersuchungen zur Geschichte der römischen Provinz Dalmatien. WMBH VI. 154 - 273 PATSCH 1901.: Carl Patsch, Daesitiates, PWRE, col. 1982-1983. PATSCH 1902.: Carl Patsch, Nahogjaji novaca, GZM, god. XIV, sv. 3-4. 391 – 438+Krt. 1 PATSCH 1902 A.: Carl Patsch, Pojedini nalazi iz rimskog doba, GZM, god. XIV, sv. 1. 1 - 16 PATSCH 1902 B.: Carl Patsch, Archäologisch-epigraphische Untersuchungen zur Geschichte der römisschen Provinz Dalmatien, WMBH VIII. 61 – 130+Taf. IX PATSCH 1902 C.: Carl Patsch, Rimska mjesta u konji2kom kotaru, GZM, god. XIV, sv. 3-4. 303 333 PATSCH 1906.: Carl Patsch, Pseudo-Sxylaxovo jezero. Prinos povijesti donjeg porije2ja Neretve, GZM, god. XVIII, sv. 4. 367 - 390 PATSCH 1906 A.: Carl Patsch, Arheološko-epigrafska istraWivanja povjesti rimske provincije Dalmacije, GZM, god. XVIII, sv. 2. 151 - 181 PATSCH 1907.: Carl Patsch, Arheološko-epigrafska istraWivanja povijesti rimske provincije Dalmacije, GZM, god. XIX, sv. 4. 431 - 470 PATSCH 1909.: Carl Patsch, Archäologisch-epigraphische Untersuchungen zur Geschichte der römisschen Provinz Dalmatien, WMBH XI. 104 - 183 PATSCH 1910.: Carl Patsch, Prilozi našoj rimskoj povjesti, GZM, god. XXII, sv. 1. 177 - 208 PATSCH 1914.: Carl Patsch, Zbirke rimskih i gr2kih starina u bos-herc., Zemaljskom muzeju, GZM, god. XXVI, sv. 1-2. 141 – 219+Tbl. I – II. PATSCH 1915.: Carl Patsch, Zbirke rimskih i gr2kih starina u bos-herc. Zemaljskom muzeju, Sarajevo : Zemaljski muzej PATSCH 1996.: Carl Patsch, Povijest i topografija Narone, MetkoviB, 1996 PERIb 1995.: Slaviša PeriB, Celtic Pottery in Settlements of the Central Bosnian Culture Group, Starinar SANU XLV-XLVI/1994-1995. 113 - 131 PERIb 2002.: Slaviša PeriB, O problemu sahranjivanja u gornjem toku rijeke Bosne tokom bronzanog i gvozdenog doba, Zbornik Alojza Benca, ANU BiH, XXXII, CBI 30. 179 - 197 PETROVIb 1926.: Jozo PetroviB, S arheologom kroz Travnik, Narodne starine VI, Zagreb, 1 - 8 PETROVIb 1958.: Jozo PetroviB, Arheološki referati iz Bugojna i Ljubije-Japra, GZM N.S. 1104 Mesihović, Dezitijati, 2007 Arheologija XIII. 267 – 271+Tbl. I - IV PETROVIb 1960-1961.: Jozo PetroviB, Novi arheološki nalazi iz doline Gornjeg Vrbasa, GZM, N.S. Arheologija XV-XVI. 229 - 234 PITEŠA 2003.: Ante Piteša, Slaveni i rana hrvatska drWava, VAHD, 95, 471 - 518 POPOVIb 2003.: Petar PopoviB, Gradina na Bosutu kod Vašice, Op. Arch. 27, Zagreb, 311 - 322 PROTASE 1979.: Dumitru Protase, Les Illyriens en Dacie a; la lumie;re de ľépigraphie-Iliri u Dakiji u svjetlu epigrafike, ANU BiH, XVII, CBI 15. 127 - 136 RADIMSKY 1890.: Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Dvije nekropole iz bronzanog doba u kotaru viso2kom u Bosni, GZM II, sv. 4. 323 - 418+Tbl. V-VI RADIMSKY 1891.: Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Rimska utvrda na Crkvenici kod Doboja, GZM god. III, sv. 3. 252 - 262 RADIMSKY 1892.: Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Prethodni izvještaj o prekopavanju u nekropoli pri Jezerinama kod BišBa, GZM god. IV, sv. 4. 301 - 310 RADIMSKY 1892 A.: Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Dalji predmeti, na6eni kod rimske utvrde na Crkvenici kod Doboja, GZM god. IV, sv. II. 190 - 192 RADIMSKY 1892 B.: Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Crkvena razvalina kod Dabravine u kotaru viso2kom u Bosni, GZM, god. IV, sv. 4. 372 - 387 RADIMSKY 1892 C.: Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Arheološke crtice, GZM, god. IV, sv. 3. 221 230 RADIMSKY 1893.: Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Nekropola na Jezerinama u Pritoci kod BišBa, GZM, god. V, sv.1. 37 - 92+Tbl. I; 237 - 308+Tbl. I - XXV; 369 - 466+Tbl. XXVI - XXVIII i XXXII - L; 575 - 636+Tbl. XXIX - XXXII RADIMSKY 1893 A.: Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Arheološke crtice iz Bosne i Hercegovine, GZM god. V, sv. 3. 479 - 497 RADIMSKY 1894.: Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Arheološke crtice iz Bosne i Hercegovine, GZM god. VI, sv. 3. 429 - 448 RADIMSKY 1894 A.: Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Starine kotara Wupanja2kog. GZM god. VI, 283 - 319 RADIMSKY 1895.: Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Arheološke crtice, GZM god. VII, sv. 2. 217 230 RADIMSKY 1896.: Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Ostanci rimske ciglane i ciglarske peBi u 1105 Mesihović, Dezitijati, 2007 Sarajevu, GZM, god. VIII, sv. 1. 110 - 112 RAMOVIb 1999.: Mehmed RamoviB, Nalazišta ruda zlata, bakra, kalaja, Weljeza, srebra, olova, Wive, antimona i arsena u SR BiH, Radovi sa simpozijuma «Rudarstvo i metalurgija Bosne i Hercegovine od prahistorije do po2etka XX st.» 8-11 XI 1973, Zenica. 9 - 20 RAU 1925.: R, Rau, Zur Geschichte des pannonisch-dalmatinischen Krieges der Jahre 6-9 n. Chr., Klio XIX, Leipzig. RAUNIG 1973.: Branka Raunig, Osnovni izvještaj o iskopavanju srednjovjekovne utvrde Vranduk 1963. godine, Radovi sa simpozijuma «Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura», Muzej grada Zenice, Zenica. 453 - 469 RAUNIG 1974.: Branka Raunig, Rimska ciglarska peB u selu Ljusina kod Bosanske Krupe, ZKM VI, 203 - 214 RAUNIG 1975.: Branka Raunig, «Gradina» Ripa2 kod Biha2a-praistorijska nekropola i naselje, AP 17, 49 - 51 RAUNIG 1975 A.: Branka Raunig, Ripa2-Otoka kod BihaBa-sojeni2ko naselje, AP 17. 47 - 49+Tbl. XXII, sl. 2 RAUNIG 2004.: Branka Raunig, Umjetnost i religija prahistorijskih Japoda, ANU BiH, Djela, LXXXII, CBI 8. RENDIb-MIO4EVIb 1948.: Duje RendiB-Mio2eviB, Ilirska onomastika na latinskim natpisima Dalmacije, VAHD LII. RENDIb-MIO4EVIb 1960.: Duje RendiB-Mio2eviB, Ilirske onomasti2ke studije, GA, god. X, sv. 12, 163 - 171 RENDIb-MIO4EVIb 1962.: Duje RendiB-Mio2eviB, Princeps municipi Riditarum, ARR II. 315 334 RENDIb-MIO4EVIb 1967.: Duje RendiB-Mio2eviB, Problemi romanizacije Ilira s osobitim obzirom na kultove i onomastiku, ANU BiH, Posebna izdanja, V, CBI 2, 139 – 156 RODGERS – DODGE 2006.: Nigel Rodgers – Hazel Dodge, Ancient Rome, Anness Publishing, London, 2006 (monografija je štampana u NR Kini). RÜCKER 1889.: Anton Rücker, Dodatak 2lanku o imenu „Bosna“-Slana vrela u BiH, GZM, sv. 1, god. I. 11 - 12 RÜCKER 1893.: Anton Rücker, Salzqellen in Bosnien und Herzegovina, WMBH, 1 .336 - 337 SAKELLARAKIS-MARIb 1975.: J.A. Sakellarakis- Z. MariB, Zwei fragmente mykenischer Keramik 1106 Mesihović, Dezitijati, 2007 von Debelo brdo in Sarajevo, Germania, Berlin. 153 - 156 SANADER 2003.: Mirjana Sanader, Tilurium I, IstraWivanja-Forschungen, Arheološki zavod Filozofskog fakulteta, Zagreb. SANADER 2003 A.: Mirjana Sanader, Rimske legije i njihovi logori u hrvatskom dijelu panonskog limesa, Op. Arch. 27, Zagreb, 463 - 468 SARIA 1929.: Balduin Saria, Bathinus flumen. Zbornik nau2nih radova Ferdi ŠišiBu povodom 60 godišnjice Wivota (1869-1929), Zagreb. 137 - 142 SARIA 1930.: Balduin Saria, Bathinus flumen, Klio, 23, H.1, Leipzig. 92 -97 SARIA 1933.: Balduin Saria, Bathinus-Bosna, Klio, 26, H.2-3, Leipzig. 279 - 282 SAX 1889.: Carl Sax, Ueber die Entstehung des Namens von Bosnien und der ursprüng Lichen Umfang des bosnischen Banates, Eine Studie v Carl Sax, Mittheilungen der k.k. geographischer Gesellschaft in Wien, Separatabdruck, Wien 1 - 15 SCHEJBAL 2003.: Berislav Schejbal, Nova razmatranja o Aquae Balissae i narodu Jaza pejsaWvode-etimologija-kultovi-mitologija, pitanje atribucije kontinuiteta, Op. Arch. 27, Zagreb, 393 - 416 SERGEJEVSKI 1924.: Dimitrije Sergejevski, Cohors VIII voluntariorum civium Romanorum u Dalmaciji, GZM, god. XXXVI. 113 - 123 SERGEJEVSKI 1932.: Dimitrije Sergejevski, Numizmati2ke beleške, GZM, god. XLIV, sv. 2. 23 – 30+Tbl. XV SERGEJEVSKI 1932 A.: Dimitrije Sergejevski, Spätantike Denkmäler aus Zenica, GZM, god. XLIV. 35 – 56+Tbl. XVII - XXIV SERGEJEVSKI 1934.: Dimitrije Sergejevski, Rimski spomenici iz Bosne, Spomenik SKA LXXVII. 1 - 28 SERGEJEVSKI 1936.: Dimitrije Sergejevski, Aquae S...bei Sarajevo, Novitates Musei Saraievoensis 13, Sarajevo. 1 – 3, T. I SERGEJEVSKI 1938.: Dimitrije Sergejevski, I Rimski spomenici iz Bosne. II Rimski natpisi iz Bosne. Spomenik SKA LXXXVIII, Beograd. 95 - 131 SERGEJEVSKI 1940.: Dimitrije Sergejevski, Rimski natpisi iz Bosne, UWiBkog kraja i SandWaka, Spomenik SKA XCIII. 133 - 160 SERGEJEVSKI 1941.: Dimitrije Sergejevski, Rimski natpisi novi i revidirani, GZM god. LII, sv. 1. 15 - 26 1107 Mesihović, Dezitijati, 2007 SERGEJEVSKI 1943.: Dimitrije Sergejevski, Nekoliko neizdatih aniti2kih reliefa (Einige neue antike Reliefe), GZM, god. LV. 1 - 20 SERGEJEVSKI 1947.: Dimitrije Sergejevski, Arheološki nalazi u Sarajevu i okolici, GZM, N.S. Društvene nauke, sv. II. 13 - 50 SERGEJEVSKI 1948.: Dimitrije Sergejevski, Nove akvizicije odjeljenja klasi2ne arheologije Zemaljskog muzeja, GZM N.S., sv. III. 167 – 187+Tbl. I - VII SERGEJEVSKI 1950.: Dimitrije Sergejevski, Japodske urne, GZM, N.S. IV-V, 1949-1950. 45 – 93+Tbl. I - XIII SERGEJEVSKI 1950 A.: Dimitrije Sergejevski, Nekoliko rimskih reljefa iz centralne Bosne, Ephemeridis instituti archaeologici, vol. XVI, Sofija. SERGEJEVSKI 1951.: Dimitrije Sergejevski, Kasnoanti2ki mauzolej u Turbetu, GZM, N.S. VI. 135 – 145+Tbl. I - III SERGEJEVSKI 1951 A.: Dimitrije Sergejevski, Novi i revidirani rimski natpisi, GZM, N.S. VI. 301 310+Tbl. I - II SERGEJEVSKI 1953.: Dimitrije Sergejevski, Einiges über illyrische Kopfbedeckung, Beiträge zur älteren europäischen Kulturgeschichte, Bd. II, Klagenfurt. SERGEJEVSKI 1956.: Dimitrije Sergejevski, Bazilika u Dabravinama (revizija). Zemaljski muzej. 1 - 49+Tbl. I - XXII SERGEJEVSKI 1957.: Dimitrije Sergejevski, Epigrafski nalazi iz Bosne, GZM, N.S. Arheologija XII. 109 - 125+I - III SERGEJEVSKI 1957 A.: Dimitrije Sergejevski, Neolitska naseobina na Crkvinama kod Turbeta, GZM, N. S. Arheologija XII. 5 - 18+Tbl. I - VII SERGEJEVSKI 1965.: Dimitrije Sergejevski, Equites bistuenses, GZM, N.S. Arheologija XX. 17 - 25 SERGEJEVSKI 1965 A.: Dimitrije Sergejevski, Iz problematike ilirske umjetnosti, Nau2no društvo BiH, Godišnjak III, knjiga 1, 119 – 142+Sl. 1 - 29 SCHAPER 1963.: I, Schaper, Government and Politics in tribal societes, London. SIELSKI 1931.: Stanko Sielski, Arheološki nalasci u okolini Travnika i Gep2a, GZM XLIII, sv. 2. 7 - 12+Tbl. V - XVI SKARIb 1923.: Vladislav SkariB, Iz rimske prošlosti, GZM, god. XXXV. 81 - 84 SKARIb 1926.: Vladislav SkariB, Apollo Tadenus. (Apolon Taden), GZM, god. XXXVIII. 101 - 104 SKARIb 1932.: Vladislav SkariB, Altertümer von Gradac in der Lepenica (Bosnien), Starine na 1108 Mesihović, Dezitijati, 2007 Gradcu u bosanskoj Lepenici, GZM, god. XLIV, sv. 2. 1 – 21+Tbl. I - XIV SKARIb 1934.: Vladislav SkariB, Tragovi starog rudarstva u okolini Kreševa, GZM, god. XLVI, sv. 1. 73 – 80+Tbl. VIII SKARIb 1937.: Vladislav SkariB, Sarajevo i njegova okolina od nastarijih vremena do Austro- Ugarske okupacije, Izdanje opštine grada Sarajeva. SKOK 1920.: Petar Skok, Studije iz ilirske onomastike, GZM, god. XXXII, sv. 1-2. 29 - 45 SMITH 1988.: R.R.R. Smith, Simulcra gentium: The Ethne from The Sebasteion at Aphrodisias, JRS LXXVIII, London, 50 - 77 SMITH W. 1867.: William Smith, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, Boston : Little, Brown and Company SMITH W. 1870.: William Smith, Dictionary of Greek and Roman Antiquities, Boston : Little, Brown and Company SMOLE-GAVRILOVIb 1971.: M. Smole-GavriloviB, Carina, Sarajevo-srednjovjekovno groblje, AP 13. SOKOL 1998.: Vladimir Sokol, Rimski metal s Kuzelina, Zagreb: Muzej prigorja, SPOMENICA 1988.: Spomenica stogodišnjice rada Zemaljskog Muzeja Bosne i Hercegovine 1888-1988, Sarajevo STRATIMIROVIb 1891.: Ðor6e StratimiroviB, Srednjovjekovno groblje kod ZgošBe, GZM, god. III, sv. 2. 122 - 141 STRATIMIROVIb 1926.: Ðor6e StratimiroviB, ZgošBanski steBak, GZM XXXVIII. 45 - 46 STRUVE-KALISTOV 1962.: V.V. Struve—P. Kalistov, Stara Gr2ka, izd. Veselin Masleša, Sarajevo. STIP4EVIb 1989.: Aleksandar Stip2eviB, Iliri, povijest, Wivot, kultura, I (1974) i II dopunjeno izdanje (1989), Zagreb. SUIb 1955.: Mate SuiB, Granice Liburnije kroz stoljeBa, Radovi Instituta JAZU u Zadru, 2, 273 296 SUIb 1958.: Mate SuiB, VaWnost izu2avanja etni2ke stratigrafije naših krajeva u predslavensko doba, Filozofski fakultet u Zadru, 96 - 111 SUIb 1963.: Mate SuiB, Prolegomena urbanizmu anti2ke Liburnije, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, god. 2, sv. 2, 82 - 94 SUIb 1965.: Mate SuiB, Autohtoni elementi u urbanizmu anti2kih gradova našeg primorja, Nau2no društvo BiH, III, CBI 1, 163 - 178 1109 Mesihović, Dezitijati, 2007 SUIb 1966.: Mate SuiB, Iz mediteranske baštine jadranskih Ilira, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, god. 4, sv. 4, 44 - 58 SUIb 1967.: Mate SuiB, Nekoliko etnoloških podataka o anti2kim Ilirima u djelima gr2kih i rimskih pisaca, ANU BiH, V, CBI 2. 99 - 110 SUIb 1970.: Mate SuiB, Liburnia Tarsaticensis. U: Adriatica praehistorica et antiqua. Zbornik radova posveBen Grgi Novaku, Zagreb, 705 - 716 SUIb 1976.: Mate SuiB, Illyrii proprie dicti, ANU BiH, XIII, CBI 11. 179 - 196 SUIb 1976 A.: Mate SuiB, Anti2ki grad na isto2nom Jadranu, Zagreb. SUIb 1991-1992.: Mate SuiB, Liburnija i Liburni u vrijeme velikog ustanka u Iliriku od 6. do 9. god. poslije Krista (uz CIL V.3346). VAMZ, 3. s., XXIV-XXV., 55 - 66 SUIb 1995, Mate SuiB, Pristupna razmatranja uz problem etnogeneze Hrvata, Etnogeneza Hrvata, Zagreb : Nakladni zavod MH, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. 13 - 27 SUIb 2003.: Mate SuiB, Anti2ki grad na isto2nom Jadranu (2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje), Zagreb. SWOBODA 1932.: Erich Swoboda, Oktavian und Illyricum, Wien, SWOBODA 1937.: Erich Swoboda, Das Parthiner-Problem, Klio 30, H,3, Leipzig. SYME 1952.: R, Syme, The Cambridge Ancient History X –The Augustan Empire, The great Rebellion, Cambridge, ŠALABALIb 1967.: Radmila ŠalabaliB, Eine umrisch-etruskische Inscrift aus Bosnien (Pod bei Bugojno), Archaelogica Iugoslavica. VIII. Beograd. 35 – 45+Prl. 1 ŠAŠEL 1953.: Jaroslav Šašel, Seretion, GA, 3, 262 - 267 ŠAŠEL 1989.: Jaroslav Šašel, Die regionale Gliederung in Pannonien, Raumordnung im Römischen Reich:zu regionalen Gliederung in den gallischen Provinzen, in Rätien, Noricum und Pannonien, ed. H.Gottlieb, Minhen. ŠAŠEL KOS 1997.: Marjeta Šašel Kos, Appian and Dion on the Illyrian Wars of Octavian, GA, 47. ŠAŠEL KOS 1997 B.: Marjeta Šašel Kos, The End of the Norican Kingdom and the Formation of the Provinces of Noricum and Pannonia, Akten des IV. international Kolloquiums ber Probleme des provinzialrömischen Kunstschaffens / Akti IV mednarodnega kolokvija o problemih rimske provincialne umetnosti Celje 8-12 Mai/maj 1995, Situla, 36, Ljubljana. ŠAŠEL KOS 1999.: Marjeta Šašel Kos, Octavian js Campaigns (35-33 BC) in Southern Illyricum, L 1110 Mesihović, Dezitijati, 2007 jIllyrie mevridionale et l j Evpire dans l jantiquitev III (Actes du IIIe colloque international de Chantilly 16-19 Octobre 1996), Pariz, 255 - 264 ŠAŠEL KOS 1999 A.: Šašel Kos Marjeta, Pre-roman divinities of the eastern alps and Adriatic, Ljubljana: Narodni muzej Slovenije ŠAŠEL KOS 1999 B.: Marjeta Šašel Kos, From Agron to Genthius: Large scale pirasy in the Adriatic. Hesperi;a, 15, Studi sulla grecita; d joccidente. I Greci in Adriatico, 1, Roma: L’ Erma di Bretschneider. 137 - 155 ŠAŠEL KOS 2000.: Marjeta Šašel Kos, Caesar, Illyricum, and the Hinterland of Aquileia, L jultimo Cesare. Scritti, Riforme, Progetti, Poteri, Congiure, Monografie/ Centro ricerche e documentazione sull jant.class, 20, Rim. ŠAŠEL KOS 2002.: Marjeta Šašel Kos, The Noarus River in Strabo js Geography. Beitra&ge zur Alten Geschichte Papyrologie und Epigraphik, Band 17, 145 - 153 ŠAŠEL KOS 2004.: Marjeta Šašel Kos, Mythological Stories Concerning Illyria and its name, L jIllyrie mevridionale et l j Evpire dans l A j ntiquitev-IV, Actes du Ive colloque international de Grenoble (10-12 octobre 2002), Pariz, ŠAŠEL KOS 2004 A.: Marjeta Šašel Kos, The Roman conquest of Dalmatia in the light of Appianj s Illyrike. Dall A j driatico al Danubio, L jIllirico nell j eta; greca e romana, Atti del convegno internazionale Cividale del Friuli, 25 - 27 settembre 2003. ŠAŠEL KOS 2005.: Marjeta Šašel Kos, The Pannonians in Appian vs Illyrike, Illyrica antiqua, FF press, Zagreb, 433 - 439 ŠAŠEL KOS 2005 A.: Marjeta Šašel Kos, Appian and Illyricum, Situla 43, Narodni muzej Slovenije, Ljubljana. ŠKEGRO 1991.: Ante Škegro, Anti2ka ekonomika u Bosni i Hercegovini (na osnovi epigrafskih izvora), ANU BiH, CBI 27. 53 - 161 ŠKEGRO 1994.: Ante Škegro, Rimski rudni2ki novac, Op. Arch. 18, Zagreb, 173 - 180 ŠKEGRO 1997.: Ante Škegro, Inscriptiones latinae et graecae Bosniae et Hercegovinae, Op. Arch. 21, Zagreb, 85 - 116 ŠKEGRO 1998.: Ante Škegro, Eksploatacija srebra na podru2ju rimskih provincija Dalmacije i Panonije, Op. Arch. 22, Zagreb, 89 - 117 ŠKEGRO 1998 A.: Ante Škegro, Eksploatacija zlata u Bosni i Hercegovini u rimsko doba, Bosna Franciska, 10, Sarajevo, 142 - 160 1111 Mesihović, Dezitijati, 2007 ŠKEGRO 1998 B.: Ante Škegro, Eksploatacija Weljeza u Bosni u rimsko doba, Prilozi Instituta za istoriju, XXVI/28, Sarajevo, 1 - 27 ŠKEGRO 1999.: Ante Škegro, Gospodarstvo rimske provincije Dalmacije, Hrvatski studij, Zagreb. ŠUNJIb 1996.: Marko ŠunjiB, Bosna i Venecija, HKD Napredak, Sarajevo. TALLÓCSY 1889.: Ljudevit Tallócsy, O zna2aju imena Bosna, GZM, sv.1, god. I. 5 - 11 TALLÓCSY 1893.: Ljudevit Tallócsy, Uber die Bedeutung des Namens Bosna WMBH, I, 333 - 336 TÓTH 1977.: E. Tóth, Protulique fines Illyrici ad ripam fluminis Danuvii, AV, 28. TODOROVIb 1968.: Jovan TodoroviB, Kelti u jugoisto2noj Evropi, Beograd. TODOROVIb 1974.: Jovan TodoroviB, Skordisci, Novi Sad-Beograd. TOMASCHEK 1880.: Wilhelm Tomaschek, Die vor-slavische Topographie der Bosna, Herzegowina, Crna Gora und der angrenzenden Gebiete. Mittheilungen der k.k. geographischer Gesellschaft in Wien, 23, Wien, 497 – 528; 545 - 567 TOMIb 1884.: Petar TomiB, Poviest rimska do careva, I dio, Od osnutka Rima do obiju Graccha, Matica Hrvatska, Zagreb. TOMIb 1885.: Petar TomiB, Poviest rimska do careva, II dio, Od obiju Graccha do cara Augusta, Matica Hrvatska, Zagreb. TON4INIb 2005.: Domagoj Ton2iniB, Votivna ara iz Tilurija, Op. Arch. 28, Zagreb. 147 - 157 TRAJKOVIb 4. 1971.: 4. TrajkoviB, Kopilo, Zenica-praistorijska gradina, AP 13. 26 - 27 TRAJKOVIb D. I 4. 1969.: D. TrajkoviB-4. TrajkoviB, Mlin2iBi, Tišina, Zenica-rimsko naselje, AP 11. 183 - 185+Tbl. XLIX - L TRAJKOVIb D. 1971.: D. TrajkoviB, Podmo2ilo, Tišina, Zenica-vila rustica, AP 13. 70 - 72+Tbl. XLVI - XLVII TRUHELKA 1889.: 4iro Truhelka, Afrikanski natpisi od tu2a (mjedi) na6eni na Vrankamenu kod Krupe, GZM, god. I, sv. 1. 38 - 43 TRUHELKA 1890.: 4iro Truhelka, Iskopine na predistorijskome grobištu na Glasincu u godini 1890, GZM, sv. 4, god. II. 386 - 401 TRUHELKA 1890 A.: 4iro Truhelka, Rimske starine, GZM, god. II, sv. 1. 95 - 99 TRUHELKA 1890 B.: 4iro Truhelka, Rimski natpisi u Bosni i Hercegovini, GZM, god. II, sv. 2. 188 - 191 TRUHELKA 1892.: 4iro Truhelka, Prilozi rimskoj arheologiji Bosne i Hercegovine, GZM, god. IV, sv. 4. 340 - 365 1112 Mesihović, Dezitijati, 2007 TRUHELKA 1893.: 4iro Truhelka, Iskopine u dolini Lašve, GZM, god. V, sv. 4. 685 - 699 TRUHELKA 1893 A.: 4iro Truhelka, Neke starine iz prozorskog kotara, GZM, god. V, sv. 2. 311 313 TRUHELKA 1894 .: 4iro Truhelka, Starobosanski pismeni spomenici, GZM, god. VI, sv. 4. 771 782 TRUHELKA 1900.: 4iro Truhelka, Les restes Illyriens en Bosnie, Imprimerie de la cour d appel, Pariz, 3 - 15 TRUHELKA 1913.: 4iro Truhelka, Jedan odli2an nalaz broncane dobe iz Velikog Mošunja, (Laštva), GZM, god. XXV, sv. 3-4. 325 - 335 TRUHELKA 1914.: 4iro Truhelka, Kulturne prilike Bosne i Hercegovine u doba prehistori2ko, GZM, god. XXVI, sv. 1-2. 43 - 139+Tbl. I - IX TRUHELKA 1914 A.: 4iro Truhelka, Osvrt na sredovje2ne kulturne spomenike Bosne, Vo6a kroz sredovje2nu zbirku zemaljskog muzeja, GZM, god. XXVI, sv. 1-2. 221 - 252+Tbl. I - II TRUHELKA 1915.: 4iro Truhelka, Grobnica bosanskog tep2ije Batala, obretena kod Gornjeg Turbeta (kotar Travnik), GZM, god. XXVII, sv. 3-4. 365-374 VASIb 1973.: Rastko VasiB, Kulturne grupe starijeg gvozdenog doba u Jugoslaviji, Beograd. VASIb 1987.: Rastko VasiB, Uvod u Srednjopodunavsku regija, PJZ V-Weljezno doba. 531 - 532 VASIb 1987 A.: Rastko VasiB, Daljska grupa, PJZ V-Weljezno doba. 533 - 535 VASIb 1987 B.: Rastko VasiB, Sremska grupa zapadnobalkanskog kompleksa, PJZ V-Weljezno doba. 555 – 558 VASIb 1997.: Rastko VasiB, Arheologija jugoslovenskih zemalja, Arheologija, Beograd: Univerzitet u Beogradu, 207 – 316 VEGO 1957.: Marko Vego, Naselja bosanske srednjovjekovne drWave, Sarajevo. VINSKI-GASPARINI 1983.: Ksenija Vinski-Gasparini, Ostave s podru2ja kulture polja sa Warama, PJZ IV-bronzano doba. 647 - 667 VINSKI 1964.: Z, Vinski, Kasnoanti2ka baština u grobovima ranog srednjeg vijeka kao 2injenica i kao problem. U: VI kongres arheologa Jugoslavije, Ljubljana 1963. I. Beograd. 101 - 115 VULIb 1903.: Nikola VuliB, Contributi alla storia della guerra di Ottavio in Illiria nel 35-33 e della campagna di Tiberio nel 15 a.C., Rivista di Storia Antica, 7, 489 - 504 VULIb 1907.: Nikola VuliB, Oktavijanov ilirski rat i izgnanje Skordiska iz Gornje Mezije, Glas SKA, LXXII, 26 - 36 1113 Mesihović, Dezitijati, 2007 VULIb 1911.: Nikola VuliB, Dalmatsko-panonski ustanak (od 6-9 g. Po Hr.), Glas SKA, LXXXVIII, 201 - 202 VULIb 1926.: Nikola VuliB, Dalmatsko-panonski ustanak od 6-9 g. Po Hr. Glas SKA CXXI, 55 - 72 VULIb 1933.: Nikola VuliB, Oktavijanov ilirski rat, Glas SKA, CLV/78, VULIb 1933 A.: Nikola VuliB, Anti2ki spomenici naše zemlje, Spomenik SKA LXXV. 1 - 89 VULIb 1934.: Nikola VuliB, The Illyrian War of Octavian, JRS, 24, 163 - 167 VULIb 1935.: Nikola VuliB, Le fleuve Bathinus, Bulletin de ľ Académie des lettres, Belgrade, 1. Beograd. 143 - 151 WELLS 1995.: Michael Wells Colin, The Roman Empire, (drugo izdanje), Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts. WILKES 1965.: J.J., Wilkes, SPLAUNON-Splonum again, Acta ant. Acad. Sc. Hung. 13, Budapest, 111 - 125 WILKES 1969.: J.J., Wilkes, History of the provinces of the Roman Empire, Dalmatia, University of Birmingham, London. WILKES 1976.: J.J., Wilkes, Boundary Stones in Roman Dalmatia I., The Inscriptions, AV 25, Ljubljana, 258 - 274 WILKES 1992.: J.J., Wilkes, The Illyrians, Blackwell Publishers, Oxford, UK, and Cambridge, MA. WILKES 2001.: J.J., Wilkes, Iliri, Split. ZAMAROVSKÝ 1978.: Vojtech Zamarovský, Gr2ko 2udo, Školska knjiga, Zagreb. ZANINOVIb 1966.: Marin ZaninoviB, Ilirsko pleme Delmati I, Godišnjak CBI 4. ZANINOVIb 1967.: Marin ZaninoviB, Ilirsko pleme Delmati II, Godišnjak CBI 5. ZANINOVIb 1983.: Marin ZaninoviB, The frontier between Dalmatia and Moesia Superior, Pulpudeva, 4, Sofia, 88 - 94 ZANINOVIb 1984.: Marin ZaninoviB, Vojni zna2aj Tilurija u antici, Znanstveni skup «Cetinska Krajina od prethistorije do dolaska Turaka», HAD, Split. 65 - 75 ZANINOVIb 1994.: Marin ZaninoviB, Livanjsko polje u antici kao primjer delmatske zajednice, Zbornik «Livanjski kraj u povijesti». Split-Livno, 45 - 50 ZANINOVIb 1995.: Marin ZaninoviB, Delmati e Pirusti e la loro presenza in Dacia, Op. Arch. 19, Zagreb, 111 - 115 ZANINOVIb 1996.: Marin ZaninoviB, Od Helena do Hrvata, Školska knjiga, Zagreb. ZANINOVIb 1998.: Marin ZaninoviB, Neki aspekti Augustova kulta u Dalmaciji, Histria Antiqua, 1114 Mesihović, Dezitijati, 2007 4, Pula, 37 - 44 ZANINOVIb 1999.: Marin ZaninoviB, La Dalmazia in età imperiale, Leo S. Olschki editore. Firenze, 213 - 223 ZANINOVIb 2003.: Marin ZaninoviB, Breuci od Sirmija do Marsonije, Op. Arch. 27, Zagreb, 443 449 ZANINOVIb 2003 A.: Marin ZaninoviB, Podru2je Neretve i srednjojadransko oto2je, Izdanja HAD, sv. 22, Zagreb-MetkoviB-Split, 277-287 ZIPPEL 1877.: Gustav Zippel, Die Römische Herrschaft in Illyrien bis auf Augustus, Leipzig. ZOTOVIb 1973.: Ljubica ZotoviB, Mitraizam na tlu Jugoslavije, Arheološki institut, Beograd. Neobjavljena gra6a Neobjavljeni izvještaj sa iskopavanja iz septembra 1981 god, na lokalitetu Gradac-Hodidjed, registar Arheologija-Stari Grad, Zavod za zaštitu kulturno-historijskog naslje6a Kantona Sarajevo Web sites (zaklju2no sa 1. VI 2005 god. ) http://en.wikipedia.org/wiki/Varro http://en.wikipedia.org/wiki/Gaius_Plinius_Secundus www.rastko.org.yu, www.swan.ac.uk/classics/staff/ dg/lectures/augustus/portraits/tsld028.htm www.iprase.tn.it/latino/didattiche/ storia_controstoria/A1_did.htm www.loggia.com/art/ancient/earlyempire05.html www.khm.at/system2.html?/static/page757.html www.uni-muenster.de/Rektorat/museum/am idol.union.edu/~furiyas/ cls25%20(2004)/IMAGES/gemma.html http://etext.lib.virginia.edu/users/morford/augimage.html www.gtuss.org/hjimages/pages/Gemma%20Augustea.htm Tekstovi gr2kih pisaca mogu se naBi (na gr2kom i engleskom) na : 1115 Mesihović, Dezitijati, 2007 http://www.perseus.tufts.edu/ http://www.cyberplato.org/plato/ http://users.pandora.be/herman.lauvrys/authors.htm http://www.fordham.edu/halsall/ancient/asbook07.html http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/home.html http://www.fordham.edu/halsall/ancient/asbook08.html http://etext.lib.virginia.edu/uvaonline.html Tekstovi latinskih pisaca (na latinskom i engleskom) mogu se naBi na; http://www.thelatinlibrary.com http://users.pandora.be/herman.lauvrys/authors.htm http://www.perseus.tufts.edu/ http://www.fordham.edu/halsall/ancient/asbook09.html http://etext.lib.virginia.edu/uvaonline.html http://www.ukans.edu/history/indeks/europe/ancient-rome/E/Roman/home.html http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/home.html http://www.livius.org/le-lh/legio/legions.htm Detaljniji podaci o Legio I Illyricorum i «Notitia Dignitatum». (o najranijim kodeksima, originalni tekst na latinskom i prijevod na engleski) mogu se naBi na sljedeBim web-sites : http://www.pvv.ntnu.no/~halsteis/notitia.htm http://members.ozemail.com.au/~igmaier/webnotra.htm http://www.fordham.edu/halsall/source/notitiadignitatum.html http://www.gmu.edu/departments/fld/CLASSICS/notitia.html http://www.fh-augsburg.de/~harsch/Chronologia/Lspost05/Notitia/not_dor2.html http://www.upmf-grenoble.fr/Haiti/Cours/Ak/notitia2.htm http://www.rome.webzone.ru/ius/library/notitia/notitia2.htm http://www.ne.jp/asahi/luke/ueda-sarson/NotitiaPatterns.html O Gemma Augustea, odnosno kameji v. i sljedeBe web-sites : www.swan.ac.uk/classics/staff/ dg/lectures/augustus/portraits/tsld028.htm www.iprase.tn.it/latino/didattiche/ storia_controstoria/A1_did.htm www.loggia.com/art/ancient/earlyempire05.html www.khm.at/system2.html?/static/page757.html www.uni-muenster.de/Rektorat/museum/am ovaj site je vrijedan jer pruWa vrlo detaljne podatke o 1116 Mesihović, Dezitijati, 2007 Gemma Augustea, njenom nastanku, sadrWaju i povijesti idol.union.edu/~furiyas/ cls25%20(2004)/IMAGES/gemma gemma.html gemma http://etext.lib.virginia.edu/users/morford/augimage.html www.gtuss.org/hjimages/pages/Gemma%20Augustea.htm 1117 Mesihović, Dezitijati, 2007 SUMMARY In the period when all the benefits of expanding civilization began to reach the Western Balkans, determining its future historical and cultural development, and when the afore mentioned region moved from pre-history and proto-history into the first stages of historical progress, in its inland already existed a completely formed Daesitiates people and its polity. As such, they were recognised and acknowledged by others outside of their territory. The Daesitiates were one of the more important Illyrian peoples, which placed their mark on a longer period of the central parts of what is today Bosnia on the transition of the two eras; more specifically, from the end of the 4th and the beginning of the 5th centuries BC to the beginning of the 3rd century AD. The period of around 500 years of proto-history and ancient history is a plausible time for the existence of one people and their political formation. Evidence of their life can not only be traced in written primary sources, but also in the rich material finds that belong to the autochthonous Middle-Bosnian cultural group. Since their existence coincides with the time when Roman rule, with a lot of exertion, stabilized itself in the Western Balkans, their name remained noted in many inscriptions and historical works of ancient writers. Because of their central geographical position in the parts of Upper Bosnia, scientific research from the end of the 19th century AD has focused on the questions and problems that resulted from the existence of the Daesitiates. However, beside all the effort put into the research, a complete analysis of the Daesitiates has not yet been completed, and a number of open questions have not yet been answered. The Daesitiates were unquestionably one of the main components of the Illyrian ethnical complex that stretched from the Southern Adriatic to the Danube in the North, and they lived in the centre of the Illyrian West-Balkan and Pannonian world. A search for their origins should start in a much earlier period than the time that they were actually recorded by their name in history. The Daesitiates community was a product of a primarily autochthonous development that started with ethno-genetic processes from the period of the indoeuropeanization of the Western Balkans and the wider Danube region, which continued until the shaping of the Middle-Bosnian cultural group of the late Bronze Age, and the older Iron Age. At the same time, a complex polito-genesy of the Daesitiates communities took place, and it reached its peak in the time of transition from the older to the younger Iron Age, in the period of strong pressure from Celtic tribes. This was primarily reflected through the establishment of the Daesitiates as a recognizable and functional polity. In the next centuries 1117 Mesihović, Dezitijati, 2007 of their independence the Daesitiates formed into a strong and secure community with a political, social and economical structure. Apart from the mentioned, during their independence the Daesitiates have acquired an enviable cultural development, especially because of their geographical position, but also because of their rich ore mines and quality land. The Daesitiates polity, as a political organization, was in this period of independence probably on a level of a pre-state, proto-historical political entity which, according to some evidence, had its own institutions. Almost three centuries long independent existence of the Daesitiates polity came to an end when the first Roman emperor Augustus Octavianus started his final conquest of the Western Balkans and the Danube region. After that, the Daesitiates were included into the province of Illyricum and in that administrative and territorial organisation they figured as a region with internal autonomy = the civitas peregrini. However, Roman rule was not consolidated or accepted enough from the native population. The transitional period in which the Illyrian world found itself in the time of Augustus’s rule unavoidably caused a series of traumatic consequences for the natives, which in the end resulted in a widened gap between the Roman government and its public and private exponents on one side, and the native inhabitants on the other. This gap could only be eliminated with a radical solution in which one of the sides must be defeated. The evident exploitation of people and resources eventually led to an uprising in the spring of the year 6 AD. This rebellion became a three year long war, and for the Romans it was the hardest after the Punic wars. The uprising, probably on the Daesitiates territory, was started by natives recruited for the war against the Marcomanni, and it was led by Baton the Daesitiates. Soon the rebellion overtook an enormous area of the Western Balkans and the Danube region. One of the main consequences of this war on the Roman history was the ending of offensive politics of Augustus and his retiring to a more defensive approach. The role of the Daesitiates in the rebellion was immense, for which they gave big sacrifices, and their continuous autochthonous development was broken and turned into the direction of their further Romanization and urbanization in the mediterranian style. Even though they suffered big losses, the Daesitiates survived and so did their polity, in the form of the civitas peregrine, so that the Daesitiates popular mass contained around 20 000 people in the middle of the 1st century AD. After the tragic experience of the three year war, despite its survival, the Daesitiates polity had no more internal potential or protection mechanisms and a slow process of its disappearance started, and continued through the generations. Because of 1118 Mesihović, Dezitijati, 2007 their inferiority as opposed to the Roman population and the development of the Greco-roman Mediterranean civilisation, the Daesitiates started to lose their original identity first, and after that their autochthonous political and national consciousness. But even in the surrounding of ancient development they, with or without Roman citizenship, gave their contribution to this development in all its segments on a local and on a regional basis. In the end of the 2nd century and the beginning of the 3rd, because of the ending of the process of giving and receiving of Roman citizenship and the rounding off of the cultural assimilation in the ancient world, the Daesitiates polity ceases to exist, and with it also the Daesitiates as a people. After the transition on to the municipal system Upper Bosnia enters the peak of its ancient development, most probably in the end of the 3rd century, which is the time of administrative centres Res publica Aquarum S... and the Bistuensium municipality. In the late ancient period Upper Bosnia shares more or less the same destiny with the rest of the Western Balkans, and in the beginning of the 7th century AD the region is exposed to a new ethnical element that signal the end of ancient history in these parts. The symbiosis of the newly arrived peoples with the natives and their traditions in Upper Bosnia in the earlier centuries of the early middle ages marks the rounding off of a new autochthonous polity of medieval Bosnia. To this day a large number of fortress remains, other villages and settlements have been recorded, and it is almost sure that the Daesitiates and their Romanized descendants lived in them. Some of these remains have been partially excavated and a number of necropolis, grave constructions and individual graves have also been discovered. Apart from material finds, these sites offer more evidence of the spiritual culture of the Daesitiates communities. The most important necropolis of the Daesitiates found to this day is the one found in Kamenja>a near Breza. As it is with other Illyrian peoples, some remnants which could help us to try and reconstruct the spiritual life of the Daesitiates have remained. According to the material remains, religious life of the Daesitiates communities was complicated and developed, with probably certain “sacred spaces”. The area of the Middle-Bosnian cultural group was, along with the neighbouring Glasinac culture, a centre for the origins and development of the WestBalkans geometrical style as an autochthonous artistic expression. The Daesitiates have tied their overall existence for the parts of Upper Bosnia and, probably, to the region of the Lašva river valley, which have had, because of their geographical conditions, in many periods, a large influence in the lives of the communities of the Dinaric 1119 Mesihović, Dezitijati, 2007 zone and neighbouring parts. This area was a centre of popular and cultural development from the Neolithic to the modern times. Since the Daesitiates were situated in peripheral part of the Dinaric zone, they formed a “bridge” that connected the Adriatic coast, its Dinaric hinterland, that is the Mediterranean world with the Pannonian basin and the Danube region, which contributed to the quality and meaning of Daesitiates existence. The Daesitiates were also the first autochthonous people with a name and a recognizable historical development in the parts of Upper Bosnia and the region of the Lašva river, a territory of immense cultural development from earlier times. They have in the period of their existence undoubtedly been one of the most important peoples and political phenomenons that lived in the West Balkans. Their presence was also felt on the wider regions of the Illyrian ethnical complex. As was already mentioned, in one time they were deeply imbedded into the memory of the ancient world, which makes it easier to reconstruct their political influence. With their role on the historical stage, the Daesitiates did not only send the impulses of their development on the cultural, political and economical life of the local native communities, but they were also, in one short period, bearers of the events that have directly influenced the wider historical processes. That period when the Daesitiates were one of the main bearers of historical processes in the Western Balkans, signalled the final transition into the historical era of the internal Western Balkans. 1120 Biografija Prof. dr. sc. Salmedin Mesihović je roñen 5. IV. 1975. god., u Sarajevu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. U akademskoj 1995/1996. god. upisuje studij historije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, na kojem je i diplomirao u oktobru 1999. god., na temu „Glasinačka kultura“ pod mentorstvom prof. dr. sc. Envera Imamovića. Od aprila 2000. god. zaposlen je na istom Odsjeku kao asistent na nastavnom predmetu Opća historija starog vijeka. Poslijediplomski studij iz arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao je krajem 2001. god., i magistrirao na temu «Problem kulturne i etničke zajednice Autarijata» 7. VI. 2004. god. u Zagrebu pod mentorstvom prof. dr. sc. Aleksandra Stipčevića. Naredne 2005. god. nastavio je školovanje na jednogodišnjem doktorskom studiju iz stare povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Doktorirao je na temi «Dezitijati: kulturna i narodnosno-politička zajednica u Iliriku i osvajanja Oktavijanova doba» 30. I. 2007. god. u Zagrebu pod komentorstvom prof. dr. sc. Brune Kuntić Makvić i prof. dr. sc. Borisa Olujića. U martu 2009. god. izabran je u zvanje docenta na oblast stari vijek na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta. U periodu april 2009. – septembar 2012. god. obnašao je dužnost šefa Katedre za arheologiju Odsjeka za historiju. U septembru 2013. god. izabran je u zvanje vanrednog profesora za oblast stari vijek na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Aktivno se služi engleskim jezikom, a pasivno italijanskim i latinskim jezikom. Prof. dr. sc. Salmedin Mesihović je i duži vremenski period aktivan u društveno – političkom životu Bosne i Hercegovine. U okviru te aktivnosti prof. dr. sc. Salmedin Mesihović je ili bio ili je trenutno rukovodilac u odreñenim organizacijama toga tipa, a objavio je i više desetina »angažiranih« članaka na temu općedruštvenih, političkih, ekonomskih i kulturnih procesa u Bosni i Hercegovini i okruženju u periodikama (časopis Novi Plamen), dnevnim novinama (Osloboñenje) i portalima (AbrašMedia, Tacno.net). U dosadašnjem radu objavio je sljedeće knjige : 1. „ANTIQVI HOMINES BOSNAE“, izdavač Filozofski fakultet u Sarajevu, 2011. ISBN 9789958-625-18-3 2. „Revolucije stare Helade i Rimske Republike“, izdavač Filozofski fakultet u Sarajevu, 2011. ISBN 978-9958-625-19-0. 3. „Rimski vuk i ilirska zmija. Posljednja borba“, izdavač Filozofski fakultet u Sarajevu, 2011. ISBN 978-9958-625-21-3. 4. „Progresivizam“, autorsko izdanje, Sarajevo, 2013. 316.75:008. COBISS.BH-ID 20800262. 5. „Popratna djela. Sabrani članci, opservacije, 34 komentara“ , autorsko izdanje, Sarajevo, 2013. 821.163.4(497.6)-92. COBISS.BH-ID 20800518. 6. „Zemlje antičkog Ilirika prije i poslije Milanskog edikta“, izdavač Filozofski fakultet u Sarajevu, 2014. Koautorstvo. ISBN 978-9958-625-41-1. 7. „Historija Autarijata“, izdavač Filozofski fakultet u Sarajevu, 2014. ISBN 978-9958-625-43-5. 8. PROCONSVLES, LEGATI ET PRAESIDES.Rimski namjesnici Ilirika, Gornjeg Ilirika i Dalmacije, izdavač Filozofski fakultet u Sarajevu, 2014. ISBN 978-9958-625-42-8. Pored navedenih knjiga prof. dr. sc. Salmedin Mesihović je objavio i 33 znanstvena rada sa polja klasične historije i ilirskih studija.